Moje ime je Mustafa. Od onih sam koje ti je bolje ne pogledati. A ako i među takvima ima najgorega, onda sam taj. Kad u Tešnju žena zanese, zabrane joj da pokraj moje kuće prolazi. Ako me pogleda, vele, dijete će bit ružno ko niko njegov. Tog adeta drže se i turske i njihove žene. A kad sam bio maksum, svojoj majci do ispod koljena, ona bi me gladila po glavi i govorila: Moj Mustafa, tebe je dobri Allah od ljubomore stvorio. Takvog da te samo on može pogledat, a da mu ne dođe muka. I još bi rekla kako je to sretan znak, jer Bog vazda čuva od ljudskog oka ono najbolje što je stvorio. A kako može biti dobro ono što je ružno, to mater nije znala reći. Uvijek ima nešto što cijeli svijet zna, a samo matere ne znaju. Da znaju, ne bi se ljudski rod nastavljao. Ali nije moje da to govorim. Bolje je da dalje kazujem samo o sebi, a ne o drugima. Moje ime je Mustafa. Ali se na njega ne odazivam. Kad sebe poželim zazvati, ja šapnem Gurbet.

I babo mi je bio Mustafa. Kad sam se rodio, pitalo ga je kako će se zvati mali. Onako kako se zove onaj koji ga je stvorio. Ljudi se zgledaše, biva je li Mujo pobudalio ili se previše dao u svoj visok nam pa bi djetetu davao Stvoriteljevo ime. A babi mome Stvoritelj nije ni bio na pameti, nego je mislio samo na sebe. Kaznit će te zbog toga dobri Allah, govorila su mu braća, stara nena se ibretila, a dedo je sjedio na svom boju, čibučio i puštao da svako dobro i svako zlo prođu kraj njega. Bilo je to kad sam se rodio. A onda su me nazvali Mustafom. I još su bili sretni jer babi mome nešto gore nije palo na pamet. Jer da jest, on bi to proveo. Bila su takva vremena, kad se u Bosni nadigla sirotinja, a agama ni sto vezira ništa nije moglo. Ljudi se rađaju bez lica. Isto je i muško i žensko kad ima šest mjeseci. Pa ne znaš je li nalik ocu ili materi. S godinu dana već nešto se vidi. A kada je vidio, moj babo je sklopio ruke, onako kao što ih kršteni sklope kad se pred crkvom nađu, ali ništa nije govorio. Samo mu je pogled kad se zaputi sokakom bio malo niži i nije gledao put neba, kao prije, i čekao da raja trči ispred njega i sklanja ono što će mu se naći na putu, nego je dizao oči do krovova najvećih kuća. Kako vrijeme bude prolazilo, a na meni se sve bolje vidjelo kakav sam, to će njegove oči padati sve niže, sve dok se ne nađu između dva kamena u kaldrmi. Mustafa beže, zvalo bi ga iz dućana, raste li nasljednik? A kad bi se okrenuo da vidi ko ga izaziva, ne bi bilo nikog. Ili bi se sakrio taj što je pitao za mene, ili je babo čuo glasove kojih nije bilo.

Bilo mi je sedam kada je otišao od kuće. Nisam ja beg, nije ono moje imanje, nije moja žena i nije moje dijete. Nikoga svoga nemam. Uz potok, daleko od grada, od vrbinog je pruća načinio sebi brlog. Išao je po selima, od kuće do kuće, i molio sadaku. Majka bi svako malo išla po njega, govorila mu da se vrati, kumila ga svim na svijetu, ali on nije htio. Rekla mu je: Vrati se, sina nikada ne moraš vidjeti. A on je rekao da nema sina i da će u džehennemu završiti svaki otac koji ne želi vidjeti svoje dijete. Pobjegla je plačući, ali mu se opet vraćala. I sve je počinjalo ispočetka. Voljela ga je onako kako žena voli svoga čovjeka, ne misleći mu nikad zlo i ne proklinjući njega kad dođe najgore, nego rođenoga oca kad joj je takvoga čovjeka našao. Kako bi se jesen pretvarala u zimu i kako bi počinjale ljetne vrućine za kojih presuši svaki izvor i nemaš se odakle napiti vode, tako bi moja mater Sena išla da vrati babu kući. Jednom mu je rekla: Ma nije ti on onakav ko što misliš, maksum ko i svaki. A on ju je samo pogledao, onako tužno, kao što pašče zagleda nogu koju mu je otkinula zamka za lisice, i ništa nije rekao. Ne reče joj ni to da nema sina i da će u džehennemu završiti svaki otac koji okrene glavu od svoga djeteta.

Bilo je to na Alidžun dan kada su babu moga dvojica donijela kući i položili ga na pod, da mu glava bude prema istoku. Imao sam dvanaest godina i sjeo sam kraj njega. Bio je miran, prsti lijeve ruke bili su mu ukočeni kao kopcu prije nego što će ščepati zeca. Probao sam ih izravnati, ali bi lakše salomio paliju od hrasta, nego mrtvacu savio prste. Mislio sam kako će babo moj na tabut s takvom rukom, kako će ga ruke od srca spustiti u jamu, kako će Bogu pred oči s rukom koja prijeti.

Kasnije su me gurnuli ustranu. Mejta valja pripremiti za dženazu. Dok su skidali one prnje sa njega, iz duge prljave kose i brade izmilila je gamad. Crne uši, bilo ih je na desetine, lutale su po drvenom podu. Nisu znale gdje da se zapute, muhadžiri usred tuđega svijeta. U njegovoj kosi i bradi rođene, te uši i uši iz čijih su se jaja izlegle, i one još starije, jedini su živi stvorovi koji su smrću moga babe Mustafe nešto izgubili. A ja sam ga ubio jer sam ovakav kakav jesam, od gamadi manji.

Zovem se Mustafa, ali sam Gurbet od vremena kad pokopasmo oca. Iz kuće više nisam izišao da ne ureknem nečije dijete kada me pogleda. Nego stojim na pendžeru, a ljudi neka paze da svoju djecu ne puštaju niz Gurbetov sokak.

Kad mi dodije gledati svijet koji ne prolazi, stanem pred bašču iza kuće i čekam gdje će koja ruža procvasti. Svojim ih rukama sadim, svake godine po dvije-tri. Meni se svaka primi, a drugima neće pa se moja mater Sena hvalila komšinicama. One nisu vjerovale, a kada su prvi puta u bašču došle, umalo što im se oči nisu zapalile. Dvije stotine crvenih ruža, kao da je neko ognjem zasuo kaldrmu i ne gasi se sve dok ne zapuše vjetar i ne rastjera latice po cijeloj čaršiji. Govori se: Evo nam jeseni, raspuhalo Gurbetu džule. Matere po tome djeci počinju plesti džempere za zimu. Eto koristi i od mene.

U dnu bašče je izvor žive vode koji ni za najgorih suša nije presahnuo. Kada je dedo moga dede Selim beg Pašalić gradio kuću, govorili su mu neka ne zagradi izvor, grehota. A on im je rekao da je to njegova voda i u njegovoj bašči će i ostat, a ako ikad u čaršiji zavlada takva žeđ da vode niti na jednom osim na njegovom izvoru ne bude, to će onda biti znak da nije bio u pravu i da je voda svačija i Božja. Svi će tada piti s toga izvora, a on će u džehennem jer je uzeo ono što nije njegovo. Nikada takve suše nije bilo, a je li Selim završio u džehennemu, nije na meni da pogađam.

Ali od te vode Gurbetove su ruže ovako rumene i od te vode se pred jesen laticama zarumeni cijeli Tešanj. Bog mi je dao lice koje drugi ne mogu gledati, ali mi je dao vodu koju oni nemaju. Zato vazda velim da moj gubitak nije veći od mog dobitka. Kad me čuje da tako govorim, mati zna reći da je dosta da se na vrhove prstiju propnem i već mi je glava u džennetu. Ne znam šta time misli reći, je li to već negdje čula, može biti da se stotinama godina tako govori, a da ja nisam čuo, ali mi svejedno bude drago. Ona pakao nikad ne spominje.

Prije deset dana umro je naš komšija Mensur Abaza. Pedesetu nije navršio, a otkako znam za sebe, povazdan je sjedio na svome tronošcu nagnut nad lonac koji bi mu bio među nogama. Bio je sirotinja, a još većoj je sirotinji krpio lonce. Toliko je radio da nikoga nije stizao pogledati u oči. Kažu da se tek mrtvome moglo vidjeti koje su bile boje. Bio sam dobar s njim. Pretrčao bih sokak do njegovog dućana, a on bi me uvijek fino primio. To što mi ne bi vidio lice, kod njega mi nije smetalo. Mensur Abaza nikoga nije pogledao u oči. Iza njega ostala je nepokretna žena. Ukočila se pri porodu i više nije osjećala ni noge, ni ruke. Tako dvadeset i nešto godina. On je okretao i presvlačio, on je hranio i pojio, samo da Zumra ne mora. A Zumru do neki dan u životu vidio nisam. Niti je ona vidjela mene. Takav je bio dogovor između mene i njezinoga babe. Ne sjećam se kada smo se dogovorili, ali znam da nijednu riječ u tom dogovoru nismo izgovorili. Znalo se da mi je obećano da Zumra nikada neće sići u dućan dok sam ja tamo i da neće proći ispod moga pendžera ako sam ja na njemu. Ona bi po vodu išla svakoga jutra u osam, a ja bih na prozor izlazio petnaest minuta kasnije. Ostajao sam tačno petnaest minuta, jer bi se nakon dvadeset Zumra vraćala kući. Tako je to bilo, sve do neki dan.

Nakon Mensurove dženaze došla je mojoj materi i rekla: Babo je alarahmetile morao poć, a nas dvije ne znamo kako ćemo i sa čime ćemo dalje. Sadaku je grijeh iskati, niti bi je mi primile. Ali ima nešto što nije sadaka, a što bi nam puno pomoglo. Daleko mi je, teta Seno, izvor sada kad babe više nema… Rekla je to i briznula u plač. Mati ju tješila, govorila joj da kraj nas ne mogu umrijeti od gladi, da primi dukat-dva i ne misli kako je to sadaka, nego da nam tako čini uslugu jer ćemo u džehennemu svršit ako nam komšije najbliži pokraj ovakvoga bogatstva budu gladni.

Slušao sam iza vrata i znao sam da nije dobro jer je mati spomenula pakao. Prvi je puta tu riječ prevalila preko usta. Ako je u ovoj kući izgovori, taj od slabosti ili oholosti svoje priziva veliku nesreću. Ili se dao u visok nam ko rahmetli babo Mustafa, pa će uskoro pasti nisko, da ne može niže. Ali ništa od toga nije navelo moju Senu da spominje džehennem. Ona je samo bila spremna ponuditi sve, osim onoga što nije mogla dati. Vodu s našega izvora. Ako mu to uzme, šta će Gurbetu od života ostati?

