Кад пођошмо, не би ласно…

Tekst Saše Stanišića, objavljen u Die Zeitu 26.07.2017, prevela Anne-Kathrin Godec

“Rod” Miljenka Jergovića za mene je najmonumentalnija knjiga, knjiga od sto hiljada stranica. Njegovi su se motivi u meni nastavili nadopisivati, njegova mnogostruka razgraničenja radnje rascvala su se i dalje se razgranavala. Ionako tjeraju mnogo cvjetova u pijavici europske prošlosti, dok u srcu oluje miruju Stubleri, nekoliko generacija njih, posljednji potomak: Miljenko Jergović.

Najlaganija je to knjiga, knjiga od tri hiljade stranica, od kojih ni jedna ne teži mnogo. Jergović zna što želi ispričati i na koji način, i to priča bez okolišanja. A kada na trenutak postaje nesiguran, onda i tu nesigurnost upisuje bez zataškavanja. Stvarima daje imena, a ne simbole, škrt je na slikama, nema tu jezičnih tričarija, nema formulacija tipa „mnogostruko razgraničenje radnje koje se rascvjetava i dalje razgranava.“

Knjiga je to o rodu Stublerovih, sve počinje s Karlom Stublerom, Nijemcem iz rumunjskog dijela Banata, koji ne vjeruje u Boga i koji nikad nije bio u kinu, i knjiga je to o njegovom sinu, tom dvaput nesretno zaljubljenom Rudiju – jednom u vlastitu sestričnu, drugi put u djevojku iz muslimanske obitelji.

“Zašto nas tako mrze?”, pita Karlo Stubler nakon što je rodbina djevojci objasnila da bi je radije vidjeli mrtvu nego dali muškarcu druge vjere. Tako je i mnogo tog tragičnog izrečeno o tome kako religijski hokus-pokus, tuđi utjecaj i ograničavanje staju na put sreći i kako sudbina etničkog i konfesionalnog mozaika obilježava Balkan.

Rudi najviše voli boraviti u kavanama, nježna je kukavica koja dospijeva na front, a njemačko podrijetlo odlučuje o strani na kojoj će se boriti. Jedva izmakne smrti, pod rukom nosi samo kutiju od cipela u kojoj nije ništa, ili je možda u njoj sve.

Knjiga je to o tome što je “možda”, priča Stublerovih je spekulacija, metodično pretpostavljanje, pa i pretpostavljanje toga što je izgubljeno, što je oduzeto od smrti. Čini se da su Jergoviću važnije mogućnosti nego činjenice. Kaže „to ne znam“ i ono što ne zna premosti izmišljenom biografijom, glasom iz groba, prisvajanjem, a ponekad na kraju ipak kaže: “To ne znam.” I tako i misli. Možda.

Jer, to je knjiga i o nemogućnosti autobiografskog pripovijedanja, o mogućnosti i nužnosti biografske fikcije i kako su pri kraju Drugog svjetskog rata, kada je i u Sarajevu već sve bilo odlučeno, dva vojnika Wehrmachta jednoga cijelog dana promatrali grad s dalekozorima iz stana tete Doležal i kako su zapisivali nebitne stvari. Jergović ne zna što su vidjeli. Teta Doležal će ih počastiti kavom, za koju misli da je pored preprženog ječma sadržavala i pokoje zrno kave, ali propušta ih zapitati kako se zovu.

Jergović je lukav autor u preplitanju mašte i dokumenta, svoju poziciju posljednjeg potomka znalački iskorištava – nema više nikog tko bi ga mogao demantirati, to može samo on, samog sebe ispravlja, okrivljuje za laži i prešućivanja, da bi onda nastupio s navodnom istinom i silnom galamom, jer mu se ta izmišljena istina učini uljepšanom.

Možda bi obitelj Stubler bila bolje sreće da pripovjedačeva nona, rezolutna Olga Rejc, svoga sina Mladena nije poslala u Waffen SS. Krivo je procijenila da će među Nijemcima imati veću šansu da nego među partizanima. Grižnja savjesti koja će proizaći iz njegove smrti širi se poput epidemije, širi će se na braću i potomke. Nitko ne može zamijeniti poginulog sina, sve zamjene podsjećaju na to da onaj jedan nije uspio preživjeti, da je osuđen na smrt od vremenu, od identiteta i od vlastite familije.

