dušmansko tijelo me izdalo u najboljim godinama
spokojna okrećem kormilo papirnatog katamarana
jedrim prema Tristanu da Cunhi
davim se baklavama žderem bijelo od pršuta
ništa se tijela ne prima, ponoćno sjeme u hotelskim sobama
zaborav sjevernih mora
zaobilazim fluktuaciju robova
golove u bundesligi
u praznoj kući čelo Johanna Sebastiana Bacha
amore traditore, kiseli krastavci
ciganska duša napušta stara skrovišta
vjetar rasteže trošne grede potkrovlja
na kojima sjedi Visocki s kristalnom kuglom u ruci
osim mene  i Sime tu je i sveti Jure
koji ubija aždaju

Nikola Dražić, poduzetnik

“Treba uzeti batinu i vucibatine najuriti iz sredine, koji hoće da budu čak i literati i mislioci, a duša im je crnja od njihove vanjštine, jezik poganiji od onih što spavaju po Rimu i Napulju po kanalima i u podzemlju. Ovakva klasa ljudi spada u popravilišta i na robiju, pa ne smiju da se zovu boemima, kulturnima, nego apašima.”

Pisao je tako u Večernjoj pošti advokat sarajevski Dražić doktor Ambroz, 4. ožujka 1931, u danima kada se Ujević još naseljavao u Sarajevu, mjerkajući hoće li mu ovaj grad biti za ostatak života dosta.

Ovako on piše koju godinu zatim:

Nikola Dražić

poduzetnik

✶ 1847 ✟ 1921

Ana Dražić

✶ 1852 ✟ 1934

A u dnu crne ploče, tako da ostane što veći prostor, za što više budućih imena, još piše:

Počivajte u miru!

Podiže sin Ambroz.

Ispod imena dvoje sarajevskih staraca, Nikole koji u vremena Ujevićeva već ležaše na Svetom Mihovilu, i Ane koja umrje dok on još u Sarajevu bi, upisano još jedno je ime:

Marija Dražić

✶ 1884 ✟ 1965

Njezino ime druga je klesala ruka, manje uredna i precizna, što se vidi na simbolu križa, te obliku brojeva i slova, na kojima više ni pozlate nema.

Marija Dražić, bit će, bje sestra Ambrozova, koja se nije udavala, a umrla je, vjerojatno, nakon bratove smrti.

Još ću tražiti po groblju, da nađem gdje leži on.

I tako između dva teksta, različita u izboru riječi i tonu, oživjela uspomena na sarajevskog advokata Ambroza Dražića, o kojemu se, zapravo, samo i zna po jednome novinskom članku, kojim je apelirao da se Tina Ujevića protjera iz grada i da ga se prethodno prestane literatom zvati.

U drugome svom obraćanju ponizan je i krotak.
Od namjernika išće kratak pogled i milost
za roditelje svoje i sestru, što minuše životom
i ovim gradom, a da osim njega ne imahu baš
nikoga svog. Pa ako naiđe tuđin neka dobro zna
da će i sam jednom kao oni biti, napušten od svijeta i sam

Срећа за којом јуримо стоји нетакнута на далеком плавом брду као огроман црвени цвет. Од живог меса, влажна, топла, непрекидно отвара и затвара своје латице. Светли дању и ноћу, сама, окружена младом пролећном травом. Својим лелујањем мрси сунчеве зраке, као завесе, и то се види одасвуд. Својим пулсирањем бистри ваздух и он понекад стиже до нас у плавим размаханим чаршавима. Срећа испушта гласове и јечи у набубрелом заносу.

Њено постојање омогућава да се поднесу порази свакодневнице.

Човек у њу нарочито верује изјутра, у купатилу, док пере зубе.

Te godine ramazan je padao prvog dana proljeća. I samo što se zaposti, a bi srijeda, odmah poslije iftara – Ibrahima Kukolja iz sela Sehilova, zabolje ispod lijevog pazuha i stade mu se predvajati dah.

Sa svojim raštrkanim kućama Sehilovo odvajkada leži izdignuto po vrhovima bihorskih brda, kao da ga nekakve džinovske ruke drže iznad sebe. A da Sehilovu Bog, slava njegovoj bezgrešnoj vladavini, bješe dao malo duže ruke – ono se komotno moglo držati za Pešter, ko što se dijete sehilovsko drži za majčine dimije; ovako, preko Tutnjibrda, dodiruju se ova dva kraja, kojima je suđeno da ih skoro cijele godine šibaju oni isti hladni planinski vjetrovi, a zimi okuju snjegovi, pa ničeg sem neba iznad glave.

Razbolje se Ibrahim, a kako nikad prije nije bolovao – plaho ga uhvatio stid kao da bješe konja ukrao Peštercima i sada prinuđen da svakim svojim jekom priznaje krađu i izgovara: priznajem, ja – Ibrahim Kukolj iz sela Sehilovo, ukrao sam konja Peštercima i evo me sada, nagledajte se mene lopova i konjokradice.

Jekne tako Ibrahim, uhvati se ispod pazuha sa obje ruke kao da nešto pridržava, sjedne, pa ponovo ustane. Blijed kao duvar, po prvi put u svom životu, reče da ga vode doktoru.

Neko je pitao da se nije prepio hladnoga hošafa – a žena mu Esmana reče da ga ni ustima nije primakao i da on hošaf ne pije od kako se prije desetak godina prepio, kod Muzaferovija, a onda ga svunoć patilo.

– Vodite me, možda mi nešto daju – veli i utonulim očima pogleda preko dalekih brda iza kojih se hvatala večernja sumaglica.

Samo što to izgovori, zapovjediše malom Murselu da odmah ide na Veliku Njivu i da moli učitelja Rifata da odmah dođe sa svojom fićom, jer je Ibrahim zanemogo i svaki čas može pretegnuti.

