Znamo tek za četiri dimenzije. Tri dimenzije prostora plus vrijeme. Jako malo znamo. Ne znamo nikada potpuno tko smo, a ne shvaćamo sasvim ni gdje smo, ni od kada kao bića jesmo, ni od kuda smo. Ne znamo, jer ne razabiremo da je dimenzija mnogo. Postoji ona prije prostora i poslije. Postoji daljina, vidljiva i nevidljiva, koja je samo za sebe, i ona koja nije u našem svijetu, i ona koja je nakon našeg svijeta. Prije vremena je bila vječnost. Postoji vrijeme prije vremena i poslije, ono koje se desilo i još nije, a i sa svakim vremenom paralelno vrijeme. Postoji vrijeme prije postojanja i mišljenja, a i ono nakon toga. Postoji i ono što jest samo po mišljenju, jer jest ono što jest samo u mišljenju. Postoji i ono što se ni misliti ne može, samo naslutiti, a i ono što ni naslutiti ne možemo, ali već negdje jest. Ima mnogo dimenzija, i mnogo postojanja: prije, poslije, nakon, paralelno, izvan, iznad, nikako, nigdje, tek i već, bez obzira na, nikada, zauvijek. I još mnogo toga je dimenzija, i ona koja nije ni prostor ni vrijeme, nego bivanje, trajanje, prostiranje ili bez svega toga. Postoji oni što ne postoji, nije onoga što jest, nebivanje, postoji ono što ni zamisliti ne možemo, a jest. Vrlo složeno pitanje. A tom pitanju treba dodati i postojanje one dimenzije koje su samo tvoje, u koje može samo onaj kome dozvoliš, a kada nećeš onda nikome pristupa nema. A tu se dešava ono što je prije i poslije i što se već dogodilo i što nije i nikada neće, ali jest.

4 bijenale slikarstva forografija ivan posavec

Kada se u Zagrebu kaže – u Džamiji – misli se – u Meštrovićevom paviljonu. Naime, to mjesto, Džamija, u dvije je ratne godine funkcioniralo kao džamija. Uz blagoslov i po naredbi poglavnika Nezavisne Države Hrvatske su na Trgu N, u samome središtu grada, podignuta tri minareta, koja su s kružnom zgradom Umjetničkog paviljona, sagrađenom u Kraljevini Jugoslaviji, po nacrtu Ivana Meštrovića, činila jednu vrlo zanimljivu i atraktivnu arhitektonsku cjelinu. Svečano otvorenje zagrebačke džamije upriličeno je 18. kolovoza 1944. uz nazočnost cjelokupnoga državnog vrha, na čelu s Poglavnikom, koji je ključeve džamije svečano predao muftiji zagrebačkom Ismetu efendiji Muftiću. Izaslanik naibu reisa Saliha Safveta Bašića – koji je opravdao svoju izočnost i toplim riječima pismeno pozdravio skup – Ali efendija Aganović proglasio je džamiju “vakufskim vlasništvom Islamske vjerske zajednice” i potom je predao zagrebačkom Džematskom medžlisu i Zakladi na upravljanje.

Ukupni troškovi izgradnje do rujna 1944. dostigli su trideset i dva milijuna i petstoosamdeset tisuća kuna, a radovima je rukovodilo Ministarstvo prometa i javnih radova, na čelu kojega je do listopada 1943. bio Hilmija Bešlagić. Izrada nacrta bila je povjerena dvojici arhitekata, Zvonimiru Požgaju i Stjepanu Planiću. Požgaj je bio zamislio jedan minaret – kako je to uobičajeno u pretežito osmanskoj tradiciji bosanskih džamija – dok je Stjepan Planić, klasik hrvatske moderne i jedan od najvećih arhitekata koji su gradili u našim zemljama, nadošao na ideju o tri minareta: da se na taj način smiri i vizualno funkcionalizira valjkasti oblik same džamije. Tako je iskorištena i činjenica da se prema džamiji pružaju, ili iz nje izviru, tri prilično široke ulice. Minareti su građeni od betona i oblagani bračkim kamenom, a u radovima na unutrašnjosti džamije, na čemu su surađivali kipari Jozo Turkalj, Emil Bohutinski i Marijan Matijević, korišten je zeleni talijanski mramor. Ideja je bila da se u kamenu ornamentiku unesu elementi starohrvatskog pletera i arapske kaligrafije. Na formama i pismenima kamene kaligrafije radio je Muhamed Mujagić, kaligraf i umirovljeni šerijatski sudac iz Sarajeva, koji je početkom 1942. putovao u Tursku “da tamo prouči unutrašnji uređaj džamija, te da novije načine aplicira kod internog uređenja i namještaja džamije u Zagrebu”. Tom je prigodom donio i nekoliko vrijednih knjiga, kao dar turskoga reisa.

Podovi su bili prekriveni s četrdeset perzijskih tepiha Isfahan, po koje su krajem 1943. u Carigrad išli muftija Muftić i arhitekt Požgaj, a džamija je imala i svoje grijanje. Za tarih zagrebačke je džamije određen kuranski ajet: “I zaista će upravo naša vojska biti pobjednik.” (Kur’an, Es-Saffat, 113), a iznad ulaza je s unutarnje strana stajala ploča na kojoj je pisalo:

“U slavi i znak spram Allaha Boga velikoga sviju ljudi i vremena, te u znak pažnje prema muslimanima podiže Poglavnik dr. Ante Pavelić ovaj velebni hram u glavnom gradu Zagrebu, da odani sinovi vitežkoga naroda hrvatskoga, izkreni sljedbenici uzvižene vjere islama skrušenom molitvom jačaju pregalačke snage u borbi za obranu i napredak liepe svoje domovine Nezavisne Države Hrvatske koja da bi vazda sretna bila. 1360. – 1941.”

Efendija Muftić je još 1941, kada je sve bilo na početku, posjetio Poglavnika i zamolio ga da se džamijskoj Zakladi dodijeli stambena zgrada, koja će biti vakuf od čijih će se prihoda uzdržavati džamija. Pavelić je to, naravno, prihvatio, pa je potpredsjedniku Vlade Džaferu begu Kulenoviću naložio provedbu odluke, a Upravni odbor Zaklade odredio je svoje članove Halida Muftića, Namika Teskeredžića i Vejsila Musakadića, da istraže “koja bi kuća bila najprikladnija da se uvakufi”. Oni su odabrali tri zgrade u središtu Zagreba, da bi se Zaklada odlučila za onu u Ilici 15, koja je prethodno oduzeta od Židova Dragutina Ebenspangera, kojemu je dano dva sata da napusti svoj stan, što je on i učinio. Zatim su, u jednom paralelnoj priči, Židov Ebenspanger i cjelokupna njegova obitelj pobijeni po zakonima Nezavisne Države Hrvatske i u skladu s novim svjetskim poretkom, uspostavljenom po Adolfu Hitleru.

