Objavljeno 07.05.1999.

Riječ autsajder postat će jednim od važnijih pojmova naših života. Časno je biti autsajder, naučili smo kada smo odrasli. To znači hodati svijetom kao Ginsberg, umrijeti u kamp-kućici kao režiser Divlje horde, u sedamdesetoj oblačiti farmerke kao Zuko Džumhur i biti tako veliki da ti prestane biti važno, recimo, što nemaš para i što vlastiti život nisi učinio onakvim kakvim su ti ga željeli učiniti oni koji su te najviše voljeli, ali su te najslabije poznavali, recimo roditelji. U svijetu bogatih, okrutnih i pohlepnih vjerojatno je časno biti autsajder, tako da smo već skoro zaboravili pravo značenje te riječi. Zaboravili smo za što se ona vezivala u vrijeme kada smo je prvi puta čuli i prezirno je počeli koristiti.

Za generaciju rođenu 1966., koja je prva nogometna uzbuđenja doživljavala u sezoni 1973/74. pojam autsajdera je bio fudbalski klub “Bor”. Nakon što se za dlaku izvukao od ispadanja iz prve lige, “Bor” je sljedeću godinu, 1974/75., dočekao na posljednjem, osamnaestom mjestu. Nije se stigao ni boriti za opstanak jer je više od pola godine toliko zaostajao za konkurentima da ama baš nitko nije njegovo ime izgovarao bez dodatka autsajder. Kao da je već i u školskim atlasima uz gradić Bor, bogat rudnim nalazištima i prljavom industrijom, stajao prefiks autsajder. Gradiška je bila Bosanska, Požega je bila Slavonska, a Bor je te godine bio Autsajderski.

Nakon što je ispao iz lige, “Bor” se više nikada nije vratio u ono što su sportski komentatori zvali društvom najboljih. Golman Ljubiša Dalanović otišao je u “Radnički” ili “Olimpiju”, najveća zvijezda kluba Murat Šaran tko zna gdje, a Boriša Đorđević prešao je u “Hajduk”, u kojem je igrao nekoliko godina, dogurao do reprezentacije, a onda se izgubio negdje daleko u Njemačkoj.

Autsajderi su kao vilini konjici. Budu, pa ih više nema. Čim si autsajder, osuđen si na nestanak i na sjećanje rijetkih posvećenika koji pamte sve slabe i nemoćne, a zaboravljaju sve jake i velike. “Bor” je nestao i više nikada nitko za njega neće znati. Jedan mali grad potonuo je u anonimnost u kojoj će ostati sve dok ova povijest ne završi.

Košarkaški autsajderi bili su splitski “Dalvin” i ilidžanski “Igman”. Jedan za drugim ušli su u prvu ligu i iz nje ispadali bez osvojenog boda, smiješni, mali i jadni, u susjedstvu velikih i moćnih klubova, “Jugoplastike” i “Bosne”, oni nisu mogli biti ništa drugo doli bizarne pojedinosti jednog sentimentalnog života. U tom autsajderskom “Igmanu” te je godine igrao i Dragan Zrno, koji će kasnije postati ozbiljan košarkaš, stići će do Skenderije i osvajat će s “Bosnom” i neke titule, ali više nikada neće biti tako i toliko najbolji koliko je najbolji bio u najgorem od svih naših prvoligaških klubova, u “Igmanu” s Ilidže.

Površan svijet vjeruje da je naše skijanje započelo s Bojanom Križajem, ali to je sasvim pogrešno. Prije Križaja na svjetska prvenstva odlazio je sarajevski spustaš Ajdin Pašović i zauzimao neka (skoro) posljednja mjesta. Ali Pašović nije odustajao, on je skijao i skijao, išao od takmičenja do takmičenja i dugo godina bio jedini pravi jugoslavenski skijaš. Taj vječiti autsajder trajao je sve do pojave slovenskih skijaških šampiona, a onda je nestao sa staza, njegovo ime zaboravili su čak i sportski novinari, ali je istina da je on bio vjesnikom zlatnih vremena i potvrdom kako povijest katkad zna započeti upravo autsajderima, iako nam se u vremenima pesimističkog rastrojstva i opće propasti čini da se povijest s autsajderima završava.

Priče o “Boru”, “Dalvinu”, “Igmanu” i Ajdinu Pašoviću drage su jer imaju miris prošlosti. One prošlosti u kojoj se loše stvari nisu događale. Tako danas mislimo i osjećamo jer smo sve loše pozaboravljali i jer je oko nas toliko ružnih, nepristojnih i bahatih ljudi koji se samo lošega sjećaju, čak i onog lošeg koje se nikada nije dogodilo. Ali u tim pričama ima i neke teške i tmurne tuge, vječne magle i zime koja je prekrila naše živote. Razlog tuzi je u činjenici što oko sebe ne vidimo više takve autsajdere, što više nema ni “Bora”, ni “Dalvina”, ni “Igmana”, i Ajdina Pašovića. Nema pretplaćenih na posljednja i pretposljednja mjesta jer više nitko nije toliko loš da bude gori od drugih. Nema onih koji bi publici bili smiješni, ali se čini kako bi se publika trebala smijati sama sebi. Zato je i riječ autsajder promijenila značenje. Reći danas nekom da je autsajder je isto što i reći mu da je gospodin. Zapravo, autsajder je ljepše ime za gospodina.

