Није мени омладина крива…

očajan sam i nespokojan frizbijaš
žalosti me što loše bacam frizbi

u mojim smotanim pokretima
komplicira se jednostavna fizika

gubi se u zraku ravnomjeran lebd
i frizbi postaje kretenski projektil

koji prebrzo tone na muhama
ili besciljno pluta po svjetlosti

kad u lošem lebdu vidim svoj frizbi
neka mi se tuga nahvata na srce

neko nepremostivo stanje planktona
kao da sam mladost zaboravio na jezeru

sa razvalina dlana pozivaju nas ipak
da svakako ustrajemo da je život

dublja gajba i da za sve ima
dovoljno friške djeteline

samo baci frizbi zelenije

Razgovor za beogradski Nedeljnik vodio Nenad Čaluković

Ne doživljavam vas samo ja kao jednog od najvećih intelektualaca i pisaca na prostorima bivše SFRJ. Imajući u vidi sav vaš opus, možda je greh intervju krenuti s tom propalom zemljom, ali… Da je nekim slučajem opstala, Jugoslavija bi ove godine proslavila svoju stogodišnjicu. Ko bi slavio njen rođendan, a ko bi bili najveći  partibrejkersi na toj žurci?

– Nisam baš najbolji u žanru “šta bi bilo kad bi bilo”, ali jedno je sigurno: da je Jugoslavija kojim slučajem opstala, njezin bi rođendan, onaj stoti, vezan za 1918, ali i onaj sedamdeset i peti, vezan za Jajce i drugo zasjedanje AVNOJ-a, slavili, i to poimence, današnji hrvatski, srpski, a vjerovatno i bošnjački i bosanski nacionalistički vođe. Oni bi, naime, i u Jugoslaviji bili vođe. Ljudi s talentom za rad s masama, te za borbu protiv svakog sektašenja, anarholiberalizma, lijevih i desnih skretanja… A partibrejkersi bi i u tom slučaju bili oni koji su i danas partibrejkeri. Bilo bi ih malo, i bili bi jednako prezreni: Boris Dežulović, Kokan Mladenović, Oliver Frljić… Narod bi se, naravno, zgražavao nad takvima. Radnici zeničke željezare pisali bi proglase i peticije protiv Ante Tomića i njegovih zajebancija na račun Jugoslavije. Partijski bi aktivi raspravljali o klerikalnom mračnjaštvu Svetislava Basare. Da li bi se među remetilačkim faktorima velike proslave našao i neki političar? Teško mi je naslutiti takvog. Možda Milovan Đilas, ako bi o stogodišnjici ustao iz groba.

Konstatovali ste da je problem Balkana i stanovnika bivše Jugoslavije što su naše sudbine konstantno pomešane sa našom istorijom, te da čovek nikada ne može biti siguran da li živi svoj život ili svoju istoriju. Ko je za to odgovoran? Insistiranje na identitetu, kultura ili sama istorija?

– A da možda nismo pomalo i sami odgovorni? Živimo i umiremo u kolektivnim snovima i vizijama. Umjesto porodičnih grobnica, imamo masovne grobnice. Narod je naša prava porodica. Nema tu insistiranja na identitetu, nego upravo suprotno, redukcije identiteta. Dok su drugi koješta još osim toga što jesu u nacionalnom ili u vjerskom smislu, mi smo samo Srbi i Hrvati, pravoslavni i katolici. I ništa preko toga. I onda nam je, kao, neobično što stradavamo od nacionalnih sudbina, dok smo one individualne i privatne negdje zaturili. Mi precjenjujemo vlastite povijesti, povjerovali smo u to da kao Balkanci sopćemo pod viškom istorije, a zapravo se po svemu čini da imamo manjak istorije, a višak istorijske mašte, višak mita i legende. Većina naših istorijskih junaka su izmišljeni, nadopričani, epsko-lirski, a ne stvarni. Kada si umišljamo da smo imali tragičnu povijest, samo pokazujemo da baš i nismo upućeni u povijesti drugih, većih, ozbiljnijih i odgovornijih, koje danas smatramo sretnijim od sebe. Srpska ili hrvatska istorijska iskušenja i stradanja dječja su igra prema onome čemu su, recimo, u dvadesetom vijeku bili izloženi Finci. Mi da smo se 1939. tako zatekli između Trećeg Reicha i Staljinovog Sovjetskog Saveza, pa da smo, braneći se od Sovjeta, završili na Hitlerovoj strani i 1945. izgubili rat u kojem smo se, uglavnom, samo branili, nas ne bi ni bilo. A Finaca nekim čudom ne samo da ima, nego su sretni i bogati. I što je mnogo važnije od toga: Rusiju i Njemačku integrirali su u svoju povijest, u sjećanje i u kulturu ne stvarajući od njih vječne negativne mitove. Dakle, učinili su sve suprotno od onoga što čine ovdašnji narodi.

