Putnik koji se automobilom provozi niz onu široku aveniju, koja se nekad zvala Kolodvorska, pa Vojvode Putnika, da bi u ovo vrijeme nosila ime Zmaja od Bosne, provest će se između dvije crkve, prva s lijeve strane nailazi katolička, crkva Presvetog Trojstva, zdesna slijedi pravoslavna, crkva Svetog Preobraženja. Malo zatim slijedi grad, njegovo povijesno središte, ono što su u neka prethodna vremena njegovi stanovnici nazivali gradom, nazivajući sve ono prethodno posebnim imenima i nazivima, koji su prirodno sugerirali da Alipašino polje, Čengić vila, Dolac malta još uvijek nisu Sarajevo. Danas, vjerojatno, jesu, jer su u međuvremenu izumrli ili su raseljeni oni koji su smatrali da nisu.

Crkvu Presvetog Trojstva gradio je vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, u žaru evangelizacije, a bogme i nacionalizacije bosanskoga glavnog grada. U to vrijeme svud naokolo bilo je, uglavnom, pusto polje, po kojemu su u rasulu i bez urbanistički sređenog rasporeda nicale doseljeničke prizemnice. Tu bi svoj dom zasnivali radnici okolnih tvornica i željezničkih radionica, kućni podvornici, fizički radnici, nosači, konobari i niži činovnici, privučeni gravitacijskim silama novoustanovljene metropole sa sela u okolini grada i iz vazda gladne i siromašne Hercegovine, te šire, iz Dalmacije, Like i inih pasivnih južnoslavenskih krajeva u Monarhiji. Doseljeno stanovništvo bilo je većinski katoličko, Stadleru je važno bilo naglasiti i – hrvatsko, te ga je nadbiskup nakanio okupiti i sjediniti crkvom, onom novosagrađenom, novosarajevskom, koja će onda omogućiti dalje djelovanje Crkve u poslovima evangelizacije, ali i prostog zemaljskog i prizemnog okupljanja ljudi oko zajedničke nacionalno-političke ideje. Početak dvadesetog vijeka vrijeme je još uvijek nesigurnih identiteta, lova na ovčice i na jaganjce, u kojem nadbiskup nipošto nije želio zaostati. Ako ih ne sakupi on, sakupit će ih netko drugi. Vrijeme je to boraca za radnička prava, socijalista, narodnjaka, prvih komunista i marksista, koji bi mogli okupiti sav taj svijet, pa ga na kraju, ne daj Bože, okrenuti i protiv Crkve.

Stadler je najprije namislio da će u Novom Sarajevu graditi kapelu. Ali odmah zatim, usred navale novih Sarajlija, predomislio se i odlučio graditi crkvu, za koju zapravo nije imao novca. Previše je toga nadbiskup gradio po Sarajevu, čak i za kriterije bečkih vlasti i vrhovnog vladara koji je baštinio apostolsku čast na zemlji, pa im crkva u toj nigdini, skupa s novom župom za koju je 1902. izmolio dopuštenje od države, svakako nije mogla biti po volji.

Angažiran je Josip Vancaš, službeni crkveni graditelj i građevinski savjetnik Vrhbosanske nadbiskupije, koji je, u skladu s logikom epohe, neznatno varirao nekoliko svojih osnovnih ideja i nacrta, te je tako i novosarajevsku crkvu zamislio prema modelu svoje već sagrađene crkve Uznesenja Marijina na Stupu. Vancaš je gradio u historicističkom duhu, stilom u kojemu se prepoznaju različite epohe, koji je, zapravo, bio kao izmišljen za Bosnu i za Sarajevo, gdje niti su postojale stilski jasno određene i sačuvane zapadnjačke građevine, niti je mogla postojati svijest o tome da se na licu građevine prepoznaje lice jednoga vremena. Gradio je mnogo, i bio neka vrsta žive štanc mašine za proizvodnju kuća različitih, uglavnom javnih, namjena. Projektirao je 102 stambene kuće, čak 70 crkava, 12 škola, 10 banaka, 6 hotela, 10 palača, 10 vladinih i općinskih zgrada. Jednako se baveći enterijerima i eksterijerima, Vancaš gradio sve što je zahtijevao duh vremena, a naručivao pouzdani naručitelj i investitor. Premda nije imao umjetničkih ambicija, niti je arhitekturu doživljavao kao umjetnost, prvi se pozabavio bosanskom tradicijskom gradnjom, o njoj je pisao i zamišljao nekakav bosanski stil u arhitekturi, ali niti je imao uvjeta, niti je imao načina da takvo što pokuša ostvariti. Josip Vancaš nije bio čovjek iz velikog grada i široke kulture, nije bio Bečanin, nego je, premda rođen u madžarskom Sopronu, od oca poštanskog činovnika, bio iz Farkašića na Kupi, sela u kojem danas živi stotinjak ljudi, a ni u njegovo vrijeme nije bilo znatno veće. Bio je marljiv i discipliniran provincijalac čiji talent nikada nije mogao biti do kraja definiran, ali su njegove građevine postale ne samo dijelom sarajevskih i bosanskih vizura, nego su urasle u identitete svijeta koji je pokraj njih rastao.

Stadler je munjevito prihvatio ponuđeni projekt – uostalom, tad nije ni bio običaj da se projekti odbijaju – te je u rekordnom roku sagrađena crkva. Kamen temeljac blagoslovljen je 14. svibnja 1905, a crkva je bila dovršena i posvećena već 18. studenog 1906. Blagoslov kamena temeljca proveo je sarajevski kanonik, budući Stadlerov nasljednik Ivan Evanđelist Šarić. Unutrašnje uređenje crkve, uključujući i vitraže, bilo je u duhu vremena i mjesta, ali i brzine s kojom je crkva građena. Zidove je 1906. oslikao neki češki slikar, e da bi ih šezdeset i dvije godine kasnije, po narudžbi tadašnjeg župnika, nanovo maljao i nove slike načinio sarajevski slikar Ante Martinović. Oltarnu sliku prvobitno je naslikao hrvatski slikar Oton Iveković, ali ni nje danas tamo više nema, sklonjena je u župni stan, budući da je i postradala u burnom protoku vremena. Kipove pri oltaru, svetih Augustina i Josipa, klesao je Dragutin Morak, danas gotovo sasvim zaboravljeni hrvatski vajar, bečki đak koji u Zagreb dolazi 1882. na poziv graditelja zagrebačke katedrale Hermana Bollea, postaje prvi učitelj modeliranja na tek ustanovljenoj Obrtnoj školi, a zatim i autor začudnog broja skulpturalnih dekoracija na reprezentativnim zagrebačkim fasadama, crkvenim pročeljima i oltarima. Morak, kao ni Iveković, kao ni Vancaš, nije bio umjetnički genij, nego samo dobar, čak i sjajan zanatlija, majstor da kopira ili da prenese duh velikog svijeta u naše male provincijske metropole, te – što je, možda, i najzanimljivije – jedan od onih, mahom bezimenih i zaboravljenih primijenjenih umjetnika s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća koji su radili na onim sitnim detaljima s arhitektonskih i inih vizura grada, da bi stotinjak i više godina zatim proizveli neke vrlo čudne efekte u oku promatrača: naime, po Moraku i drugim još bezimenijim obrtnicima, koji su stvarajući u Zagrebu usporedo radili i u Sarajevu, proizlaze sitne sličnosti između dva različita grada. Kada ih izdaljine gledaš, čini ti se da nema dva različitija u ovome dijelu svijeta, ali kad im se primakneš, čim im se zagledaš u fasade, uđeš u haustor, zađeš po stanovima visokih stropova i crkvama, spopadne te neka milina i osjećaj da ih je s istim marom gradila ista ruka i da nisi daleko otišao ako si napustio jedan grad i došao u drugi.

