Otkad je Sabi odbijen zahtjev
za daljnjim boravkom,
svaki put kad bi ugledo natpis Polizei,
postao bi otkos. Tako bi ga presjeklo!
Naglo bi mijenjao smjer,
planove, brige, naume i geste.
Odreko bi se sebe,
ko da ima još ega.
Samo da ga ne bi šta ko pito
jer on je na njemačkom
samo istinu znao sročit.

Sabo se nit htio nit mogao vratiti kući.
Sve se zamrsilo
i skrivečki je živio i radio,
ako bi ga ko od poznanika zovno.
Ženi i djeci je slao pare,
slao slike i slatke riječi
da je sve uredu,
da mu je dobro,
da se snašo.
Oni nemaju pojma
da on živi većinom
pored banofa.
Da u grmlju drži kofer, ruksak,
da ondje povješa prnje
ko plamene jezičke.
Neće da kaže da ga boli stomak
jer jede samo suvo.
Da ne voli Polizei,
iako je malome za rođendan
poslo autić s istim natpisom.

“Mali se povazdan s njim igra”
veli mater,
“U autić sjedne sa svojim babom
i doveze babu kući.”
Sabo na to odšuti,
tiho se namjesti u grmu
da ga lom grančica ne bi odo.
“Doći će on kod svog babe”
tiho promrmlja,
“Hajde sad moram ići,
posla katastrofa!”
I nikud zatim ne ode,
već tiho cvili i tinja
u grmu kraj banofa.

Gledao sam moju generaciju
Kako je raznose granate
Na brdu Žuć
Ključnom za slobodu grada

Tijela su u tren bila
Krvavi komadi
Nisi mogao sastaviti
Ni jedno cijelo

Mozak je prskao
Po šumskom tlu
Postajao siva želatina

Pazio si da ne staneš
Na ta mjesta
Ona su bila tvoja
Lična svetišta

Gledao sam je zbijenu
U rovove i tranšeje
Pod hiljadama granata
Razarao se um
I strah je tresao
Mršava tijela

Gledao sam je
Kako gine u jurišu
A ruke se slome
Kao ptičja krila
Prije no dohvate zemlju

Gledao sam kako slavi
Veliku pobjedu
Na Dujmovskim brdima
Izvlači zarobljene tenkove
Samohodne haubice
I topove B1

A vlast ju je zaustavila
U daljem prodoru
Prema opkoljenom Sarajevu

Gledao sam po bolnicama
Njene nožne batrljke
Bilo je mučno
Ali nisam okretao glavu
Samo je kičmom
Prolazila jeza
Kao vatrena igla

Gledao sam odbijene ruke
Poderane trupove
Išivene naživo hirurškim koncem

Gledao sam njihovu
Malu siročad
Uplakanu i gladnu
I žene što su padale
U nesvijest
Kad dobiju vijest
O pogibiji svog dragog

Gledao sam kako gubi
Nadu da će rat stati
Intervencijom velikih sila
Jer je branila civilizaciju
Usred stravičnog klanja

Danas je mir
Gori od rata

Država je podijeljena
Institucije lopovske
A predsjednik je
Iznevjerio sve
Uronjen u svoju vjeru
I političke laži

Slušao sam je
Kako ga sočno psuje
Izgubljena u borbi
Za golo preživljavanje

Tranzicijska pljačka
Od nje je napravila
Tešku sirotinju
I tajkunsko roblje

Predsjednik je stvorio
Banditsku elitu
Koja je opljačkala
Društveno bogatstvo
Što su ga gradili
Njeni socijalistički očevi

Gledam kako raste
Njeno beznađe i bolesti
Srčani udari i šećer
Jedu tijela postupno
Kao crvi jako stablo

Srećem je po bolničkim
Hodnicima, skršenu
Savijenu u pasu
Šuti, ne psuje
Poražena i zgažena
Na društvenom je dnu

A mediji slave
Njenu žrtvu
Njeno herojstvo
Pišu se knjige o njima

Zovu to kulturom sjećanja
I mnogobrojnim ritualima
Obilježavaju važne
Ratne datume

Vlastodršci prave boračka udruženja
Moju generaciju pretvaraju
U alatku kojom tuku
Umove birača

Veličaju svetost rata
Pokušavaju izazvati suzu
Lažima u govoru
O slavi i pobjedi

Gledam moju generaciju
Bolesne starce
Po bolničkim hodnicima
I psihijatrijskim klinikama

Pravo lice prevare
Pljačke, lažne vjere
Tajkunskog bogatstva

Gledam moju generaciju
Njen život je skršen davno
U obmani koja buja

Nju upravo razvija svjetska moć
Za novo topovsko meso
Za novu klasu
Poniženih i poraženih
Za nove pljačke
Tuđeg bogatstva

Gledam moju generaciju
Čeka spasenje u smrti
Da se oslobodi prevare

Ona ju je u mladosti
Proždrla kao običnu
Čovjetinu

Kažem, ako sada pri ruci budem imao papir,
zapisat ću napokon zavist (nije to baš
najsretnija riječ) koju povremeno osjetim
kad čitam neke pjesnike, američke pogotovu,
jer sad me opet na taj način osupnula jedna
pjesma Imamua Amiria Barake (Leroia
Jonesa) koju sam pročitao u Antologiji
afro-američkog pjesništva 20. stoljeća
Crno na bijelo. (Sačinio ju je Mario Suško,
koji je 1993. otišao u Ameriku, a u bilješci
o njemu stoji kako mu je ovo 60. knjiga…)

To je, dakle, poezija kakvu bih volio,
ali, iz nekih razloga, ne mogu pisati.

Nakon što je svijetom tumarala, ozbiljna
uvijek, ka poenti ustremljena, najčešće
kroz kakav paradoks, htijući pretpostavkom
preobrazbe biti – moja pjesma, zatvarajući
se u se, patetično je pretenciozna, od života
odvojiti se teži, očekujući da posve svoja
može biti: jedan mali, osamljeni kozmos
što bi, van gravitacijskog domašaja,
u spasonosnom pribježištu rezignacije
da lebdi.

A ove pjesme lagane su, neopterećene
sobom: pročitaš je, i šutneš, ako poželiš,
kao cipelom kamenčić. Ne upinje se ona
ništa osobito da ti kaže. Jednostavno – tu
je, kao uzgred, poput običnih stvari u životu,
malih, gotovo nezamjetljivih, što mozaik
svakodnevice lijene rišu. Ali dirljive stoga
baš i jesu, do bola ponekad, jer uočiš kako
ulaze u tebe, mijenjajući te iz časa u čas.

Vjerujem da ih i pišu lako, opušteno,
ne razmišljajući previše o njima dok nastaju,
kao što popiješ pivo, sa usana obrišeš pjenu,
i zaboraviš odmah potom.

A nad mojima ja se izvijam, u mukama grčim,
kao Ćatić: “trošeći krvcu, snagu svoga duha”,
literarnu baštinu svijeta u pomoć prizivljući
dok “nastaje iz nas stvar za koju nismo znali
da je u nama, pa trepćemo očima kao da je
iz nas iskočio tigar i stao na svjetlosti, bijući
se repom po bokovima” (naravno: Miłosz).

