u autobusu na liniji
bagdad plovdiv
kondukter putnicima
na mikrofon čita roman

Vijest da je umro Vuk Krnjević, objavljena pred kraj pretponoćnog dnevnika RTS-a, bila je vrlo kratka. U njoj je rečeno da je umro urednik televizijskih serija “Otpisani” i “Salaš u Malom ritu”. Sedam dana kasnije, u srijedu 31. siječnja, putovao sam u Sarajevo u još jedno istraživanje katoličkih i pravoslavnih grobalja na Koševu. Putovanje je teklo glatko, dan bolesno topao, radio najavljuje skoru promjenu, snijeg i zimu. Vozim putem kojim sam u proteklih nekoliko mjeseci prošao desetak puta, i koji je u ovih dvadeset i pet godina, koliko već živim u Zagrebu, postao moja životna putanja, kružnica i elipsa mog krvotoka, znam imena svih usputnih sela, rječica i potoka preko kojih prelazim, i uvijek za tog putovanja o istim stvarima mislim. Napisao sam i o tome knjigu, “Freelander” se zove, u kojoj sam se preobukao u personu penzionera Karla Aduma, ali zapravo pišem o sebi. Jedna je to od onih knjiga u kojoj umirem u Sarajevu.

Ne mogu biti sasvim siguran, ali mislim da mi u tih pet i pol sati vožnje Vuk Krnjević nije pao na pamet. Prije će biti da sam u tih sedam dana na njega već i zaboravio. Nisam ga upoznao, jednom smo se bez prepoznavanja mimoišli ispred hotela Moskva u Beogradu, bilo je to, čini mi se, prije dvije ili tri godine. Na njega, vjerujem, nisam pomislio ni tog popodneva i večeri u Sarajevu, dok sam s vrha Baščaršije pokrajnjim ulicama i obalom kretao u obilazak grada, u dugu usamljeničku šetnju čiji je vazda isti cilj da vidim što više nepoznatih ljudi, ali da oni ne vide mene, da ustanovim sve promjene na licima kuća, na njihovim fasadama i krovovima, i da, po mogućnosti, što više toga zapamtim. U tom svaki put istom ophodu, koji je započeo onim nevoljkim dolaskom u Sarajevo, putopisno zabilježenom pri početku ove selidbe, na pamet mi, naravno, padaju ljudi kojih se odavno nisam sjetio – dok prolazim obalom, prije nego što ću naići na Akademiju scenskih umjetnosti, pokušavam prepoznati ulaz u kojem je stanovala Nada Todorović – i ta misao, kao po nekom pravilu, potraje kratko, jer odmah zatim prelazi na nekoga drugog, također dugo nememoriranog, da bi odmah zatim bila zaboravljena. Ne znam koliko mi ljudi tako na um padne u toj prvoj sarajevskoj predvečernjoj i večernjoj šetnji nakon što se dovezem iz Zagreba. Kada bih bolje pamtio, ili kada bi bilo moguće baš ništa i nikog ne zaboraviti, samo bi se od te šetnje mogla sastaviti knjiga, i u toj knjizi mnogo imena. Tada bi se otkrilo i to da su ljudi koji mi tako za šetnje na pamet padaju uglavnom mrtvi. Ali čak i ako su živi, vjerojatno je da ih više nikad neću vidjeti, jer ne žive u Sarajevu, niti u gradovima po kojima se češće krećem. (U Zagrebu, Puli, Beogradu, Ljubljani, Trstu, Beču, Krakovu, Varšavi… Ne žive čak ni u Kijevu, kamo bih ovoga proljeća po drugi put trebao ići, nego su u gradovima u kojima nikad nisam bio i ništa me tamo ne vuče.) Način na koji o njima mislim, i kako tokom šetnje brzo prelazim s jednoga na drugog i na treću, čini da ta prva šetnja po dolasku podsjeća na šetnju grobljem. I možda me je, makar i neosviještena, ta okolnost i navela da se počnem baviti koševskim grobljima. Tamo se ne moram truditi da ostanem neprimijećen. I, paradoksalno, tamo vlada silna živost. Živost kakve ima samo u fikciji, nikad u zbilji.

Ali ne, mislim da mi tokom te šetnje Vuk Krnjević nije mogao na um pasti. Ne znam gdje je prije šezdeset godina u Sarajevu stanovao. Ne znam kako je, ni s kim, gazio po ovom asfaltu. Njegovo i moje sarajevsko vrijeme vjerojatno se ne poklapaju ni u jednome jedinom danu. Rodio sam se nakon što je on već bio otišao. Jedino što mi je u prvi mah ostalo iza vijesti o njegovoj smrti bizarnost je da su ga se sjećali kao urednika dvije televizijske serije.

Nakon što sam ophodao još jedan krug, završio sam u ćevabdžinici na vrh Baščaršije. Preko puta je bijela jednokatnica, na čijem pročelju u dva pisma piše Blagojević. Dugo već polovica prizemlja je na prodaju. (Niske su u ovakvim gradovima cijene očevine, i ostat će još generacijama niske. U Puli, recimo, najjeftiniji je kvadrat stambenog prostora u Hrvatskoj…) Uz ćevabdžinicu teče malena i uska, kratka uličica koja je nosila ime učitelja i mladobosanskog zavjerenika Danila Ilića, a danas se, kao u davna vremena, zove Oprkanj. U ta davna vremena ovaj dio Baščarije bio je napučen srpskim gazdama. Ali koga to još zanima, osim one koji će tu činjenicu ionako izokretati i krivo je prikazati. Što je gore, čime se zaborav više hrani: kratkim pamćenjem ili legendom koja zamjenuje živa ili povijesna sjećanja?

Ujutro završavam po gradu neke administrativne poslove, i Ulicom kralja Tomislava – koja je tako nazvana 1925, u čast hrvatskog kralja koji je, barem prema legendi, tisuću godina ranije okrunjen na Duvanjskom polju, a nakon ovog je rata prezvana u Ulicu Koševo – idem prema svojim grobljima, pa tako idući svaki put srećem poznate ljude. Kad si doš’o, gdje si poš’o, koliko ostaješ? Čuj koliko ostaješ! Najradije bih na to pitanje odgovorio da ne ostajem, da sam, evo, već otišao, a da je ovo sa čime pričaš moj duh, koji je uslijed brzine stalnog kretanja i premještanja iza mene zaostao u Sarajevu, ali da ni oko toga nema velike brige, i duh će uskoro za mnom.

I tako jedni s drugima razmjenjujemo svoje dnevne traume, pa niti oni koji dolaze razumiju one koji odlaze, niti jedni i drugi razumiju one koji ostaju…

Zbog nečega najprije odlazim na groblje koje sam posljednje započeo istraživati: Pravoslavno groblje svetoga Marka. Tako je to išlo: najprije sam se htio zadržati samo na groblju koje mi se činilo najbližim, jer je na njemu najviše kuferaških obitelji, na Svetom Mihovilu. Ali kako je jedva vidljiva granica s Pravoslavnim grobljem svetog Mihajla, a bilo je dovoljno da ju samo jednom prekoračim pa da kojekakve selidbenjake, iskorijenjenike i ukorijenjenike i tamo pronađem, proširio sam područje djelovanja. Da bih se na kraju poduhvatio onoga što sam svakako želio izbjeći: Svetoga Josipa i Svetoga Marka. Zašto sam ih želio izbjeći? Zato što sam otpočetka znao da je to cijelo jedno podzemno Sarajevo, koje je i veće i raskošnije, ali i meni neusporedivo bliskije, od nadzemnog Sarajeva, kao što je i svaki drugi podzemni grad veći od svoga nadzemnog parnjaka.

Da bi se od grada došlo do ulaza na Groblje svetoga Marka mora se prohodati uz onu grobljansku ogradu iz jedne od antologijskih scena filma “Sjećaš li se Dolly Bell”. Otac odlazi u bolnicu iz koje se više neće vratiti, i sinu daje posljednja uputstva za život. Slobodan Aligrudić i Slavko Štimac. I dok tako lagano hodaju, baš kao što su birvaktilski očevi išli u smrt, pokušavajući to sakriti od sinova, i dok tako teku riječi, dolje u drugom planu, teku grobovi sa Svetoga Marka, a na nekima od njih gledatelj može iščitavati imena.

Emir Kusturica majstor je drugoga i trećeg plana, a u drugom i trećem planu filma “Sjećaš li se Dolly Bell” ispričano je, u vječnost izliveno, Sarajevo. Dječak i otac, koji tako idu prema kraju, muslimanskih su imena i prezimena, i ovo je muslimanski film. Naravno, na način jednog Sarajeva i jedne Jugoslavije. I zašto onda tako prolaze pokraj pravoslavnog groblja? Banalan novokomponovani nacionalni um kazao bi da se već tu vidjelo što će biti s Kusturicom. Istina je, međutim, da se baš to groblje nalazi na putu prema koševskim bolnicama i umiraonicama, ali i da je to groblje, kao i preostala tri koševska groblja, među markantnim vedutama sarajevskog građanstva. I to ne zato što je riječ o katoličkim i pravoslavnim, a ne, recimo, muslimanskim grobljima, nego zato što su ta groblja i svojom starinom i urbanističkim rasporedom djelo austro-ugarskoga arhitektonskog genija. Tada je, pod Bečom, grad postajao gradom. I tada su nastajale vedute iz kojih je genijalno oko režisera moglo stvoriti sliku Sarajeva.

Dugo već u priči odlažem ulazak na groblje. U stvarnosti, međutim, nije bilo tako. Prošao sam tim putem kojim su išli Mahmut i Dino Zolj, uhvatio sam se za kvaku, vrata od kovanog gvožđa su se otvorila, i već sam bio tu.

