Rock-glazba i s njom povezana lirika već su, to nije nikakva tajna, dulje vrijeme postali standardni predmeti bavljenja kako znanosti o književnosti tako i muzikologije. I jedna se i druga ne libe prići tekstovima ili notnome materijalu s dozom skrupuloznosti koja zna inkorporirati i najsloženiju terminološku aparaturu. U nas je to nedavno, makar čini mi se i nedovoljno zamijećeno, briljantno pokazao Tomislav Brlek tekstom o Bobu Dylanu koji je objavljen na portalu Miljenka Jergovića, u rubrici Ajfelov most (v. https://www.jergovic.com/ajfelov-most/dylan-knjizevnost-na-struju/). U za njega tipičnom maniru koji se sastoji od iznimne informiranosti, analitičke i argumentativne strogosti te precizne pismenosti koja ne ustupa pred kompliciranim formulacijama već ih suvereno integrira u tekst, Brlek je pokazao u kolikoj  je mjeri obsoletna diskusija kojom se Dylanu pokušava zanijekati pravo na dobivanje Nobelove nagrade za književnost. Naravno da je on literat – kako bi se to dokazalo nisu potrebni seminari što ih o njemu drže znanstvenici na američkim sveučilištima. Već i sama struktura njegovih uglazbljenih stihova dostatna je kako bi se uvidjelo da se u njima radi o vrhunskoj književnosti, čak kada se i zapostave njegovi čisto literarni pokušaji, poput hermetičnoga romana Tarantula. Kao drugi bi se uzorak briljantnoga miješanja vrhunske književnosti i popularne glazbe mogao navesti Nick Cave.

Jugoslavenska je situacija bila unekoliko manje sklona formiranju takve, u principu složene, hibridnosti. Grupa Buldožer u svakom je slučaju bila sposobna sačiniti tekstove koji nisu bili tek pratnja glazbi, nego su posjedovali i vlastitu autentičnost. Branimir je Štulić autentični pjesnik čiji je talent zbog jedva prikrivene megalomanije znao biti žrtva samoga sebe. Pjesme su Milana Mladenovića, makar ponekad i teško razumljive, primjer kreativnog stapanja jezika i glazbe. Polariziranost koja vlada između zemalja nastalih raspadom Jugoslavije aktualizirala je, na potpuno pogrešnoj razini, raspravu o potencijalnoj estetskoj vrijednosti rok-lirike. Naime, nedavno je dodjeljivanje nagrade pretenciozna imena Velika nagrada Ivo Andrić (upitat ćemo se: Gdje je „mala“?) rok-glazbeniku Bori Đorđeviću prouzročila umjereno temperamentnu diskusiju. U nju se zasigurno ne bih uključivao da Amer Tikveša na portalu Prometej (v. http://www.prometej.ba/clanak/kultura/pop-poezija/o-poeziji-bore-djordjevica-3560) nije pokušao relativizirati vrijednost same raspre ističući, s pravom, da politički sumnjivo djelovanje Đorđevićevo ne deligitimira činjenicu da on jest pjesnik. Doista, pjesnik je, složit ćemo se uz škripanje zuba, svatko tko piše pjesme. Drugi je dio Tikvešina teksta, u kojemu se argumentira kako su Đorđevićeve pjesme iz ranije, jugoslavenske, faze doista vrijedne estetske pozornosti. Kako bi nas uvjerio u to, ponudit će analizu jedne od njih, politički intonirane Na Zapadu ništa novo. Pridajući analiziranome tekstu kvalitetu literarnosti (ili literarnu kvalitetu) Tikveša će ustvrditi da je jedan od središnjih razloga tomu kolažna konstrukcija kojom dominira interdiskurzivnost. „On pretapa poetski i novinski diskurs pri čemu se pokazuje moć poetskog da apsorbira bilo koji tip diskursa. Novinski naslovi su doslovno postali poezija, dok obrnut slučaj nije moguć.“ (v. http://www.prometej.ba/clanak/kultura/pop-poezija/o-poeziji-bore-djordjevica-3560) Na stranu pitanje zašto obrnut slučaj nije moguć: poezija, zasigurno, može biti pretočena u novinski naslov. Primjeri su tomu brojni ali i nebitni. Kenton kojim se Đorđević služi, bez obzira na momente ironije, banalan je i traljav. Taj se moment kompleksiteta, prema Tikveši svojstvenog „visokoj“ književnosti, nadopunjuje i intertekstualnošću – drugom karakteristikom književne autorefleksije. Ona se zrcali i u upotrebi naslova Remarqueova romana Na Zapadu ništa novo kao intertekstualne matrice na koju će se, prizivajući sličan sadržaj, projicirati Đorđevićeva lirika. Intertekstualnost živi od originalnosti, ne od banalnosti. „Na Zapadu ništa novo“ toliko je poznata sintagma da ni u kojem slučaju ne može izazvati bilo kakve kreativne asocijacije. Iz njega zrači samo plitkost neznalice koji ju primjenjuje zato što mu napamet ne pada ništa drugo. Promotri li se, dakle, pažljivije, obje će se komponente navedene u prilog tezi o Đorđeviću-vrijednom-pjesniku pokazati labilnima.

Tikveša ne pruža uvid u eventualne formalne kvalitete poezije: njezino stapanje s glazbom, samostalno djelovanje ritma i rime, eventualno metar… Bojim se, međutim, da ni ta analiza ne bi donijela nekakvo tumačenje koje bi Boru Đorđevića izdiglo iznad onoga što je potencirao Miljenko Jergović nazvavši nedavno Đorđa Balaševića, revitalizirajući pri tome riječ koja se pomalo zaboravlja, stihoklepcem (v. https://www.jergovic.com/subotnja-matineja/krivi-smo-mi-ili-petominutni-traktat-o-savjesti-i-odgovornosti/). Jergović spašava Balaševića njegovog stihoklepaštva tako što mu, odričući njegovim stihovima estetsku, pridaje etičku vrijednost. Ta bi se tiha rehabilitacija mogla sažeti u formulaciji da je novosadski autor benigni stihoklepac. Za čačanskoga se rokera to ni u kojem slučaju ne može reći. Njegovo je ratno i poratno djelovanje indiskutabilno. Njime mi se nije ni baviti (ni Tikveša, uostalom, to ne čini). No kako stoje stvari s onim jugoslavenskim? Može li se u njemu pronaći klica razvitka kakvome ćemo, na svoj veliki jad, svjedočiti u sadašnjemu trenutku? Naravno da postoji. Kao što smo već mogli promatrati u nevješto sklopljenome kentonu, kojega Tikveša neuspješno podiže na razinu kvalitetne poezije, Đorđeviću lirski posao ne ide baš najbolje za rukom. No glavna je, a od Tikveše prešućena, osobina njegove lirike neprikriveni primitivizam koji se, u raznim oblicima, utapa u patrijarhalnu sliku svijeta. Ta se slika tek djelimice prikriva navodnom urbanošću tekstova. Pođe li se od imena samoga banda, vidjet će se razulareni kočijaški bijes. Riblja je čorba, znat će svatko s iole poznavanja beogradskoga slanga, jezivo mizogina oznaka za menstruaciju. Mizoginija je takoreći jedina konstanta Đorđevićeve poezije. Njegovo se lirsko Ja očituje prema svojim ženskim suputnicama u nizu prostačkih iskaza koje se može pratiti na različitim stupnjevima primitivizma. Tobože žovijalno („Draga ne budi peder“) prozirnom kavanskom duhovitošću mizoginiju spaja s homofobijom; pijani nesretnik pred vratima WC-a (kojega čisti „socijalni slučaj“) jeca jer ga je „žensko napravilo volom“ (obratiti pažnju na gramatičku formu srednjega roda „žensko“); možemo li u njemu prepoznati lirsko Ja koje upozorava (prvi hit skupine Lutka sa naslovne strane) djevojku što će s njom učiniti pokvareni pripadnici sekte prominentnih dok im se ona „daje“?; ili onoj „zadovoljnoj ženki“ kojoj plaća taksi kako bi otišla kući jer ne može shvatiti svu dubinu njegove ispražnjenosti pred svijetom. Naravno. Čitava je ta poezija koketna laž u kojoj se ne može pronaći ama baš ništa što bi zadovoljilo minimalne estetske – o etičkima i da ne govorim – kriterije. Kao što je odbacivao žene i homoseksualce zbog njihove niže vrijednosti, tako će Bora Čorba potkraj osamdesetih okrenuti ploču i početi prezirati „bečke konjušare“ (na čijim je binama kasirao lijepe honorare) da bi njegov pogled na svijet kulminirao – u inauguraciji u četničkoga vojvodu. Ergo u povratku u patrijarhalno-ruralni diskurs koji je uvijek provirivao iza njegovog rakijskog kazana. Bora je Đorđević maligni stihoklepac. To su pripadnici žirija nagrade smiješnoga naslova znali te su mu je dodijelili samo kako bi isprovocirali (s uspjehom) Druge. Provokacije su kratkotrajne, bar jednako kratkotrajne kao i nagrađena poezija. I tu ne pomaže nikakva književno-znanstvena analiza.                     