I našao sam papir: dva lista na kojima su
ispisane bile moje neke pjesme, i iskoristio
ih s leđa, kao što, počesto, učini sa nama život
u Bosni.

Rut Ozeki, Knjiga forme i praznine; prevod s engleskog Aleksandar Milajić; Booka, Beograd, 2024.

Jednom je i to moralo da se desi. Posle 600 stranica američka spisateljica Rut Ozeki je stavila poslednju tačku u romanu, pa je još i napisala (da ne bude zabune, valjda) „knjiga mora negde da se završi“. Nisu vredela čitalačka odlaganja, uzimanje teksta na kašičicu da ostane više za sutra i ono jedvačekanje da to sutra dođe, nije pomagala ni strategija paralalenog čitanja još jedne, ili dve knjige: razjapila se posle tačke praznina kao da nikada više neću pročitati nešto ovako uzbudljivo, moćno i lepo, kao da mi bogato čitalačko iskustvo nije govorilo da ću, verovatno, već istog dana da započnem nešto jednako dobro, kao da, uostalom, 1983 Miljenka Jergovića, kojom sam presecao Knjigu forme i praznine, nije čudo od knjige posle koje ću da upadnem u istu ovaku čitalačku utučenost sve dok, istog dana, verovatno, ne budem pronašao nešto potpuno drugačije i jednako uzbudljivo…

Glasovi

Posle očeve smrti četrnaestogodišnji Bendžamin O (O je prezime korejskog porekla) počinje da čuje glasove koje niko drugi ne čuje, odnosno razabira da stvari govore: prozorsko staklo je htelo da se raspukne od jada kada se u njega zakucala ptica, pa je svoju muku podelilo sa zapanjenim Benijem, patika je imala štošta da primeti, a i „olovke u sebi imaju priče i bezopasne su pod uslovom da ne zabiješ vrh sebi u uvo“. Makaze su, međutim, nešto drugo i opasno, sikću kao zmije i podređuju Benija svojoj volji. Već sama ta okolnost da čovek čuje glasove koje niko drugi ne čuje dovoljno je dramatična, ali kada Benijeva majka Anabel, koja posle muževljeve smrti nikako ne uspeva da dođe sebi, shvati da se s njenim sinom događa nešto čudno, sve postaje još dramatičnije jer će oni koji ne čuju ono što čuje Beni, računajući njegove školske drugare i psihijatre, da ga proglase nenormalnim, a biti nenormalan znači biti izopšten. Dodamo li tome da Beni i njegova majka jedva preživljavaju, da im pakosni stanodavac preti iseljenjem iz stana, da Beni beži iz škole jer ne može da podnese maltretiranje, dok i sama Anabel tone u bolest, situacija postaje nepodnošljiva. U veoma teškom trenutku, međutim, sticajem zanimljivih prilika (umesto u školu Beni odlazi u biblioteku jer tamo je toplo, niko ga ne maltretira, može da dremne, a i u biblioteci žive knjige), u dečakov život ulaze devojka Alef koju je upoznao na odeljenju za psihijatriju, nešto starija od njega, i stari beskućnik Slavoj, Slovenac, filozof i pesnik, koji živi u svojim invalidskim kolicima i pije kao smuk. Za razliku od svih ostalih, njih dvoje, Alef i Slavoj, uopšte nisu preneraženi okolnošću da Beni čuje stvari i komunicira s njima, naprotiv, ta im se sposobnost dopada. Uz to, Alef je umetnica i đavolski privlačna. Izmenjena perspektiva s kojom se dečak suočava prvi put od kako je začuo glasove, pokreće, kako bi Slavoj rekao, filozofsko pitanje: šta je stvarnost? Jer, sve dok nije sreo Alef i Slavoja, okolina nije propustila nijednu priliku da mu saopšti kako ti glasovi nisu stvarni, kako ih samo on čuje i kako je, prema tome, lud. Njegovi novi prijatelji, međutim, misle drugačije. Epizoda u kojoj će Beni prvi put da pomisli kako nije sve baš tako jednostavno i tako jednoznačno – kako mu, manje ili više, svi govore (računajući i posvećenu doktorku Melani) – ta epizoda u kojoj će Beni da se zapita „a da šta je stvarno?“, jedna je od najimpresivnijih što ih je potpisnik ovih redova ikada pročitao.

Žanr

Moglo bi se reći da se Rut Ozeki oprobala u zahtevnom žanru u kojem su glavni likovi deca ili adolescentni, te bi Knjiga forme i praznije stala u red zajedno s Velikom sveskom Agote Kristof, Divljim guskama Julijane Adamović, Tugom Belgije Huga Klausa, Ranim jadima Danila Kiša, ili Ulogom moje porodice u svetskoj revoluciji Bore Ćosića (da pomenemo samo prve koje nam padaju na pamet), ali ako glas Benija O nesumnjivo dominira, ovo nije manje roman o njegovoj majci koja se nosi s tugom, ljubavlju, nemaštinom, brigom, strahovima i sopstvenim ludilom. Anabal, naime, nije u stanju da se oslobodi stvari i kuću pretvara u smetlište. Opisi njenog poremećaja, pronalažanje izgovora zbog kojih ne može da izbaci inače sasvim neupotrebljive stvari – kese i kese novinskih tekstova, na primer, koje se penju po zidovima i pokrivaju druge bespotrebne stvari – kompulsivna kupovina bespotrebnih sitnica (uprkos nemaštini), njeno nesnalaženje u elementarnim radnjama, a naročito njena duboka usamljenost, očajnički napori da barem na nekoliko trenutaka oseti radost bilo zbog čega – kako to reći drugačije? – slamaju srce. Ovaj izraz „slomiti srce“ nesumnjivo bi se svideo Anabel jer ona živi u ozračju kiča – neprestano kupuje one kugle od stakla u kojima pada sneg kada se protresu, jer, eto, tako su lepe – ali teskoba koju čitalac ne može da ne oseti učinak je savršene spisateljske ravnoteže Rut Ozeki, njenog (doslovno) nepogrešivog osećaja dokle sme i na koji način da ide na skliskim mestima (a roman vrvi od epizoda u kojima bi se 98 odsto pisaca svom dužinom i težinom prostrlo po nepreglednom klizalištu ambicija bez pokrića): opsednutost izgubljenim mužem, na primer, slabost prema vranama, ili epizoda u kojoj prvi put odlazi na masažu. I upravo zbog Anabel – ali ne samo zbog nje – Knjiga forme i praznine nije tekst u kojem samo dete priča sopstvenu priču, iako, bez ikakve sumnje, ulazi u nabrojani niz uistinu velikih romana. 