“Rod” je knjiga o krivnji, o pripisivanju krivnje, o nedužnima, o migreni. Knjiga je to o vjeri, ne kao opijuma za narod, nego kao utješne folklorne zabave za jednostavne ljude koji je onda ipak zloupotrebljavaju, kao argumentacijski povod za mržnju i resantimane, u trenutku kada se nevini trebaju optužiti zbog svoje različitosti. Knjiga je o tome kako je bivši željezničar Karlo Stubler u stanju predviđati željezničke nesreće.

Jergović je s “Rodom” još malo nepopularniji u Hrvatskoj – u zemlji u kojoj živi i u kojoj se nacionalizam i još gore stvari nerijetko smatraju vrlinom i u kojoj je on mnogima “izdajnik”, jer je ukazivao na nedovoljno bavljenje ulogom Hrvatske u Drugom svjetskom ratu. To je dobro, jer za mene postoji malo toga što je gore od nacionalizma i onih još gorih stvari, a ovo je knjiga o tome, o fašizmu, o pogrešnim junacima i o pobjednicima.

No Jergović ne pokazuje samo na druge, nego i na sebe, na vlastitu obitelj. Bavi se oportunistima, mrziteljima, naivnima, proračunatima. Najradije govori o onima koji su jamčili za druge, koji su bili na usluzi ljudskosti, o hrabrima, o pradjedu Karlu, Nijemcu svjesnome svoje nacionalnosti, koji je spasio život susjedima Srbima skrivajući ih od ustaša.

Na svakoj je svojoj stranici ovo knjiga o neprestanom stresu identiteta koji nas pokreće danas, jučer i zauvijek, koji nas čini malim i velikim, koji nas ubija i spašava. Knjiga je to o pčelarstvu, o pčelama, o nedužno poginulima u ratu, koji više ne mogu mahati rukom da tjeraju pčele koje se roje oko njih. Knjiga je to, u svojim najintimnijim scenama, o kobnoj bolesti jedne majke. Gledamo njezine posljednje dane očima sina, pripovjedača. Jergović tvrdi da nije volio majku i da ni ona nije voljela njega.

“Rod” je dugi oproštaj pripovjedača od majke, oproštaj koji nije mogao biti srdačniji i iskreniji. Majka je figura čistog okrivljivanja, čak i sina – ona ni za što ne preuzima odgovornost, ni za vlastiti nesretni život ni za svoje umiranje. A on, doduše, od nje želi samo jedno: priče o minulim životima, da bi pisao svoju knjigu, onu koju čitamo. Knjiga je puna predbacivanja, ona svoja izriče izravno, on svoja prenosi na tekst, tjeskobno je čitanje tog ne-odnosa među njima. To kako majka od sina očekuje čuda, dok joj on ni utjehu ne može ili ne želi dati.

Majka i sin samo si kroz priče imaju zaista što reći, mir među njima možda se nađe samo u pripovijedanju. Književnost kao sedativ, kao sredstvo protiv bolova i grižnje savjesti.

Knjiga je to o margini povijesnog puta, o sporednim likovima velikih događaja, knjiga je to o bivšem oficiru carske vojske, Vasiliju Nikolajeviču, koji bježeći iz Rusije gubi sve, o njegovoj vojničkoj časti, njegovoj obitelji i njegovom pripadanju, njegovoj domovini i o njemu kako kao gost sjedi za stolom kod Stublerovih, gdje ništa ne govori i gdje njegove visoke čizme djeci nekad donose lijepe a nekad strašne snove.

Knjiga je to o jeziku, o materinjem jeziku, stranom jeziku, jeziku vremena, jeziku sjećanja, djetinjstva, umiranja, knjiga o ujedinjenoj i razjedinjujućoj snazi riječi, govora, šutnje, knjiga je to o višejezičnoj Jugoslaviji i o tome da je često bilo svejedno tko govori koji jezik, o tome da se moglo i nijemo živjeti zajedno, ali da katkad, doduše, nije bilo svejedno, jer jezik stvara ono “Mi” koje je istovremeno “Vi” – oni drugi, “Vi”, ta manjina.