No, recimo na kraju i tko su bili članovi Odbora za otvorenje džamije: Ibrahim Ruždić, Murat Rizvanbegović, Ibrahim Imširović, Akif Handžić, Mustafa Mehić, Mustafa Brkić, Salko Alečković, Hamid Hromalić, Sulejman Mašović, Salih Kulović, Halid Muftić, Ibrahim Džinić, Junus Mehmedagić, Galib Midžić, Muhamed Mulić, Sejfudin Muftić, Šerif Saračević, Šemsudin Gavrankapetanović, Muhamed Handžić, Muharem Balić, Bego Midžić, Sulejman Mulić, Hasan Ruždija, Atif Fejzagić, Husein Jašarević, Omer Mujadžić, Vejsil Musakadić, Safet Čengić, Mustafa Džafić, Muhamed Hadžijahić, Hasib Muradbegović, Salih Kurtagić, Halid Mandić i Halil Imamović.

Nakon što je sve dobro prošlo, u listopadu 1944. poglavnik je Redom za zasluge I i II stupnja odlikovao zaslužnike: Omera Mujadžića, Ibrahima Džinića, Ibrahima Ruždića, Adema Sokolovića, Omera Šuljka, Namika Teskeredžića, Mašu Hrnjića, Halida Mandića, Himzu Alagića, Muhameda Hadžijahića, Seida Husedžinovića i Hazima Muftića.

Vrijedi čuti i što se dalje zbivalo.

Na dan 11. ožujka 1948. u prostorijama Narodne fronte I. rajona održan je “izvanredni sastanak muslimana koji žive u Zagrebu”, koji je otvorio član uprave Preporoda Lutvo Hajdaragić, “musliman, učesnik Narodno-oslobodilačke borbe”, koji je zatražio da muslimani kažu odlučnu riječ o Pavelićevoj džamiji, koju je ovaj podigao da zavara muslimanski narod i natjera ga u Handžar i Plavu diviziju. Hajdaragić je predložio da se minareti sruše, a “muslimani grada Zagreba” sastavili su i rezoluciju, koju su uputili Gradskom narodnom odboru. Predložili su “da se sruše tri minareta oko umjetničkog paviljona na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, jer su oni simbol krvave ustaške tiranije, ruglo i sramota za nas Muslimane, a da se na tom trgu podigne spomenik žrtvama fašizma”.

Zagrebački imam Himzo Alagić putovao je u Sarajevo, gdje je od reis ul uleme Ibrahima Fejića tražio da intervenira da se džamija ne ruši. On mu je, pak, odvratio kako bi bilo “najbolje da se džamija srušila već 1945, i da bi sve već bilo zaboravljeno”, a zatim je uputio pismo Predsjedništvu vlade Narodne Republike Hrvatske, u kojem traži da se pri rušenju postupa s poštovanjem prema islamskim simbolima. U tom trenutku nikakva odluka o rušenju službeno nije ni bila donesena.

Dogodit će se to u petak 9. travnja, kada je potpredsjednik Gradskoga narodnog odbora Mika Špiljak izdao rješenje o rušenju džamijskih minareta “koje je podigao krvnik Pavelić u svrhu raspirivanja mržnje i bratoubilačkog rata među našim narodima”. Rušenje je započelo u ponedjeljak 12. travnja, i trajalo je sve do 1. svibnja 1948. Džamijski ćilimi završit će u Vladi Narodne Republike Hrvatske, a ostatku inventara više neće biti moguće da se uđe u trag. Priča o džamiji postat će trostruko zaključana tajna, ni jedni, ni drugi, ni treći – svatko iz svojih razloga – neće sjećati. I možda tu priču danas i ne bi bilo moguće temeljito i dokumentirano pričati da nije knjige zagrebačkog povjesničara Zlatka Hasanbegovića “Muslimani u Zagrebu 1878. – 1945.”

Bilo bi zanimljivo razmisliti o psihološkim, kulturološkim, nacionalno-identitetskim i inim čimbenicima zatajivanja. Ali to uopće nije tema današnje priče, koju, avaj, nismo još ni započeli. Tema nije ni ta neobična i višestruko zanimljiva činjenica da su samo četiri godine postojanja zagrebačke džamije bile dovoljne da Zagrepčani jedan toponim trajno nazovu Džamija. Što je presudilo? Neobična i zvučna riječ? Činjenica da je džamija izgledala tako kako je izgledala? Identitetska grotekska povezana sa svim tim? I o tome bi vrijedilo razmišljati.

Tema priče nije ni to kako se jedan događaj u kratkom vremenu i u izmjeni perspektiva tumači i doživljava na radikalno različite načine. A, bogme, nije ni to kako su samo sumnjive i opasne one birvaktilske sarajevske pripovijesti o multikulturalizmu minareta i crkvenih zvonika, koji su tako blizu pa samo što se ne dorinu ili ne ukrste: zagrebačka je džamija bila popišaj puta od zagrebačke katedrale. A moglo bi se reći i da je dominirala njome. Dok je Katedrala sirotinjska kvazi-gotička, kvazi-historicistička građevina iz duboke katoličke provincije, Planićeva je džamija blistala modernom ljepotom. Katedrala je bila obložena jeftinom sedrom, koja se desetljećima raspadala, otkidala se i prijetila glavama sličajnih prolaznika, a džamija je bila sva od bijeloga bračkog kamena. Zamislite samo da je rat drukčije završio i da je neki drugi Bregović s terase nekoga zagrebačkog hotela početkom devedesetih propovijedao o ljepotama zagrebačkog multikulturalizma…

Ali nije ovo priča o tome.

Ovo je priča o jednoj slici s Bijenala slikarstva, koje se tokom listopada 2017. održavalo u Meštrovićevom umjetničkom paviljonu, u Galeriji Hrvatskog društva likovnih umjetnika, dakle u Džamiji. I slika, bezbeli, ima neke veze i s prethodnom pričom i sa Sarajevom. Ali najviše ima veze s nama, koji smo i prije dvadeset godina bili odrasli ljudi, pa se živo sjećamo jednoga koncerta na stadionu Koševo.

Naziv slike je “Kako je U2 spasio Balkan”, a slikar je Stipan Tadić.