Crkva Presvetog Trojstva preživjela je svu sarajevsku povijest dvadesetog vijeka. Najprije kratko doba modernizacije, koje je potrajalo do 1914, a onda zatim prvu Jugoslaviju, u kojoj je sagrađana ona druga crkva, pravoslavna, što nosi ime Svetog Preobraženja, i četiri strašne i krvave godine Nezavisne Države Hrvatske, kada je mjesnu Crkvu na krajnje problematičan i kompromitantan način s nadbiskupskog trona vodio onaj koji je u ulozi sarajevskog kanonika 1905. blagoslovio kamen temeljac novosarajevskog hrama. U socijalističkoj Jugoslaviji, u kojoj je postojala deklarirana sloboda vjeroispovijesti, sarajevski će katolici četrdeset i pet godina plaćati danak prošlosti, i za ustaše, i za NDH, i za ustaškog nadbiskupa Ivana Šarića, da bi zatim došao novi rat, nakon kojega će katolika i Hrvata malo-pomalo iz Sarajeva nestajati. Nesretnim slučajem to će nestajanje dobro doći baš svakom od tri razarajuća bosanskohercegovačka nacionalizma.

Tokom opsade, od 1992. do početka 1996. crkva je bila posred linije fronte i na udaru metaka, mina i granata koji su dolazili s Grbavice. Pucanje po hramovima, čiji god ti hramovi bili, svakako je manje zlo od pucanja po ljudima, i ne može se ni pretpostaviti koliko je puta crkva slučajno puta pogođena, a koliko su je puta namjerno gađali. Originalni vitraži su joj gotovo sasvim uništeni, pa jedva da postoji traga radu slavne bečke radionice Eduarda Kratzmanna, koji je, možda, bio i najvredniji od svih umjetničkih intervencija u crkvi i na njoj. Nakon rata obnovu je vitraža, dijelom po uzoru na one stare, uništene, provela radionica Stanišić (Atelje Stanišić) iz Sombora, porodična umjetnička radionica koja je ustanovljena dvije godine nakon što je izgrađena novosarajevska crkva, i preživjela je, bez obzira na blagodati socijalizma i ukidanje privatnih obrta, sve do današnjih dana. Povijest ove radionice sama je po sebi zavrijedila priču.

Ono što nije moglo biti znatnije oštećeno, a zbog čega su mi u šetnji grobljem misli odlutale do Crkve Presvetog Trojstva, jest njezin glavni oltar. Težak i masivan, možda i malo predimenzioniran, načinjen je od bijelog dalmatinskog kamena i crvenkastog mramora iz okolice Sarajeva. Isklesan u radionici sarajevskog klesara Antona Lušine, koji su njegovi radnici postavljali i uglavljivali pod strogim majstorovim okom, oltar je isti onakav kakav je bio i prvoga dana. Kamen ne stari, ne tamni i ne blijedi, kamen traje.

I tako sam se na Barama, na katoličkoj parceli, najednom zatekao pred sjajnom, moćno isklesanom crnom uspravnom pločom, s brončanim reljefom na kojemu je lice glavara grobnice, čije ime u istom času, možda, ne bih ni prepoznao, ali zato velikim slovima piše Anton Lušina, a manjim, kako i pristoji, klesarski majstor. Ispod su datumi rođenja i smrti: 29. V. 1859. i 20. VIII. 1934. Pa prigodni motto onih koji su u tom trenutku žalili za njim: “Bio si dobar i pravedan, neka ti plati dobri Bog!” Nad njim su u grobu još su Ida Lušina, vjerojatno supruga, i Anton mlađi, sva je prilika sin.

Grobnica Antona Lušine po svoj je prilici prenesena na Bare s nekog od tri stara katolička groblja, Svetog Mihovila, Svetog Josipa ili, što je najmanje vjerojatno, s groblja na Stupu. Razlog preseljenju mogla je biti neka od ne tako malobrojnih intervencija u prostoru, kada bi se zbog gradskih potreba sužavao prostor groblja. Najveća takva intervencija, od koje je nepovratno postradalo pravoslavno groblje Svetog Mihajla zbila se pred Olimpijadu, pri izgradnji obilaznice i tunela na Ciglanama. No, sigurno je da Anton Lušina i njegovi nisu tada seljeni, jer se tom prilikom nije trebalo dirati u katolička koševska groblja.

O Antonu Lušini znamo samo to da je bio Slovenac i da je negdje oko koševskih grobalja imao veliku klesarsku radnju. Kako je, opet u skladu s običajima vremena, potpisivao svoje radove – barem one veće, ako je manje uopće i radio – tako se i dan-danas mogu vidjeti dobro očuvani Lušinini nagrobnici na Svetom Mihovilu i Svetom Josipu, a dva-tri potpisa našao sam i na pravoslavnim grobljima. Očito da je Lušina bio među glavnim sarajevskim klesarima svoga doba. Radio je za Crkvu i za boljestojeću sarajevsku gospodu, uglavnom za Nijemce, Čehe, Poljake, kuferaše raznih vrsta, koje je smrt zatekla u Sarajevu ili su, tko zna kako i zašto, obitelji zasnovali u tom gradu na kraj svijeta. U ono vrijeme kada je on klesao, ljudi su se sahranjivali tamo gdje su i umrli. Nije bilo mogućnosti, a samim tim nisu postojali ni običaji da se pokojnici prenose u neke daleke zavičaje. Zahvaljujući tome Sarajevo je steklo svoja neobična, multikulturna i višejezična groblja. Živi se u ovom gradu danas sporazumijevaju na jednom do dva materinja jezika, dok se mrtvi na Svetim Mihovilu, Josipu, Marku i Mihajlu međusobno razumijevaju na devet jezika, koliko sam ih prebrojao na njihovim nadgrobnicima. A ako računamo ona dva groba s engleskim, te jedan s finskim natpisom, jezika je jedanaest. Toliko ih, vjerujem, na Barama nema, iako mi je teško provjeriti, pošto je ovo groblje mnogo prostranije.

U dnu Lušinina nadgrobnika, sagrađenog tako da bude dobra reklama solidnosti majstorova posla, te spomen ne samo na čovjeka, nego i na njegovu radnju, prepoznatljiva je ljubičasta naljepnica Tvrtke za pogrebne usluge Pokop, zadužene da skrbi o gradskim grobljima, na kojoj piše ovako: “Obavijest: mole se srodnici ukopanih osoba ili druga lica koja vode brigu o ovom grobnom mjestu da se u što kraćem roku jave u najbliži grobni ured.” Slijedi adresa, te broj telefona. Ovakve naljepnice stoje na stotinama, možda i kojoj tisući nadgrobnika, na Barama, te na katoličkim i pravoslavnim koševskim grobljima. Riječ je o grobovima za koje se duže od deset godina nije platila godišnja grobnina koja, čini mi se, iznosi osam maraka. Ali ne može se, kao što čovjeku na um pada, platiti, recimo, stotinu godina unaprijed, nego se mora plaćati godinu za godinom ili najviše pet po pet godina. Dakle, u Pokopu vode računa o tome da nadgrobnik na groblju stoji dok god je živih ili – što je vjerojatnije – dok god je prisutnih srodnika ukopanih osoba ili drugih lica koja vode računa o grobnom mjestu, te da, čim oni umru, ili se isele u Kanadu, Ameriku, Australiju, pa nakon što grobnina deset godina ne bude plaćena, mogu intervenirati po vlastitim zakonskim nadležnostima, tako što će rasturiti nadgrobnik, osloboditi nadgrobno mjesto, a kosti pokojnika preseliti u neoznačenu masovnu grobnicu. Ali, da bi cinizam bio putpun, kosti će biti obilježene, za slučaj da se naknadno pojave srodnici ili skrbnici, da nanovo mogu biti sahranjene u obilježenom grobu.