Knjiga je to o aktntašni Stanka Rojnika u kojoj je možda živjela smrt, Stanko Rojnik o tome nije govorio.

Knjiga je to o hrvatskoj povijesti Sarajeva i o tome kako su ustaše mučili i ubijali u tom gradu kratko prije kraja Drugog svjetskog rata. Knjiga je to o tome kako himne u čast ustaštva i četništva još uvijek nisu utihnule.

Knjiga je to o Mladenu koji je poginuo, jer su “maleni Hrvati s Hitlerom željeli biti veliki”.

Knjiga je to o odgoju za građansko društvo i knjiga o tome što društvo čini sirovim, knjiga o neuspjehu odgoja i o velikom ogrubljenju.

Knjiga je to o tome da ne mogu svima biti sve ovce na broju.

Knjiga koja zna da se čovjeku kada umre prvo zaboravlja glas.

Neprestano sam morao sudbinu Stublerovih uspoređivati s mojom porodicom, prodiskutirati je sa živim i mrtvim Stanišićima. Moj praprapraprapraprapradjed mi je pričao kako je u crnogorskom gradiću ubio psa osmanlijskog vladara, nije htio reći zašto, a poznavajući sebe vjerujem da je razlog bio glupa tvrdoglavost. Morao je pobjeći i pobjegao je u Bosnu. I među Stublerima ima bjegunaca, i glupih i tvrdoglavih, ne mogu se ni praviti da sam i najmanje objektivna kritična instancija za taj suludi prirodni događaj od romana, prevažan mi je, previše mi se približavao, dirao me i živcirao, radovao i potresao, a tako je dobro kada tekst može sve to.

Najmonumentalnija je to knjiga, za mene knjiga od milijun stranica, jer se nastavila pisati u meni, njene ionako razgranate grane rascvale su se u meni. Velika je to knjiga o Jergoviću, o nečuvenoj povijesti njegove obitelji, knjiga o meni i mojoj obitelji, o vječno drhtavoj privremenosti svake domovine. Knjiga napisana o njima i za njih, o tužnim, uništenim, preobilnim, idiotskim, lijenim, lijepim zemljama i ljudima vrijednima mržnje i ljubavi, koji su nekad bili Jugoslavija i Jugoslaveni, ili kraljevine i kraljevi, ili Europa i Europljani ili nejasno što – sluge, nemirni, Hrvati, Nijemci, pčele, muslimani, samoodređeni i od drugih određeni, prevaranti i sanjari, oficiri Wehrmachta, sljedbenici. Velika je to knjiga, a ne pročitaš baš toliko velikih knjiga, ali kada dospiješ do jedne, onda odmah znaš, osjetiš izloženost toj umjetnosti, tom izumu, vremenu, svim tim životima koji su istovremeno vlastiti i tuđi, koji dolaze, bivaju i nečuveno minu.

Miljenko Jergović: Die unerhörte Geschichte meiner Familie. Roman; a. d. Kroat. von B. Döbert; Schöffling & Co., Frankfurt/M. 2017; 1144 S., 34 €, E-Book 24,99 €

SLOVOSLAGAČ

Što ga više potiskuju u istoriju i tjeraju u zagrljaj Gutenbergu, plašeći ga informacionim tehnologijama, on sve dublje uranja u gomilu olovnih slova koja su nekad disala stihovima, a sada savremeni inkvizitori, s nekakvim čudnom bezrepim miševima u rukama, hoće da ih pretope u olovo za tanad.

Pod gomilom slova, gdje se osjeća kao pod perinom kojom ga je nekad pokrivala majka, slovoslagač smišlja alhemijsku formulu pomoću koje bi sve to olovo pretvorio u zlato. Onda bi u zlato, radi kojeg ljudi često okrvavljuju bodeže, utisnuo dušu i izlio ga u slova.

Šta će ti ta slova? pita ga ona njegova misao koju nikako da pripitomi.

Odštampaću u zlatotisku knjigu o slovoslagačima, odgovara ona misao što je zapamtila stihove koje je slagao u knjigu. Ona će biti najljepši spomenik slovoslagačima.

(in memoriam Aharon Appelfeld und seine Eltern)

Herr Appelfeld ist selber tot.
Ein Licht in unsrer eignen Not.