Rođen 1986, Tadić je pripadnik onoga naraštaja hrvatskih umjetnika koji su novinska likovna laprdala iz otužnih mjesnih tabloida etablirala i markirala kao “novi realizam”. O njima je, pokušavši uozbiljiti stvar, tada vrlo suvislo i provokativno pisao mladi kunsthistoričar Feđa Gavrilović, ali stvar je iz više razloga unaprijed bila izgubljena. Naime, osim što se radilo o prilično raznolikim osobnostima, u Hrvatskoj nije postojala scena niti je postojao širi kulturni kontekst, koji bi na bilo koji način podržali pojavu talentirane skupine mladih ljudi, svejedno kojom se i kakvom umjetnošću oni bavili. Nije bilo galerija u kojima bi mogli kontinuirano izlagati, kolekcionara i mecena koji bi financirali njihov rad, društvene zajednice i države kojima bi “novi realisti” bili poželjno ili nepoželjno lice. I kako ničega nije bilo, tako ništa iz ničega nije ni moglo nastati. Osim što od tog vremena po izložbama i katalozima pratimo neke zanimljive slikare i slikarke, i što se naracija kao nikada ranije etablirala u hrvatskome slikarstvu.

Stipan Tadić je, kao i ostali u toj neformalnoj i zapravo nepostojećoj grupi, koju je grupom učinila samo činjenica da su se u isto vrijeme zatekli na istome mjestu, potekao sa zagrebačke Akademije. Ranije je, kao gastarbajtersko dijete, živio u Austriji, i od malih je nogu pokazivao izrazit crtački talent. Ali umjesto da se školovanjem kultivira i izabire stil i način koji će furati do u starost, umjesto, dakle, da postaje slikar onako kako se slikarem postajalo u posljednjih sto i pedeset godina, ili otkako je umjetnost od dvorske postala građanska stvar, Tadić se zaigrao. Javnu je slavu stekao diplomskim radom, hiperrealističkim platnom 250×187,5, na kojem je prikazao nekoliko stotina figura, rodbine, prijatelja, kolega i poznanika, koji su došli u kazalište da prisustvuju njegovu – diplomskome radu. Riječ je, naravno, o dosjetki, ali sasvim sigurno najmonumentalnijoj dosjetki u povijesti hrvatske i okolnih likovnih umjetnosti, koja je savršeno funkcionirala kao slika, kao komentar na sliku i slikarstvo, i kao spoj visokih i niskih umjetničkih registara.

Diplomski rad Stipana Tadića, prvobitno naslovljen kao “Diploma”, izazvao je – naravno vrlo površnu i plitku – senzaciju, nakon čega se slikar počeo pojavljivati s koncept-izložbama jedne slike. Tako je 2013. izložio veliko platno, naslova “5. kolovoz”, urnebesnu i pomalo zastrašujuću kombinaciju ivekovićevske nacionalne idile i pakla od betona i bagera. Iako se, ipak, vidi da je “Diplomu” i “5. kolovoz” radila ista ruka, između ove dvije slike nema stilskog kontinuiteta. I to je ono na čemu će Tadić – suprotno profesionalnoj, ali i poslovnoj logici tradicionalnog slikarstva – dalje insistirati. On neko vrijeme slika na jedan način, a onda razbije vlastiti kompas, pa dalje nastavi na drugi način. Iako su, recimo, monumentalna djela, s mnoštvom detalja i epskom naracijom, ono što je zadržao u svim svojim fazama, u međuvremenu je tako mijenjao stil i maniru, odbacujući onoga prethodnog sebe, da je od hiperrealizma, realističkih persiflaža i provokacija već prešao put do art brut slikarstva, urbane i prigradske naive i nekoga vrlo čudnog neoekspresionizma… Moglo bi se za njega reći da je najveći panker među hrvatskim slikarima – premda, čini mi se, uopće nije panker – jer se već svemu narugao i sve je oko sebe porazbijao, a da se, zapravo, rugao samo sebi i razbijao ono što je sam stvorio. I tako je nastao jedan već sad silno zanimljiv i izazovan, totalno diskontinuiran opus, u koji jedva da imam uvid – tojest, vidio sam samo ono što je slikar javno izlagao. (Dok njega, recimo, nikada nisam sreo.)

Dijelom je i to mit, a dijelom je istina: Stipan Tadić mnogo radi po narudžbi. Dok je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić još bio u SDP-u, neki je novozagrebački stranački ogranak naručio od slikara Bandićev portret. Ovaj je to s oduševljenjem prihvatio, i naslikao ga na konju. Poslije je, kaže, portretirao i Nadana Vidoševića, ali tu sliku nije bilo moguće javno vidjeti. I dalje radi po narudžbama, brendirajući se i reklamirajući po medijima kao slikar koji vas može po želji ovjekovječiti. Istina, vrlo je upitno koliko model može utjecati na svoje ovjekovječenje. Što je bolji portretist, to je manja mogućnost da se na portret utječe.

Slika “Kako je U2 spasio Balkan” posvećena je, naravno onome legendarnom koncertu, ali i, više od toga, legendi o koncertu, nečemu dakle što se nije stvarno zbilo, no pošto ljudi u to vjeruju, stvarnije je i od stvarnosti. Legenda je uvijek stvarnija od stvarnosti. I za razliku od stvarnosti podložna je promjenama i transformacijama tokom vremena koje nastupa nakon njezina nastanka.

Bio je utorak, 23. rujna 1997. kada su U2 svirali na stadionu Koševo u Sarajevu. Početak tog koncerta, održanog prvoga dana druge bosanske poslijeratne jeseni, označio je i početak najkraće ere u povijesti ovoga grada, ere u kojoj će multikulturalno Sarajevo izaći iz rata i stupiti u Europu i Svijet, mnogo veće, snažnije i tolerantnije nego što je ikada bilo, ere u kojoj će Sarajevo biti na savjesti Svijeta, ali ne samo da tu činjenicu neće zlorabiti, niti će njome ikoga emocionalno i moralno ucjenjivati, nego će na svaki način relaksirati svoju jučerašnju i sutrašnju braću, govoreći joj da jedan smo rod i da svaka je nevolja za vakta i da će se dobro dobrim vratiti, a o zlu nećemo više, ere u kojoj Sarajevo doista neće biti inferiorno nijednome drugom europskom gradu, ere čiji se kraj jasno razabire kao i početak, jer je potrajala tačno do kraja koncerta. Naravno, te noći nismo imali pojma da je upravo završilo ono čijeg smo početka, suprotno tome, itekako bili svjesni.