Niste jugonostalgičar i često ističete da vas za SFRJ najviše vežu ljudi. A šta mislite o ljudima koji danas vladaju na ovim prostorima? Koliko im vi verujete? I možete li da procenite gde nas oni vode?

– Ne vjerujem im. Ali to je manje važno od toga što ne vjerujem onima koji su za njih glasali i koji će uvijek i opet za njih glasati, svim onim malim i nesretnim ljudima, muškarcima i ženama, koji uredno izlaze na izbore, glasaju onako kako već glasaju, a između izbora žive tako jadno i bijedno, plaše se svake izgovorene riječi, apeliraju na solidarnost zajednice. Kad god televizija, svejedno koja i čija, prikazuje neku sirotinju s društvenog ruba, nekoga kome bi trebalo sagraditi novu kuću ili prikupiti humanitarnu pomoć za ovo ili za ono, ja samo gledam hoće li se na zidu iza nasretnika pojaviti neka slika, kalendar, ikona, hoće li se pojaviti nešto što pripada onom kolektivnom duhu koji je glasao i izglasao vlast na prošlim izborima. I, na žalost, obično se pojavi. E, sad zašto nisam jugonostalgičar. Prvo, mislim da plakanje nad boljom prošlošću nema smisla i da je i pomalo nedostojanstveno. Drugo, Jugoslavija nas je naučila onome od čega stradamo i danas. Svi smo u toj zemlji bili kao jedno, svi smo bili većina, tako da su i nacionalne manjine bile većina. U Jugoslaviji gotovo da i nije bilo disidenata: sve koji su to bili poimence znamo. A ljudi su se najviše plašili toga da po nekom, svejedno kojem, pitanju ne ostanu u manjini. Smisao demokratske procedure, smisao same demokratije je, međutim, da se čovjek ponaša u skladu sa svojim uvjerenjima i da to čini bez obzira na to što će ostati u manjini. Preduslov za demokratiju je pristajanje na to da ćeš sa svojim stavovima možda ostati sam. U Jugoslaviji je to bilo i nemoguće i nedopustivo, a danas je, da tako kažem, još i mnogo nemogućije. Mi propadamo, a ostatak svijeta nas prati u propasti.

Svetislav Basara je napisao: “Ljudi kojima unutrašnje vreme protiče brže od spoljašnjeg, pokretači su istorije’”. Ko su onda danas pokretači na književnom i političkom nebu u regionu?

– U politici danas više ne vidim ništa i nikog. Prije pet ili deset godina nekog bi se još i sjetio, dok je danas, čini mi se, svuda južno od Sutle pustoš i praznina, dobrovoljno pristajanje na vođu ili strah od režima. Možda je malo drukčije u Makedoniji, ili odjednom imamo iluziju da je tamo drukčije, ali čini se da su u Skoplju uspjeli formirati vlast na nekoj antinacionalističkoj, inkluzivnoj osnovi. A što se književnih pokretača tiče, tu je stvar mnogo jednostavnija i, rekao bih, čistija. Pokretači su oni koji dobro pišu, a u stanju su pokrenuti samo one koji dobro čitaju. A tko su po mom mišljenju ti, to se može vidjeti iz novinskih tekstova i eseja koje prilično redovno pišem o knjigama, i to na način da se ne obazirem na činjenicu što živim u Zagrebu, pa bih, je li tako, prema vojnom rasporedu i službenoj dužnosti, trebao čitati samo hrvatske knjige i pisati samo o hrvatskim knjigama, nego pišem o onome što sam pročitao na cjelokupnom području međusobno razumljivih jezika.

Opšti je utisak da su se intelektualci, verujem ne samo u Srbiji, mahom povukli iz političkog života. Nervira li vas njihova pasivnost? I koji je uzrok takvog procesa?