Anton Lušina, ugledni sarajevski klesar s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, po svoj prilici nema nasljednika. Ako negdje i postoji krv njegove krvi, daleko je od Sarajeva i sasvim sigurno ne zna kakva opasnost prijeti ovome grobu. Vjerojatno ima samo maglovitu predstavu o tome da je jednom neki djed ili pradjed živio u nekom Sarajevu. I ta mu predstava ne znači ništa, kao što mu ugroženi nadgrobnik ne znači ništa.

Prijeteće ljubičaste naljepnice nadležnoga grobarskog poduzeća polijepljene su po nadgrobnicima koji su na Svetom Josipu i Svetom Mihovilu ispisani gotskim pismom i njemačkim jezikom, i koji tu stoje već duže od stotinu godina, kao i na nadgrobnicima onoga pravoslavnog i katoličkog svijeta koji je iz Sarajeva nestajao u posljednjem ratu, ali i nakon rata, izumirući, iseljavajući se, bježeći. O radikalnoj etničkoj rekompoziciji grada može misliti tko što hoće, jesu li Srbi i Hrvati odlazili iz Sarajeva zato što su se plašili rata, zato što nisu htjeli riskirati svoje živote i živote svojih obitelji, zato što su tako željeli, a ne zato što ih je netko tjerao, ili su, možda, odlazili i zato što su se plašili da ih Mušan Topalović ne zakolje i ne baci u kakvu podtrebevićku jamu, i zato što je dženaza tom Mušanu Topaloviću bila druga najveća u suvremenoj povijesti grada, kao i zato što su se u nekom poslijeratnom Sarajevu počeli osjećati kao građani drugog i trećeg reda, ali kako god bilo, temeljita etnička promjena se dogodila, te je nekako i očekivano da sad nema onih koji bi za tisuće sarajevskih grobova godišnje plaćali osam maraka grobnine.

Diljem Europe važe slična pravila za napuštene grobove kao i u Sarajevu. Ali to nikad nisu groblja nekih drugih naroda, etnija, iščezlih ili iščezavajućih vjerskih zajednica. Prekopavaju se i nište obično grobovi većinskog stanovništva, i to oni koji, za razliku, primjerice, od groba Antona Lušine, znamenitog klesara, nemaju nikakvog kulturnog niti memorijskog značaja. Smrt groba tretira se na gotovo jednako ozbiljan način kao i smrt čovjeka. Osim toga, Europljani su osjetljivi prema masovnim grobnicama, onim u kojima leže kosti nestalih naroda.

Zbog svega ovog, a onda i zbog koječega drugog, grobljanskog hodača iritiraju i brinu Pokopove naljepnice. Iritirale bi ga i da ih vidi na preostalim nišanima u Velikom parku ili na bilo kojem od desetina mezarja i mezaristana na obroncima grada. Ali tamo takvih naljepnica nema, budući da nije riječ o grobištima koja su u nadležnosti Pokopa. To je formalni razlog. Suštinski je, ipak, neki drugi. Uostalom, kako živih pravoslavaca i katolika u Sarajevu ima malo, tako ne vlada nikakva gužva za sahranjivanje na njihovim grobljanskim parcelama, te samim tim nema ama baš nikakvog praktičnog i pogrebničkog razloga da se neplaćeni grobovi iseljavaju i da se kostima njihovih mrtvih pune masovne grobnice. Tako ni za mjesto na kojem stoji moćna, lijepa ploča nekadašnjeg klesara sarajevske gospode, koji je klesao i glavni oltar crkve Presvetog Trojstva, Slovenca Antona Lušine, nikakve navale nema.

*

Pod Vrančugom duboko zelena šuma. Preko nje se u niskom letu spušta jastreb kokošar. Glasno zaklikće nad kućom Zagorke Blek. Na trenutak nestane među sivim oblacima pa izroni raširenih blistavih krila. Oči mu se prelijevaju žuto i crveno. Kružno nadlijeće nad drvenom katnicom pa se strelovito sunovrati na kokošinjac. Urlici grabežljivca nadglasavaju kokodakanje i lamatanje krilima. Kroz ogradu sporo lete pahuljasta pera. Padaju u blatnjavu lokvu.

Vjetar udara u sve snažnijim naletima. Povija grane senabije i njima lupa o prozorska okna obrasla bršljanom. Tanka stakla se tresu. Zagorka iz kredenca izvlači zaglenu posudu pogledajući na prozore. Pod nogama joj zaškripe drvene natkrivene stepenice. U crnini je. Pod haljinom guste čarape, na glavi marama. Izlazi na blatnjavo dvorište kao kostima ograđeno tankom brezovom ogradom. Crni gumaši propadaju kroz raskvašenu zemlju.

Nad kokošinjcem se razgranalo visoko stablo crnog duda. Prezreli ljubičasti plodovi rasuli se po tlu i krovu kokošinjca. Oštar miris truleži miješa se s mirisom kokošjeg izmeta. Na zvuk Zagorkinog šljapanja uznemirene kokoši pohrle prema njoj.  

– Iš, iš, iš! Zagorka maše dugačkim rukama.

U kokošinjcu zatiče napola očerupanu, krvavu lešinu. Vrat joj gol. Izjeden. Iz ruke joj ispada posuda. Podiže pogled prema nebesima i zakuka. Glasno proklinje. Prestrašene kokoši zakokodaču. Blatnjavu lešinu hvata za nogu i baca je na đubre iza štale. Miris krvi. Graktanje vrana. Jastreb nadlijeće izvor Divove Vode pa nestaje u šumskom crnilu.

U ćošku kokošinjca se ugnijezdila crvena kvočka. Kljunom hvata slamke sijena i baca ih iza sebe. Zagorkini drhtavi prsti podižu zaprljanu posudu. U grudima joj snažno tuče. Glava i trup joj nestaju u otvoru kokošinjca. Pažljivo kȕpi jaja. Jedno po jedno slaže u posudu. Kvočka narogušena. Rep joj raširen kao kod pauna. Glava joj se okreće brzo, mesnata krijesta trese. Zagorka podvlači prste pod nju i nježno je zadigne. Izvlači jaje i stavlja ga u posudu.

– Crvenka moja – umiruje ju koščatim prstima.

Pod Zagorkinim olovnosivim očima tanka ljubičasta koža. Sa strana se uhvatile paučinaste bore. Iz marame proviruju zagasitoplavi pramenovi kose. Omekšavaju strogost crne marame. Prihvaća kvočku s obje ruke. Pod prstima joj toplo, svilenkasto perje i krhke kosti. Smjesti je pod desnu mišku. Lijevom rukom uzima zdjelu s jajima.

Pred kokošinjcem stoji Katuša, ruku prekrštenih pod velikim grudima. Vjetar joj zadiže haljinu. Koljena joj otečena, bijela. Vene kvrgave, plave.

Šta radiš s kvočkom, nesretnice?! Ne naliježi je, ako Boga znaš.

– Gledaj svoja posla, stara vještice!

Katuša se približava, iz krupnog tijela isijava zagušljiva toplota, opori mirisi.