Als kleiner Erwin in den Wald.
Die Mutter hatten wir grad abgeknallt.

Und Vater? Auch ihm nur Tod und Wunden?
Hat ihn als grosser Aharon gefunden!

Dann vieles, vieles aufgeschrieben.
Doch blieben tot die allermeisten Lieben.

U Seattleu je, čitam, otvoren dućan bez blagajnica. Savršeno kompjutorizirano, automatizirano, robotizirano čudo od samoposluge, bez blagajnica, skladištara i čuvara, samoposluga u kojoj sve možete sami i ne treba vam više nitko. Obezljuđena samoposluga budućnosti! Jedni će, recimo ekonomisti, razni libertarijanci i ostali fetišisti krupnog kapitala, biti oduševljeni izumom. Drugi će, pak, biti tradicionalno zabrinuti, zgroženi i angažirani. Meni je, pravo govoreći, svejedno. Izuma, naime, nema.

Kada bih vjerovao u samoposlugu u Seattleu, kao konačno ostvarenje ideje o samoposluživanju, bila bi to, možda, prigoda za lament nad tradicionalnim mini-marketima i super-marketima, tim prvim samoposlugama koje su zamijenile tradicionalne dućane s pultom, bakalnice i kolonijale iz prethodne epohe. Ili da krenemo upravo tim putem, pa da onda, kada se priča razvije, objasnimo zašto ne vjerujemo da se ovaj put u Seattleu dogodilo išta revolucionarno i važno?

Rođen sam prije skoro pedeset i dvije godine, i bio sam trogodišnjak kada je u mom gradu otvoren prvi super-market. Godinu, najviše dvije ranije, po jedan takav dućan otvoren je najprije u Beogradu, pa u Ljubljani i Zagrebu, ali era mini-marketa i super-marketa stvarno započinje tek početkom sedamdesetih, kada će se munjevitom brzinom preobraziti svijet svakodnevne kupovine, i kada će svako veće selo dobiti svoju samoposlugu.

Mini-marketi nastajali su po gradskim kvartovima i mahalama, i u njima se kupovalo, uglavnom, samo ono čega se prethodno moglo naći i u malim dućanima s pultom. Razlika je, zapravo, bila samo u tome što je nestalo pulta i što je kupac mogao da zađe između polica i stalaža, i da radi ono što su stari dućandžije najviše mrzili: da pipka proizvode, uzima ih, pa vraća, potajice ih otvara, isprobava i oštećuje.

Super-marketi bili su veliki i prostrani dućani, u kojima se moglo kupiti sve, od kruha do vešmašine (koja u to vrijeme još nije nazvana perilicom, nego ju se, eventualno, još imenovalo kao stroj za rublje), s tim da su seoski super-marketi često znali biti veći i ponudom raznovrsniji od gradskih. Tako se sredinom sedamdesetih, u samoposluzi u Drveniku kod Makarske, jednoga proljeća u ponudi našla i – miješalica za beton. Ne izmišljam, stvarno je bilo tako.

Od tog se vremena, pa do današnjih dana, skoro ništa nije promijenilo, osim što se ponuda neznatno modificirala. Pustoš i jednoličnost socijalističkih polica zamijenila je pustoš i jednoličnost loše izvedene tranzicije. Nekoć smo imali samo eurokrem i faks, a danas imamo nižerazrednu Nutellu, proizvedenu specijalno za istočnu Europu, i Ariel koji je lošiji nego u Austriji. I nema više pomame za miješalicama za beton, ali vešmašine po samoposlugama i dalje dobro idu. A promijenilo se i nešto u arhitekturi: nekoć se sve prodavalo u istom prostoru, dok je danas stvorena iluzija o trgovačkom centru, kao mjestu s više različitih dućana, u kojima se, međutim, prodaje sve ono što se prethodno već prodavalo u velikoj samoposluzi, tojest u super-marketu.