Tekst napisan u veljači 2008. za omotnicu albuma “Imam pjesmu za tebe” 

Ponekad se u životu dogodi da se čovjeku cijeli svijet pretvori u tuđinu. Takva je bila sudbina čitavog jednog naraštaja iz Hrvatske, Bosne i Srbije, koji se usred rata s početka devedesetih iseljavao iz svojih zemalja, da bi nastavio živjeti negdje drugdje. Ti su ljudi odlazili misleći da je sve to privremeno i da će se jednom sigurno vratiti, ali nisu se vratili više nikad. Ako su i pokušali, samo su se uvjerili kako više ne postoji mjesto koje su ostavili. Sve je, kao, ostalo isto, isti su gradovi i iste zemlje, katkad su isti i roditeljski domovi koje su prije petnaestak godina napustili, samo što je sve to postalo – tuđina. Tako se zavičaj izgubio u nekom davno prošlom vremenu, i ne postoji više nigdje osim u sjećanjima i uspomenama, što su u međuvremenu narasle i razgranale se do nevjerojatnih razmjera, poput uspomena onih ruskih emigranata koje smo još do prije tridesetak godina sretali po ulicama naših gradova. Jedan naraštaj, rođen u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj, a koji danas živi negdje drugdje, kada govori o sebi i svome identitetu, govori o onome čega više nema. Govori o tuđini koja raste sa svakim čovjekovim korakom.

Rade Šerbedžija i Miroslav Tadić napravili su, tamo u Los Angelesu, album pjesama o toj tuđini. U tom albumu, među ciganskim evergrinima i Arsenovim pjesmama iz vremena poezije i mira, uz dojmljivu emigrantsku razglednicu Zlatka Arslanagića, našla se, kao iz nekoga nikada odigranog kazališnog komada o potrazi za porijeklom, i tužna narodna Aoj Liko. Da ju je otpjevao netko drugi i da nije pjevana tisućama kilometara od Like, ta bi pjesma o čovjekovoj djedovini prošla kao i svaka druga, ali ova iz razloga tužnih okolnosti ne prolazi. Sjećanje na ono što više nismo, ali što  nas čini baš ovakvima kakvi jesmo, u pjesmama se seli iz glave u srce, pa ostaje u želucu. Tamo živi zavičaj ljudi koji su se zauvijek mimoišli sa svojim zemaljskim zavičajem.

Svoju diskografsku karijeru Šerbedžija je kao mlad glumac, sa crnim krležijanskim klobukom na glavi, započeo prije trideset pet godina.Velika gramofonska ploča zvala se Ne daj se Ines, i bila je u to vrijeme inventar đačkih i studentskih soba. Uz nju se jedno doba učilo poeziji i romantici, a naslovna pjesma, taj Arsenov prerani „žal za mladost“, postala je neka vrsta emocionalnog manifesta. U toj pjesmi bilo je radnje kao u nekom romanu, a oni koji su je slušali nalazili su inače nepostojeće sličnosti s vlastitim životima i ljubavima. Ne daj se Ines bila je idealna meta cinizmu i ruganju. Ali začudo, nitko se nije narugao.

Trideset pet godina kasnije Šerbedžija je u Los Angelesu snimio novu verziju Ne daj se Ines. Studentese koje su u svojim podstanarskim sobama slušale prvo izdanje, ostavljajući na omotnici trag od šalice s kavom, ovih se dana spremaju za mirovinu. Njihovi mladići koji su im se tih dana udvarali na plejbek, služeći se Šerbedžijinim glasom, danas se toga pomalo srame. Glumac s krležijanskim klobukom isti je onaj kao i tada, jer veliki glumci stare sporo i skokovito, samo što na sebe i svoj život gleda s drugog kraja zemaljske kugle. Ines je kao utjeha djetetu, kao kad čovjek samome sebi ponavlja da se nije dogodilo ništa strašno.

Samo ljudski glas koji nikada ne stari, glas glumca koji umije sve reći. I gitara majstora koji u pozadini šuti.

Fra Željko Džaja 24. veljače 1954. godine iz Doljana šalje kolegi fra Marijanu Brkiću, gvardijanu u Jajcu, pismo-molbu da lijepo primi u samostan njegova prijatelja i „fratra u mirovini fra Jaroslava Jaranovića Jarana“. Iskopao i objavio fra Tomislav Brković, posvećeni antologičar fratarskih zgoda i nezgoda.

Dragi moj, baš danas se nešto raspisah. Ne znam što mi je. Čujem da je fra Mirko bolestan pa me ipak zanima je li smrtna? Znam za tebe da si dobro i zdravo, k’o mlad čovjek koji se znao čuvati, ali nije se dao tovariti.

Ne daj nikad na se!

Danas mi sunce razgrijalo kosti: pa se pomamio.

Kako ti sveta tekija i u njoj sveti kaluđeri?

Znam što ćeš reći: dobro, dobro. Kad je iguman dobar, onda će i kaluđeri nadoći.

Nego, bolan ne bio, ako bi ti Jaran na proljeće došao, nemoj se plašiti, nego ga lijepo i dobro pazi.

On je (nemoj mu reći) ko u šumi ostario vuk, zube pogubio u što se uzdao.

On se više ne uzda da će Jurjevdan doći, da se najede mladih jaganjaca. Samo može uzdahnuti.

Za ovo te molim:

Ako bi ti moj Jaran došao, okadi mu sobu divljim šumskim travama, koje su u slobodi rasle jer je Jaran volio slobodu.

I takvim ga mirisima podržaji.

Jer će on samo tako moći živjeti svojim punim životom.

Nemoj ga pokušavati kalemiti pod koru, ni na procip, ni na pisak, ni okulirati.

Jaran je slatka divljaka, koja se ne da nakalemiti.

Jaran instinktivno osjeća kad mu se približuje čovjek, je li inimicus homo (neprijatelj).

A instinkt ne vara.

Ovo shvati da ja tebi ne govorim, već hoću da ti kažem, njegovu sposobnost i dosjetljivost.

Jaran je velik u mojim očima, i ja ga cijenim što se nikad nikomu nije pokorio u životu.

Ni duhovnoj, ni svjetovnoj gospodi. A ostao je stari dobri krstjanin.