Nin 15.02.2018.

Živeo je u vreme rešavanja pitanja Kosova.

Kakva moćna odrednica! Za vreme, i za prostor. Taj građanin, sumnje nema, živi u Srbiji. I sasvim je svejedno koliko mu je godina. Kadgod da se rodio, i koliko god dugo živeo, umreće u veku rešavanja pitanja Kosova. Jer, kosovski vek je duži od ostalih vekova. Niko zapravo ne zna koliko se vekova u tom veku krije. Ali, ono što nije nepoznanica jeste činjenica da zbog enormnog suficita prošlosti, građani Srbije nemaju budućnost.

Koliko god živeo taj građanin, rođen u dugom veku rešavanja pitanja Kosova, teško da će doživeti prijem Srbije u EU. Ako se nastavi postojeći trend iseljavanja mladih i obrazovanih, sve manje će biti onih koji su sposobni da izgrade institucije, a bez institucija nema uređenog društva. Populacija izluđenih i hipnotizovanih građana u Srbiji biće sve veća na dobrobit vladajuće kaste kriminalaca i njihovih vazala, koje od milja zovemo političari.

Već tri decenije građani Srbije žive pod okupacijom. Pokušaj prvog demokratski izabranog premijera Srbije da nakon 5. oktobra 2000. godine stvori normalnu državu završio se njegovim ubistvom. Duboko je već u srpskoj tradiciji da reformatore ubijaju. To često ide na ruku interesima neke velike sile. Trenutno je na sceni poslednja faza restauracije jahača apokalipse iz devedesetih godina prošlog veka. Sprovodi je naprednjačka vlast, i sama vinovnik katastrofe u godinama kada je nosila radikalsko ruho. Slobodni mediji su ugušeni, državne institucije su obesmišljene, a korumpirano sudstvo ponovo aktuelizuje slučajeve političkih ubistava koja su davno stavljena ad acta. Nova suđenja bi trebalo da dokažu nevinost ubica i njihovih nalogodavaca.

Pod naprednjačkim skutima okupljaju sa aveti iz Miloševićevog vremena, svakojaki bašibozluk koji članstvom u SNS neutralizuje kriminalnu prošlost. Naravno, naprednjaci i bez tih pridošlica nisu deficitarni u moralnom talogu. Zbog navodnog nedostatka dokaza, svakodnevno se donose oslobađajuće presude za pronevere i korupciju. Takvih slučajeva je unedogled.

Najsvežiji primer je Mihalj Kerstes, šef carine u vreme Miloševića, koji je po treći put proglašen nevinim – ovog puta za nazakonitu dodelu drugog stana. Prethodno je oslobođen optužbi za šverc cigareta i iznošenje deviza na Kipar. Po vlastitom priznanju 49 puta je izneo novac što je više nego duplo od Vulinovih transfera tokom poseta tetki u Kanadi. Mihalj Kertes je svojevremeno nabavio zamenu za “kamion smrti” kojim je ubijeno četvoro ljudi iz SPO-a na Ibarskoj magistrali, kako bi se zametnuo trag izvršiocima atentata. I tako, taj čovek, koga zovu Bracika, sada može mirno da spava, i da se posveti radu u glavnom odboru SNS-a.

Vreme prolazi. Srbija tone sve više. Sasvim je svejedno gde ova zemlja ide – da li više prema EU, ili prema Rusiji – kad je vodi postojeća ekipa. S njima se jedino stiže u nigde. Zar je važno da li će Srbija u NATO ili ne, dok je Vulin njen ministar vojni? Sa naprednjacima pravog puta nema, niti će ga biti. Ono što je izvesno jeste da smo svakoga dana od pravog puta sve udaljeniji.

Naša zemlja je politički provizorijum, čija suverenost je samo u natruhama. Mafija i službe bezbednosti drže Srbiju na sigurnom odstojanju od evropske perspektive. Klackalica sa EU će da potraje, jer to je strategija koja odgovara obema stranama. Ipak, kako vreme bude prolazilo, šargarepe će biti sve kraće, a batine sve duže. Tamo gde beli magovi leče, a vračare zamenjuju analitičare, normalno je da se i male boginje vraćaju. Vakcina je u Srbiji metafora.

A sada nešto sasvim drugo, kako bi rekli Monti Pajtonovci. Pre mesec dana na jednoj od televizija sa nacionalnom frekvencijom prikazana je reportaža o poseti grupe domaćih novinara rusko-srpskom humanitarnom centar u Nišu. Pred očima gledalaca su poluprazne hale i kancelarije, dok glas iz off-a sugeriše da tu nikakvih špijunskih uređaja nema. Ekspertiza očito namenjena onima sa kvocijentom inteligencije ispod osamdeset. Zašto neko misli da je to većina građana Srbije?

Ustalom svi znamo da je namena rusko-srpskog humanitarnog centara u Nišu da reaguje u vanrednim situacijama, npr. kod gašenja velikih požara.

Što naravno, ne isključuje iniciranje istih.

                                                                                                     Za Vladu Š.