Koncertu na Koševu Muharem Bazdulj posvetio je roman “Koncert”. Da je tu danas temeljito nepročitanu i skrajnutu knjigu napisao netko drugi, ona bi bila važna. (Možda bi se trebalo baviti izradom fotorobota idealnih pisaca važnih knjiga naših književnosti, čiju važnost ne priznajemo jer su ih napisali pisci koje lično ne begenišemo. “Koncert” je tako trebala napisati neka Beograđanka iz Zagreba koja jako voli Sarajevo i vrlo je kritična prema Kusturici, Neletu Karajliću i svima za koje joj netko u Sarajevu kaže da su postali bivši Sarajlije. U tom bi slučaju ova knjiga važna.) Ali ni Bazdulj se nije bavio samim događajem, a ni onim od čega je stvorena legenda o koncertu. Bio je to pogled iz jedne noći. Drugog pogleda nije bilo.

Iako postoje fotografije s koševskog koncerta U2, nijedna nije ušla u oko i postala slikom grada i njegove povijesti, ili barem slikom naših osobnih i kolektivnih sazrijevanja. Koncert je suštinski bez slika, bez obrisa i boje. Ono što je nakon dvadeset godina ostalo u sjećanjima odavno već nije autentično. I ne može biti autentično, jer je prekriveno u međuvremenu metastaziranom i nabujalom legendom, ali i onim što se raslo i sazrijevalo u otporu prema toj legendi. Čovjek je hiljadu puta zažalio, i hiljadu puta mu je u proteklih dvadeset godina bilo drago što je, ipak, bio na tom koncertu. A je li uopće bio i što se te noći zapravo zbilo?

U narodnim vjerovanjima, raširenim među pripadnicima međunarodne zajednice i inozemne publike humanitarno i kulturološki zainteresirane za Bosnu i Hercegovinu, ali i ispunjene naivnim multi-kulti iluzijama o Bosni i Bosancima, bio je to koncert koji nas je sve pomirio i na koji su došli ljudi sa svih strana zemlje, koji su još do jučer jedni protiv drugih ratovali. Takva vjerovanja Sarajlije iz onog vakta nikada ne bi demantirali, iako su im, naravno, bila budalasta. Ali, s druge strane, odgovaralo im je što stranci vjeruju u takve stvari.

Istina je, međutim, da nije došao nitko, i da je to bio koncert za Sarajlije. Ali i tu istinu se, kao i svaku drugu, može lako demantirati nizom pojedinačnih slučajeva, koji u ozbiljnom razgovoru ne dokazuju ništa, iako u neozbiljnom mogu demantirati sve. Pa je tako, ali doista, na koncertu U2 osim poslovičnih gostiju iz Zagreba i Beograda – koji su i dan danji Sarajlijama najdraži Hrvati i Srbi, pa bi ih rado mijenjali za svoje Hrvate i Srbe – bilo i avanturista iz Banje Luke, Trebinja i zapadnog Mostara (nabrajam samo slučajeve koji su mi u međuvremenu postali poimence znani). Ali kao što činjenica da je neki Beograđanin ili čak Banjalučanin 1993. ili 1994. posjetio Sarajevo i izrazio svoju solidarnost s gradom ne znači da su Beograd i Banja Luka bili na strani opsađenog Sarajeva, tako ni činjenica da se netko iz Trebinja ili Banje Luke obreo na koncertu U2 ne znači da je to bio koncert koji je mirio Bosnu i Hercegovinu.

Ali zar nije budalasto ovo objašnjavati? Naravno da je budalasto. Jednako kao što je budalasto reći da muslimani nisu bili uz Pavelića u izgradnji zagrebačke džamije ili da nisu bili uz Miku Špiljka u njezinom rušenju. Dobro bi bilo kada bi se jednoga dana sve to izbjeglo i kada bi se, bez straha od sebe i od drugih, moglo reći kako je šta bilo, ali vodeći računa o tome da istina ne može biti cijela ako se jedan njezin dio prešućuje, a drugi naglašava.

Ali i o tome bismo već sve trebali znati. I znamo.

Na slici Stipana Tadića, ulju na platnu 150×170, nije ono što se stvarno zbilo. Donekle je autentičan samo prikaz pozornice, koja, međutim, nije postavljena na koševskom stadionu, nego u prostorima, na trgu, nekoga imaginarnog grada. Taj grad je samo uvjetno Sarajevo, po tome što iznad izloga nekih kvazi-austrougarskih zgrada biše burek ili ćevapi. Svaka je prepoznatljivost, dakle, izbrisana. Nema folklorne ljepote milog nam grada, viđene okom zaljubljenog turista ili umjetnika opijenog kulturološkim šarenilom europskoga Jeruzalema, u kojemu se crkveni tornjevi dotiču s džamijskim minaretima, taman kao u Pavelićevom Zagrebu. Sve ono što je kontekst mjesta i događaja Stipan Tadić premješta na lica ljudi. Ali ni ti ljudi, avaj, nisu oni koji su stvarno bili na koncertu U2. Ili većinom nisu. Prepoznao sam samo jednog koji je bio. Možda nisam dobar u prepoznavanju, možda je na slici još netko, ali većina sigurno nisu bila.

Recimo, nije bio Franjo Tuđman u admiralskoj uniformi, niti je bio Vojislav Šešelj, a ni Radovan Karadžić. Nije bilo ni Gojka Šuška, ni Tomislava Karamarka i Slobodana Miloševića. A svi su oni, zajedno s nekim drugim ljudima čija imena ne bih gadio tako što ću ih spominjati zajedno s ovima, na Tadićevoj slici s koncerta.

I ta slika je istinita. Skoro da je teško i zamisliti istinitiju sliku, sliku koja će biti žešći i tačniji društveni i povijesti komentar, na način na koji su stvarnost komentirali njemački ekspresionisti poslije Drugog svjetskog rata. Stipan Tadić izravan je, brutalan, gorak i duhovit. “Kako je U2 spasio Balkan” jedan je od najvažnijih artefakata našega doba o Sarajevu i o Bosni, iako umjetnik nije Bosanac, niti je s Bosnom u nekoj emocionalnoj i intelektualnoj vezi. Barem ja tu vezu nisam primijetio. Ali koga za to briga: ovo je tačka istine o događaju i o jednoj legendi, onako kako stvari izgledaju nakon što je isteklo vrijeme i događaju i legendi. Koncerta U2 prisjećaju se samo dokoni sredovječni starci, bolesni ljubitelji boljih vremena, koji još uvijek vjeruju da postoji ono što je nestalo na kraju koncerta, što se srušilo i nestalo kao i oni Pavelićevi minareti, premda iz drugih razloga i u potpuno suprotnim vjerovanjima. Da, stvarno, bilo bi lijepo da je Sarajevo moglo biti grad iz priče o koncertu U2 na stadionu Koševo. I spreman sam za tim gradom žaliti dok sam živ. Ali nisam slijep kod očiju pa da vjerujem da takav grad i danas postoji ili da bi na istome mjestu u budućnosti mogao postojati. Gotovo je, svjetla su se pogasila.

