Almi Ćosović, na smrt pretučenoj u Podgorici

Jesi li, Prečisti robe, vrisnula
I u invalidskim kolicima
Prestavila svoju malodobnu Milicu
Kada je krvnik zamahnuo.

Jesi li u ta dva dana kome,
Dok niko drugi još ništa znao nije,
Sanjala red kadifa oko tvoje kuće
I kako Milica tvoja mila
Iskače iz kolica,
Otkida jedan cvijet
I tebi ga primiče da pomirišeš
Cvijet rumen kao tvoja krv
Koja je s glave kapala u tišinu.

I onog dana u bjelini bolničke postelje
Kad ti je druga tvoja A.
Mazala sasušenu kožu
Otvorila si oči,
I, prvi put od kad si zaspala –
Osjetivši njenu blizinu i glas –
Pustila suzu, prozirnu kao kristal,
Koji se kotrlja niz bjelinu obraza.

Progovorila je suza – posljednja zauvijek –
Glasom koje razumije samo majčino srce
Koje je otkucavalo iznad tvog uzglavlja.

Hoću da živim,
Rekla je suza dok se kotrljala
Prema uglu modrih usana.

Danas si u svojoj vječnoj kući,
Sazidanoj po mjeri tvoga tijela,
U postelji bijeloj.
Eto te kao hurija
Iz snova onih koji su te željeli.

Tebe je, o Prečisti robe,
Ubio bezdušni Dušan!

Hijena sa podvijenim repom
Nestaje u prvi čestak
I čeka crne zarove noći –
Da se izbavi iz sebe.

I krvi tvoje prečiste.

jedva stoji i gleda
labava kao savez

starija jedna gospođa
pod mojim prozorom

izgleda ružu
kao da nikada ništa
u životu nije ubrala

Darko Cvijetić: Bilješkarica, Buybook, Zagreb/ Sarajevo 2025.

Ljudi koji će se na kraju oko svakog rata i zločina opredijeliti u skladu s podrazumijevanim zvukom u svome imenu i prezimenu. Oni koji su nam upravo zato prestali biti prijatelji u ratu, kao i oni koji su nam iz istih razloga prestali biti prijatelji nakon rata. Među njima i pisci, koji po prirodi stvari ne mogu biti pisci, jer nemaju pojma, niti ih zanima, kako je drugima. O njima, tim piscima, i o njima, tim ljudima, mnogo se govori u ovom dnevniku.

Darko Cvijetić je, naime, po svemu suprotan tom svijetu. Prijedorčanin, koji piše na hrvatskom, trajno obuzet događajima iz 1992. i pogromom nad prijedorskim Muslimanima (danas Bošnjacima) i Hrvatima, u jednom je trenutku postao zvijezda na sarajevskoj sceni. U tamošnjim su kazalištima postavljali predstave po njegovim proznim komadima i slavili ga. Ali kako je pitanje Drugog i Drugih malo složenije, i ne tiče se samo etničkih niti vjerskih razlika, pa kako Cvijetić ima i drugih Drugih, tako ih je počela hvatati mrzovolja. Ovaj dnevnik u značajnoj mjeri govori o toj mrzovolji. U jednom trenutku će mu, zapravo očekivano, reći da on parazitira na njihovoj žrtvi i stradanju.

U Zagrebu, u Gavelli, i na zagrebačkoj književnoj sceni, Darko Cvijetić je krajnje egzotična pojava. Pisac s Jave i Bornea, Sumatranac. Parafenomen jednosezonske kazališne i literarne mode. Nije naš, premda se mi uz njega osjećamo vrlo svjetski. U Novome Sadu i Beogradu stvari su već mrvu ozbiljnije. Tamo biva jasno što on to – i protiv koga! – ustvari radi, pa će tamo i reakcije, kritike i tumačenja, biti najartikuliranije. Ali nema od toga koristi, jer neće biti katarze. Nakon tri svoja romana i već dugog niza pjesničkih knjiga, nakon koprodukcijskih, regionalnih predstava po svojim prozama, Darko Cvijetić daleko je i duboko u svom Prijedoru. Fantastično usamljen. I o tome govori ovaj dnevnik.

Granice među postjugoslavenskim zemljama ustvari su mirnodopske crte fronte. Ljudi žive u rovovima, premda se ponekad međusobno posjećuju. Jedva da ima takvih, Darko Cvijetić jedan je od njih, koji žive i neprestano se, što fizički, a što mislima svojim i osjećajima, kreću između rovova. O tome ponajviše govori ovaj dnevnik.

Cvijetić se, recimo, bavi svojim vječnim filosemitizmom, a godine su Gaze i izraelskog terora nad Palestincima. Godine su kad oni koji su ga do maloprije voljeli reagiraju u skladu sa zvukom svojih imena i prezimena, te se potpuno poistovjećuju s Palestincima, što podrazumijeva i manifestacije bjesomučnog antisemitizma. Nemaju u tome mjeru, niti je nastoje naći. Cvijetić nikada, nijednom riječju, naravno, ne poriče razmjere izraelskog zločina u Gazi, ali istovremeno izabire stranu onih protiv kojih je antisemitizam zapravo upućen. Kako to dvoje ide jedno s drugim lako je shvatiti, ali samo ako se ne razmišlja logikom zvuka i znaka koji proistječu iz imena u osobnim dokumentima. To se može shvatiti samo ako se misli o onom tko je u manjini. A pitanje manjine uvijek je i posvuda pitanje perspektive. Sarajevska perspektiva razlikuje se od zagrebačke, koja se razlikuje od prijedorske, koja se razlikuje od telavivske, koja se razlikuje od…

“Bilješkarica” je tematski i stilski vrlo slična Cvijetićevim romanima. Razlika je u razmrvljenosti teksta, kao i u načinima na koji se tekst dodiruje sa stvarnošću. Na kraju, razlikuje se i u smjeru kojim se tekst kreće. Dok su romani njegovi izraz gotovo antičke čežnje za katarzom, Cvijetićeva “Bilješkarica” pripovijest je o nemogućnosti katarze. Premda sastavljena od kratkih, međusobno često nepovezanih zapisa, ova knjiga začudno je duhom cjelovita. Ona je provokacija, pa i svojevrsni obračun Cvijetićev sa svima. Sa svima koji su ga voljeli i u zvijezde okivali – po sazviježđima razapinjali! – iz krivih i po njega, zapravo, uvredljivih razloga. S političkim Sarajevom i s konceptom žrtve i imperativima moralne palestinizacije u Bošnjaka, s zagrebačkim i hrvatskim etničkim i jezičkim čistunstvom, s pinkovskom i vučićevskom Srbijom, te s Prijedorom, na sve načine, i po tisućiti put. Ono što radi u “Bilješkarici” je bez sumnje hrabro, i bez presedana je na ovdašnjim kulturnim scenama. Darko Cvijetić ovom se knjigom, i to iz svoje prijedorske perspektive, odriče spasa! A jedini spas je, jasno je to kao dan, u moralnom sunovratu i u korupciji, u etičkom stavu koji je usklađen s podacima iz osobne iskaznice, te u neprekoračivanju onih granica ljudske i intelektualne ispravnosti što su nam ih u svojim dnevnim zapovijedima zadala regionalne moralne vertikale. Darko je te granice prešao.

Ovo je najvažnija njegova knjiga. Vjerojatno će ostati neprimijećena.

Strategija ponavljanja

To je nešto što već poznajemo iz romana. On voli ponavljanja, inkantacije, prozne refrene… Na taj način poopćava neke riječi, fraze i rečenice. Pretvara ih u parole. Ili se tako navikava na užas. Stoput ponovljen strah pretvara se u tjeskobu svakodnevice. S tjeskobom se može preživljavati. Može se u tjeskobi misliti i osjećati. Strah ostavlja mjesta samo za strah.

Novotvorenice, neologizmi

Cvijetić je otpočetka pisac novotvorenica. On smišlja za sebe novi jezik. Njime se brani od svijeta. Ali si njime, istovremeno, pokušava objasniti svijet. To je, u mutnom mi je i dalekom sjećanju, činio već u “Noćnom Gorbačovu”, svojoj prvoj knjižici pjesama, objavljenoj 1990, u ediciji Pegaz, Književne omladine Srbije. “Noćnog Gorbačova” poklonio mi je godinu kasnije, u Domu mladih u Sarajevu, pamtim to mjesto u prizemlju, i tu situaciju, premda se nije dogodilo ništa više, i premda su se pisci često tako sretali i međusobno se knjigama darivali. To je bio naš prvi susret. Unatoč njegovim nastojanjima da se riječima ogradi od svijeta, dobro se razumijemo. Toliko dobro da bi nas obojicu, pretpostavljam, malo nerazumijevanja usrećilo.

ORKESTAR

I.

najčešće jutrom
– dal’ zbog njih ili mene –
uspijeva mi

prepustiti se
glazbi, a i muzici
susjedâ pticâ.

brojan i skladan
simfonijski orkestar,
i brojne skladbe,

originalne,
u koncertnoj dvorani
drveća, grmlja.

II.

ponekad mislim:
koliko li je ptica?
kako se zovu?

odakle li su?
znaju li odakle su?
znaju li tko su?

je li to tek pjev,
izraz ptičje radosti,
ili razgovor?

(ne valjda svađa,
sa prijetnjama smrću,
usred idile?)

rado bih znao,
jer vrag mi ne da mira,
baš sve o njima.

no, bih li tada
mogao uživati
u tom koncertu? 

ZVIJER U MENI

šušanj u šumi
jači je od razuma:
namah, sav sam strah.

nije to bila
nikakva pomisao.
čisti instinkti.

(kasnije mislim:
ni medvjed, ni vuk nisu;
njih ovdje nema.

tek kasnije znam:
od susjedâ čuo sam
za divlje svinje,

a u knjigama
potom sam pronašao
strašne opise:

krmače, majke,
ta nevina stvorenja,
za ljude su smrt:

dvonožno biće
ne mogu ne vidjeti
kao smrt djece.)

šušanj u šumi
budi zvijer u meni,
bez dnevnog mene.

zvijer u meni:
strahom oslobođeni
vrabac ili kos.

to malo srce
strahom je pročišćeni
izvor mog bića.

u zvjersku zoru,
priroda kaže svoje –
bez diskusije.

u ljudsko podne,
razmišljam o jutarnjem,
malo mudriji:

to je to, dakle –
unatrag napreduje
evolucija.

MINULE KUĆE

I.

ovdje, na selu,
mnogo bolje spoznajem
metabolizam,

životni proces,
umiranje živoga
i život smrti.

ovdje sve ima
neanoniman život
što te proziva.

ne samo ljudi,
ne tek začudno bliska
neljudska bića,

i ne samo bog
koji je utekao
iz crkve u sve;

ovdje živi čak
i svaka neživa stvar,
pa i umire.

biologija
ovdje je nužna i za
arhitekturu:

za novogradnje,
poželjno bez fasade,
na strmom brežju,

a pogotovo
stare seoske kuće,
sa handrmoljom,

kao slučajem
razasute po selu
i šumarcima,

neke još žîve,
a neke već na putu
u drugi život.

II.

dvije su kuće
pokraj kojih svaki dan
utišan minem.

kad klimoglavnem,
razmijenimo pogled
ja i te kuće,

kao dva oka
zagledana u mene,
ali kroz mrenu.

nekoć dva bistra,
nekoć dva zažarena,
mute se, gase.

dva oka, kuće,
ako nešto još vide,
ja to ne vidim,

jer one vide
samo nestali svijet,
okončan život,

eventualno
neku buduću prošlost
mojih svjetova.

SUSED BRANKO

„moj stariji brat
i u devedesetoj
još je mogao“,

priča mi žustro,
smješkajuć se frajerski,
moj sused branko.

„pokoj mu duši,
devedeset i sedam
doživio je.“

„pravi fenomen!
a koliko je vama?“,
pitam ja njega.

„devedeset šest.
znači, utrkujem se
sa svojim bratom.

ne baš u seksu…
ali svakoga tjedna
idem na sljeme!“

pogledam štake
u drhtavim rukama:
„busom? taksijem?“

„ništa od toga!
ja sam stari planinar!
samo pješice!

a kaj je čudno?
vikendom moram gore!
to je navika.

zadnjih godina
penjem se, ipak, teže.
i… u mislima.“

(pogovor knjizi Marka Bačanovića Kadiš za Sarajevo (UNPS, Beograd, 2025; Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2025)

Grafika Marka Bačanovića s prednje korice beogradskog izdanja. Oko koje izviruje iza krhotine nadgrobnika sa Jevrejskog groblja u Sarajevu

I. Il Kal Grande

1.

Velika, dugo zatvorena građevina. Ruina bez stanara. Na njoj velika zaključana kapija, slijepi prozori, cijelu građevinu pritišće golema kupola. Od djetinjstva sam znao za tu zgradu, a dugo nisam znao što je ona. Rastao sam s njom, bila u mojoj ulici, bila moja, pa mi je bila dio djetinjstva, obična. Još jedna ruševina, ostala tu poslije rata… Nije bila daleko od kuće u kojoj sam odrastao, ne više od tristo koraka. U istoj ulici, samo preko malog trga ispred Oficirskog doma, koji se tada zvao Dom JNA, pored Umjetničke škole i crvene zgrade s dva ulaza, onda Gajretova zgrada u kojoj je bilo amatersko pozorište, i tu je. Na ulazu je bio katanac, pa sam se penjao sa drugim dječacima uz strminu, sa strane. Spustili bismo se na skele, ponekad i do dvorišta. Tražili smo nešto, nismo znali što. Neko blago, neku svoju maštariju. Bilo je tu malih stakalaca, obojenih raznim bojama. Najradije smo uzimali ona zlatna. Mislili smo da zlatnom bojom obojena najviše vrijede, jer su zlatna. Otac ih je jednom vidio u mojoj sobi. Nije ništa rekao. Mi smo se pazili čuvara. Imao je pušku, djeca je nazvala „paprenjačom“. Nisam ni danas siguran, ali mislim da je to bila zračna puška sa mecima koji su bili ispunjeni ljutim začinima. Ako te čuvar pogodi iz puške, boli. Ako te tamo pogodi, ne možeš bez problema sjesti nekoliko dana. I mene je jednom pogodio. Otac je rekao: „Opet si se verao po Templu, nemoj više tamo ići“. Tek tada sam se prepao. Pitao majku što je Templ. Ona mi je rekla da je to bilo mjesto gdje su se neki molili Bogu. Nije rekla koji.

Poslije sam to sam, ne sjećam se kako, saznao. Išao sam u blizini u gimnaziju, čije je dvorište, u kojem smo imali časove tjelesnog odgoja, graničilo s Templom. Tu su u novije vrijeme prikazivani filmovi u doba Sarajevskog filmskog festivala. Ja sam još onda, u srednjoj školi, saznao da po ocu pripadam manjini, a manjina nisam htio biti, pa sam se priključivao timovima, organizacijama, društvima, u kojima bi me opet, ponekad, uglavnom bez loše namjere, označili i jasno imenovali kao drukčijeg. Svaki pripadnik bilo koje manjine u bilo kojoj zemlji barem povremeno osjeti da brzo može biti izoliran, postati meta, pa osjeti nesigurnost, a u nesigurna vremena opravdan strah. To osjete i većinski narodi kada im na vrata zakuca velika ekonomska kriza ili opasnost rata, ali pripadnici manjina s tim osjećajem permanentno žive. Poslije ću shvatiti da manjini pripadam na mnogo načina, i po rođenju, i po profesiji, i po stajalištima, i po djelu. I postati ponosan zbog toga. Tada sam imao neku nejasnu, mutnu predstavu o Jevrejima kao narodu koji stalno putuje, idu iz zemlje u zemlju, nigdje im mira, a ja nisam nigdje htio ići, tada nisam nigdje htio. Tek poslije. Nisam tada htio da se razlikujem od drugih. Pravio sam se da ne vidim Templ, s kojim je dvorište graničilo. Da mi je tada neko rekao da je to Templ, ja bih odšutio, možda samo kazao: „Je li?“.

Tada sam već znao da je to bio Veliki hram, Il Kal Grande. Poslije saznao i da je njegov arhitekt bio Zagrepčanin Rudolf Lubinski. Hram je nastajao četiri godine. Kada je dovršen imao 700 sjedišta, još više ljudi mogao primiti. Oni koji su u hramu molili međusobno su govorili ladino. Poslije Drugog svjetskog rata u sinagogi često nisu imali ni minjan (deset punoljetnih vjernika, koliko ih najmanje mora biti prisutno na molitvi), pa u doba mojih studija „Jevreji pokloniše Templ Gradu“. Oni koji su preživjeli Holokaust pokloniše hram onih kojih više nije bilo. Hram je rekonstruiran 1965. Posao je obavio istaknuti sarajevski arhitekt Ivan Štraus, bijelu kamenu menoru pred ulazom napravio Zlatko Ugljen. Nekadašnji hram je nekoliko puta mijenjao namjenu, uvijek po darovnici trebao i uglavnom bio namijenjen „kulturnim djelatnostima“. I danas je to kulturni centar. U tome sam vidio nešto lijepo: hram je postao temelj i kostur jednoj kulturnoj instituciji, a ta institucija kulture je obujmila i sobom zaštitila hram.

Jedan dan mi je pisao neki mladi doktorand, pitao me što ja znam o Templu. „Malo šta“. Sve što sam znao bila su opća mjesta. Možda sam mogao reći nešto o osobnim uspomenama, ali se suzdržah. Mogao sam o djetinjstvu, a i o radu kulturnih institucija koje su se uselile u nekadašnji veliki sefardski hram. Ja sam u prvoj takvoj instituciji, u Radničkom univerzitetu Đuro Đaković, najprije slušao nekoliko koncerata, gledao mnogo, a među njima i nekoliko vrhunskih predstava, onda dobrih filmova, poslije sve lošijih, trećerazrednih, a i pola jednog pornića. (Možda je jedan od znakova raspadanja socijalizma bilo i to prikazivanje „filmskog škarta i nemorala“ u Radničkom univerzitetu.) Danas je nekadašnji Templ Bosanski kulturni centar. Hram kulture. Rečeno u duhu Waltera Benjamina: svaka građevina izrasla na ruševinama potvrđuje snagu napretka, razvoja i profita, svaka je dokaz trijumfalne sadašnjosti, ali se u pogledu na nju ujedno budi i svijest o barbarstvu i razabire uništeno, pa je pogled ispunjen ganućem i tihom nostalgijom za prošlim. Okovan sviješću o onome čega više nema. O tome svjedoče sve rjeđa sjećanja, sve manje uspomena, poneki dokument i praznina.

Postoji nekoliko fotografija Templa. Rijetke sačuvane fotografije stvaraju u nama predodžbu o prošlosti za koju smo čuli, ali je nismo vidjeli. U njima svjedočimo o razlici (promjeni), premda pritom na njih ne gledamo s osjećajem ganuća, kakav gajimo u pogledu na ono što smo znali, gdje smo nekada bili. Na starom snimku grada je ono što je bilo „prije nas“, dokaz naše vlastite povijesti i povijesne utemeljenosti, nas samih kao povijesnih bića. Na predratnoj fotografiji hram je golem, moćan, samotan, bez ičega oko sebe. Na današnjoj stiješnjen između zgrada, samo mu kupola viri.

Ostaci nekadašnjih građevina su znaci, značajni tragovi, ali i bolne rane prošlog. Ono što je sada skriveno nije vidljivo jer je ostalo bez svoje ranije funkcije i svojeg nekadašnjeg značaja. Sarajevski Veliki hram je izgubio svoje vjernike 1941. Nestali su u logorima. Pobijeni. Hram je postao pusta bogomolja. Građevina bez funkcije. Bez nekadašnjeg značaja. Bez onih kojima bi hram bio od značaja.

Postoje građevine koje ljudi ne primjećuju, ali i one koje se same skrivaju, ne bi da budu primijećene. Takve su bile pod zemljom, poput rimskih katakombi, kada su se kršćani skrivali od progona tadašnjih vlasti, pa su rani kršćani u svojim skrivenim skrovištima imali i svoja mala svetilišta. Postoje podzemne bolnice, vojna spremišta, skloništa, sve ono što mora biti čuvano i dobro osigurano, nipošto izloženo pogledu i oružju neprijatelja i neželjenih posjetilaca. Postoje i one građevine koje su na zavučenim ili udaljenim mjestima, poput svetišta manjina i manastira isposnika. Ali, postoje i ona koje se vide, čak ističu, a u sebi kriju neku drugu građevinu. Takav je Partenon, takva je dugo bila Aja Sofija, takav je i sada sarajevski Templ, takav je i restoran u kojem ponekad sjedim u Barnetu, a čiji su „okvir“ zidovi i dva tornja napuštene i porušene protestantske crkve. I u Parizu su veliki bulevari progutali nekadašnje uličice, velike građevine male, višekatnice zamijenile kućice. U povijesti mnogih velikih gradova na njihovom prostoru postojao je stariji, nekadašnji, nestali grad. Na porušenom i razgrađenom gradi se novo. Što je sačuvano, dobilo je novu funkciju, a čega nema, ne treba ni biti. A u nekim slučajevima ne smije biti, poput spomenika bivšim vladarima ili nasilnim okupatorima. Na mjesto stare, nepotrebne, dolazi nova, korisna građevina, novi put, novi trg, a i novi spomenici. U svakoj izgradnji i rušenju, čuvanju i uništenju zrcali se politika, kako ona urbanizma, tako i kulturna, vladajuća politika.

