Kruno Lokotar: Limited edition, Buybook, Sarajevo/Zagreb 2025.

Kada je o dnevničkoj prozi riječ, nije to nevažan podatak: dugotrajno je čitateljevo poznanstvo s autorom. Ono seže u vremena kada autor nije još znao kojim će se poslom u životu baviti. Bio je Dstudentskog književnog časopisa, pa bibliotekar u jednoj finoj zagrebačkoj knjižnici, kulturni i književni aktivist u vrijeme kada je kultura u službenoj Hrvatskoj značila, i kada se činilo da za književnost hrvatsku još uvijek ima nade. Uskoro je zatim, početkom tisućljeća, u vrijeme kratkotrajne vladavine liberalne ljevice i ministrovanja kulturom jednoga manje poduzetnog leksikografa i mnogo uspješnijeg i darovitijeg akloholika, Lokotar našao zaposlenje u AGM-u, zagrebačkoj gradskoj izdavačkoj kući. Tu se istakao kao urednik, objavivši prve prozne knjige Vedrane Rudan i Renata Baretića. U to je vrijeme već bio slavljen i kao jedan od pokretača FAK-a, književnog festivala koji je u svojim nacionalističkim delirijima taj tobože lijevi ministar kulture optužio za izdaju domovine, što mu je Lokotar mudro prešutio, stekavši na tom prešućivanju ugled na sceni. To, kao i koješta još, nije se čitatelju svidjelo, i bilo je razlog prvotnih njegovih razilaženja s Lokotarom, pa i višegodišnjeg muka u komunikaciji. Taj muk će, slučajno, potrajati taman onoliko dugo koliko će aktivističkom ogranku hrvatske kulture i književnosti Lokotar biti po volji i ukusu. Taman kad im se ukus promijeni, dolazi i do izmirenja. Stjecaj okolnosti htio je da mi Lokotar nikad ne bude urednik, niti da ugled nas dvojice u društvu, kod vlasti, opozicije te u manjinskim komesarijatima ikad bude na istoj deredži. Čak ni u Sarajevu, odakle sam potekao, u sarajevskim glasilima i kod bošnjačkih izdavača i njihovih festivala, nismo mogli biti jednakom mjerom izmjereni. Što je odavno s moje strane prestalo biti razlog za primjedbe.

“Limited edition” zapravo je prva njegova knjiga, naručena u velikom aktivističkom zahvatu utemeljitelja cijele edicije, koji neće, međutim, biti potpisan kao njezin urednik. Lokotar knjigu je napisao, jer je to u jednom trenutku postalo stvar prestiža među hrvatskim piscima rođenim u Hrvatskoj, koji u Sarajevo stižu jednom godišnje, u sklopu – da se malo i našalimo – književnoga ćevap turizma, ili se učlanjuju u lokalnu PEN organizaciju, kad god joj usfali hrvatskoga članstva. To je, dakle, socijalni okvir i kontekst njegove prisutnosti u ediciji, što, svakako nepotrebno, biva izrečeno i u posljednjoj rečenici knjige: “Tepka zadaća, jao, Seme u što li si me uvalio a znao si da tebe neću zajebati kao što bih sebe, laka srca, ih!” Da je, da tako kažemo, bilo urednika koji će se o knjizi pobrinuti, i o njezinom ugledu dužem od sezonskih ideoloških i društvenih moda, ovakvog kraja, bit će, ne bi bilo.

Ali mimo toga, kao i mimo ćevabdžijskih i aščijskih motiva i aspekata edicije, Kruno Lokotar napisao je zanimljivu i dobru knjigu. Ostavio je upečatljiv trag o sebi. Nakon što je uredio niz važnih hrvatskih i regionalnih proznih knjiga, i nakon što je stvorio ugled urednika koji sa svojim piscima aktivno stvara njihova djela, sudjeluje u izgradnji zapleta, fatalno preusmjerava rasplete, igra ulogu svojevrsnog koautora i tvorca iz sjene, odvažio se, prilično hrabro, pisati svoju knjigu. Kako je u istoj dijarističkoj ediciji nastupio i stanovit broj njegovih autorica i autora, dopustio je čitatelju da ga uspoređuje s njima. Osim što je znao o čemu će u svom dnevniku pisati, Lokotar je i umio pisati. Njegovi su nadnevci najčešće mali eseji, jezgra autobiografskih pričica, bilješke za autobiografiju, dovršeni i upečatljivi, stilski često bolje izvedeni od dijarističkih pokušaja autora koje je uređivao. Neće to lijepo zvučati, ali Lokotar je znao i kako da piše svoj dnevnik, ali je znao i što u dnevniku može i smije biti. Pisao je “Limited edition” kao da je naumio biti ozbiljan dijarist, kao da će ovo pisati do svoga kraja.

Premda druge uređuje, navodi ih, prema vlastitim iskazima, na to što i kako pisati, Lokotar je nesiguran čovjek. Ili je nesiguran onaj živi subjekt, kojeg iz života poznajemo, a koji se na tu avanturu odvažava. No, način na koji on kontrolira svoju nesigurnost i na koju hodi kroz život i knjigu u ovom njegovom čitatelju budi neku dragost. I ta je dragost ono, taj konačni osjećaj, kojim će ga ispratiti nakon svih prethodnih, uostalom besmislenih nesporazuma. Godina o kojoj je u ovoj knjizi riječ Lokotareva je 2022. i 2023. U stanovitoj je mjeri, naravno, to i neka opća, pa i čitateljeva ista ta godina. Epidemija je pri svome kraju, ali nas pisac i dijarist upoznaje i s nizom drugih svojih zdravstvenih problema. Lokotar prema zdravlju svome odnosi se nemarno, katkad skoro i okrutno s obzirom na očekivanja onih kojima je do njega stalo. O fiziološkim stanjima i pretragama piše s očajničkom strašću, do u detalje. Da ga čitatelj ne poznaje, možda bi u tome uživao.