Ali osnovna razlika između onoga što je prethodilo, dakle dućana s pultom, i onoga što uslijedilo, dakle samoposluge, u tome je što možeš pipkati i zagledati svaku stvar, dok si ranije sve što kupuješ gledao preko dućandžijinog ramena u bijelom mantilu. Razlika između dućana s pultom i samoposluge doista je revolucionarna. S njom je srušen četvrti zid u kazalištu i publika je izašla na scenu. Postali smo glumci u teatrima svakodnevnih života. Rođena je ideja o šopingu i o dokonoj šetnji niz samoposlugu, za vrijeme koje čovjek kupuje i ono što mu ne treba. Ponajviše ono što mu ne treba. U starinski dućan dolazilo se zbog onoga što vam je trebalo, a onda i zbog dućandžije.

I još nešto se s tom promjenom dogodilo: umjesto muških dućandžija nastupile su ženske blagajnice. Naravno, kao što je prethodno bilo dućandžijki, tako se i danas nađe blagajnika, ali glupo bi bilo ne primijetiti da je jedno zanimanje iz muškoga prešlo u ženski rod. Blagajnici u samoposlugama su kao medicinska braća. Medicinski tehničari. Muške medicinske sestre. Vidite kakve samo probleme jezik ima s tim. Ali još veći problemi nastaju ako nas tobožnja politička korektnost navodi da sve to ne primjećujemo.

S prelaskom od dućana s pultom na samoposluge prešlo se iz patrijarhalnog u neki drukčiji svijet. Na žalost, neće to biti ni matrijarhat, ni sloboda i demokracija, nego upravo suprotno: teror kupca i stvaranje atmosfere u kojoj će sve biti njemu podčinjeno. Naravno, s ciljem da ga se na kraju prevari, tako da on kupi ono što mu ne treba ili da mu se uvali loš proizvod. U dućanima s pultom nije vam se moglo dogoditi da se nekažnjeno izderete na dućandžiju, jer bi vas taj, na kraju krajeva, mogao i ne uslužiti, mogao bi vam i zabraniti ulazak u svoj dućan. Na blagajnice se, međutim, dere svaka budala. I neviđeno je kakvih se sve bolesnika, psihopata i moralnih bijednika zatekne po samoposlugama – gotovo isključivo među kupcima. Mjera hrvatskoga političkog i svjetonazorskog otpora i oporbenaštva je – urlati na blagajnicu u samoposluzi. U nekim drugim zemljama je, vjerojatno, bolje, iako je suštinski raspored uloga isti. Blagajnice su pasivne, kupci su agresivni.

Tu su i korporacijski menadžeri i stručnjaci za ljudske resurse. Zahvaljujući njima i njihovoj mudrosti, koja je samjerljiva jedino s mudrošću članova centralnog komiteta kineske partije u vrijeme Kulturne revolucije, blagajnica u samoposluzi redovito je manje nego što bi ih trebalo biti, i onda u Konzumu i Interšparu stojimo u redovima koji su duži nego što su bili u socijalizmu. U Interšparu su se, povrh toga, dosjetili i da umjesto stalno zaposlenih blagajnica honorarno upošljavaju studentice, koje, pretpostavljam, plaćaju preko student servisa. Ne treba sumnjati da značajno bolji nisu ni korporacijski menadžeri i stručnjaci za ljudske resurse na Zapadu.

Naime, upravo iz takvog načina razmišljanja – koji je doveo do manjka otvorenih blagajni u Konzumu i studentica u Interšparu – rodila se ideja o futurističkoj samoposluzi u Seattleu, mjestu gdje ne radi nitko, nego kupac sve sam kupuje. Međutim, kako korporacijski menadžeri i rečeni ljudskoresursni stručnjaci umiju razmišljati samo o korporacijskim uštedama, i san im je da pogon funkcionira kao perpetum mobile ili barem kao robovlasnička farma u Tennesseeju početkom devetnaestog stoljeća, ali im mašta dosta loše radi, pa nisu u stanju unaprijed zamisliti do čega bi njihove uštede mogle dovesti i što bi na takav način mogli stvoriti, tako ni ovi što misle da su u Seattleu stvorili samoposlugu budućnosti, zapravo su ubili samoposlugu, a stvorili su nešto što je već odavno postojalo. Stvorili su džuboks!