Samo što si ga pokopala. Još mu se grob runi! -Ne daš mu mira ni na onom svijetu! Sam vrag će te odnijeti!

Zagorkino lice se krivi u ružnu grimasu. Sijevne očima.

– Što si došla?!

– Slušaj me dobro! Jutros je svraćao inspektor. Ispituje gdje je Vidak bio kad su ti Nikolu našli pod prugom. Ne znam čime si ga omađijala, ali pustit ćeš mi sina na miru. Otkako si upetljala svoje prste niti jede niti spava. Više ti neće dolaziti, u to budi sigurna!

– Jalovice! – Katuša zasikće.

Odlazi ne osvrćući se.

U Zagorkinim ušima zahuči vjetar. Suspreže suze. Grlo se steže.

Jednom glasno zagrmi.

Katuša već žuri niz glibavi put. Nestaje među crnim poljskim topolama.

Podrumska vrata su odškrinuta. Unutra struji hladan zrak. Kroz prljavi prozorčić ulazi nešto slabe svjetlosti. U polumraku se naziru drveni kašuni s proklijalim gnjilim krumpirima prekrivenim pocrnjelim jutenim vrećama. Vlaga i trulež. Na kukama zavijenim u zid vise alatke, ispleteni lukovi vijenci i naopačke okrenuti buketi suhog cvijeća. Zdjelu s jajima  spušta na pod. Pored vrata je stara košnica sa sijenom. Prstima ga razbaruši. Slaže jaja na sredinu. Na njih nasadi kvočku. Gnijezdi se, kljunom gura jaja poda se. Zagorka joj govori tiho. Zatvara vratašca na košnici i zaključava podrum. Ključ sprema u njedra.

Dan je na izmaku. Nebo se zamračilo. Spustilo se na Zagorkin krov. Progutalo dimnjak.  Nekoliko velikih kišnih kapi padne joj na lice. Slijevaju se niz bradu. Otvara poklopac bunara. Na usnama joj tiha molitva. Njezin lik se crni na lelujavoj vodenoj površini. Iz okna izbija studen. Utišane jeke. Nekoliko puta se začuje pljuskanje vode. Prelijeva je u kante. Dok se uspinje, voda iz prepunjenih kanti prolijeva se po stepenicama i istkanim ponjavama.

Na kući svijetli samo jedan prozor. Obasjavaju ga dva užgana fenjera. Iz njih suklja crni dim. S dvije krpe u rukama sa šporeta skida lonac vruće vode. Ulijeva je u korito. Rashladi. Iz staklene bočice cure guste kapi ulja od bosiljka. Razlijevaju se na vodenoj površini u velike svjetlucave mrlje.

Glasno zagrmi. Kišne kapi zabubnjaju po krovu. Voda poteče niz oluke. Zagorkini prsti razvezuju maramu. Nečujno pada na pod. Sjajna kosa čvrsto povezana u čvor. Nekoliko znojnih pramenova zalijepilo joj se za vrat. Vjetar fijuče kroz slaba prozorska okna. Dugački, crni prsti senabije kucaju sve jače.

Metalna kopča na pojasu zvecne. Sitna dugmad izvlači se iz rupica. Haljina sklizne sa Zagorkinog vretenastog tijela. Spušta čarape i otkriva nježnu kožu obraslu svijetlim dlačicama. Svilenasti bijeli kombinezon prevuče preko glave. Grudi su joj čvrste, malo razmaknute. Bokovi zaobljeni. Ispod pupka zlatno, gusto runo. Raspušta kosu i uranja pod vodu. Tijelo joj se sklupča kao u utrobi. Oči se zatvaraju. Dugački pramenovi kratko se otimaju, živi kao leglo šarki sve dok, polako tamneći, ne potonu ispod vodene površine.

**

Ljuska prvog jajeta pod crvenom kvočkom puca u praskozorje dvadesetog dana. Iz nje najprije izviruje mokro žuto krilo bespomoćno lamatajući, a potom i ostatak goluždravog, mokrog tjelašca. Istovremeno se na nekoliko jaja ukazuju napukline.

U Zagorkinoj sobi miješaju se svjetlo i tama. Po zidovima oslikavaju aveti i prikaze. Pod krevetom u rupi na drvenom podu nježno grebe miš. Nad njom dugonogi pauk izvlači svilenkaste niti. Kukiča sporo, besprijekorno. Zagorka spava umotana u perine. Kao gusjenica. Iz kukuljice joj viri ovalno lice. Nos je pravilan i izdužen. Usneni žlijeb dubok, usne jasno iscrtane. Nježno rastvorene. Pod dugim svijetlim trepavicama tamne podočice iscrtane tankim kapilarima. Diše mirno i duboko.

Sjene se polako upijaju u zid. Pauk se gnijezdi u središtu mreže, a s oluka se začuje glasno gukanje. Zagorka otvara oči. Bistre i žive. Toplo tijelo se polako izvlači iz ljušture. Najprije ruke, potom noge. Šire se po prostranom krevetu. Visoko iznad uzglavlja crno uokvirena vjenčana fotografija. Ozbiljna lica, maslinasto nijansirana. Retuširana do neprepoznatljivosti. Zagorkine noge se savijaju, spavaćica zadiže. Tijelo joj se izvija. Grči od zadovoljstva.

Bosa stopala su joj na golom drvenom podu. Šarke na vratima škripe. Zagorka izlazi na verandu. Od svježine se nakostriješila, kao mačka. Na kućama se rastvaraju prozori. Zamotane glave po dvorištima. Ruke rasipaju kukuruz. Kukurikanje. Iz zatvorenih štala prigušeno kravlje mukanje. Zagorka gleda niz put prema visokim crnim topolama. Obrve se povijaju. Niz lice se proliju vruće suze. Tijelo se zatrese od gorkog plača. Briše ih rubom spavaćice. Vraća se unutra i snažno lupa vratima. Šakom udara o zid. Kućom se prolama očajan urlik. Baca se na krevet i lice uranja u bijeli jastuk. Natapa ga suzama i slinom. Guši jecaje.

Zagorka prelijeva topli uvarak od hrastove kore iz lončeta u lavor. Dolijeva čistu vodu. Iz ormarića navire prodoran aromatičan miris. Izvlači bočice s uljem i meleme. Zvonkost. Skida spavaćicu i rukom zahvaća u lavor. Pere se. S gusto obraslog međunožja niz noge se slijeva razblaženi uvarak. Briše se čistom bijelom tkaninom. Nanosi mirisne masti. Prstima ih utrljava u bijelu kožu. Zlatnu kosu raščešljava pa skuplja u tvrdi sjajni čvor. Iz ormara vadi čistu haljinu. Pazi na svaki nabor. Zakopčava se do grla. Pojas steže čvrsto. Glavu ne pokriva.

Zagorka je lagana i nečujna. Kao utvara ide niz put obrastao bijelim glogom i sitnim divljim ružama. Od kiše i vjetra opalih latica. Sunce se podiže. Jaka svjetlost pada joj po licu, ukazuju se sitne žućkaste pjegice. Kosa joj užarena. Svjetluca. U zjenicama visoke topole kidaju nebeski svod. Razgaljuju joj dušu.

Stabla visoka, olistala. Pod njima visoki mravinjaci. Suhe grančice lome se pod Zagorkinim nogama. Cvrkut i prhut krila. U tijelu joj vrije. Stomačni mišići stegnuti, utroba otežala.

Poljana je osunčana. Na njoj nekoliko lanjskih stogova sijena. Trava visoka, poljsko cvijeće u cvatu. Preko nje Katušina kuća. Niska prizemnica crvenog krova. Uz ogradu se uspravile raznobojne glavočike. Dvorište pusto. Zagorka sjedne iza stoga tek povremeno povirujući na kuću i prozore. Oči joj potamnile.