Otišla je Zumra, a da nije dobila ono što je molila i nije primila ono što joj je nuđeno. Šutio sam i pravio se da ništa nisam čuo. Čekao sam da mi mati kaže. Ali sam tako mogao čekati do kraja svijeta, ona bi šutjela i svoj grijeh nosila sa sobom. Onda sam joj rekao da nema brige, puštam ono što nije mogla. Neka Zumra na moj izvor dolazi po vodu. Niti će ružama zbog toga usfaliti, niti će meni kruna pasti s glave ako svakoga dana po pola sata budem dalje od njih.

Tu bi se sve sretno završilo da sam ostao gdje mi je mjesto. I da sam mislio kako obećanja data između dvojice ljudi važe i nakon što se jedan preseli na ahiret. A ja sam obećao rahmetli Mensuru Abazi i on je obećao meni da ni Zumra mene niti ja nju nikada nećemo vidjeti. Rečeno je da takve ljepotice u Tešnju nije bilo nikad pa da je stoput kotlokrpina kćer. Ali džaba joj kada nosi znak matere koja se oduzela kad ju je rodila. Toga se svaki đuvegija boji pa makar o takvim znacima Kuran ništa ne govori i makar je čaršija puna mladića koji do Knjige manje drže nego do lanjskoga snijega. Ako joj je rođena mater ostala nepokretna čim ju je na svijet donijela, šta bi tek bilo s onim ko bi Zumru poljubio? Ali ništa od toga nije bilo važno za obećanja koja smo rahmetli Mensur i ja jedan drugome dali. On je znao kako neću da me zaboli Zumrina ljepota, a ja sam znao kako on neće da Zumra svoju nesreću pođe mjeriti s mojom.

Zato nikada jedno drugo nismo vidjeli. Tako bi i ostalo da se nisu umiješale ruže.

Prvi puta kad je Zumra trebala doći po vodu mene je kopkalo šta će za njih reći i hoće li koju pomirisati. Zamislio sam je da ide od jedne do druge, prima ih na dlanove, divi im se i miriši. I tako svaku od dvjesto ruža. Ali nisam povirio u bašču. Zato sam iste noći usnio Zumru među mojim cvijećem. Vidio sam je jasno. Bila je onako lijepa kao što se govorilo, igrala je među ružama sa đugumom na glavi, sve dok se đugum nije pretvorio u… Ama bolje je da o tome ne govorim, jer čim o svojim snovima nešto kaže, makar i samome sebi, čovjek se pretvara u bilmeza. U snovima svijet nije onakav kakav jest, ali lako bi se s time izašlo na kraj. Teško je što u snovima ni Mustafa više nije Gurbet.

Drugoga jutra znao sam kad će se Zumra spustiti u moju bašču. Vidio sam je dok ispred ogledala vezuje maramu. Vidio sam je dok navlači nanule, ide majci u sobu i govori da će se brzo vratiti. Vidio sam je, kažem, a ništa vidio nisam. I bilo bi bolje da je ostalo tako. Sjedio sam na sećiji, podvinuo noge pod sebe, namjestio Knjigu na koljena, ugodio sve da mi bude što mrže ustati. Kad tako sjedim s Knjigom, vazda zovem majku da mi donese vode ako ožednim. Ali kada sam, prateći prst kako s desne na lijevu stranu ispraća riječi Njegove, vidio Zumru kako silazi niz bašču, sklopio sam Knjigu grubo kao da je kovački mijeh, skočio sam sa sećije i otrčao do pendžera.

Ako je oko more, ja sam pustio tek jednu kap da poviri. Ali i ta je kap bila previše. Zumra je promicala između ruža, njihove glave nadvijale su se prema njoj, ali nijednu nije bokom očešala. Kako je vjetar pomicao cvjetove, tako je ona bježala od njih. Ni kraćega bijega, ni veće hitrine. Samo da im latice ne bi ranila. Je li to zbog njihove ljepote, ili je zato da joj ne zabranim da dolazi na moj izvor, to nikada neću znati. A volio bi da je zbog drugoga. Manje bi me sad bilo strah.

Moje ime je Mustafa. Od onih sam koje ti je bolje ne pogledati. Ako želim sebe zazvati, ja izgovorim Gurbet. Po tom imenu znaju me oni koji me nikada nisu vidjeli. To ime bilo je moj nam. Ni begovski, ni bogomdani, ni od strahova tuđih načinjen. Bio sam Gurbet i nije mi bilo teško zbog toga. Sve do dana kada sam tek jednom kapljom oka povirio u bašču dok se prema izvoru spuštala Zumra. Nakon toga sam za njom prolio oba svoja mora, a Gurbet više nije moje ime, nego ime moje nesreće. A to je, pravo je reći, postalo isto.

Gledam je i sad dok prema izvoru silazi i molim samilosnog Boga da se okrene i pogleda me. Nije me briga šta će vidjeti, jer ne može biti da ne vidi kako ju gledam, a ne mene onakvoga kakav drugim ljudima jesam. Molim Boga da se okrene i time učini grijeh. A moliti za tuđi grijeh gore je, sigurno, od svih grijeha. Gore od toga kada otac ne pogleda svoje dijete. Znam da je tako, ali drukčije ne mogu.

Stojim na pendžeru i šapćem: Zumro moja! A ona ide mimo ruža i znam da se neće okrenuti. Taman da je glasno zazovem, taman da zapjevam, ona će se spustiti do izvora, a da me ne pogleda. Moje ime je Mustafa, Gurbet sam na mjestu na kojem sam rođen. Sadio sam ruže, a kad se čaršijom razlete njihove latice, matere djeci pletu džempere za zimu. Po tome bi me pamtio svijet da se nisam uzoholio i pogledao voli li Zumra moje ruže. Sad molim Boga da pogazi riječ koja je neizrečena između mene i njezinoga rahmetli babe. A znam da neće i da ću ovako stajati sve dok ne presuši izvor u mojoj bašči ili dok u kući rahmetli Mensura Abaze bude žednih.

Aleksandar Saša Konstantinović: “Stara jama: Rudarska nesreća 1934, sjećanja preživjelih rudara”, Gradska biblioteka Kakanj, 2018.

“Današnje novine sutra će postati smeće, a za dvadeset godina primarni povijesni izvor, dragocjen za pisanje svake povijesti epohe.“ Ova konstatacija pisca Miljenka Jergovića o značaju novina za historiografiju, objavljena 24. maja ove godine u “Jutarnjem listu” povodom hiljaditog broja “Magazina”, u dobroj mjeri korespondira sa knjigom Aleksandra Saše Konstatinovića (Arad, 1920.-Zvornik, 1992.) naslova “Stara jama: Rudarska nesreća 1934, sjećanja preživjelih rudara”, jer publikacija svoje ishodište ima upravo u novinama.

Pomenuti naslov Konastatinovićeve knjige, koju je nedavno objavila Gradska bibilioteka Kakanj, zapravo je reprint izdanje feljtona koje je u proljeće 1964. godine, povodom 30-godišnjice ove rudarske nesreće, jedne od najvećih u bivšoj Jugoslaviji, desetak dana objavljivalo sarajevsko “Oslobođenje”. Pored ove knjige o tragediji rudara, kakanjski Rudnik je još 1992. godine izdao još jednu pod nazivom “Rudarska katastrofa, 7. juni 1965. godine” i Kakanjci se na taj datum svake godine podsjećaju komemorativnim skupom i polaganjem vijenaca na spomenik stradalih 128 rudara u jami “Orasi”. Ove dvije knjige o kakanjskim rudarskim tragedijama značajne su za ovdašnju historiografiju i “komorate”, jer potvrđuju da Kakanjci gaje kulturu sjećanja i da ne zaboravljaju ljude koji su svojim pregalaštvom dali veliki doprinos u razvoju ovog kraja i koji su na svojim svakodnevnim zadacima časno i ponosno položili ono najdragocjenije – živote.

No, s literarnog aspekta knjiga “Stara jama: rudarska nesreća 1934, sjećanje preživjelih rudara“, bar za nijasnu, ima veće značenje od one o katastrofi iz 1965. godine, ne samo što je književno suptilnija, nego i što detaljnije i konciznije odslikava vrijeme, život i važne detalje o jednoj rudarskoj tragediji.

Storija Aleksandra Saše Konstatinovića “Stara jama…” strukturirana je tako da u sebi sadrži neke od glavnih elemenata proznog teksta, satkanih na nekonvencionalnom narativu. Opisujući taj dan pred tragediju, autor će – na sučeljavanju crno-bijelog, odnosno dobra i zla – dosta upečatljivo opisati lijep proljetni dan i razdraganu atmosferu u naselju pred zakazanu priredbu i nastup kulturno-zabavne družine “Jadranska straža”, suprostavljajući mu odmah tužnu vijest o katastrofi u jami. Konstatinović miksom kratkog prikaza historijata nastanka i prve dvije decenije rada Rudnika te izjavama 17 rudara preživjelih u nesreći, vrlo vješto gradi percepciju atmosfere u naselju i psihičkog stanja isfrustiranih rudara preživjelih u nesreći do te mjere autentično da se ta fakcijska slika može svrstati u vrhunsko istraživačko novinarstvo. Iako ukazuje na dva moguća razloga nesreće – tegljač izazvao varnicu koja je upalila metan i drugi da je lagumaš eksploziv za nove radove postavio blizu novog radilišta – autor čitaocima saopštava da je nesreću izazvala varnica koja je zapalila metan, ali ne i krivca ili krivce za tragediju. Istovremeno, vješt u prenošenju priča svjedoka, Aleksandar Saša Konstatinović fakte opisuje kratko, jasno ali vrlo ubjedljivo, kazavši kako je od dva udara nakon zapaljenja jamskog plina – metana onaj drugi bio toliko razoran da je poharao jamom munjevitom brzinom ubivši, otrovavši ili spalivši 127 rudara. Iz jamskog otvora “kuljalo je kao iz kratera nekog vulkana; izletalo je sve što se zamisliti može: cigle, kamenje, ugalj, drvo, razni predmeti i dr.” Silina tog drugog udara manifestovala se i razarajućom snagom sa dubine od 75 metara da su ljudi od njenog udara „lebdjeli kao u bezvazdušnom prostoru“.

Te nevjerovatne priče i grčevitu borbu rudara za život Konstatinović je potencirao u ispovijedi Josipa Delaka: “Tumarali smo, preturali se, padali, udarali se međusobno i o predmete usput, ali sve brže gazili ka jednom cilju – spasiti život. Neko mi je zario nokte u golu mišicu. Ne znam ko je to bio. Možda Kepić koji je naglas kukao i zapomagao. Jedva da sam uspio malo da se oslobodim stiska očajnika kad sam se spotakao o jedan predmet… Gasovi su počinjali sve više da nas sustižu, a mi smo sve češće padali i više kašljali. Najzad smo dospjeli do posljednje etape: hodnik prvog sprata.”