Stipan Tadić je na naivistički način riješio problem pozornice i publike. Naime, kako u isto vrijeme vidjeti pozornicu i sitne figure na njoj, i lica onih koji su došli na koncert? Jednostavno je publiku leđima okrenuo od izvođača, učinivši tako nešto što bi učinio svaki ozbiljni art brut umjetnik, koji prikazuje realni svijet, ali ga baš briga za forme i ceremonijale realizma. Slika je u nekim krvavo-ljubičastim i sumorno žutim tonovima, zastrašujuća i zabavna, istovremeno. Većina prisutnih zagledana je u onog koji gleda sliku. Iza njihovih leđa svira U2. Iza njihovih leđa je prošlo vrijeme.

LJERMONTOV – JUNAK NAŠEG DOBA

„Junak našeg doba“, gospodo moja, zaista je portret, ali ne portret jednog čoveka: to je portret u kome su u potpunosti oličeni svi poroci celog našeg pokolenja. Vi ćete mi opet reći da čovek ne može biti tako rđav, a ja ću vam odgovoriti: ako ste verovali da su postojali svi tragični i romantični zločinci, zašto da ne verujete u stvarnost jednog Pečorina.

M. Ljermontov, Junak našeg doba

U mom sarajevskom periodu (1962-1968) činila mi se veoma značajnom usmena razmjena čitalačkog iskustva. Bilo je knjiga koje smo svi čitali, gotovo generacijska lektira, od djetinjstva, dok su rijetki pojedinci imali neke svoje knjige o kojima su neprekidno govorili kao opsjednuti. Jedan od takvih bio je Muhamed Imamović, tada mladi pjesnik, član Književnog kluba 08, Studentskog društva „Slobodan Princip-Seljo“. Mumi, kako smo ga zvali, studirao je mašinstvo i po tome, bar u početku, bio mi je bliži od onih koji su književnost izabrali kao svoj životni poziv. Nisu naše studije određivale teme za razgovor, naprotiv, književnost je bila u prvom planu.  Mumi je nastojao u svemu biti originalan. Da bi se to postiglo, bilo gdje i bilo kada, treba platiti određenu cijenu. Ako već nisi natprosječno nadaren, da ne kažem genijalan. A posljednji genije koji je bio iz Bosne odavno je bio napustio Sarajevo. Povremeno se pojavljivao, ovjenčan Nobelovim vijencem slave, kao hodajući spomenik, kako ga je nazvao Sidran.  

Idem redom, onako kako se to u meni slaže ovih pedesetak godina, gotovo samo od sebe. Naše je pamćenje često svojeglavo selektivno, čini nam se da je sve proživljeno još u našoj svijesti, mada ispod naslaga godina, svježe i prisutno, pa slobodno iznosimo pred onim koji nas nešto pita svoja davna iskustva i događaje u kojima smo sudjelovali. A zaborav je baš tu, sakrio se u sjenku, ne pamćenja, nego njegovog komposta, pritajio, zna gdje ćemo zabrljati. Na primjer, govorilo se o prvom odlasku mladih sarajevskih pjesnika na grob Silvija Strahimira Kranjčevića, navode se imena. Pošto sam otišao iz Sarajeva 1968. godine ja sam istovremeno odnio sa sobom i jedan dio mog sarajevskog boravka, nestao iz sjećanja mojih drugara, na koje su se kasnije oslanjali oni mlađi. Ali naši kontakti, naši odnosi, negdje su u nama i dalje, zaleđeni, smrznuti, čekaju više entuzijazma i vatre da bi se javili kao istiniti. Tako i moje čitanje pjesme na Kranjčevićevom grobu. A toga se nikada ne bih odrekao, baš kao što je ta prethodna rečenica za mene značajna.

Ovo što ovdje pišem, sasvim opušteno, kazuje o odnosu dvojice mladića koji su kao psi pušteni s lanca tražili nešto, cunjali posvuda, bilo da se radilo o literaturi, bilo o mladićkom životu. Tako mogu da govorim o odnosu sa Pepijem(Josipom Ostijem), ili Avdom (Abdulahom Sidranom), kasnije još s nekim, ali da se ovdje zadržim samo na Mumiju i meni. Ima još nešto vremena, a ima i mjesta, doći će na red i ostali.

Dakle, Mumijeva književna opsesija bio je roman velikog ruskog pjesnika Ljermontova, Junak našeg doba. Negdje sam pronašao tu knjigu, u izdanju beogradskog „Rada“ i sjajnom prevodu dr Miloša Moskovljevića. To su one divne knjige crvenih korica iz biblioteke Reč i misao. Svaka za sebe bila je i ostala posebna književna vrijednost, pa se, malo po malo, kod mene nakupilo stotinjak tih knjiga pogodnih za nošenje u džepu i čitanje na svakom usputnom mjestu. Iako je tada bilo neuobičajeno da se čita u sarajevskom tramvaju, ponekad sam, na putu do Čengić-vile čitao. Obično prvo pročitam pogovor, po pravilu iz pera autoriteta za tog pisca, ali popularnije nego što se obično čini kod izdanja u tvrdom povezu i sa većim pretenzijama. Iako su djelovale neugledno, ove knjižice su bile čisti biseri.

Čini mi se da sam baš Junaka našeg doba počeo da čitam u tramvaju, odostrag, kako već rekoh, pogovor Dušanke Perović. Informativan, direktan, dodao je neke informacije koje do tada nisam znao, učvrstio mjesto ovog romana među velikim ruskim romanima, gdje je naprosto nemoguće ući među deset najboljih. Po tome je ruska književnost sigurno među najznačajnijim u novijem dobu, računajući devetnaesti i dvadeseti vijek. Naročito devetnaesti, u kome se nijedna evropska nacionalna književnost s njom ne može da takmiči u ovoj književnoj formi – romanu. Junak našeg doba evocira autorove uspomene sa Kavkaza, tog mitskog kraja koji se može istovremeno voljeti i mrziti. Tri genija, samo da njih ovdje spomenem, Puškin, Ljermontov i Tolstoj, ostavili su o tome sjajno književno svjedočanstvo. Opisi koje je unio u svoj roman, sami za sebe su pjesme u prozi. Ali, svakako, mnogo značajniji su doživljaji i portreti ljudi, jezika i sukoba koje nalazimo u njihovim djelima. Velika Rusija mijenjala se, odjednom, dekabristi su najavili kraj jedne sasvim anahrone carevine gdje Crkva i car, koji nisu vidjeli vode narod u propast. Mnogo prije Lenjina, ovdje se pripremala revolucija sa potocima krvi i neviđenom narodnom patnjom.