Sunce u zenitu. Izlazi zadnje pile iz Crvenkinog legla. Tihi cijuk u toplom mraku.

Zagorka čeka dugo. Bube izlaze iz trave i gmižu joj uz noge. Po haljini se hvataju zeleni skakavci. Iz džepova vadi jabuku i nekoliko oraha. Zvuk pucanja ljuske. Prstima prebire po otvorenoj šaci. Jede smećkastožutu jezgru. Pod zubima prska slatki jabučni sok. Neumorno poviruje na Katušinu kuću. Iz sijena joj po licu pada sitni prah. Iz kože navire znoj. Vrata na Katušinoj kući se otvore, glasno zalupe. Zagorka poskoči.

U dvorištu je Vidak. Košulja mu razdrljena. Koža preplanula, kosa svijetla. Zagorkino tijelo ustreptalo, noge bi potrčale. Grlo bi vikalo. U glavi joj odjekuje. Sakrije se iza stoga i čeka. Osluškuje. Otkivanje kose.

Na zvuk koraka tijelom joj se smjenjuju vrući i hladni valovi.

– Vidak! Vidak! – govori ispod glasa.

Sepet i kosa bačeni u travu.

Vidakove oči su žar. Naslanja Zagorku na stog. Zadiže joj haljinu i razmiče vlažna bedra. Ljubi je silovito.

– Čekat ću te noćas! – govori mu Zagorka na uho.

Izmigolji se iz njegovih ruku i nestaje u dubokoj hladovini. Trči ozarena. S grana je gledaju ptice nakrivljenih glava. Pod njom ruju neumorne krtice.

***

Ponoć. Crvena kvočka do smrti kljuca prvo pile. Crvena na paperjasto žutoj.

U isti čas zaškripe stepenice pod Vidakovim tijelom.

Zagorka osluškuje. Kosa joj raspuštena. Tijelo razgolićeno. U mraku se naziru obrisi njezinog tijela. Pod Vidakovim prstima klizi svilena tkanina. Otima se dodiru. Zagorka ga hvata za ruku. U Vidakovim nosnicama poznati mirisi. Zatvara oči. Ruši ga na krevet. Opkoračuje. Krevet zacvili pod njihovom težinom. Miš se zabije duboko u rupu. Paučinasta mreža čeka na plijen. Zagorkini nokti u Vidakovim ramenima. Soba odjekuje uzdasima.

U košnici nezemaljski arlauk.

****

Soba je osunčana. Grane senabije nepomične. Zagorkino golo tijelo otkriveno. Prstima prelazi preko ohlađene plahte. U jastuku udubina. Bose noge na drvenom podu. Pljuštanje vode. Rasipanje kose.

Crvena kvočka kljuca posljednje pile.

Ključ u podrumskoj bravi. Obavijaju je studen i trulost. Prsti otpiru metalnu kvačicu na košnici. Crvena kvočka krvavog kljuna zalijeće se na Zagorku.

Na sive, blistave oči.

Iz knjige “Deblokada grada”

Za pjesmu Anđelka Vuletića „I ja sam ovdje ubijao“, prvi puta sam saznao čitajući tekst Ivana Lovrenovića „Jedan pisac, jedna pjesma“. Objavljena još davne 1985., u Vuletićevoj zbirci „Križaljka za čitanje sudbine“, ta je pjesma, baš kao i njen autor, danas prilično zaboravljena u svim našim književnostima. Valja nam je, načas, vratiti iz mrtvih:

Unutar tvrđave svijetle imena.
Umorenih.
David. Oskar. Jahiel. Eli. Rahela … i tako u nedogled 

Kad bi se tek samo slova slagala jedno
Na drugo
Ni sunce im ne bi ostalo daleko. 

Kad bi se tek samo od imena gradio novi grad
Bio bi tri puta veći od Sarajeva. 

Ali ja nisam tu
Da vidim kako se podižu
Gradovi. 

Došao sam da se na sav glas zapitam.
Pa zar je to zaista naša slika,
(Koliko sam tada imao godina). 

I neka se upamti premda se to što ću reći otima razumu.
I ja sam ovdje ubijao 1941. 

Oko tvrđave proljeće
Pogled na Sarajevo
Kao što je i tada bilo proljeće i kao što je i tada
Bio pogled na dolinu s gradom i rijekom
A ja sam zatomljen u svoju sumnju
Hoću li reći istinu kad kažem:
I ja sam ovdje ubijao. 

Zato što je ubijao onaj što je kao i ja imao
Dvije ruke
Dva oka
Kolijevku
Osmijeh
Ognjište
Oca i sina i braću i zvijezdu
Svoje ime i svoje sarajevsko
Proljeće. 

(Bio iz istog grada i od istog jada
Od istog roda i od istog snova). 

Pa zato ne mogu a da ne vrisnem
Na sav glas:
I ja sam ovdje ubijao.

Ta je Vuletićeva pjesma sve o čemu sam posljednjih dana mogao da razmišljam. Došla mi je onoga časa kada sam shvatio da moram otputovati u Grabovicu i napisati tekst o zločinu koji je, prije ravno dvadeset četiri godine, počinila Armija RBiH, ona ista u koju sam bio regrutovan sedam mjeseci nakon tih stravičnih događaja. Otad me taj razarajući refren ne napušta ni za čas, stalno ga čujem kao lelek neke daleke, raspukle frule – I ja sam ovdje ubijao.

Septembar je mjesec i ljeto se bliži svom kalendarskom kraju. Neretva je duboka i mirna, a rastinje uz njeno korito još uvijek bujno i sočno zeleno. Tek s prvim danima oktobra, stabla će početi da osjetnije žute i venu. Na prilazu Grabovici, u jednom zatonu, nedaleko od uskog, željeznog mosta, privezan uz obalu, mirno pluta minijaturni splav skovan od euro paleta. Zrake sunca odražavaju se na riječnoj površini, stvarajući oštre i zasljepljujuće odbljeske. Obično jutro, jednog sasvim običnog dana u Hercegovini.

Grabovica je selo na krajnjem sjeveru mostarskog gradskog područja. Pruža se s obje strane Neretve, između željezničke pruge s jedne i magistralnog puta M 17 s druge strane. Pod jarkim jutarnjim svjetlom, obnovljene kuće djeluju prazno i napušteno. Osim nekoliko starijih ljudi, danas nema nikoga ko bi ovdje živio. Izlazim iz auta i zapućujem se prema spomen obilježju podignutom uz seosku cestu. Na mermenoj ploči ispisana su imena ubijenih civila hrvatske nacionalnosti, njih trideset troje, koja kao da ponavljaju mučni ritam Vuletićeve pjesme: Pero, Dragica, Ivan, Matija, Mladen… U podnožju spomenika, vijenci i ugasle svijeće, ukrašene šahovnicama. Vjetar šuška lentama i odozdo, s rijeke, donosi vlažni miris vegetacije. Sve je ovdje tako mirno i ljudski tiho. I ja sam ovdje ubijao.