Zadihan i znojav – Murselčić stiže na Veliku Njivu, pokuca na vrata učitelja Rifata, a kada se otud pojavi krupna i stasita žena, onako zadihan reče da Ibrahim Kukolj dalje ne može i da mole Rifata da odmah krene da ga vodi u bolnicu.

Rifat se nije rzmišljao – uskoči u svog fiću, pokraj njega Murselčić i – okrenuše izlokanim putem uzbrdo. Kada stigoše blizu Ibrahimove kuće sva se čeljad bjehu ushodala oko kuće kao da se Ibrahim, ne daj Bože, bješe odmorio. Legoše ga na zadnje sjedište i bijela Rifatov fića zajauka sehilovskim brdima. Ibrahim je i dalje ječao. Oko ponoći stigoše pred bjelopoljsku bolnicu.

***

Sutradan, negdje oko podne, zabolje i brata mu Hamida, samo njega ispod desnog pazuha.

I samo što se Ibrahim bješe, koliko-toliko, privikao na bolnički krevet i toliku bjelinu oko sebe – dovedoše mu brata.

Njega su do asfalta doveli na konju, pridržavajući ga usput da se ne prevrne sa samara, a kada dođoše do puta kojim su svaki čas fiktala auta, kao naručen naiđe beranski autobus, te ga dvojica sinova Mahko i Ćerim uvedoše i posadiše na sjedište odmah iza vozača, a treći sin Kaplan – uzjaha konja i vrati se nazad.

Kaplana presretoše u Lupovici, skidoše s konja i toliko su ga udarali po glavi i hrbatu da je čak i konj, iako njega nisu ni dohvatili, njištao kao da je po njemu pucalo.

Ni dan-danas se ne zna ko su bili, ali se sumnja u Ferizoviće sa Visočke, jer i oni bjehu naredni i kavgadžije kakvih nadaleko nije bilo.

Od kako je prebijen u Lipovici, Kaplan je često oblačio dimije. Ustvari, imao je svoje dimije i svoj klin, pa kada bi se odnekud vratio, prignao stoku ili iz drva došao – prvo što bi pitao: Da mi nije ko oblačio dimije?

Kada bi mu rekli da nije niko, on bi se zadovoljno osmjehnuo i po ko zna koji put ponovio:

– Moje su i da ih niko nije dohvatio!

***

Od dvije infuzije, koje već bješe primio, Ibrahimu laknu i već razmišlja da upita doktora da ga pusti da ide u svoje Sehilovo, ali kada u krevet do njegovoga spustiše starca, približno njegove starosti – zaboravi na doktora i obradova se što će u dugim noćima nespavanja moći sa nekim prozboriti.

***

Čekajte, sve će vam biti jasno… Priča je istinita, kao što je istina da sunce grije, ko što je istina da voda teče, ko što je istina da čovjek često zapjeva od straha…

***

– Eto vas, rođaci ste, iz istoga sela i još skoro istih godina – veli doktor Velija Čolović, pa se dade na razgledanje nalaza; nisu mu se sviđali Ibrahimovi, a ni Hamidovi, ali ih je kuražio kako će sve biti dobro i da će se njih dvojica vratiti u svoje Sehilovo, kao dva momka stasala za ženidbu.

Njih dvojica su se pogledivali, navlačeći bijeli čaršav do na svoju bradu kao da su se njime branili od muha zujalica koje ne miruju između dva stakla na prozoru koliko miruje li crv u rani.

To da su skoro istih godina i sami su vidjeli, a to da su istog prezimena i iz istog sela – čuše od doktora Velije.

Ali i jedan i drugi pomisliše da se doktor maskari, te se obojica suzdržaše i sačekaše da doktor obavi svoje, pa kada ode, ionako ih čeka duga bolnička noć – o svemu će nadugo i naširoko…. I od Kulina bana naovamo, sve redom…

***

Ostadoše sami, pogleduju se, kao da su poznati jedan drugom, pa će prvi Hamid:

– Ti, starino, odakle si?

– Ja, vala, odozgo s ovija bihorskih brda, iz Sehilova, ako si čuo za to naše selo, povisoko je…?

– Čuo, čuo…

– A ti, odakle si? – upita Ibrahim svoga brata Hamida, koji je živio samo stotinak metara od njegove kuće, ali ih je razdvajala dolina u kojoj je grljala voda Stovodnica. Nisu govorili punih pedeset godina. Još od kako se Hamid oženio Muškom, rijetko su se kad i sretali, a ni oči ih, zadnjih godina, nisu najbolje služile…

Doduše, Muška je Hamida rijetko gdje i puštala od kuće; njegovo je bilo da ore, kosi, premješta tor, ode u drva, a čak ni do prodavnice u Lazine ga nije puštala….

– I ja – odgovori Hamid, pripodiže glavu i zagleda se u gomilu tijela ispod čaršafa ispod kojega je izvirivalo naborano lice njegovog brata Ibrahima. Sada su bili toliko blizu da su jedan drugoga mogli rukom dohvatiti.

– Koji si? – upita Hamid.

– Ja Ibrahim – odgovori mu brat – A ti?

Hamid ništa ne odgovori, okrenu se na drugu stranu, i tiho, sasvim tiho – jeknu.

***

Pitate se – zašto nisu govorili? I otkud tolika šutnja među njima? Polako… sve će vam se lijepo kazati…

Dok bijahu djeca, pa momci, bjehu to dva brata, dijelila ih je samo godina; toliko je Hamid bio stariji od Ibrahima. Bili su kao jedna glava; ako je svadba – skupa su, ako se radi, i tu su zajedno. Bili su braća!