Slučaj je, svakako zanimljiv, htio da se i čitatelj u knjizi nađe, u povodu Nagrade Fric. “Nagradu je ove godine dobio Miljenko Jergović za zbirku priča Trojica za Kartal, svojevrsni remasterirani Sarajevski Marlboro. Sarajevski Marlboro bio je važna knjiga, ali Trojica za Kartal još je puno bolja. Tu iz svake priče viri veliki pisac dok se nekada činilo, vjerojatno pričinjavalo, da bih priče iz Marlbora uz malo treninga i discipline mogao i sam napisati. Oko Trojice za Kartal takvih deluzija nemam.”

Strašno mi je važan ovaj fragment. Naime, ako i za čim žalim, a žalim, onda žalim za tim što sam kao pisac u neka doba izgubio moć pisanja priča i knjiga za koja će svaki dobronamjerni, ali i zlonamjerni čitatelj pomišljati da ih je i sam mogao napisati. I to je, doista, jedino što, unatoč svijesti o tome, nisam nikako mogao stvoriti u “Trojici za Kartal”. Pred svakim sam takvim pokušajem tonuo, kao neplivač.

Na kraju, nakon ovog odlomka, kao i nakon cjeline djela – izuzmu li se riječi i rečenice koje bi urednik poput Lokotara svakako izbacio iz teksta – reći ću da volim ovu knjigu i njezina autora. Bio bih sretan da nastavi pisati i objavljivati, ne smetajući pritom svim svojim drugim poslovima.

Pripovjedač

Lokotar umije pripovjedati. Umije uplesti priču tako da njegova čitatelja zanima što će dalje biti. Svijet te priče nije mu, čitatelju, blizak. Osim što porodični Lokotarov svijet, Daruvar njegova djetinjstva i odrastanja, kao ni Zagreb iz njegovih studentskih godina, nisu mjesta koja bi mu bila bliska, postoji i nešto u Lokotarevu karakteru, temperamentu, nastupu, što mu je tuđe i daleko. Nešto od toga čitatelju je kod Krune poznato i iz života, ali kada se razvije u svojevrsni autoportret, to biva zanimljivo, i na neki način autentično. Ali ništa manje tuđe i daleko. Ali čitatelja svejedno osvoji. To je uloga pripovjedača.

Urednik

Mit urednika koji s piscem stvara tekst, ili koji s njime radi na kompoziciji, na premontiranju pojedinih scena ili cijelih djelova knjige, ili na radikalnom kraćenju teksta, nešto je što, vjerojatno, postoji u američkoj kulturi, i u književnosti koja s ovom našom i europskom ima onoliko veze koliko holivudski film ima veze s mikrobudžetnim europskim filmovima. Ili s bilo kakvim europskim filmovima. Lokotar se u Hrvatskoj pojavio kao taj američki urednik. Nekima to ide na živce, drugi ga uzdižu u svoga književnog gurua. Kako god, on je bez sumnje jedno od ključnih književnih imena novog tisućljeća. Za živu književnost važniji od akademske čeljadi s Filofaksa, kada ih sve na kamaru skupite.

Ako rodite djecu, recite im da su ratovi tvornice invalida
i da se nikad ne može vratiti djetinjstvo
provedeno u podrumima i rovovima.

Ako se ikad odlučite da ih rodite,
učite ih da vole slobodu svakog čovjeka.
Pokazite im oči ljudi koji su stajali u koloni za strijeljanje.
Pričajte im o mladićima i djevojkama u izbjegličkom kampu.

Uvijek im ponavljajte da će nas sve jednom prekriti zemlja.
I da je čovjek najmoćnija sitnica u svemiru.

Ako imate djecu, milujte ih što češće po glavi i držite za ruku.
Sjedite s njima u ljetnim noćima
Pričajte im o zvijezdama i snazi proljetne kiše.
Očarajte ih ljepotom šetnji u tišini šume,
povedite bose kroz rosno polje.
Sjedite s njima na izvoru rijeke i pričajte o kvantnoj fizici.

Kad odrastu, podsjetite ih na snove iz djetinjstva,
na lelujanje vjetra u stomaku, prvu ljubav,
na pogled u visine i trčanja ispod vedrog neba.
I recite im da se ne zaborave smijati.

Otkrijte im tajnu beskrajne snage ljubavi.
Naučite ih misliti i praštati.
I da nikad ne idu u rat.
Ponavaljajte im svaki dan: Tko ubije drugog ubio je sebe.
Ako se već odlučite rađati djecu,
pravite od njih ljude, a ne čudovišta.

– Šta radiš u mojoj sobi? 

– Portal je bio otvoren. 

– Portal?! Misliš vrata? 

– Ne vrata, portal. Znam šta govorim.

Oniska, crnomanjasta, živahnog pogleda, govorila je samouvjereno. Razmještala je stvari po sobi, rutinski, kao da je to baš tu, u mojoj sobi, radila otkad zna za sebe. Povremeno je uzvijala čas jedan, čas drugi kraj usana i otpirivale pramičke kose iznad  očiju. 