Rabinu Baruhu Danonu razbolje se mačka. Ali nije to bilo koja mačka, nego mudra mačka, uz koju on provodi dane i noći, evo već petnaestu godinu otkada je njegova mlada, devetnaestogodišnja žena Simha umrla. Na šabat, bio je vedar ljetni dan i odjednom je zapuhao nekakav vjetar, počeli su udarati kapci, pa je Simha pošla da zatvori prozor. Učinila je dva koraka i pala mrtva, na što je vjetar zapuhao još jače, prozor se razbio, a staklo rasulo po sobi. Rabin je stajao bos, na šabat, nad svojom mrtvom ženom, i činilo mu se da je i s njime gotovo. Ružne su mu se misli rojile glavom, to ga je plašilo. Umjesto da požali Simhu, ili je neznatnošću svoje duše preporuči Onome koji svaki razlog zna, rabin Baruh bio je bijesan na lakomislenu Simhu, jer je prozor ostavila otvorenim, a da ga nije učvrstila saksijom sa maćuhicama, iako joj se stotinu puta rekao da tako učini, budući da čovjek nikada ne zna kada će zapuhati vjetar. Staklo je u ovome gradu skupo, govorio joj je, i nema nijednog staklara Jevrejina, pa će za nas biti još skuplje, ali ona ga nije slušala, tko zna na što je mislila, pa je zato on bio bijesan nad svojom mrtvom ženom, i mislio je da će taj bijes biti njegov kraj.

Ali onda se, nakon što je Simhu ispratio na groblje i triput sam prespavao u pustome domu, čija su ga tišina i mir više plašili i od vlastitoga bijesa, na vratima rabinova doma pojavila mačka. Kratke dlake, sive mišje boje, i neobičnog oblika glave, drukčijega nego u svih drugih sarajevskih mačaka, izgledala je kao da je pobjegla iz ruskoga cirkusa, koji je dan ranije, nakon dvotjednoga gostovanja, napustio grad. Možda i jest pripadala tom cirkusu, nije bilo na njemu da to istražuje, kao što njegovoga ugleda nije bilo dostojno niti da odlazi na cirkuske predstave. Rugao se onima koji su to činili, jer što čovjeku treba, kakve li kratke pameti mora biti, duga vremena i nikakve vjere, pa da odlazi gledati slona. Da je Onaj kojega ne spominjemo u ovakvim laprdanjima poželio da gledamo slona, onda bi nas učinio crncima ili maharadžama, i svatko bi imao barem po jednoga slona u avliji. Nije bolje rabin Baruh mislio ni o mačkama.

Ali kada mu se kao prvi gost pojavila pred vječito otvorenim vratima doma – a otvorena su ako dušman dođe, da ne mora provaljivali i razbijati, kao što pored Baruhove postelje, na noćnome ormariću stoji i dobro naoštren nož, da dušman ne nađe kakav tup kada ga bude od života rastavljao – kada ga je, dakle, posjetila ta neobična mačka, rabin Baruh Danon u času je osjetio mir. Kao što se iznenada digao vjetar koji će razbiti prozor i pred kojim će Simha mrtva pasti, tako je iznenada, nakon tri dana i tri noći, rabina prošao njegov bijes. A ništa drugo nije se dogodilo, osim što je došla mačka. I život se polako počeo razmotavati, kao klupko konca nad kojim Netko bdije da se ne zamrsi, a dolina pod prozorima prestala se Baruhu činiti njegovom gehenom.

Mačka ništa nije tražila. Ako bi je on nahranio, bila bi zadovoljna, pa bi spavala pokraj peći. Ako je ne bi nahranio, odlazila je nekamo i vraćala se sita, i opet bi spavala pokraj peći. Jednom je nije hranio puna tri mjeseca, ali ona bi se svejedno vraćala nakon što bi se negdje najela. Tada je rabin Baruh počeo paziti da je nahrani dvaput svakoga dana, ujutro i navečer. Nije mu bila draga misao da ona ima još nekoga kome je tako, jednom, došla na vrata, tko je hrani i tko vjeruje da je ona njegova mačka. Mogao bi to biti hodža Vejsilbeže, ili fratri iz samostana preko puta pivare, što svi izgledaju isto, svi su rumeni i debeli, kao da njihova molitva goji. Nije mu se svidjelo da Vejsilbeže i ti fratri imaju nešto s njegovom mačkom. Oni, ali ni bilo tko drugi. Njegova mačka je njegova mačka, kao što je i njegova patnja samo njegova patnja. Tako je sa svakim, ali nije Baruhovo da svačiju brigu brine.

Mački nije mogao dati ime. Da je pašče, lako bi bio Šarov, Rundov ili Garov, ali s mačkom nije isto. Ona se ne da ovako ili onako zvati, i neće se ni na koje ime odazivati ako joj to nije po volji, a ako jest, onda će doći koja god joj se lijepa riječ rekla. Pokušao je Baruh i s ružnim, dozvao ju je dvatriput aspidom, smrduljom i nakazom, pa onda ne bi došla, iako se prije toga činilo da će doći. Zato ju je svaki put drukčije zvao, ali biranim riječima, kao da sastavlja pjesmu, i ona bi mu dolazila. “Dođi mi, Sarajčice moja, što li nas žalosne nanese u ovaj grad”, govorio joj je tihim glasom, a mačka bi mu se odazvala. “Hodi, dušo moje duše, danas sam ti nešto bolestan”, šaptao je, da ga netko izvana ne čuje, pa da ne kažu da je rabin pobudalio od samoće, te priča s hajvanom. “Priđi mi, sunce moje, da me ogriješ, nemamo više drva u peći”, govorio je rabin Baruh mački i narazgovorio se s njom u tih petnaest godina više nego s bilo kim drugim.