I dok sam iz ruksaka izvlačio fotoaparat kojim ću slikati odabrane grobove, te raditi tako bilješke i napomene za buduću priču, dok sam namještao svjetlo i format buduće slike, pred oči mi je došao svježe iskopan grob i u njega zaboden krst sa ćiriličnim imenom:

ВУК КРЊЕВИЋ

i s dva nevelike vijenca, te tri-četiri buketa položenih na humki. Toliko je, pretpostavljam, bilo ljudi na sahrani koja se, kasnije ću saznati iz malene obiteljske smrtovnice objavljene u Oslobođenju, održala jučer, po opelu obavljenom u 14. sati, u lijepoj žutoj grobljanskoj kapeli. Računam da sam u to vrijeme bio negdje između Dervente i Doboja, da sam se vozio opustošenom, nenaseljenom posavskom zemljom, i da sam se, dok su Vuka Krnjevića spuštali u grob, zabavljao novokomponovanim narodnim hitovima s lokalnih radio stanica. Kako koja varoš mine tako se stanica gubi, i autoradio automatski već traži sljedeću.

Dugo sjedim na nadgrobniku poviše Krnjevićeva groba, pokušavam doći sebi, i znam da nikome ovo ne mogu ispričati. Ustvari mogu, ali tako da neshvaćeno ostane moje uzbuđenje, taj sveprožimajući osjećaj nalik na tugu, ali tuga nije, nego je od nje mnogo veći, osjećaj sasvim izvan vremena, apoteoza poraza i neke najčistije ljudskosti u tom porazu, osjećaj koji je već pomalo poslije života. Ali ne života pokojnikova, nego i života onog koji stoji nad njegovim grobom i nema kome reći što se to zapravo dogodilo.

Vuk Krnjević iz Sarajeva je krenuo odlaziti 1954, kada se zaputio u Beograd na studije, koje će, međutim, iz nekog razloga okončati nekoliko godina kasnije na sarajevskom Filozofskom fakultetu. Kada potom ode u Beograd, više se neće vraćati.

Nepunih šezdeset godina nije u Sarajevu živio.

U međuvremenu je u novome gradu stekao veliki ugled i još veći i sigurniji društveni položaj. Malo je što u Beogradu i u srpskoj književnosti i izdavaštvu tokom šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih bilo tako sigurno i čvrsto kao Vuk Krnjević. Skoro trideset godina bio je glavni urednik Književnosti, jednoga od dva-tri najvažnija i najutjecajnija književna časopisa socijalističke Jugoslavije. Urednik dramskog programa na beogradskoj televiziji, pa urednik u Prosveti, možda i glavnoj beogradskoj izdavačkoj kući.

Bio je, dakle, čovjek koji se, gledajući sa strane, u Beogradu itekako ukorijenio. Oko njega se i s njim vrtila i upravljala srpska književnost, a onda i ukupna srpska kultura. Vuk Krnjević bio je tamo gdje se ta kultura premetala u politiku i gdje se, već početkom osamdesetih, zametnula klica novoga srpskog nacionalizma, rata i raspada Jugoslavije. Da je imati uza se komplete Književnosti, časopisa koji je izlazio u obliku knjige, s tipskom kartonskom naslovnicom na kojoj su bila imena autora i naslovi priloga objavljenih u tom broju, mogla bi se ispratiti i sudbina jedne zemlje, i njezinih pojedinih sastavnica, a onda, u metaforičnom smislu, i sudbina svakog među nama pojedinačno. Možda bi se u nekom broju Književnosti mogao prepoznati ili pretpostaviti i ovaj grob.

Krnjevića nije nosilo vrijeme, nisu ga nosile himne epoha. Nikada i ni u što, gledano sa strane, Krnjević nije tonuo. Ostajao je na površini, držeći stvari pod kontrolom. I djelovao je hladno. Šezdesetih je pisao hladnu i nesentimentalnu modernističku poeziju. Istina, za razliku od mnogih drugih srpskih pjesnika iz Bosne i Hercegovine, on nije ijekavicu bespovratno zamijenio ekavicom. Služio se, kako mu je kad trebalo, i jednim i drugim govorom. Ali prije će biti da je u tome bilo poetičkog, a ne političkog umišljaja. Također, za razliku od drugih, Vuk Krnjević u to vrijeme kao da i nije imao sentimenata prema Sarajevu i prema Bosni, pozitivnih, ali ni negativnih. Činilo se da je čovjek koji je otišao, čovjek koji je znao otići.

I što mu onda bi da oporuči neka ga kopaju u Sarajevu?

Malo ih se sahranjuje danas na dva koševska pravoslavna groblja. Prođu tjedni, nekad i mjeseci, da se nitko ne ukopa. Više je onih koji sa Svetog Marka i Svetog Mihajla odlaze. Ne odu svojom voljom, nego ih nasljednici i potomci ekshumiraju i ponesu sa sobom, tamo gdje su se u međuvremenu ukorijenili i gdje bi da im budu i grobovi koje će zatim obilaziti. Iza odlazećih ostaju plićine u travi, negativi nekadašnjih grobova, ne dublji od dvadesetak centimetara, kojima će trebati godine da se poravnaju s okolnim zemljištem. Iza odlazećih ponekad ostaju i cijeli nadgrobnici, s pažljivo prebrušenim imenima bivših pokojnika, godinama rođenja i smrti, obiteljskim epitafima. Jedino što se zbog nečega ne brusi na tim ispražnjenim grobovima jesu znak krsta i molitvene formule. To se ostavlja da još neko vrijeme traje.

Vukovih Krnjevića odavno već u Sarajevu nema. Iz Sarajeva nestalo je i Srba, nestalo je pravoslavaca, vjerojatno su 2018. malobrojniji od naseljenika iz arapskih zemalja – što i ovom prilikom izgovaram bez imalo pizme i podcjenjivanja nekih novih stanovnika grada, ali s uvjerenjem da baš to i baš tako mora biti izgovoreno – a nestalo je i onog Sarajeva koje je Vuk Krnjević prije skoro šezdeset godina napustio. Čak i bez rata, velikih pomjeranja stanovništva i temeljite etničke rekompozicije s kojom svaki rat na Balkanu dođe svome stvarnom kraju, čak i tamo gdje je stoljećima sve mirno i gdje se živi u kontinuitetu i u skladu s ljudskim sjećanjima, u šezdeset godina jedan grad promijenit će sasvim svoj karakter.

I što onda Vuku Krnjeviću bi da se sahranjuje u Sarajevu?

I što je meni da me je susret s njegovim grobom tako potresao? Niti sam tog čovjeka poznavao, niti me se baš mnogo u životu ticao, svakako ne više od nekih drugih književnih urednika i kulturnih poslenika iz osamdesetih, a sad mi se, eto, čini kao da je njegov grob nešto što mi pripada. Zašto? Zar ja nisam upravo u selidbi i zar se ne krećem u suprotnom pravcu od njega? Istina, obojica ispunjavamo naloge svojih krvotoka i njihove ciklične i eliptične prirode. Valja obići krug, makar i ne bio šestarom okružen.

Jednom davno, već vrlo davno, još prije nego što će Mak Dizdar objaviti svoga “Kamenog spavača”, Vuk Krnjević ispisao je niz prozno-poetskih tekstova o stećcima. U triptihu “Govor stećka” mu se, kao inkantacija, ponavlja ista rečenica: “Ležaću tu, možda, i ja.” Kad ju je pisao, nije imao trideset godina. I vjerojatno mu ništa nije bilo na umu, osim što je rečenica dobro zvučala. Danas, prvoga dana februara, Vuk je ispunio obećanje i leži pod svojim krstom u Sarajevu, začudan kao stećak. Tko su ti ljudi pod tim kamenovima? I tko je on, tu?

Nipošto on nije bio bez zasluga za književnost Bosne i Hercegovine, dok god se o toj književnosti moglo i htjelo govoriti. Godine 1967. je po narudžbi Meše Selimovića, tada glavnog urednika Svjetlosti, načinio dvotomnu “Antologiju pripovjedača iz Bosne i Hercegovine”, najizazovniju pa i najprovokativniju, ali za sva vremena i najbolju knjigu ove vrste koja je ikad objavljena u Sarajevu.

U predgovoru, koji je danas, možda, svježiji i življi nego što je bio onda, Vuk Krnjević govori o zasadima “pripovjedačke Bosne” i o pokušaju da se jedna “pokrajinska” tradicija nadiđe i univerzalizira. U njegovim se riječima, naravno, osjeti duh vremena ispunjenog vječnom mukotrpnom pozitivističkom težnjom k napretku, kao što se osjeti i gnjevni entuzijazam tridesetogodišnjeg radikalnog modernista, ali lako se i jedno i drugo otkloni, lako se rastvore zastori nad nečim što traje skoro do danas, ili što će i dalje trajati, dok god je pisaca koji se na “pripovjedačku Bosnu” referiraju. U jednom trenutku Bosnu Krnjević nazove tamnim vilajetom, samo što je njemu, za razliku od onih koji će kasnije doći, na umu autentična legenda o tamnom vilajetu: “Ali isto je tako taj jezičko-stilski rudnik uslovljen svim onim što predstavlja istoriju ovog ‘tamnog vilajeta’, koji je istovremeno bio krajnja tačka Zapada i krajnja tačka Istoka, a ogleda se, ako se ne varam, u mentalitetu stanovnika ovih teritorija. Od bogumilskih dana do dana današnjeg u govoru i jeziku bosanskih žitelja ima jezičke škrtosti koja se iskazuje u arhaičnoj preciznosti pojmova. Isidora Sekulić je u tome vidjela mistične sile, a čini se da u tome treba vidjeti čovjekov oprez, dugogodišnje iskustvo, mudrost. Priča i pripovijedanje rezultiraju iz ‘jedine slobode’, iz jezika. Jezik je bio duhovna akcija. U jeziku, ili, ako hoćete, stilu ovih krajeva akcija je mudrost. A mudrost se nikad ne izlaže krajnostima. Poučena iskustvima dugih robovanja u kojima „za jednu riječ glava leti“, poučena ćudljivostima neizvjesnosti života koji se provlači kroz iglene uši svakakvih iznenađenja, Bosna i Hercegovina je u svom govornom jeziku postigla onu vrstu kolektivne mudrosti koja prikriva više nego što otkriva čovjekovu misao.”