Filozofija

Strogo uzev malo je dobrih filozofskih romana, a najveći nesporazumi u odnosu između književnosti i filozofije nastupaju kada pisci počnu da filozofiraju. (I obratno: kada filozofi pomisle da mogu da pišu romane.) Mnogo je filozofije u romanu Rut Ozeki upravo zbog toga što joj ne pada na pamet da filozofira, osim kada, u svega nekoliko navrata, filozofiranje ne proprati ironijskim ili samoironijskim Slavojevim gestom (koji, inače, engleski govori s greškama): „Da ti kažem nešto o poeziji, školarac“, obraća se Slavoj Beniju na str. 315. „Poezija ti je problem forme i praznine. Onog trenutka kada stavimo jedan reč na prazan papir, ja sam sebi zadao problem. A pesma koja se izrodi jeste forma, pokušaj da se nađe rešenje za moj problem. – Uzdahnuo je. – Na kraju, naravno, nema rešenje. Samo novi problemi, ali to je dobro. Bez problemi, ne bi postojale pesme.“ Ne samo što ovo mesto u izvesnoj meri objašnjava nemogući naslov romana, već pokazuje s kako tananim osećajem spisateljica uvodi pojmovni jezik u priču: najpre, problem se javlja s pisanjem, s trenutkom kada pisac pokuša da istisne misao iz sebe (pre toga mišljenje nije ništa), kada ta misao postane materijalna, čvrsta, kada izađe iz ništaviila unutrašnjosti, a onda se s problemom hvata u koštac upravo formom, u pokušaju, dakle, da se nađe rešenje za problem. Svako rešenje je, međutim, novi problem. I eto Hegela, a da čitalac pojme nema da je to Hegel, niti je potrebno da zna da je to Hegel. U drugoj epizodi Slavoj nastoji da skrene pažnju na sebe kako bi Beniju omogućio da se, neprimećen, ušunja u biblioteku. Stari pesnik pravi haos, zavitlava se, maše štapom (ili veštačkom nogom), ispada iz kolica, ali ne prestaje, uz zarazni šarm, da izgovara najčistiji filozofski tekst koji – i eto majstorstva – upravo na tom mestu i treba da stoji. 

I još nešto. Malopređašnji citat barem na dve ravni pokazuje genijalnost prevodioca Aleksandra Milajića. Nije naravno, zahtevno prevesti nedovoljno dobar engleski jezik, postoje tu razni načini, a Milajić se opredelio za sitne, nevažne, na određeni način šarmantne greške u rodu, broju, padežu („stavimo jedan reč na prazan papir“). Nešto je drugo, dublje, pogrešno u Slavojevom engleskom, odnosno sada već srpskom: viškovi koje proizvode stranci, oni koji ne govore svojim maternjim jezikom, odnosno oni koji nikada nisu dovoljno dobro naučili nematernji. Recimo, Slavoj govori onako kako pišu osrednji (ne čak ni najlošiji) pisci na srpskom: bespotrebna, suvišna upotreba ličnih zamenica, na primer. Jer stranac i rđav pisac nemaju dobar osećaj za jezik i lične zamenice stavljaju tamo gde ne treba da ih bude, odnosno tamo gde nisu nužne (ovako: odnosno tamo gde one nisu nužne). Niko u ovom romanu ne govori kao Slavoj i to ne zbog toga što ne pravi greške u rodu, broju, padežu, već zbog toga što u korektnom engleskom (odnosno Milajićevom srpskom) nema viškova.

Zen

I, dabome, paralelna zen priča ispričana s neodoljivom ironijom, nužnom da bi se budistička priča uopšte svarila, ali, opet, ne s onom ironijom koja razara samu ideju. Dok se Beni, njegova majka, Alef i Slavoj zlopate u velikom, neimenovanom američkom gradu, na drugom kraju sveta, u Japanu, odvija se priča koju Anabale pronalazi u jednoj knjižici o samopomoći. Tu jedna budistička sveštenica objašnjava kako je postala nezavisna od stvari. Anabel, zavisnica od stvari, u toj knjiožici pronalazi utehu, ali ne i dovoljno motiva da sama, odlučno, krene u akciju. Na ovom se mestu moraju poreskočiti veliki delovi priče da bi se ukazalo na čvor koji će, u jednom trenutku, da spletu bolji junaci ove priče. Neka radoznali čitalac sam otkrije ko će se i na koji način izvući, a ko i zbog čega neće. Važnije je nešto drugo. Ispričati priču s toliko jakih, ponekad neizdrživih mesta i motiva, i pritom održati ravnotežu protivtegovima humora, ironije i prave mere, uglavnom je nemoguć zadatak, osim za Rut Ozeki. Knjiga forme i praznine je, zbog toga, možda i najlepše književno otkriće prevedene književnosti u poslednjih nekoliko godina. 

Patti Smith: Kruh anđela, Profil, Zagreb 2025.

Evo što me najviše ganulo u ovoj knjizi: u vrijeme kada na Sepetarevcu 1983. izmjenjujem na gramofonu dvije ploče Patti Smith: “Horses”, i živi album detroitske grupe MC5: “Kick out the Jams”, Patti i njezin muž, bivši gitarist MC5 Fred Sonic Smith, žive skromnim životom u kućici blizu Mičigenskog jezera. Tek im se rodio sin, a u dvorištu leži drveni brod koji je on dugo popravljao i pituravao, ali koji nikad neće zaploviti. Svoje životno djelo, debitantsku ploču koja zvuči kao punk deset godina prije punka, on je snimio kao dvadesetogodišnjak, u listopadu 1968. Svoj debitantski, također najvažniji album “Horses”, ona je snimila 1975, kad joj je bilo dvadeset i devet. Fred Sonic Smith važna je marginalna ličnost u povijesti američke kontrakulture s kraja šezdesetih, nikad nije bio zvijezda, niti je imao ambicija da to postane. Patti Smith je pjesnikinja i spisateljica, likovna umjetnica i povremena glumica, jedan od onih kompletnih i sveprisutnih umjetnika kakvih je bilo za te fascinantne epohe koja konačno će skončati padom Berlinskog zida, i možda presudna osoba za rođenje punka. Uopće nije željela biti glazbenica, niti se smatrala pjevačicom. Samo je tražila način da uz pomoć trojice-četvorice glazbenika, uglavnom svojih prijatelja, i tri sirova akorda, stvori zvučni kontekst za javno izvođenje svoje poezije. Tako je i nastao album “Horses”, koji ja gotovo pobožno, sa strane A na stranu B, pa nazad, okrećem na gramofonu, da bih zatim, uz solo džoint, i do daske odvrnuto pojačalo, pustio MC5 i “Kick out the Jams”. Premda u povijesnoj kronologiji stvari stoje obrnuto, subjektivna kronologija i stil određuju da vrijeme potekne u suprotnom smjeru, od Patti Smith ka MC5…