Uz nju ga više nikada nije uhvatio bijes. Mirno je prihvatio svoju sudbinu, krotko pomažući ljudima, a da od njih ne očekuje puno. Pomirio se i s onima za koje je vjerovao da s njima mira nema, pa je i s hodžom Vejsilbeže progovorio koju riječ, oprostio mu nešto, a da ni on ni hodža nisu znali što, da bi ga na kraju prestao pogrdno zvati Vejsilbeže, nego samo Vejsile ili Vejsil beže. Ovome je bilo draže biti samo Vejsil, jer mu je begovat u ova vremena ionako na nos izašao, a i štrecnuo bi se svaki put, jer bi pomislio da je Baruha opet nešto uhvatilo.

“Sreća je imati dobru ženu, pa da ti ona narodi zdravu djecu. Ali sreća je i imati mudru mačku”, znao bi reći rabin Baruh Danon, pa se to prepričavalo i pedesetak godina kasnije, sve dok nije nestalo našega malog grada i svih nas u njemu. I vazda je bilo isto: neki su se rabinu i njegovoj mački smijali i podsmjehivali, a drugi su važno klimali glavom. Jednom prilikom, vidjevši njegovu veliku ljubav prema mački, neki je učen Turčin, kojega su doveli Baruhu da mu prevede pismo od nekakvog Grka iz Odese, ispričao priču o tome kako je poslanik Muhamed izrezao komad svoga plašta jer je na njemu spavala njegova najdraža mačka, samo da je ne bi morao probuditi. Rabin Baruh je iskolačio oči od čuđenja, a bit će da se malo i ljutnuo, pa je Turčinu rekao da bi on toj mački zavrnuo vratom, ili bi je samo šibom potjerao sa plašta. Turčin mu ništa nije odgovorio, samo se osmjehnuo, kimnuo glavom i zahvalio na prijevodu.

Iste večeri, baš prije nego što će Baruh poći u čaršiju na sastanak s nekim ljudima iz Carigrada, mačka je zaspala na kraju njegova kaputa. Začitao se, i nije ni primijetio. Kada je krenuo da ustane, imao je što i da vidi. Smotala se kao zvrk bureka na njegovu kaputu, a usta joj se razvukla u osmijeh. Miče brkom i obrvom, kanda nešto sanja. Ili ga možda iskušava? Baruh polako uze nož sa svoga noćnog ormarića, oštar – ako dušmani naiđu da ga kolju, pa odreza komad kaputa na kojem je mačka spavala, i tako kusav pođe u čaršiju. Ljudi su ga pitali, a on im je odgovarao. I pedeset godina kasnije jedni su o tome pričali jedno, a drugi drugo, da se nikada jedni s drugima ne slože.

Kada se mačka razboljela, bila je već sasvim slijepa, očiju zamućenih kao u mutavog Iće što prosi pred samostanom, i reumatična. Kada bi se vrijeme mijenjalo, mrnjaukala bi od bolova, baš kao kad bi se kotila dok je bila mlada. Čim bi se opet malo proljepšalo, i ona bi bila bolje. “Staričice, ti ostari prije mene”, zvao bi je, a onda mu je dolazila.

Drugo jutro više nije dočekala. Zakopao ju je malo iznad grada, tamo gdje već počinje borova šuma. Svijetu nije ništa rekao, jer nitko ne bi razumio, nego im je govorio da je živa. Ni trideset godina kasnije nije priznavao da mačke više nema. Tek kada je i on umro, i kada su došli po njega, vidjeli su da mačke nigdje nema, iako je dom Baruha Danona bio pun njezinih dlaka.

Jakna se ugurala u ormar
U tramvaj što trune u sobi

Na pragu trema drijema
Čeka da vodiš je u grad

Ulicom otiču
Oddžepljene ruke

Kada je konačno ugledao slabašno svijetlo ispred ulaznih vrata kolodvorske zgrade, Jozefu je laknulo. Ni sam nije bio siguran što ga je nagnalo na odluku da gradić S. napusti još iste večeri. Na putu prema kolodvoru kiša koja je padala bila je tako gusta da mjestimično nije vidio niti dva koraka ispred sebe. Iako su upute koje je dobio od ljubazne recepcionarke bile prilično jasne, u jednom trenutku pomislio je kako se ipak uspio izgubiti u kišnoj i vjetrovitoj noći. Odjednom ga je okružio mrak, udari vjetra postajali su sve jači, a nelagodu je pojačavalo cviljenje psa. Ohrabrila ga je pomisao kako to cviljenje vjerojatno dolazi iz nekog obiteljskog dvorišta, što je imalo značiti kako još nije potpuno izašao iz grada. Odlučio je stoga hodati još nekoliko minuta i, baš kada je pomislio kako bi bilo najbolje okrenuti se i vratiti nazad u toplinu hotelske sobe, ugledao je svjetlo.

– Hvala Bogu! – uzviknuo je i pružio korak.

Iako je gradić bio pristojno velik, zgrada je bila prilično mala i trošna. Učinilo mu se to čudnim, ali nije imao previše volje time se opterećivati. Bitno je da ću već sutra ujutro biti na klinici, među svojim pacijentima, pomislio je i pohitao prema omalenoj kolodvorskoj zgradi.