Ne, šalim se, nisu stvorili džuboks, nego ono što je nastalo iz džuboksa. Znate da u prizemlju svake veće tvrtke, a onda i u svakoj većoj kancelariji, kao i u predvorjima bolnica, javnih ustanova, čekaonica, prolaznih soba i dvorana, postoje oni zastakljeni ormarići s pićem, čokoladicama i grickalicama, u koje ubaciš novčić, i preko jednostavnog elektroničkog stroja, nedostojnog kompjutorske časti, naručiš ono što ti se jede ili pije. Lažna samoposluga u Seattleu je, dakle, to isto, samo malo veće. A time što je veće, ponešto je i elektronički zahtjevnije. Međutim, između samoposluge u Seattleu i javnog zahoda blizu željezničkog kolodvora u Zürichu, također savršeno kompjutoriziranog, nikakve razlike, barem sa stanovišta nauke, tehnike i robotike, zapravo nema. Ili je razlika samo u tome što iza onog u Seattleu ne stoji ni originalna, ni dobra ideja, a iza zahoda u Zürichu stoje i dobra ideja i plemenit cilj. Samoposluga u Seaattleu dobro će činiti samo svojim vlasnicima i korporacijskim menadžerima, dok će stručnjaci za ljudske resurse zajebati sami sebe, pošto će i sami postati višak, jer ljudskih resursa u samoposluzi više nema, a zahod u Zürichu dobro čini svima koji imaju po dva ili po pet franaka za njegovo korištenje. I naravno, taj zahod ne čiste roboti, nego marljivi radnici i radnice, podrijetlom iz nekih manje sretnih zemalja, ali, vjerujte mi na riječ, ugodnije je čistiti besprijekorno čisti ciriški zahod, nego biti blagajnica u Konzumu i dočekivati sve te psihopate…

Osim što nisu izmislili ništa novo, u Seattleu nisu izmislili ni nešto praktično. Kako mislite da se u takvoj samoposluzi kupuje roba koja nije tipizirana ili formatirana? Ili kako mislite da će vam tu narezati mortadelu za sendvič, ako vam po volji nije baš onaj jedan tipizirani sendvič što je u prodaji? I što je najvažnije, kako mislite da će u takvoj samoposluzi budućnosti ljudi kupovati proizvode koji im ne trebaju? Onako kako ih kupuju i preko interneta. Da, jedino tako. Ali zašto bi itko išao u Samoposlugu da kupuje kao preko interneta?

Najprije će biti da je samoposluga u Seattleu marketinško-reklamni trik korporacije u čijem je vlasništvu, zloglasnog Amazona. Da bi još jednom širom svijeta proširili glas o sebi, i da bi lakomislenoj čeljadi, kakva je na dunjaluku većina, koja vjeruje u svako novo čudo, bilo da se oduševljava ili da ga se plaši, stvorili iluziju vlastite moći i važnosti, oni su otvorili lažnu samoposlugu u Seattleu. I evo vidite kako im je stvar uspjela: ovoga trenutka na hiljade istih ovakvih budala širom svijeta pišu o najnovijoj Amazonovoj svinjariji, svjesni ili nesvjesni toga da upravo ispisuju još jednu besplatnu reklamu korporaciji koja od takvog reklamiranja i živi, parazitirajući na glupostima jedne prezrele civilizacije koja se, kao i svaka civilizacija pred skorom propašću, nikako ne uspijeva nahraniti novim senzacijama.

Dopuštam li, na kraju, mogućnost da vrijeme pokaže kako sam bio u krivu, i da se ovakvi dućani prošire svijetom? Da, naravno, sasvim je moguće da se Amazon uskoro pojavi i u Europi, pa čak i na njezinim rubovima, i da se jednoga, istina prilično teško zamislivog, dana u Zagrebu otvori samoposluga bez blagajnica. Što ću tada učiniti? Požurit ću u kupovinu, čisto da vidim kako to izgleda, i je li zbilja kao džuboks. A nakon toga ću se, lijepo, vratiti Konzumu i Interšparu.

Naime, ako se i pojave samoposluge bez blagajnica, one će biti poput onih vitrina s pićima i grickalicama u koje ubacujete novčić, alternativna i usputna mjesta za kupovinu. Ali zar nitko više, samo zato što postoje te vitrine, ne kupuje sokove i grickalice u samoposluzi? Pravog šopinga nema bez ljudi, ni samoposluge bez blagajnica i bez teta koje režu sir i kobasicu. Nije to pitanje tradicije, nego je pitanje trgovine. Čovjek je društveno biće, a kupovina je društveni čin. I ne spominjite mi sad kupovinu preko interneta, jer ću vam sve ovo još jednom ispočetka ponoviti.