Ali, Hamid oženi Mušku Kopitović iz sela Glavica, gdje svi ljudi i žene i djeca bijahu mirni i uštivni, samo njena kuća – sve hrsuz do hrsuza. Bi sudbina da Muška padne Hamida i tu bi završeno bratstvo sa Ibrahimom. Doduše još koju godinu, pošto Muška dođe u njihovu kuću, potraja, nekako nazor, ali kada se Ibrahim odvoji na drugu stranu dola i tu sagradi kuću čatmaru, pa ubrzo dovede Hasniju Selmanović iz Bioče, i ne omjeseči, a puče patlama. Hasnija bješe mirna ženica, poslušna i nasmijana. Jednoga dana nasloži haljinke na dasku peraljku, podbi sve pod pazuho, pa siđe na vodu Stovodnicu i stade prati. Muška joj se, bez ove i bez one, prikrade s leđa, pa izvuče skriven kamen ispod zaprege i svom snagom je udari u krsta. Hasnija pade i jedva se kasnije na noge pridiže. Muška mirno produži svojoj kući kao da se ništa desilo nije; voda jeste bila na državnoj zemlji, ali najbliža njenoj kući, za cijeli konopac bliža nego Ibrahimovoj, te je smatrala svojom i nije mogla podnijeti da je bilo ko drugi pije osim njih i njihove stoke, ali za bezvodno Sehilovo – voda Stovodnica bješe izvor života.

Godinama je Hasnija nosila uboj na leđima i na to mjesto privijala kupusov list. Od tada se dva brata ljuto zavadiše i više ne progovoriše do duboke starosti. I to u bolnici!

Muška narađa sedam sinova, četiri kćerke i sva se djeca baciše na nju, vrijedna i goropadna…

Ono kada se tuđe jagnje primiješa u njihovo stado, brzo je završavalo u loncu na šporetu, a jednom su, pošto je Bilal, ljut na majku otrčao Idrizu Habiboviću i kazao mu kako je majka njegovo jagnje zaklala i eno ga kuha se na šporetu, te Idriz odmah dotrčao u njihovu kuću – lonac i meso i kožicu ljutito mu tutnuše u ruke: evo vam, izite ga, zadnje vam bilo, te se Idriz sa onim što je bilo njegovo vrati svojoj kući, meso prebaci u svoj lonac i podložiše šporet. Lonac su isto veče vratili Muški, Hamidovici, naopakoj ženi, kojoj snage i brzine nemaše – ne nad ženom, to je malo reć – već nad čovjekom, svi joj se sklanjahu s puta, svi koji su je znali i o njoj čuli. Bez pištolja za učkurom dimija – nikud, ni potamo se, ni na vodu, ni pod kravu, nigdje…

***

Jednoga proljeća, tek se kaoc bješe zazelenio poljima, a jagorčevina se žutaše u plotovima, u potoku nedaleko od njihove kuće, nađoše sjekirama iskomadanu Hivzijinu ždrebicu.

Vidjeli su je dan prije kako, vukući jular, trči sehilovskim poljem, njištala je i vrtjela repom – tražila je pastuha, pa pošto je prođe jangija među puštenim konjima, siđe na vodu Stovodnicu i više se ne vrati. Sutradan su je, iskomadanu, nađoše u potoku, nizvodno od česme.

Optužiše istoga časa Mušku i sinove njene, a oni – Abazoviće.

Zatalasa se priča selom, krenuše prijetnje kao zmije otrovnice.

Harun Baka, najamudriji u cijelom Sehilovu, predloži da se u prvi petak ide u Leskovu i da se zakunu pred hodžom Kamberom Alihodžićem: i Muška i sinovi njeni i Abazovići, da oni nisu iskomadali životinju – nema druge i jedni i drugi da se kunu, pa ako se zakunu – da se sa njih spere ljaga, a da se krivci traže na drugoj strani.

Još prije zore krenuše iz Sehilova i Muška sa sinovima, a i Abazovići krenuše nekako u isto vrijeme, ali se nijesu primicali jedni drugima – držali su ostojanje i nadirali naprijed. Stigli su ispred džume i Abazovići se, kako je red, s ugljevljem u rukama, s raonikom na glavi i pod nogama, zakleše da nisu ni dotakli Hivzijinu ždrebicu, a kamoli je iskomadali. Muška i njeni sinovi se vratiše i ne htjedoše se kleti.

– Nije tako pravo – rekoše i okrenuše natrag. Sinovi uz Mušku ko pčele uz maticu. Idu a ne progovaraju…

***

Njih dva brata, Hamid i Ibrahim, sada su u istoj sobi. Rukama se mogu dotaći, ali ni sad ne pričaju. Uglavnom leže na bok, leđima okrenuti jedan drugom. No ako se nekada u snu i okrenu jedan drugom, odmah se, kao po komandi, okreću na drugu stranu. Jedne noći Hamid se probudi. Bio je okrenut prema bratu Ibrahimu, jer se i ovaj u snu bješe okrenuo prema njemu, pogledaše se i najednom obojici krenuše suze, ali ne progovoriše…

Dolazile su im posjte, ali se svako držao svoga bolesnika kao da ne bjehu korak jedan do drugog, već kao da ih i dalje dijelaše ona sehilovska dolina u kojoj žuboraše voda Stovodnica, u čije je korito Muška često sipala nekakvu zelenu tečnost od čega se stoka razboljievala i lipsivala po pašnjacima okolo sela.

Skoro iz svakog potoka udarao je miris lešine, a psi i divljač razvlačili kosti, koje se bjelasahu po pašnjacima.

Hamid je umro sredinom ramazana, a Ibrahim okrenu nabolje. Ostao je još nekoliko dana u bolnici. Jedan cijeli dan i cijelu noć, sve dok ne dovedoše nekakvog momka sa Kovrena koji se bješe ljuto nagrdio motornom pilom, bratski krevet je zjapio prazan.

Kada bi se Ibrahim navečer okrenuo, falio mu je brat u praznom krevetu. Brat s kojim nije govorio punih pedeset godina.