Trebalo bi mu usjeći veliki stećak i metnuti na njega krst. Jaran ne bi volio da mu se metne natpis našim pismom već bosančicom.

Ali, današnji su ljudi nevješti bosančici, pa će mu tako staviti stećak bez pisma, ko i mnogim drugima.

On će i mrtav čuvati kraljevsko Jajce!

Možda će se ljudi poslije doumiti: da mu idu na hadžiluk.

Pozdrav fra Željko Džaja

I onome tko o fra Željku Džaji ne bi znao ama baš ništa, tekst ovoga pisma govorio bi da je njegov autor bio ličnost osebujna i jaka, s nekim posve neobičnim integritetom i karakterom. Također, i sa snažnim darom jezika i kazivanja/pisanja. (U periodici može se naći njegovih zapisa i proza, a neprocjenjiva je šteta što je za vrijeme Drugoga svjetskog rata morao spaliti svoj obimni dnevnik-kroniku.)

Pa, evo i malo tvrdih informacija, da sve to potvrde.

Fra Željko Džaja (1904 – 1973) bio je župnikom na franjevačkoj župi Dobretići u Pougarju cijelih šesnaest godina. To je krupan podatak, jer se ni jedan drugi fratar na toj tibetski surovoj planinskoj župi, među župljanima jednako oštrim i vrletnim, nije zadržao duže od dvije godine. K tomu, Džajino vrijeme službe u Dobretićima obuhvatilo je i najgore godine dvadesetoga stoljeća – Drugi svjetski rat. Bilo je to i vrijeme njegova najvišeg ljudskog i etičkog uzdignuća. Ostalo je zapamćeno kako je hrabrio ljude iz toga kraja: „Ne napuštajte svoje kuće, ne idite odavde! Dok vidite da sam ja ovdje i dok kod mene gori svjelto, ne bojte se!“ Među stanovnicima cijeloga Pougarja, katolicima i pravoslavcima jednako, uspomena na ljudsku čvrstinu i junaštvo toga starinskog fratra s dugim brcima živi i danas, a visoki orden „bratstva i jedinstva“ kojim su ga vlasti pred smrt odlikovale 1973. bio je rijetko pogođena afirmacija toga naslova i te sintagme, potpuno lišena ideološkoga značenja, otkrivajući najedanput njezinu elementarno ljudsku osnovu i njezinu podudarnost sa samim  evanđeoskim smislom.

Događaj koji je u svome ratnom dnevniku zabilježio jajački kroničar fra Josip Markušić, odlično slika fra Željkovu „praksu“ čovjekoljublja.

Nijemci su 14. travnja 1943. na Dobretićima ubili 9 partizana, a Dušan Tepić je ostao teško ranjen. Markušić o tome piše: „Njega je župnik dobretićki (fra Željko Džaja, o. a.) sa preklinjanjem i suzama u očima izmolio od komandanta ekspedicije, kapetana Austrijanca, da ga ne ubiju, već da ga župniku poklone, da ga liječi. Ostavili su mu ga, i ovaj ga je izvidao, postavivši mu posebnog momka za njegovanje. Kašnje su se vratili partizani u ovaj kraj, zatekli Dušana izliječena i poveli sa sobom. A Dušan je na odlasku iz kapele ljubio župnika u ruku i blagosiljao ga: Koliko god ja učinim koračaja, oče, toliko ti Bog blagosova dao; nitko ti ništa ne mogao nauditi; svak od tebe iščekivao, a vazda ti svega više imao…“

Ubrzo po fra Željkovoj smrti, Pougarci su mu podignuli spomenik-bistu, djelo eminentnoga kipara Stipe Ledića, s tekstom:

Učeći i sprovodeći u
život Kristovu
zapovijed ljubavi
prema Bogu i svakom
čovjeku sačuvao si
ovaj kraj od krvoprolića
za vrijeme II svjetskog
rata. I zato Ti Tvoji
Pougarci sa župnikom
fra Matom Perić i dižu
ovaj spomenik u znak
vječne zahvalnosti.

Posjećeno i fotografirano u ljeto 2004. godine

*

Fra Željko Džaja

ivanlovrenovic.com

idem putem između naših kuća, malo zastanem
poguram rukama zrak i poletim, vidim
tamo s livade stiže susjed dene
viknem mu, gledaj dene, letin
bravo komo, odgovara

kad se dignem iznad kuća, odlučim mu sletjeti na krov
da se sve još potvrdi, da nema spora
jel to bila java jel to bio san

držim se čvrsto za šipke na krovu
i čekam da dene otvori jedan od krovnih prozora
evo ga, zbilja se tek sad začudio:
kako to možeš, pita
ne znan, nekad malo potiskujen zrak i poletin

pušta me unutra
a kako unatraške silazim tako mu sve
tegle za zimnicu porazbijam
dene se već primio čišćenja, a onda i ja
nađem neku krpu i čistimo, čistimo,
i čistimo, tako se leti na sućidru

Tekst s njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec

#MeToo je duboko patrijarhalnom sistemu s lica usputno strgnuo liberalnu masku. Zastrašujuća nesposobnost razlikovanja seksualne prisile i zavođenja ispunjenog emocijama ne leži samo u prastaroj i nerastvorivoj ambivalentnosti žudnje, privlačenja i oklijevanja, nego u još uvijek muško kodiranoj seksualnosti u kojoj ne uživaju ni mužjaci ni ženke.

Kako se moglo dogoditi da prigovor žena kako su trajna erogena zona muške ovlasti izaziva asocijaciju na puritanizam i opoziv seksualnih sloboda? I zašto žene, ako na tako prosvjetljenom Zapadu odavno više nisu objekti, moraju hodati okolo s paprenim sprejem i tablicama na kojima piše «stop» i dopuštati da ih se gura u iscrpljujući trajni modus reagiranja?

Ajmo rasplesti zamotuljak metodičnim pojednostavljivanjem. Žene se brane od pipanja imenovanjem pipkaroša. Znoj požude patrijarhata pretvara se u ledeni znoj, dok sloj duhovitih liberala kritizira kako denunciranje pipkaroša uništiva senzualnost i seksualnost i kako je to ustvari izraz novog čudoređa. Čekajte malo, proturječe prisebne žene, vi valjda mislite da pipkanje i pipkaroši uništavaju senzualnost i seksualnost, odnosno to čini njihovo seksualno približavanje protiv naše volje? Ne, dobro ste čuli, kaže Cathérine Deneuve kao predstavnica romanskih kavalira: Mi slobodoumnici branimo pravo muškarca na seksualno napastovanje.

Bizarna logika tih zaključaka iscrtava otužnu sliku stanja oslobođene seksualnosti. Ukoliko kažnjavanje seksualnog upucavanja, kakvo je demonstracija moći i protiv volje upucavane, vodi do toga da nas ništa više ne upucava, onda priznajemo što su osjetljive kritičarke i kritičari odavno znali: da iza neoliberalnog narativa samoopredjeljenog healthy seks-lifea haraju i dalje patrijarhalne hijerarhije vlasti. Seks kao sloboda je onda hologram čije žudno jecanje trebamo osjetiti kao vlastito jecanje dok nas neprestano pripitomljavaju.

Nepovjerenje s kojim su #MeToo dočekali i liberalni krugovi samo se prividno odnosilo na novi puritanizam s kojim kampanja ionako uzročno nije povezana. Više je nenamjerno podigla plahtu nad zapadnim društvom i – gle čuda – uhvatila patrijarhat i neoliberalizam u dosadnom bapskom seksu. Dokazala je da patrijarhat nije demon s Orijenta koji se prevarom azilskih pravila šverca na Okcident kako bi obeščastio bijelo žensko meso, i da nije odavno savladani strašni duh histeričnih žena nego agilni inkubus kojemu navodni liberalni kapitalizam prepušta svoje penthouse-svite.