Kao iskusnog kliničkog psihijatra, prije nepuna dva tjedna pozvao ga je kolega iz studentskih dana, dr. Rajsberger, kako bi čuo njegovo mišljenje o jednom slučaju. Gospođa Friedl bila je njegova pacijentica već gotovo dvadeset godina, točnije od studenog 1957. kada je u stravičnoj željezničkoj nesreći izgubila dijete. Periodi razmjerno normalnog ponašanja smjenjivali su se s periodima pojačane depresije, posvemašnje izgubljenosti, tuposti i u konačnici iscrpljenosti, koja je bila posljedica odbijanja hrane. Međutim, unazad nekoliko mjeseci stanje se pogoršalo. Noćne halucinacije koje su se pojavile iznenada postajale su sve intenzivnije i češće, a u njima se posebno isticao lik uniformiranog čovjeka. Rajsberger je ispravno zaključio kako je taj lik povezan s nesrećom, jer uniformirani čovjek može biti netko od željezničkog osoblja. Bilo je očito da gospođa Friedl na određeni način kanalizira i utjelovljuje svoju nesreću u taj lik. Rajsberger se počeo bojati kako bi sljedeća faza bolesti mogla biti agresivnost. I uistinu, stvar je postala alarmantna kada je gospođa Friedl, mrcvarena halucinacijama, počela izlaziti noću. Tek ogromna doza sreće spasila je slučajnog prolaznika od kuhinjskog noža kojeg je držala u rukama kada su je jedno jutro pronašli, dezorijentiranu i pothlađenu, kako sjedi leđima naslonjena na nadgrobni spomenik koji je s pokojnim mužem podigla tek tri tjedna poslije nesreće.

Bilo je očito da se stanje u kojem se gospođa Friedl nalazila već gotovo dvadeset godina preko noći počelo drastično pogoršavati i to bez nekog vidljivog razloga. Rajsberger je stoga pozvao dr. Jozefa Horačeka, uglednog zagrebačkog psihijatra kako bi mu pomogao u proširenju postojeće dijagnoze te određivanju adekvatne terapije, sukladno trenutnim europskim ali i svjetskim istraživanjima. Jozefa je slučaj uistinu zaintrigirao, posebice stoga što je upravo pripremao plenarno predavanje iz područja halucinogenih stanja za jednu međunarodnu znanstvenu konferenciju u Beču. Uistinu, prvi koraci koje su dvojica kolega iz studentskih dana poduzeli dali su određene rezultate. Pacijentica je isprva reagirala jako dobro i noćne halucinacije su gotovo nestale. Međutim, sve je postalo besmisleno kada su protekle večeri gospođu Friedl pronašli kako beživotno visi obješena o masivni, salonski luster u vlastitom dnevnom boravku. Iznerviran činjenicom kako je potratio gotovo dva tjedna a da na kraju nije dobio potvrdu svoje hipoteze, već štoviše, kako je ista rezultirala samoubojstvom pacijentice, Jozef se iste večeri odjavio iz hotela i, prateći upute koje je tamo dobio, krenuo prečicom prema kolodvoru ne bi li uhvatio noćni vlak za Zagreb.

Ušavši u omalenu kolodvorsku zgradu, vidio je samo otpravnika vlakova kako sjedi na klupi u čekaonici i puši. Drugih putnika nije bilo, što ga i nije previše začudilo. Večer uistinu nije bila pogodna za putovanje. Odložio je kofer na pod i prošetao nevelikom čekaonicom. Na jednom mjestu ugledao je mramornu ploču, na kojoj je bilo isklesano kako Mjesna zajednica odaje počast poginulima u željezničkoj nesreći 15.XI.1957. Jozef je odmah shvatio da je to ista ona nesreća koja je gospođu Friedl u konačnici otjerala u smrt. Mnogo obitelji u tom gradiću bilo je teško pogođeno toga kobnog dana. Pričao mu je o tome Rajsberger, kada su pokušavali dokučiti što se točno zbiva u glavi gospođe Friedl.

Sjeo je na klupu nasuprot mrzovoljnom otpravniku i, potpuno kurtoazno, rekao:

– Teška nesreća.

Otpravnik je povukao zadnji dim, ugasio cigaretu i odmah upalio novu.

– Taj dan su željezničari spremali proslavu – započeo je otpravnik. Bilo je očito da mu je priča poznata. Jozef je pogledao na sat i, kako je shvatio da do vlaka ima još punih dvadeset minuta, odlučio saslušati priču.

– Dežurni otpravnik u dnevnoj smjeni bio je Javorović. Oko podneva primio je pošiljku koju mu je predao kondukter iz ubrzanog vlaka broj 648. U pošiljci je bilo očišćeno janje i dvadeset litara prvoklasnog vina. Javorović je janje predao kolegama na daljnju obradu, ako me razumijete, dok je vino smjestio kod sebe u ured. I tako, već negdje oko šest sati popodne, janje je bilo na stolu. Vidite, tamo, u onoj sobici – otpravnik je prstom pokazao na vrata iza Jozefovih leđa. Ovaj se nehajno osvrnuo i potvrdno klimnuo glavom. Otpravnik je zatim nastavio.