Šta je Mumija privuklo Junaku našeg doba, da bi ga stavio na čelo svoje male liste  omiljenih knjiga? Isključivo sam junak, Pečorin, u kome se on vidio, više u detaljima nego u cijelosti. Naprosto, vrijeme određuje ispoljavanje karaktera, ma kakav on bio. Životni poziv takođe, ma koliko nam se činilo da ga biramo svojevoljno. Ni Ljermontov nije bio izabrao vojni poziv po svojoj volji, ni Puškin, ni Tolstoj. Ali su se, svaki za sebe, prilagodili tom pozivu, iskoristivši ga kao malo ko u njihovoj generaciji. Šta je nama preostajalo, u socijalističkom vremenu što se dičilo svojom omladinom? Da li mu je omladina to uzvraćala, svjesna okolnosti u kojima odrasta? Ili smo, poput većine stvaralaca, još neostvarenih svakako, ali pomalo najavljenih, više osluškivali sebe, svoje tijelo, njegove prohtjeve koji su se utkivali u pjesme koje smo ispisivali.

Mumi je veoma brzo postao blizak predvodniku mlade generacije pjesnika, Dušku Trifunoviću, po ponašanju i po poeziji. Direktnost s kojom se ta poezija obraćala ne čitaocu, nego slušaocu, stvorila je od njih idealne estradne pjesnike. Uzor im je, prije svih, bio Majakovski. Ali Mumi se ugledao na Duška, Majakovskog nije ni spominjao. Treći pjesnik u ovog estradnoj družini bio je Rajko Nogo, sa svojim drskim  rajkovanjem. Ali osnovna razlika među njima bio je inspirativni izvor, po čemu je Duško bio glas tzv. radničke klase. Mlada publika ih je prihvatala, išli su po srednjoškolskim domovima i manjim mjestima, iz godine u godinu njihova je slava rasla. Zvali smo ih Trio la campanella.Bilo je to i inače vrijeme književnih manifestacija, ali i stvaranja nečega što se zvalo književna omladina a što mi je bilo sasvim strano. Smatralo se da je Duško tvorac tog pokreta kao i bezbroj svojih trabanata po provinciji.

Udaljiću se sada od poezije, malo prema životu, prema onome što se obraćalo sentimentima i odnosu među polovima. Bila mi je potrebna ovakva rečenica, pomalo zakukuljena i zamumuljena, jer prelazim na intimnu priču. Obično se takve priče zaboravljaju, mada su one u nama bile vrlo živahne. Dakle, jednog mi je dana Duško Trifunović, onako šeretski kako je obično činio, rekao da me je preporučio jednoj ljepotici za zabavaljanje. Navodno, ta ljepotica je učestvovala na takmičenju za izbor mis BiH i bila u vrhu. Odakle da ja budem taj sretnik?, pitao sam Duška.

To je moja Dana (Duškova supruga) predložila. Ta ljepotica, recimo da se zove Zemira, pitala je Danu da li bi mogao Duško da joj predloži nekog pjesnika da se s njim zabavlja. A njih dvoje izabrali mene. Ti si ozbiljan momak, a ovo je ozbiljna djevojka, baš biste bili dobar par. Tako mi reče. Ostao sam bez riječi, mada mi je sve djelovalo više kao šala a ne stvarnost. Nešto kasnije, učinilo mi se kao Danino otklanjanje moguće konkurencije. Djevojci se vjerovatno svidio Duško, ali kako da ga preotme svojoj poznanici, ili drugarici?!

Sve je ovo danas više komično nego što je smjeralo da postane ozbiljno i gotovo tragično. Samo, da ne hitim. Djevojka, recimo Zemira, bila je zaista ljepuškasta, dotjerana, ali prilično daleko od nekog mog tipa djevojke. Dobro, dobro, nisam ja toliko zahtjevan, ovo je uzgredna opaska. Izašli smo zajedno dvije-ili tri subotnje večeri, na igranke u Selju, gdje sam imao slobodan ulaz na osnovu članstva. Volio sam te igranke, nemoguću gužvu koja se stvarala, poglede momaka i djevojaka u potrazi za partnerom ili partnerkom. Svirale su poznate grupe, ali i početnici koji će uskoro biti jednako poznati kao njihovi stariji prethodnici. Indeksi su bili bez premca. Bio je hladni sarajevski decembar, nije se moglo ni prošetati pokraj Miljacke, pogotovo ne Vilsonovim šetalištem. O Ilidži da ne govorim. Nađemo se pred Seljom i poslije igranke tu i rastanemo. Reklo bi se, ništa više, samo to. Ali dolazi Nova godina. Mumi mi predlaže da dođem kod njega, biće on sa djevojkom, njegov brat takođe, i majka, naravno. Dobro je što i ja imam curu, biće prijatnije.

Djevojka, ne mogu reći moja, recimo Zemira, prihvatila je moj prijedlog, čak je pokazala i više entuzijazma nego što sam očekivao. Ne sjećam se više detalja, nana je napravila lijepu večeru, bilo je pita i mesa i slatkiša i pića. Ne sjećam se muzike, vjerovatno je tu bio i neki televizor, ni njega se ne sjećam, svi ti su detalji iscurili, kao da sam ih namjerno potpuno zaboravio. Zašto namjerno? Zbog onoga što će se zbiti kasnije. Kada sam iduće subote očekivao djevojku, recimo Zemiru, pred Seljom, da provedemo zajedno plesno veče. Vodi me na ples…Očekivao i nisam dočekao, ne samo tada, nego ni idućih subota.

Biće da je tako prošao hladni januar, prije nego što ću susresti, sasvim slučajno, u biblioteci Vasno Miskin-Crni, gdje smo obojica bili članovi. Čuj, reče mi Mumi, ti sigurno ne znaš da se ja sada zabavljam sa (recimo) Zemirom. Tako se desilo, druže moj, ne zamjeri mi. Majka mi je rekla, vjeruj mi, da se njoj toliko svidjela ta djevojka da ju je poželjela za snahu. A ona nije imala ništa protiv. Rekla mi je da vaše zabavljanje i nije bilo nešto naročito.