U svoju je antologiju Krnjević uvrstio pripovijetke, priče i duži prozni komadi Petra Kočića, Svetozara Ćorovića, Isaka Samokovlije, Ive Andrića, Borivoja Jevtića, Alije Nametka, Zvonimira Šubića, Hasana Kikića, Novaka Simića, Skendera Kulenovića, Meše Selimovića, Eriha Koša, Branka Ćopića, Voje Čolanovića, Riste Trifkovića, Mladena Oljače, Vitomira Lukića i Seada Fetahagića. Njegovom kasnom čitatelju, koji je ove dvije knjige kao veliku dragocjenost ubrao u jednome beogradskom antikvarijatu, ovaj je izbor bliži od većine onih koji su došli kasnije, a predgovarački je diskurs njegova sastavljača začudno slobodan od ideološkog i dnevnopolitičkog diskursa, svakako mnogo slobodniji od onog što se osjećalo u popratnom pisanju i govorenju antologičara s kraja osamdesetih i iz devedesetih, kada je jedno vrijeme bilo moderno utvrđivati bosanske granice utvrđivanjem uglavnom jednokratnih i potrošnih bosanskih književnih kanona. Takve je Bosne nestalo i brže nego što je nastala, dok se ova Krnjevićeva, makar i virtualna, antikvarna, manjinska i gubitnička, može i danas voljeti, razumjeti i čitati.

S groba u koji su ukopali Vuka Krnjevića grobari su najprije pomaknuli mramornu ploču. Na toj su ploči odranije upisana dva imena: Mihailo 1899 – 1951, i Vuk 1935 –      . Nakon što se grob slegne, a tome će, prema starinskim grobarskim pravilima, trebati i godina dana, ploča će biti vraćena, i proces će biti gotov. U međuvremenu će se naći i klesar, da upiše godinu koja je nedostajala. Porodična grobnica za oca i sina.

Dok tu sjedim, nadiže se vjetar, jugovina koja će donijeti snijeg, što će me dva dana kasnije uhvatiti negdje kod Žepča, i najednom kreću da vijore trake s vijenaca na kojima su upisana prezimena onih što se opraštaju s Vukom Krnjevićem. Neobičan prizor.

Sljedećih dana se raspitujem, tražim po novinama, je li itko u Sarajevu objavio vijest da je umro i da je u svom rodnom gradu sahranjen pjesnik Vuk Krnjević. Ničega nema. Nitko ne zna. Nikakvo čudo.

Grleći opranu storu
Mama se surva sa stolice

Tata hitro priđe
Kleknu i uze je u naručje

Kao mladu

Objavljeno 15.03.1999.

Bili smo sretni, sretniji od drugih koji su stajali pod istom zastavom, i bili smo baksuzi, puno veći baksuzi od onih koji su se našem baksuzluku zlurado veselili. Eto, recimo, sjetimo se opet zime 1984. Iako je tih godina snijeg redovno i obilno padao, pa bi se najčešće zabijelilo već za Dan republike, prošla je bila i Nova godina, a da na nas grad još nije pala niti jedna jedina pahuljica. Januar je također bio bez snijega, počela je prva sedmica februara, umirali smo od straha jer su naše planine bile polugole, a bližio se jedini dan u našoj povijesti koji nismo smjeli dočekati bez snijega, uskoro je počinjala Olimpijada, a Priroda ili Bog kao da su nas odlučili izblamirati. I već su u zagrebačkim, beogradskim i ljubljanskim novinama počeli izlaziti članci o tome što će se dogoditi ako u Sarajevu ne bude snijega. Ti članci bili su hladni i bešćutni, kao da im je bilo svejedno što Olimpijada koja treba započeti i u njihovoj zemlji odjednom može otići negdje drugdje, a zapravo im i jest bilo svejedno. Naime, općejugoslavensko mišljenje bilo je da su Bosanci dobili organizaciju Zimskih olimpijskih igara sasvim nezasluženo, mutnim i mračnim zalaganjima Branka Mikulića i ljudi oko njega, a ustvari su Olimpijadu zaslužili drugi, i Slovenci, i Hrvati, i Srbijanci jer su oni za ugled Jugoslavije u Svijetu, Pokret nesvrstavanja i socijalističko samoupravljanje bili neusporedivo zaslužniji i u svakom poslu bili su pametniji i sposobniji. Slovenci su bili bolji jer su bili pedantniji, Hrvati jer su bili kulturniji, a Srbijanci jer su bili neposredniji i šarmantniji od Bosanaca.

To što na Sarajevo nije htio pasti snijeg mogao je biti samo razlog za sreću, veselje i nove podsmješljive primjedbe na račun bosanskih olimpijskih ambicija. Ustvari, po prvi puta se dogodilo da je za vremenske neprilike bila okrivljena nečija niska inteligencija. Snijeg nije pao jer su Suljo i Mujo glupi i jer jedni proizvode vešmašine, drugi užički kajmak, a treći krležu, dok njih dvojica sviraju nekoj stvari i ničemu i ne služe nego da budu smiješni.

Da se nije dogodilo čudo, da samo par desetaka sati pred početak Zimskih olimpijskih igara nije pao pravi, veliki snijeg, tko zna kako bi naša povijest uopće izgledala. Možda ne bi bilo ni rata, možda bi se naši zemljaci i sunarodnici na kraju sažalili na nas i možda bi posve zaboravili i da postojimo, pa bi svoja održavotvorenja proveli bez nas. Da nije Olimpijade, nikada im ne bismo postali važni, a da im nismo postali važni, vjerojatno bi naša povijest trajala još dugo, sve u miru, rahatluku i blaženoj našoj gluposti. Prvi i posljednji put bili smo važni za vrijeme Zimskih olimpijskih igara, što nismo ni sami sebi mogli oprostiti, a kamoli bi nam oprostili drugi.

U trenutku naše sreće, one koja je ostvarena samo zato što smo takvi kakvi jesmo, u onome času kad je te februarske noći počeo padati snijeg, Sarajevo je postalo veće i važnije od Jugoslavije, ali nikada nećemo doznati je li baš ta sreća bila smrtonosna ili je, možda, sasvim suprotno, pa je u pravu onaj francuski novinar koji je prije par godina ustvrdio da bi Sarajevo prošlo kao Srebrenica da nije bilo Zimskih olimpijskih igara.

Sreća je dvojbena i o njoj bismo mogli dugo dumati i uvijek ostajati na početku, ali je baksuzluk jasan kao dan, uvijek na jednak način bezazlen i bespogovoran. Eto, nakon što je Bosna u Grenobleu postala prvak Europe, majicu s državnim grbom obukao je, pored Delibašića, Varajića i Radovanovića, i Anto Đogić. Igralo se europsko prvenstvo, više se ne pamti koja utakmica, a negdje u desetoj minuti na parket je ušao Đogić i odmah napravio ličnu grešku, par sekundi kasnije napravio je drugu, a jedva da je istekla minuta kada je zbog pet ličnih morao napustiti teren. Bio je to baksuzluk i ništa drugo. Tako se zalomilo. Bio je takav dan. Poklopilo se. Zvijezde se tako rasporedile. Elem, Anto Đogić ostao je upamćen kao jugoslavenski reprezentativac koji je u rekordnom roku sakupio pet ličnih grešaka, a vjerojatno bi se u kompletnoj povijesti košarke teško našao netko tko bi ga u toj baksuznoj brzini prestigao. Ne treba ni napominjati kako je ostatak Jugoslavije trubio da Đogića nije trebalo pozvati u reprezentciju i da nikome nije padalo na pamet da primijeti kako čovjek ipak igra u klubu koji je prvak Europe, te da je ponešto bolji igrač od svojih reprezentativnih kolega Jože Papiča i Blagoja Georgijevskog. Platio je tih dana Anto to što je Mujo, kao sto će pet godina kasnije platiti i onaj snijeg koji je u pravome trenutku pao, a da ni sam nikada ne dobije odgovor na pitanja u kojima leži sva filozofija naše historije: zato snijeg pada, pa ne pada i zašto nam sude pet ličnih čim se dignemo sa mindera i za promjenu postanemo malo borbeniji.

Ćutiš pored puta
i opominješ
na minulo vreme

Napuštena,
olinjalih zidina,
sa minaretom
do pola srušenim

Putnici namernici
kad pređu granicu
zapišavaju te,

dok kupola tvoja vene.

Nema takve lepotice
na Balkanu…
preko Kosova sve do Preševske doline
zavide ti.

Ja znam
samo jedno.

Kad ulazim u Makedoniju,
spomenem ti ime
i pomolim se.

Tekst objavljen 24. 12. 2009.