– Javorović je smjenu trebao tu večer predati nekom Mehi, koji se sa ženom poslije rata doselio iz Kaknja, točno u dvadeset sati. Nije stoga cijelo vrijeme bio s kolegama za stolom, ali da je popio – popio je! Neću Vam lagati! Međutim, ništa se ne bi desilo da nije bilo spleta nesretnih okolnosti – otpravnik je značajno pogledao Jozefa, a ovaj je uzvratio upitnim pogledom – Oko sedam sati, nazvao je otpravnik iz Č. i zamolio Javorovića da preuzme križanje ubrzanog vlaka 677 i teretnog broj 2067. Naime, križanje se po voznom redu imalo obaviti u stanici Č. No, kako je ubrzani vlak nešto kasnio, odlučeno je da se križanje prebaci na kolodvor S., u 21:15.

Otpravnik je povukao dim i zamišljeno gledao kroz prozor.

– To Vam je uobičajena procedura, ništa posebno. Na kolodvoru S. je jednostavno trebalo zadržati ubrzani vlak 677 u stanici i pričekati dok prođe teretni. Naravno, trebalo je i podesiti ulazne skretnice, to Vam je valjda jasno? – Jozef je odgovorio potvrdno. Priča ga je sve više zanimala – Kako je Javorović predavao smjenu u osam sati, sve ovo trebao je prenijeti Mehi, koji je smjenu preuzimao. Međutim…

– Nije to napravio? – upitao je Jozef.

– Nije! U osam sati, prilikom primopredaje smjene, bio je već vidno pijan. Tako je posvjedočio i Meho na suđenju. Ovo je iskazom potkrijepila još jedna svjedokinja. No, pazite! U tom trenutku još nije bilo sve izgubljeno. Mogao je to Mehi javiti i kasnije, sve do dolaska ubrzanog vlaka. Bilo je bitno samo da se vlak zadrži u stanici.

– Ali kada je predao smjenu, više nije na to mislio, je li tako? – Jozef se sve više uživljavao u zanimljivu priču.

– Tako je. Javorović Vam se, dakle, nakon predaje smjene do kraja opustio i sjeo s kolegama za stol. Svjedoci kažu da se malo i zapjevalo. Potpuno je zaboravio na sve. Kada su u 20:55 zvali iz kolodvora Č. da pitaju je li sve spremno za križanje, upravo je nestalo vina. Javorović je otišao do ureda, kako bi donio posljednji kanistar. Čuvši telefon kako zvoni, uspio se javiti prije Mehe i odgovoriti potvrdno. Ovo je pak na suđenju posvjedočio otpravnik iz Č. On je, ne sluteći ništa, propustio teretni vlak prema križanju u S. Javorović je, pak, na suđenju izjavio kako se telefonskog razgovora uopće ne sjeća.

Jozef je pogledao na sat. Do dolaska njegovog vlaka ostalo je svega pet minuta. Stoga je odlučio požuriti otpravnika:

– Što je dalje bilo?

– Pojavio se na kraju ipak tračak nade. Kada je ubrzani vlak ušao u kolodvor, Javorović se sjetio dogovorenog križanja i svoje katastrofalne pogreške. Ustao je od stola i potrčao prema peronu. Da je stigao do Mehe, da ga je samo spriječio da strojovođi da znak za pokret, nesreća se ne bi dogodila. Na žalost, na samom izlasku iz zgrade sudario se s jednom gospođom. Ona je upravo smjestila kćerku, koja je odlazila u posjetu rodbini, u kupe prve klase ubrzanog vlaka. Vidjevši Javorovića u razdrljenoj uniformi, s alkoholnim zadahom koji je bio pomiješan s mladim lukom, okomila se na njega. Jednostavno mu nije dala proći. Ovaj je, pak, bio toliko pijan da joj se nije mogao oduprijeti. Dok su se njih dvoje naguravali, Meho je dao znak strojovođi i vlak je krenuo. I ovo je potvrđeno na sudu. Gospođa koja se hrvala s Javorovićem u nesreći je izgubila kćerku…

Otpravnik je duboko uzdahnuo. Bilo je očito da je ova nesreća još itekako živa u sjećanju lokalnog željezničkog osoblja.

– Kada je Javorović konačno stigao do Mehe i objasnio mu što se događa, obojica su potrčala prugom prema Č. U jednom trenutku su čuli prasak, lom metala i drveta, koje je prevozio teretni vlak. Trenutak kasnije, večer su ispunili krici ranjenih putnika. Do jutra, izvukli su 38 tijela. Troje je još umrlo u bolnici.

– Što je bilo s Javorovićem? – upitao je Jozef ustajući, jer je vlak ulazio u stanicu.

– Narodni sud osudio ga je na smrt vješanjem. Kazna je izvršena još iste godine, a za grob mu se ne zna.

Jozef se na brzinu pozdravio i ušao u vlak, koji je već kretao. Kako nije bilo drugih putnika osim njega, vlak se u stanici zadržao vrlo kratko. Pogledavši kroz prozor, Jozef je shvatio da otpravnik nije izašao na peron. Iako ga je to donekle začudilo, odlučio je ne misliti o tome. Želio je samo da put što brže prođe.

Međutim, već nakon nekoliko minuta vlak je ponovno stao. Kroz prozor je ugledao veliku i lijepu kolodvorsku zgradu. Iznenadilo ga je kada je vidio osvijetljeni natpis. Naime, vlak je upravo ušao u kolodvor S.!