– Nisam siguran šta bi to danas, koji bi to danas bili ti intelektualci. Ako je riječ o onima koji su posvršavali fakultete, doktorirali, uzdignuli se u akademike, takvih je među vladajućim, kao i među opozicijskim političarima većina. Ako se pod intelektualcem misli na onoga koji mnogo čita i u svemu se vodi za vlastitim, a ne recimo za partijskim ili crkveno-partijskim mišljenjem, tada se zaista može steći utisak da su se intelektualci povukli iz političkog života. Ali i taj bi utisak bio pogrešan. Nisu se oni povukli, nego ih je potjeralo. Politici nisu potrebni jer previše komplikuju, a tabloidima su nerazumljivi, jer tabloidžije ne čitaju ništa što je duže od tvita, tako da ih i oni izbjegavaju. Ovo je vrijeme kada se i sama potreba da se misli svojom glavom smatra slabošću, posljedicom kompleksa i frustracija, svojevrsnom invalidnošću. Zašto bi pored Donalda Trampa iko mislio kad i ne misleći možeš biti jednako genijalan kao on? Ili zašto bi pored Donalda Trampa iko mislio kada će se uvijek bolje čuti on koji zapravo ništa ne misli? Naravno, Trampovo ime po vlastitoj volji i ukusu možete zamijeniti nekim drugim, lokalnim imenima.

Rizikujući da se radi o pitanju iz domena fraze, ali u kakvom je statusu kultura na ovim prostorima? Ko nju diktira recimo u Srbiji ili u Hrvatskoj?

– Gledano iz Hrvatske, u Srbiji još uvijek postoji i živa kulturna scena i potreba za proizvodnjom žive kulture, a onda i, što je najfantastičnije, želja vladajućih da se dodvore kulturnjacima ili, tačnije rečeno, da ih nadmaše. Recimo, slušam na RTS-u kako je premijerka Ana Brnabić ispregovarala izložbu Marine Abramović. Nebitno je da li se to zaista tako i dogodilo, jer je sama vijest iz hrvatske perspektive fantastična. Ovdje se politika vrlo aktivno i uspješno bori protiv kulture. Ta je borba započeta u mandatu Zorana Milanovića, koji je kulturu smatrao nužnim potrošačkim zlom, pa kao ozbiljan čovjek nikad za svog mandata nije posjetio pozorišnu predstavu, izložbu ili, ne daj Bože, književnu večer, a kada bi mu neko spomenuo uglednog pisca, pritom i ljevičara Vjerana Zuppu, s visine je odgovarao – a tko je taj?, a ista je ta borba samo nastavljena pod desnom, izrazito klerikalnom vlašću koja je uslijedila, a čiji su komesari započeli progoniti one zapravo malobrojne nepodobne i slobodarski raspoložene umjetnike, dakle one famozne intelektualce, kao antihrvatske elemente, pritajene Jugoslavene, klevetnike domovinskog rata… Namjera je da se cjelokupna kultura nekako prekodira, a zatim da ju se privede u nadležnost Katoličke crkve, mjesnih biskupa i župnika, koji već danas sasvim ozbiljno cenzuriraju pozorišne predstave i filmove, objavljujući na nedeljnim misama šta može, a šta ne može u javnost. Dakle, iz hrvatske je perspektive posve nezamislivo da vlasti u Srbiji imaju neki odnos, pa još i pozitivan, prema Marini Abramović. Ali da ne mislite da idealiziram stanje u Srbiji: ja vjerujem da će i kod vas biti onako kako je danas kod nas, samo s malim zakašnjenjem, te nakon što uđete u Europsku Uniju.

Mediji su ovde često na udaru javnosti. Svojevremno ste ,,Embahade’’ Miloša Crnjanskog okarakterisali kao najtabloidnije delo u srpskoj književnosti. Može li danas da se poredi medijska i književna scena?

– Nije li čudno to što kažete: mediji su na udaru javnosti! Pa ko je to onda ta javnost ako su mediji na njenom udaru? Ne bi li bilo logično da su političari, vladajući ili opozicioni, na udaru javnosti, a da mediji rade na tome da artikuliraju i artikulišu glas javnosti? A što se tiče poređenja medijske i književne scene, mislim da su ona besmislena. Najprije, ne vjerujem da književna scena postoji. Postoje neki dobri pisci, koji povremeno objavljuju knjige, i postoji izvjestan broj dobrih čitalaca koji onda te knjige čitaju. U osnovi, princip je suprotan principu koji vlada na medijskoj sceni. Novine su rijetko u potrazi za dobrim čitaocima, rijetko pišu baš za njih. Novine traže svakog čitaoca, i pritom često podcjenjuju publiku. A kada je sasvim podcijene, onda se govori o krizi printa, o krizi štampe, o šteti koju je prouzročio internet. Iako internet nije ni za šta kriv, a ozbiljna je štampa zapala u krizu jer je iz straha od tabloida krenula da podcjenjuje svoju publiku, da se tabloidizira. I tako su pametni ljudi sve manje i manje čitali novine. Poučno, kao u bajkama.

