Još malo i velika će gospa pod suknju svoju
Od satena, tešku i tromu, opkročiti nas i našu

Sjenu u polju. Šištat će Hercegovina pjesmom zrikavaca
Ko bogov lonac koji treba da raskuha glavu

U mesoždere odmetnutog jelena. Mjesec avgust
Puknut će ko šipak i mi ćemo ga šivat

Rukama u nama prespalog hirurga. Blago opijeni
Iglama ćemo sljubljivati jaru i paru

Koja iz zemlje i rijeka, u svitanje, hlapi kao iz vjernika
Vjera. Zatim ćemo jezerima krpit mora

Pod koru bora demetiti rizla, da nem se ljeto vrati
Polukružnije od frizbija. Ostat će na kraju avgust u kalendaru

Kao ambalaža što se ne baca, što u njoj
Kad naperiš uho, kao u školjci, čuješ šum mora umrlog.

Nakraju ljeta, sva šuma će u red da čeka
Da je majka kuplje, jer sutra je škola, danas nedjelja…

Sve životinje će potjerati hajte svojim kućama
Oštriti olovke, perje u pernice, brusite krzna okrzana

U sveskama tekama uši ispeglajte, u čitankama i kajdankama
I budite jagodica nježnih po oklempavljelim dosadama…

U mojoj ulici neko u mrkli čas govori glasno nikako ne bih da izvirujem na prozor baš me briga tko je sigurno ga ne poznajem još gore ako znam a možda je i naoružan

Nego pišem pišem pišem ionako spasa nema a malo mi lakše sa slovima nađe se utjeha neka zaštita neka skrovita nada riječ spasenja svitanja mog nebeskog zaštitnika tamnog spasitelja

Oslobađa me riječ od noći iz straha izbavlja pisanje noćna vježba lijepog privida stvarnog očaja i uvijek novog drhtaja zaštita od demona mene samoga i još goreg tamnog sve tamnijeg svitanja

Da bi se došlo do groba prije Lisinice, treba se spustiti nazad, sve do kapela, mrtvačnice i glavne česme, pa pokraj vrba i topola – koje su odavno posječene – do druge katoličke parcele, na suprotnoj strani Bara. Tamo odmah uz put, na najboljem mjestu, u dnu parcele, s pogledom na pravoslavne koji su preko puta, prija je početkom sedamdesetih gradila grobnicu. Na Sepetarevcu se, u kući, daleko od ušiju svojte, govorilo i da je grobnica prevelika, i da Lisseovima nikako ne treba tolika, i da je dedo Viktor ne bi toliku ni gradio, ali takva je prija, sklona megalomaniji, pretjerivanju i kiču. U to vrijeme, dok je prija Lisinica gradila grobnicu, a trajalo je to i dva proljeća, jer je zidarima trebalo da sazidaju podzemnu betonsku konstrukciju sa nišama za četiri sanduka – što je bila i ostala standardna mjera mediteranske grobnice – mi smo već imali svoj nadgrobnik i svog pokojnika, pa bismo, obilazeći ga dvaput mjesečno, svraćali na Koševskom brdo, kod prije i dede na kafu, Maraska sok na razmućivanje i na priču. U sjećanju vazda je za tih posjeta bilo ljeto, vazda se sjedilo u sjenovitoj bašči, po kojoj su bili raspoređeni keramički vrtni patuljci, i gdje bi se ja sam sa sobom igrao. Vjerojatno sam bio dojmljen onim što bih prethodno vidio, čuo ili osjetio na groblju, pa su mi se tu, u bašči kod prije i dede, razređivali utisci te bi se u igri pretvarali u nešto drugo, možda dublje i više, tek ta je bašča bila i zadugo ostala najčešće i najprisutnije prizorište mojih noćnih snova i mora. Zamišljeno mjesto na kojem sam, bit će, razgovarao i dogovarao se s mrtvima.

Četrdeset godina kasnije, grobnica s njih troje, prijom, dedom i njihovim sinom Robertom, nije više tako velika. Osim što se u međuvremenu smanjila, i više nema drveća da joj čine hlad, grobnica je u međuvremenu oronula. Načeta je vremenom koje je u međuvremenu nastavilo da prolazi samo od sebe, mimo volje onih koji su je gradili i zidali, pa se pomalo i radovali tome što će jednoga dana njima u čast biti otklapana mramorna ploča, da unutra legnu i nikad više ne izađu. Kada su tako polijegali, vrijeme svijeta razišlo se s njihovim subjektivnim vremenom. Sjećanja i snovi – ako ponekad još sanjam bašču na Koševskom brdu – njihovo su jedino preostalo utočište u ovom za njih tuđem vremenu.

Odmah iza, zaklonjen prevelikom objavnom mramornom pločom prije Lisinice, grob je, dvodijelni, prostrani, i nadgrobnik, mnogo skromniji, pod kojim leže troje Sokolovskih. Dvije Marije, jednu su zvali Mila, drugu Ria, jedna bje sestra, druga žena (više ne znam koja mu je od njih dvije bila što), Matije Sokolovskog. A on, Matija, bio je činovnik sarajevski, i jedan od nekoliko životnih prijatelja Franje Rejca. Te što je od prijateljstva skoro i važnije – stalni, višedesetljetni Franjin partner u preferancu. Moj djed, sastavljen i sačinjen gotovo sve od samih viškova – zato se ja u svom životu bakćem i snalazim s manjkovima – osim što je znao previše materinjih i stranih jezika za jedan željezničarski život, osim što je bio pedant i što je uredno bilježio i arhivirao svaku važnu i nevažnu pojedinost svoje svakodnevice i svakodnevice svojih bližnjih, osim što je bio temeljito načitan i obrazovan u svemu što ga je zanimalo, te samo u onom što ga je zanimalo, osim što je umio sa pčelama, razgovarao je s njima, imao najveću pčelarsku literaturu u Sarajevu, objavljenu na pet jezika, i što je sastavio cijelu jednu pčelinju povijest koju sam u “Rodu” pokušavao da rekonstruiram na osnovu sačuvanjih pabiraka, osim svega toga, dakle, što ga je činilo izuzetnim među ljudima, bližnjima i onim drugim, bio je neprevaziđeni igrač preferansa, onaj koji je pobijedio i nadigrao samu igru. O kartama i kartaškim igrama ne znam ništa, o preferansu još i mnogo, mnogo manje nego o pčelama i pčelarstvu, ali da mi je praktične i kartaroške inteligencije, te upornosti, pa da naučim, učinio bih to samo iz jednog razloga: da napišem roman, djelomično nonfikcionalni, djelomično fikcionalni o preferansu Franje Rejca i njegovih igračih partnera, od njegova doseljenja u Sarajevo i ranih partija što ih je odigrao sa svojim puncem Karlom Stublerom, upoznajući se tako s njim, uz malo riječi i kasnoposlijepodnevnu nedjeljnu igru, do posljednjih partija, u kojima je sudjelovao i Matija Sokolovski, što ih je u ljeto 1971. odigrao na Ilidži. Treći je igrač bio dundo Vilko, otac tete Nevenke, dok je četvrti, moj otac, povremeno uskakao i uglavnom samo statirao. Da bih o tome pisao, opisavši kroz preferans godine njegove mladosti, zrelosti i starosti, godine dvadesetog vijeka, i da bih, naravno na drugi način i s novim smislom, ponovio mnogo šta od onog – uključujući i sve traumatične događaje u obiteljskoj povijesti – o čemu sam pisao, uz već kodificirana ponavljanja, u Rodu, Planu grada i Selidbi – morao bih ne samo da naučim pravila preferansa, nego i da igru kroz praksu tako usavršim da mogu ući u zamišljenu, imaginarnu partiju s Franjom Rejcom i Matijom Sokolovskim, koja bi se, možda, mogla odigrati baš tu, na groblju na Barama, u neka gluha doba, najbolje u zoru, kada nam nitko ne bi mogao zasmetati. Ali, na žalost, vrlo je vjerojatno da za tu igru nisam dovoljno pametan i da bi uzaludno bilo i učenje i trening.