Patrijarhalna ekumena – i to je pouka #MeToo – ne napinje se iz Rio de Janeira do Jakarte, nego počinje u Los Angelesu i ne propušta ni Frankfurt ni Stockholm. Najljepše se to vidi u samoobmani bečkog političara Petera Pilza koji je počeo hajku protiv pipkaroša s Orijenta prije nego što se razotkrilo kako je vješto djelovala njegova vlastita zapadnjačka ruka.

Zašto sada opet neoliberalizam – dolazi li ta toljaga pak iz nekih mutnih dubina? Nikako. Sveprisutnost seksualizirane muške moći oslabila je mit o samooptimranoj power ženi koja je, poznato je, emancipirana, ali nije emanca i koja se sama izborila za respekt među dečkima, za razliku od evolutivno slabije djevojke mimoze koja vjeruje da bi jadikovanjem i ženskom solidarnošću poboljšala vlastitu poziciju.

Debata #MeToo dokazala je da je iluzija ravnopravnosti među spolovima zapravo laž, razotkrila je bolno potisnutu istinu s kolikim je ponižavanjima popločen put prema gore uspjelih žena – i s time i cijeli besmisao o autonomnom subjektu na tržnici.

Činjenica da su mnoge žene u rat raceu doživjele više ženske nego muške zavisti nije dokaz za uspjelu integraciju žena u profesionalni život, niti za nepromjenjivu prirodu vuka samotnjaka u čovjeku pod okolnostima konkurencije. Samo pokazuje da je patrijarhat sistem koji je nijansiran bezbrojnim posebnim aranžmanima, u kojemu moćne žene sebe i druge gledaju još uvijek s imaginarnim zrcalom muškog pogleda i u kojemu su strukturalnu okrutnost subalterne nosile sve do svoje novouređene šefovske etaže.

Patrijarhat nije, kako je poznato, samo vladavina muškaraca nad ženama. U više razina se patrijarhalna moć reproducira uz pomoć žena, ona može u ženama čak pronaći angažirane garde pretorijanica, na primjer privilegirane razumiteljice muškaraca poput Deneuve i Millet, ili one angažirane hrabre muslimanke koje u obrani jedne duboko patrijarhalne religije nomada iz 6. stoljeća postanu women, women of colour, i koje do istinskog jackpota s bonusom solidarnosti stižu kao postkolonijalni subjekti i diskriminirane migrantice i s time do diskurzivne nedodirljivosti. Ali to je prije ženski fenomen, u muslimanskim zemljama se #MeToo zahvalno shvaća kao multikulturni alat za artikulaciju nelagode i bijesa.

#Me Too je na kraju rehabilitirao izrugani i marginalizirani pokret: feminizam.

Ali kako se dogodilo da je #MeToo uopće došao u dodir sa zamjerkom da je seksualno neprijateljski nastrojen? Kolosalnim miješanjem diskursa.

Najprije, doduše, zbog općenite, ljekovite nesigurnosti među muškarcima koji strahuju da će zbog manjih delikata prekoračenja granica završiti na popisu šupaka i da će im svaki pokušaj flertovanja biti zabilježen kao zlostavljanje. Taj kolektivni strah čak je mnogo govorio o tome koliko muškarci nisu samo počinitelji nego su i žrtve patrijarhalnog sistema, jer su, čini mi se, prihvatili raspored moći koji ih protiv volje tjera da budu seksistični. Nepovjerenje prema ženama može tako biti i kamuflirano nepovjerenjem prema sebi.

Armada slobodoumnih kulturnih kritičara je intelektualno iskoristila #MeToo. Njihov najveći ratni brod je fregata Adults for adults, njihov je skiper kulturni teoretičar Robert Pfaller. Slavoj Žižek i Yannis Varoufakis hvalisaju se svojim šablonskim ulogama, a u mnogim zemljama je ta diskurzivna franšizna mreža gradila svoje vlastite filijale. Posebno privlači emancipirane žene koje nisu emance. (…)

Sve je točno u argumentima protiv novog puritanizma, protiv ludila reglementiranja i politike identiteta, osim dva aspekta. Sama posada nije prava, pridobila je tuđe brodove i hvali se plijenom zaslužnih pirata diskursa, a i objekti protiv kojih demonstrira svoje spoznaje nisu pravi.

Moralno ambivalentni koktel-hedonizam – ajmo ga tako zvati, da ne trošimo na daljnje polemike – svoj požudni suverenitet stvara uz pomoć otherings: uz pomoć konstrukcije nezabavne seksualne korektnosti.

Često upotrebljeno blago anegdota nudi mu praksa korektnosti na američkim sveučilištima gdje studenti srednjeg sloja kroz samoviktimizacije očito nemaju drugog posla od kažnjavanja prekršaja svih mogućih oblika aprobirane korektnosti. Nema tog feljtonista koji se još nije narugao sistemu trigger upozorenja kojim docenti moraju upozoriti na potencijalno nekorektne osjećaje i osjećaje esencijaliziranih društvenih grupacija. Ironija u tome samo je malo nadmašila tupost policije nekorektnosti i ima prvenstveno funkciju da prikazivanjem parodističkih izraslina političke korektnosti stvara nepovjerenje u njezine smislene aspekte.

Upitna zasluga koktel-hedonista sastoji se u tome da su napravili ledene kocke od ponekad briljantne kritike lijevo liberalne politike identiteta i supstitucije političke ekonomije uvodom konstrukcija pravila u međuljudske odnose i drugih oblika korektura nadgradnje. Ono razmišljanje, koje se smrznulo u stav drugih, nude u obliku koktela svojim party gostima, koji – kao uostalom oni sami – u posljednjim desetljećima nisu sudjelovali u emancipacijskim borbama niti su bili viđeni u arenama kritičkog mišljenja.

Rugaju se kao uvijek ljevičarima. S novim zalogajčićima argumentacije to ovaj put mogu napraviti s lijeve strane i predbaciti im da – umjesto da dekonstruiraju kapitalizam i kretene poput njih – nemaju važnijeg posla od ubacivanja ženskog oblika u svako oslovljavanje. Onaj koji se godinama iz ljevičarske perspektive borio protiv ljevičarskog moralizma i koji sada mora gledati kako neoliberalni second-hand-intelektualci vlastite spoznaje po mjeri prilagođavaju tržnici i kako ih ispeku  u tavama feljtona, taj bi se najradije udružio s objektima kritike protiv ovih kradljivca duhovne imovine.

Tu profesionalnu stanku u razmišljanju možeš u novinama i blogovima prepoznati svugdje gdje se politika politička korektnost na američkim sveučilištima kauzalno izjednačava s #MeToo.

Lakomisleno izjednačavanje #MeTooa-a ima pravu srž u neprijateljstvu prema seksu. Neki od stražara korektnosti ne propuštaju priliku organiziranom otporu prema seksualnom nasilju nametnuti vlastitu patološku potrebu stvaranja reda i kontrole u žudnji.

Moralistu nije toliko bitna nesklonost prema moralno nećudorednom, jer mu je to potrebno za samoosiguranje kao što mu treba vatrogasac u slučaju požara u štali. Pravi neprijatelj mu je ono što moralno nije jednoznačno. To želi jednom zauvijek uništiti u srži. Kao što pozitivistički neurotičar racionalnosti procjenjuje svaku ambivalentnost kao grešku u sistemu, kao što kontrol frik smatra asimetrije i neprave kutove egzistencijalnom prijetnjom, tako će puritanac pokušati njemu nepodnošljive nejasnoće, sive zone i ambigvitete podjarmiti svojim oštrim pravilima. Želi od osobnog deficita napraviti normu.