U rekonstruiranju je upisana promjena ukusa, povijest građevine, historija sredine u kojoj je ta građevina nastala, „kulturna politika“ te sredine, odnos prema kulturi Drugog, promjena estetskih stajališta. A u onome što se namjerno prikriva i sakriva otkriva se lice određene „političke kulture“ i ideologije koja iza nje stoji. Arhitektura je jedina umjetnost koja je uvijek s nama, i kada je nismo nimalo svjesni. Arhitektonsko djelo je uvijek znak nečega. Ona je to i kada kao djelo nestane.

U mom djetinjstvu još su govorili Templ. Bio je to znak sjećanja, svijest o postojanju jedne građevine, o njenom značenju, njenoj nekadašnjoj funkciji i ljudima kojima je ta građevina mnogo ili barem nešto značila. Ne može se puno o ruševini, o uništenom, o onome što više nije živo. Danas rijetko koji stanovnik Sarajeva zna da je to nekada bila sinagoga. Nešto ima svoj puni smisao dok postoje oni kojima to nešto znači. Kada potone u prošlost i postane „povijesno i kulturno naslijeđe“, čak samo priča, tada više nema snagu događaja i ne pripada djelatnoj stvarnosti. Tako i stari jezici, i ljudi koji su ih govorili, i mjesta koja su nastanjivali.

Kronike grada kažu da je Templ spominjan više puta. I skupilo se puno svijeta kada je u Sarajevu 1930. godine otvarana sinagoga, tada najveća nadsvođena građevina na Balkanu; i kada ju je 1941. ološ i fukara uništavala; i kada je 1965. po prvi put preuređena u Radnički univerzitet; i kada je nakon 1995. ponovno preuređena, ovaj put u Bosanski kulturni centar. U onome što nastaje skriveno je (sačuvano) ono iz čega je nastalo. Tako je, u dosluhu sa Hegelovim pojmom Aufhebunga, ono prošlo ukinuto, a sačuvano. Doduše, na vrlo različite načine.

Kao dijete sam u opustošenom hramu tražio nešto. Našao ponešto, ali ne i to nešto. Ni sada tamo toga nema. U svakom svetilištu, čim je izgrađeno, ima nešto prošlo, jer je Bog već otišao ili još nije ni došao. Svako svetilište je prostor odsustva, čiju prazninu ispunjava samo duša vjernika. A kada nestanu i njegovi vjernici, onda postane povijesna praznina. Koju polako prekriva vrijeme, druge uspomene, drukčije gradnje, promijenjena stvarnost, drugi svijet. Jedno vrijeme bude sačuvana takva građevina u riječi, onda se i riječ pretvori u priču, maštariju, bajku, u prošlo, nepostojeće, na kraju u sumnju da je ikad bilo. Ja naravno ulazim u taj prostor s određenim iskustvom i dojmom, pa vidim ono što netko drugi ne vidi. Svaki pogled, svaka percepcija, svako stajalište, sve je uvjetovano iskustvom onoga koji gleda. I njegovim osjećajem, koji ispuni odsutno i izgubljeno. U susretu sa znanim vidi što je sada, a u sebi priziva i oživi prošlo. Dvije trajno sučeljene slike. Jedna drugu priziva, odbija, dopunjava i poništava. Sve dok postoji onaj koji se sjeća prošli događaj ne završava. Stvarni događaj ostaje nedovršen i zato ni u sjećanju, ni kao prošli događaj nije miran, ni prošli. A sve dok je tako, taj događaj je za onoga koji pamti stvarni događaj. Prisjetih se kako sam jednom iznajmio sobu kod jedne vrlo fine njemačke gospođe u graničnom mjestu, blizu Freiburga, na čijem univerzitetu sam u tom semestru bio. Jedan dan smo obilazili taj mali gradić, htjela mi gospođa pokazati što sve u mjestu imaju. Onda sam iza željezne ograde ugledao malo jevrejsko groblje. Htio sam ući, ali nisam mogao. Vrata zaključana, na vratima katanac. „Njih ovdje više nema“, rekla mi je gospođa, vidno uznemirena, onda se dosjeti nekog gospodina Blocha, „ali on je jako, jako star, vjerojatno više ne izlazi iz kuće“, nije ga odavno vidjela. Gospođa ništa više nije rekla, a ni ja nisam više ništa pitao. Mrtvi jednom potonu u tišinu.

II. Sarajevski Pinhas

1.

Oficir je naredio da mu se knjiga preda. Znao je kakva je to knjiga. Znao je i da je tu, u Općini.

U aprilu je njemačka armija ušla u Sarajevo. U aprilu je zapaljen i opljačkan Veliki hram. Fukara i gradski ološ dočekaše svoje. Iz mraka anonimnosti isplivali su s pijucima, sjekirama, polugama i jasnim namjerama. Ustremili se najprije na molitveni prostor Hrama, srušili luster sa hiljadu svijeća (neka cikne staklo, neka bude mrak), po podu bacali relikvije, gazili knjige Mojsijeve, noževima parali tkanine, međusobno se tukli oko zlata i srebra, sa kupole odvaljivali bakreni pokrov, bacali namještaj iz kancelarija, i onda, zamoreni i uvjereni da su odnijeli sve što se odnijeti može, u kasno popodne otišli. Prolaznici su odvraćali pogled, pognuli glave, žurno zamicali. Na suprotnoj strani ulice stajali su Moric Papo, sekretar sarajevske Jevrejske općine, Moric Daniti, kurir i Albert Finci, koji priča ovu priču. Stajali su i nemoćno promatrali. Kada su se uvjerili da su otišli i njemački vojnici i pljačkaši, zaputiše se u opustošeni sefardski Hram. Sve se može nadoknaditi – mislio je Finci – i nadao se da rulja nije uništila matične knjige, da se nije dokopala Pinhasa, te jedine cjelovite kronologije sefardske zajednice u Sarajevu. Prvi je Pinhas započet 1580–1., ali je odavno izgorio u jednom od sarajevskih požara i sada je Pinhas iz 1720. bio najstariji dokument jevrejske zajednice. Prostak ne pripada svijetu slova i nikad ne zna vrijednost pisma, pa knjige nitko nije ni pogledao. Rulja je doduše pokušala razvaliti gvozdenu kasu, ali sigurno ne knjiga radi. Kurir Daniti je natovario sve knjige na kolica i odnese ih u jedan privatni stan. Poslije su matične knjige povjerene vjeroučitelju Jakovu Maestru, a pinhasi, i onaj noviji, iz 1925., i stari, iz 1720., Finciju, koji ih je smjestio u kasu. I sada je ovaj njemački oficir, koji jedva i da je pozdravio a kamoli se predstavio, tražio Pinhas.

Pinhas?

Tabla, ploča za pisanje. Zapisnik. Registar kongregacije. Katkada i matična knjiga rođenih, vjenčanih, umrlih. Kronika jedne zajednice.

Kako je izgledao?

Knjiga formata 15×25 cm.

Tamnosmeđa, ukoričena.

Sadržaj na hebrejskom i judeo-španjolskom.

Listovi požutjeli, pohabani.

Ispisani raši pismom.

Što je u Pinhasu zapisano?

Gotovo sve što je za bosanske Sefarde, za jednu kongregaciju bilo značajno. Zabilježeno je kada se što dogodilo. I tko je što dugovao, i kome je što dugovano. Zabilježene su liste poreznika i poglavara, i bilješke o mjestima rabina i kantora i zaključci kolegija rabina. I tko je što u Opštini bio i tko je što radio. I tko je Jevrejima valjao i tko nije. Sve što je u životu i za život sarajevskih Sefarda imalo značaja. To je u Pinhasu zapisano.

Zato je oficir tražio knjigu. Došao je da uništi dokaze o postojanju jedne kulture i historije, dokaze o postojanju jedne zajednice, jednog naroda. Onaj mlađi, na oko ljepši pinhas jedva da je i pogledao, a manji, iz 1720., stavi u tašnu. Nije ostavio revers. A kako to dolikuje siledžiji i lopovu, ni svoje ime nije rekao. Ne znam tko je bio njemački oficir. Ili je – možda ali teško – bio Austrijanac? Historija nije zabilježila njegovo ime. Jedni kažu da je bio u pratnji nekog profesora iz Leipziga (ili je onaj drugi oficir bio profesor?), drugi u pratnji kustosa Muzeja. Da kustos nije bio Korkut? I to je malo, ma nije ni malo vjerojatno, jer bi Korkut knjigu spašavao, a ne izlagao krađi. Našao bi on već način da je sačuva, kao što je i sarajevska Hagada i uz njegovu pomoć sačuvana. Poslije rata su mnogi pokušavali pronaći Pinhas. Govorkalo se da bi mogao biti zaturen u nekoj austrijskoj biblioteci ili negdje u Njemačkoj. Neki su se dugo nadali da bi ipak možda, jednom…

2.

U Pinhasu je mogla biti ovakva kronologija zajednice:

1492. Jevreji protjerani iz Španije.
1493. Jevreji protjerani iz Portugala.

Početkom 16. stoljeća izbjegli iz Španjolske i Portugala se naseljavaju uglavnom u zemljama pod otomanskom upravom. Neki jevrejski trgovci posjetili Bosnu.

1551. Pretpostavlja se da se naselilo nekoliko jevrejskih porodica u Sarajevu. Moguće je da su neki trgovci došli desetak godina ranije.
1552. Jevreji osnivaju općinu u Sarajevu.
1553. Prva poznata nastamba Jevreja u Sarajevu bila je Sagrakči Hadži Mahmudova mahala (Ulomljenica), a prva dokumentirano zajamčena nastamba bio je zaseban objekt, Sijavuš-pašina daira, koju su Jevreji nazivali Kortižo i Kortižiko, a drugi Velika avlija, zbog njena izgleda ili Čifuthana, zbog njenih stanovnika. Ova nastamba je nestala u velikom požaru što je izbio u starom dijelu grada 8. VIII. 1879.
1554. Dželali Hasan-paša upravlja Bosnom. Neki od jevrejskih trgovaca napustili Bosnu, ali se vratili kada je paša smijenjen i pogubljen. (vjerojatno 1606.). Gazi Hasan-paša naređuje Jevrejima da se konačno nasele ili napuste zemlju.
1555. Baltadži Mehmed-paša postavljen za guvernera. Povratak jevrejskih porodica iz Dubrovnika i Mađarske.
1556. Samuel Baruh iz Soluna imenovan prvim rabinom u Sarajevu. Bio je rabin do 1649.
1557. cca. Staro jevrejsko groblje. Najstariji nadgrobni spomenik je onaj rabina Baruha.
1558. U Smirni Šabatej Cevi (1626–1676) oglašava da je on Mesija. Polemika između u Sarajevu rođenog rabina Nehemija Hija Hajona, Cevijevog sljedbenika, i rabina hahama Cevi Hirša (Cevi Aškenazi, 1658–1718), koji je bio sarajevski rabin od 1686. do 1689.
1559. U Bosnu dolaze Jevreji iz Budima.
1560. Rabin Haham Isak Zevi (do 1716.).
1561. U oktobru princ Eugen Savojski zapalio Sarajevo. Prvi pinhas vjerojatno izgorio u požaru.
1562. Banjalučki jevrejski trgovci traže da Francuska imenuje jednog od njih za trgovačkog konzula grada.
1563. Rabin Šem – Tov Cevi (do 1732.).
1564. Novi pinhas, produžetak prvog, koji je vjerojatno uništen u požaru 1697.
1565. Jevrejska zajednica u Sarajevu inaugurirala najstariji do danas sačuvani statut.
1566. Rabin David Pardo osniva ješivu u Sarajevu.
1567. Sinagoga Il Kal Santo sagrađena u Travniku. Iste godine Jevreji dobivaju svoju višu talmudsku školu „Ješiva“, koju je osnovao čuveni rabin David Pardo.
1568. Rabin Isak Pardo (do 1810.).
1569. Veliki požar u Sarajevu, u kome je izgorjela i sinagoga.
1570. Hasamudin-paša naređuje koje boje i vrste odjeće može nositi raja. Sultan odobrava rekonstrukciju sinagoge.
1571. Početak rekonstrukcije sinagoge u Sarajevu.
1572. Rabin Moše Danon.
1573. Jevreji u Travniku optuženi za navodno „ritualno ubojstvo“.
1574. Sarajevski muslimani oslobađaju ugledne Jevreje koje je zatočio Rušdi-paša.
1575. Završena rekonstrukcija sinagoge.
1576. Moše Danon, sarajevski rabin, umire na putu za Palestinu. Potkraj života Danon je odlučio da ode u Jerusalem i tamo umre, ali umire na putu, u Stocu. Sarajevski Jevreji su rab Moši Danonu podigli spomenik i ogradili grob. Bogati Danijel Salom zvani „Ušćuplija“ otkupi to zemljište, sagradi jednu zgradu i obnovi spomenik. Svake godine do II svjetskog rata na dan Danonove smrti Jevreji iz Sarajeva su obilazili spomenik, na kome piše da je „spomenik ukopa jedne svete osobe čija su djela čudesna“. Moše Danona je naslijedio na dužnosti rabin Meir Menahem Danon (do 1839.). Započet treći pinhas koji sadrži samo račune od 1830. do 1888. Veće skupine Sefarda u Bugojnu, Jajcu, Tešnju i Zenici.
1577. cca. Isak efendija Salom (rođen u Sarajevu 1804.) završava svoje studije medicine u Parmi i postaje prvi bosanski doktor sa univerzitetskom diplomom.
1578. Rabin Moše Perera (do 1849.).
1579. Sultan Abdul Medžid potvrđuje beratom (dekretom) inauguraciju rabina Perere.
1580. (do 1852.) Rabin Benjamin Danon.
1581. Jevreji se nastanjuju u Mostaru. Osnovana Jevrejska opština u Brčkom.
1582. Bet-Din (do 1856.).
1583. Proglašena jednaka prava za sve vjerske zajednice u Otomanskom Carstvu. Rabin Šimon Hasson (znan kao Rav de la Kisela), bio na dužnosti do 1858.
1584. Masivni templ u Travniku, kojim je zamijenjena drvena kapela sagrađena oko 1840.
1585. Prva štamparija u Sarajevu.
1586. cca. Sinagoga Il kal muevu (Novi hram) sagrađena pored Starog hrama u Sarajevu.
1587. Juda ben-Solomon Alkalaj (1798–1878), rabin iz Zemuna i prethodnik cionizma, nastanio se u Palestini. 1852. posjetio Britaniju, gdje je objavio pamflet Harbinger of Good Tidings – An Address to the Jewish Nation.
1588. U Travniku izgrađena jevrejska škola. Jevreji dobili svoje predstavnike u Vilajetskom vijeću i Carigradskom Medžlisu.
1589. Hadži Lojo organizira obranu Bosne. Sefardska Jevrejska općina ga financijski podržava. U njegovoj delegaciji, koja je pregovarala sa generalom Filipovićem, bio je jedan Jevrej.
1590. 16. augusta, Austrijanci porazili bosansku armiju u bitci kod Kikota (blizu Viteza), 18. augusta ušli u Sarajevo, a 20. oktobra okupirali cijelu Bosnu i Hercegovinu.
1591. Osnovana Aškenaska općina u Sarajevu. 6. novembra otvorena Prva gimnazija, najstarija kulturna i obrazovna institucija u Bosni i Hercegovini. U prvom pripremnom razredu od 46 polaznika 16 Jevreja. Bosna i Hercegovina ima 1.158.440 stanovnika, a među njima 3.426 Jevreja.
1592. Sagrađena sefardska sinagoga u Banja Luci.
1593. Pokrajinska vlada Bosne i Hercegovine odobrava novi statut sefardske Općine u Sarajevu.
1594. Rabin Juda Josef Finzi (do 1887.).
1595. (do 1896.) Bernhard Buchwald, rabin u aškenaskoj općini.
1596. Sefardska sinagoga u Visokom.
1597. Rabin Avram Abinun (do 1902.).
1598. Sinagoga u Mostaru, jedina u Hercegovini.
1599. Sinagoga u Gračanici. Groblje u Žepču.
1600. U Sarajevu osnovano društvo La Benevolencija.
1601. Domaći jezik uveden u jevrejske škole u Sarajevu.
1602. U Sarajevu osnovano sefardsko žensko društvo La Humanidad, koje je brinulo o ženskom šegrtskom podmlatku, a 1903. La Glorija, čiji je cilj bio pomaganje siromašnih jevrejskih udavača. Zemaljski muzej u Sarajevu otkupio čuvenu sarajevsku Hagadu od porodice Koen.
1603. (do 1898.) Dr. N. Funk, rabin u aškenaskoj zajednici.
1604. Rabin dr. Samuel Vesel (do 1928.). Dr. Mavro Rotkopf izabran za predsjednika Aškenaske zajednice i bio na toj dužnosti do 1933.
1605. La Alborada, sedmični časopis na ladinu, počinje izlaziti u Sarajevu. Osnovano pjevačko društvo La Lira. Sagrađena sinagoga u Bijeljini.

1900/1. Templ Il Kal di la Bilava. 26. Aprila 1901. počela izgradnja aškenaskog hrama po projektu Karla Paržika. Unutarnju ornamentiku je načinio Ludvig Oisner. 1902. sinagoga je otvorena i jedina je koja je i danas aktivna. Osnovano društvo Ezrat Dalim. Aškenaske sinagoge u Banja Luci i Tuzli. Treći Bet-Din (do 1917.) u sefardskoj zajednici.

1903. U Travniku izgorjela školska zgrada i hram. Izgrađene sefardske sinagoge u Zenici i Žepču.
1904. U Državnoj višoj djevojačkoj školi bilo je 187 učenica, od toga 67 Jevrejki, u Zavodu časnih sestara „Sv. Augustin“ od 133 učenice 22 su bile Jevrejke, a u gimnaziji od 630 učenika 66 Jevreja. Od prve generacije prosvjetnih radnika bilo je 65 učitelja, 20 nastavnika i 60 srednjoškolskih profesora Jevreja.
1905. U Višegradu posvećena sinagoga.
1906. U Tuzli aškenaska sinagoga (uništena 1941.). Novi hram u Bihaću.
1907. cca. Humanitarno društvo istočnoeuropskih Jevreja Ahdus. Osnovana sportska društva Makabi (1908.) i Bar-Kohba (1909.).
1908. Bosna i Hercegovina ima 1.911.812 stanovnika, od kojih su 11.869 njih jevrejskog porijekla, od kojih je 85% Sefarda.
1909. Izlazi M. Levyeva knjiga Die Sepharadim in Bosnien (1911.), koja je izvor za proučavanje života Jevreja, točnije Sefarda u Bosni i Hercegovini. Sinagoga u Derventi.
1910. Bosanski srpski političari napadaju Jevreje zbog njihovog uplitanja u politiku.
1911. Bosanski glasnik piše da u „Sanskom Mostu živi 41 španjolski Jevrej, 14 Jevreja Aškenaza (str. 166). Jevreji imaju dva predstavnika u Bosanskom saboru, od kojih je jedan iz redova klera. Atentat na nadvojvodu Ferdinanda u Sarajevu. Počinje Prvi svjetski rat.
1912. Rabin dr. Moritz Levy. Bio je sefardski rabin do smrti u nacističkom zatvoru u Grazu u Austriji (1941.).
1913. Kraj Prvog svjetskog rata. 320.000 Jevreja je bilo u austrougarskoj armiji, od njih 40.000 poginulo. 1.200 u srpskoj armiji, 250 ih poginulo. Osnovana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija).
1914. Osnivački kongres Federacije jevrejskih religijskih zajednica u Kraljevini SHS. U Sarajevu osnovano jevrejsko socijalističko radničko društvo „Poale Cion“. Počinje izlaziti tjednik Židovska svijest, kulturno-politički tjednik sa cionističkom orijentacijom (izlazio do 1924.).
1915. FJRZ protestira protiv antijevrejskih incidenata. Vlada garantira jednaka prava Jevreja sa drugim građanima nove države.
1916. List Jevrejska tribuna, izašla su samo četiri broja. Osnovano društvo Degel Tora.
1917. Savez Jevrejskih opština u Beogradu je odlučio da se osnuje Srednji teološki seminar u Sarajevu, što zbog toga što je sarajevska općina bila najstarija, imala veliki broj sinagoga, i sefardsku i aškenasku općinu, dva nadrabina i najviše prostora za smještaj. U Sarajevu osnovano jevrejsko radničko društvo Matatja. Unapređenju zanata pomaže osnivanje prve kreditne zadruge u Jugoslaviji Melehe (Rad) osnovane 1923. Slična joj je bila Geula (Spas), koja je djelovala od 1930. do 1941. Niske kamatne stope i jeftini krediti su dali zamah sitnoj privredi i štednji. Učešće Jevreja u industriji građevinskog materijala (što je doprinijelo i izgradnji Marijin Dvora), drvnoj, prehrambenoj (Pivara u Sarajevu), kemijskoj (fabrika šibica u Docu) i tekstilnoj (fabrika „Ključ“) industriji, hotelijerstvu diljem Bosne (prvi hotel u Sarajevu je bio jevrejsko vlasništvo) i bankarstvu. Deset knjižara i četiri štamparije u Sarajevu su također pripadale Jevrejima.
1918. Časopisi Narodna židovska svijest i Jevrejski život. Oba časopisa su izlazila do 1928.
1919. David Levi otvara u Sarajevu privatnu školu Merkator.
1920. Mehmed Spaho poziva na bojkot jevrejskih trgovaca u Bosni, ali njegovi vlastiti glasači odbijaju takav pokušaj.
1921. Književno omladinsko udruženje Jehuda Halevi.
1922. Osnovan Jevrejski klub, u njemu čitaonica domaće i strane štampe.
1923. Rabin dr. Hinko Urbah u aškenaskoj općini (do 1941.). Jevrejski glas, politički magazin koji je izlazio do 1941. Otvoren srednji teološki zavod. Sinagoga u Rogatici.
1924. Posvećena nova sefardska sinagoga u Sarajevu, u to doba najveća nadsvođena građevina na Balkanu. U Beogradu održana konferencija balkanskih sefarda, koja nije dala nikakve „praktične rezultate“ (B. Poljokan u Jevrejskom glasu, 6. juna 1930.).
1925. Osnovan Jevrejski dom u Banja Luci.
1926. 23. aprila održan Kongres jevrejskih zajednica Kraljevine Jugoslavije.
1927. Antun Korošec potpisuje Odluku kojom se ograničava pravo jevrejske djece na upis u srednje škole. Ograničen upis Jevreja na univerzitete, kao i učešće u prehrambenoj industriji i trgovini. U Bosni i Hercegovini su bile 24 jevrejske općine. Sarajevo, Tuzla i Banja Luka su imale i sefardsku i aškenasku, ostala mjesta zajedničku općinu.
1928. Njemačka 6. aprila napada Jugoslaviju. Poslije 11 dana (17. 4) armija Kraljevine Jugoslavije kapitulira. Bosna i Hercegovina postaje dio Nezavisne Države Hrvatske. Ustaške vlasti postavljaju Srećka Bujasa za staratelja o Jevrejskoj općini u Sarajevu.