Pisao sam priču o dvoje mladih koji su zasadili lipu i odlučili da kad se uzmu pored nje izgrade kuću u kojoj će živjeti i rađati djecu. Čim prva grana ojača, na nju će okačiti ljuljašku i na njoj se ljuljati posmatrajući zalazak sunca, sve dok je ne ustupe svojoj djeci. Lipa je bujala i brzo se protezala ka nebu, kao da se hranila njihovom ljubavlju. Onda je mladić odjednom, ne rekavši joj ništa, nekuda otišao. Prolazili su mjeseci i godine, a on se nije javljao. Djevojka nije mogla zamisliti život bez njega i odlučila je da, čim prva grana ojača, umjesto ljuljške na nju zametne uže sa omčom. Baš kada je grana ojačala. Iznenada se…

I tada se ona pojavila.

– Čaj ili kafu? – upitala je. 

– Kafu – odgovorio sam mahinalno.

Razgrnula je neuredno nabacane papire na mom radnom stolu i spustila čaj. 

– Zašto čaj, Milice? 

– Ti znaš moje ime? 

– Molim? Tvoje ime? Ne znam. 

– Sad si ga izgovorio. 

– Učinilo ti se.

Već sam bio nervozan. Vrijeme je oticalo kao bujičnjak niz brijeg poslije velikog pljuska, djevojka u zrelim godina s užetom u ruci stajala je pod lipovom ganom, a meni nikako da se vrati odbjegla zamisao o načinu kako da na metaforičan način saopštim čitaocu da se u tom trenutku pojavio mladić sa dubokim borama na čelu.

Posegnuo sam za šoljom. 

– Zašto čaj? – upitao sam. – Rekao sam da hoću kafu. 

– Ti uvijek u ovo vrijeme piješ čaj od hibiskusa, zaslađen sa pola kašičice meda.

Gdje li je i od koga saznala o mojim navikama?

Sjela je u fotelju kraj police s knjigama, privukla stočić, spustila na njega šolju s kafom i pružajući ruku preko ramena posegnula za knjigom. Iskošenim pogledom primijetio sam da je uzela moj najnoviji roman. Onaj o čovjeku koga podsvijest vode u neizvjesnost olujne zimske noći.

Nervoza u meni je počela da kipti. Djevojka je već zamahivala rukom da nabaci konopac na granu, a ja nikako da se dosjetim kako da je zaustavim. 

– Milice, reci mi odakle dolaziš i šta hoćeš? 

– Eto vidiš da mi znaš ime! – likovala je. 

– Ne znam ga, dođavola! Slučajno ga izgovaram. Nego, reci konačno odakle dolaziš. 

– Iz tvoje podsvijesti.

Opet podsvijest!

Napolju se zgušnjavala tama. Munja je odjednom oprala spoljašnju stranu prozorskih stakala i grom je rascijepio tišinu. 

– Moja podsvijest je stutkaljena, tamo nema mjesta za stvarna bića – rekao sam. 

– Onda sam stigla iz dubina okeana koji neuki nazivaju paralelnim svijetom.

To je već bilo previše. Nenamjerno sam ispustio šolju s čajem i smeđkasta tečnost se razlila po papirima na kojima su bile ispisane skice za neke nove pripovijetke. 

– Eto šta si uradila! – gotovo sam se izderao. 

– Ne nerviraj se, to što je bilo ispisano na tim listovima ionako više nije bitno – rekla je mirnim tonom i ispila dug gutljaj kafe. – Od sada ćemo zajedno  pisati pripovijetke.

 – To… to… to… prelazi sve granice. Uključi svoj laptop i idi kroz taj svoj vrtuelni portal tamo odakle si došla. 

– Nije to taj portal za koji misliš da jest, taj blog, kako li ga sve ne zovete. 

– Nego? 

– To je prolaz između dva svijeta, onog paralelnog i ovog stvarnog, kako ga vi zovete. 

– To već prelazi u bezobrazluk – nisam mogao da istrpim njene glupe priče. 

– Smiri se – rekla je sasvim mirnim glasom. – Došla sam da zajedno obavimo jedan posao, pa ću otići. Kasnije ću samo povremeno navraćati. 

– A koji to posao? – počeo sam da ceptim. 

– Da napišemo priču o djevojci s konopcem u ruci pod stablom lipe koju je zasadila sa svojim voljenim. 

– Čekaj, pa ja sam to već napisao. 

– A kraj? – osmijehnula se zagonetno. – Nikada ga nećeš sam napisati. Tvoja zamisao je kroz otvoren portal kluznula u moj svijet i samo ti je ja, ako mi to dobrom voljom omogućiš, mogu vratiti.

Ćutao sam, jer sam se plašio da ću nešto opsovati, a psovke nisam volio. 

– Ne uzrujavaj se, molim te – govorila je tiho, kao majka djetetu kada ga uspavljuje. – Ja ću ubuduće povremeno dolaziti, a ti ćeš biti vratar na portalu koji razdvaja i spaja naše svjetove.

I dalje sam ćutao. 

– Vratar? – odjednom sam začuđeno upitao.

 – Dobro, nije to pravi izraz. Bićeš portalista, čuvar na portalu kroz koji ću dolaziti – rekla je takvim glasom kao da govori da će za večeru razviti kore za zeljanicu.