Nakon smrti Aleksandra Tijanića, napisali ste esej u kome ste priznali da vam je imponovalo što ste s njim zajedno radili u “Dalmaciji”, mada nikada niste bili na zajedničkoj večeri, a i kasnije vas je razočarao. Tijanić je u svom poslednjem intervjuu, koji je dao za Nedeljnik, ocenio da je “Srbija pretragična za prozu, prekomična za poeziju”. U koji književni žanr biste vi svrstali Srbiju?

– Moj rastanak s Tijanićem bio je malo kompleksniji. Nisam bio za redakcijskim svečanim stolovima kada je on bio “gigant hrvatskog novinarstva”, ali razočarenje koje spominjete, a tiče se njegovog angažmana tokom devedesetih i pristupanja vladajućem dvoru, nije predstavljalo završetak. Kraj je bio puno sentimentalniji, ljepši, na neki način i sretniji, ali ga ja ovdje neću prepričavati. Neka nešto ostane i prešućeno. Sretali smo se mi još u Beogradu, dvijehiljaditih. I važno mi je da smo se sretali. Pitate za žanr u kojem je Srbija? To je preteško pitanje, na koje nema jednoznačnog i jedinstvenog odgovora, a možda ni ja nisam prava osoba za takvo pitanje. Da je živ, Stanislav Vinaver bi vam bi najbolje odgovorio. A za drugo mišljenje, nakon Vinavera, preporučio bih Krležu. Njihovi odgovori bi, možda, bili u međusobnoj opoziciji, ali istinit bi bio i jedan i drugi. Iako bi, možda, bili i slični.

Na poslednjem beogradskom Sajma knjiga govorili ste na književnoj pozornici s akademikom Tiborom Varadijem. Kako vam se čini rad SANU i HAZU?

– Ne želim govoriti o ovim ustanovama da time ne uvrijedim neke pametne i odgovorne ljude koji u njima participiraju.

Ivo Andrić je govorio kako Borislav Mihajlović Mihiz zna više o Prokletoj avliji od njega samog. S druge strane Mihiz nikada nije postao član SANU, ali je to njega nije doticalo. Da li je nestala ta pojava u književnosti u kojoj nobelovac može da kaže da jedan književni kritičar zna više o knjizi na kojoj je on radio čak 26 godina?

– Mislim da Andrić tako nije govorio govoreći o književnom kritičaru, nego je govorio govoreći o Borislavu Mihajloviću Mihizu. Isto tako, osluhnite te riječi još jednom: ne čini li vam se i da je, govoreći tako, bio pomalo dvosmislen i da se njegove riječi mogu shvatiti i kao fina starovremena zafrkancija na Mihizov račun. Eto, to je, zapravo, intelektualac: čovjek koji izgovara rečenice koje su i kompliment i ono što je komplimentu suprotno, a da to ne čini iz razloga mentalne ekvilibristike, nego zato što je istina i jedno i drugo. Ali da odgovorim na pitanje: nema danas među živima ni Andrića ni Mihiza. I vjerovatno ih neće ni biti. Ali dok smo živi mi, ne smijemo da prestanemo čitati i razmišljati kao da su Andrić i Mihiz živi. Razumijete šta govorim?

“Postoji samo jedna istina, cijela kao stijena, a ipak sastavljena od tri dijela. Nema na svijetu više od tri čovjeka, tri sudbine i tri priče’’. Ovo su reči koje  se nalaze na kraju vaše knjige “Gloria in excelsis’’ koje izgovara jedan sporedan i nešarmantan lik. Krleža je rekao da vredi samo onaj spomenik koji je rušen tri puta. Čega još ne bi bilo u književnosti bez broja tri?

– Odlično pitanje, na koje bi se mogla dati dva odgovora. Prvi bi bio nonfikcionalni, i predstavljao bi knjigu od barem petsto stranica. Drugi bi bio fikcionalni, i predstavljao bi knjigu od još barem petsto stranica. Bio bih sretan da budem prvi čitalac obje te knjige. Na govor o simbolici broja tri najprije bismo, vjerovatno, pozvali kršćanske i hrišćanske teologe, svih denominacija. Potom bismo mogli preći na govor o trilogijama u književnosti i na filmu, koji bi imao veliki finale u Kžištofu Kješlovskom. Onda bismo u pomoć pozvali heraldičare, dizajnere, psihoanalitičara, da nam nešto kažu o znaku i simbolici naših trobojki… I sve bi to mogla biti fikcija.

Pošto ste njihov odličan  poznavalac, šta mislite kako bi nas danas opisali Crnjanski, Krleža i Ivo Andrić?