A nakon konfiskacije pinhasa još bi moralo biti zapisano:

1941. Jevrejima naređeno da nose žutu zvijezdu (24. 5.). Muslimani uzalud protestiraju. Organizirane deportacije na prisilni rad (29. 5.). Mandatorno registriranje svih Jevreja u Sarajevu (26. 7.). Blizu 5.000 sarajevskih Jevreja deportirano u koncentracione logore.
1942. 2.000 sarajevskih Jevreja deportirano mahom u Jasenovac i Aušvic.
1943. Kapitulacija Trećeg Reicha. Od 14.000 Jevreja u Bosni i Hercegovini 10.000 ubijeno. Prema popisu iz 1926. u Bosni i Hercegovini je bilo 13.643 Jevreja. Poslije II. svjetskog rata, godine 1945. u BiH je bilo samo 1.292 osoba jevrejskog porijekla. Danas u Bosni i Hercegovini živi još samo 500, najviše 1.000 ljudi jevrejskog porijekla, a na popisu stanovništva 2013. samo ih se 200 tako izjasnilo. U Sarajevu, u kojem živi većina Jevreja, aktivna je zajednička sinagoga i Jevrejska opština BiH.

3.

U djetinjstvu, krišom od roditelja a sa djecom iz susjedstva, penjao sam se po ruševinama Velikog hrama, koga smo jednostavno zvali Templ. Tražio sam po zgarištu sitna, zlatno obojena stakalca od kojih sam pokušavao napraviti mali mozaik. Ono što bih sada htio unekoliko je slično: htio bih da započnem rekonstrukciju jedne izgubljene kronologije. Da napišem tekst za knjigu koje više nema. Skupljam ono što je skupljao i moj otac, ono što je u posljednjem ratu u Bosni također izgubljeno. Znam da mi mašta ovdje ne može biti od naročite koristi, jer ne treba da nadomještam ono što je jednom bilo stvarno, već da pokušam reći kako jest bilo. Bilježim, dakle, najprije Levyevo bilježenje Pinhasa, u kome su bilježeni fragmenti života jedne zajednice; i znam da kroz nepostojeći palimpsest pokušavam nanovo otčitati ono čega više nema. Tako sam i sam, poput drugih istraživača, postao prepisivač knjige koje nema, zapisničar izgubljenog, narator koji kazuje o otetom, kazivač priče koja još samo kao priča postoji. Svako pisanje o kulturi sarajevskih Sefarda je ponovno ispisivanje i dopunjavanje ove iščezle knjige. „Pinhas je otvoren i ruka piše“ (Mišna, Ab. iii, 16). Piše, dopisuje, opisuje…

4.

Kada bi se danas bosanskim putovima zaputio putopisac neki, ne bi baš mnogu sinagogu mogao ni opisati ni spomenuti. A samo ih je u Sarajevu bilo sedam, po bosanskim gradovima još pet puta toliko. Danas je jedina aktivna sinagoga u Sarajevu. Riječ „aktivan“ kaže da ona ima nekog djelatnog značenja, da neko u nju dolazi, da se služba održava, da je Grad i dalje ono što je bio… A ako je jedina preostala, onda ih je bilo još, onda nečeg više nema.

Postoji li historija unutar historije? Postoji li historija bosanskih Jevreja unutar Bosne, neka nepokrivena historija u kojoj se mnogo toga odigralo u tišini, bez buke i pompe kakve prate „značajna, presudna zbivanja“? A ako baš ne neka značajna povijest, onda barem pripovijest o maloj skupini u maloj zemlji.

Manjinske skupine (narodi) su kroz europsku povijest najčešće bili ili čergari ili gradsko stanovništvo. I takve skupine, kao i sve druge zajednice, imaju svoje „najvažnije događaje“, koji katkada nisu u skladu sa idejom „svjetske historije“. Ono što je najznačajnije za jednu sredinu ili kakvu zajednicu možda nije ništa za svjetsku historiju, ali katkada i najvažniji svjetski događaj, poput recimo Napoleonovih ratova za Bosance, može biti nebitan, jer ovi ratovi njihovu sredinu nisu pogodili, a ni ozbiljno na nju utjecali. Svaka historija je sklop zaboravljenog i upamćenog, izgubljenog i sačuvanog, zbirka ruševina i građevina. Pri tome je zadatak historičara da shvati činjenice, a ne samo da ih precizno, sistematski pobroji. Nabrajati činjenice je kronologija. Razumijevanje njihovog sadržaja – tumačenje historije. Činjenice pokazuju kako, a tumačenje kazuje zašto se nešto dogodilo onako kako se dogodilo. Veliki posao hermeneutike, H. G. Gadamera posebno, bio je u razumijevanju teksta: što je značenje onoga što je napisano, što je situacija i motivacija jednog izričaja? Tako treba pitati i o događaju. Pristup historijskom događaju je loš, unaprijed pogrešan kada historičar ima neko unaprijed zauzeto stanovište, neko čvrsto uvjerenje koje bi prošlost trebala da potkrijepi i u kome je česta neka vrsta istraživačkog maniheizma, u kome se čak unaprijed zna što je bijelo a što crno; ono je dobro kada se na put kreće puta radi, e da bi se osvijetlilo kakav je i što neki događaj bio. Razlozi za takav pothvat su historijski i istraživački. Kakva je (bila) stvarnost jedne činjenice i što je ona značila možemo saznati tek ako obnovimo njen cjelokupni životni sklop. Historija pripada onima koji su je stvorili, ali i onima koji su od nje istrpjeli. Zadatak zapisničara je da pobroji, ne da komentira. Pjesnikov je da imaginacijom ono što manjka dopuni. Ova dva zadatka se ovdje prepliću. Pokušat ću to pokazati na jednom primjeru, onom historijskom dokumentu koji prvi svjedoči o dolasku Jevreja u Bosnu.

Kada je riječ o jednoj zajednici, u ovom slučaju o bosanskoj jevrejskoj zajednici, onda je riječ i o specifičnosti ove zajednice, njenom odnosu prema identitetu, ali i njenoj političkoj i socijalnoj poziciji unutar društva. Svako na historijske događaje gleda iz svog ugla. M. Levy svoju historiju bosanskih Sefarda piše na njemačkom, što da bi knjiga imala širi auditorij, a i zato što je trebala biti jedinica u nekoj enciklopediji. Kao sefardski rabin Levy nije imao u vidu one koji se odmetoše od sinagoge i Općine. Nije bilo mjesta za nosača Samuela, ni pijanog Luru, ni socijalistu Benjamina Fincija. I možda najvažnije: Levy Aškenaze ni ne spomenu. Znano je da odnos bosanskih Sefarda i Aškenaza do Drugog svjetskog rata nije bio najbolji. Za Sefarda je Aškenaz bio „Švabo“, došljak, tuđinac. Politička dimenzija sukoba Sefarda i Aškenaza bila je pritajeno prisutna. Sefardi, „orijentalci“, imali su neku vrstu solidarnosti s otomanskom vlašću, pa su čak financirali i Hadži Lojin vojni otpor austrougarskoj vojsci, a jedan Jevrej je bio u grupi Hadži Lojinih „pregovarača“; Aškenazi su došli s okupacionom, „švapskom“ vojskom: fes i šešir dugo nisu mogli zajedno. Jevreji su oduvijek imali unutarnju diferencijaciju; samo su „gojimi“ vjerovali u njihovu neupitnu solidarnost.

5.

Mnogo puta je pisano o dolasku Jevreja u Bosnu. Obično se kaže da su Jevreji u Bosnu došli iz Španije. Ali, Jevreji su prognani iz Španije 1492., iz Portugala dvije godine kasnije, a u Bosni se prvi put u dokumentima spominju 1566. Što se događalo između godine 1492. i 1566.? Što se događalo više od sedamdeset godina, cijeloj jednoj generaciji? Vrijeme bez dokumenata je izuzetno vrijeme; jednom kao spokoj, drugi put kao tragedija. U spokojnom životu nema presudnih, izuzetnih, dakle dramatičnih događaja, onih događaja što lome život na drastičan način, pa ih se nema zašto ni bilježiti. U tragična vremena nema ih se kada bilježiti. Postoje također i događaji koji neće da budu prikazani, da ostanu u prikrajku privatnosti, što je često ideal svakog mirnog, spokojnog života. Historija bosanskih Jevreja započinje mnogo prije njihovog dolaska u Bosnu. Sa sobom su donijeli Španiju. Ponašali su se poput odbačenih ljubavnika, u kojima nije ugasla neuzvraćena ljubav. Izgon iz Španije je ostao ključni događaj za prognane Jevreje. Poslije uništenja multikulturnog karaktera Španjolske uputili se u drugu „multikulturnu“ zemlju – Otomansku imperiju. Od 160.000 Jevreja protjeranih iz Španije njih 20.000 je umrlo na putu, a 90.000 se nastanilo u Otomanskoj imperiji. Bosna nije bila njihovo odredište. Teško i da su znali za ovu malu provinciju kada krenuše na put. Krenuli su u otomansku imperiju, u tursku carevinu. U mnogim kasnijim generacijama ponavljane su među Jevrejima riječi sultana Sulejmana Veličanstvenog da su Jevreji dobrodošli u njegovu imperiju. No, za ovu izjavu do sada nije pronađena potvrda u turskim izvorima, i prije će biti da se radilo o želji Jevreja da negdje budu primljeni s ljubavlju i naklonošću. U Turskoj, u novoj sredini su dobro dočekani. U tome su im pomagali i oni utjecajni Jevreji koji su tamo već živjeli. Sefardi dolaze u Sarajevo kada je otomanska uprava tu u potpunosti uspostavljena a grad počeo da se razvija u trgovački centar. Mnogo kasnije, s austrougarskom vlašću, u Bosnu i Hercegovinu će u većem broju doći i aškenazi.

Po dolasku u Bosnu Jevreji su brzo počeli graditi svoje nastambe. U jednom sidžilu, zapisniku šerijatskog suda u Sarajevu (br. 4, str. 85. u Gazi Husrev-begovoj biblioteci) nastalom 1728–29. godine, stoji: „Godine 989 (1581.) Sijavuš-paša, bivši rumelijski beglerbeg, bio je nekim važnim poslom u Sarajevu. Toga vremena Jevreji Sarajeva živjeli su u nekoliko mahala, a, uistinu, taj milet bio je prljav i nediscipliniran, pa je više puta izbijao požar među njima. Zbog toga su ugledni ljudi (ajani) zamolili rečenog pašu da napravi uslugu i da Jevreje preseli i udalji iz muslimanskih mahala. Na to je paša, stojeći na pragu pomaganja muslimanima, a istodobno vodeći računa i o tome da ne razbije srca spomenutog mileta, poslije obavljenog dogovora, dao da se za sarajevske Jevreje sagradi jedan poseban veliki han i taj han zavještao je kao vakuf vezan za njegovo potomstvo. Istodobno je dao dozvolu za gradnju sinagoge.“ Iako ovaj paša, koji je porijeklom bio Hrvat, nije po svom nahođenju mogao izdati dozvolu za izgradnju bogomolje, jer je takvo što mogao odobriti samo sultan, ipak stoji činjenica da je dozvola izdana i da su Jevreji ipso facto takvo odobrenje tražili. A time potvrdili da su se stalno nastanili u Sarajevu. Trgovci koji su isprva dolazili u Sarajevo nisu odmah planirali da se u gradu i nastane, a kako su bili zauzeti praktičnim poslovima, nisu mnogo držali ni do pisanih svjedočanstava o svojim aktivnostima, ali onog trenutka kada je izgrađena sinagoga bilo je jasno da su Jevreji izabrali Sarajevo za trajno utočište. Što se tiče zajedničke nastambe, ona nikada nije dobila karakter klasičnog geta. U njoj se vrata nisu zatvarala, u njoj bogatiji Jevreji nisu stanovali, a oni siromašniji se mogli, ako bi se domogli kakvih para, iseliti u bilo koji dio grada. Zeki-efendija čak smatra da su izgradnju ovakve nastambe tražili sami Jevreji, kako bi stanovali bliže jedni drugima i da bi se mogli lakše okupiti „prilikom svečanosti, zaruka i smrtnih slučajeva“. (La Alborada, No 18., str. 74.), a tome u prilog ide i činjenica da su u Sarajevu u doba nastanka Sijavuš-pašine daire sve nacionalne skupine živjele podvojeno, „među svojima“.

Ali, kada su Jevreji došli u Bosnu i Hercegovinu, kada u Sarajevo? Najstariji poznati zapisi o Jevrejima u Bosni također potiču iz sidžila. Postoje, doduše, još neka spominjanja o ranijem dolasku Jevreja u Bosnu. U zborniku Jevreji u Jugoslaviji (Zagreb, 1989.) navodi se da je 1551. u državnim spisima u Sarajevu Hadim Ali-bega zabilježeno 30 do 40 jevrejskih trgovaca. Moise Atijas-Zeki-efendija objavio je u La Alboradi da su prema njegovim istraživanjima Jevreji došli u Sarajevo 1541., u doba Hadim Ali-bega, pa je ovaj datum naveden i u The Jewish Encyclopaedia. Sam Zeki-efendija se pozivao na neki stari rukopis koji je pronašao u jednoj biblioteci. Rukopis je spominjao Moritzu Leviju (Levy), ali mu ga nije pokazao, ni njemu, niti kome drugom, pa i ako je postojao, onda je ovaj tekst odavno nestao. Historičar Bogumil Hrabak pretpostavlja da su se Jevreji naselili u Bosni između godine 1535. i 1545. Moguće je naime pretpostaviti da su pojedinci, trgovci-samci, koji su tražili neku promidžbu diljem Otomanskog Carstva, dolazili u Bosnu prije datuma navedenih u spomenutim sudskim spisima, ali se brzo iz ovakvih izvidničkih izleta vraćali u mjesta odakle su došli. Neki od njih su u Sarajevu počeli razvijati poslove, koji će ih trajno vezati za ovaj grad.

Već u doba kada je Moritz Levy pisao svoje Sefarde u Bosni (objavljeno prvi put na njemačkom 1911.) u biblioteci Careve džamije postojali su samo sidžili koji su pokrivali period od godine 959. po Hidžri (1552.) do 1226. (1849.). Oni raniji su nestali u požarima. U tri sačuvana zapisnika koja je ovaj autor imao u vidu, sva tri iz 973. (1565.), spominju se Jevreji nastanjeni u Sarajevu. U prvom Jevrej Rafael tuži Osmana, sina Balijevog, zbog dugova, koje je ovaj na sudu priznao i platio. U drugom Mustafa, sin Muhamedov, traži pred šerijatskim sudom da mu Isak, sin Avramov plati za konja, koji se pretovaren robom srušio, ali sud zahtjev odbija. U trećem, jevrejski trgovac Isak, sin Avramov, potražuje pred šerijatskim sudom da mu se isplati dug halvedžije Džafera, koji se utopio u Dunavu, i pošto su svjedoci Ferhat i Memija potvrdili Isakove navode, sud je naložio da mu se dug mora isplatiti. U jednom starijem, kasnije otkrivenom sidžilu iz 1557. (knjiga dva) spominje se također neki Jevrej (ime nečitko) kome su isplaćeni dugovi umrlog katiba Jusufa, sina Kurtova.

Iz ovih zapisa se vidi da su se Jevreji obraćali šerijatskom sudu. Bet-dina, Jevrejskog suda, u to doba nije bilo u Sarajevu, a i da je bilo ne bi bio relevantan u sporu s „gojimima“. Jevrejska zajednica još nije bila u potpunosti oformljena. Kako su svi spomenuti Jevreji bili trgovci sa razvijenim poslovima, može se pretpostaviti da su oni u Sarajevo došli prije navedene, 1551. godine. Solidna firma se ne stvara preko noći. Ugled se može brzo izgubiti, ali ne i steći. Jevreji su se rijetko ogriješili o zakon i nerado, često sa strepnjom išli na sud, pa su ovi sudski zapisnici i nastali kada su se Jevreji na neki način već ustalili i stekli solidne pozicije u novoj sredini. U zapisima se ne spominju ni kao došljaci ni kao prolaznici, nego kao i svi drugi stanovnici. Sudski zapisi također pokazuju da su sve navedene parnice presuđene u korist Jevreja, što dokazuje da su se spomenuti jevrejski trgovci razumjeli u zakone koji su vladali u Bosni, a sama presuda je dodatni dokaz o već postojećem osjećaju sigurnosti i povjerenja u lokalnu vlast, što svakako nije osobina onih koji su tek došli u neku sredinu. A svaki je od spomenutih Jevreja govorio u svoje ime, bez ikakvih zastupnika i onovremenih „advokata“. U prilog pretpostavci o ranijem dolasku Jevreja u Bosnu ide i činjenica da se u sudskim sporovima nigdje ne spominju prevoditelji ili upotreba nekog stranog jezika, što znači da su svi učesnici u sporu, pa dakle i došljaci-Jevreji, govorili jednim jezikom. A ni jezikom se ne ovlada brzo. Posebno ukoliko je bio u pitanju jezik „domaćina“, jer jezik koji je nužan za parnice je jezik stručne (pravne) terminologije, jezik finesa i temeljitog poznavanja jezika.

Sve navedeno ukazuje da su Jevreji u Bosnu došli najmanje deset, a vjerojatno i više godina prije nego što su spomenuti u ovim sudskim dokumentima, što ide u prilog nedokazanoj tvrdnji da su Jevreji po svoj prilici došli u Bosnu mnogo prije datuma koji se slavi kao „oficijelni“ datum dolaska Jevreja.

6.

Nije, naravno, najvažnije kada, nego da su Jevreji u Bosnu došli. Nije čak toliko važno ni da su došli, nego kako je drugima bilo s njima i njima s drugima. O tome svjedoče i duhovni tragovi jevrejske kulture u Bosni i Hercegovini, i oni sačuvani i oni uništeni, oni zanemareni i oni rekonstruirani, oni tragovi koji danas ulaze u sklop ukupnog kulturnog naslijeđa. Sintagma „duhovni trag“ označava prvenstveno materijalizirani trag, a potom utjecaj na opće kulturne tokove u jednoj sredini. Je li trag koji ostavlja zanemariva manjina značajan? Da bi mozaik jedne kulture bio potpun svi kamenčići moraju biti postavljeni na svoje mjesto. Tko nešto zna o Jevrejima, zna da je u tim zajednicama najviše cijenjeno osobno obrazovanje, a na općem planu duhovne i kulturne vrijednosti, što nije nikakvo čudo za ove zajednice u kojima odavno nije bilo nepismenih. Otuda visok procent visoko kvalificiranih pojedinaca i golema briga za vlastite kulturne znamenitosti i za sve što se veže uz pojam osobnog i nacionalnog identiteta.