Tišina se zgušnjavala kao magla nad ravničarskom barom pred izlazak sunca. Sjetih se da sam u jednoj pripovijeci pisao da je Sava Šumanović slikao tišinu nad vojvođanskom ravnicom, ali da tu tišinu, u odbljescima nanosa sivkaste boje, mogu vidjeti samo pojedinci pred kojima se na slikama otvara i treća dimenzija.

– Umorna sam, idem da legnem. Nemoj da te dugo čekam.

Zatvorila je za sobom vrata spavaće sobe.

Skočio sam, iz plakara u predsoblju zgrabio ogrtač i izjurio u noć.

Taj portal, taj glupi portal – skakutale su za mnom riječi kao vjerno kučence.

Tamara Duda, Kćerkica, 2019

Tamara Duda je aktivistica i novinarka. Rođena 1976. u Kijivu, radila je i kao prevoditeljica da bi se, po izbijanju prve faze ruske agresije, u Donbasu, prijavila kao dobrovoljka, radila na samoj liniji fronta snabdijevajući ukrajinske vojnike nužnom opremom, ali i hranom i medicinskim produktima. Iz tog perioda potječu njezini zapisi na Facebooku, objavljivani pod pseudonimom Tamara Horikha Zernija (Tamara Jezgro Oraha) po kojima je postala poznata. 2016. završava djelatnost na frontu, počinje rad na prvome romanu, Kćerkica, koji 2019. objavljuje u Kijivu.

Kao što se može i očekivati, roman je posvećen ruskoj infiltraciji Donjecke oblasti i formiranju paradržave Donjecka Narodna Republika (DNR). Pripovjedačica u prvom licu započinje svoju priču raspadom obitelji i selidbom iz zapadne Ukrajine u Donjeck. Tamo se smješta kod bake i prolazi kroz proces integracije u društvo kojemu ne pripada, ili mu pripada tek djelomice. U tome procesu ključnu ulogu igra njezina androgina pojava. Dječački izgled kombiniran s nekonvencionalnom sposobnošću usmenoga izražavanja pomaže joj da nađe mjesto u društvu dominiranom muškarcima. Proboj joj uspijeva kada se pokaže nadarenom umjetnicom koja dizajnira najraznolikije produkte od stakla. Štoviše, ona ne ostaje na razini proizvodnje, već plasira svoje produkte na tržištu i postaje uspješna poslovna žena. To joj donosi priznanje poslovnih partnera, mahom muškaraca.

Slika Donjecka  je i na početku romana sve drugo nego idilična. Trenje između pojedinih grupa (ali prije svega Rusa i Ukrajinaca) teško je previdjeti, ali ljudi ipak žive skupa, jedni pored drugih i aranžiraju svoje odnose na manje ili više zadovoljavajući način. Junakinja i pripovjedačica romana suvereno se kreće u tome prostoru u kojoj joj prednost donosi što ne pripada, jednoznačno, ni ovamo ni tamo. Uvijek između, polazi joj za rukom socijalno laviranje koje je probitačno u odvijanju poslova, osobito ako se uzme u obzir da su joj partneri vrlo često pripadnici kriminalnoga miljea ili se, bar, kreću po njegovome rubu. Već ranije spomenuta androginost zacijelo je bitan faktor prosperiteta, ali u jezgru pripovjedačica ostaje Ukrajinka čiji se odnos prema sve intenzivnijem rusificiranju Donbasa najpreciznije može opisati pojmom duboke odbojnosti. 

Prijelomni je moment godina 2014. Početak, isprva prikrivene a potom otvorene agresije na Ukrajinu može se vrlo precizno datirati. No Tamara Duda u svome romanu ne operira datumima. Lako je rekonstruirati, iz konteksta, o kojemu se vremenu radi, ali njoj je daleko više stalo do psihološke slike, do promjene u svijesti ljudi koja je nastala pod utjecajem silovite ruske propagande s jedne, i duboke ukorijenjenosti u sovjetske modele života s druge strane. U takvoj je konstelaciji promjena koja se postupno zbiva u Donjecku idealna folija za objašnjenje povezanosti dvaju imperijalnih strategija – sovjetske i ruske. Kćerkica tu povijesno-ideološku pozadinu pakuje u uzbudljivu priču koja u sebi, čak, povremeno nosi i elemente trilera. Vještina pripovjedačke umjetnosti Tamare Dude nalazi se u njezinoj sposobnosti da liniju priče konstruira tako da je u njoj gradacija jedva vidljiva ali ipak sveprisutna. Eskalacija nasilja nastupa sitnim koracima. Ono što isprva čitamo doživljava se kao mali odmak od dotadašnje stvarnosti. Ljudi gledaju drukčije, razgovori u tramvajima su tiši, trgovine se postupno prazne. No pripovjedačica egzistira i dalje u poznatim krugovima, komunicira s istim ljudima. Jedino se njihovi poslovi pomjeraju u drugom pravcu. Umjesto proizvodnje dekora koncentriraju se na prijevoz robe s područja na kojemu se omča sve čvršće steže ka „slobodnoj teritoriji“. Isprva hrana, a potom vojni materijal – njihova se putovanja pokazuju sve kompliciranijima. Što radnja romana više odmiče, to se proširuje i lista likova koji agiraju u njegovim okvirima. Osobito je brižljivo pripremljen proces razvijanja ženskih likova. One se u pripovjedni tekst uvode abruptno, u kritičnim situacijama. No to je tek prvi korak. U protoku radnje žene zauzimaju sve stabilnije mjesto. Pozicionira ih se u odnosu na pripovjedačicu čime se slijedi dvostruka nakana: njezino plastično prikazivanje s jedne i njihovo uzglobljavanje u svijet ekstremnoga nasilja s druge strane. 