Junak ovog kobnog događaja, pa i feljtona, mogao bi biti upravo ovaj rudar – Josip Delak budući da je nakon opisanog spasa tri dana i tri noći, s kratkim predahom, sa ostalim spasiocima radio na raščišćavanju i iznošenju leševa iz jame. “Što sam sve to vrijeme vidio nisam u stanju ispričati”, kazao je tog dana. Stepen istraumatiziranosti rudara ovom tragedijom najbolje je u ispovijesti kazao preživjeli Ivan Kepić: “Kad sam iz bolnice izašao, pobjegao sam u Travnik da me niko ništa ne pita, da nigdje nikoga od poznatih ne vidim. Prosto sam želio da pobjegnem od stvarnosti.”

O odnosu tadašnje bahate vlasti i uprave Rudnika prema rudarima i nesreći najilustrativniji je izvještaj o ovom događaju kojeg je sačinio inženjer Dragutin Mah, rudarski savjetnik. U tom nalazu o uzrocima katastrofe u “Staroj jami”, upućenom Okružnom sudu u Sarajevu, doslovno je zapisao da “se uzrok nesreće ne može objasniti”, tvrdeći da “direkcija i uprava ne snose odgovornost za katastrofu, već možda neki nesavesni rudar, pošto je navodno pronađeno u jami dvije kutije šibica, jedan benzinski upaljač i kutija sa duvanom”.

Vrijednost ovog feljtona je i u još jednoj činjenici: od ovog zanimljivog i za historiju vrijednog novinskog priloga Konstatinović je načinio malo književno djelo s jakom fabulom, živim scenama i rijetkim dijalozima, ispisujući tešku društvenu stvarnost Kaknja u trećoj deceniji prošlog stoljeća. Zato se feljton može iščitavati i kao vjerna slika izrazito lošeg života i bijede rudara i gotovo nikakvih sigurnosti uslova za rad rudara u državnom rudniku u vrijeme prve Jugoslavije.

Da je autor Aleksandar Saša Konstatinović malo drugačije strukturirao feljton, mogla je to biti neka vrsta malog trilera. Jer, rudari koji su prve dvije decenije u Kakanj, kao i u druge ovdašnje rudnike, dolazili iz svih krajeva austrougarske monarhije, tog kobnog dana predostajećali su svoju smrt pa su se neki, iz više razloga, sa svojim kolegama zamijenili za smjenu kako ne bi poginuli! Avdo Hadžić ostao je živ jer ga je u smjeni na radnom mjestu zamijenio Anto Lukenda koji je poginuo, a umjesto Marijana Filipovića umro je Drago Čabrić, dok je Stjepan Tvrtković prethodne noći čak “usnio ružan san” te se ujutro, pri odlasku na posao, prethodno se zamijenivši za smjenu sa Frankom Čurićem, oprostio od svoje jedanaestero djece.

Ako bi kojim slučajem ovaj feljton, danas ukoričen u knjigu, dospio u ruke nekog vještijeg televizijskog ili filmskog režisera, “Stara jama: Rudarska nesreća 1934, sjećanja preživjelih rudara” mogao bi zasigurno postati dobar dokumentarac o teškom i vrlo opasnom rudarskom poslu.

Gledam
kako mi
polažu kosti
u spavaonice,
kade mi tamjanom
belo lice
dok more urla
a orao klikće
sa litice.

Nemam ni majke
ni oca.
Pola života
čitao sam tipike,
žitija i svete spise,
pokušavajući da
spoznam Tvorca.
Uzalud vam
prijatelji sada
pridike.

Znam, pogrešio sam.
Oprostite mi
Lazare, Sunčice
i Dimitrije.
Oprostite i pozdravite
vašeg oca.

Polažu mi kosti
u spavaonice,
iguman peva,
tamjanom mi kade
belo lice i
priznajem
kukavica sam.

Sahranjuju me pored
mora
dok orao
klikće sa litice.

*Kimitirija – u prevodu sa grčkog jezika “spavaonica”. Misli se na manastirsko groblje u koje se polažu mošti monaha gde će počivati do trenutka kada se mošti otkopavaju  a na isto mesto se polažu mošti drugog, tek preminulog monaha. Ovaj čin svetogorski monasi nazivaju “smenom straže”.

Razgovor koji je Seid Serdarević, izdavač i urednik romana Dom blaženog djeteta, vodio s autorom

Nakon objavljivanja romana Dom blaženog djeteta objavio si tekst o njegovom nastajanju s naslovom “Ispričati nešto što nije nikad nitko ispričao otkada se priča”. Zašto si to učinio?

Da bih sve eventualne radoznalce u medijima uputio gdje mogu naći odgovore na pitanja o karakteru ovog mog djela. Od 1996. do 2017. godine objavio sam deset novih knjiga. Samo sam jednu, roman Osmjehni se i u plaču, 2000. godine, u Napretkovoj Liri u Sarajevu, predstavio javnosti. Dvadeset godina sam, dakle, samovoljno isključen iz javnog života. Ni na predstavljanje ovoga romana nisam pristao. U tišini, nastojim biti odan samo svojoj romansijerskoj, pripovjedačkoj, povremeno i pjesničkoj umjetnosti, kao i izdavaštvu.

Već nakon prve objavljene knjige pitao sam se što bi to autor bilo kome morao još objašnjavati kako ju je i zašto baš takvu napisao i objavio. Danas ne mogu sebe ni zamisliti pred ljudima kojima treba nešto dodatno objašnjavati o objavljenom djelu. Uselio se u mene veliki strah od javnog nastupa. Pred publikom se zaledim, konsterniram, izgubim koncentraciju. Nekada sam s radošću iščekivao susret s njom, sada ga po svaku cijenu nastojim izbjeći. Danas bih najradije bio Danijel Dragojević, ali kako nisam pisac njegove veličine i značaja, povremeno skupim hrabrosti pa nešto i dodam onome što je između korica. Mucajući, naravno, ali i s uvjerenjem da se ipak “priča nešto što nije nikad nitko ispričao otkada se priča”. Vratim tako nadobudnost i u staračkim godinama.

Dakle ne vjeruješ da si tekstom o nastajanju ovog romana rekao sve bitno o njemu?

Ni izdaleka. Mnogo je slojeva u njemu, nemoguće ih je sve označiti jednim tekstom, pogotovu što nisam u njemu kao pisac ničiji epigon. U svakome sam svom djelu nastojao biti originalan, u svakome sam epigonstvo odbacivao. Čitateljima je dovoljan jedan Andrić, jedan Krleža, što će mu stotine Andrića i Krleža. Osim toga, ma koliko se trudio, još nisam u stanju konačno ni definirati ovaj svoj roman. Možda je upravo u tome sva njegova snaga. U nemogućnosti da ga svedem samo na jedno značenje, kao njegov autor otkrivam da u njemu jest nešto od onoga što sam njime svom čitatelju želio poručiti, mnogo snažnije od moga autorstva. A dok sam ga pisao, često sam bio očajan: nisam unaprijed znao ključna rješenja u njemu, otkrivalo mi ih je samo pisanje romana, često sam razmišljao i da njegov rukopis uništim. Onda su se dešavala čuda: umjesto mene netko mi je diktirao rješenja i tako me uvjeravao da ga ne smijem napustiti, da ga moram dovršiti. Tko je to bio, još ne znam.

Sada si istaknuo da ovo nije roman jednog sloja, njegovim prvim rečenicama upozoravaš čitatelje da u njemu nije samo jedna priča. “Nije ovo samo jedna, a nije ni obična priča, jer, ovdje se ništa ne dešava prema poznatom i ustaljenom. Veliko je pitanje, zapravo, ima li ovdje priče na kakvu je čitatelj naviknut od davnina, iako je i ono, ovdje, neobično i sudbonosno, kao i sve drugo. Na samom početku takve priče ne prešućujem ni to pitanje svome čitatelju, valjda zato što ni ja nisam običan, a jesam sudbonosan.”

Vrlo su bitne te prve rečenice u svakom mome proznom djelu. One govore iz samoga središta njihove teme. Povjesničar hrvatske književnosti akademik Krešimir Nemec u Forumu broj 1-3/2017. u tekstu naslova “Prve rečenice i strategije otvaranja u romanu” na samome početku kaže: “Pisci dobro znaju da odabir početka romana nije važan samo zato što se njime privlači čitatelj nego i zato što se početkom determinira glavnina onoga što će slijediti. Incipit određuje pravac kretanja priče, osnovni ton, ugođaj, pripovjedni ritam. S prvim rečenicama zadani su bitni elementi narativne strukture: pripovjedač (odabir prvoga ili trećega lica), karakteri, konflikt.”

Kada sam ti nakon lekture ili redakture poslao verziju romana pripremljenu za tisak, upozorio si me na važnost uzročnog veznika “jer” u prvoj rečenici između dva zareza. Drugi zarez lektorica je bila izbrisala, tražio si da se on obvezno vrati.

U prvoj rečenici nalazi se uzročni veznik “jer” ispred kojega je zarez i iza kojega je zarez. Iza uzročnog veznika “jer” (zato što) jezični savjetnik ne preporučuje zarez, dakle lektorica je dobro postupila kada ga je izbrisala. Ja sam na njemu inzistirao; zašto? Zato što već prvom rečenicom pripovjedač, dječačić Krešimir Juristić, najavljuje tužnu, bolnu i dramatičnu priču. On se zbog toga već na uzročnom vezniku “jer” zagrcnuo, morao je da se odmori i pribere da bi nastavio. On najbolje zna što slijedi u toj ne samoj jednoj već i u svim pričama koje nisu obične. On nakon te kratke stanke, jecaja, nastavlja: “Ime mi je Krešimir, začet sam u Šomartu, rođen u Gradu, u Bosanskoj Posavini, četiri godine prije progona iz zavičaja. Sada sam u Dubravi, u očevoj zagrebačkoj kući, kupljenoj godinu dana nakon moga rođenja. Ovdje sam prognanik koji umire od žalosti, samoće i srama. Od srama što stariji ratuju i žalosti što se ratu jače ne opiru ni mladi. U gorkom saznanju da sam u svom otporu i usamljen i neshvaćen, stalno ponavljam da ću od žalosti, samoće i srama, iznenada, možda i umrijeti, ali tu moju prijetnju još nitko ne prima ozbiljno, iako nije odjučer. Započela je pred progon, još u Šomartu, često me zbog nje ismijavaju svi moji najbližnji, što me boli i još odlučnije gura prema njoj, kao prema omči.”

Može li se “umrijeti od žalosti, samoće i srama”?