Razlika između #MeToo i puritanizma je jednostavna koliko i kompleksna. #MeToo želi očistiti seksualnost od društvene moći, puritanizam želi očistiti seksualnost od seksa.

Seksualnost koja usrećuje znači širenje vlastitih granica, odustajanje od samog sebe, predanost. Labilni, nužno narcistički tip osobe našeg doba mora sve napraviti da bi oko sebe crtao granice koje drže zajedno disparatne komade njegovog Ja. Neprestano radi na tome da ne izgubi samog sebe, što kompletno isključuje zadovoljavajuću seksualnost. Taj neoliberalni supstitut ličnosti je hodajući pogon obrane. Ali pošto je aseksualnost u diktaturi wellnessa i samooptimacije otprilike najneatraktivnija stigma, taj fragilni Ja tapecira zidove svoje ćelije s na tržnici uhodanim amblemima samopornografiranja.

Razdvajanje neprijateljstva prema seksualnosti i same borbe za moć otežano je ovom sivom zonom u kojoj su ljudi morali iskusiti da je seks zlostavljanje, opredmećivanje i smanjenje vrijednosti. Subjektivna pozicija žrtve je tu vrlo realna. I kada te žene (ali i muškarci) zahtijevaju blažu seksualnu korektnost i kada žele nametnuti seks maženja ultra-pun poštovanja kao jedini oblik norme mogućeg uživanja, onda iz razloga, jer animalni seks na žalost jedino mogu povezati s muškom primitivnošću.

Ono što je vražje opasno u političkoj korektnosti jest da opravdana borba protiv diskriminacije i izravnog ili strukturalnog nasilja privlači tu puritansku strukturu svijesti kao vlaga gljive.

Seksualni zlostavljači i puritanci u svom će se narcizmu čak i međusobno kompletirati. Oboje se osjećaju ugroženim od seksualnosti i njezinog potencijala rastapanja identiteta. Narcističnom muškarcu će neravnopravnost među spolovima nuditi mogućnost saniranja poljuljanog ega i duboko egzistencijalne impotencije kroz seksističku moć i obezvrjeđenje žena. Usiljeni ljudi će svaki seksualni čin shvatiti kao prijetnju i kao prelaženje njihovih granica zbog čega žele emancipacijske pokrete poput feminističkog kad-tad hegemonizirati sa svojim prezirom prema seksualnosti.

Brane raspadanje svojeg ega sa željom za pretvaranjem cjelokupne opasne i neshvaćene seksualnosti oko njih u minsko polje odredba i naredba. Kako su izgubili spontanitet i stvaralačku snagu, moraju sada iz seksusa iscijediti posljednje kapi čežnje. Usiljeno profitiraju od patrijarhalnog nasilja, jer to podržava njihove fantazme principijelnog karaktera moći u seksualnosti, od kojih sebe i druge štite u trajnom statusu žrtve. Dok imaju dovoljno borkinja koje kao mušku primitivnost kodiraju sve što je grubo, animalno i orgijastično, oni ne shvaćaju da bi te kvalitete jednako osuđivali u slučaju spolne ravnopravnosti i gender-raznolikosti.

Želja da dozvoliš jedino emocionalno pokrivenu mekocrtačku seksualnost držanja za rukice vođena je tajnom željom za njezino potpuno gušenje. Dobrodošli su im svi diskursi s kojima bi se mogla racionalizirati njihova nenaklonost prema svemu što je izravno tjelesno, bila to kultivirana arogancija prema oslobađanju od sputanosti, bio to vulgarni feminizam u kojemu je muškarac već zbog fizičkog izgleda silovatelj, a žena uvijek žrtva koja to ne želi i kada ipak želi, onda je samo usvojila patrijarhalnu žudnju.

Usiljeni ljudi moraju čak više od zlostavljača mrziti tu veliku većinu novijih feministkinja koje zahtijevaju ekstremno hedonistički, „seksualno pozitivni“ život. Jer one uništavaju mit o ženi koja uvijek hoće, koja je naivna, fufasta šegrtica ispunjenja muške uspaljenosti.

Kratko rečeno, puritanci, reglementaristi i ta jurišna ratna formacija ne žele kažnjavati pogrešno ponašanje, nego žele isušiti sve zone koje se izmiču njihovoj odredbi, njihovoj moralnoj jednoznačnosti. Te ambicije imaju svoj izvor gotovo uvijek u vrlo malograđanskoj i identitetski političkoj svijesti koja vjeruje da se loše društvene prilike mogu riješiti pravilima za lijepo ponašanje.

Istinski emancipacijski borci za bolji svijet se ne samo bore za respekt i priznanje nego pogotovo protiv institucijske i materijalne sile i pomažu u ostvarenju sreće koja se, u seksualnosti i drugim dijelovima života, hrani od širenja granica, a ne od ograničenja, od želje za predanošću i ne od samolimitiranja.

Sažetak: Puritanci i moralni policajci, često kamuflirani kao trajno uvrijeđena inkvizicija anti-uvrijeđenja, koriste emancipacijske inicijative poput #MeToo da bi im nametnuli pravilnike. Koktel-hedonisti iskorištavaju taj puritanizam da bi sebe pozicionirali protiv njega i da bi svojom duhovnom libertinažom restaurirali patrijarhalnu hetero-normu.

Patrijarhatu koji dopušta da ga taj od ženskih prava pročišćeni neoliberalizam prošeće kao staru, neopasnu kornjaču i koji sada vidi kako se razotkrila ta njegova Duboka država, ništa drugo ne preostaje nego da cvileći u pomoć pozove Cathérine Deneuve.

Moramo voditi ništa manje od rata na tri fronta:

1. Patrijarhatu toliko potpaliti pod guzom da im se više ne diže;
2. Potjerati puritance i policajce iz svijeta žudnje kojima zajedno s uništenjem patrijarhalne moći nestaje i izlika za izgradnju tisućugodišnjeg carstva erotske ćudorednosti.
3. Koktel-hedoniste protjerati iz njihovih malograđanskih budoara punih istinskih duhovnih i fizičkih orgija. Tako i tako će puritance, koje trebaju kao razlog postojanja, dobrovoljno pratiti kao kulturni sljedbenici u nekakav Novi Svijet.

Svijet će odahnuti kada ni na američkim sveučilištima nema više triggerskih upozorenja, niti će biti uredničkog dosadnjakovića koji brblja o raspadu Zapada zbog triggerskih upozorenja.

U ćutilnoj utopiji s mjerama dostojnim Herberta Marcusea nježnost puna respekta neće prezirati seks u stilu gorile, a taj neće omalovažavati igre podvrgavanja.

Svejedno će aseksualni čovjek u carstvu seksualne slobode imati počasno mjesto, jer njegova lišenost potreba znači respektabilnu individualnost, a njegova nelagoda pravi revolt protiv krive seksualizacije; romantični ljubavnici se, doduše, cijene kao apostoli neopredmećenog života, njihov seks svejedno neće vrijediti više od seksa razbludnika, one-night-standera, onih nezaljubljenih, ali sretno jebajućih, ližućih, grlećih.

Prigovor da će se u seksualnosti, u žudnji i zavođenju uvijek izraziti dijalektika moći i nemoći, brka duboko ukorijenjenu društvenu neravnotežu s erotskom igrom koja bez manipulacije i podvrgavanja ne može i ne smije funkcionirati. Ali jest igra kod koje akteri sami dogovaraju pravila. Pipkaroši kao i puritanci preziru tu igru. Igra znači spontanitet, iskustvo i znatiželju. Pipkaroš se poziva na krutu povlasticu svog spola, puritanac želi krute odredbe pod svaku cijenu.