Osjećao je da mu nešto ima kazati….

Mnogi slavni pisci, od Kazanove do Lorensa Darela, radili su za svoju zemlju, dakle, po potrebi su bili i špijuni. To je valjda izraz patriotizma, biti u misiji u ime bolje budućnosti. Ili, tačnije, imati tačku identifikacije sa postojećim režimom, raditi za prestiž svoje zemlje.

Uvek sam se pitao za koga radi naša DB? Da li je pedrigre Ozne i Udbe zauvek odredio senzibilitet osoblja tajne službe? U kojoj meri je poluvekovna negativna selekcija kadrova, koju je na širem planu sprovodio DB, pogubno delovala i na samu Službu? Nije li najvažnji zadatak te institucije očuvanje mentaliteta koji učvršćuje svaku satrapsku strukturu? I nije li sve ono što se desilo nakon ubistva Zorana Đinđića, uključujući i samo ubistvo, delo DB-a? Jer, tek što su se nakon 5. oktobra odškrinula vrata prema Evropi, a već su treskom zalupljena. I tako je ostalo do danas.

I ne samo da je ostalo, nego je proces restauracije režima, koji je početkom devedesetih godina prošlog veka Srbiju odveo u ratove i katastrofe u potpunosti sproveden i okončan vladavinom naprednjaka. Sistem vrednosti je poremećen, postali smo u svakom pogledu dno dna, šudre Evrope, bez ikakve perspektive da se sa tog dna pomerimo. Svakoga dana građani Srbije su izloženi pogubnoj propagandi medija koji legalizuju laž, korupciju i pljačku. Sve je dozvoljeno u osvajačkom pohodu na zdrav razum, na ono malo slobodnih medija, na sve one koji se ne mire sa postojećim stanjem.

Ostvarenje pogubne metamorfoze srpskog društva omogućili su i pripadnici stranaka demokratske orijentacije na privremenom radu kod naprednjaka, međutim, koliko sutra izmestiće se tamo gde budu vlast, moć i novac. Stranački predznak samo je maska ispod koje diše uvek jedno te isto lice. Za to lice radi naša DB. Sve je učinjeno da 5. oktobar nestane iz srpskog kalendara. Taj ukradeni dan čuva se u crnom fondu DB-a, najvećeg javnog preduzeća Srbije.

I to je poražavajuće, to demorališe i stvara apatiju kod one ćuteće većine, drži je u stanju hibernacije. Jer, kada nema pravne države, ugrožene su osnovne norme morala jednog društva. Kod nas je država ta koja najviše krši Ustav. Zato je moguće da predsednik sa lažnom diplomom nakon isteka mandata ostane u državnoj rezidenciji, koja mu se za njegove penzionerske potrebe još i renovira. A pride dobije sinekuru u vidu nekakvog Nacionalnog saveta za saradnju sa Kinom i Rusijom. To mu je valjda nagrada što se nije mešao u svoj posao tokom predsedničkog mandata.

Naša priča nije počela sa Oznom i Udbom. Pre njih je bio pandur Josa iz Sumnjivog lica. Čitajte Nušića! Čitajte Steriju! Čitajte Domanovića! Njegova Danga je satirična pripovetka u kojoj građani žele da budu žigosani, da im se na čelo lupi pečat (danga) kao dokaz moralne ispravnosti i poslušnosti vlastima. Čast im je da budu jahani. Što ih više jašu, ugled im je veći. Potomci tih građana su današnji botovi, sav onaj polusvet koji nikada nije mislio svojom glavom, kojim se tako lako manipuliše.

Svakodnevica u Srbiji prevazišla je Domanovićevu alegoriju. Šta radi Vulin, nego doslovno jaše generale. Ima li većeg poniženja za Vojsku Srbije od činjenice da je takav lik ministar odbrane?

Ipak, nisu vulini, bajatovići, bojići, babići i ostale kreature samorodni. Duga je geneza kvarljivog ljudskog materijala u Srba. U prirodi je svake vlasti da zloupotrebljava svoju moć. Međutim, zato postoje institucije. One čuvaju demokratski poredak. Nije slučajno prvi korak naprednjačke vlasti bio obesmisliti i do kraja uništiti institucije.

Šta nas čeka ukoliko se ovakvo stanje produži?

Srbija je već dve decenije prva na listi u regionu po iseljavanju, uglavnom  mladih i obrazovanih. Uskoro ćemo ostati bez lekara. Zdravstvo će kolabirati. Uvozićemo sumnjive prehambene proizvode. Neće biti penzija. Srbija će postati deponija u svakom pogledu. To će biti posledice naše duhovne i fizičke kapitulacije. Bićemo Rumunija iz vremena Čaušeska.

Vratimo na izborima u martu 5. oktobar u kalendar Srbije!

*

Angelina Ostojić

Ovdje počiva Angelina Ostojić,

umrla 26./5. 1918.

u 20. godini života.

Na slici u bijelim rukavicama, desnom je rukom podbočila bedro, lijevu je laktom oslonila na komad namještaja u fotografskom salonu u glavnoj ulici. I podbočena tako devedeset i devet godina odlučna stoji, velika majka, staramajka i patrijarh ovoga groblja i svijeta, velika Angelina Ostojić, gospodarica Sarajeva i svih njegovih kina, salona i haustora u Ulici Franje Josipa Prvog i Ulici maršala Tita. Ispred nje prolazi vrijeme, i prolazimo mi, koji starimo, sijedimo, usporavamo, na vrijeme neotporni i trošni. Ona vazda zavazda dvadeset godina svojih ima, i koliko god da je vremena prošlo podbočenog bedra, koje nikad rađalo nije, velika majka, staramajka, patrijarh ovoga groblja i svijeta, stoji, gleda, ispravlja leđa koja je već pomalo bole, dok čeka da fotograf obavi svoj posao, a kosa joj skupljena u punđu, u gnijezdo za ptice sarajevske, u trak prvoga ranojutarnjeg sunca 26. svibnja posljednje godine ratne, kad u Ostojića umrje Angelina, od španjolske groznice, od tuberkuloze, od melankolije vijeka što je tada već umoran i star…