“Rituali Sufijskog reda”
Gurđijeva i De Hartmana
bude u meni
sliku
progona
Egejaca.

Svedočili su tom
događaju
moji preci…
a meni su se javili
jedno veče
sveci,
i rekli mi:

“U igri derviša
čućeš
melodiju
koju je komponovao
jermenski Grk.
Videćeš grad
Kostur,
i jedan tanki minaret,
a iznad tog minareta
oblak crn
kao kakav kožuh mrk.”

Gunj! Ne kožuh!
Pomislih u tom trenutku
Priviđenja
pa probah da viknem.
Na Kosovu smo to
zvali “gunj”!

Tada se opet javi svetac:
“Na arapskom “gunj”
kažemo “suf”
odatle “sufije”,
Sergios

sine.
No idi gradu
Kosturu
ne budi srdit
Srđane sine,
Sergije dete.”

Tad drugi svetac
svetlijeg orela
stade zboriti:

“Videćeš jedno
ćirilično
Ћ
U Kosturu gradu…
i žene u crnom
sa crnim krstom na čelu.
Biće i jedan derviš star,
ishabane odeće….
Priđi mu i reci:
Sv. Dimitrije
iz grada Soluna
šalje me.
I on će ti
ne brini
pokazati put,
gde te čekaju
Gurđijev i De Hartman,
Grk i Rus,
Mesec i Krst”.

Upravo izabrani čileanski predsjednik u povratu, multimilijunaš i ekonomist s Harvarda, Sebastián Piñera nakratko je zaustavio svečanost imenovanja svog kabineta da bi svi zajedno odali poštu pjesniku Nicanoru Parri, koji je ujutro tog 23. siječnja 2018. umro u sto i četvrtoj godini života. 

Umro je, iz Pineirine tačke gledišta, jedan siromah, ali istovremeno i najznačajniji živi Čileanac i Latinoamerikanac, pisac nesagledivog utjecaja na pjesništvo obje Amerike i na pjesništvo svijeta.

Rođen u jesen početka Velikog rata, u obitelji učitelja glazbe i radnice na farmi, koja će naroditi osmero djece, među njima i Nicanorovu tri godine mlađu sestru Violetu, glazbenicu, pjevačicu i sakupljačicu narodne baštine, mater latinoameričkog ljubavnog i angažiranog songa, autoricu pjesme “Gracias a la vida”, pomalo kriptične zahvalnice životu, što će ga Violeta okončati 1967, nekoliko godina pošto je pjesmu napisala, kuršumom u sljepoočnicu. (U povodu pjesnikove smrti poslušajte “Gracias a la vida” u jednoj od ove tri izvedbe: najboljoj – Mercedes Sosa, najpoznatijoj – Joan Baez, najpotresnijoj – same Violete Parra.)

Nicanor Parra studirao je fiziku u Čileu i u Sjedinjenim Američkim Državama, i za radnoga vijeka bio profesor teorijske fizike u Santiago de Čileu, te po najuglednijim američkim sveučilištima. Prvu knjigu pjesama objavio je još 1937. Nastupio je protiv lirske bolećivosti, sentimentalizma i pjesničke ceremonijalnosti. Pozivao je pjesnike da siđu s Olimpa i s Parnasa, pa da zađu među ljude, da osjete dah podzemlja, tvrde i banalne svakodnevice. Poezija je ono što nije poezija. Poezija su smijeh i suze, ali istovremeno. Previše je krvi proteklo pod našim nogama da bismo se zanosili lijeporijekom lirikom. Tako je poučavao Nicanor Parra, a njegov se glas dobro čuo.

On je pjesnik u koga su se ugledali američki bitnici, otac Allena Ginsberga i Lawrencea Ferlinghettija, posljednjeg u toj sljedbi koji je još uvijek živ. Poštovao ga je i volio i od njih mnogo mlađi i drukčiji, Roberto Bolaño. Taj fikcionalist američkih književnih povijesti u Parri je nalazio čvrstu tačku uporišta: uostalom, obojica su bili amerikanofili i anglofili. Žudili su za onom gornjom Amerikom, premda su životom i sudbinom bili pjesnici one donje. I premda su joj politički bili suprotstavljeni.