Izašao je na hodnik gdje je upravo prolazio kondukter.

– Oprostite! Zar nismo maloprije stajali u S.? – upitao ga je s velikom dozom čuđenja.

Kondukter je odgovorio nehajno:

– Ne, ovo Vam je S., zar ne vidite? – prstom je pokazao kroz prozor, prema zgradi – A ono maloprije, to Vam je bio signal na ulazu u stanicu. Bio je zatvoren, pa smo zato stali.

– Ali… tamo je bila kolodvorska zgrada – rekao je zbunjeni Jozef.

– Gospodine! Ta Vam zgrada nije u funkciji još od nesreće 1957. U siječnju 1958., kolodvor je prebačen ovdje – trzaj vlaka koji je kretao vratio je konduktera u sadašnjost, te je pregledao Jozefovu voznu kartu.

Jozef je sjeo u kupe i pogledao kroz prozor u daljinu, gdje su se kroz kapi kiše nazirali obrisi kolodvora S. Nadao se da mrzovoljnog otpravnika vlakova više nikada neće vidjeti.

Objavljeno 07.04.2000.

Bilo je vremena kada nismo znali točno reći šta nam treba i šta nam fali. Uvijek je bila posvemašnja skupoća; nikad nije bilo da se komšinice komšinicama nisu žalile na cijene i nikad nije bilo da se od prvog do prvog mogao sastaviti kraj s krajem, ali je opet bilo vremena kad nismo znali pravo ime onome sto nam nedostaje. Bili smo pri vrhovima stambenih lista, negdje se gradilo malo vikendice, svakom bi stari imao zlatne ruke i sve je sam znao napraviti, a u garaži je fino uglancan stajao novi stojadin, tristać ili barem fićo s dodatnom opremom. Tih godina dodatna oprema na autu bila je otprilike ova: čupava navlaka za volan boje bijele kafe, radio s antenom, presvlake koje je stara kupovala u Trstu, ali i obavezna dekica na zadnjem sjedištu (za svaki slučaj ili ako se ispovraćaš, pa da bude po dekici, a ne po presvlakama). Iznad retrovizora visila je lutkica odjevena u narodnu nošnju ili zastavica “Želje” (“Sarajeva”) ili zastavica Jugoslavije ili osvježivač zraka s mirisom pokošenog sijena ili sve to zajedno. U dodatnu opremu spadao je i plastični pas koji je u ritmu vožnje mahao repom i glavom ili jastuk na kojem je stara izvezla prigodni natpis. Što je neka porodica bila siromašnija, to je porodični auto imao više dodatne opreme, priča o vikendici bila je živopisnija, a situacija na stambenoj listi dramatičnije je odražavala vrijeme u kojem ljudi nisu znali šta im zapravo nedostaje jer im je na dohvat ruke bilo sve ono za šta su uopće znali da postoji. Na Alipašinom Polju sagrađeno je tako i Naselje solidarnosti u kojem su stanove dobijali fenjeraši sa stambenih lista, školske čistačice, invalidi rada i stari tramvajski kondukteri čija su radna mjesta bila ukinuta, a bili su prestarili za prekvalifikaciju. Ti ljudi nikad nisu saznali šta im zapravo nedostaje.

I tako, deset godina nakon te povijesti, nakon što je jedan život prošao, a čovjek prekasno postao svjestan šta mu sve fali i kako se zove ono sto mu fali, jednog jutra probudi se on, a u glavi mu melodija koju već desetljećima nije čuo i pjesma o tome šta bi njegov život moglo upotpuniti: Cimciraste šamšare za gladne i žedne, cimciraste šamšare, svakome po jedne!

U ono vrijeme te riječi bile su potvrda apsolutnog kretenizma legendarne sarajevske pop-škole. Nitko normalan ne bi ih mogao podnijeti, a zauvijek ostaje nejasno tko su zapravo bili ljudi koji su slušali te i takve pjesme. Iritantna vesela melodija, točno je se sjećaš dok u neko mrklo ljetno doba, kad su svi osim tebe već na moru, dopire iz nekog baščaršijskog kafića, Dedana ili Čarlija, u kojem nema nikog osim konobara koji onim brzim okruglim pokretima brise čaše i namješta onu zajebanu čaršijsku facu, najbolju obranu od svih koji bi mu se usudili obratiti. Kroz otvorena vrata u vrelu noć širi se refren: Cimciraste šamšare za gladne i žedne, cimciraste šamšare, svakome po jedne.

Upitaš se onda kamo je, na koju rupicu, iscurilo sve to vrijeme koje je danas dijeli od te vrele ljetne noći i teško ćeš se sjetiti ičega što se događalo nakon nje. Nemoj da te to brine! To je šok trenutka u kojem se sjetiš nečega što si bio zaboravio i u kojem ti u rano jutro, kao dragi gost, doplovi pjesma koja je nekad davno bila tako grozna. Sve što je nekad bilo grozno, danas je slatko i drago, kao što će sve što je danas grozno jednom biti srcu milo, iako je teško zamisliti da ovo vrijeme nosi u sebi išta od lakoće koju bi mogao prepoznati nakon što godine prođu. One lakoće cimcirastih šamšara koje si postao svjestan kada si ih se nakon tolikih godina sjetio.