Slavka Goldsteina upoznao sam onoga ljeta kada sam iz Sarajeva stigao u Zagreb. Uostalom, tada sam upoznao većinu onih koje ću u ovome gradu i upoznati. Nešto se od tih poznanstava primilo, ali većina je pošla u propast, kao što bi se mlijeko onih godina znalo uskisnuti u frižideru. Te ljude koje sam upoznavao u ljeto i jesen 1993. danas, uglavnom, ne pozdravljam. Kada nam se slučajno pogledi sretnu, čini mi se da su i oni pomalo iznenađeni što je ikada postojalo vrijeme u kojem smo se mogli sresti, ili što je postojalo vrijeme u kojem sam im mogao nešto značiti. Ja, međutim, znam zašto sam im značio: oko mene je tih dana i mjeseci treperila aura smrti, aura velike povijesti koja je djelovala erotizirajuće na ljude. Stigao sam iz grada koji je za njih bio nestvaran, pa im je bilo nestvarno da tamo još ima živih. Ništa o tome u ono vrijeme nisam znao. Kasnije ću saznavati, kada već odavno iščezne ta nezaslužena aura i kada se, malo pomalo, s jednim po jednim, budem rastajao. Sve dok konačno ne shvatim kako u tim rastancima ima nekog sistema.

Goldstein, međutim, nije vidio ni osjetio rečenu auru. Kada smo se prvi put sreli, gledao je u meni mladog čovjeka. Istina, moja mladost i nije bila naročita: bilo mi je dvadeset i sedam, a u tim je godinama on prošao ne samo jedan cijeli rat, mnogo gori od ovoga mog, istrebljenje svog roda i naroda, s kojim više ničije istrebljenje nikada neće moći da bude uspoređeno, ulazak u SKOJ i Komunističku partiju, a onda, već u sedamnaestoj, razočaranje u komunizam i odluku, tipičnu goldštajnovsku, da se partijski ne “poveže” po povratku iz partizana, pa nekoliko godina studiranja, novinarenja i života u totalitarizmu, i zatim odlazak u Izrael, gdje je planirao trajno se naseliti, život u kibucu, akulturaciju unutar zajednice kojoj je više sudbinom nego ičim drugim trebao pripadati, i zatim odluku da se vrati u Jugoslaviju i u Zagreb, jer više pripada hrvatskoj i jugoslavenskoj kulturi, nego onoj koja se tek rađala u Izraelu; sve je to, kažem, on u svojih dvadeset i sedam već bio prošao i doživio, i još koješta preko toga, tako da ga nije impresionirala ni moja mladost, a ni to što sam se iz Sarajeva pojavio živ.

Oko te smo se činjenice našli: ni sam nisam bio naročito impresioniran time što sam živ.

Tada mi je prvi put rekao ono što će u raznim prigodama tokom sljedećih dvadeset i kusur godina ponavljati:

– Znate, i ja sam rođen u Sarajevu! Višemanje slučajno, ali, ipak sam rođen tamo.

Uglavnom sve je oko čovjekova rođenja stvar slučaja. Kod Slavka taj je slučaj bio višestruko sudbinski udešen. Njegov se otac u godinama nakon Prvoga svjetskog rata otputio u Palestinu, kao jedan od pionira povratka u zemlju židovskog prapočela. Tamo se zaljubio u djevojku koja je stigla odnekud s europskog istoka, iz Rumunjske, čini mi se, ubrzo je oženio i vratio se u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. I njemu su se kultura i način života zemlje iz koje je kao manjinac potekao učinili bližim od zamišljenog identiteta onoga svijeta u nastajanju.

U Karlovcu je otvorio knjižaru, koja je postala središte društvenoga i kulturnog života tog nekad bogatog i razvijenog gradića južno od Zagreba, u to vrijeme izrazito višenacionalnog, hrvatskog i srpskog. Knjižar Ivo Goldstein bio je ugledan i cijenjen građanin, čovjek blage naravi, ali ljevičar.

Slavko i mlađi mu brat Danijel – koji je u sjećanje na oca promijeniti prezime u Ivin – odrastali su u Karlovcu, u onoj vrsti tomsojerovskog raja pomalo karakterističnog za mnoga naša predratna djetinjstva. Dobar je slučaj opet udesio da se na istome mjestu i o istom djetinjstvu zateknu Stanko Lasić i nešto stariji Josip Vaništa, koji će, svaki na svoj način, opisati te njihove karlovačke godine i sagraditi svojevrsni literarni spomenik jednome minulom gradu. Lasić će u svojim memoarima pisati o Karlovcu i o Goldsteinima u nekoj neobičnoj sentimentalnoj maniri, ispunjenoj gorkim grizodušjem, skoro i osobnim osjećajem krivnje zbog onoga što će se uskoro dogoditi. Vaniština sjećanja su bljeskovita, ispisana u briljantnim, uglavnom vrlo kratkim fragmentima, u formalnom i sadržajnom smislu jedinstvena su u našim književnostima. I on piše o toj knjižari i o nestalome Slavkovom ocu.

Nekoliko mjeseci pred Goldsteinovu smrt devedeset i trogodišnji je Josip Vaništa naslikao golemo ulje na platnu: pustošeća bjelina i usred nje samo jedan magloviti crni pravougaonik nejasnih, razlivajućih rubova. To je prozor koji se vidio iz Vaništinina karlovačkog stana. Iza prozora su s proljeća 1941. od ustaša bili zatočeni Ivo Goldstein i njegov stariji sin Slavko.