Franjo Rejc je, kao i svaki dobar igrač, pamtio svaku kartu koja bi tokom igre pala na stol. I kao što veliki šahisti pamte svoje partije, tako je i on pamtio svaku igru koju je odigrao. Govorio je da je to lako i da bi svaki imalo zainteresirani igrač isto tako mogao sve zapamtiti. Čar preferansa nije u karti koja pada na stol, niti u piku, karu, hercu, trefu, betlu, sansu i preferansu, nego je čar u upoznavanju ljudi s kojima si za stolom. Koliko će ti trebati da upoznaš novog igrača? Ako je igrač, a ne diletant. Nije on bio muhanat, zaigrao bi i s diletantima, ali prava je bila samo igra s majstorima. S onim s kojima se poznaje već pola vijeka, i zna svaku njihovu reakciju, svako raspoloženje, temperament, emociju, ali ga svejedno iznenađuju, svejedno ih nije do kraja upoznao. Otprilike to je za njega bio preferans. A Matija Sokolovski bio je njegov najstariji i posljednji živi partner. Godinu dana od Franje mlađi, nadživio ga je za punih deset godina. Je li još igrao nakon njegove smrti? Ni to ne znam, ali zamišljam da nije. Matija Sokolovski uvijek je bio za Franjom, obično malo slabiji od njega, njegova kombinatorika nije išla tako daleko, bio je plah u procjenjivanju psihologije suigrača, ali svejedno bolji, mnogo bolji od svih koji bi se njihovom stolu prikučili. Kako su starili, već im je bilo i teško igrati jedan bez drugoga.

Ponešto sam znao o životu i podrijetlu Matije Sokolovskog. Ali to me onda nije zanimalo, pa sam skoro sve zaboravio. Ono što sam upamtio toliko je fragmentarno i varljivo – možda mi se jedan životopis pretočio u drugi i možda sam fatalno pobrkao dvojicu ljudi iz različitih životnih priča? – da ću radije sve prepustiti zaboravu. I sam nevjerni katolik, kao što su svi iz Franjina društva bili nevjernici, Matija Sokolovski pristigao je s krajnjih sjeveroistočnih granica carstva, odnekud, možda iz današnje Ukrajine. Blag čovjek, izrazitog sarajevskog naglaska i lijepe unutarnje vedrine, koja me obasjava i u časovima dok stojim nad njegovim grobom, koji već odavno nitko nije obišao.

Sjećanje na Miru Navračića

U Hondlovoj ulici, čim bi se skrenulo iz Maksimirske, s desne strane, stajao je omaleni ugostiteljski objekt pod nazivom “Porta”. Bila je to pečenjara sa šest stolova i šankom i ni po čemu ne bi bila posebna da u njoj nije svirao jedan specijalan orkestar, među najboljima koje sam ikad vidio i čuo. U “Portu” sam prvi put došao na poziv prijatelja Igora Ivanovića, iskusnog producenta i muzičara, a iskreno… bio sam gladan. I tamo sam čuo njih četvoricu, bez razglasa, među šest polupraznih stolova. Izvodili su sevdah, starogradske i provjerene narodne pjesme. U “Portu” sam ušao nešto pojesti oko devet navečer, izašao sam u 6 ujutro. Onda sam išao i kad nisam bio gladan.

Pjevao je legendarni Jahija Gračanlić, a svirali su Makedonac Safiudin Alimoski Safko, moj prijatelj Igor i Miro Navračić koji je svirao harmoniku. Bili su tu i pjevačica Aleksandra Namjesnik i Antonio Vrbički, najveća harmonikaška nada. U kasne sate, oko jedanaest ili u ponoć, u “Portu” bi dolazili svirači iz cijelog grada nakon svojih gaža. Većina su bili Romi iz cijele regije koji su tako zarađivali za kruh. “Porta” je bila neka vrsta bazne stanice. I onda bi, na neki meni nikad shvaćen znak, pojedinci odlazili po svoje instrumente i vraćali se i svirali bi zajedno, do jutra. Samo što u “Porti”, svi ti muzičari sličnih, potrošenih odijela i umornih očiju, tamo su svirali sebi. I prisutnima, tko bi se zatekao…

Znalo ih je svirati po desetak, dvadesetak… Svirali bi nekoliko pjesama, idući u jednu, pa u drugu, pa se vraćajući, pa na neku treću… Radili su što su htjeli, igrali se muzikom, pred mojim očima i ušima umrli su svi žanrovi, ladice i ostala je ona jedna, jedina prava – Muzika. Jednom su izvodili “Vranjanku”, trajalo je dvadeset minuta, bili su strpljivi, dok nisu upali u “mantru” poput bluzera, svatko je solirao, a ja sam obilazio oko njih da čujem sve što uspijem. Bila je to totalna muzika, jednaka za sve.