U noći s osmog na deveti septembar 1993., pripadnici 9. brdske brigade Prvog korpusa Armije RBiH, pogubili su većinu stanovništva ovog sela (preživjeli su, nekim čudom, samo Goran i Zoran Zadro – braća u dobi od jedanaest i trinaest godina). Ubijali su, između ostalog, koljući, paleći žive ljude, razapinjući ih na krst i nabijajući na kolac. Zločin je to s već viđenom i nama dobro poznatom balkanskom strukturom: smrt sama po sebi nije dovoljna, nego je žrtvu potrebno poniziti, najterati je da pati i umre na način koji joj ne dolikuje. Kakav je uopće to poriv koji može biti zadovoljen samo time da se oskrnavi tijelo, da se čovjeku na tako svirep način oduzmu njegovo ljudsko dostojanstvo i dignitet? Pišući o nacističkim zločinima u logorima za Jevreje, Robert Antelme je razvio teoriju koja kaže da svaki zločin počiva na nemogućnosti krvnika da svoju žrtvu pojmi kao ljudsko biće. Kanonska rečenica svakog zločina – to nisu ljudi kao mi.

Gdje sam uopće bio tog 9. septembra 1993.? Koliko sam tada imao godina? Ne mogu se sjetiti ničega u vezi s tim datumom. Protjerani iz stana na Aveniji, majka, braća i ja stanovali smo u to vrijeme na istočnoj obali Mostara, u pločari koja je pripadala rahmetli ocu, intenzivno strahujući od toga da će jedna od desetina HVO-ovih granata koje su svakodnevno padale na naše naselje završiti u njenoj krhkoj i dvadeset godina staroj konstrukciji. Jasmin je tada imao pet godina, Eldin jedva tri mjeseca. Mladenka Zadro, najmlađa žrtva ovog zločina, bila je samo godinu dana mlađa od Jasmina. Ljubica Zadro, njena majka, imala je isto godina kao i moja majka – trideset sedam. Zanijemim i barem po jednom umrem pred tim užasnim usporedbama.

Kiša koja je padala prethodnog dana, isprala je i razrijedila zrak. U obližnjem dvorištu, laje pas. Pred jednom kućom, postavljena uz željezni stol na verandi, plastična stolica doziva nečije prisustvo. Da li je taj neko ko je nedavno u njoj sjedio u srodstvu s ljudima čija su imena otisnuta na spomen-ploči? Ponovo ih čitam i shvatam da nedostaje ime Ljubice Šarić. Te kobne noći, zločinci su joj, pred očima, ubili muža, Ivana, a nju silovali. Jedno vrijeme je provela u zatočeništvu. Kada se, najzad, domogla slobode, počinila je samoubistvo. Njena sudbina je toliko jeziva da se opire riječima: o njoj se može samo šutjeti.

Dok stojim pred spomenikom, osjećam nešto što nisam osjetio već godinama: volio bih zapaliti cigaretu. Iako sam prestao pušiti prije desetak godina, potreba za nikotinom duboko je utkana u moje biće. Javila mi se sasvim neočekivano kao odjek neke stare, davno minule želje. Jesam li morao doći ovdje da bih pisao o svim tim strahotama koje su se dogodile prije tačno dvadeset četiri godine? Je li mi ovo iskustvo zaista bilo potrebno kako bih smrt Mladenke Zadro ili Ljubice Šarić doživio kao smrt svojih najbližih? Naravno da nije. Došao sam, zapravo, iz jednog mnogo dubljeg i sasvim ličnog razloga, pomiren s mišlju da se odavde neću vratiti isti, neozlijeđen. Došao sam da čujem ovu groznu tišinu, koja govori odsustvom trideset troje nevinih ljudi. Da vidim ima li u toj tišini išta moje. Da potvrdim vlastitu, vuletićevsku sumnju: jesam li i ja ovdje ubijao?

Prilazim željeznoj ogradi koja travnati plato ispred minijaturnog trga dijeli od zarasle obale i gledam u rijeku. S magistralnog puta, na drugoj strani, dopire zujanje automobilskih motora. Zamišljam scene i prizore, uranjam ih u prostor, natapam vremenom – rafali, vrisci, mučenja, silovanja… Slike su oštre kao da dolaze iz mog vlastitog iskustva. Kao da sve to vidim posredstvom onih koji su ovdje ubijeni. Osjećam kako me sav taj užas preplavljuje, ne ostavljajući u meni mjesta ni za šta drugo.

Razmišljam o prirodi zločina, o nikada do kraja shvaćenoj tezi da zločinac posmatra žrtvu kao nešto što nije u potpunosti ljudsko biće, odnosno kako kaže Antelme – kao da pripadnost ljudskoj vrsti nije sigurna, kao da se iz nje može izaći i ući. Da bi stigla do razrješenja vlastitih etičkih dilema, Vuletićeva pjesma se spušta u samo srce užasa, došavši, u svom crescendu, do spoznaje da ljudski identitet pripada žrtvi koliko i krvniku, a krvniku koliko i nama (Zato što je ubijao onaj što je kao i ja imao / Dvije ruke / Dva oka…). I to je upravo ono što najviše boli: najgori među nama ljudi su kao i mi, ponekad čak i od istog grada i od istog jada, od istog roda i od istog snova. Mrtvima pripada smrt, nama, živima, ostaje krivica.

Postoji samo jedna riječ koja opisuje ono što se dogodilo u Grabovici. To je riječ zločin. Njegovu prirodu možemo razumijevati u svoj njenoj banalnosti, onako kako ju je prije šezdesetak godina vidjela i objasnila Hana Arendt, dakle, kao djelo određene grupe ljudi, kriminalnih tipova, umobolnih kasapa, ili je pak možemo posmatrati na metafizički način, danteovski i miltonovski, dajući joj izvanljudski smisao i karakter. I zaista, jesu li stanovnike ovog sela pogubile poremećene ubice ili pak Luciferovi demoni pod ljudskom krinkom? U uskom prostoru između kristalno čistog nebeskog plavetnila i blještave riječne površine, već dvadeset četiri godine visi to pitanje, čekajući nekog ko zna odgovor.

Sjedam u auto i napuštam selo, prateći križni put koji vodi od spomenika prema mjesnom groblju. Letimično podignem pogled i na obližnoj uzvisini vidim otvorenu grobljansku kapiju. Neko se unutra moli za spas nečije duše. I ja sam ovdje ubijao – opet čujem lelek one daleke, raspukle frule. Kada se jednom pročitaju, pjesme poput Vuletićeve, više se ne mogu zaboraviti. Snaga kojom opstaju u našem sjećanju, nadilazi snagu same književnosti. Njihovi stihovi su poput zublji koje strše iz mračnih podruma naše savjesti. Da li su je čitali oni koji su ubijali u Grabovici?

Da li su je čitali oni koji su ubijali?

NAPOMENA:

Vrhovni sud Federacije BiH je 2008. godine potvrdio presude lokalnih sudova od trinaest godina zatvora za dvojicu ubica grabovičkih civila, Seada Karagića i Harisa Rajkića, kao i za Nihada Vlahovljaka, naredbodavca i njihovog pretpostavljenog.

Međunarodni sud pravde u Hagu, oslobodio je vrhovnog komandanta bosanskohercegovačke Armije, Sefera Halilovića, bilo kakve komandne odgovornosti za ovaj zločin.

PRELJA

Ispredajući nit svoje sudbine, prelja iz kudjelje zubima trijebi trunje čemera i pljucka ga oko sebe, kao koštice iz kriške ilinske lubenice.

Kad joj ponestane vune ili lana, na preslicu stavlja povjesmo paperjastih oblaka ili grumen jutarnje izmaglice.

Moire, suđaje i parke smatra svojim sestrama, pa često za vedrih ljetnih noći, s njima, pletiljama, veziljama i tkaljama, kraj kakvog izvora ili ispod razgranatog hrasta, uhvati se u vilinsko kolo, i do cika zore u srebrna zrnca mrve mjesečinu i tišinu.