Vozio sam se neki dan kroz bosansku Posavinu, onim putem od Doboja prema Brodu, a svuda okolo padao je veliki snijeg. Ne znam znate li taj dio Bosne, jeste li tamo imali nekoga svog, i zanima li vas uopće taj svijet s one strane unutrašnjih hrvatskih granica, ali većina kuća uz cestu su već skoro dvadesetak godina samo dopola kuće a otpola su zrak, iz njih rastu stabla, a na fasadama se još jedva naziru grafiti jednoga davnog rata, kojega kao da nije ni bilo, jer ga sa stanovišta Zagreba i nije bilo, budući da je vrhovnik Tuđman u ljeto 1992. tu zemlju prodao Srbima, ustvari zamijenio je za nešto, mi još uvijek ne znamo za što, i tako je za sva vremena, ili barem do ljeta 1995, kada će klatno nesreće na čas krenuti na drugu stranu, okončan hrvatski rat s bosanskim Srbima. U ovom dijelu Posavine Hrvati su činili većinu, Muslimana koji će docnije postati Bošnjaci bilo je znatno manje, a Srba je bilo najmanje. Zato su i danas kuće u Posavini samo dopola kuće, dok su otpola zrak i uzašašće. Oko njih još uvijek su na sve strane minska polja, uz koja na uskim proširenjima vrebaju policajci s najmodernijim uređajima za mjerenje brzine vožnje. Ograničenje je posvuda pedeset, jer su okolo nekada bila sela, i još uvijek ta sela postoje u katastarskim knjigama, općinskim dokumentima i evidencijama stanovništva, te vas policija, u skladu sa svojom strogom birokratskom logikom, kontrolira da ne vozite prebrzo, da vam utvare i duhovi ne završe pod kotačima. Često me na putu kroz Posavinu zaustave, pokazuju fotografiju moga auta na kojoj je ispisana brzina vožnje, pa sliježu ramenima i govore – vožnja kroz naseljeno mjesto! Jednom sam bio ljut, pa sam mladiću u uniformi, koji jedva i da se rodio kada se sve događalo, onako s visine, zagrebački uzvratio: Mladi gospodine, vi očito ne razlikujete naseljeno od raseljenog mjesta! On se zacrvenio, premda nije razumio što mu govorim. Nije ni čudno kada te riječi, kao i dosjetka izrečena njima, kao da su ispale iz poezije Duška Trifunovića. Policajac je bio premlad da bi se sjećao i pjesnika.

Duško Trifunović na um mi padne svaki put kada je Bosni kraj, više nema srušenih posavskih kuća, a ja sam nekoliko kilometara od granice, pokraj Sijekovca, sela u kojemu je do 1991. živjelo skoro dvije tisuće ljudi, Muslimana, Hrvata i Srba, u omjerima tako pravilnim i fatalnim, kao i na toliko drugih mjesta po Bosni, da se čine idealnim za reportažu o multikulturalnosti i suživotu, i još pogodnijim za bratoubilački rat. Tu se 1933. rodio Duško Trifunović.

Bio je bravar, radio je u Željezničkoj radionici Vaso Miskin Crni, u Sarajevu, a kako je socijalizam uvodio kulturu u tvornice i insistiralo se na kulturnoumjetničkom stvaralaštvu radničke klase, moralo je biti primijećeno Duškovo pjesnikovanje. Tako je 1958, uz gromoglasne najave i recenzije u cjelokupnoj jugoslavenskoj štampi, objavio svoju prvu zbirku s naslovom Zlatni kuršum. O toj su knjizi, uz mnoge druge, pisali Slobodan Selenić u Borbi i Antun Šoljan u Telegramu, pa je, ponesen priznanjima i željom da postane dio velikoga književnog svijeta, pjesnik na Filozofskom fakultetu upisao studij jugoslavenskih književnosti. Ovako je on u to vrijeme pisao: “I mene su nekad snažni nežno ko svoga/ visoko podizali/ i otimali se ko da me poljubi”.

Tako je, kao u kakvom filmu o heroju radničke klase, Duško Trifunović radio kao bravar, a školovao se za pjesnika. I odmah je bio slavan, jer je takvo bilo vrijeme: po novinama su izlazile fotografije radnika udarnika. Kao što, uostalom, izlaze i danas. Samo što danas nije zanimljivo ono o čemu se pisalo tada, kao što se tada sakrivalo ono po čemu su radnici zanimljivi danas. U rano vrijeme socijalizma pisalo se o radnikovoj marljivosti, talentu i sreći, a danas se piše o tome kako radnik ima dijete koje umire od leukemije i nema novca za liječenje, piše se o tome kako je pijan vozio u pogrešnom smjeru i usmrtio mladu vozačicu i o tome kako je dobio otkaz, a zatim pucao u šefa smjene.

Iz toga bravarskog Trifunovićevog vremena stih je koji volim evo već tridesetak godina i učini mi se, svaki puta kad ga ponovim, da je u našim jezicima – a naši su svi oni jezici koji se međusobno potpuno razumiju – napisano malo ovako lijepih i točnih prispodoba: “K’o pčela – kamikaza,/ što samo jednu žaoku ima/ i samo jedan životni bes”. Doista, nama koji svakodnevno bjesnimo na svijet, i na sebe u tom svijetu, začudna je ta Trifunovićeva pčelinja perspektiva, koja podrazumijeva tek jedan ubod u životu i jedan životni bijes. Za bijes je, dakle, kao i za život, pčeli potrebna mudrost, jer je za pčelu život što duže odlaganje njezinoga jedinog bijesa.

Takav je Duško Trifunović otpočetka bio pjesnik: ispunjen svima razumljivom, lakom mudrošću, uvijek točan u slici ili metafori i raspjevaniji nego što je to u boljemu društvu i kod boljih pjesnika običaj. I onda to ovako zvuči: “Posle rada/ posle crne bravarije/ pozivam te kod Marije:/ došla nova pevačica/ u naš vrt/ u duhovnu našu baštu/ u fabrički prehrambeni restoran.” Što više vrijeme ide, i što sam dalje od tog vremena, nekako mi se više sviđa ta lakoća i raspjevanost, to što sam kod njega prezirao dok smo u istome gradu živjeli i po istoj zemlji hodali, prije nego što nas je obojice nestalo – njega doista, a mene metaforično.

Da, živciralo me je pomalo i to što on piše na ekavskom. Kao klinac takve stvari nisam doživljavao kao političke ili nacionalne geste, nego sam u Duškovoj i u ekavicama nekolicine drugih sarajevskih pjesnika vidio neku vrstu prenemaganja i izmotavanja, skoro bi se reklo – novoga latinizma, jer zbog kojeg bi se to pjesničkoga razloga jednim jezikom govorilo, a drugim pisalo pjesme? Bio sam tada u pravu, više nego danas, kad mi je postala draga i tako žalosno bivša ta Duškova ekavica. Nije je koristio samo kada bi pisao namjenske stihove, za sarajevske pop i rock pjevače, na kojima se na kraju socijalno i materijalno etablirao. Recimo, pjesma “Šta bi dao da si na mom mjestu”. Ili onaj čudesni song koji se zvao “Čist zrak”, napisan po socrealističkoj matrici, koji je na špici tjedne televizijske emisije o radničkim temama pjevala Teška industrija.

Tri ili četiri dana pred početak opsade Sarajeva vozili smo se na književnu večer u Zenicu, a on je o onome što počinje govorio tako da sam htio izaći van iz auta. Tada sam ga posljednji put vidio. Kasnije je, već u Novom Sadu, dao nekoliko očajno pogrešnih intervjua, u kojima je hvalio svoje pjesničke sudrugove, “sudbonosne dječake”, a među njima i Radovana Karadžića. Ali Dušku sam oprostio sve, i još okajao svaku ružnu misao o njemu. Njegov svijet je nestao vrlo temeljito, tako da njegovo nije više ništa, a umro je sam, veliki pjesnik, izvan književnosti kojoj bi mogao pripadati.

Lijepa je Posavina kad po njoj napada snijeg. Bošnjaci su se pomalo i vratili, pa se kroz vijavicu naziru oštre i čiste, usred bijeloga snijega, bijele olovke minareta. Hrvati su blizu, s one strane Save, i paze na svoja groblja. Već sutra će nadgrobnike čistiti od snijega, kao da ima očiju koje bi ih gledale. Hrvati ovdje žive pod snijegom, u svojim grobovima. Zahvaljujući Franji Tuđmanu. Zbog njega se ljepota ove zemlje vidi tek kada snijeg prekrije minska polja i kabriolet kuće. Toj bi se ljepoti Duško Trifunović umio narugati i kao maslačak raspuhati sav taj snijeg.

Mnoge sam konobare upoznao, pa barem jednog da spomenem. Dule je bio konobar u sarajevskoj kavani Istra. A bez kavana i konobara nikada nije bilo pisaca. Dule bi mi se uvijek obradovao, volio je preko cijele kavane viknuti “Fiiiiinccciiiii”. Kada je saznao da sam profesor, prestao: “Izvini, ja mislio ti pjesnik”.

Nakon što se prošle, 2017. godine svijet uzbudio razmišljajući o Reformaciji i Revoluciji te je obilježavao na različite načine petstogodišnjicu protestantske reformacije i stogodišnjicu Oktobarske revolucije – što je bilo uzbuđenje neviđeno još od prijeloma stoljećâ i tisućljećâ 2000. godine, odnosno obilježavanja dvije tisuće godina kršćanstva i/ili nove ere; uzbuđenje mnogo veće od onog 2014. (stogodišnjica početka Prvog svjetskog rata) i 2015. (sedamdesetogodišnjica svršetka Drugog svjetskog rata) – moglo se pomisliti da se svijet umorio od obljetnica i njihova obilježavanja te da će na tom planu naredna, 2018. godina biti mirnija. Ali ništa od toga, jer premda ove godine neće biti tako okruglih godišnjica tako velikih događaja, 2018. godina nadmašuje 2017. godinu po broju raznoraznih važnih obljetnica i savršena je za „obljetničarenje“.

Istina, ljudima ne treba mnogo, naprosto vole slaviti ili na druge načine obilježavati neke događaje, bilo kakve događaje. Sve i kad nema pravog povoda, ljudi ga izmisle. Kada se u birtiji, u sitni sat, iscrpe svi razlozi za slavlje i održe se sve zdravice, još uvijek se može popiti jednu „putnu“, u čast rastanka, i nakon toga još jednom nazdraviti u čast sljedećeg susreta „na brzu ruku skupljenog društvanca“ (I. Slamnig). Važno je da postoji „dobar razlog“.