Ivo Goldstein je nakon višetjednog zatvorskog zatočenja završio u jami Jadovno, za koju će pojedini katolički biskupi sedamdesetak godina potom tvrditi kako su u toj jami samo – životinjske kosti.

Sinovi su preživjeli zahvaljujući majčinoj odlučnosti. Lea Goldstein bila je čvršća i odlučnija od muža. Takva joj je, naprosto, bila narav. A možda je riječ i o ponešto različitom povijesnom iskustvu: tamo odakle je ona došla postojala je vrlo snažna tradicija antisemitizma i pogroma nad Židovima, kakve u Hrvatskoj do pojave ustaša zapravo i nije bilo. (Slavko Goldstein je tvrdio da takve tradicije u Hrvatskoj nije bilo, o čemu se može čitati i u “Holokaustu u Zagrebu”, kanonskoj knjizi o uništenju jedne zajednice, kojoj je on koautor, a autor je njegov sin Ivo Goldstein, mlađi.)

Način na koji su preživjeli, bijeg iz Karlovca, put na Kordun, Slavko Goldstein vrlo je podrobno opisao u memoarskoj knjizi “1941. – godina koja se vraća”, koja je pored zagrebačkog i beogradskog izdanja doživjela i nekoliko prijevoda, od kojih je najvažniji onaj američki, u izdanju valjda i najvažnijeg kulturno-književnog glasila u anglofonom svijetu, “New York Review of Books”. Trinaestogodišnji Slavko, njegov četiri godine mlađi brat i majka preživjeli su zahvaljujući ljudima, Hrvatima i Srbima, što je u knjizi vrlo pomno opisano, naravno uz navođenje svih upamćenih imena. A Goldstein je imao silno pamćenje. Ili čovjek ne zaboravlja one koji su mu spašavali život.

Kada smo se upoznali, njemu je bilo šezdeset i pet. Povezali su nas zajednički poslovi, suradnja u časopisu Erasmus, što ga je osnovao i vodio u otporu prema Tuđmanovu režimu. Sve što se tih godina zbivalo u Hrvatskoj i oko nje, Slavko Goldstein je vrlo jasno i nedvosmisleno opservirao, i nema toga što je previdio ili iz strateških razloga prešutio. Uvijek je bio veliki strateg, ali nikakvo prešućivanje nije moglo biti dio njegove strategije, a još manje da dođe vrijeme da se nešto kaže: ako vrijeme nije sad, onda nikada neće biti.

U tome kao da se vodio za onim karlovačkim sucem i za onim srpskim seljacima s Korduna koji su njemu i njegovim baš u ono nevrijeme omogućili da prežive. Ako oni nisu okrenuli glavu, ako nisu prešutjeli, a kako bi prešutio on, kojem ne prijeti ona životna pogibelj koja je prijetila njima?

Slavko Goldstein bio je vrlo hrabar čovjek. Ta njegova građanska hrabrost naslijeđena je od roditelja, preuzeta od vlastitih spasitelja i vrlo pomno odgajana tokom Slavkova dugog i bogatog života.

U proljeće 1997. nagovorio me da napustim novine u kojima sam imao siguran posao i koje su mi pružale sigurnu zavjetrinu u smutnim vremenima i među ljudima, opasnim neistomišljenicima i možda još opasnijim navodnim istomišljenicima, i da sudjelujem u projektu Tjednika, sedmičnog njus magazina, koji će, uz nedovoljnu i nesigurnu pomoć stranih financijera, izlaziti sljedećih godinu dana.

Nakon Tjednikove propasti nalazili smo se oko projekata Novog Libera, njegove privatne nakladničke kuće, a povremeno smo radili i intervjue za novine u kojima sam tih godina radio. Ali i dalje smo bili na nekoj vrsti distance, koja se najprije ticala velike razlike u godinama, a onda i mog osjećaja da je moje tek da budem publika u svijetu Slavka Goldsteina i njegovih prijatelja: Zvonimir Berković, Eugen Pusić, Ante Babaja, Vladimir Anić, Josip Vaništa… Velik je i moćan bio taj njegov svijet, taj Zagreb na izmaku, čijem ću nestanku, i ne znajući to, na kraju svjedočiti.

Naš se kontakt intenzivirao nakon što je objavljena “Ruta Tannenbaum”. Bila je to 2006. godina, vremena neke uljuđene Hrvatske, koju je vodio Ivo Sanader, kasnije najomraženiji i najprokazaniji političar u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti, kada je neka izrazito ljevičarska ekipa naumila da me zbog romana koji sam objavio prokaže kao mrzitelja Zagreba i antisemita. Hajku je poveo tjednik Nacional, koji je okupio probranu ekipicu književnih stručnjaka i intelektualaca, redom odlučnih da me sastave sa zemljom. Nastavilo se u Vjesniku, pa na Hrvatskoj televiziji, a fraza o Jergoviću antisemitu uskoro se pretvorila u frazu iz javnog govora, u jedan od onih urbanih aksioma i notornih “istina” koje se ne provjeravaju, kao što se ni narodne legende ne provjeravaju.

Kako je to već bilo vrijeme internetskih blogova i foruma, u hajku je postala vrlo masovna i mjesecima se nije utišavala. Moj problem je pritom bio što se moj dotadašnji izdavač, koji je “Rutu Tannenbaum” prethodno s oduševljenjem objavio, praktično odrekao knjige. Ili tačnije rečeno, nije je se odrekao, nego ju je zatajio. Pravio se da nikakav problem ne postoji i da se ništa ne događa.

Tada je Slavko Goldstein u jednom nevelikom gornjogradskom prostoru i u nekoj vrsti kulturne ilegale, pod okriljem Hrvatsko-izraelskog društva, organizirao predstavljanje “Rute Tannenbaum”, na kojem je sam bio jedini govornik. Publika je, naravno, bila malobrojna, izrazito manjinska, nije se tu našlo ni književne ni novinarske hrvatske gospode, ali nakon toga hajka je kao po zapovijedi stala.