Realistički prosede koji vlada poetikom Tamare Dude najprikladniji je kako bi se realizirala slika kompletnog moralnog raspada jednoga društva. Kao što sam napomenuo – odnosi unutar njega nisu bili idealni ni u mirnodopsko vrijeme. No ratna zbivanja razaraju i minimalnu količinu zajedništva. Upravo se u tome kontekstu dvije ženske figure, Tatjana i Lida, iznimno efektno uvode na scenu. Pripovjedačica u svojim sve opasnijim putovanjima kroz Donjeck slučajno sreće djevojčicu koju prati vojnik. Vještim trikom (ranije sam napomenuo da je njezina umjetnost komunikacije na visokom nivou) ona je oslobađa iz njegovih ruku, shvaća da je višestruko traumatizirana, sa sigurnošću se može zaključiti da je bila višekratno silovana, i nizom koordiniranih akcija uspijeva je spojiti s majkom, Tatjanom. Anju, tako se zove djevojčica, smještaju na sigurno, u psihijatrijsku kliniku izvan ratnog područja, a Tanja postaje pripovjedačičina najbliža suradnica. Slično je i s Lidom. Nju je pripovjedačica upoznala kao uspješnu prodavačicu na tržnicu, ženu koja je ostavila svoje pravo zanimanje i bavi se preprodajom kako bi izdržavala obitelj. Unatoč tome je, s petoro djece, ostavlja muž i sprema se s majkom otići u Rusiju. Ona gubi gotovo cijeli imutak, ali joj u pomoć priskaču pripovjedačica i njezina ekipa koji sprječavaju potpunu pljačku što su je isplanirali muž i svekrva i Lidi osiguravaju bar djelomičnu financijsku neovisnost.

Unatoč poteškoćama skupine ukrajinskih patriota u Donjecku još uvijek uspijevaju funkcionirati i bar na neki način očuvati dojam slobode samostalnog djelovanja. No akceleracija ratnih zbivanja, praćena neprikrivenim ruskim djelovanjem, otežava održavanje slobodnoga prostora kakvog se dotad imalo, a da se i ne govori o njegovu eventualnom proširenju. Sve otvoreniju rusku intervenciju, koju Duda precizno detektira u intenziviranju upotrebe ruskoga jezika, prati eskalacija razuzdanog nasilja koga se već ranije moglo naslutiti, a sada postaje jedva podnošljivo. Na kraju romana gotovo da i nema preživjelih iz skupine koja se trudila pružiti bilokakav otpor. Pripovjedačica napušta Donjeck, odlazi u Dnipro gdje postiže Anjino otpuštanje s psihijatrije i završava roman sljedećim riječima: „Da, živjeti. Prije svega ćemo živjeti.“ Nakon orgije zla, gotovo nezamislivo brutalnog nasilja koje kulminira što se više bližimo momentu potpunog preuzimanja vlasti od strane Rusije i njezinih kvislinga, ne preostaje ništa drugo do san o življenja, možda čak i preživljavanju.

Inspirativno je promatrati kako se dvije različite diskurzivne prakse čiji je cilj prikazivanje rata u Donjeckoj oblasti dopunjavaju i uzajamno obogaćuju. Roman s kojim se Kćerkica najpreciznije može usporediti jest Internat Serhija Žadana. I to ne samo zbog sadržaja. Naprotiv, dijametralno suprotan način sučeljavanja s realnošću jest ono što ga poput dobro podmazanog zupčanika povezuje s romanom Tamare Dude. Jer u njemu je sve mračno, sve je bezimeno, sve se kreće u nepoznatom pravcu te se tako ostavlja distopijski razbijen prostor čiji stanovnici kao da su u potpunosti izgubili kompas. Kad Tamara Duda svoje junake i junakinje pušta da švercaju robu preko okupiranog područja, da prelaze granice i kontrolne – vojne i paravojne – točke, ona kao da plete priču koja se potpuno udaljava od dominantne poetike realizma. Kako je, pitat ćemo se, moguće da oni sve to rade i da ostanu neozlijeđeni, netaknuti, gotovo neprimijećeni? Vjerojatno zato što se nestabilnost koja vlada u oblasti prenosi na sve aktere, na sam prostor i na vrijeme u kojemu postoje. Ma koliko slike tada bile realne, zamotat će se u auru nevjerojatnoga. Propusnost vremena i prostora progovorit će o jednome „stanju između“, kratkotrajnom ali mogućnom, u kojem su sve opcije bile otvorene. Njihovo sužavanje, a potom i nestajanje, katastrofični je scenarij koji se ispisuje izvana. Valja promotriti činjenice, a one su, kao i uvijek, nemilosrdne. U istočnim i južnim regijama Ukrajine, dakle onima u kojima je utjecaj Rusije i ruskoga jezika bio tradicionalno jak, na referendumu 1991. za nezavisnost se izjasnilo između 80 i 90%. Donjeck 83,9%, Harkiv 86,3%, Odesa 85,4%. Čak i Krim – 54,2%. Za što je sposobna propaganda, u periodu od nekih 20 godina, o tome čitamo u romanima poput Kćerkice ili Internata. A oni s dobrim sjećanjem i dovoljno života za sobom mogu se mirno sjetiti Jugoslavije s kraja osamdesetih. Bit će sve jasno.