#MeToo bi mogao umijeće zavođenja ne samo rehabilitirati, nego ga dovesti do novih vrhunaca. U evolutivnom koraku naprijed zavodnik i zavođena ne bi samo produbili svoju empatiju od koje bi mogli naučiti razumjeti što je željeno i što nije, pa bi Ne značilo Ne i kada je performativna prepreka čije je svladavanje poželjno. Flertovi bi mogli imati više mašte, strategije osvajanja bi mogle biti ambicioznije.

Zahtjev političke korektnosti odbijanja svake manipulativnosti, doduše, neizmjerno je naivan, svjedoči slatko neznanje ljudskog odnosa i vara se u vezi nesvjesnih manipulativnih modusa vlastitog svakodnevnog ponašanja.

Igri zavođenja čak treba prelaženje granica, rukohvat besramnosti i drskosti. Ali takvo zavođenje se ne mora skrivati iza institucionalne moći, a prisutna je u svakom čovjeku, u opciji mijenjanja uloge.

Za to treba odustati od neandertalske odredbe igre mužjaka i ženke, kao i od erotske šablone lovine koja kaže da postoji muška aktivnost i ženska čekajuća pasivnost koja uspoređuje DNK potencijalnih očeva svog djeteta.

Dualne spolne uloge pretvaraju se u egzotične muzejske izloške. Biti žena ili muškarac u seksu samo još znači igranje uloga poput domine, školske djevojčice ili stripera na ženskoj zabavi. U beskrajno bogatom repertoaru uloga seksualnog karnevala, čim smo prebrodili represivnu spolnu dualnost, bivanje tradicionalna žena i tradicionalni muškarac imat će isti status kao maskiranje u viteza ili dvorsku damu.

Poraz seksizma bio bi preduvjet seksualizacije društva iznad simbolike robe. Rado ću sudjelovati u takvoj neprestanoj orgiji ukoliko u tom trenutku ne budem imao dobru knjigu.

Povodom jedne izložbe u proljeće 2010.

U Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku otvorena je u srijedu izložba Toše Dabca. Pored kanonskoga ciklusa „Ljudi s ulice“, pokazano je i dvadeset šest fotografija Dubrovnika, snimljenih između tridesetih i šezdesetih godina minulog stoljeća. Jedna slika potiče iz dubrovačke fotomonografije, objavljene 1965, a ostale se, iako se to ne može s potpunim pouzdanjem znati, prikazuju po prvi put. Ova je izložba, kao i niz drugih u proteklim godinama, priređena u suradnji s Arhivom Tošo Dabac (jednom od definitivno najotvorenijih, ali i najreprezentativnijih malih zagrebačkih kulturnih institucija) i njegovom voditeljicom Marinom Benažić. Izlažući, prije nekoliko godina u Novigradu, Dabčev istarski, pa zatim u Rijeci fiumanski ciklus, te pokazujući nekoliko bosanskih slika na izložbi Stećaka u Klovićevim dvorima, jedva da se i zašlo u golem i nepregledan opus ovoga umjetnika, čijim bi se djelom, te izložbenom i monografskom prezentacijom, vjerojatno trebao baviti nekakav institut, poput onoga koji se u Portugalu bavi djelom i heteronimima Fernanda Pessoe.

No, zaustavimo se danas ispred dvije dubrovačke fotografije Toše Dabca. Na prvoj vidimo gradsku plažu na Banjama snimljenu, sudeći po kupaćim kostimima, šezdesetih godina. Fotograf stoji na vrhu stuba, popodnevni se sat, malo poslije ručka, Banje vrve poput ljudskog mravinjaka. Rane su godine jugoslavenskoga turizma, traje fascinacija gužvom, moda i čar pustih mjesta, otoka i sunčanja po stijenama, doći će puno kasnije. No, ove slike ne bi bilo- zapravo ne bi to bila slika Toše Dabca- da nije dame snimljene s leđa, prekrivene ljetnim šeširom golema oboda, koja u dugoj ljetnoj haljini silazi prema plaži. U njoj i njezinom šeširu, u ljepoti tih malo širih bokova a la Marilyn, sadržan je zapis o vremenu kada je fotografija snimljena. Ta zagonetna dama, za koju nikada nećemo saznati tko je- a gledatelju se čini kako je potraga za njezinim identitetom uzbudljivija, literarno poticajnija i važnija od razrješenja nekog kriminalnog slučaja- otvara narativni sloj ove Dabčeve fotografije. Na naraciji on gotovo nagonski insistira. Slike mu imaju priču i kad su na njima samo stećci u dubokoj travi, a kamo li ova dama podrazumijevajuće ljepote, čiji su jedan ljetni čas, boja, miris i osjećaj sadržani u njemu, postali jedna celuloidna vječnost.

Na drugoj slici gledamo Široku ulicu, nemoguće je sigurno znati kojih godina, preko koje su razvučena užad, na kojoj se suše lancuni i jastučnice. Skoro će podne, radni je dan, ali ima ljudi. Zagledamo li se, vidimo ženu s borsama, đeda koji dječaka vodi za ruku, dvojicu koji nešto razgovaraju… Ali iako ima ljudi na slici, njezinu dinamiku i priču čine ti, danas često prezreni i komunalnim odlukama zabranjeni tiramoli, koji su bili element nekoga pomalo začudnog socijalnog života, susjedski dogovor između prozora koji bi preko ulice gledali jedan u drugi. U Gradu koji su pokupovali stranci, danas skoro više i nema onih koji bi preko ulica sušili svoje rublje, a nema, bogme, baš ni puno umjetnika koji bi, poput Toše Dabca, znali preko tiramola ispričati priču.

Dubrovnik nije lako slikati, jer se sve slikovito u tom gradu već našlo na razglednicama. Fotografija Dubrovnika je poput zalaska sunca ili jeseni kada lišće opada s drveća. Uostalom, zato ga turisti tako bjesomučno i slikaju. I zato profesionalni fotografi našega doba tako često snimaju fotografije Dubrovnika koje su samo tehnički usavršene slike japanskih ili njemačkih amatera što su se netom istovarili s kruzera. Taj grad se opire slikaju, jer je ekološki zagađen bezbrojnim kič vedutama, a opet ga se ne može pokriti hidžabom. U vrijeme Toše Dabca takav problem nije postojao, jer su tada, neki dobri i ozbiljni fotografi, Dubrovnik tek pretvarali u vedutu i u niz općih mjesta. Dabčeva genijalnost sastoji se i u tome što on nije nasjedao na tu olaku ljepotu i prepoznatljivost: niti na jednoj od ovih fotografija njegov Dubrovnik nije kao sa slike za ličnu kartu.

Ivan i Marija Peserle, kraj

Prvog veljače 2018. spomenika više nije bilo. Četvrtog siječnja još je stajao tu, prekriven snijegom koji se u međuvremenu otopio.

Jednoga od tih dana između četvrtoga siječnja i prvog veljače pala je višedjelna konstrukcija od crnog mramora, stilski neuravnotežena, s malo prevelikim križem, nasađenim na titularnu ploču s imenima pokojnika, Ivana i Marije Peserle, i uokvirenim s dva stuba i sljemenom u obliku kućnoga krova. Sve to stajalo je nad grobnim uzglavljem načinjenim od betona.

Grobnica se nalazila odmah kod ulaza u groblje, odmah s lijeve strane. Lijepo mjesto, gospodinu Peserleu vjerojatno je pripalo zbog njegova društvenog ugleda.

Kako nisu imali djece, gospođa Marija Heim, udata Peserle, nije kupila još jedno mjesto uz muža, kako se to obično radilo, jer je po pravilima grobarskog zanata u jednom grobu uvijek mjesta za dvoje, pod uvjetom da je prvoumrli duboko kopan.