– Ne, nisam poznavalac, samo sam čitalac. Nisam siguran da bi nas sva trojica opisivali. Krleža, vjerovatno, bi. On je imao strast za istorijske nakaze i beskrajno razumijevanje za svoj rod, hrvatski pa srpski. Ivo Andrić bi se, preživljavajući tako povodanj kretenluka, zatvorio u kuću i pisao svoje nenapisane romane. Ako ih je tokom rata napisao tri, napisao bi još tri. A Crnjanski bi, zlosretnik, opet šusterisao u nekom Londonu i bezuspješno pokušavao pisati na engleskom. I onda bi u furioznom naletu očajanja napisao još jedan genijalan emigrantski roman. Eto, tako se to meni čini.

A da li bi Nušić i Domanović danas bili uticajni na Tviteru?

– Radoje Domanović, možda, i bi. On bi tvitao i činio ršum po fejsbuku. Nušića kao ozbiljnog čovjeka ne bi bilo po društvenim mrežama. Uzgajao bi svoju mrzovolju, genije.

Postavite li nekada sebi pitanje: kuda ide ovaj svet?

– Ne. Ali se nadam da tamo neće otići za mog života.

Šta vas najviše plaši u 2018? Da li je to možda Tramp?

– U 2018. me ne plaši ništa što me već nije plašilo u 2017. Tramp? Ne, više me strah balkanskih hulja i divljaka.

Vaš poslednji roman ,”Wilimowski”’ inspirisan je biografijom istorijske ličnosti, fudbalera Ernsta Vilimovskog. Na Mundijalu u Brazilu 2014. godine navijali ste za Edina Džeka i Bosnu i Hercegovinu. Pošto na Svetskom prvenstvu u Rusiji neće biti BiH, za koga ćete navijati?

– Zašto mislite da bih trebao navijati za naše? Šta god i koga god da pod našima podrazumijevamo. Navijat ću, kao i toliko puta do sada, za neke romantične autsajdere i čudotvorce, kakvi obično nailaze iz Južne Amerike i Afrike, ali ih se ne može unaprijed znati. Kakav problem imam s našima? Možda upravo taj što su naši. Bili bi bolji da su nečiji drugi.

(16. 8. 1993.)

Za dva sata ću umrijeti. Kosa oprana kamilicom, bijela kao snijeg, pomiješat će se s prašinom s utabanog puta i posivjeti. Zapamtio je otiske stopala, od broja osamnaest do trideset i šest, razbijene dijelove tijela i blatnjave prste, a uskoro će zapamtiti cijelo moje tijelo, dugačko jedan metar i šezdeset centimetara. Suha zemlja upit će moju DNK i neće dati da me isperu ni kiše ni snjegovi. Uvijek ću ostati malo ispod površine, možda iz mene naraste trava.

Šljive su prezrele. Uhvatim jednu i povučem. Osjetim ljubičasti pljusak. Na haljini ostavlja smeđe mrlje. Grudi su ostale čiste. Tamo će se raširiti ona koja će od svijetlocrvene preći u crnu kad me ostave položenu na najlon u improviziranoj mrtvačnici. Tu neću biti sama. Na glavi će mi biti hladna kruna od modrih prstiju.  Kad bih mogla tada udahnuti znala bih kako je rezak miris odstajale smrti. Ali, fotograf će znati. Približit će se i otkriti moje tijelo i lice umotano u srebrnu foliju. Koža i usne bit će plavi, kao oči sada. Nagnut će se, pogledati me kroz objektiv, i napraviti moju posljednju fotografiju. Oči će mi biti zatvorene, ispod nosa stvrdnuti, crni trag. Svoje će lice obrisati rukavom košulje, plavo-bijele pruge upit će suze i znoj. Postat ću dio njegove jezive arhive.

Za jedan sat će se niz šumu, kao kamena lavina, sručiti silina zdravih, muških tijela. Jedan od njih će mi željeznim prstom pokazati da stanem treća u redu. U njemu ću biti najniža. Crne glave na visokim tijelima s moje obje strane okrenut će se prema meni, kao cvijeće prema suncu. Onaj iz čije će vatrene kiše jedna iskra pogoditi moje grudi nosit će kapu nakrivo. Stat će ispod babine jabuke. Dijelit će nas samo niska, bodljikava ograda. Oslonit će se nogom na drvenu klupu, u hladovini. Na mjesto za odmor. Neće znati da ga iza niskog prozora, točno između dvije vreće s pijeskom gleda jedno zeleno oko. Kad padnem ja, past će i on. Njega će kući odnijeti snažne bratove ruke, crne od sunca, a mene bijele, još dječačke, ruke moga brata.