Kako ne. To je i medicinski dokazano, u književnosti je često korišteno. U svojoj prijetnji da će umrijeti od žalosti, samoće i srama mali Krešimir Juristić je povremeno i cinik i šaljivdžija. On je stalno sa strahom, kojim ipak dobro vlada, povremeno se tako i zabavlja s članovima svoje obitelji, da bi se to jednom moglo i dogoditi. I dogodi se: u prijetnji se njegov život istroši. Uvene kao biljka. Prije nego što umre, predaje stricu svoju teku s nesređenim zapisima o tome. Stric ih umjesto njega sređuje, oni mu pomažu da na vjerodostojan način nastavi njegov život. Da, može se umrijeti i od žalosti i od samoće i od srama, to tvrdi i medicina, pogotovu ako si nevin, bezgrešan, a to djeca jesu. Jer i u žalosti i u samoći i u sramu strada cijelo ljudsko tijelo. Od čega, uostalom, umire Hasanaginica kad zaustavlja svatove kraj dvora Hasanage da vidi svoje petero djece od kojih ju je rastavio zato što ga nije niti jednom posjetila dok je liječio rane zadobivene u borbi, zbog čega ju je istjerao iz svoga dvora. Od bola i nepravde. Od toga što Hasanaga govori da ima srce kameno jer se neće da smiluje ni rođenoj djeci (“sirotice svoje koje majka neće ni da pogleda”). Umire od Hasanagine surovosti. Uostalom, prisjetimo se od čega ono zgibe vojnik Gorčin velikog Maka Dizdara: “Zgiboh od čudne boli / Ne probi me kopje / Ne ustreli strijela / Ne posječe / Sablja / Zgiboh od boli / Nepreboli / Volju / A djevu mi ugrabiše / U robje”.

U tekstu o nastajanju romana napisao si i da si ga pisao dugo.

Od 2009. do 2016. godine. Rekoh: povremeno, bio sam u iskušenju da ga odbacim, povremeno sam mu se vraćao, na koncu, završio sam ga u siječnju 2016. Odgovarati na pitanja o njegovom nastanku i značenju, međutim, danas mi je mnogo teže nego što mi je bilo kad sam ga pisao. Namučio me dok sam ga pisao, odahnuo sam kad sam ga objavio. Iz romana sam kao autor izašao onog trenutka kada sam se s tobom složio da u tisak može ići njegova verzija koju smo obojica odobrili. Kako je ta verzija u pojedinim fazama rada nastajala, objasnio sam u spomenutom tekstu, bez njega bi mi sada bilo vrlo teško to nastajanje rekonstruirati, do svakog detalja, i s njim je to je nemoguće. Ohladio sam se od i od tog teksta, trebao bih se uz njegovu pomoć ponovno zagrijavati, trebao bih se vratiti temperaturi s kojom sam roman pisao. Jer, tekst ovog mog romana nikako se ne može čitati kao bukvalna stvarnost, kao neki njezin dokument. On je neka vrsta fantastike, on je metafora, ali i parabola, hiperbola, alegorija i aluzija. Pogrešno je tražiti u njemu bukvalnu stvarnost, uostalom, tako nisam napisao niti jedno svoje djelo. Opisivanje bukvalne stvarnosti je nekreativno, kao pisca, ne zanima me. Uostalom, nije moje da na taj način objašnjavam ono što sam napisao. Neka to rade umjesto mene književni kritičari, povjesničari i teoretičari, ali i samo moje djelo. Moje je da govorim što sam u njemu želio ostaviti na razini ideje, životnih preokupacija likova u svome vremenu, ali i vremenu prošlom i budućem. Mislim da sam bolji pisac od tumača onoga što sam napisao, ali ipak ću u ovoj prigodi o romanu reći i ovo: u njemu je sve ono što život čini cjelovitim. U njemu je prosijano sve što je u mome životu i životu mnogih s kojima sam ga na ovim prostorima dijelio bilo tipično posljednjih sedamdesetak godina. Ovaj je moj roman te tipične živote naših prostora kroz sito dobro protresao, ostavio je na površini ono najbitnije i najbolnije, najdramatičnije i najtužnije. Izbacio je na površinu ideje koje su njegovim vodama tekle. Smisao tih ideja je ovo: svaki je čovjek na zemlji blažen, nije kriv za grijeh. Svijet koji je za njega stvoren i koji i on sam stvara je takav da on na zemlji ne može izbjeći grijeh ma koliko se u tome trudio. Jer, živimo u svijetu koji je sličan srušenom domu iznad kojeg se nikako ne gase oblaci puni smrada od streljiva raznoraznog oruđa i oružja i proba nuklearnih bombi. Ni djeca ni starci ne mogu biti sretni u takvome domu, a ne mogu reći da nije i njihov. I to ovaj roman poručuje svome čitatelju. Dom je naša ukupna stvarnost na Zemlji. U ovome romanu ne treba zanemariti ni same naslove pojedinih njegovih poglavlja. Ima ih šest. U svakome je glavna riječ dom. Što ta riječ danas pokriva? U prvom poglavlju “Dom blaženog djeteta/Sursum corda” ona je krov nevinosti najmlađih stradalnika ratova, djece. Njih predstavlja Krešimir koji se stradanju protivi, on na obranu nevinih polaže svoj život. U kakvom on to svijetu živi? Drugo poglavlje, u kojemu je također glavna riječ dom, na to pitanje pokušava odgovoriti na relaciji umjetnost i život. Svjestan harakirija jednog dječaka čijim je vršnjacima u BiH i Hrvatskoj, ali i u svijetu, ukaljana čast i nanijeta sramota, u hrvatskoj književnosti ovo je prva takva obrana takve časti. Ali, naglašavam: nije u romanu riječ samo o dječaku Krešimiru Juristiću i njegovoj ideji kako da opaki svijet upozori da je opak. S tom idejom on je u nekoj vrsti budnih snova, u onirizmu, s vizijama izmijenjenog stanja svijesti, u prostoru objektivno nepostojećeg i nemogućeg, u ludičkoj i fantastičnoj vrijednosti. U romanu je riječ i o starcima čiju prošlost ne znamo, o prognanicima rasutim po svijetu, o mukama pisca koji stvarnost nastoji opisati na svoj način. Ironija je prisutna u samome njegovom naslovu: Dom blaženog djeteta, Krešimira Juristrića, jest Zemlja u čijoj zajednici različitih naroda strada. Kao dijete, on je u zemaljskom svijetu među najnevinijim, spreman za blažene i svete, a što za tu svoju čistotu dobiva? Stradanje. Takvog kakav je izrodila je stvarnost, on nastoji pripremiti prostor posve novu.

Za prvo poglavlje romana njegovom stricu, piscu, poslužili su zapisi sedmogodišnjeg dječačića Krešimira Juristića. U verziji koju nam stric u njegovo ime prenosi narativ je vrlo zreo, iznad dobi tog dječačića. Zašto si se odlučio na taj postupak?

Sjeti se Limenog bubnja (1959.) njemačkog nobelovca Güntera Grassa i njegovog glavnog lika Oskara Matzeratha, rođena u Gdanjsku 1924. godine. On priča o svom životu i životu odraslih kao trogodišnje dijete. Od trećeg rođendana Oskar ne želi rasti, za taj rođendan od majke dobiva limeni bubanj i od njega se ne odvaja. Odrasta u Gdanjsku, gradu s podijeljenim poljskim i njemačkim stanovništvom. Oskarov je bubanj crveno-bijele boje, pokazuje Oskarovu pripadnost Poljskoj, koju nakon 1945. napušta i odlazi na Zapad. Dakle, ima u književnosti podosta vunderkinda u službi neke ideje književnog djela. Krešimir Juristić je u mome romanu u službi antiratne priče u ime sve djece svijeta. Dijete u ulozi odraslog, odrasli u ulozi djeteta, ali i u ulozi one Ujevićeve “i biti star, a biti mlad” u obrnutom potencijalu: “i biti mlad, a biti star”. Njegov stric Zvonimir, kao pisac koji bilješkama svog nećaka daje konačni pečat, na različite je načine upotrijebio tu obrnutost, i to s punom sviješću da zbog toga glavni lik romana u čitatelju i kritičaru može imati veliki otpor. Ako redatelj ima pravo da glavni lik neke Shakespeareove drame dodijeli djetetu, zašto pisac ne bi imao pravo da u toj ulozi u svom romanu ima dijete? I njegov stric, koji kao pisac tu ideju oblikuje, dvoji može li takvu ulogu dodijeliti djetetu. Njegove dvojbe vrlo nadahnuto su opisane na stranicama romana 40, 41, 42 i 43. Treba pročitati sve ove stranice, evo samo nekoliko rečenica iz te ispovijesti pisca o drami u kojoj svjesno ostaje, u kojoj ne odustaje od nemogućeg i upitnog prethodno proživljenog i u snu. Ta drama se nastavlja i u drugom poglavlju “Dom prostora umjetnosti/Književnost, život”: “Kada sam u Sarajevu započeo pisati priču o tebi, imao si nepunih pet godina, a već si čitao knjige za odrasle. Priča je govorila o dječačiću sa znanjem koje nadrasta te godine, san u kojem mi se taj dječačić prvi puta pojavio našao ga je u kući koja je na klizištu, na nekom brijegu s kojega se svakog trenutka mogla sručiti u provaliju. Ono što sam o tom dječačiću, o tebi, dakle, uspio unijeti u priču kao stvarnu odliku, san je u toj kući ljuljao kao izmišljotinu i nemogućnost. Na stupanj nevjerojatnog to je dizao i onaj tvoj razgovor s majkom u šomartskoj kući tvog oca pred moj povratak u Sarajevo. Svaku tvoju riječ uhvaćenu uhom iz druge sobe unosio sam u svoju priču o tebi, san mi je, poslije, govorio da je za tvoj uzrast posve neprimjerena. Nema živog ljudskog stvora u toj dobi s takvim znanjem povijesti i s takvim poznavanjem zemlje u kojoj taj stvor raste. Tako me je opominjao san natječući se sa stvarnošću moje priče iz vremena tvoga života u Šomartu, tako me i ovdje opominje stvarnost kad god slušam tvoje prijetnje da ćeš umrijeti od žalosti, samoće i srama. U sudaru tih vrijednosti i ovdje se miješaju različita vremena, u svim si netko s kim je, kao glavnim junakom, vrlo opasno razvijati bilo kakav književni tekst. S kojim god te stvarnim odlikama zadržim u onoj kući na klizištu, u njoj si nesiguran kao lik… u njoj sam nesiguran i ja kao tvoj autor. Kad god se u svom tekstu udaljim od tvojih stvarnih odlika, opet, kad god iz te kuće uspijem pobjeći, u okvirima njezinih otvorenih vrata ostaješ sâm, bespomoćan, u nekom dalekom vremenu, čiji se prostor stalno obogaćuje novim godinama, desetljećima i stoljećima. U tom prostoru, zapravo, kao da su sva vremena i kad god se u njemu moj san obnovi, uvijek se nečim novim i dopuni. Uvijek mi donese osjećanje krivnje što sam te napustio i što sam tako iznevjerio i tvoju stvarnu prirodu i svoju umjetničku misiju. Uvijek me to osjećanje guši i uvijek mi se čini da ću s njim izdahnuti. Iz tog svevremenog prostora, kao svevremenika, ne mogu te iz teksta istjerati, tako neobičnog ne mogu te u njemu ni ostaviti. Došao sam ovdje, u Dubravu, s ratnim dnevnikom prepunim nevjerojatnih događaja, a dočekala me je tvoja prijetnja da ćeš umrijeti od žalosti, samoće i srama. Zar i to nije nevjerojatno? Kako da dalje pišem priču o takvome junaku? Otići s njim iz one kuće na brijegu u provaliju, ili pobjeći od njega i ostaviti ga sama u okvirima njezinih otvorenih vrata u nekom svevremenom prostoru, koji tek treba imenovati. Je li u njemu pojedinac kao žrtva spremna da umre za one koji pate uvjerljiva, može li se na tim temeljima održati ona kuća iz sna koji me stalno progoni a da se ne strovali u ponor zajedno sa svojim graditeljem?” (str. 40, 41).