Nevjerojatno je, kažem, to čudno, preplavljujuće saznanje do kojega ću doći u prosincu 2025, čitajući knjigu “Kruh anđela” (preveo Saša Stančin), da te 1983. Patti i Fred, junaci s moga gramofona, žive otprilike jednako skromno kao ja na Sepetarevcu. Istina, njezin se socijalni život, barem sa stanovišta jedne kulturne povijesti, čini vrlo bogatim: prijateljica je Roberta Mapplethorpea, koji je i autor najvažnijih njezinih fotografija u životu, druži se s Allenom Ginsbergom, William Burroughs se trajno zaštitnički drži prema njoj, Sam Shepard joj je cjeloživotni drug, Bob Dylan ju jednom pita može li mu neku pjevačicu preporučiti za prateće vokale na turneji, na što ona iz zafrkancije odgovara: evo mogu ja, a on joj kaže: ma ne, treba mi neka prava pjevačica, a ti si ovako kao ja… I zapravo je fascinantno koliko malo znači taj veličanstveni popkulturni i kulturni cast, taj angloamerički Pantenon druge polovice dvadesetog stoljeća, koji je prolazio kroz njezin život, a kojem je ona s nekom uzvišenom ljupkošću snažno doprinosila, kada stvari svedemo na elementarni ljudski život i na činjenicu da Patti Smith naprosto nije željela biti zvijezda, niti je imala ikakve potrebe za onim što se zove karijera, i iz čega bi logično proistekla neka materijalna sredstva, možda i cijelo bogatstvo. Pa ona je, dragi moj, od Brucea Springsteena dobila na dar nedovršenu pjesmu “Because the Night”, od koje će načiniti jedan od tri svoja životna hita iz imaginarnog džuboksa u mojoj imaginarnoj vili na mom imaginarnom Sepetarevcu (ostala dva su “Gloria” i “People Have the Power”, pjesma iz 1988, skoro sa samog kraja vremena…), a kad je Fred 1994. umro, Bruce Springsteen joj se našao pri ruci, onako kako bismo se mi jedni drugima katkad nalazili pri ruci, i dolazio je s motorom da provoza krug njezina i Fredovog tada dvanaestogodišnjeg sina, upisavši mu se tako u uspomenu… Sve je to, kažem, mjera jedne egzistencijalne običnosti, jer Patti Smith nije pristala biti išta drugo do li pjesnikinja, umjetnica i poklonica Arthura Rimbauda.

Potekla iz obitelji Jehovinih svjedoka, relativno obrazovanih i dragih čudaka, tako da su i Biblija i vjera bili važni u njezinom djetinjstvu. Da bi se onda obezvjerila, što u ovoj knjizi opisuje precizno i nimalo dramatično, a tako duboko uvjerljivo. Time nekoj davnoj sedamnaestogodišnjoj publici iz 1983. objašnjava tekst pjesme “Gloria”, koju je preuzela od Vana Morrisona, i melodiji njegova tada već davnog hita pridodala svoj tekst, koji započinje ovako: “Jesus died for somebody’s sins, but not mine/ Melting in a pot of thieves, wild card up my sleeve/ Thick, heart of stone, my sins, my own/ They belong to me, me/ People said, “Beware”, but I don’t care/ Their words are just rules and regulations to me”. Bolno bliska pjesmi “Za moj raj pitajte mene”, svoga splitskog nepoznatog brata, “Gloria” Patti Smith manifest jednog je obezboženog ili obezcrkvljenog svijeta, i u njemu je bit punka u nekom najuzvišenijem smislu. “Jesus died for somebody’s sins, but not mine” ili “Za moj raj pitajte mene” osviještene su geste s kraja jednog vremena…

Odlično napisana, oslobađajuća knjiga o težem načinu da se proživi život. Bit će važna makar onima koji su ploču “Horses” spuštali na gramofon. Šteta, međutim, što bezgrešni slabo čitaju. Šteta što slabo čitaju oni kojima je vjera tek sredstvo za svakodnevnu deratizaciju savjesti.

Naslov knjige

Metafora “kruh anđela” za Patti Smith predstavlja onaj mali događaj, ono naizgled sitno i beznačajno sjećanje, iz kojeg se, međutim, razmota cijeli čovjekov život. “To je ono za čim žudi pisac, kad u sitnim satima sjedi u kafiću, u praznom hotelskom salonu, ili dok u tišini katedrale u klupi nešto zapisuje u bilježnicu. Iznenadan prodor svjetla koji sadržava vibraciju nekog određenog trenutka.” To unutarnje obasjanje izazvano vanjskim podražajem ono je što, zapravo, i čini bit pjesništva. Ili bit potrebe čovjekove za pjesništvom.

Dijete

Svoje prvo dijete Patti Smith dala je na usvojenje. Prerano rođeno u njenom životu i u odnosu na njezine snove, želje i potrebe, to dijete pronaći će u svoja kasna doba, nekako u vrijeme kada će otkrivati i mračnu tajnu vlastitog biološkog podrijetla. O činjenici da je dijete dala na usvojenje piše nesentimentalno, bez ikakvog opravdavanja bilo kome. To je sljedeća stvar koja me u ovoj knjizi opčinila i uzdrmala. Sa stanovišta balkanskog majčinskog samožrtvovanja, Patti je, naravno, grešna. Manje je, međutim, grešno dijete dati na usvojenje, nego ga do kraja vlastitog života pasivnom agresijom ili živom riječju optuživati da ti je svojim rođenjem poremetio životne snove, želje i potrebe. Da ti se usrao u život, kako bi to rekla poneka naša mater.

NOĆ JE PORED

Nematerijalna tvorevina, tvrdog poveza
U mekim rukama

Crna

Da li je pomak ako prestanem da ćutim
Ili sebe koji zaboravlja, pustim

Ne videvši lice, ni svoje, ni željeno

Znadoh

Pomislila si da sam sneg

28.08.2018.

MAKOVO POLJE

Oduvek nam govore da ne pričamo o škakljivim temama – deca su tu,
a možda i neko prisutan radi za decu, ili čuva dete u utrobi

Uslonjeno, dodiruje makovu paljevinu, i polako, razgovara sa precima, o vremenu
koje dolazi, i u pruću, nestaje, pre nego se pojavi –
lane, što majka mu oslika put

31.03.2025.

KADIFA

Pramen u mislima dečaka na roleru prelazi uličicu izvezenu kadifama u četiri boje

Sunce je
Negde između izloga i prodavnice. Haljina je obukla kadifu
Tada se narandže otkotrljaše

Jedna je posekla dečaka, zatočenog u papiru

03.06.2024.

(poslijepodnevni razgovori sa sinom u državi Oregon)

Ok, sine
Sad će  nam tajo nasuti po jednu
Pa će otpočeti priču
Da znaš šta je bilo!
Onomad.

A ti, šta ti nije jasno
Slobodno pitaj…

Evo… krenućemo od televizije
imali smo samo dva programa
Prvi i drugi
Jedan crtani dnevno
U 7:15.
Osim četvrtkom
Tad je bio neki kuhar… Karapandža
Ne, nije mu to “artistic name”
To mu je prezime
Svaki sedam dana neki novi recept
Uz “Vegetu”
Šta je Vegeta?
Dodatak jelima.
Kako su ga naše mame obožavale, tog Stevu
A, mi djeca, ga mrzili ko nikog!