I paradajzi su prezreli, gnječimo ih cijeli dan i ubacujemo u vrući kotao iz kojeg, kao iz vulkana, prska crveni sos. Pada po prorijeđenoj travi, a bube i mravi bježe kao od požara. Na stolu su oprane,  suhe tegle od marmelade. Kad ih napunimo i složimo začut ćemo jeku nepoznatih glasova. Tad će mi se tijelo malo skupiti, disanje ubrzati, a krv strelovito jurnuti žilama. Tri crvena, staklena reda, ulegnuta od težine, dugo će stajati netaknuta.

Pjenušava kisela voda slijeva se po mekanom narančastom talogu. Prstima razmažem površinu i kratko obojim izvor. Oko njega su tople lokve sa zelenim rubovima. Stopala rashladim ispod stršeće cijevi i napunim plastične boce. Asfalt je užaren i pust. Bijela linija izbrisana. Šuma duboka i mračna, još uvijek mirna. Kad je kasnije budu gledali s one strane Bosne bit će u plamenu, a pepeljasti komadići drveća padat će na naše krovove. Nestat će sva ptičja gnijezda.

Pruga je obrasla avdikom, šine zahrđale. Izujem se i prošećem, kao po gredi. Ne izdržim dugo, prži me vruće željezo. Navučem papuče i osjetim ugodu tople gume. Uberem sitne kupine i sve ih odjednom stavim u usta. Grlom mi poteče slatkokiseli krvavi sok. Ruke obrišem od haljinu. Sjednem na bijeli, pružni kamen ispred Ferizove kuće. Tamo se odmaraju dvije sive mačke. Mršava im tijela dišu sporo. Prozori su zastrti nekad bijelom, tvrdom plahtom, vrata zatvorena. Staklo je napuklo dijagonalno, spojeno smeđom ljepljivom trakom. Iz kišom razgrađenih betonskih okvira provirili žuti maslačci. Suho kukuruzište iza kuće ne šušti. Na crnom kablu dalekovoda, iznad stoga sijena poredale se vrane, blistavocrne. Kad polete i rašire velika krila, začut će se škljocanje potrošene brave. Tamnoputi muškarac, spuštenog nosa, sa šeširom na glavi pogledom će dati znak na koji će iz zasjede, kao u dječjoj igri iz rupa, ormara, ispod stolova iskočiti hitre noge. Cigančice za gledanje rasut će se po podu, pregazit će ih snažno stegnute čizme. Mačke će se uspeti na visoki orah. Stabljike kukuruza popadat će, jedna po jedna.

Groblje na brežuljku mi je za leđima, kad se gleda s planine izgleda kao lopta s gusto zbijenim točkama. Mene neće tamo pokopati. Cijeli će dan dva vojnika u njegovu podnožju, u skrivenom, sjenom zastrtom dijelu kopati duboke rupe. Iz njih će se izmigoljiti gliste i crvi i potražiti novo utočište. Moja je zadnja u nizu. S mene neće skinuti foliju. Nosit ću je umjesto svečane haljine. Kad me u drvenom kovčegu budu spuštali u zemlju oko mene će stajati tek nekoliko pari umornih nogu. Buketi divljeg cvijeća u čas će se smežurati i poleći po vrućoj zemlji. Šuma će se ugasiti, još će se samo ponegdje vidjeti blijedi uvojci dima. S vremenom će bijela slova na drvenom križu olabaviti, čavli zahrđati. Rahla zemlja će se uleći, a po njoj će se umjesto kamene ploče stvrdnuti raznobojni vosak.

Sad… sad su mi oči vlažne. Majka je mutna, a on je već nakrivio kapu.

Bosna je

Mozaik od žvaka
Na platou Skenderije

Kauč
Zastrt dekom

Vreo
Sulunar

GRNČAR

Napuni korito najfinijom glinom, iskopanom na zaravni ispod očevog groba, isitni je ogrubjelim prstima u čijim jagodicama miruju i čas svog vaskrsnuća čekaju najčudesnije šare, preslikane sa ozvjezdanog neba, nalije vodu sa izvora ispod razgranatih žila divlje oskoruše, sve to začini kapljicama znoja sa čela u kojima se ogleda jutarnje sunce, pa dugo i strpljivo mijesi, kao što je majka pripremala tijesto za božićnu česnicu.

Kada glina u njegovim šakama postane nježna i topla kao djevojačke grudi, otkine komad u obliku jabuke, oblikuje ga u srce, pa stavi na točak na kome se njegove misli vrtlože u želju da blizu grnčarske radnje sagradi kuću s velikim prozorima.