Taj najmlađi član velike obitelji Juristića rano saznaje u kakvom svijetu živi. Rano doživljava šok od sadržaja tog svijeta, među kojima je glavni rat, različitih, a istih za njegovo sutra. Stric Zvonimir Juristić, pisac, vrlo ga je rano naučio čitati i pisati.

Da, i od tada je stalno s nekom knjigom, i stalno je sam, iako su s njim djedovi i bake. U godini pred rat u Hrvatskoj i BiH prijeti da će umrijeti od žalosti, samoće i srama. Bilježi sve što se događa, hoće da napiše knjigu i da bude pisac kao što je i njegov stric. Od šomartskog župnika, fra Andrije, koji često navraća djedovima i bakama, u šaljivom razgovoru saznaje da su na zemlji svi ljudi blaženi, i da su svi oni pripravnici za svete, sveti su na nebu, jedini moćni da zaustave svako zlo, pa i sve ratove. Na zemlji su posebno blažena djeca, jer su nevina, među starcima su i grešnici i vođe ratova. Iz toga razgovora dječačić zaključuje da treba što prije umrijeti, postati svet i tako zaustaviti rat koji već počinje u Hrvatskoj i gdjegdje i u BiH. Fra Andrija mu je o običnim ljudima rekao: “Obični su oni što sada ratuju, a blaženi su oni koji se tome protive. Blaženi su ljudi jači od običnih, a sveti su najjači. Oni su svemoćni. Moćniji su i od običnih i od blaženih zajedno. Samo oni mogu zaustaviti ratove u kojima stradaju i djeca. Zato sam zaključio da je najbolje biti svet što prije.” Kad osniva svoju družinu Dom blaženih ljudi čiji je cilj vratiti svoje prognane vršnjake u Bosansku Posavinu, on kaže: “I, zapamtite, od danas ćete se i vi sa mnom ponašati kao što će morati i svi budući članovi naše družbe: mi smo od danas starije osobe, a starije osobe su djeca, jer starije osobe, nažalost, rade nepromišljene i neozbiljne stvari. Moramo im očitati lekciju, makar i po cijenu moje smrti.” Dječačić Krešimir je pobunjenik protiv svijeta u kojem živi, i to ne mali, već veliki pobunjenik. Kasnije, on ne umire ni od kakve bolesti, njegov život se istroši u samoj ideji koja zahtijeva samožrtvovanje za spas ljudi od ratnih strahota. Neće svijet u kojem su mučena i djeca, tako govori i sestri u romanu u času svoje smrti! Pred smrt, na posljednjem liječničkom pregledu, liječnik Krešimira uvjerava da je zdrav, potpuno zdrav. Što nam time poručuje? On je zdrav, reagira zdravo na događaje u društvu koje ratuje, jer je to društvo bolesno.

Štošta u Domu blaženog djeteta rješavaš dijalogom umjesto deskripcijom. Tako si sažeo i priču o Drugom i njegovoj supruzi. Dijalog je spontan, nekako prirodno proizlazi iz opisa.

Da. Koristim i dijalog. Stalno. Na svim stranicama. Dijaloška forma čitatelju pomaže da lakše savlada prozni tekst.

Postoji još jedna zanimljiva priča, ona propalog filozofa, šomartskog zemljaka Zvonimira Juristića, zapamćenog po imenu Plotin, neoplatonista, koji je smatrao da je svijet razapet između dva pola: božanskog svjetla nazvanog “Jedinstvenim”, ponekad i “Bogom”, i drugog na kojemu je apsolutni mrak bez trunke svjetla “Jedinstvenog”. Što je Plotin kao lik u ovom romanu?

Taj lik pojačava mistiku svijeta koji odgonetaju Plotinov sin i Krešimir, s kojim je za taj svijet povezan nekim nepoznatim silama okrenutim protiv obojice. Priča o Plotinovom sinu je zapravo potvrda da Krešimir nije usamljen, da ima svog dvojnika u istoj patnji. Tim je segmentom romana obojen lik koji ga propovijeda kao filozofiju vlastitog iskustva, ali može biti primijenjen i na svaki drugi lik sa sličnim iskustvom. To je priča o jednom koje je čas jedno, čas drugo. O jednom u kojemu žive i naš duh i naša duša. O tome da smo potpuni samo onda kada je jedno s drugim, kada su u toj potpunosti i naš duh i naša duša. Kada je u takvom sjedinjenju i ono Borgesovo ja u sjećanju drugog. Plotin je u romanu obrazovana lȕda, tumač svijeta kojemu je njegova pamet suvišna, “filozof” prognanih zemljaka iz Bosanske Posavine koji se muvaju po Trgu Bana Josipa Jelačića iščekujući svoju sreću u neovisnoj državi Hrvatskoj.

Sve priče (svi dijelovi) u romanu, ovdje smo spomenuli samo neke, ne pripadaju jednom vremenu, rasute su po velikom vremenskom prostoru.

Točno. Najstarija je ona o braći Miroslavu (bratoubojici) i Radomiru (Mehmed-begu nakon odvajanja od roditeljske katoličke grane) koju je za obitelj Juristić zabilježio fra Marijan Juristić u svojoj knjizi o obiteljskom stablu Juristića. Najdulja priča u romanu je o dječačiću Krešimiru i obitelji Juristić: djedu Martinu i baki Jeleni, Zvonimiru, piscu, Kleliji, Zvonimirovoj supruzi, bivšoj učiteljici, Bartolu, Zvonimirovom mlađem bratu, odvjetniku, Sofiji, Bartolovoj supruzi i njegovoj tajnici, Gabrijeli, Bartolovoj i Sofijinoj kćeri, slikarici, Stjepanu Juristiću, bivšem gastarbajteru, njemačkom umirovljeniku, rođaku obitelji Juristić i Dubravić. Dosta prostora u romanu posvećeno je i šomartskoj obitelji Dubravić: Ivanu, Sofijinom ocu, Ruški, Sofijinoj majci, Gustavu, Sofijinom bratu, Mariji, Gustavovoj supruzi, Josipu, učitelju, sinu Gustava i Marije Dubravić, Azri, Josipovoj supruzi, Danijeli, Josipovoj i Azrinoj kćeri koji kao šomartske izbjeglice nastavljaju živjeti u Kanadi. Pričama o ove dvije obitelji i njihovim daljim i bližim srodnicima obuhvaćeno je vrijeme turske okupacije BiH, austrougarske vladavine, Kraljevine Jugoslavije i Titove Jugoslavije, ponajprije vrijeme posljednjeg rata u BiH i Hrvatskoj. Šomartskom župniku fra Andriji, Hercegovcu, pripala je povijesna priča o Šomartu i njegovoj obnovi uz pomoć Kruha svetog Ante nakon rata. Treba istaći i priču o Sulji iz Grada (Gradačca), prijatelju djeda Martina s kojim je nekoliko godina bio u zatvoru u nekoliko gradova u BiH nakon Drugog svjetskog rata.

Sve navedene priče pomalo su mitski obojene, ima u njima i tonova legende, vjerodostojnosti dokumenta.

I to je istina. Takva je i priča o stradanju Ivana i Ruške Dubravić, prvih povratnika u porušeni Šomart. Sve su, međutim, samo čista fikcija, i njihov dokumentarni ton je čista fikcija, jer dokumentarnost nema podlogu u stvarnom. Jesu na podlozi povijesne istine, nisu opis puke stvarnosti.

Vrlo su emotivne te priče, posebno one o djeci izbjegloj iz Bosanske Posavine u zagrebačku Dubravu.

Među takvima su najdirljivije priče o Krešimiru i njegovoj vršnjakinji Ivani, čijeg oca ubija povratnik iz Kanade, pripadnik HVO-a, osvećujući oca za čiju je smrt kriv Ivanin djed partizan. Među takvim je i priča o Muneveru iz gradačačkog Sibovca, Zaimu iz gradačačke Mionice, Lazaru iz Šamca, čiji otac gine sa svojima, a čija se majka, Hrvatica, nakon njegove sahrane, s njim sklanja kod svojih u Zagrebu.

Riječ-dvije o Šomartu. Gotovo u svim tvojim proznim djelima, na antitradicionalni način, opisani su vrlo tužni, dramatični, pokatkad i smiješni događaji iz tvoga zavičaja, ponajčešće smješteni u toponim Šomart (skraćeni anagram naziva tvoga rodnog mjesta Tramošnica). Zašto Šomart, a ne Tramošnica?

Da ne bih nekoga povrijedio, da bih tako sve Tramošnjane zaštitio od bivše komunističke vlasti koja je vagala svaku pisanu riječ. Prije minulog rata o stvarnosti Šomarta (Tramošnice) i njegovih ljudi pisao sam i u šiframa da bih tako izbjegao sukobe s čuvarima režima bivše zajedničke države. A i da se ne bih zamjerio Tramošnjanima čije sam sudbine u tom režimu u svojim knjigama opisivao. Svi su oni u mojim knjigama, zbog toga, s drukčijim imenima i prezimenima.

U tekstu “O nastajanju romana Dom blaženog djeteta“, objavljenom na webu Frakture (prvo je objavljen na webu Miljenka Jergovića s naslovom “Ispričati nešto što nije nikad nitko ispričao otkada se priča”) napisao si ovo: “Struktura ovoga romana u romanu je dosta neobična, njegove pripovjedačke dionice su povremeno i esejistički intonirane. Povremeno su i roman-esej i roman-rasprava. Roman je antiratni sa svim svojim porukama. Strahote rata i bijedu i nesigurnost mira opisuje bez optužbi onih koji su rat pokrenuli i koji ga vode. Tekst je romana i u tipološkom smislu nestandardan. On nema linearni pripovjedni tok i ne oslanja se na tradicionalne narativne klišeje. U tom smislu preferira fragmentarnost i razlomljenost, sagledavanje problema koje oblikuje iz više smjerova, s različitih mjesta, iz različitih vremena. Riječju, ovaj je roman sličan magnetnom polju: u svoje središte uvlači s raznih strana sve što je bitno za život, za dom različitosti, zapravo. Koliko god govori o jednoj velikoj obitelji kroz stoljeća, vjerski i nacionalno izmiješanoj, toliko govori i o zemlji u kojoj je ona živjela i živi. O jednome ogledalu s dva gotovo identična lica.” Što bi još mogao dodati o Domu blaženog djeteta?