Pamtim jedan “bliski susret” s Mirom Navračićem u “Porti”. Bilo je predvečerje, došao sam malo ranije, a muzika još nije ni počela. Ljudi u restoranu praktički nije ni bilo, tek konobar i gazda, za jednim stolom. Tako, neki smiraj i tišina. Nasuprot mene sjeo je Miro i odložio pored sebe harmoniku u kutiji. Zapalio je cigaretu, natočio si pivo i osmjehnuo se. Vidio me već par puta tu, u kafani. Sjedili smo tamo par minuta, nismo razgovarali, svak gledajući nešto drugo kroz prozor, utonuli u svoje misli. Onda je Miro uzeo harmoniku. Nemam pojma šta je svirao, niti koliko je trajalo… Gledao je sa strane negdje, svirao je sebi i meni, ni sebi ni meni, kao da je harmonika živa i mora da ju pusti da se najede zraka. Kad je završio, ja sam ležao u tisuću komada i lebdio oko onog stola, on je namignuo, nasmiješio se… i nastavili smo tamo sjediti i šutjeti i gledati svak svoje dok nije došlo vrijeme da ustanu i počnu svirati. Ja sam nesavladivo kliznuo u pijanstvo uvjeren da je Muzika, a ne Ljubav, najveći zakon od svih.

U ožujku 2017. godine u “Portu” je svratio nitko drugi do čuveni Roby Lakatos, sa svojim orkestrom nakon koncerta u “Lisinskom”. Jedva da je i popio i pojeo nešto, a onda je čuo kako svira Miro Navračić. Lakatos je zatražio od orkestra da se unesu instrumenti, uključujući i cimbalo. Ostali su svirati do jutra.

/Robi Lakatos (u sredini s violinom) sa glazbenicima u “Porti”. Na lijevoj strani slike nalazi se Miro Navračić sa harmonikom./

Nikad u “Porti” nisam čuo ni vidio svađu, ni povišene tonove. Ne pamtim niti jedan čin pijane agresije, “traženja belaja”. U to proljeće 2017. dolazio sam na svirke oko pola godine, gotovo pobožno, kao što ljudi idu na misu. A onda je u ljeto “Porta” zatvorena naglo. Sad se tamo gradi neka bezglava zgrada s poslovnim prostorima.

Već tad, u “Porti”, znalo se da je bolestan ozbiljno i teško. Pričalo se o nekom raku, a pričalo se i da kad ga po noći zaboli, da cijelu noć sjedi i svira harmoniku. Veli, ne zna više šta bi.

15. kolovoza su prijatelji javili da je umro Miroslav Navračić, jedan od najboljih harmonikaša u regiji. Nisam vidio neke službene vijesti. Tko zna, zna. A trebali bi znati svi.

Ne znam dovoljno o Navračićevoj karijeri, prepuštam to upućenijima. Meni je ostalo sjećanje na nešto blistavo i neponovljivo.

Na linku je izvedba pjesme “Đelem, đelem” s koncerta Ivana Jelića u Lisinskom, kada prateći orkestar izvodi ovu neslužbenu romsku himnu. Miro Navračić je na harmonici. Ponekad se učini da je živa.

https://www.youtube.com/watch?v=Fcx8ck77S0g

Zvjerčica još dok sam bio, prije nego što ću u čovječuljka odrasti, u djetinjstvu, dakle, o svijetu sam sudio po boji, obliku, mirisu i veličini.

Od tako nastale je zbirke strahova najduže trajao ovaj:

strah od žena s leopardovim uzorkom.

Viđao sam ih u kasni sat po Baščaršiji, s naoružanim muškarcima pod rukom. Ujutro mamurne, oko podne kako plaču na klupi u Velikom parku, a šminka im se – životnog li i književnog klišea – slijeva niz obraze.

Nikad se ne bih odvažio u oči pogledati ženu s leopardovim uzorkom.

A onda ih nisam viđao sljedećih trideset godina.

Danas popodne, na povratku s hodnje šumom, pokraj asfaltne ceste što vodi kroz naša sela, na šljunku uz prvi korov ugledao sam leptira.

Čučnuo sam s ajfonom u ruci i nekoliko sekundi čekao da ponovo raširi krila.

Leptirica s leopardovim uzorkom.

(Priče iz Bihaća, u ljeto 2018.)

Havla

Kosu mi je spalio, tako to znam:
za centimetar me promašio geler.
Moju lobanju, moj mozak, mene.
Zato sam prešla tri hiljade kilometara,
od Alepa dovde.
I još ću hiljadu i po, akobogda,
odavde do Lunda.

A i Faris je otišao prije toga,
u Švedsku.

Užasno je bilo. I još je.
Hiljade nas, Sirijaca,
Palestinaca, Iračana,
Afganistanaca, Indijaca,
Iranaca,
Marokanaca, Alžiraca,
Afrikanaca, i drugih.
I hiljade njih, policajaca,
humanitaraca,
Turaka, Grka, Albanaca, Crnogoraca, Bosanaca,
Hrvata, i drugih.

A sama sam, sestro, ovdje
i bez njega. Moram dalje.

Probala sam već:
petnaest kilometara do Evrope,
ali me vratilo, dvaput.
Biće bolje: sabur, naučila sam.
Osim toga: šta je petnaest spram hiljada,
i šta su hiljade spram jednog? 

Ali

Azra je jedini čovjek kojeg sam upoznao u ovom gradu.
Mislim na Bosance.
Sigurno ni nema mnogo ljudi koji bi se htjeli upoznati sa mnom.
Bosanci prolaze pored nas muhadžira i ne gledaju nas.
Ako me neko pogleda, ja klimnem glavom,
a nekad i kažem: Helou. Sad znam i: Dobar dan.
Ali lakše je: Helou.
Kaže Azra da je bolje da ne govorim ljudima: Es selamu alejkum,
jer bi me neki mogli krivo shvatiti.
– Nije ti ovo Afganistan.

Azra se smijala kad sam govorio: Bi-hak i Za-greb.
Kao, nikad prije nije pomislila na to da je u Bihaću ‘hak’, istina,
i da je u Zagrebu ‘greb’, grob.
– A ‘Minhen’ i ‘Hamburg’ možeš reći bez greške.

Abdulah

Pa šta ako imam iPod?
Svi imaju iPod, ili nešto slično,
i u Maroku i u Bosni.
I naradio sam se da bih ga kupio. I još posudio para.
Zato i nisam mogao krenuti na put prije septembra,
trebao sam skupiti još para za put
nakon što sam kupio iPod.
A trebao mi je iPod, ili nešto slično,
i za Maroko i za Bosnu,
i za put.

Kada me vide sa iPodom
valjda misle:
ovaj je previše crn
i premalo siromašan.