Dok desna noga igra u ritmu njegovih damara, osjeća kako se pod dlanovima, isijavajući nevidljive varnice, glina pretvara u budući vrč iz koga će, kada sa djevojkom, koja često u isto vrijeme kad i on dolazi na izvor pod oskorušom, rodi sina, ispiti ruj s njenog lica zajedno s vinom.

Zavuče se zavičaj pod rebra
Kao buba pod kamen

Kamenčić onaj
Pred zgradom

Neprevrnut

Jutros sam sanjao nešto vrlo onespokojavajuće: Vozim se mojim dvadesetogodišnjim crvenim puntom Bulevarom oslobođenja. Odjednom iz desne trake uleće crni kombi na kom sa strane belim kitnjastim slovima piše: Pogrebno preduzeće, Pantić & sinovi. Kombi me potiskuje savim u levu traku tako da sam prinuđen da se zaustavim da se ne bi sudarili. Šta ovo treba da znači? Inače poznajem čoveka, tog Pantića. U mladosti je svirao bas gitaru u jednom poznatom novotalasnom bendu. Zvali su ga Genije bas gitare. Trenutno je aktuelna dodela Ninove nagrade, ovde u Srbiji a i šire, prate ljudi to i dan-danas i u Hrvatskoj i u Bosni. Iako me čitava ta parada više uopšte ne interesuje, padaju mi neke gluposti na pamet. Činjenica je da je tu uglednu nagradu dobilo mnogo beznačajnih autora, mnogo bezvrednih romana. Inače, ovo je mišljenje i mnogih uglednih knj. kritičara, čak članova Ninovog žirija. Da ne bude zabune, odmah da kažem: Ja sam sam jedan od tih bledih likova, tj. moj lajt romančić Bernardijeva soba koji je ovenčan Ninovom nagradom za 2011. godinu. Ovo nije nikakva lažna skromnost, apsolutno sam ubeđen u to i svejedno mi je. Ipak, dobra strana tog privida književnog uspeha je da sam novcem od nagrade otvorio piljarnicu od koje ja i moja porodica nekako preživljavamo. Naravno, uvek se postavlja pitanje: Da li se nagrada dodeljuje piscu ili knjizi? Najčešće piscu, dakle liku, sam roman je manje bitan, bitna je empatija ili animozitet članova žirija. U mom slučaju je izgleda to presudilo. Poznat sam kao simpatičan čikica, svi me vole. Ako se, ne daj bože, kojim slučajem nađem u društvu nekih pisaca, ili još gore, knj. kritičara, odmah čujem ono: Di si, genije?! (čitaj: Gde si, jadniče?!) Pad kriterijuma posebno je primetan u poslednjih desetak godina. Da bi se sačuvao ugled nagrade, trebalo bi učiniti nešto. Na primer: trebalo bi ustanoviti oduzimanje nagrade pojedinim autorima. Svake godine, osim dodele, žiri treba i da oduzme nagradu nekima od prošlih dobitnika. Evo, mogli bi da počnu od mene. Žiri treba da proceni da li se u poslednjih deset godina neki nagrađeni roman “primio” ili nije. Takođe, da li je taj nagrađeni autor nestao sa književne scene, tj. nije objavio ništa u poslednjih pet godina, tako da ja, recimo, apsolutno ispunjavam uslove da mi se ta nagrada oduzme. Mojih knjiga nema u knjižarama a i nestao sam, jednostavno, nema me nigde, već dugi niz godina nisam objavio ništa. Imam važnija posla za tezgom. Bilo bi veoma korisno pročistiti spisak Ninovih dobitnika. Možda čak odmah početi sa desetak autora koji su dobili nagradu u 21. veku. Kada sam imao promociju povodom te nagrade, u proleće 2012. u mom rodnom mestu Staroj Pazovi, iz publike se javio za reč neki gimnazijski profesor književnosti, rekao je: Pa ovo je sramota, ovu nagradu su dobijali Krleža, Davičo, Crnjanski, a šta je sad ovo, ko je ovaj čovek? I bio je u pravu. Ninova nagrada je mnogo izgubila na značaju raspadom jugoslovenskog kulturnog, tj. književnog prostora. U šali sam jednom rekao: Da se nije raspala Jugoslavija, ja nikada ne bih dobio Ninovu nagradu. Cena mog zadovoljstva je bila opasno skupa. Da me je neko stavio pred izbor: Ninova nagrada ili opstanak Jugoslavije? Ohoho! Ipak, možda bi bio spas njenog ugleda, da postane regionalna nagrada, dakle, da opet pokriva Srbiju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru. Nije bitno kako se zove jezik na kom se pišu knjige, bitno je da nam za čitanje tih knjiga prevodilac nije potreban, makar bile bledunjave i nikakve, makar bile ovenčane i Ninovom nagradom. 