***

Koji su bili crtani filmovi?
Bio je jedan…profesor Baltazar
Pojavi se tako neki problem
On malo razmisli
Upali čarobnu mašinu
Natoči iz nje neku tečnost u epruvetu
Prospe to na zemlju
I neki predmet se pojavi niotkud
Kao rješenje problema.
Drugi ?
Pe eto… bio je “Badum-Badum”
Smiješno ime?
Nije to, zapravo, bio pravi naziv
Tako smo ga mi zvali
A inače se zvao “La Linea”
Pa, onako… prost, nacrtan lik, hoda po bijeloj liniji
I nailazi na svakakve prepreke
I na kraju propadne u provaliju.
Treći?
Moj omiljeni, Gustav!
Crtani se bavio svakodnevnim životom
Jednog državnog službenika
Zgode i nezgode
Modernog života
Kroz koji Gustav pliva
I uvijek na kraju
Izvuče deblji kraj.
Jednom sam ti ga pokazao
(Ne sjećaš se)
Našao sam jednu epizodu na internetu
I ti si se, jedared, prenerazio
Kad si vidio nacrtanu golu ženu
Sa dojkama i bradavicama
Rek’o si mi da odmah ugasim.
Kasnije su došli ovi moderni
Tom i Džeri, Pink Panter, Duško Dugouško
Ne znaš ni njih
Ništa onda, zaboravi sve.

***

Kako smo se igrali?
Napravimo rupu u zemlji
Pa se igramo klikera
Cilj?
Pa da osvojiš drugi kliker
I onda imaš više njih
Bilo ih raznih
“Švabe”, “talijanci”, “porculaneri”.
Ma, nema nikakve svrhe u skupljanju
Kad skupiš dvadesetak
I ne znaš šta ćeš s njima
Dijeliš djeci, drugarima
Koji nemaju nijedan

Ne, ne prodaješ
Daješ za džaba
Džaba?
FREE!
Znam da tebi to nije normalno
Ali nama jest
Nismo znali šta je kapitalizam.

Igrali smo i “Ganje”
Ganjaš druge i kad nekog stigneš
Pipneš ga i onda on ganja
Nema kraja igri
Ne, nema ni rezultata
Juriš se s drugim dok ti ne dosadi
Ma, niko ne pobjedi.
A bila je i “Žmirka”
Jedan zatvori oči, broji do sto, a mi se sakrijemo.
Šta pucamo? Niko ne puca!
Samo se sakrijemo. I čekamo.
Šta čekamo?
Pa da nas onaj što je odbroj’o traži
A mi se sakrijemo
Ne može nas naći.
Šta radimo dok nas on traži?
MEDITIRAMO!!!
Šta radimo, ništa ne radimo, virimo.
Je l’ to bilo, to virenje, je l’ bilo uzbudljivo?
(gledam u sina, razmišljam)
Pa… nama… jest.
Eh, tebi je sve glupo!

***

Jesmo li imali telefone?
E, tu sam te ček’o!
Bili smo napredno društvo
Svako domaćinstvo je imalo jedan
Da, samo jedan
Ne, nije tata imao svoj
Mama svoj
Ja svoj
Braco svoj
Jedan.
ONE!
Ne, nismo ga nigdje nosili
Bio je na stočiću u hodniku
Vidi
Tvoja generacija ima “I Phone”
A mi smo imali “I Hallway”
AJ HODNIK, po naški
Kočoperio se on, sav nadmen
Na uštirkanom miljejiću.
Šta je miljejić?
To ti je mali ukrasni stolnjak
“Tablecloth”
Ne, telefon se nije punio
Bio je uključen u zid
Kako smo zvali na njega?
Pa… bili brojevi na njemu i rupe iznad svakog broja.
Rupa?
Znaš šta je rupa, pobogu!
Onda staviš prst u tu… rupu… broj
I okreneš u smjeru kazaljke na satu
Pa do kraja kraja okreneš, do graničnika
I tako nazivaš!
Ne, nismo imali dugme
Pa da se samo nazove
Nije bilo memorisanja
Zapisivali smo brojeve u mali blok
Ili smo brojeve pamtili… napamet.
Ja sam znao oko dvadeset brojeva
Majke mi moje mile
Ma, nije nemoguće
Može se zapamtiti
Neki su znali i više
Ma kakvi genijalci
Komšinica Mara, domaćica
Osam razreda osnovne.

***

Obuća?
Imao sam jedne cipele za specijalne prilike
I jedne patike
Da, jedan par
Pa imaš samo dvije noge
Kakav te najki spop’o?
Ma bilo kakve što se lopta može šutat’ s njima
A da se sa njima može i na korzo
Pa bile su “Adidas”, onda “Puma”
Kasnije je domaća fabrika
Počela praviti jedne bijele
Mi ih zvali “Startasice”
Kad požute od znoja
Opereš, pa kredom istrljaš
Da možeš u grad sa njima navečer.
Kad kupujemo nove?
Pa kad se ove istroše
Izliže se đon, napravi se rupa dole
Pa prvo stavljaš kartončić
Kad ni to više no pomaže
Kupiš nove
Jesu… pred rat su došle i “Starke”
Iz Amerike?
Mislim da su one koje sam ja kupio
Bile iz Novog Pazara
To je grad u Srbiji
Tamo su se kopije pravile
Bolje od originala.
Do tada smo nosili kineske patike
Zvali ih “Šangajke”
Jeste, po gradu Šangaj
Slične izgledom starkama
Ne znam koje su bile prve napravljene
Ko je koga kopirao
Možda su i Kinezi u ovom slučaju
Napravili original
Smij se ti, samo se ti smij.

***

Hlače?
Već pogađaš, jedne hlače
Pa dok si mlađi
Bile one na peglu
Mama ih ispegla
Bude linija na nogavici
Kad ih obučeš
Jest, ko na slici
Što si vidio kad sam išao
U vrtić
Kasnije dobiješ prave farmerke
Zvali smo ih “Rifle”
Sve vrste i marke smo zvali rifle
Ne znam zašto
Valjda nam je tako bilo lakše
Bile su “leviske”
Da, to su “Levis”
Mi smo to po Vuku izgovarali
Ko je Vuk?
To ti je bio reformator
Čega?
Ma nije važno, gdje smo stali?
Da bile su još
“Carrera” , “Casucci”, “Lee Cooper”, “Wrangler”…
I “Rifle”
Da, rifle su se zvale “Rifle”
Rekao sam ti već
Moram priznati da jest malo poglupo.
Kad se te jedne isprljaju
Ima rješenje, kako nema
Ujutro operemo i do naveče suve
Sjedimo u gaćama i gledamo kako se suše
Ma zezam te, samo sjedimo u gaćama.

***

Majice?
Tri – četiri majice za igru
Dvije – tri za školu
Nove majice budu samo za školu
Ma ne “Lacoste”, “Polo”
Bez marke su bile
Sa vašara u Derventi
Bile slike Sandokana, Brus Lija
Ko je Brus Li
Pa kako bih ti reko
To ti je “Iron Man” za sirotinju
Ne nije letio
Nije ispaljiv’o rakete
Im’o je palice
Šta su palice?
To su ti
Dvije drvene letve povezane lancem
Eh, tebi je sve stjupid.