U Bosnu Jevreji doniješe nove jezike (predkastiljanski španjolski i njemački). Stariji se sjećaju da se judeo-španjolski (ladino) govorio na ulicama Sarajeva, a oni Srbi, Hrvati i muslimani (Bošnjaci) s kojima su Jevreji bili u prisnijim vezama razabirali su ponešto, mogli i sami donekle razumjeti ovaj jezik, naročito od kada su Jevreji stali ubacivati domaće riječi u kolokvijalni govor (pa je rabin koji je umro u Kiseljaku nazivan Rabi de la Kisela, nekog ne baš naročito cijenjenog trgovca Rafu prozvaše Rafo il Krmak, a i sam se prisjećam da su moje sarajevske tete za riječ „poplava“ govorile „milaska“, što je očito bilo izvedeno iz imena rijeke Miljacke). Da je bilo i ružnih riječi, a i prezira dokazuje i promjena u upotrebi turske riječi čivut, koja je vremenom dobila pogrdno značenje. U jeziku se karakterizira vlastito i stav prema drugom. Nije slučajno da je jedna jevrejska uličica u Bosni od naroda prozvana „Galamića sokak“. Uz jezik Jevreja je mijenjano i sve drugo, od načina odijevanja do kulinarstva. U svemu se osjećalo prožimanje naslijeđa i usvajanje novog.

Velika je razlika da li se kultura druge zajednice ili manjine naziva „našom“ (u ovom slučaju kulturom bosanskih Jevreja) ili „njihovom“ (kulturom Jevreja u Bosni), u što je upleten i politički stav o mogućnosti zajedništva. Jevreji su uvijek ukorijenjeni u jednoj zemlji, a ne samo prolaznici. Svaki put je bilo tako; svaki put su pripadali zemlji u koju su došli; svaki put su sebe u tu zemlju uložili. I u Bosni su Jevreji Bosne odavno postali bosanski Jevreji.

Nije mali broj Jevreja učestvovao u duhovnom životu Bosne i Hercegovine. Sjetimo se slikara (Danijel Kabiljo – Danilus, Berta Baruh, James Haim Pinto, Josip Levi Monsino, Daniel Ozmo, Rikica Ovadija, Jaša Bararon, Marina Finci, Marina Tošić…), pisaca (Bohoreta, Isak Samokovlija, Erih Koš, Vladimir Albahari), muzičara (Oskar Danon, Flora Jagoda, Cvjetko i Ranko Rihtman, David Kamhi, nekoliko „Ladino grupa“ ), arhitekata (Jahiel, David i Ognjenka Finci, Vladimir Dobrović, Mirko Ovadija), teoretičara (Marcel Šnajder, Kalmi Baruh, Ivan Focht), kazališnih i filmskih radnika (od kojih je najpoznatiji scenarist Otto Englander, koji je radio za Walta Disneya), novinara i kulturnih djelatnika… Bilo je i gimnazijskih i univerzitetskih nastavnika, bilo i knjižara (u Sarajevu su između dva svjetska rata jevrejski vlasnici imali deset knjižara i četiri štamparije) koje su doprinijele općem obrazovanju i protoku informacija, a kulturno-prosvjetno i humanitarno društvo La Benevolencija je i danas veoma aktivno. Tihi utjecaj je bio prisutan kroz stambene građevine (među kojima je u Sarajevu Salomova palača najpoznatija), kroz napjeve, zanatstvo, kulinarstvo… Eli Finci je bio pojam strogog kritičara iako nije mnogo pisao o sarajevskim kazališnim izvedbama. Ovome svakako treba dodati da su „jevrejske teme“ bile često prisutne u djelima raznorodnih umjetnika iz BiH, a naročito u književnosti, gdje postoji niz značajnih djela, od Ive Andrića i Isaka Samokovlije preko Abdulaha Sidrana i Anđelka Vuletića do knjiga Miljenka Jergovića i sada Marka Bačanovića.

Najvažnije građevine i spomenici su svakako Muzej Jevreja u Sarajevu, koji je nekada bio jedna od najljepših sinagoga na Balkanu, grob rabina Danona u Stocu (koji ima status svetog mjesta, pa su učestala hodočašća, što je blisko kršćanskoj tradiciji), Staro jevrejsko groblje u Sarajevu (na kome je prvi ukopan rabin Pardo, koji je svom narodu propovijedao vjeru, a posljednji Isak Samokovlija, koji je svoj narod opisao), a potom Jevrejska općina u Sarajevu, koja je dokaz da će spomenika i kulture i ubuduće biti. Uz ujedinjenje sefardske i aškenaske općine i položaj jevrejske zajednice u doba novog balkanskog ratovanja, ove znamenitosti kulture su ono što ovu malu zajednicu čini specifičnom. Ovome svakako treba pridodati i sarajevsku Hagadu, koja ima i simboličku vrijednost i status izuzetnog djela jedne cjelokupne kulture, pa je postala bosanski simbol.

Maurske građevine, način gradnje stambenog prostora, poneka pjesma, čak poneka riječ, običaji, kulinarski specijaliteti, odjeća… sve to čini znak prisustva i često neprimjetni, ali i nemjerljivi utjecaj jedne manjine na društvenu zajednicu u cjelini. Duhovni utjecaj nastavlja da živi u nekoj tradiciji i kada oni koji su određenu kulturu stvarali fizički više nisu prisutni: primjera radi, jedna velika imperija, rimska, i danas ima ogroman duhovni utjecaj u europskoj kulturi, a male zajednice ostaju utkane u kulture većih nacija/naroda i kada ih ovi ne spominju. Doduše, male zajednice više usvajaju nego što mogu da utiču, jer se moraju podrediti vladajućoj ideologiji, dakle i kulturnim standardima, e da bi uopće preživjeli, da bi se održali i u životu nove sredine učestvovali, a potom u potpunosti integrirali u društveni milje jedne zemlje. Učešće u jednoj kulturi dokazuje želju da se toj kulturi doprinese i u toj zemlji ukorijeni. To međusobno usvajanje određenih kulturnih razlika nikako nije značilo iščezavanje specifičnosti, nego prije svega brisanje onih granica koje karakteriziraju strogo odijeljene nacionalne zajednice. U pjesmi Adio Kerida odjekuje utjecaj mediteranskog melosa, u bosanskoj Kad ja pođoh na Bentbašu sefardski napjev… Prožimanje i stvaranje pluralnog identiteta je nužda i rekao bih prednost svih multikulturnih zajednica.

7.

Između kulture i identiteta stoji znak jednakosti. U odnosu prema kulturi manjine iskazuje se odnos prema njenom identitetu, u odnosu prema manjini se ogleda (kulturna) politika, a još više etičko držanje. U odnosu prema manjini legitimira se jedna politika. Ona nedemokratska u ignoriranju i potiskivanju, slobodarska u prihvaćanju i afirmiranju Razlike, koja potvrđuje i obogaćuje i osobni identitet. Odnos prema manjini je uvijek test tolerancije (demokracije) i slika istinskog odnosa prema kulturi kao takvoj: gdje se brine samo o kulturi većinske (najčešće dominantne) nacije, odnosno grupacije, brine se o njenim egoističkim interesima, a ne o kulturi kao takvoj. Naravno, kada je u pitanju kultura „manjine“, odnosno „malog naroda“, onda je veći njen simbolički značaj, nego stvarni utjecaj. Ali je značajan i mora biti sačuvan. Time većinski narod ne potvrđuje samo postojanje kulturnog naslijeđa jedne specifične manjine, nego potvrđuje i svoju vlastitu kulturu, odnosno iskazuje svoj odnos prema kulturi kao takvoj. Manjine razumiju da je zajedništvo imperativ. Dobro je u onoj zemlji u kojoj to i većinski narod shvati i usvoji. Ono spominjano prirodno zajedništvo je danas prošlost u Bosni i Hercegovini. U kazivanju o „lijepoj prošlosti“ uvijek ima idealiziranja, svijesti o neponovljivosti, ali i nade da bi možda opet tako moglo biti. Zato se i zalažem za jedno Sada zajedništva i razumijevanja: Utopija se počinje graditi odmah. Sefardi su došli iz Španjolske, iz zemlje čiju kulturu izgradiše zajedno s muslimanima i kršćanima. Oni su u pravom smislu živjeli i stvarali zajedno. Onda dođe novo doba, doba dominacije jedne religije i jedne nacije. Ono što nazivamo „zlatnim dobom Španjolske“ završeno je onda kada na historijsku pozornicu stupi kultura rigorozne kršćanske dogme i njenih inkvizitora. I Renesansa je svoj duhovni zamah dugovala spoju iskustava iz različitih kultura. Historija nam je već odgovorila na neka pitanja koja i danas pitamo, na ono o prirodi i potrebi multikulturalizma prije svega. Bilo bi žalosno ako bismo se ubuduće mogli pozivati samo na lijepu prošlost. Mojim je godinama, doduše, sjećanje svojstveno. Kada to kažem prisjećam se da sam se u djetinjstvu znao ispeti na travničko groblje poviše Bojna-mahale, na brdašce gdje je ležalo katoličko groblje, na kome su ljudi u zanosu obilazili grob posvećenog Josipa, do njega muslimansko, kojim je vladao mir, pa jevrejsko, koje je tonulo u zemlju i romsko groblje, na kome je pasao nečiji bijeli konj. Ova groblja bih osobno izabrao kao znak postojanja bosanskog prirodnog zajedništva prije (često, prečesto ispraznih) političkih deklaracija, a i kao moguće utemeljenje za novu nadu. U pinhasu se bilježe događaji kojima zapisničar svjedoči. Bilježi i ono što valja, i ono što ne valja. A „pinhas je otvoren i ruka piše“.

III. Kadiš za Sarajevo

Pisao sam o Il Kal Grande i o Pinhasu, o jednom sarajevskom hramu kojeg više nema i jednoj kronologiji koja je kao dokument nestala. O hramu koji je postao nešto drugo, o kronologiji kakva je vjerojatno bila. U tome nije bilo rečeno ono bitno, odnosno nije ništa rečeno o osjećaju koji prati takvo istraživanje i pisanje. A takvo pisanje u sebe nužno uključuje i osobno sjećanje i spoznaje koje nisu mogle sve osvijetliti. Tamo gdje nema povijesnih tragova, gdje su oni uništeni ili gdje su postojeći, a ipak nedovoljni da opišu povijest jednog doba, naroda ili događaja, tu pjesnička imaginacija može biti spasonosna. Ona pritom nije izmišljanje nepostojećeg, nije „fantaziranje“, nego nadopuna i konačno uobličavanje onoga što je jednom bilo. O tome što je i kakva bila jedna mala zajednica u Bosni i Sarajevu i što se s njom događalo, govorila su neka od djela koja su zainteresiranima poznata, od proznih upečatljivih djela Isaka Samokovlije i popularnih djela Gordane Kuić do filmova poput Mirisa dunja Mirze Idrizovića ili Adio Kerida Vesne Ljubić. Prije i nakon svih tih djela bila je i ostala pjesma Adio Kerida, po sebi tugaljiva pjesma, ali su sami događaji odlazaka i nestajanja u nju unijeli jednu dodatnu notu ganuća, osjećaj nepovratnog i sjećanje na ono što više neće biti.

U temelju našeg sveukupnog pjesništva je kazivanje i sjećanje na ono što je bilo. Homer je ispjevao veličanstveni ep o ratu i putovanju, a u njemu kazivao o prijateljstvu i ljubavi, o junaštvu i nesreći, o lutanju i očekivanju, o svemu što može biti ljudska sudbina. Ilijada i Odiseja je pjesnički spomenik i ujedno spomen na velike Događaje. Naša slika Troje izrasta i gradi se uz pomoć ovog epa. Takva je usmena poezija mnogih naroda. Svaki put su ta lijepa djela bila i trag onoga što se dogodilo, monument onome što je bilo.

U 20. stoljeću sve umjetnosti su imale za temu presudne povijesne događaje. U takav događaj spada i Holokaust. O „potpuno spaljenom“ svjedočili su i pisali mnogi pisci židovskog porijekla, a bilo je i nekoliko izuzetnih koji nisu bili tog porijekla, od onih koji su i sami bili logoraši, poput Tadeusza Borowskog, Terrencea Des Presa i Charlotte Delbo, do pisaca fikcije, među kojima svakako treba istaknuti Martina Amisa i W. G. Sebalda. Njima se sada pridružio i Marko Bačanović. Ovaj mladi pisac je napisao niz odličnih pjesama o sarajevskim Jevrejima i onome što im se događalo u teška vremena. Sada ih je okupio, sistematizirao i zaokružio u zbirci, koja ima više od 400 stranica. Marko Bačanović ispisuje bolnu povijest iščezlog svijeta. I tako taj svijet ponovo izgrađuje i uspostavlja na jedini način na koji još može postojati: kao poetska činjenica. Kada Aristotel u svojoj fragmentarno sačuvanoj raspravi O pjesničkom umijeću naglašava razliku između poetske i povijesne istine, on bilježi da pjesništvo pokazuje ono što jest, a historiografija pak ono što je pojedinačno, što je netko uradio ili doživio. U ovoj Bačanovićevoj zbirci udružuje se poetsko i povijesno. Poetski iskaz je zasnovan na povijesnim činjenicama, a kao poetski čin postaje estetska činjenica. Povijesni događaj postaje događaj pjesme. Tako smo dobili zbirku koja je svojevrsna povijest u osjetilnom obliku. Djelo koje je punо opisa i priča. Ovo Bačanovićevo djelo je nužno takvo, jer opisuje što se dogodilo i kazuje o sudbonosnim događajima jednog naroda. Kao kazivanje o prošlom, iščezlom i uništenom, ova knjiga oporih pjesničkih kazivanja je memorijalnog karaktera. Ako bude upamćena s ljubavlju, postat će legenda, možda prerasti u mit, ako ljubavi i razumijevanja za ovu poetsku priču ne bude, može biti potisnuta u zaborav, ali će i tada postojati. Postojati kao zapisano, kao novi dokument, kao književno djelo, kao povijest koja je postala poetska činjenica. Na kraju svaka povijest izgleda kao priča. Ponekad nevjerojatna priča. A ova koju je zapisao Marko Bačanović pripada nama i bit će i ostati dio naše povijesti. U Markovoj poetici nastaje metafizički spomenik nestalima. Zato je ovo istodobno jedna posebna poetika i spomenik iščezlima, a ljepšeg i boljeg spomenika od ovakvog nema. Ovaj Kadiš Marka Bačanovića je događaj u pjesničkom obliku. Postojanje onoga čega više nema i zato istodobno lijep, a ganutljiv spomenik onome što je bilo. Povijest kao poetski čin.

Knjiga Kadiš za Sarajevo ima dva osnovna toka: poetsko uobličenje događaja Holokausta, i povijesne činjenice o samom događaju i učesnicima uništenja, ispričan u nizu napomena ispod poetskih zapisa i na kraju teksta, što je zapravo povijest na kojoj je izrasla i sazdana ova pjesnička zbirka. Isti događaj je predočen kao činjenica i oblikovan kao poetski zapis. Tako stvarnost zastrašujućeg postaje zastrašujuća stvarnost; činjenica uništenja uobličena u oporu poeziju, u umjetnost bez ljepote.

Gotovo na samom početku knjige čitamo nama dobro znanu riječ: „Ostajte ovdje“. Ova je knjiga ponajviše kazivanje o Poljskoj u kojoj njen pisac živi i o Bosni iz koje je pisac rodom. Spominju se i druga mjesta, u Rumunjskoj i Ukrajini, u Letoniji i Litvaniji, u Bjelorusiji, pa je ova knjiga i prilog topografiji Holokausta. A i stradanju Roma, vojnika Crvene armije i drugih, koji postadoše žrtve jednog rata.

Bačanović crpi iz osobnih istraživanja, svog pjesničkog dara i iskustva drugih pjesnika. Otud parafraziranje ili izravno navođenje pjesnika, kao što je Jevtušenko („nad ponorom brega svod“,) i Erenburga („bez groba kao bez blaga“), ili parafraziranje proze Bruna Schulza i „zapisa“ njegovog nacističkog „zaštitnika“. A onda ponavljanje, kao u Adijevoj lirici, ali ovdje drukčijoj, gruboj, okrutnoj lirici u kojoj odzvanja uništenje. U nekim pjesmama, kao što su one o jevrejskom groblju u Varšavi i Sarajevu, susrećemo teme kakve su bile prisutne i u drugih pjesnika, a prije svega imam u vidu slavnu pjesmu Josifa Brodskog i dirljivu pjesmu Abdulaha Sidrana o jevrejskom groblju. U cijeloj knjizi Bačanović pokazuje svoje dobro poznavanje poljske i bosanske kulture, a i nekoliko jezika, koje vješto prepliće i sjedinjuje, što obogaćuje njegov pjesnički izraz.

Ovo je vrlo ambiciozna, teška, podacima i još više udesom Holokausta opterećena knjiga, niz pjesama koje postaju poema. A o onim Jevrejima i Romima, o onim stradalnicima kojih kao da „ni bilo ih nije“. Mnoge pjesme u ovoj zbirci bliske su ekspresionizmu i posebno naturalizmu, jer ovi opisi moraju biti drastični. Možda bi ova knjiga mnogima mogla biti teška, možda čak opterećujuća, neželjena, može možda čak ostati bez mnogo razumijevanja, ali usprkos svim teškoćama i otporima, opet će biti nužna i važna knjiga. Knjiga o svijetu koji je nestao a ostao: ostao u dokumentima, građevinama i ruševinama, slikama i pjesmama, uspomenama i svjedočanstvima. A i u zaboravu i negiranju onih koji bi zločine htjeli anulirati i pravdati. (Osobna bilješka: Putovao sam diljem kontinenta, u raznim mjestima bila i uvijek mala, a slična spomen-ploča, na njoj pisalo da je tu nekad davno bila bogomolja, kada je tu živjela jedna mala zajednica. Ljudi su odvraćali pogled od tih tužnih natpisa, jer su htjeli zaboraviti, bilo ih sramota, tvrdili da se to nije ni desilo, brinuli isključivo o svome Sada ili pak znali, slutili i možda već strahovali da bi to jednom mogla biti i njihova sudbina.). Pri kazivanju o bilo čijem udesu tragedija ne bi trebala biti politizirana, a posebno ne bi smjela biti relativizirana i čak negirana. Uništenje je nepobitna činjenica. Ono što se dogodilo u uništenju je apsolutno nedopustivo. Zato je to zločin. To je neosporni zločin čak i u naše vrijeme, u vrijeme u kojem zbog ideoloških podvajanja i isključive brige za vlastito pojam univerzalnog postaje potpuno neutemeljen, jer svako ima svoju neprikosnovenu univerzalnost, odnosno svoju pristranost. Dobrohotni čitatelj bi i u Bačanovićevoj knjizi možda mogao sporiti ili problematizirati neke iznesene podatke ili stavove, kao i interpretacije povijesnih događaja, a ako bih mogao iskazati neku načelnu primjedbu, ona bi se, pretpostavljam, odnosila na dužinu ove knjige. Kada kažem da knjiga možda jest duga, odmah dodajem da bi je grehota bila kratiti, jer sve što je u ovoj knjizi u njoj i treba biti, ništa ne smije biti izostavljeno. Svaka pjesma je u ovoj zbirci poseban događaj, epizoda za sebe, cjelovita priča, a sve zajedno su tematski povezane i zapravo su jedan, skupni Događaj. Zato ovu knjigu treba čitati polako, svaki put stati, jer sa svakim kazivanjem nečiji život stane, nestane. Zato u ovoj zbirci pjesama nema krešenda, jer je páthos izričaja nužno stalno prisutan. O onom krajnjem ne može se govoriti drukčije.

Na kraju ove knjige su „Putopjesničke i istoriografske bilješke“, u kojima čitamo o mjestima na kojima su se zločini desili i sudbini aktera tih događaja. U njima saznajemo da pravda nije nikada potpuno izvršena, mnogi zločinci su ostali nekažnjeni, a neki su danas u svojim sredinama čak i slavljeni. Dobro je to imati na umu, ma kako gorka i razočaravajuća bila ta spoznaja. I dobro je da ima onih kojima je stradanje nevinih svuda i uvijek strašno i strano, onih kojima će biti blisko ovakvo poetsko kazivanje. Iz sprege povijesnih spoznaja i pjesničke imaginacije nastalo je ovo pjesničko svjedočanstvo Marka Bačanovića. Nastala poezija o nepovratnom gubitku i nespornoj tragediji. Štimung svih ovih pjesama je „ono što je bilo“. Ova knjiga je molitva za one kojih više nema i za ono čega više nema. Za uništeno. Molitva, čija pjesnička snaga i osobni osjećaj kazuju o onom gubitku koji nikada ne može biti nadoknađen, a ni do kraja iskazan, ali može biti sačuvan kao osjećaj i sjećanje. A posebno kao djelo, kao pjesnički čin. Kao ovaj spomenik od riječi. Jer „sjećanjem barem opustošeni nismo“.