Njegov monolog bio je otprilike takav i trajao je ne više od minute. Dovoljno da mene u vlastitim očima poništi u svakom pogledu. Ostao sam bez daha, u meni je svaki organ odjednom stao, kao da se plašio sljedećeg otkucaja srca. Šta je ovo, da ga jebeš? Reci nešto! Nisam ništa rekao, samo sam se okrenuo i otišao. Moja ljutnja nije bila ljubavna, tu djevojku, recimo Zemiru, ja nisam volio. Osim plesa, među nama nije bilo drugih dodira, još manje romantičnih riječi, stihova, obećanja. Teško da bi se i desili.

Legao sam na krevet i gledao crvenu knjižicu na stolu, Junak našeg doba. Sve mi je u njoj bilo jasno, kao što se i Mumi ponašao kao naš Pečorin, naš junak našeg doba. Trebao mu je Grušnjicki, a to je mogao da bude samo njegov prijatelj, ovaj, trenutni, dojučerašnji. Samo što ja nisam htio da budem Grušnjicki, ni da djevojku, nazovi Zemiru, nazovem Meri. Uvreda je bila drugog reda, kojom se ispoljava čaršijska moć, bar na onom dijelu gdje se to može. Trebalo je da budem ponižen, kako je sve izgledalo, bar nekoliko dana, dok se nisam izvukao iz te neprirodne sjenke. Da, preostalo mi je jedino da razmislim o oružju dvoboja. Pjesma, svakako! Na meni je da opalim prvi hitac. Nema odlaganja. Neka prasne i odjekne. Nemam namjeru da se kao Grušnjicki strovalim u provaliju.

Istog dana napisao sam čisti sonet, meni samom malo pretjeranu i zagonetnu pjesmu, iz koje se prisjećam prvog katrena:

On pokriven mahovinom i pun gnoja,
sa pogledom u nebo u prirodu stvari,
ne može nestati, ni naći spokoja,
takav se mrtav rodi, ne mora da stari.   

Da, u dugim šetnjama pokraj Miljacke, ili tamo u nekadašnjem Dušanovom parku, razgovarali smo o nebu, o prirodi stvari, ali i o smrti koja je već u nama, negdje još nevidljiva, malena, uspavana. Pjesma je na svoj tamni način pokušala da ga podsjeti na to. Poslao sam mu je poštom. Poslije nekoliko dana dobio sam odgovor, sasvim u duhu njegove poetike pjevanja na sav glas:

Blente, blente,
nose transparentne,
na kojima piše
ne voli me više.

To se odnosilo na naše prijateljstvo a ne na djevojku, recimo Zemiru. Ali prijateljstvo je nestalo, osim kasnije korektnosti, među nama nije bilo drugog odnosa. Pitao sam se da li je i postojalo. Naravno, nestala je i djevojka, recimo Zemira, ne samo iz mog nego i iz njegovog života. Sva njegova priča bila je smišljena pečorinska namjerna uvreda. Mumi se izgubio, ne samo iz mog života, nego i iz Sarajeva. Da li i iz poezije? To neka vrijeme pokaže. Junak našeg doba je sjajna, velika knjiga, kojoj vrijeme nije naštetilo. Sve ostalo je imitacija koja dolazi i prolazi.

Tokom kampanje za predsedničke izbore, negde u martu ove godine, naprednjaci su održali miting u Paraćinu. Još od jutra u grad je pristizala diližansa autobusa iz čitave Srbije. Mnogo pre glavne svite došla je artiljerija najamničkih medija da snimi atmosferu u gradu stakla, i uzme izjave od slučajnih prolaznika, koji će – gle, kakva slučajnost! – svi do poslednjeg biti simpatizeri naprednjaka.

U jednoj od ulica kojom je bilo predviđeno da prođe tadašnji premijer i budući predsednik, i gde su se već bili okupili građani, TV ekipa prilazi nekoj baki koja stoji pored tarabe u svom dvorištu. Novinar je pita da li je umorna? Ona, sva ozarena kaže da bi mogla do sutra tako da stoji i čeka onoga koji jedini Srbiju vodi pravim i sigurnim putem. Samo njemu veruje, jer je pošten i vredan. I neka je smanjio plate i penzije, nastavlja baka egzaltirano, jeste, penzija joj je mala, ali odrekla bi se ona ne deset, nego i dvadeset procenata, samo da Srbiji krene.

Nije smešno. To jeste opšta slika naše bede i beznađa – baka koja stoji i čeka da Srbiji krene.

Pre četvrt veka krenulo je onima zbog kojih Srbija danas stoji. I ne samo da stoji, nego se vraća u period zuluma i dahija, s tom razlikom što su današnje dahije domaćeg porekla. Međutim, harač zato nije manji. Naprotiv! I danak u krvi srpskih dahija brojčano je uveliko prevazišao onaj iz vremena Turaka. Kada završe škole mladi ne odlaze iz Srbije, njih teraju iz Srbije. Za dva veka trajanja danka u krvi, turske vlasti su sa naših prostora odvele između dve i tri stotine hiljada dečaka. A za nepune dve decenije vladavine radikal-naprednjaka-socijalista oterano je u beli svet duplo više mladih.

Oduvek je u Srbiji prag tolerancije podanika prema vlasti bio nenormalno visok. Kao što je visok i kritični broj “paraćinskih baka” po kvadratnom kilometru. Nama je u tradiciji kontinuirano upražnjavanje discipline trpljenja. “Paraćinska baka” nije samorodna, već se uzgaja dugo, kao engleska trava. Strategija naprednjačke vlasti je osloboditi se u što većoj meri onih koji misle svojom glavom. Oni su disonanca u ludilu koje se sve više zahuktava.

Otkako su naprednjaci na vlasti redovni su jedino vanredni izbori. Prihodi građana su sve manji, a novogodišnji praznici sve duži. Ulični ukrasi i jelke postavljaju se već početkom oktobra, a skidaju u aprilu. Slavljeničko raspoloženje ne prestaje, pa je tako nedavno na stadionu Tašmajdan proslavljen deveti rođendan Srpske Napredne Stranke. Jednu u suštini privatnu zabavu finansirala je država Srbija. Od Bogoslovije pa sve do nadvožnjaka u Ruzveltovoj ulici u dva reda bilo je parkirano preko stotinu autobusa iz Plandišta, Bačkog Jarka, Crne Trave… Tužan prizor. Musavi autobusi raspadnutih društvenih firmi prevoze tužne ljude sličnog izgleda. Pored botova daleko je više bilo upropašćenih sredovečnih građana čiji se radni vek sveo na svaštarenje, na neredovne, slabo plaćene poslove kako bi prehranili porodicu. I zato nikoga ne bi trebalo da čudi što su oni spremni da potegnu sto, ili čak tri stotine kilometara, da bi tapšali za sendvič i dnevnicu od hiljadu dinara.