Dom blaženog djeteta je vrlo složena književna građevina. Ovisna je o svakoj cigli koja je u nju ugrađena. Čitanje ne smije zanemariti niti jednu ciglu u njoj. Ako se jedna cigla preskoči, nešto se odmah u toj građevini sruši.

Mirni su, nitko ih više ne uznemiruje. I suze bliskih usahle, ni rođaci ih više ne obilaze, ako i njih više ima, polako im imena blijede, na iskrivljenoj ploči još poneko slovo, na zarđalom križu isprana slika, posljednji znaci njihovog postojanja, sve dublje tonu, uskoro će se i humka sa livadom izravnati, trava odavno nikla iz podzemnih rupa, koje osvaja praznina, a ukoso nova staza, utabana koracima žustrih mještana.

“Kako hoćeš. Na kraju krajeva, radi se o tvom tijelu”, rekao je. “A ja odoh vani, da zapalim”, ustao je, sa stola pokupio kesicu s duhanom, ćat i upaljač, i žurno, kao da bježi, izišao napolje. Odatle je već dugo dopirao samo šum kiše koja, evo, pljušti već danima.

Suzana je ostala nijema. Preneražena. Sve je mogla očekivati, ali ovo…

Pod očima su joj se vidjeli duboki, tamni podočnjaci. Uvijek ih je imala, znak loših bubrega, ali ovo… Cijelu noć nije oka sklopila. Vrtila se svunoć u krevetu, ujutro je čaršaf pod njom bio mokar k’o čep. Stalno ćulila uši, osluškivala kćerkino disanje, plašila se da je ne probudi njegovo hrkanje. Nekoliko ga je čak puta žestoko munula u rebra. On snom pravednika, a njoj ne pomaže ni milion ovaca, sporo izbrojanih!

Kako samo može… pomisli, nervozno grickajući nokte. I njoj se išlo vani, na cigaru, ali se suzdržala. Ne bi bilo pametno. Doduše, tek su tri mjeseca, ali šta god da se desi…

Avganistanska porodica s kojom su dijelili bungalov je, srećom, još bila u krpama. Uostalom, šta i da rade? Kiša, blato, a u tek otvorenom azilantskom centru, osim kantine i malog dućana – između doručka i ručka oboje zatvoreni – nije bilo nekih sadržaja. Uprava Centra se, očito, još premišljala kako da svojim “pitomcima” skrati beskrajne dane čekanja na status, stalni boravak, ili na izgon. Doduše, govorkalo se o uvođenju kursa holandskog jezika, uređenju sale za fitnes, pa čak i malog bioskopa, ali… Upravu je, kažu, u ovom času više brinula prokleta kiša. Januar, a kao da su usred jeseni! Centar se nalazio s jedne strane poldera, visokog nasipa podignutog još davne 1962. godine. S druge je šumila i hučala pobješnjela rijeka.

Juče se popela na nasip da je malo osmotri. Voda je već prešla preko pola nasipa, mutna voda nosila kese, grane, pa čak i cijela stabla, sve sa korijenjem!

Ima nešto čudno, i lijepo i zastrašujuće, kad se elementi probude…

Tako je i ona, dok je muž unutra s avganistanskim novinarom raspredao “velika pitanja” a djevojčica se na podu igrala s njihovom djecom, savršeno se sporazumijevajući samo njima znanom mimikom, na ovoj vještačkoj međi, osjetila i jezu, ali i neko čudno strahopoštovanje pred silinom pobješnjele prirode.

Možda je i dobro da nas Onaj gore katkad podsjeti ko je, zapravo, gazda kafane…

No, uprava se sigurno nije bavila ovakvim razmišljanjima. Centrom je kružila glasina da će, ako se ovako nastavi, uskoro – možda još noćas! – biti evakuisani.

Čvrsto stegnu mali kišobran, i oprezno se spusti niz nasip. Na jednom mjestu se okliznula,  ali joj je na koncu ipak nekako uspjelo da održi ravnotežu. Koji te đavo tenta da se po ovakvom kijametu pentraš uz nasip, kao da čuje njegov glas. “Baš nek’ nisam pala! Ako ništa, zbog tvoje pakosti,” progunđa, kao da bi je on mogao čuti.

***

U pregrijanom dnevnom boravku koji je još sav mirisao na drvo od koga je baraka napravljena, dvojica muškaraca su žučno raspravljala.

“Dok su Rusi bili u Kabulu, još si ih ponekad i mogao prevariti, izigravati naivčinu. Proturiti nešto između redova. Ali ovi…”,  staloženo je situaciju u rodnoj grudi pojašnjavao avganistanski novinar., “… oni svaku rečenicu čitaju po tri-četiri puta. Jednom sam, neposredno pred izlazak lista, ušao u štampariju. Znaš koga sam tamo zatekao?” Zabuljio se u Suzaninog muža kao da odista očekuje odgovor. “Cenzora! Iako su nam u redakciji stalno sjedili za vratom, htjeli su da i u štampariji još jednom sve provjere. Sve. Svaka riječ po šerijatu! Tada sam shvatio da tu za mene, nezavisnog novinara, nema hljeba. Da moram pokupiti prnje i otići.”

Suzanin muž mu je, sa svoje strane, pokušao ukratko opisati sranje u zavičaju. Domaći izdajnici, klonovi bivših komunjara, i strani faktor, vođen isključivo sopstvenim interesom.

“Kad je ono priznata”, namjerno je ime svoje zemlje rastegnuo po teksaški, “mislili smo da će rat stati za dvadeset i četiri sata. Kako smo bili naivni! Trebalo je da pogine, ili se po svijetu silom razmili, još nekoliko stotina hiljada naših duša. Svježa krv za umorni Zapad.”

Sagovornik je buljio u njega.

“Šta me tako gledaš? Zar nisu baš oni, tamo kod vas, kad im je trebalo stvorili onog bradonju, i ‘teroriste’? Sigurno zato što vas vole, je li?”

Čovjek je nijemo odmahnuo glavom.

“Eto vidiš! Nego, hajde da mi nazdravimo. Ko zna šta nas i ovdje još čeka.”

Kucnuše se rakijskim čašama, njih nije zaboravio, morala sam mu ih spakovati, pa utonuše svaki u svoje misli. Sobom su još neko vrijeme odzvanjali vedri dječiji glasovi.

***

Kad je to ono moglo biti,,. pitala se i preračunavala. Mora da je zatrudnila kad je izišao iz rata, i pridružio im se u Hrvatskoj. A lijepo sam mu govorila da pazi, nemušto je jadikovala, svjesna da od toga nema nikakve koristi. Nije podnosio kondom, kao ni bilo šta drugo što bi ga moglo kočiti na putu do punog užitka. Šíša rakije, mrva sira, kutija drine bez filtera – i njemu sve potaman!

Tamo još rat, ovdje još ništa ne znaju, a ona već treći mjesec. Prije petnaestak dana je, bez njegovog znanja, otišla do ginekologinje, koja je u Centar dolazila dvaput mjesečno. Obavila test za trudnice. Doktorici je odmah rekla da ne zna hoće li ostaviti dijete.

Nije bila vjernica, ali ovo… Gadila joj se i sama pomisao da se “očisti”. Nikada nije razumjela žene koje su se lako odlučivale na abortus. O plodu utrobe svoje nikad nije razmišljala drugačije nego kao o bebi. Njenoj bebi! I nikad se u vezi s tim nije kolebala. A neke njene drugarice su to radile kao da idu kod zubara.

A on, on se kleo da pojma nema kako se to moglo desiti. Da je uvijek pazio. Koristio gumicu. Većinom. A kad nije, da je “iskakao” na vrijeme.

Kad mu je, nakon posjete ginekologinji, rekla koliko je sati, silno se zbunio. “Zar sad”, promrmljao, i kao i sad, izišao da zapali.

Narednih dana je – obično kad bi curica zaspala, jer u tijesnom bungalovu danju za to nije bilo prilike – navaljivala na njega kao lavica, tražila da joj otvoreno kaže šta da rade: da ostave bebu, ili…

Ali, kao i obično kad joj je bilo prijeko potrebno njegovo mišljenje, muž je ostajao krajnje neodređen. Kao da nije njegovo. O sportu i politici, ratu i miru, biciklu, avionima i nuklearnoj fizici… o svemu je, kao sad s ovim finim i odmjerenim Avganom, znao brbljati, a kad ga ona nešto važno upita – kao riba!

Znala je da uskoro sama mora donijeti odluku.

***

Polako su se, nogu za nogom, kroz debelo blato vukli prema stacionaru. Ona nešto odlučnija i brža, a on, duboko uvlačeći dim, par koraka za njom.

Čekaonica je bila prazna. Prvi, i jedini. Barem to, pomisli, i strovali se na jednu od stolica uza zid. On je još stajao vani, žmàreći ostatke cigarete.

Nije čestito ni odahnula, kad se otvoriše vrata ordinacije i iz nje izviri mlada žena u bijelom.

“O, već ste tu! Zašto niste pokucali, pobogu? Odmah bih vas primila”, izvinjavajućim tonom, na odličnom engleskom jeziku, reče ginekologinja.

“Nema veze, tek smo ušli”, s mukom se na noge osovi Suzana, i jedva prikrivajući nervozu kucnu Refiku o stakleni dio vrata da uđe.

“Aaa, mislila sam da ste sami.”

U suštini, i jesam, pomisli Suzana, ali po običaju ništa ne reče.

“I, šta ste odlučili”, upita doktorka kad su se smjestili, njih dvoje s jedne, a ona s druge strane radnog stola i razmjenili uobičajene učtivosti.

Suzana pogleda muža sa strane i kad vidje da je ovaj nijemo zagledan u neku tačku iznad doktorkine glave, odsječnim glasom reče: “Odlučila sam da odstranim plod.”

Muk. Preko doktorkinog lica kao da pade sjena.

“A zašto, ako smijem pitati?”

“Pa eto… U Bosni rat, a mi ovdje bez igdje ičega…”

“Ima li ta odluka neke veze s vašim međusobnim odnosom?”

“???”

“Mislim, je li između vas dvoje sve u redu?”

“Pa…” kolebljivo će žena, primijetivši da se Refik malo trgnuo iz letargije i počeo da prati razgovor, “…u suštini jeste. Nigdje nije savršeno, ali… Ne svađamo se.” I, nakon kratke pauze: “I pomažemo.”