KOKINO, KAZIMIR

Otkada su parkirani automobili zauzeli ionako tesne trotoare po gradu, broj pešaka-žrtava je rastao u korak sa onim pregaženih pasa i mačaka. Sa nestankom poslednje zaštite pred razularenim automobilima-kuršumima, pešaci su se uplašeno razbežali kud koji mili moji pred pretnjom nadolazećeg režanja mašina. Neki od njih bi se sakrili iza karoserije najbližeg parkiranog auta, neki bi se podvukli pod njega, samo da se sakriju od terminatora na četiri točka. Drveće se ne može koristiti kao zaklon, jer je posečeno po naredbi gradskih moćnika da ne bi smetali “slobodnom saobraćaju“.

Trčeći slalom po trotoaru, između brojno dominantnih automobila, gospodin A., sa rukama u džepovima starog, ali dobro očuvanog plavog kaputa, ugleda prijatelja, gospodina I., prilepljenog uz jedan reno, kako proklinje nesavesne šofere: – Ajmo na kafu. – Da požurimo dok nas neki od ovih ludih vozača ne pokosi – odgovara mu ovaj, ubrzanog daha.

Lepota nekog drevnog hrama ne proizlazi od toga što je služio kao azil za određenu sadržinu života, nego od toga što je njegov oblik nastao od čiste percepcije plastičnih odnosa. Ta umetnička percepcija (koja u građi hrama postaje oblik) je skupocena i živa za sve nas, za sva vremena iako sadržaj života u vreme nastanka hrama odavno ne postoji.

Ideja o izletu na Kokino, odakle potiču preci gospodina A. došla je pre nego što je tamo otkrivena megalitska opservatorija (što ga je, svakako, ispunila pionirskom praljudskom gordošću), ali je sve ostalo na kafanskim dogovorima, iako su već počeli da se štampaju kalendari sa drevnim ruševinama u netaknutom prirodnom ambijentu. Ali iskreno rečeno, g-in A. i g-in I. su pravi gnjavatori, kod njih je sve nadugačko i naširoko, a efekat… ispod očekivanja!

Ionako će doći divlji da isteraju pitome. Varvari skrnave svetinje, gnusni na četiri točka eliminišu izgubljene pešake. A onda, kao da se ništa nije dogodilo, posle nekoliko decenija među ruševinama hrama iznikla trava i neki čoban dovodi svoje stado na ispašu, baš tu. Posle par dana, jedan pešak pred naletom besnog automobila skameni se na istom mestu, na istoj zebra gde je bio prignječen penzioner koji je žurio prema obdaništu da sačeka svoju unuku. Na livadi je tiho i momčić poduprt na jednom od razbacanih kamenja nekadašnjeg hrama polako briše oznojeno čelo, dok ovčice unaokolo mirno žvaču travu. Pešak, otkako automobil strelovito protutnja kraj njega, podskoči, pa se zatrča prema trotoaru, skide naočare (dioptrija 4,5), “uh, ludak”, kad – “zdravo, otkud ti tu?” – obraća mu se veseo glas, vraća naočare na čelo i pred sobom vidi najslađe stvorenje u svom dosadašnjem životu. Milo mu je što je tu, pred njim, kao da nisu prošla tolika proleća od onog njihovog. Svaka asocijacija u vezi prethodnog incidenta je izbrisana. Bez straha, bez surovosti.

crni kvadrat = senzibilitet

bela pozadina = ono što je van senzibiliteta

Lepe životinje spavaju u crnom kvadratu. Neugroženi, razumljivi na svim jezicima, očuvani u svom čulnom obliku. Istovremeno i čisti – duhovna higijena, odbacivanje nedostojnih tovara.

Gospodin A. i gospodin I. ponekad umeju da zasednu. Još uvek se nisu dogovorili kada će za Kokino, sutra izjutra, prekosutra izjutra, ili možda najbolje – u nedelju. Jedna trudnica ulazi u kafanu. – Olgina ćerka?… Olga iz naše gimnazije. Olga Janevska. – Moja Olga. Malopre sam je video na ulici. – Ma šta mi reče. Nije moguće.

Nezavisne duše ostavljaju podnapita tela i putuju. Ka crnom kvadratu! Ka crnom kvadratu!

S makedonskog preveo autor