Mahmud

Zanoćili smo u toj kući u koju smo provalili,
ja i Fuad, isto Palestinac.
Trebali smo samo normalan krevet i tuš. Nismo ništa ukrali.
Htjeli smo, bio je tu jedan stari mobitel i još nekoliko korisnih stvari,
ali kad sam u vitrini u velikoj sobi ugledao Kur’an, kao u kući moje nane,
rekao sam Fuadu: Nećemo, brate,
i on se složio, iako je kršćanin.

Ujutro su komšije hodali oko kuće
i prepali smo se da će nas primijetiti i zvati policiju,
pa smo ostavili torbe u toj kući, išuljali se,
i cijeli dan proveli u gradskom parku.

Navečer smo pokupili stvari i odlučili da ćemo prespavati
blizu kuće, na groblju.
Mislili smo: tu nas niko neće dirati, čak i ako nas vide.
Nije to baš bilo pravo groblje,
samo nekoliko razbacanih kamenova, prevrnutih nišana.
Dok smo razvlačili vreće za spavanje,
Fuad je osvijetlio upaljačem jedan kamen i rekao mi:
Vidi ovo.
Vidio sam izlizanu židovsku zvijezdu i nekoliko hebrejskih slova.
– Židovi, reče Fuad.
– Nema veze, to su drugi Židovi, odgovorih ja.
Nikud mi se nije išlo odande.

Ben

Ljudi u Bihaću nisu rasisti.
Vidio sam kako su taksisti, konobari i prodavači ljubazni prema arapskim
turistima, muškarcima, ženama, djeci.
A ni nas Nigerijce ne tuku.

Nadia

Jutros su nam javili:
Alžirac izbo Marokanca. I ovaj umro. Tamo u Kladuši, gdje sam i ja bila.

A baš sam prije nekoliko dana razgovarala sa Nihadom, Bosancem,
koji je studirao književnost, kao i ja,
o tome da smo mi Alžirci najpoznatiji po onom Kamijevom Alžircu,
kojeg je, samo tako, ubio Merso, ‘Stranac’.
Nihad mi je rekao da je čitao i neki drugi roman,
u kojem brat onog Alžirca istražuje smrt svog bezimenog brata.
Taj roman nije napisao Francuz, nego Alžirac.
Mislim da to nema smisla,
to mi zvuči kao osveta.
Mene se ne tiče onaj što me je silovao.

Ja neću da budem Alžirac,
ni Francuz.
Neću da budem ništa što mi kažu
da moram biti.
Zato sam i otišla na put.
Imam svoje tijelo, ideju
o drugačijem životu,
i nadu.
I nisam jedina,
tako zapravo razmišljamo
mi, izbjeglice.

                                                                                        Život je samo pokušaj.
Nani Balestrini

Zaobilaziti teške teme, one suštinske, samo ih osmatrati iz daljine, ali im nikada ne prilaziti suviše blizu. Ipak, ako me privuku, zaviriti u srce tame, pa šta bude. Kao zebra na pojilu kada je krokodil ščepa za njušku, ili iz čajne šalice. Tema/Tama. Eto! Ali nadam se da neće biti potrebe za tim. (Da bih zaista pisao nije mi potrebna nikakva tema, čak to je uslov pisanja, nemati temu, pošto tema ubija pisanje, ništi ga.) No, dragi čitaoče, da se ne lažemo, ti očekuješ i želiš baš to. Možda ću te razočarati ali ne smem podgrejavati tvoje lažne nade, moram biti pošten prema tebi, ali i prema sebi samom. Dakle, neće biti ničeg spektakularnog u mojoj priči, dapače, izbegavaću bilo šta što bi razbuktalo tvoje niske strasti, tvoju bolesnu maštu. Vrlina je ono na šta ću te upućivati, a to se postiže samo skromnošću talenta, tj. umerenošću i samo umerenošću, dobrim temperovanjem, muzičkim jezikom rečeno. Ako budeš mogao u tome da uživaš i da me slediš, ti si moj pravi čitalac. Ako, ipak, zabrazdim i skrenem sa puta vrline, jer nikad se ne zna, tako je to sa pisanjem, skrušeno molim za oproštaj. Tad za jadnog se molite Kaspara!

Alۥ ne ima teksta bez texet-a, tj. nema odijela bez tijela, a ni bez duše, bez iskustva, bolje reći, iskušenja. Šta je tekst, to je jasno, ali šta je texet? Texet je texet, nešto nepojmljivo. Drugo telo, tijelo? Pretpostavka je da u svakom tekstu postoji tako nešto. Zašto je Žan Žene bio u Šatili, ili zašto je Hemingvej išao u Španiju? Gumeni Jovica Asasin, pak, lovi Zebalda na Korzici, penje se na Etnu, ne bi li u dubinama vulkana ugledao Empedoklov lik (kristalnu lobanju). Čemu sve to? Ipak, veliko je pitanje da li je sve to istina. Da li je Žan Žene zaista bio tamo u vreme pokolja? No, možda je i senka nečega dovoljna da nam pribavi pravo da o tome pišemo, da brišući senku iskustva konstruišemo prošlo, ili da krivotvorimo. Da li je dovoljno samo to što sam video na televiziji, čuo na radiju ili pročitao u novinama? Ipak, pijana baka-udožderka (ko je to?) misli da bez neposrednog iskustva nema ozbiljnog pisanja, a njeno mišljenje je zakon. Zakon pisca! – kako kaže pesnik S. T. Može se pisati samo sopstvenom krvlju, eto! Plavom ili zelenom? Ali i tuđom! Mastilo, crveno mastilo? Ipak, da li sam ja izgubljen u svemiru? Kakvo mastilo? Samo elektronsko seno sa istočnobosanskih pašnjaka šušti razbacano u eteru, nestaje. Prema tome, meni bi trebalo zabraniti da trabunjam, da uopšte spominjem neke stvari, da skrnavim svetinju te nesreće, te patnje. Zašto nisam ostao u istočnoj Bosni da u rajskom krajoliku posmatram paklenske muke tih nesretnih očeva i njihovih maloletnih sinova, da i sam stradam? Bio sam isuviše mlad, nedorastao takvom iskustvu, ili pak suviše star i nemoćan. A da li je njih Zmija nešto pitala dok im je lomila nejake kosti? Piton? Ne! Baba Pitonka, zmija koja govori, doduše, nekim nerazumljivim jezikom! Nanosi, slojevi stvarnosnog, kada je pisanje u pitanju, bliži ili dalji događaju, imaju istu upotrebljivost i u vrednosnom smislu tu nema hijerarhije. Dovoljna je trunka, zrnce soli. Postavlja se samo pitanje čemu sve to, zašto to upotrebljavam kao građu za snove, i to ružne snove? Da li imam prava? Da li sam pitao žrtve za dozvolu? Da dodam još malo soli na ranu ili da im olakšam muke makar za …? Ili: da li sam pitao krvnike za dozvolu? Ali strašno je sunce, postaje opako, neodređene topline i boje.