Novog svijeta golemovanje

Bilo je u našoj mljekari neke neizrecive tople jednostavnosti, sve odbačeno, polomljeno i trošno tu je zaživjelo. I kada bi pomislili kako nema ničega ispod te lomne naslage ruševina, našla bi se neka dragocjenost, nešto što bi u kuću ugradili. Roditeljski posao nalikovao dječjem, igri. Djeca se igrala odraslih, a oni se igrali djece. Dok je otac rukama zidao furunu, lijepio cigle ilovačom, žutom kordunskom, mjesio, prevrtao, mjerkao i slagao, meni se sve činilo kako bi iz te smjese mogao Adama i Evu umijesiti, pa ispeći. Neki novi svijet za nas golemovati.

U hrpama razvalina i bezbojna bezmirisna smeća pronašao bi komadić stakla, škriljca, proglasio ga nebrušenim dijamantom a onda od njega sagradio dvorac iz snova. 

Primijetila sam tada, ljudi su kao kuće, kuće kao ljudi. Iza čvrstih armiranih konstrukcija krije se neslućena snaga, sklona lomovima. Kao što se kuće urušavale tako se i ljudi urušavali. Fasade bi postale porozne, prozori lomni i krhki, temelji i čelične konstrukcije poljuljani, tlo sklisko, nestabilno.

Roditelji su imali plan, svaki dan iznova, krpali bi pokidane dijelove, uz prvu jutarnju kavu podijelili kućne poslove, šta će se raditi, koji dio kuće dodatno osigurati. Imali su plan. Ostati čvrsti. Ne srušiti se pod teretom. 

Mati bi kruh podmijesila, a brat i ja nosili preko njiva kod dida Zare i babe Zarince, na pečenje. Naša furuna nije bila za to opremljena, a njih dvoje su imali pravi šporet, u pravoj pravcatoj kamp kućici. Živjeli pomalo osamljeno i izolirano od ostatka kampa, na zelenoj uzvisini. Podsjećalo ih to na njihovo selo i kuću zadnju i odvojenu od ostatka naselja. Kada bi ih netko i tražio, rekli bi im ovakve precizne upute, ideš tuda i tuda i kad pomisliš da si se izgubio e onda još ideš malo naprijed i eto ih. 

Baš prije nego što su izbjegli, obišli su cijeli Jadran u kamperu. Sanjala sam tako, s tepsijom u rukama, pred mojim očima prosuo bi se Jadran unedogled, po Slunjskim brdima, sve dokle oko dopire. Sanjala sam moje i bakine gradove, šarenu vrevu oko palca Grgura Ninskog, most do Čiova, masiv Biokova, sve razbacane po brdima, i kako ispraćamo brodove iz Splitske luke. Jedna riječ premjestila bi sva brda, granice i žice, jer jedno pored drugog stoje i ono što postoji i ono što ne postoji. Granica između je porozna, naročito za one što znaju sa riječima.

Kad bi se kruh ispekao, cijeli kamper bi toplotom mirisao. Vruć kruh nosili bi trčeći preko kukuruznih polja jer smo znali koliko toplina kruha naše obraduje. Mljekara bi od tog kruha sva na kuću mirisala. Samo što, nikad je kućom nismo nazvali. Rekli bi, idemo u mljekaru.

Na Turnju se nismo zaključavali. Zaključavanje je strah. Na Turnju se ničega nismo bojali. Nismo imali ništa za zaključati, ništa za izgubiti, osim nas samih. Bili smo svedeni na golu rudimentarnost, jer nismo ništa posjedovali osim vlastite kože. A to je zapravo jako dobro, to je samo značilo da nas više niko ne posjeduje. Više nikome ne pripadamo. 

Gospa iz Međugorja

Knjiga nije bilo u kampu. Pakao je odsutnost lijepih riječi, i zato sam čitala u sjećanju. Nije postojalo vrijeme bez riječi. S jednakom lakoćom moglo se izbrisati i uništiti stare, a izmisliti nove. Lakoća se prenijela i na zemlje i ljude, kuće, sve što imamo. Sve je moglo vrlo jednostavno nestati a na tome nešto novo iznići. Ili jednostavno ništa. Turanj je bio to ništa. Procjep u vremenu između uništavanja i stvaranja. 

Znam kako sam se osjećala. Kao pionir iz Ćopićevih romana, jako važno. I sposobno. Svaki bi dan bratu i meni povjerili važne, ozbiljne zadatke, recimo donijeti vodu s cisterne. Stajali bi u stonoginom redu, otac bi došao na kraju i uprtio kanistere. Na početku, znajući čija nas vojska napaja, rekla sam bratu da nikome ne govori svoga imena. Da ga zaboravi. Odozdo je na mene potvrdno klimao glavom. Odozdo je u mene gledala odrasla osoba. Oko nas bi se žene u dimijama sašaptavale: oni su Hrvati gluho bilo. Srce moje, šaptale bi sažaljivo. Mi se pravili da ne vidimo, da ne čujemo. 

Nekad bi nas otac vodio u šetnju kampom. Voljeli smo ići u te istraživačke pohode. Tko zna kakvo nas je blago tamo čekalo, ispod masiva nasukane šute, crijepa, polomljenih oluka.

Jednom je izronio malu pločicu s likom Gospe iz Međugorja. Suvenir sa hodočašća po ruševinama. Dobila je počasno mjesto na zidu mljekare. Ispod su police, inventar izbjegličke kuće: foto albumi, dva limena lonca i dva pripadajuća limena poklopca, četiri plastična crvena tanjura, dvije viljuške s plastičnim drškama, dvije kašike s plastičnim drškama, jedna tepsija kupljena od staroga Termita. Sve uredno posloženo, zaklonjeno zavjesama, ručno šivanim.  

Škola na ulici

Bilo je neke živosti i žilavosti u uspostavljanju naselja na Turnju. Otvorilo se prvo improvizirano kino, u šatoru s jednim televizorom, privlačilo je ljude željnih vijesti i druženja. Otvorena je i prva mesnica. Pokretna trgovina dolazila u točno određene dane. Nju su vodili lokalni ljudi. Zadigli bi ceradu i prodavali sve što nam je u takvom životu napola na ulici, napola u kući moglo zatrebati. Za sve što u tom trenu dvije trgovkinje nisu imale, primale bi narudžbe. Sljedeći put osvanulo bi i to na podovima kamiona. Voće, povrće, baterije, baterijske lampe, sve ono čega nije bilo u humanitarnoj pomoći. Tu su zastajale naše šetnje, kod trgovine, pa oko mesnice, sve do tog prvog punkta, gdje se sve važno događalo. Njegove šetnje imale su poučan karakter, vodao bi nas i davao smjernice za život, upute. Kako škole nije bilo, otac je bio zadužen za naše školovanje, brat i ja prošli smo njegovu obuku. Sastojala se od svakodnevnih šetnji, upoznavanja geomorfologije terena, izoštravanje oka za uporabljive predmete, ispod mora šute. Svaki je papirić bio dragocjen, jer humanitarna nije pokrivala sve potrebe. Stare zavjese, pa makar i veličine maramice, stari ekseri, sve što može zatrebati, jer šteta je da propada. Uz svu tu fiskulturu tijela i duha, tumačio je, odgovarao na pitanja, držao časove društvenog uređenja, pa bi pojasnio da na jedinici, elitnom dijelu kampa žive guzonje, šverceri, ratni profiteri, oni su uvijek bliže vatri. Tu je naravno ambulanta Crvenoga križa, naravski, jer su i najveće seronje redoviti pacijenti. Podebljao bi poučak na prvi punkt: tu žive oni bliže vatri, lopovi, šverceri nafte i oni što su se u ratu nakrali. Rat je zapravo veliko potkradanje a domoljublje dimna zavjesa. Učio nas je da volimo mjesto koje smo sami sebi izabrali, na desetom punktu, tamo je nama najbolje, ovdje na jedinici samo smo siromašne turiste.

Svaki punkt imao je svoje povjerenike za dijeljenje humanitarne pomoći. Humanitarna roba, koja bi i ako došla do desetke, već bila značajno prorijeđena. Otimalo bi se za svaki komad robe. Za novi šporet, bubanj, koji bi nas bolje grijao, otac je izvukao kaiš, sav pozelenio od vlage, kao da je izrastao iz nekog šumskog panja punog mahovine. Juso, humanitarni povjerenik se sažalio. A na obroncima uz Koranu, na prvom punktu zelenio se odbačeni, pljesnivi kruh. Guzonje su se bunile kako ne mogu samo kruh jesti. Pa su ga bacali. 

Ponekad bi, iz dosade, sve do žice prošetali, i nadvirivali se preko nje. Zrak slobode jednako je mirisao. Na ustajalost i vlagu. Kad bi se susreli sa pogledom mladaca u hrvatskim uniformama, jasnije bi sebe sami vidjeli. Bili smo tačno ono što je otac o nama govorio, zadnja bijeda i sirotinja, i bilo je još nečega, jasnije smo vidjeli kakva je naša startna pozicija. Začelje. Mi smo mješanci sumnjiva podijetla, a oni su čistokrvni koker španijeli. I zato otac govori, mi ćemo djeco, još malo, pa pravac svojoj kući. Mi nigdje drugo ne pripadamo. Njihove štenare nisu ništa bolje od moje kućice. 

Prometej i čokolada

Tuga koja se nastanjivala u trbuhu Juce Palajnera, sada je čuda porađala. Naime, trbuh mu je unatoč nestašice rastao. A kada bi novo čudo porodio, trbuh bi se malo smanjio. Onda bi otac hodao, lutao, lunjao, svijet gledao, i što bi duže hodao, trbuh bi se u staru mjeru vraćao, kao tijesto rastao, napinjao. Sve dok ne bi opet novo čudo porodio. Prometej je bio mala maca za Jucu Palajnera. On je za svoje kućne bogove izmišljao, kuvao, mijesio, čokoladu krao, iz ničega novi svijet stvarao.  

Recimo, povjerenik za humanitarnu, Juso, dva je konja imao, zatim konjsku zapregu, ženu i dvije odrasle kćeri, stasite ljepotice. Istim ih je tim redom Juso obožavao. A kćeri, krasotice, iz dana u dan, ponavljale su isti ritual. Prale veš na povišenom betonu ispred garaže u dvorištu, prale, ispirale, vodu donosile, mahale dugim pletenicama. Dio igre bilo je i gledanje, istančanih rituala. A uz to, zamišljala sam i da je Juso lik iz romana Zane Grey-a i svojom zapregom juri kroz preriju našega kampa. Jedne prilike Indijanci provale u njegov prerijski dom i otmu dvije kćeri ljepotice. Domišljati i hrabri Juso Grey odlazi sam samcat kod starog poglavice i podmiti ga tekućom čokoladom i tako na prevaru vrati svoje dvije kćeri ljepotice. I one onda sretno i bezbrižno do kraja svog života ispiru veš i duge gaće Jusine. Otac je pak razmišljao, da nema šanse, da bi netko nešto radio besplatno, a pogotovo tuđu robu dijelio, i da taj i takav dobrotvor, mora imati skrivene zalihe. Svakako ne skuplja viškove robe u prahu. Nečim se on boljim isplaćuje. Rovario i kopao dok na zlatnu žicu nije nabasao. U punoj zaprezi Jusinoj tekla je u zavidnim količinama čokolada u plastičnim polulitrenim narandžastim bocama, među ostalim zalihama humanitarne pomoći. Ukrao je dvije. Danima smo ćeifili sve pomalo u toj čokoladi, sve ismijavajući Jusu kako mu nešto fali. Nek stisne, pa pisne. I svi će znati da nam nije podijelio šta nas je sljedovalo. Nadalje, tvrdio je kako se ne može ukrasti nešto što ne postoji. Zvao je to Jusina kontradikcija. 

Za svetoga Nikolu dobili smo igračke. Nisam očekivala ništa, samo sam se brinula jer će brat spoznati da sveti Nikola ne obilazi izbjegličke kampove na teritoriju Unpa zone i Sao Krajine.

Tih je dana otac popravljao generator u šatoru Crvenoga križa, i iskamčio za trud i rad par plišanih medvjedića što su ih dijelili samo u posebnim prigodama i posebnim ljudima. I tako nas je sveti Nikola ipak pohodio. Znao je doći sasvim neočekivano i u nekim drugim prigodama. Naročito kad bi mojima kave ponestalo, kronično, tad bi se pojavio sa komšinicama iz garaže, starim Muslimankama u šarenim dimijama i mlinom za kavu u rukama. Došle bi, mljele kavu, mljele riječi, posjedile, popile kavu i otišle. Mati bi ih počastila kolačima, vojničkim keksima s preljevom od kakaa u prahu. Sve su koristile isti recept: mlijeko u prahu, kakao u prahu, šećer, sve zakuhati i kekse premazati. Čas posla. Savršen recept za besklasno društvo. Svi ih vole i svi jedino njih jedu.

Tih su nas dana roditelji naši ponovo rodili. Umjesili nas od blata i otpada, učvrstili ekserima i šarafima, da nas nijedan metak i geler ne okrzne, da nas glad ne dodirne, napravili nam splavove pomoćne, naučili nas kormilariti i veslati, da se ne podušimo u vodama ustajalim, osrednjim, nego da ih zatalasamo. Vodu probudimo. Oblikovali nam mozgove da uvijek rade po svome, u svoje se pouzdaju i maštom sve stvaraju. Dali nam oči nove, bistrije, da vide, tamo gdje je ništa, tu su mogućnosti nebrojene. Neka drugi recikliraju, i svijet prepravljaju, vi ga stvarajte. Može se svijet popravljati i krpati, samo što će se zakrpe potrošiti. Ne, svijet treba iznova stvoriti. 

Vlaga 

Samo, protiv vlage nismo mogli nikako. Pojavila se s prvim mrazevima i zebljičavim jutrima, i sve otada nije posustajala. Guste kiše umnažale su crne tačke svakoga dana. Brisali bi ih suhom krpom. I tako obrisane, ostavljale su za sobom mutan trag i miris vlažnih podruma, vlažne šume, vlažne zemlje, zida što se osipa. Kao da se vlaga skitala tko zna kuda prije nego što se kod nas uselila. Kao da nas je pratila kroz šumu, dok smo bili u drvima, u našim šetnjama po tuđim razvalinama, kao da smo je nonšalantno unijeli zajedno s drugim tuđim stvarima.

Kada je otac godinama poslije toga obolio, rak na njegovim nogama manifestirao se u vidu crnih tačkica. Sva ta vlaga konačno ga je sustigla. Kao da se u njega još na Turnju uselila. 

Novog svijeta golemovanje

Bilo je u našoj mljekari neke neizrecive tople jednostavnosti, sve odbačeno, polomljeno i trošno tu je zaživjelo. I kada bi pomislili kako nema ničega ispod te lomne naslage ruševina, našla bi se neka dragocjenost, nešto što bi u kuću ugradili. Roditeljski posao nalikovao dječjem, igri. Djeca se igrala odraslih, a oni se igrali djece. Dok je otac rukama zidao furunu, lijepio cigle ilovačom, žutom kordunskom, mjesio, prevrtao, mjerkao i slagao, meni se sve činilo kako bi iz te smjese mogao Adama i Evu umijesiti, pa ispeći. Neki novi svijet za nas golemovati.

U hrpama razvalina i bezbojna bezmirisna smeća pronašao bi komadić stakla, škriljca, proglasio ga nebrušenim dijamantom a onda od njega sagradio dvorac iz snova. 

Primijetila sam tada, ljudi su kao kuće, kuće kao ljudi. Iza čvrstih armiranih konstrukcija krije se neslućena snaga, sklona lomovima. Kao što se kuće urušavale tako se i ljudi urušavali. Fasade bi postale porozne, prozori lomni i krhki, temelji i čelične konstrukcije poljuljani, tlo sklisko, nestabilno.

Roditelji su imali plan, svaki dan iznova, krpali bi pokidane dijelove, uz prvu jutarnju kavu podijelili kućne poslove, šta će se raditi, koji dio kuće dodatno osigurati. Imali su plan. Ostati čvrsti. Ne srušiti se pod teretom. 

Mati bi kruh podmijesila, a brat i ja nosili preko njiva kod dida Zare i babe Zarince, na pečenje. Naša furuna nije bila za to opremljena, a njih dvoje su imali pravi šporet, u pravoj pravcatoj kamp kućici. Živjeli pomalo osamljeno i izolirano od ostatka kampa, na zelenoj uzvisini. Podsjećalo ih to na njihovo selo i kuću zadnju i odvojenu od ostatka naselja. Kada bi ih netko i tražio, rekli bi im ovakve precizne upute, ideš tuda i tuda i kad pomisliš da si se izgubio e onda još ideš malo naprijed i eto ih. 

Baš prije nego što su izbjegli, obišli su cijeli Jadran u kamperu. Sanjala sam tako, s tepsijom u rukama, pred mojim očima prosuo bi se Jadran unedogled, po Slunjskim brdima, sve dokle oko dopire. Sanjala sam moje i bakine gradove, šarenu vrevu oko palca Grgura Ninskog, most do Čiova, masiv Biokova, sve razbacane po brdima, i kako ispraćamo brodove iz Splitske luke. Jedna riječ premjestila bi sva brda, granice i žice, jer jedno pored drugog stoje i ono što postoji i ono što ne postoji. Granica između je porozna, naročito za one što znaju sa riječima.

Kad bi se kruh ispekao, cijeli kamper bi toplotom mirisao. Vruć kruh nosili bi trčeći preko kukuruznih polja jer smo znali koliko toplina kruha naše obraduje. Mljekara bi od tog kruha sva na kuću mirisala. Samo što, nikad je kućom nismo nazvali. Rekli bi, idemo u mljekaru.

Na Turnju se nismo zaključavali. Zaključavanje je strah. Na Turnju se ničega nismo bojali. Nismo imali ništa za zaključati, ništa za izgubiti, osim nas samih. Bili smo svedeni na golu rudimentarnost, jer nismo ništa posjedovali osim vlastite kože. A to je zapravo jako dobro, to je samo značilo da nas više niko ne posjeduje. Više nikome ne pripadamo. 

Gospa iz Međugorja

Knjiga nije bilo u kampu. Pakao je odsutnost lijepih riječi, i zato sam čitala u sjećanju. Nije postojalo vrijeme bez riječi. S jednakom lakoćom moglo se izbrisati i uništiti stare, a izmisliti nove. Lakoća se prenijela i na zemlje i ljude, kuće, sve što imamo. Sve je moglo vrlo jednostavno nestati a na tome nešto novo iznići. Ili jednostavno ništa. Turanj je bio to ništa. Procjep u vremenu između uništavanja i stvaranja. 

Znam kako sam se osjećala. Kao pionir iz Ćopićevih romana, jako važno. I sposobno. Svaki bi dan bratu i meni povjerili važne, ozbiljne zadatke, recimo donijeti vodu s cisterne. Stajali bi u stonoginom redu, otac bi došao na kraju i uprtio kanistere. Na početku, znajući čija nas vojska napaja, rekla sam bratu da nikome ne govori svoga imena. Da ga zaboravi. Odozdo je na mene potvrdno klimao glavom. Odozdo je u mene gledala odrasla osoba. Oko nas bi se žene u dimijama sašaptavale: oni su Hrvati gluho bilo. Srce moje, šaptale bi sažaljivo. Mi se pravili da ne vidimo, da ne čujemo. 

Nekad bi nas otac vodio u šetnju kampom. Voljeli smo ići u te istraživačke pohode. Tko zna kakvo nas je blago tamo čekalo, ispod masiva nasukane šute, crijepa, polomljenih oluka.

Jednom je izronio malu pločicu s likom Gospe iz Međugorja. Suvenir sa hodočašća po ruševinama. Dobila je počasno mjesto na zidu mljekare. Ispod su police, inventar izbjegličke kuće: foto albumi, dva limena lonca i dva pripadajuća limena poklopca, četiri plastična crvena tanjura, dvije viljuške s plastičnim drškama, dvije kašike s plastičnim drškama, jedna tepsija kupljena od staroga Termita. Sve uredno posloženo, zaklonjeno zavjesama, ručno šivanim.  

Škola na ulici

Bilo je neke živosti i žilavosti u uspostavljanju naselja na Turnju. Otvorilo se prvo improvizirano kino, u šatoru s jednim televizorom, privlačilo je ljude željnih vijesti i druženja. Otvorena je i prva mesnica. Pokretna trgovina dolazila u točno određene dane. Nju su vodili lokalni ljudi. Zadigli bi ceradu i prodavali sve što nam je u takvom životu napola na ulici, napola u kući moglo zatrebati. Za sve što u tom trenu dvije trgovkinje nisu imale, primale bi narudžbe. Sljedeći put osvanulo bi i to na podovima kamiona. Voće, povrće, baterije, baterijske lampe, sve ono čega nije bilo u humanitarnoj pomoći. Tu su zastajale naše šetnje, kod trgovine, pa oko mesnice, sve do tog prvog punkta, gdje se sve važno događalo. Njegove šetnje imale su poučan karakter, vodao bi nas i davao smjernice za život, upute. Kako škole nije bilo, otac je bio zadužen za naše školovanje, brat i ja prošli smo njegovu obuku. Sastojala se od svakodnevnih šetnji, upoznavanja geomorfologije terena, izoštravanje oka za uporabljive predmete, ispod mora šute. Svaki je papirić bio dragocjen, jer humanitarna nije pokrivala sve potrebe. Stare zavjese, pa makar i veličine maramice, stari ekseri, sve što može zatrebati, jer šteta je da propada. Uz svu tu fiskulturu tijela i duha, tumačio je, odgovarao na pitanja, držao časove društvenog uređenja, pa bi pojasnio da na jedinici, elitnom dijelu kampa žive guzonje, šverceri, ratni profiteri, oni su uvijek bliže vatri. Tu je naravno ambulanta Crvenoga križa, naravski, jer su i najveće seronje redoviti pacijenti. Podebljao bi poučak na prvi punkt: tu žive oni bliže vatri, lopovi, šverceri benzina i oni što su se u ratu nakrali. Rat je zapravo veliko potkradanje a domoljublje dimna zavjesa. Učio nas je da volimo mjesto koje smo sami sebi izabrali, na desetom punktu, tamo je nama najbolje, ovdje na jedinici samo smo siromašne turiste.