Obljetnice, okruglice i krtice

No zašto nam uopće trebaju „dobri“ ili „posebni razlozi“ da bismo se nečega prisjetili ili da bismo nešto u slavljeničkom tonu istaknuli? Nisu li takozvane godišnjice ili obljetnice – u odnosu na neumitno i hladnokrvno protjecanje vremena – samo umišljaj, zavaravanje, konstrukt, natezanje, pretjerivanje? Po čemu je to 963. obljetnica velikog raskola zapadne i istočne crkve manje važna od 500. obljetnice raskola koji je označio početak Reformacije? Po čemu je to 228. obljetnica Francuske revolucije manje važna od 100. obljetnice one Oktobarske? Naravno da su te „velike obljetnice“, prilikom kojih čovječanstvo kolektivno drhti u orgazmičkom grču, samo konstrukti i pretjerivanja, ali je i cijela ljudska povijest, Povijest kao takva, konstrukt i pretjerivanje. Kad je već sve konstrukt i pretjerivanje, onda težimo boljim konstruktima i većim pretjerivanjima. Moguće je da bi za zdravlje pojedinca i za zdravlje ljudskoga roda bilo bolje kada bismo svemu pristupali ravnomjerno, ovisno o vlastitom karakteru i općem kontekstu: jednako predano, jednako rezignirano, jednako aktivno, jednako lijeno. Ali ravnomjernost, znamo, često vodi u ravnodušnost, a ravnodušnost često u malodušnost. To se tiče i povijesti i Povijesti, tako da ljudskoj potrebi za obljetnicama treba pristupati, u najmanju ruku, s razumijevanjem, a po mogućnosti je i poticati, jer obljetnice su događaji i same po sebi, premda su vezane uz nešto prošlo; to su događaji iz kojih može proizaći nešto novo ako se ne svedu na (o)tužno komemoriranje. Obljetnice su prilika da u „bijedi našeg svagdanjeg života“ (A. B. Šimić) postignemo emfatično raspoloženje i ekstatičnu egzistenciju, kao u onoj pjesmi grupe ST!llness u kojoj Yuri poručuje: „Budi nam svjedok i zaviri u naš kutak, nama je svaki dan povijesni trenutak“.

Obilježavanje obljetnica jednim je dijelom, zasigurno, kompenzacija za nezadovoljstvo sivim ili mučnim životom u sadašnjosti: „jednom davno bilo je nečeg boljeg“ ili čak „jednom je nečega bilo“. No ne radi se samo o tome. Obilježavanje obljetnica također je izraz nade da je moguće načas zaustaviti protjecanje vremena, tj. uokviriti vrijeme kalendarom, historijom, poviješću. Obljetnice izražavaju vjeru da povijest ima neku logiku koju mi možemo otkriti i da sve ima svoj razlog, neki eksplozivan početak, a možda i neki spektakularan kraj. Što je okruglija obljetnica, to je eksplozivniji i spektakularniji njezin učinak na našu povijesnu svijest. Ako je imamo, dakako. A to danas, pogotovo u generacijama rođenim i odraslim u globalnom digitalnom društvu nakon kraja (ili krajeva) povijesti, više nije samorazumljivo. Povijesna svijest, pa i prosta sposobnost snalaženja na vremenskoj lenti, polako nestaje, postaje zastarjelom, kao i učitelji koji na tome još uvijek inzistiraju. Sve dominantnija istoprostornost i istovremenost, gdje, nakon jednog klika, u recycle binu, u ropotarnici povijesti, na đubrištu historije, završava sve što se ikada dogodilo i što bi se ikad moglo dogoditi (prije tisuću godina ili jučer, sutra ili za tisuću godina, svejedno), implicira da je sve podjednako prisutno i važno tako da ništa više nije prisutno i važno. Zato su obljetnice „dobre“ ili „posebne prilike“ da se osvijesti prastara mudrost da se bez refleksivnog osvrtanja na prošlost čovjek ne može snaći u sadašnjosti, odnosno da bez povijesne svijesti nema ni budućnosne (tj. na budućnost usmjerene) svijesti, a time ni mogućnosti bolje budućnosti.

Što se, pak, tiče „okruglosti“ obljetnica, tu zaključak o „konstruiranosti“ i „pretjeranosti“, dakle, krajnjoj arbitrarnosti obljetnica također vrijedi, a možda se i potencira. Jer: zašto se unutar prvih sto godina nakon nekog događaja obilježava, osim prve, svaka deseta ili čak svaka peta godina, a nakon stote godine računaju se kao važne uglavnom „zaista okrugle“ godišnjice, stopedeseta, dvjestota, petstota, tisućita, i tako dalje? Preduboko bismo išli kada bismo ovdje dešifrirali mistiku i estetiku brojeva te njihovu ulogu u našoj (povijesnoj) svijesti. Dovoljno je ustvrditi ovo: (povijesna) svijest uvijek traži oslonac, koliko-toliko čvrstu točku s koje će moći sagledati i „odvaliti“ ono prošlo, kako bi se manje-više rasterećena mogla uputiti prema onom budućem. U protoku vremena vidljivije je i važnije ono što je bliže. Što smo od nekog događaja vremenski udaljeniji, to više nebitnih informacija otpada s njega i sve je je jasnija njegova suština, među ostalim i zato što se u međuvremenu uočava sve više bitnih implikacija nekog događaja. Ako ništa drugo, „okruglost“ obljetnica pojačava onaj efekt koji smo utvrdili vezano za obljetnice općenito. Ali u tome je, također, prisutna nada da je – nakon što temporalno-mistički prijeđemo temporalno-imaginarnu granicu od pet, deset, dvadeset i pet, pedeset, sto ili tisuću godina – moguća radikalna promjena i novi početak. Nešto smo, kao, zaključili, obilježili kao zaključeno, tako da sada možemo dalje, ne baš sasvim ispočetka, jer tragovi prošlosti su neizbrisivi, ali ipak drugačije – svježiji, bolji i pametniji negoli smo bili prije.

Dakako, nitko (ili barem nitko razuman) ne smatra da je protestantska reformacija bila važnija 2017. godine negoli 2016. ili 2018. godine. Isto tako, nitko (ili barem nitko razuman) ne smatra da je za misao Karla Marxa te dugu i krivudavu povijest marksizma bilo presudno to što se Marx rodio baš 1818., a ne 1817. ili 1819. godine. Ono što obilježavamo kad obilježavamo godišnjice nije samo ono što je prisutno u samim tim događajima nego i ono što mi današnji iščitavamo iz tih događaja i njihovih posljedica, odnosno povijesnog razvoja, dakle, ono što mi današnji u njih, na određeni način iščitane, učitavamo. Naime, ti „povijesni događaji“ koje smatramo „važnima“ i „prijelomnima“ nikad nisu locirani u jednoj vremensko-prostornoj točki. Obilježavani događaji zapravo i nisu događaji, nego su procesi ili dinamička polja; oni nisu mrtvi povijesni atomi, nego su živi dijelovi povijesnog organizma.

Obljetnice su kao krtičnjaci. Kada istražujemo egzistenciju krtica i njihov svijet, naša se pažnja prvenstveno usmjerava na krtičnjake, ali znamo da to nije sve, nego je to samo ono što je najvidljivije i od čega možemo istraživati dalje, ako smo uopće zainteresirani za krtice. Pomnije istraživanje krtičnjaka otkriva nam skrivene hodnike i legla, krtice i druga bića koja u njima prebivaju, potvrđuje nam traženo i dovodi nas do neočekivanih otkrića.

Samoskrivljena (ne)zrelost

Poseban slučaj „obljetničarenja“ je obilježavanje stjecanja punoljetnosti. Kako kod nas, tako i u većini svjetskih kultura i zemalja – usprkos općoj težnji za „okruglošću“ brojeva koje valja slavljenički obilježavati – radi se o „ćoškastoj“ osamnaestoj godini. Osamnaestu godinu nekog tinejdžera izuzetno važnom smatraju i slave ne samo dotična osoba i njezini roditelji, rodbina i prijatelji nego i društvo i država. Premda famozna „osamnaesta“ ima i sasvim konkretne posljedice za klince, jer se tada blagoslovom države stječu radna, biračka, konzumentska, seksualna i druga prava, ova sekularna bar micva nije samo administrativno-birokratska činjenica nego prožima i kolektivni imaginarij koji dubinski utječe na individualnu autopercepciju i percepciju individua od strane drugih. Smatra se da osobe tada zaista postaju „punoljetne“ u tom smislu da postaju „svoje“, dakle, zrele, nezavisne, samostalne, autonomne, slobodne. U srazu realnog i simboličkog, trebamo se zapitati: je li tome zaista tako i što „punoljetnost“ zaista znači? Ostavimo po strani one koji, zbog nesretnih životnih okolnosti, „prerano sazriju“ (primjerice, rumunjsku „djecu iz kanalizacije“ ili kongoansku djecu-ratnike) jer oni su globalno, bez obzira na velike brojeve i zastrašujuće individualne sudbine, još uvijek „statistički incident“. U našim je okolnostima „statistički značajniji“ fenomen naizgled samostalnih, a zapravo „nedozrelih“ samaca koji i u svojim tridesetima još žive s roditeljima, kao i starinski fenomen „proširenih obitelji“ u kojima se generacije rađaju, žive i umiru u „nezrelosti“ prouzročenoj gerontokratskim patrijarhatom ili matrijarhatom. U takvoj kulturi i takvom društvu, koji su uvijek podgrađeni odgovarajućim ekonomskim i političkim mehanizmima, činjenica da netko formalno-zakonski postaje punoljetan faktično-sadržajno ne znači još ništa. Sazrijevanje i punoljetnost nisu samo stvar „okolnosti“, „danosti“ i „sudbine“ nego i stvar izbora, upravo izraz i dokaz slobode. Ukratko, čovjek sâm bira hoće li biti „svoj“, punoljetan, zreo, nezavisan, samostalan, autonoman, slobodan.