***

Košulje ?
Dvije – tri isto
Karirane uglavnom
Sa velikom kragnom
S kojom možeš uši čačkat’
Pa u specijalnim prilikama
Su se oblačile
Kad se išlo u goste
Kad se išlo doktoru
Kad se išlo na školske priredbe.

***

Kako smo slušali muziku?
Neki su imali ploče
To znaš šta je
Vidio si to po trgovinama
Vraća se to u modu
Ja nisam imao ploče i gramofon
Imao sam kasete i kazetofon
Od plastike su bile
Te kasete
Osam pjesama stane
Nekad čak i deset
slušaš jednu stranu
Pa prebaciš na drugu.
Pa pisalo je na njima koje su pjesme
Zaustaviš emitiranje, izvadiš kasetu
I pogledaš koja je iduća pjesma
I kako se zove
Jest’, mogli smo preskakati
One dosadne
Kako smo preskakali pjesme?
Pa kako bih ti rek’o
Bilo je dugme za premotavanje
Pritisneš i čekaš
Pa jedno desetak sekundi
Ma nije dugo
Ih, kakva vječnost
Brzo to prođe.
Pa držiš kasete u regalu
Onako ko knjige
Jesu skupljale prašinu
Obrišeš, nije problem
Nama je bilo ok
Tebi nije, ne čudi me.

***

Društvene mreže?

Ma kakvi, bolan
Nikakvi Fejsbukovi, Instagrami
I ostala čuda
Imali smo “Leksikone” i “Spomenare”
Tu upišeš šta voliš
Koji ti je omiljeni film
Tvoja rok grupa
Omiljeno jelo
Ko ti je simpatija
Šta je simpatija?
To ti je kad ti se neka cura svidja
Pa onda staviš
Prvo i zadnje slovo njenog imena
Da to bude kobajagi zagonetno
Šta je kobajagi?
To ti je kad nešto nije istinito
Sad ću ti objasniti prvo i zadnje slovo
Evo, recimo za tvoju mamu
Nisam upisao DAJANA
Nego D….A
Pa da, svako je znao
Ali je nama bilo to zanimljivo
Ko kad Poaro rješava slučaj
Ko je Poaro?
On je detektiv iz romana Agate Kristi
Ona je engleski pisac
Spisateljica, da budem politički korektan
Ne, ne upišeš simpatiju u kompjuter
Upišeš olovkom u teku.
Olovka, znaš šta je olovka
Da, običnu teku od papira
Ne tablet.

***

Kako smo komunicirali?
Pa pričali smo bez ovih naprava
Dogovorimo se
Sutra u sedam
Budi tu i tu!
Obično se nađemo u kafiću
Sjednemo za sto pa pričamo
Me ne tipkamo poruke
Pričamo, čovječe božji!
O svemu
Šta nam padne napamet
Uglavnom sport, muzika, filmovi
Zezali se sa ostalima
Što su sjedili za drugim stolovima
Svi smo se znali
Da, po imenima
Znali smo i konobare
To su bili mahom naši školski drugovi
Skoro svaku veče u isti kafić
Nije bilo dosadno
Ne znam ni ja, svaki dan isti
A opet različit
Uvijek se nešto novo desi
Neko se napije
Neko prospe piće
Neko se potuče
Neko prekine vezu
Neko sječe vene
Neko pjeva
Neko plače.

***

 Jesam li imao idole?
Drug Tito nam je bio prvi
A onda i ostali partizani
Mali bombaši pogotovo
Boško Buha, Sirogojno, Čikolo
To su ti bili naši idoli
Kasnije sportaši i pjevači
Uglavnom naši
Oni koji su učili engleski su slušali i stranu muziku
Ja sam učio ruski pa sam ostao na domaćim idolima
Da, išli smo na koncerte
Dolazile domaće grupe
Bijelo dugme je bilo najpopularnije
Da ponekad su bili i na televiziji
Ali rijetko
Pa nisu davali najbolji primjer omladini
Duga kosa, štikle, neprikladna odjeća
Ma kakvo pravo na slobodu izražavanja
Nije ti to bila Amerika
Na televiziji su bili uredno podšišani i obrijani
Ukusno obučeni i lijepih manira
Da kasnije, kad je drug Tito umro
Olabavilo je sve pa su na televiziju
Došli i Kurta i Murta
Ko su oni ?
Ne mogu ti sad objašnjavat i to.

***

Fast Food?
Nismo imali McDonald’s
Imali smo
Burekdžinice i ćevabdžinice
Da prodavali se bureci i ćevapi
Mogao si birati
Sa sirom, mesom, zeljem
Negdje su pravili u obliku koluta
A negdje opet rezali onako kao trokut
Uz to je obično išao jogurt i kiselo mlijeko
Ne, nikakav kečap i senf
Ćevape si imao tri veličine
Mala, velika, studentska
Mala, 5 ćevapa i pola lepinje
Velika, 10 ćevapa i cijela lepinja.
Studentska ?
Ne, nisi trebao biti student da bi naručio
Nisi trebao pokazivati indeks
Studentska je bila 5 ćevapa i cijela lepinja.
Ne, nikakvi pomfriti i ajvari
Samo ćevapi, lepinja i luk
Pljeskavica ti je bila kao ovi hamburgeri
Samo tanja i veća
Također u lepinji
Dodavalo se malo kajmaka
Mnogo luka, bez toga ne ide
Ražnjići su bili ono na štapiću
Obično od telećeg mesa
Pravi gurmani su naručivali miješano meso
Kombinaciju ovog gore nabrojanog
Voliš, a?
Hajd’ da je nešto naše bolje od američkog.

***

Jesmo se bojali policije?
Nismo se sine bojali policije
To su bili roditelji od naših drugova
Ili komšije iz iste zgrade
Da, imali su pištolje
I pendreke, to su gumene palice
Obično su patrolirali pješke
Ne, nisu imali bijesna auta
Sa rotacionim svjetlima ko ovdje
Vozili su obično fiću
Fiat 750
22 konjske snage
Šta se smiješ?
Da, nisu mogli stići brža auta
Nisu ni trebali
Nije se ni smjelo bježat’ od milicije
Nisu to bili holivudski filmovi
Čekaj… bilo je jedno rotaciono
Gore na krovu
Da, samo jedno, šta će ti više?
Nije niko ćorav bio
Hej! I kod nas su se pajkani smatrali glupim
Bili su vicevi o njima
Hoćeš jedan?
Pita jedan policajac drugog
Šta je to, šumom ide ne šuška, vodom ide ne brčka?
Drugi policajac odgovora
Da nije zagonetka?
Ha, ha, ha….
Ne razumiješ
Hoćeš jedan na engleskom?
What happens when a police officer goes to bed?
He becomes an undercover cop.
Ovaj ti je smiješan?
OK.