Svaki punkt imao je svoje povjerenike za dijeljenje humanitarne pomoći. Humanitarna roba, koja bi i ako došla do desetke, već bila značajno prorijeđena. Otimalo bi se za svaki komad robe. Za novi šporet, bubanj, koji bi nas bolje grijao, otac je izvukao kaiš, sav pozelenio od vlage, kao da je izrastao iz nekog šumskog panja punog mahovine. Juso, humanitarni povjerenik se sažalio. A na obroncima uz Koranu, na prvom punktu zelenio se odbačeni, pljesnivi kruh. Guzonje su se bunile kako ne mogu samo kruh jesti. Pa su ga bacali. 

Ponekad bi, iz dosade, sve do žice prošetali, i nadvirivali se preko nje. Zrak slobode jednako je mirisao. Na ustajalost i vlagu. Kad bi se susreli sa pogledom mladaca u hrvatskim uniformama, jasnije bi sebe sami vidjeli. Bili smo tačno ono što je otac o nama govorio, zadnja bijeda i sirotinja, i bilo je još nečega, jasnije smo vidjeli kakva je naša startna pozicija. Začelje. Mi smo mješanci sumnjiva podijetla, a oni su čistokrvni koker španijeli. I zato otac govori, mi ćemo djeco, još malo, pa pravac svojoj kući. Mi nigdje drugo ne pripadamo. Njihove štenare nisu ništa bolje od moje kućice. 

Prometej i čokolada

Tuga koja se nastanjivala u trbuhu Juce Palajnera, sada je čuda porađala. Naime, trbuh mu je unatoč nestašice rastao. A kada bi novo čudo porodio, trbuh bi se malo smanjio. Onda bi otac hodao, lutao, lunjao, svijet gledao, i što bi duže hodao, trbuh bi se u staru mjeru vraćao, kao tijesto rastao, napinjao. Sve dok ne bi opet novo čudo porodio. Prometej je bio mala maca za Jucu Palajnera. On je za svoje kućne bogove izmišljao, kuvao, mijesio, čokoladu krao, iz ničega novi svijet stvarao.  

Recimo, povjerenik za humanitarnu, Juso, dva je konja imao, zatim konjsku zapregu, ženu i dvije odrasle kćeri, stasite ljepotice. Istim ih je tim redom Juso obožavao. A kćeri, krasotice, iz dana u dan, ponavljale su isti ritual. Prale veš na povišenom betonu ispred garaže u dvorištu, prale, ispirale, vodu donosile, mahale dugim pletenicama. Dio igre bilo je i gledanje, istančanih rituala. A uz to, zamišljala sam i da je Juso lik iz romana Zane Grey-a i svojom zapregom juri kroz preriju našega kampa. Jedne prilike Indijanci provale u njegov prerijski dom i otmu dvije kćeri ljepotice. Domišljati i hrabri Juso Grey odlazi sam samcat kod starog poglavice i podmiti ga tekućom čokoladom i tako na prevaru vrati svoje dvije kćeri ljepotice. I one onda sretno i bezbrižno do kraja svog života ispiru veš i duge gaće Jusine. Otac je pak razmišljao, da nema šanse, da bi netko nešto radio besplatno, a pogotovo tuđu robu dijelio, i da taj i takav dobrotvor, mora imati skrivene zalihe. Svakako ne skuplja viškove robe u prahu. Nečim se on boljim isplaćuje. Rovario i kopao dok na zlatnu žicu nije nabasao. U punoj zaprezi Jusinoj tekla je u zavidnim količinama čokolada u plastičnim polulitrenim narandžastim bocama, među ostalim zalihama humanitarne pomoći. Ukrao je dvije. Danima smo ćeifili sve pomalo u toj čokoladi, sve ismijavajući Jusu kako mu nešto fali. Nek stisne, pa pisne. I svi će znati da nam nije podijelio šta nas je sljedovalo. Nadalje, tvrdio je kako se ne može ukrasti nešto što ne postoji. Zvao je to Jusina kontradikcija. 

Za svetoga Nikolu dobili smo igračke. Nisam očekivala ništa, samo sam se brinula jer će brat spoznati da sveti Nikola ne obilazi izbjegličke kampove na teritoriju Unpa zone i Sao Krajine.

Tih je dana otac popravljao generator u šatoru Crvenoga križa, i iskamčio za trud i rad par plišanih medvjedića što su ih dijelili samo u posebnim prigodama i posebnim ljudima. I tako nas je sveti Nikola ipak pohodio. Znao je doći sasvim neočekivano i u nekim drugim prigodama. Naročito kad bi mojima kave ponestalo, kronično, tad bi se pojavio sa komšinicama iz garaže, starim Muslimankama u šarenim dimijama i mlinom za kavu u rukama. Došle bi, mljele kavu, mljele riječi, posjedile, popile kavu i otišle. Mati bi ih počastila kolačima, vojničkim keksima s preljevom od kakaa u prahu. Sve su koristile isti recept: mlijeko u prahu, kakao u prahu, šećer, sve zakuhati i kekse premazati. Čas posla. Savršen recept za besklasno društvo. Svi ih vole i svi jedino njih jedu.

Tih su nas dana roditelji naši ponovo rodili. Umjesili nas od blata i otpada, učvrstili ekserima i šarafima, da nas nijedan metak i geler ne okrzne, da nas glad ne dodirne, napravili nam splavove pomoćne, naučili nas kormilariti i veslati, da se ne podušimo u vodama ustajalim, osrednjim, nego da ih zatalasamo. Vodu probudimo. Oblikovali nam mozgove da uvijek rade po svome, u svoje se pouzdaju i maštom sve stvaraju. Dali nam oči nove, bistrije, da vide, tamo gdje je ništa, tu su mogućnosti nebrojene. Neka drugi recikliraju, i svijet prepravljaju, vi ga stvarajte. Može se svijet popravljati i krpati, samo što će se zakrpe potrošiti. Ne, svijet treba iznova stvoriti. 

Vlaga 

Samo, protiv vlage nismo mogli nikako. Pojavila se s prvim mrazevima i zebljičavim jutrima, i sve otada nije posustajala. Guste kiše umnažale su crne tačke svakoga dana. Brisali bi ih suhom krpom. I tako obrisane, ostavljale su za sobom mutan trag i miris vlažnih podruma, vlažne šume, vlažne zemlje, zida što se osipa. Kao da se vlaga skitala tko zna kuda prije nego što se kod nas uselila. Kao da nas je pratila kroz šumu, dok smo bili u drvima, u našim šetnjama po tuđim razvalinama, kao da smo je nonšalantno unijeli zajedno s drugim tuđim stvarima.

Kada je otac godinama poslije toga obolio, rak na njegovim nogama manifestirao se u vidu crnih tačkica. Sva ta vlaga konačno ga je sustigla. Kao da se u njega još na Turnju uselila. 

Plavo, boje sumraka

U kasnu jesen brat je još uvijek šetao u dječačkim sandalicama i čarapicama, otac u kratkim hlačama pa su ga unproforci atletom prozvali. Vrijeme nam je još uvijek bilo naklono i još smo uvijek šetali sve do prvog punkta. Nas takve, bilo je nemoguće ne uočiti, i tete švercerice, donijele su bratu na poklon jedne dječje cipelice. Tople, futrovane. Već u idućoj šetnji je u novim cipelama došao do prvog punkta. Rodilo se jedno novo prijateljstvo i uskoro su trgovkinje postale veza sa našima u drugoj Krajini. Tako je stigao prvi paket od bakine sestre iz Banja Luke, pisma, riječi i mirisi. Kada je otvoren taj paket tetke Egidije, i kad je iz njega izašla posteljina a s njom i miris njena stana, zbog kojeg se mati rasplakala, u našu mljekaru se uvukla i zgurala cijela Banja Luka. Ulice u zimska povečerja, friška i s mirisom drvenog ugljena, a nas tri, mati, baka i ja idemo kod Egice. Zapahne nas poznati miris stubišta, ulaz u stan, s lijeve strane njena kuhinja, od nje se ne odvaja, to je njena svjetla utvrda, iz nje nas pozdravlja, eno baš nešto priprema, dovršava, samo što nije, raskomotite se, nadesno u hodniku kredenc u kojem me čekaju priče o hrabrim malim partizanima, kratak pogled na dnevni boravak gdje teča iz svoje fotelje suvereno vlada, danonoćno prati i komentira rad Skupštine. Nikada nisam nikoga upoznala tko je sjedenje u fotelji shvaćao tako ozbiljno. Tu je i Gogina djevojačka soba u kojoj ćemo spavati, puna je tajni, osjetim im žamor i miris i najradije bi je svu isprevrtala i vidjela gdje se što sakriva. Ali prava pozornica Egičina je kuhinja. Ona je napušta samo u slučaju krajnje nužde i atomske opasnosti. Vječno je nešto kuvarila. I to nije bilo samo kuhanje, to je bila vrhunska umjetnost davanja neobičnih imena sasvim običnim jelima. Laboratorij za svakodnevne eksperimente pravih omjera smjese i prstohvata začina. Egica je bila majstorica, obilazila bi tečine rođake po Srbiji, oko Dana Republike, skupljala iznutrice i ostale viškove i od njih spravljala jela zvučnih imena. Sjedile bi s njom u kuhinji, ispijale kave, strugale njeno slatko od ruža s tanjurića a onda bi baka i Egica gledale jedna drugoj u fildžan. Svaki put bi baka od svojih prijateljica s posla naučila čitati nove znakove. I onda podučavala Egicu. Jedne prilike su pustile i mene da povirim u fildžan. Duboka zagledana u mračan talog, nešto sam važno vidjela, i to ispalila: netko će pasti. One se smijale. Kad je baka na povratku pala ispred pošte u Mrkonjiću, na prozirnoj poledici, zaključila je kako imam didov dar proricanja. I dalje se smijala, jedva je čekala da ispriča didu, znala je da će ga gatanje iz kave naljutiti. A to je baš voljela, da ga naljuti. Poslije je pao Berlinski zid. Pala je i Autonomija. Znala sam da će isto tako pasti i Sao Krajina, jer sve pada. U vremenu smo padanja. 

Danima sam tako, oslonjena na jastučiće što ih je mati ručno sašila i uvukla u novo skrojene jastučnice od Egičine posteljine, dozivala Banja Luku, i ona mi dolazila sa šarenim pokretnim konjićima iz Boske, pokretnim stepenicama, alejom platana ispod koje prolaze mati i baka i ljuljaju me i prenose među rukama, sretna sam, vidim smijem se, idemo kod Egice. Idemo, bitno je samo da se ide, da se može bilo gdje. Ili naprijed ili nazad. Samo da se ide. Idemo kod rodbine Štadera, imaju crnog vučjaka i crne kožne naslonjače, njihove sobe mirišu drugačije. Udišem taj miris, udišem miris novog tekstila. Pratim kanjon Vrbasa, strepim od serpentina. 

Taj paket je bio utjeha. I dalje mogu ići bilo gdje zaželim i zamislim. Mirisi iz Egičine kuhinje, rum koji je stavljala na kolače, cimet, muškatni oraščić i karanfilić, stigli su ravno s nekog gusarskog broda, načinili bi miomirisni vihor i učas me prenijeli preko dalekih mora na neku bjelosvjetsku tržnicu robljem i šarenim pticama u krletkama, sumnjivim zgužvanim licima, mirodijama i začinima, plesom zmija i šuštanjem svilenih dimija. Egica je ugrabljena, i negdje usred tog šarenila čeka svoga kupca, nekog divljeg gusara, da mu do kraja života bude privatna kuharica. Teča Milan u dalekoj Banja Luci shrvan, a istovremeno ljut kao zmija ljutica, skače iz svoje najdraže fotelje i sprema se na put neizvjestan. Ne može on više tako, gledati sjednice bez Egičine palente i džigerice i nijedna debata više neće biti ista bez njena pinđura i ajvara. Sad već vidno bjesni tečo delegirao je Gogu da zauzme poziciju na njegovoj fotelji, da pamti, prati i po potrebi zapisuje, ako treba i zagalami i zagrmi na delegate te ga po njegovom sretnom povratku o svemu obavijesti. Ako se put odulji, neka ga u depeši izvijesti. O svemu. Ako baš mora, može i završiti njegov goblen, ako ne, neka ga čeka na štafelaju. On i Egica to će zajedno dovršiti. Nakon tog naloga, mogao je mirna srca preplivati oceane za svoju Egicu. Ležala bih na oblaku od cimeta i gledala u dramatičnoj završnici njih dvoje kako na šarenom ćilimu lete sve preko sedam gora i sedam mora, opskrbljeni novim zalihama ruma i mirodija. Prošlo bi mi tako cijelo poslijepodne i onaj dio dana kad se plava svjetlost neba uvlači u sobu a još je rano da se pali svijeća pa sve pratim mijene neba i njihova ćilima. 

U toj plavoj jednako žive i postoje jedno i drugo, i moguće i nemoguće. Granica je tanka. Dovoljno je da jak vjetar zapuše i pomjeri granice. Lako ih je preći. U toj plavoj san je stvarniji od stvarnosti.

Egica je znala jednostavnom, sasvim svakodnevnom udahnuti magiju, pa su obične stvari postajale nesvakidašnje, posebne. Tih sam se dana zapravo igrala Egice. Bila je penzionisana medicinska sestra, radni vijek je provela na zaraznom odjelu Dječje bolnice. Valjda su je životne prilike naučile da svijetu treba dašak magije da se razbistri i razvedri. I ona i baka imale su zajedničku crtu, posebnom nekom nježnošću, ljude tetošile hranom i pričom. Rano ostale bez roditelja a bile roditeljice svima. Kada ne bi bilo rana na ljudima, teško da bi i sućut postojala. A na Turnju smo živjeli isključivo od tuđe sućuti.

 Vrata pakla

Nekako sa zimom stigle su vijesti o mogućem povratku. Kući. To je samo značilo da se rat priprema. S tim pričama krenuli su i samoprozvani regruteri. Priključila im se masa na ulici. Razvlačila se gusjenica glasova što su prozivali kukavice ispod ženske suknjice. Nosila ih je buka i neka mračna strast. Kao da se otvaraju vrata paklena. Što ako tatu povuku za sobom. U bezdan. Masa se valjala, zavlačila dernjavom bez pardona i pitanja ispod ženskih suknji. Bilo je pitanje muške časti njihovom se urliku odazvati. Ličilo je to sve na ručak koji je prokuhao i provrio, na rubu je da se preko ruba prelije. Vruće je i opasno, i ako nisi u toj masi, mogla bi te smjesa iz posude dobro opeći, živa skuhati i spaliti. A onda se iz našeg dvorišta izdvojio Garin, uputio prema zapjenjenim urlicima. Svi su, na trenutak, zamukli. Kao da se neko iznimno dragocjen priključio. I bio je. Čist poput suze. Savršena žrtva za paklenu zvijer. Njena su razjapljena usta bila zadovoljna. Brzo se među njima utopio. Krenula je dalje ta rulja prozivati, a mi smo ostali sigurni, netaknuti. Garin nas je spasio, otkupio svojim odlaskom. Nitko ne bi rekao, a još manje očekivao, da će se on tako brzo odazvati, bez pogovora, i sa osmijehom. Iako ga niko nikad nije vidio nenasmijana. Stajala je na balkonu Gara, njegova supruga, i neutješno proklinjala: ako sad odeš, ne moraš se ni vraćati. Nije se osvrtao, nije se od nje čestito ni oprostio. Bez puno riječi i prava rastanka, odlazio je okrenut leđima. Kao da mu je svejedno. A nije. 

Zbog njene valovite i vrane kose, koja za razliku od njena lica, nije starila, zvali su je svi Garom. Vilinske dužine, izazivala je zavist i podrugljivost. Baba, pa se češlja ko djevojčica. I nije im samo kosa davala za pravo da je vrijeđaju. Bio je tu, uvijek pored nje i taj njen lijepi muž, mlađi od nje decenijama, nevina i blaga izraza lica, jedna od onih osoba što uvijek blista, pa ne znaš odakle sva ta ljepota dolazi. Pa se pitali: stara vještica, čime ga je začarala. Njega opet nitko nikada nije vidio neraspoložena. Ali ono što je ljudima do kraja smetalo, i zloću u njima izazivalo, bilo je njegovo iskreno divljenje i nježnost u njezinoj blizini. Njemu je bila i najljepša i najbolja i sve što drugi nisu vidjeli. Ili on nije vidio sve što drugi jesu svakodnevno. I nije bilo vremena koje nisu proveli zajedno sve otkad su se upoznali. Sve je to, a i više, ljudima smetalo. Kao kurje oko ih boljelo i žuljalo. Tako i toliko da su mu pravo ime, rođeno, od roditelja dobiveno, svjesno zaboravili i zatrli, i prozvali ga Garinim. Bila je to posprdna objava, da on samom sebi više ne pripada, i nema svoga imena, niti svoga muškog ja, nego njoj, isluženoj udovici pripada. Rijetki su bili takvi muški izrodi, i znalo ih se tako, u jeziku i društvu kažnjavati. Valjalo ih se vratiti u pretijesne kalupe, a ako to već neće, trajno će ih svojom sprdnjom obilježiti. Jer običaj je nalagao da žena mužu pripada, i njegovo ime na sebe uzima. Bilo je neophodno i prirodno da žensko na sebe zaboravlja, ali kad muško iskoči iz takva tora, zajednica to ne zaboravlja. Samo, Garin je bio čovjek mudar i sabran, i nije ga se ticala ta njihova politika. Po prirodi senzibilan i osjetljiv na darove predviđanja, nekako je znao da se nema baš puno vremena osvrtati, i tako je po svome i dalje živio, polako, blago i sabrano, nikad bez osmijeha i nikad bez njene blizine. Nije bilo u njemu ni mržnje ni zamjeranja, a i to je smetalo ljudima. Baš kao da im tom svojom bezazlenom ljepotom i dobrotom odvaljuje šamare od kojih im ispadaju zubi i trne vilice. I znali su, bit će prilika, da mu istom mjerom uzvrate, samo ispod pojasa. I dočekali su. Poziv u rat. Kažu i da je umro sa osmjehom na usnama. Neki su opet pričali da je srljao namjerno, samo ne bi li se spasio. Bio je među prvima. Konačno joj uteko. Svašta su ljudi pričali. Ona je svakim danom postajala sve teža i hladnija, santa leda, daleko je od ljudi plutala. Uostalom, dobro je znala, kako bi je kaznili da nije u rat pošao. Samo joj bilo žao, što ga je klela onoliko. Više se nije udavala a ni kosu vranu puštala.

INDIJANAC

Iz fantastičnih pustopoljina knjige,
posljednjeg od mohikanaca,
Sa upaljenog ruba žućkaste hartije
Odmisli  me iz mojih dječarskih sanja
Ljetna naoblaka
Što se nadvila nad konjicu, strijele i
Visoki prozor našeg stana 

TELEVIZOR

Prebacujem kanale i stišavam ton
Iz kuhinje čujem majčin glas,
pita za naslov filma

(Vrijeme se savija odsutno

Kao umorni urednik sjećanja
na naše osobnosti)

NAUK

Pjevao sam u crkvenom zboru
Ispadao iz tatinog stojadina nedjeljom,
Kao partijska knjižica iz sakoa.

Na ispruženom kutu grada, iza spomenika
Iza spomena
Kredom je ispisano na crnoj ploči
Jugoslavija propada a
Vjetar piri.

ZMAJEVO GNIJEZDO

Rodbina sa sela viče ispred zgrade!
Mostar je  još topliji, navečer,

kad se beton opusti.

PROGRAM

Završilo je prvo poluvrijeme utakmice Kupa UEFA-
Dinamo Maccabi, jedan jedan.
Mojoj majci je rođendan,
Ona je pedeset i šesto.

Popodnevni prijenos nogometa nadglasava gluhu estetiku
U životima mojih roditelja.

* 

Partizanski film, eksplozije, avijacija
Banuli gosti kao pepelni snijeg na ekranu,

Je li do nas ili do njih?

*

Monotono zuje najskuplji bolidi formule jedan
Otac spava na kauču, čvrsto stišće
Daljinski

KUĆNI RED

Iza garaža, iza zida, iza staklenog brda

Vrapci igraju
Limuna i Naranče.