Kakav poraz!

Sa tim izluđenim svetom lako je manipulisati. Bez jačih socijalnih potresa naprednjačka vlast je 2014. godine sprovela protivustavno umanjivanje plata i penzija, dakle, otvorenu hajdučiju države nad svojim građanima. Sada uveliko u medijima najavljuje povećanja plata i penzija. Međutim, u pitanju je samo vraćanje tih istih plata i penzija na nivo od pre tri godine. Ustavni sud je svojevremeno odbio da se izjasni o ustavnosti zakona kojim su smanjene penzije. I nikom ništa. A naprednjačka vlast i dalje gubitke nekih javnih preduzeća pokriva plenom od pljačke penzionera.

Opstanak sadašnjeg režima zavisi od toga u kojoj meri će uspeti da ukine zdrav razum. Trenutno je na sceni javnog života u Srbiji ludilo oslobođeno svih stega. Ono što su institucije za državu, to je ludačka košulja za ludaka.

Naš ludak je na slobodi!

Nin, 2. 11. 2017.

Šta mi ti tu pričaš o Titu? Jesi li ti to plakao u 3,15 kada se Tito odvezao u legendu? I zašto si ti to kupio saksiju sa cvećem, a ne lepo buket, jesi li ti to mislio da je baciš na crni mercedes u prolazu, s rukom koja maše sa prozora?

Nemoj ti to meni ismejavati Tita. Tito je To i posle Tita.

A šta ti je to To? Toto je glumac. Kao Fernandel. A Tito je bio producent.

Jel bi mogao da kucneš Tita po ramenu da bi produžio valcer sa Jovankom?

Jov je bio Tita, vukao je brigu za ovaj narod. Titan je bio Tita, a oko njega pigmejci.

Ljubi Tito ljubičicu belu, na razdeljku međ grudima belim. A Luks laje li, laje… Ili to beše Reks, ili [arko…

Nije mogla svaka šuša biti Titi kagemuša. U maršal uniformi Titi lepoton, bedna mu kopija i onaj skaut Barton.

Zar ti to meni kažeš? Pa znam ti ja to.

Ma šta ti to znaš? Toti je fudbaler. Kao Ronaldo. Tito je bio selector.

Tito gleda Travijatu. Oko njega buljuk pionira, omladinaca. I tako dalje, tako dalje… I zapevaše svi, zajedno sa Bakočevićkom, Gertrudom i ostalima:

Pijmo, nek čaša se blista u ruci,

Uvek se nađe Tita u muci.

Brižan On je otac, a mi deca tako mala,

Za svaku dobru riječ od sveg ti srca hvala.

Tito je bio Totem Tato. Puno plemena i semena. Računali smo na Tita, a on nas je računao, pa kaže: – Hiljadu golih vamo, hiljadu obučenih tamo, sto na potok, sto na otok.

Skoplje 63. Zemlja se trese, Tito čvrsto gazi po Kamenom mostu. Do njega Hruščov, plješće rukama, u rukama cipele. Ali nekako tiho. S druge strane, Nehru i Naser. Nešto šapuću. Pritisle ih obaveze, dužnosti, strah od novog zemljotresa. Samo Tito, o koliko O dobro pristaje njegovoj celovitosti, korača glasno. I govori, glasno. Glas gromak, oči mu sevaju: – Nećemo dozvoliti, drugovi i drugarice, da drugove i drugarice ostavimo na cjedilu! I tako dalje, i tako dalje…

Titov je bio kosmonaut. Kao Gagarin. Tito je bio kosmospolit.

To majstore! To Tito!

 S makedonskog preveo autor

Marković Stevan Braco

“Marković Stevan Braco

student i prvak Jugoslavije u dizanju tegova

1937 – 1960”

Jednom je bilo Sarajevo u kojem je Braco Marković bio poznato, gradsko lice, o njegovoj se smrti govorilo u čaršiji kao o zajedničkoj nesreći, nevolji koju Bog ili ružan slučaj šalje na ljude. Takav je govor podrazumijevao vrijeme, daleko i nedohvatljivo, kada neće tak tako umirati Braco Marković, dizač tegova, šampion, nego će poredak stvari u svemiru biti takav da će mrijeti samo nepoznati ljudi, oni kojih se više nitko ne sjeća, Metuzalemi, matusi, koji su još za života bili mrtvi, čija će se smrt najavljivati toliko dugo da nijedan čovjek njome ne bude iznenađen. Bit će to vrijeme komunizma, vrijeme Kraljevstva nebeskog.

U kamenu izbrisano lice Marković Stevana Brace, prvaka Jugoslavije u dizanju tegova, koji je umro još u ono vrijeme kada je student bilo važno zvanje. Započet život, načet kao pakiranje Jadro napolitanki, sklonjenih brzo zatim, iza kojih su ostale vrlo sitne mrvice na stolu…

Smrt je moj susjed. Dođe sama, ponekad od ranije dugo s nama, ponekad nenajavljeno, ili je neko ljutit, iz svojih razloga, donese, i sebi, i nama. Uvijek je ima. Uvijek je ovdje. Uvijek čeka. Pa pomislim: jesam li iz Sarajeva izbjegao u Samaru?

Zato stalno osluškujem. Okolo se ubijaju, jedan po jedan padaju. Tiho, sve tiše. Ne znam jesam li i ja već jedan od njih. Pucam li ili sam možda i ja već samo sjena, koja sama sebe vreba, sebe strpljivo na nišanu čeka?

Mihajlo Samardžić

Tu da nevidljivu zapalim svijeću, tu gdje je u moje ime delala smrt.

Delikatan je i prema živima pažljiv bio onaj tko je ovdje postavljao spomenik. Da nikome ne nalegne na savjest, nego da svatko o sebi i svojim rukama misli:

Bez krsta i nade, bez ijedne riječi utjehe i optužbe:

“Mihajlo Samardžić

rođ 1914 – poginuo u

Jasenovcu 1941”

Ni riječi o okolnostima Mihajlove pogibije. To neka zamišljaju mravi u travi i neka se mrznu od straha. Ne treba riječi pridodavati onome što jest. Kao što jest trava. Kao što jest grob. I u grobu Mihajlo. Nego ćemo reći da je poginuo u Jasenovcu kao da je pao s motora, pao s građevine, okliznuo se. O život se okliznuo.

Pod Mihajlom starija sestra Janja, rođena 1912, umrla 1937.

Sestra Desa, rođena 1920, umrla 1942.

Spomenik digao brat Risto,

šutljiv,

jer pakao je knjiga bez riječi.