Kratki, ali utjecajni spis „Odgovor na pitanje: Što je prosvjetiteljstvo?“ (1784.) Immanuela Kanta može se čitati i kao dobar traktat o punoljetnosti i zrelosti, te s time povezanoj slobodi i izboru, jer Kantovi se zaključci tiču podjednako „punoljetnosti“ individua (osoba) i kolektiva (zajednica, društava, čovječanstva). Jeste li punoljetni, zreli? Pročitajte tu raspravu, izmjerite se prema Kantovim kriterijima, pa onda odgovorite na postavljeno pitanje.

Ovdje, ipak, nije namjera raspravljati o individualnoj punoljetnosti i zrelosti. Ono na što bi nas Kant mogao i trebao navesti jest sljedeće: naše mlado 21. stoljeće i naš mladi milenij ove godine navršavaju osamnaest godina, a s obzirom na psiho-emotivnu, kulturnu, socijalnu i političku važnost osamnaeste godine, uz malo metaforičkog truda, može se konstatirati da stoljeće i milenij time postaju punoljetni. No postaju li i zreli? Točnije rečeno: postajemo li mi zreli u tom stoljeću i mileniju, kao građani ove društvene zajednice u kojoj živimo, kao građani svijeta, kao ljudi, kao čovječanstvo? Jesmo li nešto naučili u proteklih osamnaest godina, nakon što smo se izlegli iz traumatične utrobe dvadesetog stoljeća i prohodali dugoočekivanom budućnošću: „dvadeset i prvim stoljećem“ o kojemu se, s toliko neobuzdane nade i strogih zahtjeva, govorilo i pisalo najmanje pedeset godina prije početka 21. stoljeća, znanstveno-fantastički, kulturološki, filozofski, teološki, sociološki, politički i na druge načine? Sudeći prema Kantu, ne samo da smo i dalje nepunoljetni nego smo još i sami krivi za to.

Kant se, naime, u ovom svom spisu posvećuje konceptu i projektu prosvjetiteljstva (koje je tada, krajem 18. stoljeća, bilo još „mlado i ludo“) te na samome početku teksta nudi – kasnije razmatranu i kritiziranu, ali do danas neosporenu – definiciju prosvjetiteljstva, razjašnjenje prosvjetiteljstva kao ideje, kao kulturnog, društvenog i političkog pokreta, te kao tradicije i paradigme:

„Prosvjetiteljstvo je izlazak čovjeka iz stanja samoskrivljene nepunoljetnosti. Nepunoljetnost je nemoć da se vlastiti razum upotrebljava bez vodstva nekoga drugog. Ta nepunoljetnost je samoskrivljena onda kad njezin uzrok ne leži u nedostatku razuma, nego u pomanjkanju odlučnosti i hrabrosti da se njime služi bez tuđeg rukovođenja. – Sapere aude! Imaj hrabrosti služiti se vlastitim razumom! – to je, dakle, lozinka prosvjetiteljstva. Lijenost i kukavičluk su uzroci zbog kojih tako veliki dio ljudi, premda ih je priroda odavno oslobodila od tuđeg upravljanja (…), ipak dragovoljno do kraja života ostaje nepunoljetan i zbog kojih drugima biva sasvim lako nametnuti im se za njihove skrbnike. Vrlo je udobno biti nepunoljetan. Ako imam knjigu koja misli umjesto mene, dušebrižnika koji umjesto mene ima savjest, liječnika koji mi propisuje dijetu, itd., onda, zacijelo, nije potrebno da se sam trudim. Nema potrebe da mislim kad mogu samo platiti; netko drugi će već za mene poduzeti mrski posao. (…) Svakom pojedincu je, dakle, teško izvući se iz nepunoljetnosti koja je gotovo postala njegova priroda. On ju je čak zavolio i nije sada stvarno sposoban služiti se vlastitim razumom jer mu nikada nije bilo dozvoljeno učiniti taj pokušaj. Pravila i formule, ta mehanička oruđa umne upotrebe, ili štoviše zloupotrebe njegove prirodne obdarenosti, jesu okovi neprestane nepunoljetnosti.“

„Prosvjetiteljstvo“, koje bi, prema Kantu, trebalo nadvladati ovu „nepunoljetnost“, kao svoj cilj, ali – dijalektički gledano – i kao svoje počelo, ima slobodu, slobodu kao svijest o slobodi i slobodu kao proces oslobođenja, oboje sagledano u povijesnoj perspektivi, na napetoj žici između prošlog i budućeg. Kant kaže:

„Ovom prosvjetiteljstvu nije ništa potrebno doli sloboda, i to ona koja je najmanje štetna od svega onoga što se uopće može zvati slobodom, naime: da se od vlastitog uma u svim stvarima načini javna upotreba.“

„Javnu upotrebu uma“ možemo uzeti i kao projekciju krajnje svrhe znanstvenog istraživanja i obrazovanja, i kao opis uloge intelektualaca u društvu, i kao objašnjenje često nejasnog izraza „aktivno građanstvo“. „Javna upotreba uma“ je i individualno-etički i socijalno-politički imperativ. „Javna upotreba uma“, uz određenu odlučnost i hrabrost, podrazumijeva i elementarno kritičko mišljenje, ali ne kao praznu frazu i popularni ideologem neoliberalnog obrazovanja nego kao istinsku, radikalnu i kontinuiranu kritiku – „nepoštednu kritiku svega postojećeg“ (G. Petrović).

Prepreke kritičkom mišljenju i javnoj upotrebi uma, dakle, prepreke slobodi, postavljale su se jednako u Kantovo vrijeme kao i danas. Čitajući Kanta koji, potkraj 18. stoljeća, kaže: „A sada sa svih strana čujem poziv: Ne razmišljajte! Časnik kaže: Ne razmišljajte, već vježbajte! Poreznik: Ne razmišljajte, nego plaćajte! Svećenik kaže: Ne razmišljajte, nego vjerujte. (…) Posvuda ovdje postoji ograničenje slobode“, početkom 21. stoljeća možemo se samo deprimirati jer nije se mnogo toga promijenilo u dvjesto i kusur godina. Kantove „časnike“, „poreznike“ i „svećenike“ u istoj represivnoj ulozi nalazimo u današnjoj vojsci, policiji, politici, bankarstvu, biznisu, crkvi, obrazovanju i medijima. Ipak, određenu nadu ulijeva to što su 19. stoljeće i 20. stoljeće bili stoljeća intenzivne borbe za punoljetnost/zrelost čovječanstva, prvenstveno klasâ tlačenih po ovoj ili onoj osnovi. Novija povijest čovječanstva (pri čemu mislim na razdoblje od Francuske revolucije, 1789., do danas) obilovala je protestima protiv nezadovoljavajućeg stanja, vizijama drugačijeg i boljeg, te intelektualnim i socijalno-političkim borbama za to drugačije i bolje – manje ili više uspješnima. Ali kako stvari stoje danas, 2018. godine?

2018.: perspektive retrospektive

Jesmo li 2018. godine slobodniji ili neslobodniji, zreliji ili nezreliji, bolji ili lošiji od onih (ili onih nas) iz 1818., 1918., 1968. i 2008.? Time bismo se mogli i trebali pozabaviti 2018. godine, ako se nismo posve prepustili struji vremena u kojoj bi svaki dan bio za sebe, bez prošlosti i budućnosti, i u kojoj bi svaki čovjek bio za sebe, bez predakâ i nasljednikâ, tako da ni čovječanstvo kao zajednica, ni povijest kao njegova pozornica više ne bi postojali ili barem ne bi imali smisla.

A koji bi nas to događaji-krtičnjaci mogli ponukati na refleksivno, kritičko i budućnosno sagledavanje prošloga i sadašnjega, „onoga“ i „ovoga“, „njih“ i „nas“? Prije svega oni događaji koji tokom ove „obljetničke godine“ neće biti u prvom planu, na koje će možda tek rijetki „obljetničari“ skrenuti pažnju, jer ritam povijesti udaraju „veliki događaji“, ali se povijesna melodija i mogućnost improvizacije razvijaju tek uključivanjem manje poznatih ili nepoznatih događaja te slučajno zanemarenih ili namjerno potisnutih strana „velikih događaja“, kao i implikacija koje iz njih nisu izvedene. U svakom slučaju, datumi koji će isplivavati kad budemo unatrag, od 2018., brojili pet, deset, dvadeset i pet, pedeset, sto i više godina, trebaju biti pomnije istraženi.

Moj subjektivni kriterij, koji kandidiram i za objektivni kriterij, jest pitanje: koji su događaji – bez obzira na njihove učinke u „real-timeu“ i njihovo uvažavanje u historiografijsko-kulturologijskom „mainstreamu“ – s povijesne distance gledajući, sudjelovali u nastanku „velikih događaja“, doprinosili

velikim potresima, dalekosežnim pomacima, radikalnim promjenama ili revolucijama, kako u politici i društvu, tako i u umjetnosti i kulturi? Dodatni kriterij jest pitanje: koji su događaji mogli usmjeriti povijest u drugom pravcu, ali nisu ostvarili neposredan učinak te su u međuvremenu „pali u zastaru“? Naposljetku, imajući u vidu prethodna dva kriterija, može se postaviti i sljedeće pitanje o „događajnosti“ određenih događaja: koliko su oni i na koji način doprinijeli oblikovanju koncepata s kojima danas baratamo kao da nemaju svoju povijest te se, baš zbog toga, zaplićemo u nerazrješive povijesne čvorove?