„Fiću“ sam kupio na kredit 1965. Prethodne godine položio sam vozački. Novi „fićo“ i vozačka dozvola bili su dovoljni razlozi da ja i prijatelj Marko 1966. donesemo za nas prekretničku odluku: idemo sa ženama na prvo ljetovanje.

Nije bilo dileme gdje ćemo. Na Jadran, u Drašnice. Tamo su već kampovali izviđači iz Visokog, a odmor ranije provelo i nekoliko poznanika. Svi oni prepričavali su nam svoja iskustva i davali savjete.

– Ima tamo samo jedna prodavnica i jedna mesnica. Ko urani, može kupiti hljeb. Tamo ga zovu kruh. Ponekad bude i mesa. Jednom smo stigli da na molu kupimo i srdele. Ma najbolje vam je ponijeti potrebne namirnice. Ako zagusti, žene će uvijek nešto napraviti ako imaju od čega – savjetovala nas je komšinica Azra, koja je već dva puta išla na more.

– Najbolje je imati najlonske kupaće gaće i kostime, brže se suše. Ponesite i nešto posteljine. Neka se nađe. Mještani se stalno žale da moraju često prati lancune, kako nazivaju čaršafe – dopunjavala je komšinica svoje sugestije.

– Dug je to put, oko 250 kilometara – priča nam iskusni šofer Duško.

– Dobro pripremite auto, provjerite gume, vodu, kočnice… Nije suvišno da ponesete i kanister benzina. S benzinom budite oprezni. Čuo sam da je neka porodica izgorjela dok su pretakali benzin.

– Imaš li rezervnu platinsku dugmad?

– Nemam.

– Kupi obavezno.

– A gumice za kočione cilindre?

– Nemam ni to.

– Nabavi i to. Ponesite i pumpu.

– Moram li ponijeti i lance za snijeg? – pokušavam da se našalim.

– Nema s ovim putem šale – gotovo se ljutnu Duško. – Dobro je da ste dvojica vozači, pa se možete u vožnji mijenjati – obraća se Marku i meni.

– Najvažnije vam je uraniti. Da vam auto ne proključa od vrućine dok se budete vozili uz prevoj Ivan. Pazite se kroz tunel, dug je i mračan. Kad pređete Ivan, biće lakše – nastavljao je dobronamjerno.

– Budite oprezni u Vrapčićima, prije Mostara. Ima jedan duži pravac, pa milicija često u zasjedi dočekuje i kažnjava vozače koji žure. Ako vas saobraćajna dva puta rebne, možete se odmah vratiti kući.

– Iza Opuzena, kod Bačinskih jezera, zna biti i jake bure. Moj „moskvič“ umalo nije preturila na jednom prevoju. Da nisam bio vješt, ko zna šta bi se desilo – dodaje Duškov prijatelj Lujo. 

– Imaćete tamo svoje sobe i ležaje, a kuvaćete u zajedničkoj kuhinji. Vlasnici imaju nešto posuđa i pribora za jelo. Ali da sam na vašem mjestu, ja bih ponijela neku šerpu, tavu, nož, kašike, viljuške… Nek se nađe, da se ne prepirete s drugim gostima na onoj vrućini. Frižideri su im mali, pa ih gosti odmah natrpaju – ponovo će Azra. 

– Nego, kada krećete i koliko namjeravate ostati?

– Pošli bismo u nedjelju i ostali 15 dana. Ustvari, dok budemo imali para.

– Nemojte putovati nedjeljom, veća je gužva. Bolje je radnim danom.

Prihvatamo i odmah počinjemo s nabavkama. U „fićin“ gepek mogle su stati tri fudbalske lopte, trebala nam je galerija.

– Posudiću je od komšije Avde – rješava problem Marko. 

U nedjelju naveče počinjemo pakovanje. Krompir, luk i ostalo povrće stavljamo na krov. Stavismo tu i brašno.

– Nemojte brašno na krov. Ako puknu kese, napravićemo „dimnu zavjesu“ – upozorava Maja, Markova supruga. 

Prihvatamo. Na krov ćemo još i flaše ulja, šerpe, pribor za jelo…

– Zveckaće – opet će Maja.

– Jebiga, neka zvecka – nervozno će Marko.

Složismo se: meso ćemo u gepek. On je naprijed, pa neka se hladi. Tu ćemo i brašno, šećer, so… Uz pribor za auto, više i nije bilo mjesta.

– Posteljinu je najbolje na zadnje sjedište – uglas će žene.

– Kanister s benzinom neka čuva suvozač da se ne prevrne.

– Da ne zaboravimo ponijeti i koju flašu piva i vode – dodajem i ja, dok sam izgubljeno gledao kako „fiću“ tovare kô neki šleper. Natrpasmo „fiću“ u nedjelju naveče i ostavismo u Markovom dvorištu. Sutra ujutro krećemo u pet sati. Krenusmo desetak minuta kasnije. Prvo vozim ja. Druga, treća, guramo prilično veselo. Do šest sati prešli smo tridesetak kilometara. Dođe i taj Ivan. Uspon. „Fićo“ tegli u drugoj i grije se. Stižemo jednog komšiju. I on pošao s porodicom i gomilom hrane. Prokuvao mu motor. Hladi ga kraj ceste. Vozač se muva oko motora, a žena i djeca sjede kraj ceste i jedu.

– Pazi da se i nama to ne desi – upozorava me Marko.

– Neće – samouvjeren sam.

Kad pređosmo Ivan svima laknu. 

– Ljudi, hajdemo se odmoriti i nešto pojesti, mi nismo ni doručkovali – predloži Maja.

Svi prihvatiše. Stadosmo pored nekog travnjaka, prostriješe ćebe, raspakovaše hranu i žestoko navalismo držeći se izreke: „Doručkuj sam, ručak podijeli sa prijateljem, a večeru ustupi neprijatelju.“ Volan preuze Marko. „Fićo“ lijepo prede – godila mu je nizbrdica. Konjic, Jablanica….

– Ovdje ima dobrih lepinja sa kajmakom, da uzmemo nekoliko – predloži Kosa.

– Upravo smo se nažderali – opet ću ja, ali svima se jedu lepinje.

Kupili smo ih nekoliko i nastavili. Marko vozi oprezno i polako, sjećajući se opasnosti koja nam može zaprijetiti u Vrapčićima. Prođosmo sretno. Mostar i Stari most morali smo razgledati. Žene su više buljile u drangulije na pijaci nego u čuveni most. Marko i ja smo smazali po flašu piva čekajući ih. Popismo još po jednu. Njih ni na vidiku.

– Ne smijemo i treću, daleko smo od mora, a već je dva popodne – kažem, nervozno se okrećući ne bih li ugledao naše ljepše polovine.

Uskoro se pojaviše s nekom bižuterijom i razglednicama. Nas dvojica bijesni, one mrtve hladne. Nastavljamo put. 

Opet ja vozim. Buna, Čapljina, Žitomislići… Nešto mi mjenjač ne radi kako treba. Sve teže mijenjam brzine. Moram stati i ugasiti motor. Upalim ponovo. Neće nikako u prvu. Pokuša i Marko. Isto. Odguramo „fiću“ u najbliži hlad, krijući od žena nervozu. One već u panici.

– Šta ćemo sada, na pola smo puta, ko će to popraviti? – zapomagale su uglas.

Podaleko od većeg naselja i šansi da nađemo majstora, pokušavamo zaustaviti neko od rijetkih vozila. Ili prolaze ili se pravdaju da nam ne znaju pomoći. Stade i jedan traktorista. Objasnismo mu problem.

– Pogledaću, sve je to s vozilima slično – tješi nas on.

Digli smo „fiću“ dizalicom. Traktorista se podvukao, nešto je dugo popuštao i pritezao, pomjerao mjenjač i zadovoljno zaključio da je uspio. Probam. Ide u sve brzine. Neće da nam naplati uslugu, ali ne odbija pivo. Marko i ja mu se pridružujemo. Kad se pozdravismo i kad traktorista ode, svi zaključismo da smo ogladnjeli. U strahu da ne ostanemo na putu, nikom nije bilo do jela. Ipak se razgrnu ćebe.

– Ja spremila pitu – kaže Kosa.

– Ma, i ja sam – dodaje Maja.

Smazasmo svi natenane po nekoliko zvrkova krompiruše i zeljanice. Potrajalo je. Kad smo nastavili put, bilo je blizu sedam po podne.

Prolazimo polako kroz Metković. Čuli smo da tu često kažnjavaju zbog pogrešnog parkiranje. Ima i neka robna kuća. Žene uglas da posjete robnu kuću. Mi se protivimo. Ipak, parkirasmo. One odoše. Mi se dosađujemo. Kupismo dvije lubenice, kažu da ih na moru nema ili su preskupe. Žena još nema. Znamo da samo razgledaju pultove jer se pare ne troše pri polasku na odmor, ali šta ćeš „Sila boga ne moli“. Konačno stigoše. Prepričavaju utiske. Nas dvojica ćutimo i nastavljamo vožnju. Opuzen, magistrala….

– Magistrala je opasna. Brzo voze. Ima mnogo saobraćajnih udesa i nesreća – podsjećam Marka koji je za volanom.

Saobraćaj je stvarno mnogo življi od onog na koji smo navikli. Dosta vozila nam dolazi u susret. Mnoga nas stižu i prestižu. Negdje nadomak Ploča zaustavi nas saobraćajna milicija. 

– Eto ti sad – zapomagaše žene.

Marko im dade saobraćajnu i vozačku. Gledaju papire, dugo obilaze „fiću“.

– Imate li prvu pomoć?

– Imamo.

– Trokut i pribor?

– Imamo. 

– Gdje ste krenuli?

– U Drašnice na odmor.

– Da li smo šta pogriješili? – ohrabri se da upita Marko.

– Usporavate, brate, saobraćaj, može i „fićo“ malo brže – kažu nam i vraćaju dokumente.

Mrak je odavno pao. Sjedam ja za volan i pojačam gas. „Fićo“ pari – sve pedesetak na sat. Kod Bačinskih jezera sjetismo se upozorenja o vjetrovima. I stvarno, na nekom vijaduktu, žestoko je duvalo. Sve je zviždalo u galeriji. Mi onda, bogami, polako, dvadeset na sat. Bolje stići ikad nego nikad. 

Gradac, Brist, Podace, Zaostrog, Igrane, Živogošće… redaju se table na magistrali. Nigdje Drašnica!?

Prođosmo Podgoru i Tučepe i vozimo prema Makarskoj. Skrenemo malo s magistrale da upitamo gdje su te Drašnice, nismo nigdje vidjeli tablu.

– Prošli ste ih, šjor, one su prije Podgore – kaže Marku vozač jednog kamiona.

– Eto, nećemo doći do ujutro – bogorade žene.

Svi smo umorni i nervozni. Vraćamo se nazad. Buljimo u oznake kraj puta. Poslije desetak kilometara ugledasmo malu, jedva vidljivu i s puta skrajnutu tablu: Drašnice. Skrećemo i spuštamo se uskim putem do naselja. Pri samom moru provlačimo se stazom samo za jedno vozilo. Vozimo do kraja staze. Izlazimo i šuteći sjedamo na klupe na malom molu. Nigdje žive duše. Mještani su uveliko u posteljama. Mirisi mediteranskih trava i ravnomjerno pljuskanje valova pomalo nas uspavljuju.

Kuća pred kojom smo stali po svemu odgovara opisu koji pamtimo. Sve je otvoreno. Ulazimo. Na dvije etaže su osvijetljene i opremljene dvije sobe. Baš kô za nas četvero. Počnemo se raspremati, kad se pojavi gazdarica.

– Otkud vi, Gospe vam, večeras? Očekivala sam vas sutra.

Ubrzo se ispostavi da to nije naša adresa, da mi nismo njeni gosti. Objašnjavamo da tražimo Urliće.

– Trećina Drašnica su Urlići. Čula sam da su danas Nikolčevi očekivali goste, pa vidite s njima.

Opet sjedamo u „fiću“, nekako se okrenemo na tijesnom molu i, po uputama, uskom stazom nazad. Nađemo kuću našeg domaćina. Budimo i njega i susjede. On nas, dremljiv, raspoređuje po slobodnim prostorima. U svakom ćošku leže „turisti“.

– Izvinite za večeras, sobe nisu spremne, sutra ćemo se bolje smjestiti.

Svi nervozni i na nekog pomalo ljuti, šuteći se raspremamo. Unosimo posteljinu, pribor za kuvanje, gotovu hranu, brašno i poljoprivredne proizvode. Domaćin nas gleda s nevjericom.

Povaljasmo se gdje je ko mogao. Meni je pripao jedan uski prostor ispod stepenica. Legoh na naduvan dušek, pokrih se čaršavom, dovoljno da se prenoći.

Buđenje je bilo veselije. Znamo gdje smo i na čemu smo, pa šta bude dalje. Domaćin nudi lozu, bevandu, kafu, čaj… Ne odbijamo. Usput brojim ujede komaraca, tri, četiri, pet… Rade to i ostali. Ali nije nam bilo do gubljenja vremena. Došli smo radi kupanja i sunčanja, pa odmah pravac na plažu. Treba što brže nabaciti bronzanu boju i pokazivati je komšijama kada se vratimo s odmora.

– Pričuvajte se sunca, morate to postepeno – dobronamjerno nam reče neko od mještana.

Uz diskretan smiješak, oglušujemo se o savjet, uvjereni da će nas naša tamnija put zaštiti. Prvi dan se sunčamo, usred dana, po nekoliko sati. Često smo u moru pa i ne osjetimo vrelinu tijela. Uveče smo svi rumeni i preplanuli.

Sutradan smo malo oprezniji. Mažemo se maslinovim uljem, nešto kraće se sunčamo, duže boravimo u moru i sklanjamo se u hladovinu tamarisa. Komarci rade svoje. I na plaži i u šetnji i u sobama.

Ni treći dan ne bježimo od sunca. Nastupajuću noć ćemo zapamtiti. Plikovi po ramenima, leđima i potkoljenicama žestoko su nas pekli. Brojni ubodi komaraca prerasli su u kvrgave izrasline koje su nesnosno svrbjele. Tegobe su dopunjavale sobe u kojima smo boravili.

Poslije zemljotresa na Makarskoj rivijeri, sluteći uspon turizma, mještani su dobili kredite i počeli graditi kuće, mahom uz obalu. Prve godine jedna etaža i betonska ploča, druge nova etaža i ploča. Naše sobe su bile ispod najgornje ploče. One su se tokom dana zagrijavale gotovo do usijanja. Mještani su se mudro sklanjali u prizemlje, u kužine, u hladovinu, a nama ustupali ove „apartmane“.

Izgorjeli, vreli i sa mnogim ubodima komaraca, dolazili smo uveče da predahnemo ispod tih ploča.

Slijedio je višesatni ritual mazanje kiselim mlijekom, sodom bikarbonom, maslinovim uljem… Dahtalo se od vreline do pred zoru, kad se moglo malo žmirnuti, ali ne zadugo. Dolazilo je sve Jovo nanovo. Nismo se mogli odricati plaže, pa radi nje smo i došli. Izranјavljanu kožu „dosoljavali“ smo morskom vodom. Tuševi na plažama „izmišljeni su“ narednih godina.

Nije bilo spasa ni u večernjim šetnjama. Tek nakon desetak godina, počelo je prskanje protiv komaraca. Jedino nam je godio vjetar.

– Baš mi prija ova bura – oglašavam se pred nekim od mještana.

– Burin – ispravljaju me.

Drugi dan prepoznajem burin.

– To je maestral – opet će jedan od mještana.

Uvjeren da konačno znam šta je maestral, pohvalim taj prijatni vjetar.

– To je tramontana – ušutkaše ponovo fureštu.

Ovako sparušenim, ni hrana nam nije prijala. Žene su bile u još većoj nevolji. Trebalo je u toj vrelini, u zajedničkim kuhinjama, pripremati kakve-takve obroke.

Red je bio posjetiti Makarsku, Podgoru, Tučepe… svakako ne smijemo na plažu. No trebalo je dva puta sjedati u ugrijanog „fiću“ koji, sjetićete se, nije imao klima-uređaj. Ipak, obišli smo te destinacije, uvjereni da je i to neka turistička obaveza. Poslali smo više razglednica rodbini i prijateljima, s porukama „kako uživamo u kupanju i sunčanju“, „pozdravljamo ih iz divne Makarske“, „rado ih se sjećamo“ i slično. Tako je prošlo prvih sedam-osam dana. Sjedim s Markom na molu. Buljimo prema Hvaru, vjerujući da je tamo ljepše.

– Ja ovo više ne mogu izdržati – izusti oprezno Marko.

– Ne mogu ni ja – gotovo se proderah.

– Pa šta ćemo?

– Hajdemo ranije kući.

– Šta će nam reći žene?

– I njima je, čini mi se, „puna kapa“.

– A šta kazati komšijama zašto smo se vratili ranije?

– Smislićemo nešto usput – predloži Marko.

– Gazda očekuje da ostanemo dvije sedmice – podsjećam na taj problem.

– Pravdaćemo se nekim iznenadnim obavezama, priznati mu neke troškove, shvatiće.

Ideju sutradan oprezno saopštavamo ženama. One to jedva dočekaše, napomenuvši da izdržimo barem deset dana. I bi tako. Jedanaesti dan smo krenuli kući. Raspoloženje je bilo izvanredno. „Fićo“ je zujao bez greške. Usput smo kupovali grožđe, svratili na pečenu jagnjetinu, nešto ponijeli i kućama.

Kad smo prešli Ivan, dočeka nas kiša. Pljuštala je po krovu auta i hladila naša pregrijana tijela i duše. Kućni ugođaj je bio nestvaran: tuš, hladovina, udoban krevet. Komaraca ni na vidiku.

Na sedamdesetoj stranici knjige po imenu “Freelander”, pisca čija su djela prije “ihaha” godina prevazišla eks jugoslovenske tarabe i međe, zapisan je sljedeći pasus:

“Ali ovdje je Sava izgledala drukčije, opasnije, dublje i prljavije. S druge strane, tamo kamo je on išao, vidjele su se prljave sive višekatnice, ruševine iz kojih je raslo drveće, prljavi neuredni kej sa zahrđalim kandelabrima, porazbijanih svjetiljki, očito tu posađenih još u vrijeme socijalizma. To je, dakle, Bosna.”

U tim “prljavim sivim višekatnicama”, kako ih spisatelj M.J. ili glavni junak (Karlo Adum) lijepo nakiti, stanovao sam skupa sa svojim roditeljima i mlađim bratom. Višekatnice su se zvale i još uvijek se zovu “Lamele”. Naša puna adresa je bila: Trg Lenjina, Lamela C2 74450 Bosanski Brod. Trg, sasvim sam siguran, danas više ne nosi ime Vladimira Iljiča.

***

Poznato je da na svijetu postoji sedam svjetskih čuda. U Bosanskom Brodu je izgradnjom semafora nastalo i (lokalno) osmo, a nije se, bogme, dugo čekalo ni na deveto.

Naime, Lamele su u svakoj zgradi imale LIFT. Nije doduše bio Šindlerov kao u Prijedoru, ali ni ti naši, domaći, proizvedeni u tvornici “Rade Končar”, nisu bili za bacanja.

Dok je po cijelom svijetu te 1977. godine film “Rat zvijezda” punio kina, stanovnici našeg malog grada punili su za to vrijeme lamelčanske liftove. Ljudi moji, koje je to čudo bilo.

Sva ona ludila, ringišpili, zid smrti, tepsija i ostale hrke sa derventskog vašara su bili ništa, nula bodova, za vožnju liftom. Cijeli grad je bio nahrlio da se malo provoza.

To je išlo dotle da pravi stanari nisu mogli doći na red da se, iz škole ili sa posla, odvezu do svojih stanova. Na kućnim savjetima čak je bilo i prijedloga da se krene sa naplatom karata širokim narodnim masama, s ciljem da se sva ta gužva obuzda. (Na momente je sve to podsjećalo na koncert Bijelog Dugmeta kod “Hajdučke česme”, koji se održao te godine, tu negdje oko Gospojine).

Razmišljalo se i o kondukterima koji bi revnosno provjeravali ko je za lifta, a ko nije. Roditelji su morali rođenu djecu voditi za nagradu da se malo vozaju liftom, kad dobiju peticu u školi.

Bilo se razmišljalo da se uvedu i ekskurzije, pa da djeca sa cijele opštine dolaze da se upoznaju sa ovim posljednjim tehnološkim izumom.

Neko je od Lamelčana, uplašen za sudbinu lifta, jedno jutro napisao na zidu parolu po uzoru na slavne dane revolucije koja je glasila:

“ŽIVOT DAMO – LIFT NEDAMO!”.

Neko je iduće večeri dopisao:

 “JE8EM TE NEPISMENA!”

Pojava lifta je zauvijek ubilježena i u antologiju primijenjene umjetnosti grada gdje je jedan brodski pjesnik (mislim da je Fikret DJ.) spjevao svoj poznati stih prvenstveno inspirisan liftom:

 “Prvi sprat, drugi sprat, treći sprat, e tu stanuje moj brat!”