To je razlog što je spomenik izgledao pomalo nezgrapno. Velika mramorna konstrukcija na malenom, slabo ograđenom i temeljenom grobu.

Klesar koji je gradio spomenik bio je ponosan na svoje djelo, te ga je i potpisao:

A. Godec
– klesar –

pisalo je na desnom potpornom stupu.

Koševska groblja leže na vlažnom, pomalo močvarnom tlu, koje se ugiba pod svakim malo težim teretom. Kuće se lako nahere ako nisu dobro temeljene, a tako i grobovi.

Grobnica koju sam znao od prije rata, kada je crna mramorna ploča iznad nje stajala uspravno, onako kako je i postavljena, u međuvremenu se počela naginjati prema naprijed. Takvu sam je zatekao u jesen 2016. kada sam prvi put nakon rata posjetio groblje.

Pala je djelovanjem zemljine teže, potpomognute teretom mokroga snijega. Pod njom je pukla i betonska grobna ploča.

Ne može se pretpostaviti kada se, kojega datuma i u koje doba dana to dogodilo. Malo je vjerojatno da je netko to vidio. Možda su čuli zvuk. Nije šala kad mramor tresne po betonu. Ljudi su se prenuli ako se urušavanje zbilo po danu. Odmah je tu stanica gradskog saobraćaja, po vas dan čekaju. Ali ako su se osvrnuli nisu vidjeli ništa. Iako je mnogima taj nadgrobnik bio utisnut u pogled, svakodnevno bi im oko preko njega prešlo, jer se i sa stanice dobro vidio, jedno staro groblje na takav je način u svijesti neprisutno da nestanak jednoga groba ne znači ništa.

Mrtve na Svetom Mihovilu malobrojni obilaze, ali svaki put, ipak, nekog susretnem. Hoće li oni primijetiti nestanak spomenika? Jedino ako zagledaju grobove onako kako ih ja zagledam, ako ne dolaze po navici, tek da oplijeve travčicu i zapale svijeću.

Pad mramorne konstrukcije i nestanak spomenika Ivanu i Mariji Peserle primijetit će radnici na groblju. Ali ni oni se neće sjećati čiji je to bio grob. I neće prijaviti nezgodu, nemaju razloga, jer nitko nije srušio ploču. Sama je pala, od vremena.

Ne postoji evidencija sahranjenih na Svetom Mihovilu

I nema nikog tko bi se sjećao Ivana i Marije Peserle, iako nisu bili anonimni građani i zavrijedili su mjesto barem u nekoj sasvim maloj povijesti grada. On je, kao što je i pisalo na spomeniku, bio osnivač i direktor Jugoslavenskog lista. Ona je bila kućevlasnica, sve dok njezina četverokatnica kod Narodnog pozorišta nije nacionalizirana. Ali je naišlo vrijeme koje je poništilo razloga za pisanje povijesti. I tako su se ljudi sa Svetog Mihovila, Svetog Mihajla, Svetog Josipa i Svetog Marka        zatekli izvan povijesti, a pomalo i izvan sjećanja.

Ovisni samo o onom što još piše na njihovim grobovima.

Na grobu Ivana i Marije Peserle od neki dan ne piše više ništa, osim što je u podnožju srušenog stupa ostalo:

A. Godec
– klesar –

Onoga dana, a ja iz nekog nejasnog razloga volim vjerovati da je to bila noć, kada je spomenik pao, iz pamćenja ovog mjesta zauvijek je nestao podatak da su tu, a onda i bilo gdje na svijetu, živjeli Ivan i Marija Peserle, rođena Heim. Ako je bila noć, nije bilo ljudi na stanici. Ako ih nije bilo na stanici, tada vjerojatno nitko nije ni čuo zvuk mramora koji pada po betonu.

Glasovi da građevinskom paliru Divišeku nije mrsko saliti koju čašicu rakije niz grlo stigli su u Kreševo nekako zajedno s njim. Da je to tako, samostansko se bratstvo moglo uvjeriti samo nekoliko dana nakon što su počeli radovi na rušenju stare crkve, kada je ispod jedne od podnih ploča palir Divišek naišao na dva potpuno sačuvana tijela. Bio je početak ožujka i kišilo je, a ispred radilišta je, kao i uvijek kad se nešto ruši, bilo blatnjavo kao u rudarskom potkopu pa je radilo svega desetak ljudi, unutra, vani se nije moglo ništa.

Niko ne zna zašto se palir Divišek našao u podnim grobnicama, to nije bio njegov posao, ali ga je nešto povuklo dolje. Prašine davno istrunulih tjelesa bilo je toliko su je seljaci koji su pomagali majstorima u košarama iznosili i prosipali u stranu ispod podzide, dok je kostima, ponajviše bedrenim, uspavanim u prašini kao amfore zapletene u morskoj travi i uvjerenim da ih ljudska ruka nikad više neće taknuti, najprije zapunjena rupa od stare magaze ispod glavnog oltara, dok su one nađene kasnije svakodnevno zveketale o rubove i dno drvenih kutija. Pokojnici su morali biti iz uglednih obitelji, čim ih je zapalo da budu sahranjeni ispod poda, a ne u bašči oko crkve, gdje su vječni mir nalazili došljaci, stranci i sirotinja. Zato i nije trebalo trošiti puno vremena na njihovu ponovnu sahranu: fra Stjepo ili fra Velimir promrmljali bi nad kostima neku molitvu, a onda bi ih seljaci istresli u veliku rupu na groblju koja nije zatrpavana već samo prekrivana daskama povezanim letvama. Kad kostiju ispod poda nestane, zatrpat će je. Ko je od njih završio u raju, ko u paklenskoj vatri, a ko je još uvijek bio na čekanju, nije se moglo znati pa nije bilo ni važno.

Palir Divišek, težak i trom čovjek, u sekundi je iskočio iz rupe u podu. Stanko Martinuč i njegov brat Frano, još uvijek šegrti u zahtjevnom poslu rušenja i građenja, ukočili su se kad su ga vidjeli, očiju iskolačenih kao kuglaste izbočine u stećku uzidanom u stup do rupe iz koje je iskočio, pomislivši da su opet oni krivi za nešto što je krenulo naopako. Da im je otac Anton tu, sve bi bilo drugačije, ali je otišao u čaršiju, zbaviti od kovača Mateše neke klince i koješta drugo. Palir Divišek nije rekao ništa, samo je, blijed kakvog ga inače nisu znali, pokazao prstom unutra.

Narod bi istog dana pohrlio u crkvu taman da vijest dolje, u čaršiju, nije donijela lajava alapača Katuša već neko ko za godinu ne izgovori riječi koliko ih iz nje ispadne za sat, a i da je umjesto ranoproljetne kišice padao karteč pomiješan sa šrapnelima. „Sveci! Sveci!“, brujala je gomila, a u čitavoj čaršiji možda samo Anton Martinuč nije znao da je gradić postao bogatiji za dva sveca: prepio je pogađajući se s Matešom i sad je, glave u barici prolivenog vina, čvrsto spavao za stolom prljave gostionice Ruže Bošnjakuše, prepirući se u snu, malo na slovenskom, malo na talijanskom, sa seoskim šumarem Enzom oko toga treba li se njihovo selo kod Gorice zvati Renče ili Ranziano i ko je u njemu stariji i jači, Slovenci ili Furlanci. Pritom je dobro pazio da, iz čistog inata, ne izgovori nijednu furlansku riječ osim onih koje su i u talijanskom zvučale isto.