Drugi pokušaj kalauzom

Bogohulno je reći da je bolje da nikada ništa nije ni postojalo, človek (glava dole, noge na nebesima) zazire od ove pomisli. Ali svakom ko i malo poživi vrlo brzo bude jasno da veći oblici preuzimaju manje, proždiru ih i tako im se gubi svaki trag. Trag? Tap tap tap…ili šljap šljap šljap? U svom romanu “Pomorci”, veličanstveni Viktor Igo je vrlo sugestivno predstavio beskrajni lanac proždiranja bića. Velika zvezda, velika vatrena lopta, proguta manju zvezdu ili planetu, promeni joj i formu i sadržaj! Snažnija, veća zver ubija manju, proždire je. Pametniji človek uvek ponizi i poništi glupljeg, gurne ga u baru ili u smrdljivi kanal. U suštini, u prirodi ničeg drugog osim proždiranja i nema. Muzika nam to stalno predočava, tonovi se proždiru, umilni zvuci iza kojih prebiva nešto strašno. Iza svega je Pan, stari leš boga koji nas još uvek plaši svojim teškim vonjem. Ali zašto takvo postojanje, tj. postajanje nije dobro? Pretvaranje? Valjda zato što nema ničega osim postajanja, nema čak ni višeg postojanja, nestvarnost je jedna, Boga nema. Iako je to jedna već prilično ofucana priča, moglo bi se reći da i smrti takođe nema, kako je tvrdio litl-big Miloška a i skandinavski mag Svedenborg: posle određenih dramatičnih događaja, u koje spada i tzv. smrt, menja se samo svetlost, bića postaju još svetlija, isijavaju, ili samo nabace auru, ali sve se nastavlja po starom, pod suncem strave užasima nema kraja. Nemaš se gde sakriti, čak ni u smrti. Srebrenički masakr se nije završio, on traje, ovog trena očevi sa maloletnim sinovima ginu na zlaćanim rajskim proplancima istočne Bosne. Sve što se događa, događa se samo jednom ali za svagda, nema iskupljenja, nema popravnog. Sve ide iz greške u grešku. Uzročno-posledični lanac, koji je osnov sveg privida, samo je niz nepopravljivih grešaka. Ovaj svet ma koliko lep, nije dobro mesto za  osetljivog stvora kakav je človek. Suviše bola i straha je u životu adskih udi (oni koji okolo hodaju goli i bosi). Gde je tu smisao postojanja, kako ga pronaći u patnji, u bolu kao jedinoj istini? Da li u tom teškom osećanju ima nečeg višeg od fiziologije? Nema utehe. Mrtvorođeni Isak Njutn, posle Pitagore najveći genije adskog roda, predvideo je kraj sveta za 2060. godinu, ali on je verovao u Boga. Ipak, kakav je taj njegov Bog? Teško je reći, iako se zaklinjao na bibliju. Možda je to ipak Bog koji se sam stvorio i koji se neprestano stvara, kao i Spinozin, tzv. causa sui, i onda je za očekivati da će se sam i ukinuti, izvršiće jednog trenutka samo-u-bivstvo (singularitet, stanje apsolutne neizvesnosti), pošto je to poslednji i najviši čin vrhovne moći. Sa njim će nestati i sve što je stvorio, nestaće sveta, ništa osim praznine neće postojati, tj. neće postojati ni praznina. No, Njutnovi zakoni su netačni, ili bolje rečeno, nedovoljno tačni, pa je verovatno i njegov religijski koncept pogrešan: neće biti kraja sveta, jer nema te moći koja bi mogla da ga uništi, kao što nema ni moći koja ga je stvorila. Svet je sam bog mrtvorođeni, nestvoreni, lešina boga, mrtvi Pan. Albert Ajnštajn je popravio Njutnove zakone, otkrio je kosmološku konstantu kao slabu silu koja spasava svet od urušavanja, od kraja koji stalno nalaže sila zvana gravitacija. Slabost je temelj sveukupnog postojanja a ne Bog kao vrhovna moć. Ne-temelj!? Ipak pravilnije bi bilo reći Poluprisutnost ili Poluodsutnost, zapravo, ujka Eter, mekani, skriveni mlakonja koji denfuje sve što postoji, sprečava fatalne sudare. Postojanje je Slabost ili Nedovoljnost, ne moć. Najveća moć je u nepostojanju. (Koje podilaženje, kakvo dodvoravanje!? Kome? A nije ni tačno.) Međutim, Slabost ne može da pomogne pojedinačnim bićima: manja zvezda, plašljivija zver, gluplji človek, stradaju, svojom beskonačnom patnjom podržavaju slabu silu, tj. kosmološku konstantu. I ne čuva volja za moć udsko društvo od propasti, nego Slabost, tj. nežnost kao tiha patnja. (Opet, mekani! Ko o čemu…) Taj prilog, tu milostinju daju sva pojedinačna bića, čak i ona najmoćnija. Neko će reći da u životu ima puno i radosti. Složio bih se, ali bol i strava na kraju sve potru. Eh, kada bi udi mogli umirati radosni? Ipak, izgleda da je  takvih srećnika veoma malo na ovoj planeti. Ovo su prosta razmišljanja. Ali kako stoji teorija naspram bola, naspram adske patnje. Da li me teorija može izbaviti od užasa postojanja? Možda je spas od bola sam bol, zapravo, bol teorije, a ne teorija bola. Ipak, teško je to shvatiti. Teorija haosa. Ali ovakva mračna razmišljanja su samo stvar trenutka, ona su samo posledica lošeg raspoloženja jednog matorog senilnog skribomana, dakle, politika beznađa, tj. lapsus mozgus je na delu. Bar nadam se da je tako. Kad pojedem neki kolačić, drugu  pesmu ću pevati. Ipak, da pređemo na stvar…

Lica i izvođači:

Ja kao ja, petnae(sto)godišnjak, štićenik doma za nezbrinutu decu,

Ja kao dvadesetogodišnjak, pesnik, grafičar u štampariji Dnevnog lista.

Sedamdesetogodišnjak, matori senilni skriboman.

On kao ja, tamagoči-privezak, tridesetogodišnjak, internet izdavač, bivši crtač stripova.