Opet nastupi tišina. Čulo se samo dobovanje kapi kiše o prozor. Ginekologinja uzdahnu i reče:

“Onda, moliću lijepo, ne budite ludi! Niko vas odavde neće vratiti u rat. U to možete biti sasvim sigurni. Nećete biti gladni. Dobićete i krov nad glavom. A kad se rat završi, vidjećemo.” A potom, kao da donosi tešku odluku: “Znate, ja sam vjernica. Iz principijelnih razloga, ako je s plodom i između supružnika sve u redu, ne dajem dozvolu za pobačaj. Ali, ako hoćete, možete otići u obližnji grad i neko od mojih kolega će vam sigurno izdati takvu dozvolu. To nije nikakav problem. Samo vam kažem da bi to u vašem slučaju, s moje tačke gledišta, bio golemi grijeh.”

Suzana spusti pogled, i tupo se zagleda u pod.

Ionako niski strop ordinacije kao da se Njihalo strave lagano počeo spuštati.

“Onda, gospođo doktorice, ostavljamo bebu!” Prenu je najednom – k’o baba iz bolesti! – Refikov glas. “Ako je tako, ako nas vi, to jest vlada Holandije, nećete vratiti dolje dok tamo ne zavlada siguran mir, Suzana će roditi. Znate, ona nikad nije…”, ne dovrši rečenicu, smatrajući, valjda, da se njen kraj podrazumijeva.

Izgovorio je ovo mirno i odlučno, kao da naručuje kafu.

Vidjelo se da je ginekologinja bila iznenađena.

“Stvarno? A šta Vi na ovo kažete, Suzana?”

“Pa, ja…” poče zamuckivati Suzana, piljeći čas u muža, čas u ginekologinju.

“Ma jasno je šta ona misli! Vidite, valjda, koliko se koleba. Samo je malo zatečena”, reče Refik i ustade, kao da je razgovor završen.

Doktorica je i dalje zurila u Suzanu, ali ova samo slegnu ramenima i krenu za mužem.

“Doviđenja. I puno Vam hvala”, reče izlazeći, i pažljivo, kao da ih ne ošteti, zatvori vrata za sobom.

***

Kad su njihovi Avganistanci dobili status i kuću – u izbjegličkom ruletu između Vlade i izbjeglica nije bilo nikakvog pravila – i krenuli na novo odredište, napokon je bilo malo ljepše vrijeme. Oblačno, ali bez kiše. Zato je bilo suza, i to dječijih, i “čvrstih” obećanja, nalik onima koje se, krajem ljeta, daju novim prijateljima  i velikim ljubavima s plaže: sigurno će jedni drugima pisati, zvati telefonom, doći u posjetu… A svi su, osim djece, znali da se vide posljednji put. Da ih onog časa kad avganistanski novinar okrene ključ prastarog, za par stotina gludena kupljenog opel kadeta, sudbina vodi različitim stazama. Bilo je lijepo dok je trajalo.

Prije ulaska u auto, avganistanski novinar potraži nešto u džepu, i stisnutu šaku pruži Refiku.

“Evo. Mada, znam da ni ti nisi vjernik. Odveć je prljav ovaj svijet… Ovaj tespih mi je kad sam polazio, da nas čuva, dala moja mati. Da znaš kroz šta smo sve prošli…” Na trenutak je sklonio pogled. “Sve nešto hoću da vjerujem da nas je, kroz ove bobice, njena ljubav sačuvala. A vi još nemate ni kuću.”

Refik iz njegovih ruku oprezno uze tespih, i smjesta ga predade Suzani. Njoj će više trebati. Njih je najmanje dvoje.

reportaža, treći dio

Prvi put nakon sprovoda sam na majčinom grobu. Prošlo je pet i pol godina, i tu sam onako usput, zato što sam na Barama, a ne zato da bih posjetio njezin grob. Važno mi je napomenuti, i sebe u to uvjeriti, jer nakon Nonine smrti više nisam htio obilaziti naše grobove. Prvenstveno, nisam htio obilaziti njezin grob, zato što mi je ta smrt bila neprihvatljiva, ili mi je neprihvatljivo bilo to što umjesto nje, s kojom sam obilazio groblja, dobivam njezin grob, da ga obilazim. Ta trampa žive None za Nonin grob, na koju sam racionalno morao pristati, jer drugog izbora nisam ni imao, bila je emocionalno neprihvatljiva. Pa kako nisam njoj dolazio, nisam mogao ići ni drugima, sa čijom sam se grobnošću odavno već bio srodio. A i ne bih da me ti grobovi i na što obavezuju. Ne želim brigu o njima.

I, eto, ipak sam došao. Stojim ispred dviju crnih mramornih ploča, u drugom redu do puta. Na lijevoj je upisano ime Franje Rejca i godine: 1897. i 1972. Na desnoj, Olga Rejc i 1905. i 1986. Iznad oba imena znak je križa, strog i jednostavan. Iako su oboje živjeli bez Boga, i umirali bez vjere i svećeničke utjehe, podrazumijevalo se da će biti pokopani na katoličkoj parceli i pod znakom katoličkog križa. Njemu je, možda, bilo i svejedno, ali Nona je držala do takve simboličke identifikacije. Htjela je da se zna tko je i što je, dok je njezin odnos s Bogom njena privatna stvar. Taj križ prije je bio znak koji bi od nje trebao odagnati sve što ona nije, nego što bi govorio o onome što ona jest.

Nadgrobnik je podizan nakon Nonetove smrti. Nije to bila klasična grobnica, kakve su uobičajene po Dalmaciji, a onda i u Dubrovniku iz kojeg je njezina grobljanskost potekla, s betonskim ili kamenim nišama, na koje se polažu mrtvi, nego dvostruki zemljani grob, nad kojim je postavljen mramorni nadgrobnik u obliku dviju mramornih ploča, položenih na mramorno-betonsku konstrukciju, koja ih izravnava u odnosu na kosinu brda. U osnovi, riječ je svojevrsnoj imitaciji one dalmatinske grobnice, koje se Nona grozila.

Bare su, kako im ime kaže, vlažan, mokar i voden kraj, pa još od vodonepropusne ilovače. U betonske grobnice, zamišljala je, prodire voda, tako da se ubrzo i mrtvi nađu pod vodom. Užasavala ju je pomisao da će se njezino tijelo raspadati u vodi. Pa je tako poželjela zemljani grob.

Spomenik je podizan devet mjeseci nakon Nonetove smrti, u rano ljeto 1973. Na lijevu ploču tada su urezani njegovo ime i križ, dok je desna ostala prazna. Nije razumjela ljude, kakvih je bivalo sve više, koji za života u kamen upisuju svoja imena. I još ispod imena godinu rođenja i crticu, tako da se budući klesar previše ne muči kada natpis bude trebalo privesti cjelini njihove sudbine. Ona je svoju ploču ostavila praznu, pa bi je samo prebrisala mokrom krpom, tako da ju, zlu ne trebalo, dočeka čista.

Spomenik je bio skup – dizao se za njega i nekakav kredit – premda bi došlo još skuplje da je građena prava grobnica, s unutrašnjom betonskom konstrukcijom i nišama za pokojnike. Ali Nona i majka bile su zadovoljne klesarskim radom. Nisam se na vrijeme raspitao za njegovo ime, a vremena su bila kada se majstori više nisu potpisivali na svoje radove, tako da više nemam od koga doznati tko je gradio naš nadgrobnik. Ali kako god se zvao, dobro je obavio svoj posao: četrdeset i pet godina nakon postavljanja mramorna konstrukcija još uvijek djeluje čvrsto i stabilno. Istina, šavovi na Nonetovoj strani su se malo rašili, mramorni dijelovi su se razišli, jedna je rubna pločica napukla, sve zato što je preko njega u grob prije šest godina legla i njegova kći. Možda se prije povratka ploče zemlja nad njom nije dovoljno slegla, možda grobari nisu najurednije obavili svoj posao, a možda se, vjerojatnije, radi o tome da četrdesetogodišnja konstrukcija nije mogla tek tako podnijeti novo kopanje. Stres je i za grob i za nadgrobnik kada se remeti njihov mir pa se zakopava novi stanar. U tom su smislu one velike i prostrane betonske grobnice s nišama pogodnije i izdržljivije. Samo se pomjeri gornja ploča, skine se poklopac, i novi se mrtvi gurne u njegovu nišu, te se po povratku ploče procjepi i šavovi između ploča popune silikonom da se pri raspadanju mrtvog tijela naokolo ne širi neugodan vonj.

Ali, ipak, groblja imaju neki vrlo poseban vonj, kakav se drugdje ne osjeća. Što to vonja? Trebalo bi to istražiti tokom ovog putopisa ili na kraju svih ovih sarajevskih grobljanskih hodnji. Forenzika mirisa najosjetljiviji je dio posla. Lako se za mrtve vezujemo, pa iz svoga lagano prelazimo u njihov svijet i vraćamo se natrag pri izlasku s groblja, samo nas misao o njihovom vonju plaši.

Stojim tako iznad njihove dvije ploče, dugo nitko nije dolazio, u bijeloj kamenoj vazi, načinjenoj kod istog klesara, sa spužvom u koju se zabadaju cvjetovi, ničega nema, samo latica kišnice, pet-šest ustajalih gutljaja i ništa više. A dolje, uz vazu, tri prastare, osušene stabke. Provjeravam, nije ruža, jer nema ostataka trnja, možda je gladiola, možda karanfil, možda neki treći grobljanski cvijet, položen tu jako davno, za Svisvete ili mjesecima, možda i koju godinu ranije. Mislim tko im je mogao dolaziti, i ne sjetim se nikoga. Nemaju njih dvoje više nikoga u ovom gradu tko bi im palio svijeće i donosio cvijeće. Nikoga tko bi ih se uopće i sjećao. Takva je logika prolaznosti vremena. Nakon četrdeset i šest njegovih i trideset i dvije njezine mrtve godine, a onda i jednoga rata koji je njihovo pleme raspuhao po svijetu, njihova imena su u ovome gradu daleki etnološki trag, mnogo dalji od imena sa stećaka i od tobožnjih patarena, na čije se živo postojanje pozivaju ovovremene sarajevske gazde. I neka se pozivaju, svakome trebaju njegovi Ivica i Marica, Kraljević Marko i Mačak u čizmama. Za sve to mene više nije briga. Ja stojim nad ovim grobom, nad njih dvoje i njihova dva imena, i pomalo me grize savjest.