Vidiš, a danas bi te netko mogao pitati šta su to bile cimciraste šamšare jer ovi novi koji su u međuvremenu došli ili među koje si došao ti, lako mogu pomisliti da su u onom vremenu u Sarajevu postojale nekakve cimciraste šamšare i da negdje postoje precizna znanja o tome. Ionako svi danas misle da je u ondašnjem Sarajevu bilo svega, a to misliš i sam dok o sebi, svom gradu i onom vremenu misliš na način koji je srcu najdraži, ali je u biti i najnetočniji. Nikad nije bilo onoga čega i danas nema. Razlika je samo u tome što se jednom davno znao red i što se po tom redu živjelo i umiralo i što je taj red zapravo ličio na stambenu listu. Na stambenoj listi čak je i nepravda bila nekako pravedna jer se za nepravdu znalo i jer su joj se svi čudili. Danas se nepravdi nitko pametan ne bi začudio i u svakom trenutku znaš šta ti sve u životu nedostaje. Čak su i cimciraste šamšare postale šifrom davno izgubljene nevinosti svijeta.

Napisao je odličan prvi roman, Ugursuz. Poslije sam sebe više nije mogao dostići. Napisao je, doduše, još nekoliko dobrih priča, i u romanima je na momente bio odličan, no više ne dostiže snagu svog prvog romana. Bavio se i kiparstvom, a i tu htio dostići nemoguće, napraviti u kamenu sjenu. Nedžad se znao nositi sa svojim opsesijama, živjeti s njima, od njih stvarati svoja djela. Često sam ga sretao, volio s njim porazgovarati, radovao se njegovim britkim opaskama. U mnogo toga smo se slagali, iako s različitih polazišta. On bi rekao: “Ista škola, isto obrazovanje.” Jednom sam mu dojavio da je izašla knjiga Povijest ljudske gluposti. Nedžad prasnu u smijeh: “Mora da je to jako debela knjiga.”

Bio je ponosan čovjek, najčešće bez novaca, a uvijek gospodin, nikada nije dao da njegove nevolje drugi vide. Njegov stvaralački moto je bio da osoba koja hoće biti piscem ništa ne smije lagati. Jedino tako može postati pisac. Nedžad je bio visok, imao dubok glas, u kazivanju bio uvijek dramatičan, sam je sebe jako ozbiljno shvaćao, a opet s dozom humora, koji ga je spašavao od svih nedaća s kojima se suočavao. U svakom pogledu primjetan, markantan, dojmljiv, ponekad ugodan i iskričav, ponekad mrk i težak. U pisanju je bio iskren, on bi rekao pošten. U svojoj prvoj knjizi iskazao je svoju muku, u onoj najopširnijoj, na način Borgesova Besmrtinika napisanoj, svoju ambiciju. Nedžad je bio pisac čija je pojava nadilazila njegov dar, a njegov dar ono što je napisao.

Čovjek je gavranov let
I krik golubice
Čovjek su šare leptirovg krila
I bajonet.

Ptica istjerana iz gnijezda
U trnu potonulom
U namet.
U jutro boje indiga
Koje dan ne postaje.

Dolaze vijesti s ratišta
I opet novo ništa –
Mrtvi
Sakati
Slijepi
Gluhi
I oni ostali bez uma
Ko puška bez kuršuma.

Nevjesto –
Zelena zemljo
Gdje li mi dušek spremaš ?
Da u mrkloj noći sami
Šapućemo sa travkama
Šta je bilo
Šta je sada
Šta poslije kad će vjetar da ih mrsi
Iznad našeg kočopera.

Oko crno
Oko plavo.

Od čovjeka šta ostane –
Pregršt praha hladnjikavog.

Živio je jednom, već prilično davno,
ruski emigrant, Vladimir Bogoslovski,
s majkom sve dok nije umrla i ovdje sahranjena;
profesor matematike, ako je bio profesor,
mnogi su Rusi kod nas tada bili šta su htjeli,
šta su znali, čega bi se dosjetili,
a znali su dovoljno da svakog ubijede,
kako su prošli dovoljno škola,
dovoljno kilometara i svake patnje,
da mogu ovdje, možda kao predah,
dok im se ne otvore putevi dalje,
tamo gdje se govore jezici koje su znali,
da mogu ovdje, na nekom Balkanu,
opravdati prihvatanje, hljeb i so.
Ovaj profesor, ako je bio profesor,
a predavao je matematiku na svoj način,
ocjenjujući blago i vodeći računa
da svaka ocjena opravda neko znanje,
bilo čega korisnog, ko bi se sjetio samo,
šta će ustrebati u životu ovome đaku,
ovoj djevojci koju čeka kuhinja i muž,
i ko zna koje izgnanstvo poput njegovog,
ovaj profesor, pred smrt, ovdje,
sa ženom i bez sina koji je nastavio seobe,
sve do Beča, govorio je o svom snu,
u kome se vraća u majčinu utrobu,
sasvim mali, baš onakav kakav se i rodio.
Kada je došlo vrijeme, njegova žena,
sada udovica, Karolina, zvana Draga,
kćerka banjalučkog Jevreja, Gotliba,
rekla je parohu da je posljednja želja
njenog muža da se sahrani sa svojom majkom,
ali ne u još jednu grobnicu, pored njene,
nego baš s njom, u njen grob, kao u utrobu.
Tako je i bilo, oprosti nam Bože grešnima.