Prilično kaotično, ali ipak u kronološkom redu, navodim neke obljetnice, od kojih bi svaka zasluživala poseban osvrt, a poneka i posebnu knjigu: 210. obljetnica ukidanja Dubrovačke republike; 200. obljetnica Hegelovog nastupnog predavanja u Berlinu i rođenja Karla Marxa; 170. obljetnica objavljivanja Manifesta Komunističke partije i revolucionarne „1848.“; 160. obljetnica objavljivanja spisa Muško zdravlje i vježbanje Walta Whitmana; 150. obljetnica osnivanja Međunarodne alijanse socijalne demokracije i govora Johna Stuarta Milla o smrtnoj kazni; 120. obljetnica rođenja Antuna Branka Šimića; 100. obljetnica antiboljševičke „Treće ruske revolucije“, svršetka Velikog rata, formiranja „Jugoslavije“, objavljivanja Dadaističkog manifesta, knjigâ Predloženi putovi k slobodi Bertranda Russella i Duh utopije Ernsta Blocha te rođenja Louisa Althussera; 90. obljetnica rođenja Karlheinza Stockhausena i Gustava Gutiérreza; 80. obljetnica „Kristalne noći“, smrti Edmunda Husserla te objavljivanja knjigâ Kataloniji u čast Georgea Orwella i Tri gvineje Virginije Woolf; 70. obljetnica „Titovog ne Staljinu“ i 65. obljetnica smrti Josifa Visarionoviča Staljina; 50. obljetnica revolucionarne „1968.“, objavljivanja knjige Pedagogija potlačenih Paula Freirea te tzv. Bijelog albuma The Beatles i filma Odiseja u svemiru 2001. Stanleyja Kubricka; 40. obljetnica objavljivanja albuma Die Mensch-Maschine Kraftwerka i singla Lepi in prazni Pankrta; 30. obljetnica performansa Ljubavnici Marine Abramović i Ulaya te  objavljivanja knjige Bitak i događaj Alaina Badioua; 20. obljetnica smrti Carlosa Castanede, Akira Kurosawe i Franka Sinatre, izborne pobjede Huga Cháveza u Venezueli te diskusije o aktivizmu i civilnom društvu na stranicama Arkzina; 15. obljetnica početka rata u Iraku i globalnog pokreta protiv (tog) rata; 10. obljetnica studentskog pokreta u Hrvatskoj, koji je kulminirao u „Blokadi“ 2009. godine; te 5. obljetnica ulaska Europske unije u Hrvatsku. Tu su i događaji koje bi mogli obljetnički naglasiti oni kojima je stalo do Bosne i Hercegovine kao jedne od najzeznutijih zemalja u ovom dijelu svijeta i do bioetike kao jednog od najživahnijih polja u suvremenoj znanosti i obrazovanju. Za Bosnu i Hercegovinu: 5. obljetnica „JMBG-protestâ“ te 10. obljetnica objavljivanja albumâ Firma ilegal Dubioza kolektiva i Mrtvi su mrtvi Damira Avdića. Za bioetiku: 20. obljetnica prvog većeg i međunarodnog bioetičkog skupa u Hrvatskoj, Izazovi bioetike; 25. obljetnica smrti židovsko-njemačko-američkog filozofa i bioetičara Hansa Jonasa; 30. obljetnica objavljivanja knjige Globalna bioetika „oca bioetike“ Vana Rensselaera Pottera; 40. obljetnica objavljivanja Enciklopedije bioetike; te 80. obljetnica rođenja našeg pravnika i bioetičara Nikole Viskovića. Naravno, navedeni se popis može proširivati i sužavati u raznim smjerovima.

Meditiranje o povijesti kao imperativ

Ono na što sam ovdje želio upozoriti jest da – i ove 2018. godine i inače – treba s jednakom koncentracijom proučavati i „ovjerenu“ povijest koja se nudi u školskim udžbenicima, enciklopedijama i sličnim knjigama ili u „TV kalendaru“ Hrvatske televizije ili u drugim manje-više kontroliranim medijima poput Wikipedije, kao i „alternativnu povijest“. „Alternativna povijest“ nije, pak, sinonim za proskribirani „povijesni revizionizam“, tj. za puko prebacivanje pisane povijesti iz jednog u drugi ideološki ključ, nego nastojanje da se ispiše što potpunija povijest. S jedne strane, „alternativna povijest“ znači otkrivanje i uključivanje onoga što je pod pritiskom „službene povijesti“, odnosno „službenih interpretacija“ povijesti, bilo zanemareno, potisnuto i skriveno, a s druge strane znači spekuliranje na tragu pitanja „što bi bilo da je bilo“: na temelju vjerodostojnih dokumenata imaginiranu povijest raznih promašaja i neiskorištenih šansi. Ni ovo potonje nije nevažno i bezvrijedno. To također doprinosi gimnastici povijesne svijesti.

Spomenuti Immanuel Kant, u svom spisu „Nagađanja o početku povijesti čovječanstva“ (1786.), kaže: „Upletati nagađanje u tijek povijesti kako bi se popunile praznine u vijestima svakako je dopušteno jer ono što je prethodilo – kao daleki uzrok, i ono što je slijedilo – kao posljedica, pruža dosta siguran putokaz za otkrivanje srednjih uzroka i za objašnjenje prijelaza.“ No u tome, kako Kant sugerira, treba biti oprezan jer „povijest koja bi bila izgrađena jedino na nagađanjima ne bi se mogla uzeti kao nešto mnogo bolje od nacrta za roman. Pa tako se ne bi mogla nazvati povijesnim nagađanjem, već izmišljotinom.“ S obzirom na to, alternativnopovijesna nagađanja koja ja sugeriram nisu, Kantovim riječima, samo „šetnja koju je mašta u pratnji uma dopustila sebi za razonodu i okrepljenje duše“, nego doprinose i „onoj povijesti koja se o istim događanjima izlaže kao prava, vjerodostojna vijest“.

Kako god bilo, s obzirom na kvantitetu i kvalitetu neskrivenih i skrivenih „povijesnih događaja“ koje se, u njihovoj „historijskoj okruglosti“, može obilježavati ove godine, 2018. je dobra godina za meditiranje o povijesti. Kao u duhovnim meditacijama, i ovo meditiranje o povijesti ovisi o mnoštvu faktora (okolina, položaj, svjetonazorski horizont, preduvjerenja, znanje, koncentracija, raspoloženje, svrha, cilj), a ishod mu je neizvjestan. Ali tko ima povijesnu svijest i tko se osjeća, kantovski, dužnim da je koristi – ne pita za uspjeh. Meditacije o povijesti naša su dužnost, jednako kao i budućnosne projekcije, a ako nam treba poticajâ za to, u ovoj, 2018. godini poticaja ima i više nego što jedna prosječna povijesno-budućnosna svijest može bez znatnijih posljedica podnijeti. Tim više što preliminarni zaključak takvih refleksija ne ispunjava optimizmom: u punoljetnom stoljeću i mileniju manje smo zreli nego prije pedeset, sto ili dvjesto godina. I sami smo krivi za to.

Namještaj za Novu sobu dočekao nas je kada smo se u rano ljeto 1970. vratili iz Drvenika. Bio je to tako upečatljiv doživljaj – Nona, Nono, ja, šetamo sobom između fotelja, i divimo se tako da nam majka povjeruje – da sam ga dobro zapamtio, iako sam imao četiri godine i u tom doživljaju nije bilo baš ništa dječje. Njihovo je divljenje bilo lažno, samo što ja to nisam znao, dok je moje divljenje bilo iskreno. Istina, nisam se divio oblicima, nego sam se divio mirisima. Iako je namještaj mjesecima bio tu, majka ga je kupila istog mjeseca, bilo je to u listopadu, kada smo otputovali u Drvenik, mirisao je po svježem drvetu, laku i tkanini. Mirisao je onako kako su tih godina mirisali dućani s namještajem.

Dva kauča, crnih drvenih stranica, tapecirana tkaninom boje zelene povraćotine – da, ima ta boja i neki prikladniji naziv, ali ja sam je uvijek zvao ovako – modernistički dvoetažni stolić, dvije fotelje, također crno-zelene, veliki ormar, boje trešnjina drveta, s desetak polica, dvokrilnim prostorom za odijela i kapute, zastakljenom poličicom za knjige, dvokrilnim manjim prostorom s još tri police i bifeom, koji je u dnu i sa strane imao ogledala, tako da je sve u njemu izgledalo dvostruko dublje i šire, široka komoda, također boje trešnjina drveta, s ladicama i dvokrilnim prostorom sa četiri police, koji se, kao i bife, mogao zaključavati.

I sve je to, zajedno sa šarenim ružnim ćilimom, i Kreka Weso peći, stalo u sobu koja nije imala više od desetak kvadrata. Fatalna pretrpanost Nove sobe, koju je majka kreirala u skladu s vlastitim ukusom, pogledima na svijet i nadanjima, kao i ista takva pretrpanost svih drugih prostorija na Sepetarevcu, predstavljala je odraz i fizičko uobličenje fatalne pretrpanosti majčina života, njezine glave i duše u kojoj više ni za što i ni za kog nije bilo mjesta. U kojem god bi se prostoru zatekla, majka kao da ga je naseljavala u nekom neobičnom uvjerenju da će se prostor s vremenom raširiti, da će soba narasti. A istina je, kao što znamo, obrnuta, prostor u koji se naselimo s vremenom se počinje sužavati i smanjivati, sve dok nas ne istisne iz sebe ili ne uguši.