Nisu umukli zato što je Slavko Goldstein bio moćan i utjecajan, a još manje zato što bi ih njegov govor i u što uvjerio. Uostalom, nisu ni znali što je on te večeri govorio. Umukli su zato što je i iz njihove perspektive, ipak, bizarno antisemitskim proglašavati tekst koji Goldstein uzima u svoju zaštitu.

Od te promocije u Hrvatsko-izraelskom društvu naš se odnos počeo razvijati na način koji je, barem za mene, bio neočekivan. Najprije sam, imao ili ne imao posla, počeo dolaziti kod njega u Novi Liber, pa smo krenuli voditi povjerljive telefonske razgovore, pa me je pozivao da mi predstavlja koncepte knjiga koje je planirao napisati, da bismo se ubrzo krenuli nalaziti kod mene na selu.

Bili su to susreti učevero – o preostale dvije akterke drugom će prilikom biti riječi – oni su dolazili autom, koji je naravno vozio Slavko, obično bi to bilo u prvi sumrak, a ostajalo se, uz večeru i vino, sve do po ponoći. On bi uz jelo popio pola čaše – više ne smije, jer vozi – a ostatak boce bih ispijao sam.

Njih dvoje su nam, manje ili više, bili jedini redoviti gosti u ovih desetak naših godina na selu. I to je bila jedina prilika kada u kući pijem alkohol.

Od tog sam vremena imao uvid u rukopise i planove Slavka Goldsteina. Reklo bi se da sam imao savjetničku ulogu u nekim njegovim knjigama, pogotovu u “1941. – godina koja se vraća”, kojoj sam, što je imao potrebu ponoviti na praktično svakoj promociji, dao i naslov.

Ne znam koliko je to njemu značilo, ali je meni bilo višestruko dragocjeno. Slavko Goldstein bio je veliki urednik, valjda jedini koji je urednički potpisiva Krležu, Kiša i Pekića, i sa svom trojicom ravnopravno razgovarao o njihovim tekstovima, tako da bi se lakomisleno dalo pretpostaviti kako njemu osobno i nije trebao urednik, a još manje nekakav savjetnik na tekstu. Ono što me zapanjilo bilo je da me on ne samo sluša dok govorim, nego i uvažava moje najprije krajnje oprezno, a onda sve smjelije izgovorene sugestije.

Pitao sam se: što ću ja Slavku Goldsteinu?

Ne, niti sam se pred samim sobom trudio biti skroman, niti sam po prirodi samozatajan i nesiguran u svoja znanja i talente, ali što ja to njemu mogu reći što on već ne zna ili što već nije doživio?

U tih desetak godina nešto intenzivnijeg druženja i u tim turopoljskim večernjim sijelima Slavko mi je postao intimno važan. Krivo bi bilo reći da sam ga tada zavolio. Ne bih rekao ni da me je nečim novim fascinirao – sve stvarno fascinantno u vezi njega znao sam u trenucima kada sam ga upoznavao – ne bih rekao niti da sam od njega nešto naučio, iako sam, naravno, saznao mnogo toga.

Slavko Goldstein mi je postao intimno važan jer sam uz njega kao svoja vlastita prihvaćao njegova iskustva. Iako sam već bio u zrelim godinama, uz njega sam bio poput mladog psa, koji se uz puno starijeg druga uči važnim životnim vještinama. U mom slučaju najvažnija od tih naučenih vještina bila je strpljenje. Ako sam danas mirniji nego što sam ranije bio, a jesam, mirniji sam, onda je to Slavkova zasluga. Nije mi on ništa govorio, samo sam ga gledao i slušao.

O tome ranije nisam razmišljao, ali danas znam da smo se počeli družiti u trenutku kada je njegova generacija već bila otišla i kada je postalo definitivno jasno da sam se ja sa svojom generacijom trajno mimoišao.

Njegova smrt nije bila iznenadna. Na nju sam se nekoliko mjeseci pripremao. I sve se dogodilo kao u nekom vrlo urednom građanskom životu. Goldstein je vodio vrlo uredan građanski život: kada je došlo vrijeme ugasio je firmu, kada je došlo vrijeme prodao je stan, kada je došlo vrijeme odnijela ga je smrt.

Na sprovodu je bilo možda i tristotinjak ljudi. O onima koji nisu bili, kao i o hrvatskim i katoličkim radovanjima nad Goldsteinovim uminućem, svakako bi vrijedilo pisati. Ali nekom drugom prilikom.

Bio sam uplašen kada me je njegov sin Ivo obavijestio da bih trebao govoriti na sprovodu, kao jedini govornik nakon što rabin Kotel Da-Don izgovori molitvu, i pokušao sam to izbjeći. Ne odlazim na sahrane, rođenom ocu nisam bio.

A onda mi je, kada sam prihvatio, jedino važno bilo da mi nijednom ne zadrhti glas. Ne možete nad takvim životom jecati. Pogotovu zato što čovjek plače nad sobom, a ne nad svojim mrtvima. Plače što ih više neće imati uza se. Kao dijete što plače nad izgubljenom igračkom.

Nad Slavkom Goldsteinom nisam smio zadrhtati.

Ne znam kako bih sad disao i govorio da sam tada zadrhtao.

Ovo je bio taj govor:

“Dame i gospodo, ovo smo dužni obaviti bez suza!

Prvo što se o tom čovjeku treba reći: Slavko Goldstein bio je partizan. Samo zato je živio ovako dugo, bogato i sretno. Da nije postao partizan, mogao je biti samo jedno: bezimena žrtva Holokausta u Hrvatskoj.