Tamara je Duda napisala iznimno kvalitetan roman. Čitati ga nije predstavljalo užitak, no to mu nije bio ni cilj. Objavljen pet godina nakon početka rata, nagovijestio je sve ono što će se zbiti tri godine nakon tog objavljivanja. Ono što su svi koji su htjeli mogli znati. Nažalost, i danas je, čak i na Zapadu, previše onih koji znati ne žele.      

To je podzemni svijet,
Mada su imena sasvim stvarna,
I namjere su stvarne, uglavnom surove,
Ne vrijede ograničenja, stvari su otišle dalje,
Mi smo termiti čim smo počeli, bilo šta, slika ili riječ,
Otimamo se, bili znani ili neznani, imamo prijatelje,
Koji se jednom jave, ali motre, njuše, pogađaju,
Šta to hoće, dok zure u svoju sliku, misle da je ogledalo,
Ispovjednica u tami samoće, zatočenosti u podrumima,
Sve znaju dive se sebi, pobjegli su od rođenja,
Zaboravili nešto, izgleda naročito važno, ko se još javlja,
Zar postoji, zar će se osvetiti jednog dana, bilo čim
Proučio je bombu, revolver, pokazaće se u svom sjaju,
Okrutan kao onaj, kako li se zove, ne može mi pomoći,
I s njim liježem i ustajem, nikada ga nisi vidio,
Ne zna on više ni sebe, osvijetljen ko zna čime,
U magli vremena, misli da izmišlja, da stvara,
A đavo se smije, čekajući da priđeš još bliže. 

Anatomija

Kažiprst moj
Na sljepoočnici mojoj
Dok odgonetam sebe
Uvijek je vertikalno naslonjen uz lice
I stalno zauzima horizontalan položaj
Udaljujući se od obraza
Kad u namjere tuđe zalazim.

Misija

“Non omnis moriar”
Govorili su i smišljali riječi
Oblike
Crte
Projekte…
Ja riječi nemam kome
Pa pšenicu davah golubovima
Dresirah ih da nose
Grančicu
I slomih mnoge
tražeći koja odgovara onoj
spominjanoj u legendi masline
I svaka bi prevelika
za mali kljun pripitomljenih ptica.
“Uzalud vam je” kažu
od gvožđa ptice koje nose
neke druge grane vještačkog uzgoja
Što po cijeloj zemlji
Otvaraju rane.

Veze

Nismo znali
Presijecanjem vrpce u rodilištu otvara se
epoha kidanja veza
I mutan vid se izoštri da gleda
Jabuku što jednom cvjeta kako se od
peteljke svoje
u sljedećem trenutku rastavlja
Smjenjuju se uloge ostavljača i ostavljenih
Ramena što postaju velika uče
da bace teret sa sebe
Kasnije i isprepletani prsti
(Izgriženi od godina)
Idu svojim putem
Zjenice koje su gledale ravno u druge oči
Sad zure nekud
Mislim
Tamo na najudaljenijem brdu
Vide dječaka koji je mislio
da tu je kraj svijeta
i nebo prikopčano za zemlju.

Pod libelom

Kažu: “Tjera mak na konac.
To mu je sudbina.”
Usamljenik
Nad kartom svijeta
S libelom u ruci
Mjeri
koliko je čovjek nagnut
u odnosu na Čovjeka
Sâm u odnosu na Ja
Koliko sagnut
Gdje planeta zapinje
Šta ćemo sa rupama u omotaču
I omčama oko vrata
I ruševinama kojima proširujemo teritoriju
(Što nas cvijeće ne čeka tamo gdje se prostiremo?)
Plitkim umovima i dubokim džepovima
Dubokim umovima i plitkim džepovima
Gdje je tačka što će prešućeno
pretvoriti u krik
I ekser u zidu koliko je kriv
I ima li krivice
Što na njemu ne visi samo kaput
Već koža jagnjeća
Vilice vještačke
I crne rukavice
Onih što za
vjek i vjekova
ista im ćud.

INEMURI

fini ljudi došli
loši pošli su
plati piće
kapetane
tužne plovidbe
jednom nogom u
Marijanskoj brazdi
mamurni brzaci
druga noga otiče pozlaćena
dva komarca na
sok od bazge nakačila
ljepljivo ljeto
objašnjavaš opet
mekom gostu
konac Jugoslavije

INEMURI  (2)

fotonsko crvenilo u oku
odskok kamena od morsku ploču
rastopljeno sunce za otokom
rastopljeni sir na reklamnom panou
Sunset Beach
velik je morski svijet kao ljudska glupost
ili pamet
Mediteranski klobuk
gospođa umjesto na glavu
odlaže na vreli beton uz odobravenje rulje
pitomi kupači očas su spremni za linč
vrste raspoređene kopnom,
morem nevinost, neznanje
i strah od ovoga i onoga
čokoladni brkovi na licu djeteta
i kornet u ruci
kao baklja za budućnost

 Crnica

– Zašto se najplodnija, najkorisnija zemlja imenuje crnom bojom?, pita se radoznali pisac, iako zna da će ona, tamni černozem, koju vredni ratar kopa i neguje, vratiti za brigu svežim jagodama, trešnjama, kajsijama, bogatim prirodnim vitaminama i mineralima, mnogo ukusnijim i efikasnijim od tableta protiv umora i neraspoloženja.

Pa neka pulsiraju dubine gnjilog, crnog humusa, sa olakšanjem izdahnu pisac, ako se otuda podstiče nicanje književne biljke.