Onoj trećoj, Javorki Rejc, njihovoj kćeri, a majci mojoj, koja je kao uljez i remetilački faktor treća legla u ovaj grob za dvoje, netko bi, možda, i došao. Nje se sjećaju, tek je peta godina prošla, ali kako će kad joj ime nije urezano u kamen? I neće ni biti, jer bi to ime kvarilo savršenu grafičku ravnotežu između dva imena i dva križa na dvije susjedne ploče, a njoj je, mojoj nesretnoj majci, koja je samu sebe pod starost bodrila da će živjeti sto godina, danas ionako svejedno. Cijeli je život bila višak. Rodila se nakon vremena i preko reda. Usred rata, kada nikome nije bilo do rađanja. Rodila se iz straha od pobačaja, koji se prema zakonima ultrakatoličke Nezavisne Države Hrvatske kažnjavao smrću, i nije bila voljena. I nije učinila ništa da je zavole. Nije umjela. Bila je samoživa, i nesretna u svojoj samoživosti. Nikome nije trebala, kao što ni ja nisam trebao njoj. Rodio sam se iz kaprica i iz uvjerenja da će, nakon što me rodi, svijetu postati važnija. A nije postala, nego je i dalje bila višak. I što bi joj sad značilo da potražim klesara koji će joj urezati ime u ploču ispod imena Franje Rejca, drukčijim fontom i drugom veličinom slova, tako da sasvim pokvari grafičku ljepotu ovoga mjesta?

A njih dvoje, čija imena pišu, tu leže kao što bi ležali na ona dva kreveta svoje bračne sobe, koji su sada u Puli. I sam nadgrobnik mi se prvi put takav čini: kao krevet za dvoje, kao da je poluapstraktni prikaz onoga što je ovom mjestu i ovoj smrti prethodilo.

Naglabam o svemu tome da me ne bi dalje mučila savjest. Naime, prvi mi je put na um palo da sam im, svim troma, trebao donijeti cvijeće. Onako kako su ga oni donosili svojim mrtvima, onako kako ga je Nona, zajedno sa mnom, godinama donosila Nonetu, pa ga je Javorka, istina mnogo rjeđe, sama donosila Nonetu i Noni, a ja sam sebi obećao da ga nikad neću donositi. Ali sad sam, eto, tu, bez cvijeća i ne znam što da radim, osim što već neko vrijeme milujem toplu kamenu ploču, jednu pa drugu, koja je svojim crnilom privukla i prikupila toplinu travanjskog sunca, tako da je ovaj grob suprotan smislu smrti. Topliji od živoga ljudskog tijela, ugrijan suncem, on grije prste kojima prethodno nije bilo hladno, ali im svejedno prija ta nova, posve nenadana toplina. Je li to posljednje što će njih troje za mene učiniti? Za danas, vjerojatno, jest. Ustajem, i bez mira u sebi nastavljam put po groblju. Još jednom ću se vratiti do njih i još jednom ću spustiti dlan na ploču, ali to više neće biti to. Smrt ne voli ponavljanja.

***

    Mora da je bila 1980. ili tu negdje. Jedna žilava starina, od skoro devedeset, družila se po vasdan sa svojim odrazom. To joj je pričinjalo naj veselje. S druge strane je bio mladić od dvadeset i nešto. Između dva odraza, stajale su svjetlosne godine i brušeno staklo. Razgovarali su, otprilike ovako:

    – Od sveg na svijetu, najviše želim biti strip crtač! – rekli su oboje u isti glas.

    – Pa sad – iznenadi se mladić na želji od prekoputa – Nije baš da ste bez iskustva, i to kakvog!

    – Kakvo iskustvo? – poskoči starac – Tek mi je dvadeset, dvadeset i sitno, ne više. Iskustvo s ovim halterima nije loše, upoznaš tu lijepih žena, nije da se žalim, no gdjegod se okrenem, svi crtaju stripove, dok mene nikako da dođe red. To želim reći.

    – Nije vas došao red? Onda mora da niste vi taj za kojeg sam mislio da jeste.

    – A koga ti tražiš, mladiću, molit ću lijepo?

    – Hal Fostera! – ispljune odraz.

    – Epa, onda nećeš daleko!

    – ?

    – Ja sam taj! – predstavi se starac.

    – Vi ste taj?

    – Aha!

    – Ali sad ste mi rekli kako još uopće niste crtali stripove. Da vam je to samo pusta želja. Da vam je godina koliko i meni.

    – E pa? Ti si moja slika i prilika!

    – Neće biti. Mislim da se s tim nitko ne bi složio… No bolji kompliment nisam dobio u životu. Hvala vam od srca… Ha! Ha! Ha!

    – Šta je smiješno?

    – Ništa, ništa! Samo sam se sjetio šta mi je rekao Andrija Maurović.

    – Andrew… koji?

    – Andrija, Andrija Maurović!

    – To je neki moro, crnac, štali?

    – Ma ne crnac… Crtač! Crtač stripova… Strip majstor!… Da, da! Crtao je Crnog jahača, jestel na to mislili?

    – Nemam pojma šta sam mislio… No, no šta ti je on rekao?

    – Da nemam pojam!

    – E pa sad, ako je to rekao majstor, kako ti kažeš, mora da je u pravu… Isto su i meni rekli.

    – Štaa??

    – Da! Kako moram još puno jesti masti i cukra prije nego nešto bude od mene.

    – To su rekli vama, najvećem od najvećih?

    – Hvala, znam da nisam nizak… Ali moje crteže haltera i grudnjaka više nitko neće. Kažu, to se više ne nosi. Tako sam se odlučio baviti stripom, samo još nisam spreman.

    – A kad ćete biti?

    – Po sudu Đejsiema, za godinu ili dvije.

    – Đejsiem?

    – John Cullen Murphy! Onaj gospodin šta crta Princa Valianta.

    – On? On vam je to rekao?

    – Aha! Znači, čuo si za njega?!

    – On je pizda!

    – Alo! U mojoj kući se ne psuje! Nemoj da te čuje ona sijeda vještica, odma’ bi rekla mome mentoru, rečenome Cullenu Murpheyu, pa bi najebali oboje. Ha! Ha!…

    – Čujte me, gospodine…

    – Mladi gospodine! – ispravi ga sjedina.

    – Dobro! Mladi gospodine… Vi ste stvarno Hal Foster?

    – Ne volim se ponavljati!

    – Znači, jeste?

    – Ne budi glup! Ako nisi talentiran, ne moraš biti i glup. To ne mora ići u paketu.

    – Ko je netalentiran? – ljutito će mladić.

    – Pa ti! Sam si rekao kako te je onaj crnac naputio da ti je bolje baviti se nečim drugim.

    – Ha, ko mi govori?! Taj vaš Đipies nije ni do koljena Andriji. Vas je ogadio jedan puno lošiji od vas!

    – Đejsiem! – ispravi ga grintavo starac – Kako je on lošiji od mene, ti pametnjakoviću?

    – Koliko se ja razumijem u strip, Hal Foster je puno, ma šta puno, masu, ma koji masu, miljardu puta bolji od Cullena Murphya, narafski… A vi ste Hal Foster, zar ne?

    – Zar sumljaš?

    – Ja pomalo, a vi?

    – Slušaj ti, obična sjeno moja, da nema mene, ne bi ni tebe bilo!

    – Potpisujem!

    – Šta potpisuješ?

    – To šta ste rekli.

    – E pa?

    – I sve vaše table Princa Valianta, pride.

    – Ne budali! Koje moje table Princa Valianta? Jesam li ti rekao da Princa crta Đejsiem!

    – To da. No ispred mene je Princ Valiant iz kista i tuša Hal Fostera. O tome govorim.

    – A taj!

    – Šta, taj?

    – Moj imenjak. O njemu govoriš?

    – Vaš imenjak?????

    – Čekaj! Zašto ti meni govoriš cijelo vrijeme vi, kad smo ista osoba, jednakih godina? Opusti se, mladiću!

    – Okej, Harolde, to nisi bio ti, nego tvoj imenjak?

    – E!

    – Znači, ima dva Hal Fostera?

    – Aha!… Da, bilo je… E taj je bio stvarno dobar… Uuuuu!… Izgleda da je umro, tako mi se čini… Ah!

    (Stanka…Prostorija je davala na kiselo, na japanski osvježivač zraka i zadah plastičnog zubala.)

    – Najbolji!!! Jo da mi je biti kao on! – zasjaju oči u starine.

    – Najbolji!!! Jo da mi je biti kao on! – zasjaju oči u mladića.

    – Jeste da si moj odraz, no, drugar, znaš li ti išta drugo već ponavljati za mnom? – obrecnu se Foster na ogledalo.

    – Pa kad već hoćeš – mladac se naceri – Onda slušaj… Ogledalce, ogledalce, reci ti meni ko je najveći i najbolji strip-crtač na svijetu?

    – To smo već rekli, zna se, Hal Foster! – ispali zrcalo rafal.

    – Koji? Ovaj ili onaj?

    – Onaj, narafski! Ovaj smo ti i ja… Ukoliko ti se ne gadi biti sa mnom u društvu, a?

    – Ma kakvi gadi, šta ti je. Godi mi! Samo, da znaš, mislio sam daš mi dati nekakav savjet, kao mladom i neodlučnom striperu, a kad tamo, ti mlađi, čak i gori od mene.

    – Opa! Počeli smo se vrijeđat, a?! Nego, čini mi se kako su tebe otpisali kao netalentiranoga, dok su meni dali šansu. Zar ne? Prema tome, samo mi je čekati pravi momenat da budem na pravom mjestu.

    – Kao Hal Foster?

    – Nego! A kako drugačije, molimtebogom?

    – Meni se čini da si upravo ti već bio u pravo vrijeme na pravome mjestu, Harolde, Hal Fosteru, i na tome sam ti beskrajno zahvalan… Hale, hvala ti za prelijepo djetinstvo, koje me nikad neće napustiti. Dugujem ti sav svoj život.

    – Pomalo, pomalo… Veliš, djetinstvo… Zar smo se zajedno igrali kao djeca? Vidiš, ne sjećam te se. Daj me podsjeti… Kako se zoveš?

    – Val.

    – Val? Bogami, zvuči mi poznato.

    – Ha! Ha! A di neće, pa ti si Hal Foster. To je tvoje dijete!

    – Ti da si moje dijete? Fuck! Zajebaji ti nekog drugog!

    – Ma ne ja, nego Val, Princ Valiant.

    – Jel ti to opet o onome drugome Hal Fosteru, gorespomenutom?

    – To ti i govorim.

    – Stalno govoriš o tom Haroldu Fosteru, već si mi napunio glavu s njime.

    – Izvini.

    – Nego, znaš li ga ti?

    – Po svemu sudeć, mnogo bolje od tebe.

    – Bravo… Hej, kako si rekao da se ono zoveš?

    – Val!

    – Da, da! Ajde, Val, pričaj mi o njemu.

***

Njegovim glasom
Svijet određuje
Svoje mjere
I vodu
Čak i nju
Stanje vazduha
Njegovim glasom
I visinu
I dubinu
Duše
Nježnost
Jezika
I onaj svijet
Što iza smrti
Niče
Kao trava
U ovo rano proljeće