Zbrku u crkvi gvardijan fra Velimir riješio je brže nego što je nastala: „Svi koji nisu tu na poslu, da pomažu majstorima, neka odmah, odmah!“ – tu je malo podviknuo – „napuste crkvu!“ Zvučalo je prijeteće, toliko da niko ni sekunde nije pomislio šta bi se to desilo da sad naprosto ignoriraju gvardijanovu naredbu, pa se crkva začas ispraznila. Ostali su samo majstori i irgeti, a palir Divišek se negdje izgubio još prije fra Velimirovog dolaska. Dva tijela u rupi ispod Gospinog oltara, čitavih glava, trupa, ruku i nogu, sa kožom na prsima, kao da su umrli prekjučer, a ne prije ko zna koliko desetljeća ili čak stoljeća, zasad su, po gvardijanovom nalogu, samo prenesena u susjednu, od kostiju i prašine već očišćenu grobnicu – vremena za čuda, makar se nekad ispostavilo i da su prava, sada nije bilo, moralo se nastaviti raditi, a rupe za temelje kopane su baš kod stupa gdje su ona dvojica nađena. Miško Anun i Iveša Čabrića, njih je zapalo da sklone tijela, radili su to tako sporo i dostojanstveno, možda i s dozom straha, da je iznervirani fra Velimir i tu morao malo podviknuti, jer „mrtvaci su mrtvaci, ko god da su, šta ste se ukočili k’o da hodate po jajima!“ Malo kasnije, pred sami mrak, kad se već sve smirilo, a čaršijom se pronijela vijest da nikom osim zaposlenih nema u crkvu, ipak je naložio da se napravi sanduk i da se tijela prenesu u samostanski sobičak u potkrovlju bez prozora i vrata, odvajkada skladište za kipove, slike i ostalo čemu nije bilo mjesta u crkvi.

Palir Divišek nađen je na tavanu, kamo su se Gabrijel Fajf, vođa goričkih zidara, i njegov pomoćnik Joža Krpan, popeli kako bi vidjeli neke spojeve zidova i krova. Šutio je i začuđeno ih gledao, držeći u ruci teslu, odnosno keser, kako su ovdje zvali tu alatku. Iako je slovio i kao odličan tesar, bilo je malo čudno što drži keser – tesati je trebalo grede ispred crkve, na tavanu se nije imalo šta. Učas je došao sebi i zajedno s njima sišao s tavana pa su se svi zajedno zaputili u fratarski mlin, gdje im je njihov kolega Ivan Žnidarčič skuhao obilnu večeru. Sebi je polako dolazio i Anton, i to nakon što ga je Ruže Bošnjakuša, inače goropadna kao ranoproljetna lavina s padina Inča, duže od pet minuta pokušala probuditi tiho i uljudno, ipak je stranac, drukčije bi ona s nekim domaćim, a onda vrisnula tako da se ne samo probudio već i otrijeznio, pa je čak stigao večerati u mlinu, iako mu je družina već bila otišla na spavanje.

Narednih dana sve se vratilo u normalu. Na jednoj strani stare crkve još je trajalo rušenje i iznošenje šuta, a na drugoj se već zidalo. I sve tako do posljednjih dana travnja, kada se oko tri metra novog zida u svetištu srušilo „samo od sebe“, kako je rekao majstor, neki priučeni zidar iz Paleža koji se prišljamčio Slovencima, tvrdeći da zidarske poslove odlično zna. Nije im rekao da zna i uživati u rakiji, a to što je znao zidati od danas mu je bilo uzalud, jer ga je palir Divišek, koji ga je jedini donekle shvaćao u ljubavi prema rakiji, zasvagda poslao kući, kazavši ljutitom fra Velimiru da štetu odbije od njegove, Divišekove plaće.

Da zidar nije bio pijan, sigurno bi se našlo onih koji bi nesreću na gradilištu povezali s viješću da je istog dana kad se srušio zid na Banbrdu umro fra Ćiro, tihi redovnik, gojen u samostanu, koji je s tog istog oltara izmolio bezbroj misa. Sarajevski arhitekt Karlo Paržik nije stigao na sprovod, ali jest izgrditi palira Divišeka zbog nepažnje zidara kojem je bio nadređen, pa je ovaj postao još tiši i povučeniji u sebe. Mala je fajda paliru Divišeku bilo to što su zemljaci, a i što je Paržik rekao da će crkva biti jedna od najljepših u BiH; on tu nije imao nikakve zasluge, a u nezgodi s rušenjem zida itekako jest. Može biti da je palir Divišek umro već desetak dana kasnije, kad je Paržik opet došao i priprijetio mu da će biti otpušten ako nastavi piti i zanemarivati svoj dio posla, ali je ipak nastavio živjeti, samo što od njega više niko nije čuo ni glasa. Kad je šta trebalo narediti nekom od majstora ili irgeta, činio je to pokazujući rukama ili nejasno mumlajući, kao da su mu se u glavi pomiješali i materinski češki, i furlanski i talijanski, kojim su ponekad razgovarali majstori iz Renče, i ovaj strogi, kojim mu se sve češće obraćali i fra Velimir i Paržik. Poprijeko ga je, kad je došao vidjeti dva tijela, gledao čak i provincijal fra Marijan, iako barem njemu sigurno ništa nije skrivio. Sumnja je udarila dubok pečat na sve strane, a palir Divišek svaki je udarac osjećao nestvarno bolno.

Tu priča o paliru Divišeku završava bez pravog kraja, jer niko ne zna kakav je bio kraj. Jedni su tvrdili da je noću, tajno, bez pozdrava, otišao u Sarajevo i da su ga vidjeli na nekom od tamošnjih gradilišta, drugi su tvrdili da su ga također sreli tamo, ali poludjelog, u odrpanoj odjeći, jedva nalik na nekadašnjeg, treći da se skriva na tavanu kod Ruže Bošnjakuše, četvrti ovo, peti ono. Kad prekonoći nestane živ čovjek, s kojim si koliko jučer disao isti zrak i jeo iz istog čanka, istina je tanka, rupava i ljepljiva kao svježa paučina.

Kasnije se, narednog ljeta, pričalo da se slikaru Josipu Andreisu, dok je pravio skicu za oltarnu sliku, po zidu svako malo šetala sjena nečega što je majstor uzalud tražio iza svojih leđa – čim bi se okrenuo, sjena bi nestala. Navodno ju je vidio i jedan laik te samostanski sluga Gojo, ali nijedan od njih o tome nije želio ni riječi. „Ma zakleo ih gvardijan na ispovijedi“, rekla je Katuša naglas ono o čemu se pričalo tiho, kao da je od čaršijske alapače avanzovala u posrednicu između gvardijana i dragog Boga, „da nikom ne smiju pisnut’“.

Kad su svi radovi na crkvi dovršeni, gvardijanu su u glavu došla i ona dva tijela. Svakog čuda tri dana dosta, pa se i o njima odavno gotovo prestalo pričati i u samostanu i u čaršiji. Tijela nisu mogla ostati vječno u sobičku pa će ih prenijeti u crkvu. Niko, međutim, nije znao gdje se zaturio ključ pa su morali odvaliti vrata. O tome čak ni Katuša nije znala reći ništa pouzdano, ali se čulo da su vrata bila zaključana iznutra, dvaput, a ključ je stajao u bravi. Ispred dvaju tjelesa, istih kakva su prije puno mjeseci ostavljena, stajao je drveni stolić prekriven iznošenom i poderanom albom. U barici vina na dnu duboke drvene posudice, postavljene nasred stola, plivala je muha, a pored nje je, ruku raširenih kao da govori misu, stajalo lijepo izrezbaren drveni lutak lica pomalo nalik fra Velimirovom.

U prašini kiše
Odbačen medo

Šutnuta lopta
Ostade u travi

Sve sjajniji
Mame te mamci

Otkotrljaše se
Odapeti porculanci

Pod kauče

U mrak