U vrijeme kada je kupljena, bilo je to krajem ljeta 1972, malo prije Nonetove smrti, peć Kreka Weso je među sarajevskim pomodnim i vazda povodljivim svijetom doživljavana kao čudo tehnike, a o njezinim grijnim karakteristikama i štedljivosti širile su se legende. Ložilo ju se specijalnim briketima koksa, koji su se prodavali u najlonskim vrećama od po dvadeset i pet i pedeset kilograma. Bili su to crni, gotovo savršeno okrugli, komadi ugljena, koji su me, đavo će znati zašto, neodoljivo podsjećali na kosane odreske u Alanu Fordu, što ih je u jednoj epizodi stripa Bob Rock pekao u pečenjarnici uz plažu. Bili su nejestivi, pa mu je prvi kupac hitnuo kosani odrezak u glavu, i začulo se: klong!

Ti su briketi, međutim, bili i prilično skupi, a peć baš i nije bila tako štedljiva, tako da su se ubrzo morale naručiti dvije tone ćumura Banovići. Nikada više, sve do rata koliko nam je peć trajala, nismo kupovali koks u briketima. Kreka Weso uredno je sagorijevala sve tipove srednjobosanskih ugljena, izbacujući povremeno oblake dima u sobu, koja je tokom cijele zime neugodno vonjala po sumporu i teškoj industriji.

Peć se, inače, punim imenom zvala “trajno žareća peć Kreka Weso”, što je značilo da si je navečer mogao naložiti, podesiti regulator na nulu ili na jedan, i tinjala bi i grijuckala sve do jutra, tako da je ne bi trebalo ponovo paliti, nego bi se samo pridodavao ugljen. Ali po svemu drugom bila je to obična, dimljiva peć na ugljen, uz koju se, možda, i moglo ugrijati, ali više je pamtimo po dimu nego po toploti.

Tokom sedamdesetih Sepetarevac se grijao na dva načina: u Ženskoj sobi i u kuhinji, odmah uz trpezariju, tutnjale su peći naftarice. Barem jednom tjedno kolektivno smo odlazili na Mejtaš, gdje je podno visokih starih jablanova bila pumpna stanica. Prvih je godina majka nosila po dva bidona od po dvadeset litara, Nona je nosila bidone od po petnaest, a ja od po deset i pet litara. Podstanarke su same, za svoj račun, išle po naftu.

Kasnije je Nona zbog slabog srca, ili zbog mita o slabom srcu, prestala ići po lož ulje, a onda je i majka pronašla razlog da se oslobodi tog posla, tako da sam već kao desetogodišnjak s Mejtaša svakoga drugog-trećeg dana vukao bidone od po dvadeset litara. Naravno, na meni je bilo i da jednom dnevno iz podruma donosim kante sa ćumurom.

One zime kada je Tito završio u bolnici u Ljubljani mi smo nabavili termoakomulacione peći za trpezariju i Žensku sobu. I tu smo bili u trendu: krajem sedamdesetih masovno su uvođena dvotarifna brojila, struja je bila jeftina, masovno su se nabavljale termoakomulacione peći, kojih je bilo u tri veličine: Jedinica, Dvojka, Trojka. Mi smo kupili dvije Trojke. Noću bi se, za vrijeme jeftinije struje, peći punile, a danju bi, kako je Nona govorila, puhale i pušući bi nas grijale.

Kao što nisam podnosio dim Kreka Weso peći i kao što bi me zaboljela glava od mučnog kamionskog vonja dviju naftarica, tako bi me uznemiravao dah i puh termoakomulacionih peći. Bilo je u njemu i prašine, i teških mirisa, i onog nelagodnog vrućeg uznemirenja što je izbijalo iz fena za kosu. Od vrlo ranog djetinjstva panično sam se plašio fena. Ili to nije bio strah, nego neka panična uznemirenost, neotklonjiva potreba da vičem i plačem, i da bježim pred uključenim fenom.

Nona bi mi istrljala kosu peškirom i puštala je neka se sama suši. Izborio sam se za to kad su mi bile tri. I nikada, sve do vrlo zrelih godina, nisam svojevoljno koristio fen. Možda bi me brico njime zapuhnuo, u vrijeme dok sam se još šišao kod brice, i to bih junački podnio, jer kako ćeš brici, pa još sarajevskom, reći da ne podnosiš fen, ali ga sam nikad nisam uzeo u ruke, sve dok se 2003. godine nisam razišao s tadašnjom ženom, kupio stan, i odmah zatim – fen za kosu. Nekako mi se činilo da je vrijeme za to. Istina, nikad ga nisam uključio, ali živim s njim u onoj vrsti suživota i međusobnog podnošenja u kojoj žive stvorenja ili narodi koji su se prethodno istrebljivali, da bi zatim shvatili kako su trošili previše vremena jedni na druge.

Prema termoakomulacionim pećima sam, dakle, osjećao isto što i prema fenu. A na Sepetarevcu je uvijek bilo hladno, naročito u hodniku i u banji, dok su sredstva za grijanje vonjala, smrdjela i dimila tako da za onih strašnih sarajevskih novembara i decembara nisi znao gdje je gore i neugodnije, vani ili unutra. I sve će se to promijeniti nakon rata, kada po svim propisima bude uveden plin – koji je, mimo propisa, uveden već u ratu – i kada u svim prostorijama budu instalirani radijatori.

Nova soba bila je umiralište.

Na počecima njezine povijesti, u jesen 1972. umirao je tu Franjo Rejc. Četrdeset godina kasnije, u proljeće, ljeto i jesen, umirala je njegova kćerka. On je ležao na jednom od ona dva kauča s tapecirungom boje povraćotine, ona na jednom od kreveta bračne sobe svojih roditelja, koje je, zajedno s ostalim namještajem, nekoliko godina ranije selila iz Ženske sobe.

Nad Franjinim uzglavljem su u tjednu njegova odlaska naizmjence bdjeli njegova žena i kćerka. Posljednje noći, malo pred zoru, Olgu je shrvao umor, i legla je da odspava, premda je, pričale su, bilo izvjesno da mu je to zadnja noć. Javorka je ostala sama s njim, razgovarali su, i on joj je rekao nešto što ju je činilo ponosnom. Svi drugi su nestali, svijet je nestao, ostali smo samo ti i ja. Tako joj je, otprilike, govorio, i to joj je, možda, bio i najvažniji doživljaj u životu, najveće priznanje. Njen otac, ispunjen karizmom kraja, pri punoj je svijesti rekao da više ničega nema, da su ostali samo ona i on. To ju je ispunjavalo sigurnošću i samopouzdanjem, bila je ponosna, kao da je za nešto veliko zaslužna, nije znala da se upravo tad, početkom listopada 1972, odronila u svoju smrt. Mjesto na kojem je sjedila dok je bdjela uz njegovo uzglavlje bilo je metar, dva, najviše tri od mjesta na kojem će malo zatim umirati. U tih četrdeset godina koje će u međuvremenu proći ništa se značajno u njenom životu više neće dogoditi. Sitna patnja, pustošenje sebe i drugih, trenuci oštrog bola u glavi, u donjem trbuhu, u kralježnici, otupljivanje svih čula i emocija, ravnodušnost prema svemu osim prema sebi, i to će biti, uglavnom, sve.

Srce Franje Rejca je, to odnedavno znamo, fatalno oštećeno španjolskom gripom što ju je preležao u talijanskim zarobljeništvu. Između te bolesti i smrti prošlo je pedeset i četiri, pedeset i pet godina. Do majčine smrti još četrdeset. Do trenutaka u kojima ovo pišem – u Beogradu, u caffeu Puškin, pred Božić 2017. – godina je prošlo još pet.

Tačno je sto godina od španjolske gripe mog djeda Franje Rejca, a još uvijek je neprekinut niz događaja koji se tada pokrenuo. Moj život, i ovaj dan u životu, petak 22. prosinca 2017, uvjetovan je njime. Vođen je tom jedva preživljenom bolešću zarobljenog austrougarskog vojnika, dvadesetjednogodišnjaka kojem je suđeno da mi bude djed. Taj jedan je incident španjolske gripe, najteže epidemije koja je zadesila Europu u našemu dvadesetom vijeku, stotinu godina kasnije u životu jednoga budućeg čovjeka važniji događaj od većine onog što mu se u njegovih pola stoljeća zbilo. Određen je tom bolešću, koja je trajno oštetila djedovo srce, srođen je s njome kao s jednim od važnijih elemenata vlastitog identiteta. Važnija mu je ta španjolska gripa od vjere i nacije; vjere nema, nacija ga svakodnevno mori, i jedno i drugo promjenjivo je, podložno vremenu i trošenju, tako da će, možda, on za života još pronaći u sebi vjeru, pronaći u sebi Boga, a jednu naciju zamijeniti drugom ili, možda, izgubiti sve nacije, dok će djedova španjolska gripa ostati jedno od onih trajnih i nepromjenjivih identitetskih doživljaja, što umiru zajedno sa čovjekom ili se prenose na sljedeće generacije. U slučaju ovog čovjeka, nasljednika španjolske gripe i jednoga trajno oštećenog srca, među svim porodičnim srcima, neće biti sljedećih generacija, jer on je bez djece i bez ikakve želje i potrebe da na neke buduće ljude u obliku identiteta prenosi svoje frustracije. Umjesto da to čini, on španjolsku gripu prenosi u priču, umećući njenu smrtonosnu, fatalku klicu u tekst. Može li se čitatelj zaraziti tekstom?

Treća koja se ljeta 1969. doselila na Sepetarevac, Franjina žena Olga, umrla je 6. lipnja 1986. u koševskoj bolnici. Ugušio ju je tumor u grlu, nekoliko kilometara daleko od kuće. Željela je, kao i muž joj, bolovati u svom krevetu, ali joj se želja nije mogla ispuniti. Vrijeme joj je prebrzo isteklo. Ali i da je drukčije bilo, Olga ne bi ležala u Novoj sobi. Nije tu bilo njezino mjesto.