Ta je činjenica njegov početak i kraj. Nakon što smo nju utvrdili, možemo reći i sve drugo:

Slavko Goldstein bio je novinar i novinski urednik. Za sebe je govorio i da je propali filmski scenarist. Bio je urednik u izdavačkoj kući i izdavač, vjerojatno najhrabriji, ako ne i najznačajniji u poslijeratnoj Hrvatskoj. Knjige koje je urednički potpisao i za koje se založio predstavljaju neku bolju i čestitiju povijest hrvatske kulture i književnosti.

Kratko vrijeme figurirao je kao političar, ali se cijeloga života na ovaj ili onaj način bavio politikom.

Njegovi neprijatelji, koji su uvijek bili isti, premda su spremno mijenjali ideološku formu i znakovlje, vazda su bili kao hipnotizirani iluzijom o Slavkovoj moći i utjecaju. O kako su samo strahovali od njega, zamišljajući gdje on sve jest i što on sve može. A zapravo se radilo o fatamorgani! I sad možemo razotkriti što je stajalo iza te fatamorgane: Slavko Goldstein je nastupao sam, i uopće ga nije bilo strah, ama nije ni primjećivao kada bi nasuprot tolikih njih bio sam!

Njima se, pak, činilo da je velik i strašan čovjek koji naspram svakoga gnjevnog i krvi žednog ljudskog stada može nastupati sam.

U njemu su se sastale dvije naizgled suprotstavljene osobine: bio je nečuveno uporan, ali nimalo tvrdoglav. Bio je rad da mijenja mišljenje, bio je znatiželjan i u koješta ga se moglo uvjeriti, na štošta ga se dalo nagovoriti, samo u jedno nikako ne: da odustane. Od mladićke idealističke borbe za opću stvar, za ljudska prava, za književnost i za Republiku do kraja nije htio odustati.

Nagovarao sam ga da odustane, ali mi je baš imponiralo što neće.

Bio je veliki pisac. Znat će to oni koji budu čitali, dok oni koji ne čitaju, i ne trebaju ništa znati. Posljednjih godina nizao je knjigu za knjigom. I pred svaku bi izgovarao isto: s Jehovom sam se dogovorio da mi da vremena da napišem ovo. Ili, ne znam kakvi su Jehovini planovi sa mnom, ali sam naumio da napišem ono. Ili, mislim da će mi Jehova dopustiti da napišem još jednu, dvije, tri knjige.

I tako se Slavko poput neke nove Šeherezade nadmudrivao s Jehovom.

A onda je jednoga dana taj veliki glavni urednik rekao – dosta.

Ne treba mu ni zamjeriti: kakav veličanstven život, kakve samo knjige!

Istina, ne mogu prešutjeti niti ovo: posljednji put kada smo jedan drugome govorili o svojim planovima i poslovima, Slavko je, nešto u glavi a nešto i na papiru, imao u planu tri nove, prilično raznolike knjige.

E, Jehova, Jehova, i njegova božanska nestrpljivost!

Ali, budimo dostojni našega pisca i partizana, pružimo otpor i tom višnjem uredničkom autoritetu, pa umjesto prigodnih posmrtnih formula uzviknimo:

Živio Slavko Goldstein! Sretni smo što nam je živio.”

Pjesmu o svetom Leopoldu, jednu od najljepših koju sam pročitao ove godine – a ja mnogo pjesama čitam – napisao/la je osoba koja se i inače bavi pisanjem pjesama, i pojavljivala se na stranicama ajfelovog mosta, ali iz specifičnih razloga, pomalo žalobnih, pomalo smiješnih, ne želi svojim imenom stati iza nje.

“Sveti Leopold” malo je čudo od dragosti i miline, pjesmica skoro dječja, skoro anđeoska, koju je mogao napisati samo netko iz pjesničkog i kulturnog roda Nikole Šopa. I sasvim sigurno fra Leopold Mandić nešto tako lijepo dosad od književnika nije dobio na dar.

Međutim, u isto je vrijeme to pjesma ispunjena jezom i nekim čudnim, jurodivim ruganjem. I to je čini tako lijepom i velikom.

Oni koji znaju moj jezik, koji na njemu osjećaju, na njemu ih bole i na njemu vole, ti će biti oduševljeni, osim ako nisu sasvim neosjetljivi na poeziju.

Međutim, mnogo je takvih koji moj jezik samo tehnički poznaju, pa muču, grokću i riču na njemu. Njima se pjesma vjerojatno neće svidjeti, jer ne znaju ono što znamo mi i što je sigurno znao fra Leopold Mandić. Da nije znao, ne bi ni mogao ispovijedati ljude.

Pjesnik/inja ne plaši se gnjeva takvih, ali se plaši svakodnevno-životnih posljedica njihova nerazumijevanja. Plaši se toga da ne izgubi one dobre i srčane ljude iz svoje okoline, koji, međutim, ne znaju materinji jezik, nego ga samo tehnički poznaju. Ne želi se odreći njih, jer bi se tako odrekao/la mnogih lijepih pjesničkih i životnih motiva.

Ali tužan je jezik, teško njemu, čiji pjesnici moraju strahovati od ovako lijepih pjesama. mj

SVETI LEOPOLD 

Sve naopako se okrenulo
i zemlja na suvoj grani se ljuljka.
Naložili da umjesto djevojke
u kovčegu ustakle patuljka.

Tu ležim svet i snjegobrad.
Lijepo mi je ali se stidim.
Kao kad mi u raju stolac pružiše
da s njega Krista bolje vidim.

Mali sam rastom a toliko časti.
Pobožan al ko da sam prvi?
Dušu svaku želio sam spasti.
Ispovjednik plave hrvatske krvi.

Opet, kad bolje razmislim,
iz izloga zariću miran ko bubica.
Bolje da mene malenog hodočaste
nego velečasnog blaženih ubica! pd