Nikada ne zna da li će jutrom s vretena na klupko motati zlatnu žicu sreće ili tamnu nit usuda.

Razmišljanja o tome potiskuje željom da se vilinsko kolo, u kome bi bila kolovođa, razvije od jednog do drugog jutra.

gradeći tuđe kuće
od Hrvatske do Švedske
ciglu po ciglu
kamen po kamen
gradio je budućnost
krvlju i znojem
bolnom kičmom
hrapavim rukama
nogama teškim
betonskim koracima

ovih dana ga gledam
prikuplja materijal
pijesak i elemente
daske i eksere
vrata i prozore
za kuću
ali ovu svoju
koja je došla na red

koja će u budućnosti
po viziji njih dvoje
natkrivati naše sijede glave
glave i majušna tijela naše djece

kad se vratimo
s godišnjih odmora
nakon svih lutanja
tu gdje smo prvi korak
u svijet napravili

***

u toj istoj kući
pravim ovu pjesmu
od riječi
od svijeta pozajmljenih
svijetu ih vraćam

***

kad na red dođe
posljedna pjesma
pravit ću je od ilovače
i kamena
i korijena rodne grude

Posvećeno mom prijatelju stolačkom slikaru
Igoru Borozanu

S glasovite Inat-ćuprije
u hercegovačkom gradu Stocu
ispod koje bistra Bregava teče
video sam slikara

Sedeo je u kafani pored reke
beše julsko sparno poslepodne
pio je kafu i slušao žablje kerefeke

Ja sam znao za njegove slike,
za prikaze Inat-ćuprije
i predivne kamene džamije
koja nosi ime
Hadži Alije Hadžisalihovića
čije je mezarje negde
u dalekom Kairu

Al on za me nije znao
jedva me je prepoznao

kada sam ga povikao
i naklonom pozdravio

Tu sa Gornje ćuprije
kraj Hadži Alijine džamije
u kamenom gradu Stocu
ispod koje prečista Bregava
šumovito teče.

Slikar se tad nasmejao
odmahnuo, naklonio
a ja putem dalje pođoh
u posetu Maku

i on me je
razumeo.

POPLAVA

– Siđi! Vardar je srušio drveni most! – čuje se odozdo, sa ulice. U jesen 62. u Skoplju je poplava i on, sa drugovima Ockom, Motetom i Vonetom svaki čas trčkara prema keju da se uvere svojim očima koliko je Vardar u međuvremenu narastao. A reka neprestano raste li raste – plavi nasipe, ruši mostić, zatim se svojim debelim vodenim prstima širi po okolnim ulicama, među kojima je i njegova.

Vardar, njegove uskovitlane vode, lako stižu do prvih zgrada – još prepodne on, sa udruženim snagama sa trojicom drugova, dovlači vreću peska na kej, a sad, vlažni jezik već liže ulaze zgrada. Sede sa strane ulaznog stepeništa, da ne smetaju uzbuđenim stanarima koji bezglavo istrčavaju, pa se vraćaju, ostavljajući mokre tragove. Ocko, Mote i Vone (jedan samoglasnik u imenima zamenivali su sa “o” i on, svakih petnaesetak minuta podižu zadnjice za po jedan stepenik naviše, dok zelenkastomutna voda napreduje, širi se tamo-vamo,…te noći, sa balkona na četvrtom spratu posmatra vojnike kako u gumenim čamcima dolaze do najnižih spratova susednih zgrada (znak da je nivo vode najmanje 2 m.) I odatle, kroz prozor, izvlače stanare zahvaćene panikom sa ponekim koferom ili komadom nameštaja – stočić, kredenac, radio, čiviluk…

Srećom po stanare viših spratova, to je maksimalni nivo poplave. Sutradan javljaju preko radija da se vodena stihija najzad povlači. Podrumi ostaju potopljeni još dugo – ćumur, drva za ogrev, bicikli, dotrajali ormani i raznorazna odložena starudija dave se u mulju. Stanari, pa čak i njegov otac koji uvek, bar na rečima, pokazuje agilnost u “datim situacijama”, sada se nekako dvoume da siđu dole, te se ćuteći ili sa ccc… muvaju po hodnicima, komentarišući sav taj blatnjavi haos.

Njegovi odlučuju da se na par dana presale na drugu stranu Vardara, u dedinu kuću, dok se ne raščiste posledice poplave. Brzo hodajući, mlatarajući rukama, provlači se među alejama gusto posađenih paradajza, u bašti kuće u Pajko-mahali. Svugda unaokolo iznikli poluzreli plodovi, zelenkasto-roze lopte, odozgo se nebo spustilo najniže što može, a on trči li trči i posle sve one pritajenosti u stanu na četvrtom spratu, sada najslobodnije oseća svu radost kretanja, kao tek probuđeno ždrebe što jedva čeka da se pusti u galop. I tada iznenada, pred njim iskrsnu debeli, crni Miki, i sam zbunjen direknim susretom. Iako ga poznaje, iako se mazi i prede u njegovom krilu, sad se odjednom nakostreši kao crni veštac i pobeže. Potrča za njim, a mačor, neverovatno snalažljiv za svoju težinu, uskoči među paradajze. Pođe za njim ne pazeći na udubljenje između puteljka i aleje, noga zape i on se stropošta, udarajući glavom u zašiljen vrh jednog od plavih štapova za potporu stabala, zari nos u zemlju, a licem mu poteče lepljiva, bljutava tečnost.

Krvari! (mnogo docnije saznaje da kao pripadnik krvne grupe “O” ima “retku” krv koja se teže zgrušava). Bespomoćan, umazan zemljom i krvlju, uskoro i slanim suzama, iako još nesvestan bola koji će da usledi nakon što ga njegovi (majka plačući, otac iznerviran zbog tolike trapavosti “šmokljančića”) hitno odvedu u bolnicu na šivenje i previjanje.

Te večeri, među drugovima iz komšiluka pojavljuje se sa zavojem oko glave. Zlate, najkrupniji među njima, podsmeva mu se: – Ma jesi li, ma jesi li to baš ti? – Da, ja sam. Jutros sam udario glavu. – Pa da, bre, to si stvarno ti. Sa čalmom na glavi, čalmosani!

I kada mu budu skinuli zavoj, i još dugo posle toga, tokom cele osnovne, Zlate će ga zvati “čalmosani”, a on mora da podnosi ovo šikaniranje iz jednostavnog razloga, jer ga se plaši.

ZEMLJOTRES 

Zemljotres ga zatiče na moru sa svojima. U Malinskoj, u hotelu sa velikom kamenom terasom na kojoj se s večeri peva “Marina” i igra tvist. Vest o katastrofalnom zemljotresu u Skoplju slušaju na plaži sa tranzistora jedne plavokose kupačice mokrih uvojaka u preuskom dvodelnom kostimu. Njegov otac se već istog popodneva, kao građevinac, vraća avionom, da pomogne koliko se može. On, pak, sa majkom ostaje još dve nedelje i svakodnevno sluša vesti sa tranzistora one plavokose Danke, dok saopštavaju spisak poginulih, a njegova majka, uz poznati bolećiv izraz, čini se da čeka neko poznato ime i prezime, pa da ga onda prosledi sa nevericom i uzdasima: – Jesi li čuo? Bože, bože, šta se ovo desilo? Onda je Danka teši, a njega, što on jedva čeka, saosećajno grli (u svom bež “trevira” kupaćem kostimu). Kostim je od jakog materijala, treba mu vreme da se osuši, pa je zato dodir grudi vlažan, ali zato na stomaku još više greje. More, plaža, muzika na terasi hotela i Dankino telo u dvodelnom kostimu, to je ono što mu ispunjava dan i noć.