I u slast zagrize još jednu slatku i sočnu jagodu.

Džep 

Ijofont, lakom za nasleđe, tužio je sudu devedesetogodišnjeg oca, velikog tragičara Sofokla, da zbog demencije nije sposoban da rasuđuje. Sofokle, poštovan i nagrađivan od Atinjana (prema sačuvanim svedočanstvima, “toliko milosti je bilo u njegovom karakteru, te je od svih i svugde bio voljen”), ipak, prema zakonu, bio je prinuđen da se odbrani od optužbi.

Tada, pred sudijama, Sofokle je pročitao delove iz tragedija “Edip na Kolonu”, koju je stvarao baš u to vreme. I bio je jednoglasno oslobođen.

Kao što bi rekli danas, “izvukao je skriveni adut iz levog džepa”. Mada se ne zna da li je u beloj čistoj tunici sa ogrtačem u kojoj je spokojnim korakom, da je ne bi izgužvao, ušao u sudnicu, postojao takav džep.

“Edip na Kolonu” je izveden nekoliko meseci posle smrti autora.

Iznenađenje 

Ma koliko je književnost samospoznajna dok se stvara, toliko potom želi da se podeli s drugima, pomisli pisac dok se uveče šeta ulicama Lipovgrada. Tako naziva grad po kome se već u prvoj nedelji juna intenzivni opoj rascvetalih lipa nezadrživo širi od bulevara do slepih sokaka. I gore, na zvezdanom nebu, koje postaje još šire i otkrivenije pod uticajem treperavog, enigmatičnog parfema.

LJubitelj

Starinski ventilator sa tavanice kafića “Šaman” vrti li vrti krugove da učini letnju vrućinu podnošljivijom, ali pisac sa još dvojicom mahalskih drugara i sa flašama piva pred njima mogu samo tupo da posmatraju bezuspešni kružni napor posustalih peraja.

– Izgorećemo ovako – reče jedan od njih – ja kao ljubitelj prirode, uopšte ne podnosim ova gradska letnja popodneva… Da bar ispred nas, umesto ove prašnjave ulice, poteče žuborljiv potočić.

– Ja… – sporo se nadovezuje drugi – više sam ljubitelj žena. Da smo sad na plaži, uz more, uau…

– E da mi je tu jezero – dođe red na pisca – vi bi se izvalili na platnenim ležaljkama na plaži pod nekom dubokom senkom, diskutujući o lepotama zalaza i kupačica, a ja, kao ljubitelj književnosti, zaklonjen ispod drveta, a malo podalje od vas, čitao bih, čitao.

Gazda kafića “Šaman” crevom poliva vreli pločnik, pa onda upravlja mlaz ka društvu oko stola: – Evo vam malo da se rashladite, ljubitelji!

Javašluk

Otškrinu se obilna prolećna riznica, širi se blagost trenutka – cvetanje ruža, poj ptica, opojni miris lipa – i trenutak postaje čas, dan… Pisac opušteno sanjari o carstvu Kuša, crnim faraonima i Verdijevoj Aidi, o odnosu Čerčila prema Titu, o generalu Pikolominiju i Skoplju pre i posle velikog požara 1689.

Možda ne bi bilo loše da zapiše po neku rečenicu o tim ležernim, sporim, bogatim tokovima misli, ali pisac rešava da one i dalje lutaju, a on da dokoliči dok mu u kafiću “Šaman” drugar priprema drvenom kašikom i s merakom, omiljenu kafu sa šumskim medom.

– Javaš, javaš. Polako, polako, sve će doći na svoje mesto – pomisli u sebi pisac – Javaš i Šaman, baš idu zajedno, zar ne?

Lelujanje

Nemam problema sa inspirativnom bodrošću, konstatuje pisac sedeći na drvenoj klupi u parku u senci velikih stabala. Oseća visok stepen zajedništva sa prirodom dok odozgo na široko posmatra jezero po kome se kreću mnoga plovila: brodovi, čamci motorni i na vesla, jedrilice i kajaci, katamarani i pedalinke – sa različitim brzinama, ali svi imaju dovoljno prostora da ne smetaju jedni drugima u plovidbi.

Pisac zna, zagledan u ovaj jezerski saobraćaj, da će imati o čemu da piše

Ali ne mora sve da se zapiše, ne mora sve da se predvidi.

NJe

Kad ljudsko mladunče osvaja prve korake, igra se glasovima (iz njegove perspective za učenje slova ima još dosta, dosta vremena) – tada je šansa, pomisli pisac, da nađem reč koja počinje slovom nj, jer u makedonskom nema reči koja počinje slovom NJ (nema ni Njonja, ni Njofra) – pa ako ga roditelj tera da napravi nešto što ono uopšte neće (na primer, da kaki u nošu), ono odlučno kaže: – Nje!

Sparina 

Da li ostati u sobi, prijatno rashlađenoj vrednim erkondišnom, vireći iza zavese, ili ovog letnjeg popodneva prihvatiti poziv da se pridruži dvojici prijatelja koji ga očekuju u kafiću, pa na kraju krajeva neka bude šta bude?, veli pisac u tankoj mornarskoj majici i kratkim džins pantalonama. Nema (uopšte) vremena za duže premišljanje, minuti prebrzo teku, a baš sad mu dolazi (uobičajeno za njega) ideja da nešto zapiše – važan oslonac odakle se polazi u hipnozu autorskog delovanja… ipak sastaviće prvu rečenicu, iako već kasni, a posle, i pored inspirativne kapisle i vrućine, poćiće u kafić u ovom stisnutom, parnom gradu, da bi se, posle dva-tri sata, ako zatreba i četvoronoške, vratio da završi započet zapis.