Majka, nastavnica fiskulture, konobarica, posle otmice reinkarnirala u Vršačkom sanatorijumu kao žena bez sećanja.

Očuh, ratni vojni invalid, tapetar, pretpostavlja se da je izvršio samoubistvo bacivši se sa trajekta u Jadransko more.

Očev prijatelj ili duh oca, đurvidečki Odisej.

Ljubovir Krucinjak zvani Ljubo Džavo, moj domski zaštitnik i moj ubica, paravojnik.

Abgelinda Afrić, nastavnica muzičkog obrazovanja, moja učiteljica života.

Prof. dr Paško Kurep, akademik, lekar, pisac.

AnÁnA, Kurepova ćerka, studentkinja nove nauke o mozgu na Kembridžu.

Sava, automehaničar, adventista.

Raša, bibliotekar.

Možda je ovo dovoljno, sve se providi

                                              (početak neobjavljenog romana “Grozota”)                                                            

Miljenko Jergović: Selidba, Fraktura, Zaprešić 2018.

Tko pozornije prati našu književnu scenu mogao bi doći u napast da zaključi kako se nikada nije pisalo više i – u prosjeku – solidnije nego danas. Postoji, međutim, jedna mala nevolja sa svakim prosjekom: grafički predočen on uvijek sliči ravnoj crti elektrokardiograma, koja, kao što znamo, nije razlog za veselje. Zato valja posezati za knjigama autora koji u svakom smislu visoko istežu krivulju, makar time riskirali njezino (a zapravo svoje) pucanje.

Miljenko Jergović neka je vrsta Rade Končara naše literature. Kao što je martir sa Šubićevca talijanskim sucima poručio “Milosti ne tražim, niti bih je imao prema vama”, tako i on milosrđe niti zaziva niti ga je kome spreman ponuditi. Njegova friško otisnuta “Selidba” svojevrsni je rahli nastavak “Roda”, grandiozne obiteljske freske, koja će književne špeditere staviti na sto muka. Jer, koju je žanrovsku naljepnicu umjesno udariti po ovome libru? Je li on roman, zbirka ispovjednih eseja, prerušeni dnevnik, klaustrofobični putopis kroz kvadraturu jednog sarajevskog stana? Hvala bogu, kako se poslovima književne špedicije ne bavim, meni se živo friga za etikete. Jedino što me zanima jest odgovor na pitanje kakva je knjiga. A opako je dobra.

Sva “radnja” ovoga libra stane u jednu rečenicu: nekoliko godina nakon smrti majke, autor se konačno odvažio raščistiti stan u kojemu je odrastao: probrati ono što je vrijedno čuvanja od stare krame koju valja pobacati u najbliži kontejner. Samo to i ništa više. No, to “ništa više” pravome je autoru više nego dovoljno da se raspiše odnosno raspriča bez kraja i konca. “Selidba” laže naslovom, jer jedninom krivo deklarira svoj sadržaj. Između korica rekonstruiraju se najmanje dva svijeta: privatni piščev i zajednički svima koji su živjeli u istome vremenu i podneblju, a škrti nominalni sadržaj libra neka je vrsta široke i moćne platforme koja nosi na desetke drugih, tek skiciranih priča, cijelu knjižnicu zavodljivih pripovjednih digresija.

K tome, “Selidba” se može čitati i kao zbirka zipovanih mudrosti zbijenih u tijesni format jedne jedincate ili eventualno dvije-tri rečenice. Recimo: “Arhitekt i urbanist treći je roditelj svakoga gradskog djeteta.” Ili možda: “Ljudima je lakše i jednostavnije misliti narodnom glavom. Osim toga, narodna glava nikad ne zaboli. Nacija je savršeni anestetik.” Pa sve do fatalne i konačne poduke: “Kratak je čovjekov život: promijeniš pločice u banji, jednom ili dvaput, ako si baš imao sreće, i već je gotovo.”

Konačno, u ovoj je prozi više poezije negoli u pustim tomovima sabranih stihova. Kradem za ovu priliku epizodu u kojoj autor pronalazi brijaći aparat kojim se kao mladić služio, otvara ga i ispod zubaca vidi gvalju maljica: “Te dlačice, to sam ja iz 1983. godine. Puhnem li, nestat ću.”

Na jednome se mjestu Jergović prisjeća događaja koji ga je duboko uznemirio ili “izludio” kako bi se to kazalo svakodnevnim žargonom. Pisac, međutim, ne posrće pred kušnjom predaje, nego kaže: “Naravno, neću otići (kod psihijatra – op. I.I.), jer bi to značilo da više nisam u stanju život pretvoriti u priču i u legendu.”

Ako je suditi po “Selidbi”, ne treba se nimalo plašiti. Jergovićev talent prerade osobnih iskustava – traumatičnih i drugih – u građu za priču i legende zadugo će ostaviti psihijatre besposlenima. Na naše čitalačko veselje.

Miljenko Jergović: Nezemaljski izraz njegovih ruku, Fraktura, Zaprešić, 2017.

Ne bih li joj se uopšte približio, moram početi o ovoj knjizi izokola i izdaleka. Sećam se kako je tamo negde 2014., u vreme stogodišnjice Sarajevskog atentata, srpski javni prostor naprasno prenapučen „principološkim“ nagvaždanjima i mahom prilično banalnim veličanjima što atentatorskog čina, što mladobosanske ideologije generalno, ako je to uopšte bila mladobosanska ideologija: meni je mnogo više ličilo na naknadnu (nakaradnu?) njenu (re)interpretaciju, na njenu stratešku aproprijaciju u svrhe i za kurentne potrebe današnjeg tzv. srpskog nacionalizma, ili bar nekih od njegovih frakcija, uključujući svakako i onu najpodliju: onu čiji se modus operandi dominantno odlikuje pokvarenjačkim travestiranjem u „jugoslovensko“ ruho. Dokrajčujući usput – svesno ili ne – sve do danas preostale emancipatorske potencijale ideje južnoslovenskog ujedinjenja.