***

Božić?
Nije se zvanično slavilo
Bila je verzija Santa Klausa
Zvao se Djeda Mraz
Jednom ga je i tvoj djed, moj otac glumio u vrtiću
A dolazio bi Djed Mraz za Novu Godinu
Tada smo kitili i jelku
Dobijali paketiće
Čokolade, keks, bombone
Neki su i slavili Božić
Ali su, onako, krili
Nije bilo popularno
Nisi mogao biti komunist i vjerovati u Boga
To je isključivalo jedno drugo
“Oksimoron”
Ma mnogi su to radili
Samo tajno
Bilo je špijuna
Koji su obilazili komšiluk
Popisivali ko slavi Božić
Pa onda prijavljivali
Ma kakav Sibir, bude drugarska opomena
Bake i djedovi su slavili
Nisu ganjali karijere, pa su mogli
Kad dođe parok ili pop

***

Je l’ se išlo u crkve?
Slabo
Znaš sine, u ono vrijeme
Samo su vjernici išli u crkve i džamije
Danas?
Danas idu i Kurta i Murta
Da, opet njih dvojica, već sam ih spominjao…

***

Predsjednik?
Samo jednog smo imali
“Najveći sin svih naših naroda”
Tako smo ga zvali
Tri puta narodni heroj
Pa malo je bilo jednom
To je svako mogao biti
Dva puta nije bilo dovoljno
Trebalo je tri puta
Het-trik!
Njega smo trebali voljeti
Više nego rođenu mater
Nije nas teralo
To se nekako podrazumijevalo od malih nogu
Kad bi se kleli za nešto iza čega stojimo
Govorili smo
“Tita mi, majke mi, pionirske mi riječi!”
Da, prvo on, pa mama
Nije nam bilo čudno
Bio je i ranjavan
U jednoj od mnogobrojnih bitaka
Spasio ga njegov pas
Luks ili Reks
Ne znam tačno
Imao je njemačko ime
Pošto je bio njemački ovčar
Njemački izdajica
Mogao ga je drug Stari prekrstit’
U “Garo” ili “Mrki”.
Ali, nije…

***

Filmovi?
Naravno da smo imali filmove
I to dobre
Ne ove vaše
Holivudske spektakle
Gdje junaci lete
Koji je dobar?
Pa najbolji je proglašen
“Ko to tamo peva”
To ti je film
Bez nekog heroja
I glavne uloge
U centru zbivanja je
Jedan autobus
Koji 1941. godine
Polazi za Beograd
Na početku dva džipsija
Pjevaju pjesmu:
“Za Beograd, Za Beograd”
I gotova cijela radnja
Se dešava u autobusu
Koliko traje?
Šta ja znam
Oko sat i po
Kako ne može biti takav film?
Može, može… itekako može!
Svašta se dešavalo
Otac kondukter
Sin vozač
Malo lud
Onda padne opklada
Da sin vozi zavezanih očiju
Pa jest, vozio je
Bilo je i svinja na kraju autobusa
Tamo gdje su trebala biti
Zadnja sjedala.
Bio lovac s puškom
puška opalila
Pa je istjeran iz autobusa
Jedan pjevač
Pa jedan tuberan
Šta je tuberan?
Čovjek što boluje od tuberkuloze
Potom dvoje mladenaca
On neiskusan i mlad
Ona sva vrckava
Pjevač joj se udvarao cijeli film
Bio i jedan stari djed
Što nije htio da plati jednu
Nego 5 karata
Jer je neko rek’o da on nema para.
Bilo je kvalitetnih replika
Legendarna je bila
Kad je autobus stao, pauza za ručak
A oni mladenci otišli u šumicu
Da se malo pomaze
A ovi ostali za njima
Pa gledaju krišom
Posmatraju napeto
Vozač šapne ocu
– Tata… i ja bih ovo radio!
A tata nakon kraćeg razmišljanja
Odgovori:
– I tata bi, sine!
Taman kad postade vruće
Onaj tuberan se zakašlja
I sve pokvari
Pjevač mu reče:
– Crko, dabogda!
Šta, nije ti smiješno?
E, jebiga!
Mi smo umirali od smijeha.
I još uvijek umiremo.
I ‘vako i ‘nako…..

***

Šta, hoćeš pauzu?
Ma može, kako ne bi mogla
Izvini, tata se rasprič’o
Malo i ova Titina votka zezne stvar
Sad bi mama rekla da nasipam
Ko da mi je zadnja, ne do Bog…

(Hvala na čitanju, nadam se da su oni najuporniji dogurali i do kraja)

AMANET

Pita,
da li sam dobro razumjela
da su snjegovi sa Hajle
zatrpali njegov put.
I da to nijesu snjegovi,
već bijela krila predaka
što mu hladnim perom
čuvaju stope.
I da ona Biser voda
samo njegovom krvlju teče.

Kaže
da je Ibar
njegova posljednja molitva.
I da mu ruke pamte ožiljke,
a srce samo oblik
majčine šake.

GEOGLIFI

U urezanim linijama
čovjek se raspada precizno

Sedam puta bio sam neko drugi
Tri puta sam se vratio
Sa manje kože

Hodam pravo
Dok u sebi crtam spirale

Linije su mape karaktera
vidljive onima
koji znaju

da se udalje

LJUBAVNA

Zagrljajem
cijelog svijeta
dodirnuh joj
utrobu.

Davno rođenu,
bez mene,
a sa tobom
u sebi.

Rodila me
taman
kad sam shvatio
da sam mrtav.

Samo krv i koža
što pamte tebe,
umjesto mene.

“Istina nema prednost nad ugledom Ministarstva odbrane.”

U periodu od jeseni ’93 do proljeća ’94 godine u Konjicu je zavladalo neko čudno ratno doba. Sklopljeno je lokalno primirje između Armije BiH i srpskih snaga i ono se – vidi čuda! – uglavnom poštovalo. Ranjeni grad je živnuo. Proradila je oskudna pijaca, pootvaran poneki kafić (sa dobrom zaštitom na vratima i prozorima), pa su čak, po skraćenoj nastavi, proradile i neke škole. U jednoj od njih sam i ja tada predavao maternji jezik. .

U to doba smo se svi bili malo okuražili. Nešto u čovjeku brzo potiskuje strah od opasnosti. Tako sam i ja jednog dana otišao na drugu stranu Grada, u jedan kafić. Sjeo na ječmenušu (zamjena za kafu) s prijateljem, vojnikom Armije Bosne i Hercegovine. Odmah sam primijetio da je on, inače veseljak i šaljivdžija, tog jutra nekako suviše tih, skoro deprimiran. Kad sam ga upitao za razlog, reče mi da su ga prošle sedmice prekomandovali u logor Čelebiće, nekoliko kilometara južno od Konjica.

“Ti ne bi vjerovao šta se tamo radi”, potišteno će prijatelj. “Kako postupaju s ljudima. Kad sam vidio da sam nemoćan i da bih, ako stanem u zaštitu zatvorenika, i ja mogao dobiti dobre batine, jedva sam izmolio komandu da me vrati na prvu liniju fronta. Svugdje mi je bolje nego tamo.”