Nicanor Parra bio je, naravno, ljevičar. Ali za razliku od Violete, nije htio u čileansku komunističku partiju. Putovao je u Sovjetski Savez i oduševio se sovjetskim pjesnicima, ali samo pjesnicima. Podržao je Allendea, a odmah zatim mu se u svojim pjesmama počeo rugati. I to u ono vrijeme kada je ovom podrška bila najpotrebnija. Ali zašto bi pjesnik, zašto bi pisac podržao vođu, zašto bi bio prema njemu sentimentalan, zašto bi lagao? Nicanor Parra nije htio lagati. A onda se, istina slučajno, na nekakvoj vašingtonskoj gozbi rukovao s Nixonovom ženom. To mu nije oprošteno. Poslije je pisao o jadu i bijedi Pinochetove diktature.

Parra se bezbroj puta zamjerio svojima. Razočarali su se u njega, prestali se družiti, odbacivali ga, ali znajući uvijek i do kraja da je on Nicanor Parra, i da je, možda, u pravu, i da će na kraju svega, na kraju vremena, ipak biti po njegovom. I bilo je. Beskompromisno i tvrdoglavo, on nije sebe ni svoju anti-poeziju žrtvovao epohi, ni položio na oltar – patriotizma, komunizma, Latinske Amerike, Svijeta.

U bivšoj Jugoslaviji ustrajno je prevođen skoro sedamdeset godina, i objavljivan po književnim novinama i časopisima, i u pjesničkim antologijama kakvih je bilo u ono vrijeme. U posljednjih dvadesetak godina u Zagrebu su objavljene čak dvije Parrine knjige. Prva u odavno ugašenoj Nakladi MD, i u genijalno stiliziranom prepjevu Borisa Marune, još jednog njegovog sljedbenika i pjesničkog djeteta. Druga u Hrvatskoj sveučilišnoj nakladi i u prijevodu Mirjane Polić Bobić, objavljena je prije skoro dvije godine, i možda bi se još ponegdje mogla naći. Obje knjige su dragocjenosti.

I nešto osobno, što mi slobodno zamjerite: roman “Psi na jezeru”, koji se bavi životom i priključenijima jednoga fiktivnog bosanskog pjesnika, kao i sabrane pjesme tog pjesnika, što sam ih zatim napisao i objavio, dijelom su, ne samo nominalno, posvećeni Nicanoru Parri. Moj pjesnik zvao se Nikanor Nano Mazuth. 

penzioneri plaste
sevape, onostrane dionice.
potajice, patkama
nadijevaju imena: bela, matan, đulsa…
da se ne baci, ne zatrpa, šetnjom
troše korake.
kao usput, zastanu da osmotre
osmrtnice.
rezultate prijemnog
ispita.

DRVODJELJA

Dok djelja držalicu za sjekiru, udahnjuje u nju sopstvenu snagu, vjerujući da će ona preći u mišice onoga koji obara i cijepa stabla.

Kosište kada pravi, misli da će pred njim trava da bježi u otkose, a ne pred znojem kosca i uvijek gladnim ustima kose varcarke.

Svake noći drvodjelja sanja kako će da napravi čardak od tisovine, da mu urokljive oči zavidljivaca ne mogu nauditi, i u njemu krevet od meke lipovine za sebe i djevojku koju će dovesti iz trećeg sela. Onu koju je sreo kada je jednom sa sjekirom na ramenu tražio stablo jasena iz koga će izdjeljati pijetla i postaviti na sljeme novog čardaka.

 I još sanja kako će za budućeg sina napraviti igračku od cerovog drveta pomoću koje će u djetinjstvu tražiti skrovita mjesta za igru, a kada odraste na đurđevdanskom nebu zvijezdu koja će ga voditi kroz život.

Tada će, misli, imati sve, i za sebe ništa ne mora da djelja. Možda samo štap kojim će, kad ostari, u opalom lišću po stazi kojom će šetati, u dokolici, tražiti prohujale godine.