Viđao sam tih dana, tu i tamo, mladiće u majicama s likom Gavrila Principa; ličili su mi, ti mladići, na one iste koji su nosili majice s likom Ratka Mladića, a ličili su jer su to po svemu mogli biti i jer to neretko i jesu bili ti isti mladići. Ne mora za tu podudarnost ništa biti kriv čak ni Ratko Mladić, nekmoli Gavrilo Princip, ali je se mora notirati i mora je se uzimati u obzir, bar sa stanovišta recentne „srpske“ recepcije mladobosanskog fenomena, jer nije u pitanju nevažan epifenomen nego grafički izraz samog srca tame koja se nastanila u ovom ideološkom travestiranju. Naprosto, postalo je nemoguće poslednjih godina ne biti pritisnut, čak i terorisan, sasvim sveže rekonstruisanom „principovštinom“ kao naknadnim legitimizovanjem i opravdanjem svega onoga što se dogodilo kao neminovan zločin ne tokom pravljenja Jugoslavije nego, naprotiv, tokom njenog rastakanja. A i posledičnog rastakanja Bosne, dakako.

Ako smo ovo razjasnili, možemo se približiti knjizi, mada opet ne bez bojažljivog oklevanja. Jer, tako sam joj i ja pristupao, dugo je merkajući i važući je u ruci, uzimajući je pa je vraćajući, odlažući čitanje za sutra, za sledeću nedelju, za sledeći mesec… Sve ovo s njezinim autorom nema baš nikakve veze, jer nisam s autorom imao problem, nego s temom, koja mi je u međuvremenu postala traumatična i odbojna preko svake mere – a u prethodnom sam pasusu samo površinski zagrebao razloge tome (jer oni, pak, zaslužuju zaseban tekst, kojeg po svoj prilici nikada neće biti, a tako je valjda i bolje).

Naposletku, prekoračivši nekako tu psihološku granicu, uronivši jednom u ovo štivo – a posle toga više nije bilo ni osobitog napora ni bilo kakvog problema da se glatko otpliva do kraja – jedna od prvih stvari koje sam razumeo jeste i to da je ova tema, samim tim i ova knjiga, za Miljenka Jergovića bila isto onoliko nezaobilazna i neupitna koliko je za mene, kao tema, bila postala spomen na neku vrstu tlačenja. Prostije kazano: (ovaj) čitalac je možda i mogao, barem privremeno, uteći od nje, no piscu bi to bilo nemoguće, neizvedivo, čak pogubno. Kako drukčije, ako si to što jesi, ako su temelji tvog identiteta tako duboko u Principovim stopama, ali i u kaldrmi kojom se kotrljao Ferdinandov automobil; kako drukčije, ako si u gimnaziji koju si pohađao dodirivao one iste kvake na vratima koje su pamtile dodire Principa i drugova, ili Ive Andrića? Kako drukčije, ako je sva istorija koja se dogodila od Principovog pucnja do današnjeg dana, kao i sva ona istorija koja se mogla dogoditi da pucnja nije bilo, ili da je pucao neko drugi, nekako drukčije, negde drugde, možda čak u nekog drugog, ako je dakle sva ta istorija, dogođena i ona druga, odredila u closti i u detaljima tvoju i sudbine svih, ali svih koje si znao i koji čine tvoj život?

Otuda je ova knjiga morala da nastane. Ali, šta je i kakva je „ova“ knjiga? Jergović, čini mi se, na jednom mestu spominje „roman u odustajanju“. Je li to pisac stvarno pokušao da napiše roman u klasičnom smislu reči, pa ga je građa nadvladala ili jednostavno odvela na neku drugu stranu, ili je ta tvrdnja samo mali piščev žanrovski trik, naposletku i nije jako važno. Nezemaljski izraz njegovih ruku jeste prozno-esejistička rekapitulacija jednoga beskrajno složenog i osetljivog kompleksa. I da, još nešto: to je knjiga o Sarajevu, ne manje nego što su to Sarajevski Marlboro, Historijska čitanka ili Rod, mada na način posve drukčiji, ne samo žanrovski, ne samo intonacijski, ne samo po uglu iz kojeg se osvetljava taj grad i iskustvo življenja u njemu, koliko intimno i lično, toliko i transgeneracijsko, vekovno, opšte.

Prvi, daleko duži deo knjige čini esejističko putovanje kroz „principovski“ kompleks, razmatranje pojedinačnih sudbina atentatorske skupine i njenog najbližeg okruženja: oni su nam dati kao istorijski likovi istesani iz dostupne građe, ili i kao književni likovi, jer se pisac ne libi da beletrizuje njihove poslove, sumnje i snove, a da pri tome nema nereda niti suvišnih dvojbi šta je tu šta, gde jedno prestaje, a drugo počinje; s druge strane, to je i (istom tehnikom ostvaren) portret onih koji će imati biti ubijeni na sarajevskoj kaldrmi, Ferdinanda i Sofije Chotek, kao i okolnosti u kojima su se odvijali njihovi životi u poslednjim godinama bečkoga dvora, i njihove (to jest, Ferdinandove) rastrzanosti između nekih progresivnih gledišta i bazične nemogućnosti da se prevaziđe malograđanski horizont i vlastito mediokritetstvo. Jergović će, nikada u esejiziranju ne potiskujući svoj najjači spisateljski poriv, onaj pripovedački, povući niz intrigantnih paralela između naizgled posve nespojivih porekla i sudbina kakve su ona Ferdinndova i Principova, i uopšte, sve vreme elegantno baratajući raznovrsnom, ponajviše istoriografskom građom, o svim će akterima Sarajevskog atentata, ali i epohe generalno, i svega onoga što će ova u budućim dekadama izroditi, dosledno pripovedati onako kako pripoveda u svojim najboljim prozama. A kako bi drukčije i bilo, kada ovo jeste lična i intimna pripovest, mnogo više nego nekakvo naučenjačko, ili ne daj bože ideološko, prekopavnje po prašnjavim (i)storijama ili okasnelo njuškanje ionako brižljivo obrisanih tragova nečijih stopa po ćuprijama nad Miljackom? Jer je 1914. naposletku samo jedna od fokusnih tačaka ove pripovesti, baš kakve su i 1918., 1941., 1945., 1992., i sve one godine između njih, one u kojima su proticali naši realni životi, one u kojima se skupljala sirovina za te nepodnošljivo slavne datume. Sarajevo u kojem odrasta Miljenko Jergović – kažem Sarajevo, ali i Bosna, ali i Jugoslavija; ali i Srbija, ali i Hrvatska, ti večiti bosanski usudi – i Sarajevo u kojem ga zatiče rat, Sarajevo iz kojeg odlazi, Sarajevo u koje se vraća, a zapravo se ne vraća jer povratka ne može biti pošto bi morao biti ostvaren u vremenu (gde jedino nema povratnih karata u prodaji), a ne u prostoru, Sarajevo koje više ne liči na ono njemu formativno, a opet i Sarajevo koje je, malo li ga tek drukčije osmotriš, možda vazda isto, samo se menjaju trenutne pozicije progonitelja i progonjenih, to je zapravo, puno više nego Princip i njegova (ne)krunisana žrtva, ono središte oko kojeg je izgrađena ova osebujna knjiga, to je zapravo njen izvor i utok. Otuda i onaj drugi, kraći deo knjige, ona moguća osnovna građa „romana u odustajanju“, polifonijska pripovest o nedeljama i godinama nakon Atentata, o predratnom i ratnom vremenu kolektivne stigmatizacije „onih koji ubiše Ferdinanda“, kao samo jedne od stigmatizacija trenutnih i promenjivih gubitnika koje su prethodile i koje će uslediti, jer u karakazanu u kome se kuvaju – a ne prožimaju – različite frakcije onog apsolutističkog Mi, uvek neko mora da bude prav, a neko drugi kriv.