Za one koji možda ne znaju ništa o tom zloglasnom logoru, evo kratke informacije iz engleske vikipedije:

Logor Čelebići bio je zarobljenički logor kojim su tokom rata upravljale zajedničke bošnjačke i bosansko-hrvatske snage u Bosni, gdje su zatočeni srpski zatvorenici podvrgnuti ubistvima, premlaćivanjima, mučenju, seksualnim napadima i drugim okrutnim i nehumanim postupcima. […]

Logor je bio operativan od aprila do decembra 1992. godine i tada je u njemu je bilo zatočeno otprilike 400-700 Srba. […] Zatvorenici su ubijani metkom, nožem ili su premlaćivani na smrt. Vjeruje se da je tu smrtno stradalo tridesetak ljudi.”

Nakon rata su komandant Zdravko Mucić, njegov zamjenik Hazim Delić, te stražar Esad Landžo za ulogu u počinjenim zločinima osuđeni na dugogodišnju robiju.

Zašto sam se vratio u ove davne dane, na ovu dozlaboga mučnu priču? Pa zato što sam ovih dana i sedmica na belgijskoj tv-stanici Canvas bez daha odgledao četvorodjelnu dokumentarnu seriju “Povratak u Jugoslaviju” (Terug naar Joegoslavië). U njoj autori, široj javnosti poznati po izvrsnoj seriji o genocidu u Ruandi 1994. godine, sučeljavaju zločince – ili one koji nisu, a trebali su da spriječe zločin – i žrtve. Ili potomke žrtava. 

Rezultat je napeta, vraški uzbudljiva serija kojoj nikakav triler nije ravan! Tako ju je belgijski tv-kritičar Stefaan Werbrouck već proglasio “televizijskim događajem godine”!

Ono što je meni posebno interesantno je činjenica da serija u prva dva nastavka govori upravo o logoru Čelebići. U njima se sve vrti oko najvećeg krvnika, tada jedva punoljetnog vojnika Armije BiH Esada Landže. 

No, možda je bolje da ovdje “progovore” autori serije, koji u uvodu o Landži vele:

“Povratak u Jugoslaviju” počinje dubokim uzdahom: dolazi od Esada Landže, onog s najmračnijom prošlošću od svih ljudi prikazanih u seriji. Kao 19-godišnji mladić bio je stražar u Čelebićima, bosanskom logoru u kojem su bile zatočene stotine srpskih civila, a deseci nevinih muškaraca umrli su nasilnom smrću, pretučeni i mučeni od strane Landže i njegovih kolega. Landžo, od strane Međunarodnog suda pravde u Haagu osuđen na petnaest godina zatvora nakon rata, želi “prvi put u životu” učiniti pravu stvar i suočiti se s dva preživjela srodnika njegovih žrtava: Milivojem Gotovcem, kome je otac stradao u Čelebićima, i Bojanom Šušić, čiji je muž ‘četrdest dana tučen dok nije podlegao’.”

Kamera prikazuje Landžu u njegovom sadašnjem stanu u Finskoj; vidimo ga na poslu, u šenji gradom. “Najviše mi prija tišina”, veli. Kaže da prije rata nikad nije bio nasilan, ali da mu u Čelebićima najviše od svega bilo stalo da se umili zapovjedniku Muciću. Ovaj mu je bio neka vrsta idola. 

Sad se zbog toga gorko kaje. Dao bi sve, veli, da je onomad poslušao majku, koja mu je stalno govorila da ne ide u logor. “Ali to je tada bila moja dužnost. Morao sam je ispuniti.”

Njegova sučeljavanja sa Gotovcem i Sušićevom, u kojima im se Landžo – čini mi se: iskreno – izvinuo za počinjene zločine, bili su stišani, u granicama pristojnosti, a zapravo strašni. U njima se dobro osjetila lavina zatomljenih emocija: tuge, srdžbe, nevjerice, zapanjenosti…

Ovdje izdvajam jedan, za mene možda najupečatljiviji trenutak kad Lanžo kaže: “Najčudnije je što ja zapravo nikad nisam mrzio te zatvorenike. Često mi ih je čak bilo i žao. Ali kada bih dobio naredbu zapovjednika logora, ja ih više nisam doživljavao kao ljude, već kao olovke koje moram slomiti.“

U druge dvije epizode autori se bave genocidom u Srebrenici, ulogom holandskih “plavih šljemova” pri padu enklave i traumama domaćeg stanovništva. Za stolom se, s jedne strane, suočavaju jedan tadašnji vojnik i ljekar Dutchbata, a s druge ondašnji ranjenik Sakib i njegova kći Fahira, koji već dugo žive u Gentu, Belgija. 

Razgovor je i ovdje suzdržan, ali i ovdje gledalac ispod riječi i rečenica osjeća vrelo zatomljenih emocija. Uostalom, zar može biti drugačije? Dok Srebreničani, sa razumijevanjem za težak položaj “plavaca” – manjak u ljudstvu i naoružanju, neodlučni komandant i zakulisne igre u vrhu UN-a – kao jednu od ključnih grešaka Holanđana izdvajaju prepuštanje 385 Srebreničana koji su se u trenutku pada enklave već nalazili unutar logora “plavaca” srpskim ubicama (nijedan od njih nije preživio), te aktivnu pomoć Srbima pri razdvajanju civila, dvojica bivših Dačbatovaca vele da njihova uloga i nije bila da aktivno brane grad. “Mi nismo bili tamo da se borimo, nego da mašemo plavom zastavom UN-a”. Veli doktor, Holanđanin, sa suzama u očima. I, dalje, da se stidi svojih kolega koji su u više slučajeva odbili da pruže pomoć ranjenim borcima Armije BiH.

Posebno je dirljivo bilo Sakibovo držanje. Njega je, kaže, od strijeljanja spasilo to što su Srbi bili uvjereni da se nalazi na (ispostavilo se: nepostojećem) spisku ranjenika, pa su se uplašili da će ga kasnije tražiti Međunarodni crveni krst. Sakib je samo zahvaljujući tom “nesporazumu” izbjegao sigurnu smrt.

“Crni šlag” na kraju: nekadašnji holandski “plavac” na sto “baca” činjenicu da su, kad su vojnici konačno uspjeli izaći iz Srebrenice i pošli pùt Zagreba, već na pola puta dobili faks iz Den Haga. U njemu je, veli, doslovno stajalo: “De waarheid preveleert niet boven de repuratie van Defentie.”

“Istina nema prednost nad ugledom [našeg] Ministarstva odbrane.”

Valjda su i zbog toga “pijanista”, zapovjednik Dutchbata Thom Karremans i njegova “ekipa” docnije nagrađeni kraljičinim visokim odlikovanjima. Odličjima za uporno držanje jezika za zubima.

Šutnja

_________ Za Sabru

Moja drugarica,
iz banje natopljene
krvlju, i ona
u ratu izgubila muža.

Poslije,
daleko od doma,
zaljubila se, ludo,
u jednog mog druga.

S. pravi najbolji burek
na dunjaluku,
a ja ih častim
pilećim paprikašem.

Smijemo se,
zezamo,
nazdravljamo. 

Ali o Onome,
Julskom –
o krvi! o soli! –
ni da zucnemo.

To je, bez riječi,
naš čvrsti dogovor.