Danka nosi dva kostima, jedan već spomenuti bež sa cvetovima u istoj boji, drugi šaren, sa braon, cigla i zelenim cvetićima, sa belom postavom koja viri ispod prslučeta kad izlazi iz vode. U poređenju sa strogim, tamnim, jednodelnim kupaćim kostimima njegove majke, Danka deluje još obnaženije. Njeni kupaći kostimi su prethodnici mnogo razgolićenijeg bikinija, ali u ono vreme, noću, u krevetu pre spavanja, zamišlja je u šarenom, mokrom kostimu, kako polako svlači, prvo grudnjak sa belom postavom, zatim gaćice, I kako joj se između nogu pojavljuje Ono!, u obliku velikog latiničnog slova V, samo što je iznutra popunjeno sjajnim dlačicama, iako mu nije baš sasvim jasno kako Ono izgleda. Zamišlja ga kako diše, kao mahovina, zapravo kao životinjica sa gustim krznom, dok se nekakva rozikasta vlaga isparava iz njene nutrine. I drka. Tako svake noći u Malinskoj, nekada i po dva puta.

Zato, iako je mnogo jeziviji, zemljotres ne pamti kao nešto tako zastrašujuće, niti jasno, kao poplavu od prošle godine.

Od tog leta, pamti Danku.

S makedonskog preveo autor

Eno pucaju utrobe praznina, iz njih
Kao crijeva, prokuljala žilavka

Iz visina vriju vjetri, vode zavnobihaju
Kud se zimus muze, kud blihaju

Oreolaju oko kuća ograde od drače
Sve jače i jače, oko dana, steže obruč mraka

Ose se bose zalijeću u rose, kao u more
Sunce zalazi u sjekavicu, jezik

U tepavicu.

*

*

Dok se vijest o njegovoj smrti vukla u dnu ekrana, zajedno s elementarnim nepogodama, blokadom brodogradilišta i ispadima svjetskih i domaćih političara, netko se tu oko mene glasno zapitao je li Vladimir Dodig Trokut bio umjetnik ili prodavač magle. I, naravno, čim se oko nekog postavlja takva dilema – pisac ili skriboman, heroj ili zločinac, umjetnik ili prodavač magle – uvijek će pretegnuti ono drugo.

Jer za one koji po općem doživljaju stvari, naročito na dan smrti, kada je nacija u toliko žuđenoj koroti, zbilja jesu pisci, heroji i umjetnici, samo će grdan zlobnik i neprijatelj naroda pridometnuti dvojbu i otvoriti mogućnost da su mili nam i uvaženi pokojnici skribomani, zločinci i prodavači magle. Ali, naravno, Trokut je načinom svoga djelovanja učinio mnogo toga da ga većina percipira kao prodavača magle. Najprije zato što se nije prilagođavao, nego je živio, mislio i osjećao kao u vrijeme Crvenog Peristila. Ta fantomska umjetnička skupina, koju su 11. siječnja 1968. prema opće prihvaćenoj legendi osnovali splitski studenti i učenici mjesne umjetničke škole, vjerojatno je najuspjelija i najefektnija mistifikacija u povijesti suvremene hrvatske kulture. Njezin smisao nije, međutim, bio da se nekom događaju, liku ili sadržaju pripiše smisao i značenje kakvo on nema, nego je smisao mistifikacije Crvenog Peristila u tome da se živo afirmira, opjeva, ovjeri i potvrdi nešto što zaista postoji. Istina, samo kao mogućnost, kao neostvarena ili neostvariva ideja. Kao more koje umjetničkom intervencijom više nije plavo, nego je crveno.

Trokut je bio član Crvenog Peristila, ali po svoj prilici nije sudjelovao u akciji kada je s tridesetak litara boje u crveno prebojen središnji trg Dioklecijanove palače. Jednom sam ga pitao je li on 11. siječnja 1968. bio tamo, i nije mi odgovorio. Prvo se smijuljio i čekao da odustanem od pitanja, onda me je, čini mi se, pokušao preplašiti, da bi mi na kraju jednostavno rekao da se takve stvari ne pitaju.

Ali i ako ga te noći nije bilo na Peristilu, Trokut ne samo da je sudjelovao u akciji, nego je njezin glavni akter. On je mistificirao Crveni Peristil punih pedeset godina. Činio je to krajnje dosljedno i to je osnova njegove umjetničke i egzistencijalne metode. Vladimir Dodig Trokut bio je i ostao veliki, neusporedivi mistifikator. Sve što je radio, način na koji se ponašao, oblačio, živio, bilo je u službi te mistifikacije. Je li to umjetnost?

Prvi sam put o njemu pisao nepozvan, u redovitoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji koja je izlazila pod nadnaslovom Dnevnik dotepenca. Godina je bila 1996. ili 1997. i napisao sam da bi bilo dobro i važno da Trokutu daju prostor za njegov Antimuzej. I tada sam, kao i danas, pokušavao objasniti u čemu je smisao onoga što taj čovjek radi, u čemu je smisao mistifikacije. Trokutu je bilo drago, premda je podozrijevao da ga podjebavam. Tako je to, naime, nazvao. Meni, pak, nije bilo ni na kraj pameti da to činim. Nisam imao razloga. Bio sam publika njegova Antimuzeja koji nikada nije otvoren. Vlast, državna, gradska, bilo koja, nije razumjela što je on to nakanio. A nisu ga baš razumjeli ni oni koji su se bavili umjetnošću i kulturom. On, pak, nije bio u prilici da svoje ideje jasno predstavi, jer bi to bilo u suprotnosti s njegovom osnovnom metodom, s mistifikacijom.

Srećom, u međuvremenu je internet pobijedio stvarnost, tako da je Trokut stvorio virtualni Antimuzej. Eno ga na webu, slobodno ga možete posjetiti, riječ je o jednom od najfascinantnijih mjesta na hrvatskom komadiću virtualnog svemira. Tu se jasno može vidjeti što je onaj stvarni, živi, veliki Antimuzej mogao biti. Tamo je i Trokutov kolekcionarski kredo – da, on je prije svega drugog bio kolekcionar, sakupljač koječega vrijednog i bezvrijednog; vrijedno je dovodio u kontekst svakodnevice, a bezvrijedno je činom izabiranja pretvarao u vrijedno i dragocjeno – i taj bi kredo bilo lijepo citirati u ovome tekstu, u ovoj posmrtnoj počasti: “Moguće je, kažem vjerojatno, Noa je bio prvi kolekcionar. Prema smislu, pozvao je po dvoje od svake vrste, jedno muško i drugo žensko. Pozvani u korablju. Čudo života na zemlji da se spasi. Pećina predaka.”

Bio je čovjek u dugom crnom kaputu, kao da je uvijek, u svako doba godine, zima. Duge prosijede brade, dinarskoga, grubo isklesanog lica i zažarenih crnih očiju. Kretao se žurno, često u pratnji nekih čudnih ljudi, koji su se s godinama izmjenjivali. Razgovarali smo ako bih ga na ulici samoga sreo. Ili zadnjih godina, kada sam ga viđao u Bauerovoj, s Draženom Dabićem, u i oko Dabićeva dućana. Jednom će, u budućnosti, od ovoga nešto biti. To je bio smisao svakoga našeg, nikad predugog razgovora. I onda budućnosti više nije bilo. Mistifikacija je došla kraju. Život je mistifikacija. Jedino smrti nije mjesto u Trokutovu Antimuzeju. Smrt je ispred vrata, kao kustos.