Svedočila ili ne o jednom romanu u odustajanju, ovo je knjiga svedočenja o istoriji koja ne stanuje u sterilnim udžbenicima – mada bi tako valjda bilo lakše i bezbednije za sve – nego dotrajava do danas i do svakoga od nas pojedinačno, stižući nas i u najzaturenijem budžaku kojem se uteknemo; a njeni kuršumi ubijaju, te uzgred i rađaju, mnoge i mnogo toga o čemu ljubitelji „konkretne akcije“ nisu ni sanjati mogli.

U međuvremenu, mladići s Principovom majicom sasvim su se proredili na ulicama mojih gradova; oni koji ne nose majice, nego ih suštinski kreiraju, još su tu i ne nameravaju nikuda, jer im nigde drugde ne bi bilo bolje. Protiv njih nema principovskog leka, jer su stvari mnogo komplikovanije. A ima li, i može li biti, principovskog leka protiv bilo koga i bilo čega? Treba se čuvati onih koji brzo i veselo priznaju da znaju odgovor. Jergović ovu priču gradi na složenosti, a u njenom je temelju i to da se „posvuda ubojicama zaboravlja da su se borili za slobodu, a borcima za slobodu olako se oprašta i zaboravlja to da su ubijali. Ubijanje iz zasjede nije junački čin, čak ni kad se puca u tiranina. Ali svakako je junački braniti svoje ideale.“ Iza ovoga bi se moglo dodati još jedno „ali“, pa drugo, pa treće… Jer to nije zaključak ničemu – to je tek početak, tek osnov mišljenja. A što se majica tiče, crtani junaci im mnogo bolje pristaju.

behar, roman o odrastanju

Razgovarao sam u snu s Tolstojem o ratu i miru.
Zadrt starac, tek pokoju zucne o toj temi.

– Čitaj što sam napisao, tamo ti je sve, veli.
– Ali, ovo naše… mir kao rat, uzvraćam.
– To je dobro. Kamo sreće da je kod mene tako.
Moj mir je savršen, a rat završen,
ispovijeda mi se Tolstoj.

Napušta noć Jasnu Poljanu.
U mliječno jutro razlijeva se ruska balada.
U starčevom oku titra sve jače svjetlo.
Kroz njegovu dugu bijelu bradu struji povjetarac
od kojega šušti lišće breza.

– Imate više razloga od mene da svoj mir unaprijedite,
nastavlja Tolstoj.
– Moj je na vrhuncu, kao balada koju slušaš,
kao vjetar koji miluje bijelu koru brezove šume.
Ja sam samo riječ u debelim knjigama,
koju nitko ne čita kako valja.
Vi ste u prednosti, mladiću, u odnosu na nju,
jer iza svoje još niste stavili točku,
završava Tolstoj.
Ne mogu da se pomirim s tim njegovim slovom.
Jer nemir odbija svako slovo o zlu otkrivenom
tek u miru.
Jer nikako ne shvaćam mir
čija se sloboda ljulja u nesigurnosti.
Balalajka potiskuje djevojačke i momačke glasove.
Biserna svjetlost jutra rasipa se niz bradu starca
koji žmirka.

S kim da razgovaram o ratu i miru ako ne mogu ni s
Lavom Nikolajevičem?
– Vi ste jedini koji znate što je mir, a što je rat, kažem
mu, ali on se samo smješka.

– Ni vi ne čitate, mladiću, ono što je već napisano.
Za tako teške teme imate u svome dvorištu Krležu.
On sve zna, od Aleksandra Velikog do Pipuna Malog.
Imate i Andrića i Selimovića.

– Vaše su knjige, za današnje vrijeme, baš predebele,
mucam od muke što još ne dobivam odgovor koji
očekujem. – Suvremenom čitatelju
istanjeno je strpljenje.

– Molim, pređite na djelca od nekoliko stranica,
odgovara mi Lav Nikolajevič.
– Mogu i u njima harati oluje, lelujati travke, kao i
u mojim i u Krležinim, Selimovićevim,
onim od Andrića i Crnjanskog.
Ostavite me u savršenstvu moga mira
bez rata.

I, kasnije, nastavlja:
– Ako je kod vas mir još uvijek rat,
Slušajte grmljavinu umjesto bisernih tonova
balalajke.
Moj je mir savršen, a rat završen, vjerujte mi.
Budite sretni da kod vas još traje,
moj mladi kolega,
jer nakon njega sigurno dolazi i mir.

– A mir nije vrt, nastavlja plemeniti, neovisan od
godišnjih doba.
Vrtu je potrebno sunce i zimi.
Mora se šapatom osvježavati kad ne padaju kiše.
Mora mu se tepati kao djetetu, govori Tolstoj
dok sjedi na pragu svoga doma.

– To će vam reći i Krleža,
a potvrditi i Andrić i Crnjanski, i Selimović,
dabome.
I njihov je mir savršen, i njihovi su ratovi završeni.
Samo živi ratuju, to vam poručuju naše knjige.
Sve drugo je do vas koji svoje još niste završili.

– Ali, ako ne čitaju vaše, mudre i debele,
što će im naše, tanke i banalne?
– Ne znam, ljuti se Lav Nikolajevič,
čiju bradu mrsi sve snažniji vjetar,
čije uho sve jače zapljuskuju zvuci balalajke
iznad kojih caruju djevojački i momački glasovi.

Kako je lijepo imati mir
u kojemu su glavni vladari vjetar i pjesma!
U kojemu je njegova carica riječ.

Kako je lijepo živjeti bez rata
pogotovu kad je mir daleko
od svoga savršenstva.

Kako je lijepo razgovarati o njemu
s tako pametnim mrtvacem.
I njegovom jednako velikom mrtvom braćom.
Makar i u snu.