Taktika

Horovi žaba poznati su širom životinjskog sveta. Iako se može reći da i cvrčci, pa i vuci imaju naviku da se nadopunjavaju u grupnom nadvikivanju, žabji hor zauzima posebno mesto u jačini vokalnih partija. Ambicija nekih žaba da postanu horovođe često doživljava tragičan krešendo, jer brzo zapaženi od strane roda i ostalih dugovratih barskih ptica, okončavaju svoju karijeru. A hor produžava i nadalje. Glasno i kratko, ili uzdržanije i bezbednije – nekakav je izbor za žablje glasnogovornike dok se prepliću u močvarnom zanosu.

S druge strane, kameleon zbunjuje grabljivice i čuva svoj životić menjajući boje u širokom spektru, od plave do narandžaste, od zelene do crvene, od crne do bele. Njegove ispupčene oči, nezavisno jedno od drugog, mogu, za razliku od ispupčenih kod žaba, da sagledavaju svet iz raznih uglova, jednim od napred, drugim od pozadi.

Piscu je sasvim jasno da su ovakva poređenja sa životinjskim carstvom puno primenljivija u svetu politike nego u književnosti, ali ipak pokušava da primeni kameleonsku veštinu, taj neosporni talenat za presvlačenje, tu vrhunsku zafrkanciju da se neprestano po svojoj želji menja, kod nekih velikih majstora književnog zanata.

A priroda kaže – žabe će glasno kreketati, kameleon će se hitro preobražavati, a čavke će grakati među visokim krošnjama drveća.

Ne nosim mobilni telefon, nemam ga, ne treba mi, znam gdje ću, znam i kada ću nazad, adresu znam, za svaki slučaj sam je i zapisao, a svakako neću daleko, ne idem više rado iz svog kraja. Odisej je od kuće otišao, ratovao, dugo putovao, kući se vraćao. Ja pripadam novim nomadima, koji su stalno išli u potrazi za domom, gdje god bi došli dom im bio i na kraju svaki mislio da ga nikada nije našao, a i onaj iz kojeg je nomad pošao davno nestao. Svuda sam stanovao. U koliko sam stanova stanovao u toliko sam različitih vremena, različitih života bio. Ne sjećam se stana na Alifakovcu, ni oca u partizanskoj uniformi. Jedino sam upamtio noć kada je brat umro. Ništa drugo. Poslije toga, sjećam se jakog zvona, koje mi je bilo znak da vatrogasci kreću. Strčao bih iz stana na ulicu i mahao im. Majka nije voljela taj drugi stan, na Skenderiji, obradovala se kada smo preselili u Palaču Spas, preko puta Saborne crkve. Tu sam rastao, išao u blizini u školu, slušao iz susjednog dvorišta saksofon, Besame mucho, u tu se pjesmi već upisale sve moje buduće ljubavi, u školi pjevao „Titovi pioniri” i maštao o nekoj budućnosti, koja nikada neće doći. Onda sam otišao od kuće, dvadeset mi bilo, stanovao sa prvom suprugom kod neke lude tetke moga druga, pa pored džamije, kod nasilnog pijane, pa na Bistriku, u vlazi, pa na Grbavici, kod ljudi koji su nedjeljom iza ručka pjevali, pa kada sam kao mladi glumac počeo dosta zarađivati kod Muhameda, s kojim sam se sprijateljio, on mi više nije htio naplaćivati kiriju, ali ne ostadoh dugo jer se moj brak raspade i vratih se u Palaču Spas. Onda diplomirao na Filozofskom fakultetu, poslije godinu dana opet se oženio, stanovao kratko u sobi kod Doma milicije, pa u garsonijeri kod Pivare, onda supruga i ja s malim sinom otišli u Pariz, tu stanovali kod gospodina Baudota, uništenog bogatuna, a poslije u stančiću u Boullogne Billancourt, sve dok se nismo vratili u Sarajevo. Dobio stan, razveo se, vratio se opet u Palaču Spas. Počeo raditi na fakultetu, jednom, pa drugom. Živio jedno vrijeme u Logavini, u stanu tadašnje djevojke. Opet se vratio u stan roditelja. Poslije, kada sam se konačno oženio „kako treba” stanovao u ulici pored nekadašnje radio stanice, tu dočekao izbor u najviše zvanje na fakultetu, pad berlinskog zida, „prve demokratske izbore” i proglašenje nove države. Onda počeo rat, moja draga i ja poslije nekoliko mjeseci otišli u London, u Londonu promijenili šest stanova. Sada živimo u predgrađu Londona, u mjestu koje se zove Barnet. Ne namjeravam više mijenjati stan. Nadam se da je završena moja „povijest selidbi”. Zaključen moj spisak adresa. Ako ovo bude moj zadnji stan neću znati. Ne znam što se desilo sa stanovima u kojima sam nekada stanovao, postoje li ili ne postoje, ne pitam, ne zanima me, to svakako više nema veze s mojim životom. Ni o ratu više ne govorim, nitko me o tome ništa ne pita, a ja neću da gnjavim i nerado govorim o svojim traumama, a i njih sve manje u mojim sjećanjima, nakupilo se vremenom ljepših uspomena.

1

2

3

4

5

6

7

8