***

Sanjam noćas. Ja opet u mom stanu u Lamelama. Odnosno stanu mojih roditelja. 50 kvadrata. Sedmi kat. Nekad sam znao i broj stepenica odozdo do ulaznih vrata. Ali pamtim broj stana. 29. Dvadeset deveti od trideset šest, ukupno. Na svakom spratu po četiri stana. 8 katova plus prizemlje. Volio sam taj stan, mada, ne bi bilo zgoreg, niti bih imao išta protiv da je bio malo veći. Mama je jednom rekla ocu da traži trosoban, da ima pravo na to, kako su ostali dobili, pa je nabrajala te ostale. Na šta je tata rekao:

– Koji će nam k… trosobni?!

Kad se otvore ulazna vrata, prvo na šta oči padaju bio je drveni tamno smeđi stočić na kraju prve polovine hodnika koji je inače išao na “L“ ili što bi “Balaš” reko “Na lakat”. Na tom stočiću je stajao drečavi zeleni telefon marke “Iskra”. Do njega, kao sveto pismo, mali crni blokčić sa svim važnim i nevažnim brojevima telefona, sve sa pinkalom išaranim elipsama, krugovima, trokutima i pitaj ti boga kojim još geometrijskim likova koje je korisnik aparata nesvjesno škrabao dok je pričao sa familijom, radnim kolegom, prijateljem ili prijateljicom.

Na trećoj stranici blokčića, taman prije početnog slova “A”, bio je, maminim rukopisom, ispisan recept za “srneći hrbat”. Malo neobično ime za kolač.

(Kružila je priča s kraja osamdesetih da je jedan poznati fudbaler i reprezentativac nakon što je iz provincije prešao u jedan klub “velike četvorke”, došavši u hotel sav gladan, naručio oduševljeno upravo srneći hrbat misleći – eto mesa, eto fina pečenja. Ali o tome ćemo drugom prilikom.)

Sa ulaznih vrata na lijevo nalazilo se kupatilo. Na zidu s desne strane, u ravnini očiju čovjeka prosječne visine, tri dugmeta. Jedno za paljenje svjetla, drugo za paljenje bojlera. Na trećem je bila sličica grijalice. Koju nismo imali.

Pritisnuti dugmad bilo je poteško, iziskivalo je određeni napor. Ponekad si trebao skoro slomiti kažiprst, a da bi upalio bojler. (Možda je to, kad malo bolje razmislim s ove vremenske distance, bila zapravo preteča današnjih sigurnosnih prekidača i štek doza. Preventiva da djeca, čeljad i otroci ne naprave kakav belaj.)

Prva s čim se susretneš pri ulasku u kupatilo bila je mašina za veš. Na njoj se nalazila neizbježna mušema, a na mušemi vreća “Faks Helizim” ili “Ava”. Kad se prašak potroši, pretvoriće se u krpu za suđe. Onomad, za onog vakta, ambalaža se nije automatski bacala u smeće, nego se zadržavala, nastavljala se koristiti u druge svrhe. Čaša od evrokrema bi tako postajala izvrsna posuda za svakodnevnu obiteljsku konzumaciju vode. Kutija za cipele bi bila idealno spremište za fotografije, a metalna okrugla kutija od keksa “ubila se” bila za igle, konce, dugmad, makazice i sve ostale “pizdarije” koje su se mogle natrpati unutra i koje nam vjerovatno nikad neće zatrebati, a gre’ota da se baci…

Do deterdženta bi obično stajao osvježivač prostorije “Miris pokošenog sijena”. Za poslije velike nužde.

Sastav osvježivača i direkcije za upotrebu istog bili su (pametni telefoni još nisu bili ni u mislima Stiva Džobsa) redovna lektira koja se čitala za vrijeme sjedenja na zahodskoj šolji. I dan danas da me usred noći iznebuha neko probudi, znao bi “od a do ž” izbiflati sve što na njemu (osvježivaču) piše. Čak se i vrste slova (fonta) sjećam.

I zbog njega, tog osvježivača, kad god bi brat ili ja išli u ćenifu, govorili bi jedan drugom:

– Odo’ pokosit’!

Do perilice rublja bila je wc šolja. Njih dvije bile su povezane pupčanom vrpcom. Odnosno sivim gumenim crijevom kroz koju je prolazila prljava voda. Šolju smo jednom morali mijenjati, jer se desio nemili incident.

Naime, tata je mom mlađem bratu rekao da uzme tešku kristalnu pepeljaru punu čikova i “baci” je u šolju. Što je brat i učinio. Bukvalno. Nije iz pepeljare istresao opuške, pa povukao vodu, nego je pepeljaru (sve sa ostacima cigareta) “rokno“ u šolju. I razbio je. Napravio veliku rupu.

Tata je potom došao da uradi uviđaj. Nakon malo razmišljanja, rekao nam je da ne smijemo povlačiti vodu dok se ne zamijeni šolja, nego moramo koristiti bokal. Onda nam je na licu mjesta pokazao kako. Nakon petnaest minuta ušao je u wc, obavio malu nuždu, pa (zaboravljajući šta se dogodilo) povukao vodu. I napravio poplavu biblijskih razmjera.

Do šolje se nalazi lavabo. Iznad njega viseća polica na kojoj se nalaze: čaša sa četiri četkice za zube, kaladont, mamin parfem “Tramp” ili “Charlie blue”, očev držač za žilete, pakovanje žileta i “Pino Silvestre”. Zelena staklena bočica u obliku šišarke. Nekad je zamjeni  “Brion”. A nekad i “Pitralon”.

Iznad police je pričvršćeno za zid stajalo četvrtasto ogledalo. Bog sami zna šta sam ispred njega, s maminom četkom za kosu umjesto mikrofona, otpjevao koncerata. I sam Bajaga bi mi pozavidio. (Ne znam da li ste primijetili, ali mi smo sve vrste britvica za brijanje i sve vrste zubnih pasti zvali “žilet” i “kaladont”, iako su to samo marke tih proizvoda. Kao što smo po istom obrascu džins hlače ili “farmerke” zvali – “rifle”.)

Do lavaboa se nalazi kada. Ćoškovi kade bili su okupirani sapunima i šamponima. Šampon od ovoga, šampon od onoga. Šampon od koprive je bio kućni favorit. Lijepo je mirisao, a i čuvao nam je glavu od gromova.

Iznad kade je bio njegovo veličanstvo bojler. On je uvijek morao biti isključen za vrijeme kupanja. Ne do Bog da se to zaboravi. To je bio veći grijeh od sjedenja na betonu, izlaska vani mokre kose i pijenja (oznojen i vruć) hladne vode. Mogle su se fasovati dobre batine od matere ako bi se u kadu pustila voda dok bojler još grije. Ili radi, kako se govorilo. (Ne znam za vas, ali ja, personalno, nikad nisam čuo da je neko od toga nastradao.)

Kad smo tek uselili u stan, mnogo ljudi je došlo na useljenje. Mama bi obično bila ta koja je, nakon rakije “dočekuše”, vodala goste po stanu. Svi su bili oduševljeni veličinom prostorija, rasporedom, dnevnim svjetlom, ili su se samo vješto pravili, reda radi.

Mama je uglavnom bila zadovoljna komentarima. Osim s jednim, kad joj je jedna dalja rodica rekla da joj je od cijelog stana najljepše u kupatilu. To mami baš i nije najbolje leglo.

Do stočića na kojem je stajao telefon bila su vrata koja se vodila u spavaću sobu. Sjećam se dobro bračnog kreveta i smeđeg kreveca u kojem je spavao braco. Onda sam jedne godine otišao u vojsku.

Kad sam se vratio sa davanja duga domovini, umjesto roditeljske spavaće,  dočekala me je studentska soba, u kojoj će budući inžinjer strojarstva (tojest ja) provoditi dana izračunavajući sile na kojekakvim nosačima i rješavati integrale iz matematike 1 i 2.

Naravno da soba nije pomogla. Pao sam godinu ko ništa. Ponovljenu godinu sam pohađao tako da sam svaki dan, umjesto na predavanja, išao u obližnji kafić. Samo sam pazio da dođem kući prije 3 sata, prije starog. On bi obično s vrata ulazio u moju dobu da se pozdravimo. Ponekad bi, vidjevši kako mi se oči cakle od “rogonje” ili “ožujskog”, beznadežno upitao:

– Zorane… učiš li ti šta?

– Učim, stari!

– Ma učiš ti k…. moj!

(Da, dobro ste primijetili, moj pokojni otac je, poput većine Bosanaca, gotovo u svakoj prilici, a njih je bilo sijaset, koristio riječ “k….” kao što bi neko drugi “dobar dan!”

Još jedna anegdota vezana za studentsku sobu se desila za posjete jednih porodičnih prijatelja koji su sa sobom poveli (i u goste doveli) nećakinju, derište od petnaest godine. Puljanku.

Te 1989. godine imao sa dvadeset godina. U to doba sam se smatrao vrsnim poznavateljem muzike, maltene rame uz rame sa Vrdoljakom ili Perom Lukovićem. Bio sam ponosan na svojih stotinjak (manje originala, više presnimljenih) kaseta. Pitam ja malu ima li kakvog ljubimca, da joj pustim, a ona će ti:

– Pusti Tracy Chapman!

Isusa i ti Boga, šta je to??? Mislim se je l’ Tracy muško ili žensko. A možda je i grupa, svakakvih imena ima. Moje opskurno znanje engleskog jezika (učio sam ruski u školi) ogoli me do kraja, navede na bezočnu laž:

– Aaaa, imam ti (ne spominjem od njega, nje, njih)… ali sam posudio prijateljici jučer…

– Dobro..onda pusti Tom Waitsa!

Uh…Tom je Tom. Muško. Tu ne bi trebalo dileme, ali to ujedno bi i sve što znadoh o njemu.

– Znaš šta – odgovorih ja njoj nakon kraćeg razmišljanja – pustiću ja tebi malo tvoje Puljane!

I pustim bend “Kud Idijoti”. I prođe to nekako.

(Kasnije sam Tracy zavolio. Waits još čeka na red.)

Iz studentske sobe sam prešao u primaću. Da, u snu se to može, prolaziti drito (što bi rekli Dalmoši) kroz zidove.

Sjedim na trosjedu. Lijevo i desno, malo ispred, po fotelja. Ispred trosjeda stočić. Na njemu veliki heklani stolnjak, na sredini masivna kristalna pepeljara, ona s kojom je mlađi brat razbio wc šolju.

Na suprotnom zidu regal. Duž cijele sobe. Od oka, pet metara dugačak. Ne vjerujem da je iz mnogo dijelova. Vjerujem da nijedan dio nije mogao u lift. Da se neko “otelio” dok ga stepenicama nije donio na sedmi sprat. Mislim da je to (preseljenje regala) bio glavni razlog zašto stari nije htio ići u veći, trosoban stan. Zapravo, znam to pouzdano, jer bih i ja danas tako rezonovao. (Nije krv voda.)

Na zidovima su tapete koje su nas dočekale kad smo se useljavali. Svi stanari u svim stanovima su imali iste tapete, tako da je svaka rođendanska slika nekog djeteta iz komšiluka imala istu pozadinu. Ako nema torte i slavljenika ispred nje kako duva u svjećice, niko sa sigurnošću nije mogao reći (zbog jednoobraznih tapeta u pozadini) ko slavi i u čijem je stanu proslava.

Iznad trosjeda na zidu je visjela slika Hame Fejzića, lokalnog slikara i očevog dobrog druga. Pitam se gdje li je ona sada, krasi li i dalje nečiji zid.

U regalu su bili kompleti knjiga: “Gordana”, “Grička vještica”, sabrana djela od Hemingveja i Erih Marije Remarka.

Neka dokona čitateljka ili čitalac bi rekao da je sve to – ništa neobično! Primaća ko primaća. I ko se ne bi složio? Ja bih prvi. Da nije još jednog detalja. U našu “gostinjsku” sobu moram dodati još jedan pozamašan objekat koji je zauzimao oko petine cijelog prostora i koji bi mogao bitno da promjeni čitalačko mišljenje sa početka ovog paragrafa.

Naime, lijevo od trosjeda, tačnije između njega, fotelje i zida, nalazio se još jedan isheklani stolnjak, brat blizanac od onoga na stočiću. Taj stolnjak je skoro cijelom svojom dužinom prekrivao zamrzivač od jedno 300 litara, koji se u narodu popularno zvao – škrinja.

O njenom sadržaju, o svinjećim polutkama, telećim glavušama, zamrznutim kesama mlijeka koje su, postepeno se zaleđujući u njoj, poprimale najneobičnije oblike, te često bivale idealno (smrtonosno) oružje primjenjivo na kakvog provalnika ili (nedajbože) nevjernog bračnog saputnika, također ću drugi put.

Trpezarija je bila uobičajena. Sudoper sa malim bojlerom iznad njega, vješto sakriven u kuhinjski elemenat. Na sudoperu, kraj pipe, prazna čaša od senfa. Iz nje svi pijemo vodu. Osim gostiju, za njih spremna čeka kristalna čaša iz kompleta koji su moji još 1969. godine dobili kao svadbeni poklon i koji se čuva ko oči u glavi.

Tu je još kauč na rasklapanje gdje su prešli roditelji nakon što su nam velikodušno prepustili svoju spavaću. Vitrina na jednoj strani i veliki sto sa šest stolica na drugoj. Pošto nas četvero nismo nikad svi zajedno ručali, nego je svako jeo kako bi dolazio iz škole ili s posla, sto je gurnut skroz do zida, tako da su samo tri stolice bile u svakodnevnoj upotrebi. Dvije su bile zarobljene uza zid, a ona šesta od koje se ne bi, da je stajala na svom prirodnom mjestu, moglo izaći na balkon, odnesena je u studentsku sobu. Na nju smo odlagali odjeću kad bi se presvlačili u pidžame.

Od “trpezarijskih anegdota” sjećam se kako sam jednom pomagao majci oko ručka, pa sam malim nožićem gulio krompir. Uzeo sam nasumice dva lista papira iz novina, pa sam na njih odlagao ljusku. Nisam ni obraćao pažnju ko je na slici koju je ljuska s još ostacima blata i zemlje polako prekrivala. Ali jeste moj otac. Samo je prišao, blago me ćušno iza ušiju, pa rekao:

– Jes’ ti normalan? Kud ćeš gulit krompir na slici druga Tita?!

Još se sjećam…kad mi se nešto ne bi svidjelo za ručak, a bio sam baš razmaženo derište, lako bih (kad mama ne gleda) prevario brata, pa bih mu u njegov tanjir krišom ubacivao dvije-tri pune kašike slatkog kupusa, mahuna, graška, kelja…

(Da, dobro pretpostavljate, nikako, u tim formativnim godinama, nisam volio povrće)

Špajz. U stvari, roditelji su od prostorije koja je trebala biti kuhinja napravili trpezariju, a od prostorije koja je zamišljana da bude špajz, napravili kuhinju. Ne znam sad koliko je to je trebalo tako, ali znam da su i ostali stanari pribjegavali istoj logici.

Sad kad razmišljam o tome skučenom prostoru, nije mi jasno kako je tamo stao frižider, šporet, donji i gornji kuhinjski elementi i kanta za smeće. Pade mi na pamet ona čuvena reklama iz tog doba “Mala soba 3 sa 3, a šta u nju staviti, lako je za razmještaj, ako imaš namještaj”. Uglavnom, sve je to nekako stalo. Ne baš po “Feng Shui” pravilima, al’ šta ćeš, snalazi se kako znaš.

Balkona se sjećam po električnom roštilju i pečenim batacima natrljanim vegetom. Nikad ja slađe piletine nisam jeo. Normalno, “ako ostane šta kad gosti odu”. (Ako moja stara bude ikad pročitala ovaj tekst, prebiće me zbog ovoga.)

Isto tako se sjećam kako sam pomagao ujaku kad je pričvršćivao dvije metalne štange na vrh balkonskih gelendera kroz koje će se provući plastične sajle, pa će sve to služiti za prostiranje veša.

Ja sam trebao pridržati tu (jedno 7-8 kila tešku) štangu dok je ujak radio nešto drugo. Kažem “trebao”, jer nisam. Štanga mi je ispala iz ruke i slobodnim padom “ljosnula” sa 24 metra visine i udubila, napravila poveću “rošu” tačno ispred ulaza zgrade. Da je štanga prizemljila na glavu nekog komšije, ubila bi ga na licu mjestu, a moj bi ujak (pošto sam ja bio maloljetan) završio u Zenici.

Kako pomislih na Zenicu u tom svom snu, tako čuh alarm koji me i probudi. Valja ustajat, danas je utorak, radni dan.

***

Na kraju ne bi bilo zgoreg da objasnim razlog svog odlaska, mada ga, vjerujem, svi možete i pretpostaviti. Rat!

Još uvijek se sjećam, kad smo bili djeca, kad je u našem naselju, od teške bolesti, umrla djevojčica koju smo zvali Buba. Svi smo danima bili u šoku. Cijelo naselje. Pamtim i kad je dječak Dženo umro od sepse nakon operacije. Isto bol i nevjerica.

A onda je došao rat. U kojem se rijetko umire, a mnogo gine. I ginulo se, nažalost, i u našem naselju. U našim Lamelama. Na ovaj ili na onaj način. Da je samo jedna osoba malo ranjena, okrznuta, bilo bi previše, a ovako je užas i katastrofa.

I dan danas mi izlaze lica komšija kojih nema više među nama. Moj imenjak Zoran iz Lamele C, Samir, čika Sveto i teta Petra, Davor iz Lamele B, Anto i Sabrin iz Lamele A3, Igor iz Lamele A1. Osam života. Oprostite ako sam još nekog zaboravio. Memorija polako izdaje…

Recimo da je u svakoj od pet zgrada bilo trideset stanova. Pet puta trideset je 150. Uzmimo da je u svakom od tih sto pedeset stanova živjela porodica od četiri člana. Četiri puta sto pedeset je 600 komšija i susjeda, komšinica i susjetki.

Ja Lamele (600 komšinica i komšija) uzimam često kao neku mjeru, kad treba da odredim srazmjer nečega. Naprimjer, na koncertu Severine bilo je 6000 posjetitelja. Proračunato po mjernoj jedinici “lamele”, to je deset punih naselja na tribinama.

Ali ponekad se, takav je život, računaju i strašni događaji. Prije izvjesnog vremena je u samo jednom napadu u Gazi ubijeno 400 ljudi, mahom civila, žena i djece. Dvije trećine, 67%  mog nekadašnjeg naselja ode bez povratka u jednom danu. I nikom ništa.

2013. godine sam zadnji put imao susret sa Lamelama. U stan nisam išao, nije više naš. Kao što više nisu ni naše Lamele, ni naš Brod. I možda je dobro da je i izgubio ono Bosanski ispred sebe, jer malo toga ima išta zajedničkog sa onim prijeratnim. Kao što i Bosna danas nije ni “B”od one koju sam jednog jutra u ranu zoru septembra mjeseca, 1991. godine (čini mi se što vrijeme odmiče i bliži se kraj odlaska na neko “bolje mjesto”) zauvijek napustio.

Eto, nadam se da su neki i dogurali do kraja ovog podužeg teksta i da im se svidio. Hvala svima na čitanju.

Starim se dizalom uspinjem ka katu, jednog od riječkih nebodera, za koji nisam ni siguran gdje se točno nalazi; znam samo da je negdje “gore” – samo što “gore” čini podosta katova, a stati na svaki niti bi bilo praktično niti logično. Njemu se sve to čini (prije svega) kao gubljenje vremena – ma da znam da je u isto vrijeme i čista, nužnost, sudbina, usud – ma kako mi to zvali, tako mora da bude i ne može da bude drugačije: u tome je jedino i poanta. Noge mu se tresu, dok staro i socijalističko dizalo poskakuje vozeći ga prema jednom od katova (još uvijek nije znao kojeg). Pod poda čudno miriše – ovako na prvu, čini se da se radi o mokraći. Misao bi mu radije pošla tim putem i pokušala dokučiti otkud ona u jednom gradskom dizalu negoli se bavila onime što ga čeka na katu ka kojem ide i što će tamo morati da kaže. Mora da je pas, pomislio je u sebi dok je hipnotizirajuće gledao kako se katovi mijenjaju na prikazivaču. Dizalo najednom stane – naprasito kako tako održavano dizalo umije i da krene, te u njega uđe vlasnica sa psom. Pas podigne nogu, no nasilnim i vehementnim potezom vlasnica ga spriječi u naumu. Sve mi je bilo jasno. Ona je doduše isto kao i ja primijetila viskoznu tekućinu na podu – promrmljala si je u bradu (nešto u duhu toga) da se jedan od migranata pomokrio; kao da sama sebe to pita, odlučujuću simultano u glavi hoće li zaključiti na tu tezu ili ne – kada je kimnula, bilo mi je jasno da je to za nju bilo kako je bilo i da nema smisla da ju pokušam uvjeriti u suprotno. Izašla je na sljedećem katu a u lift je ušla upraviteljica zgrade – vidio sam to po načinu na koji ju je pozdravila, pozvala se na titulu ali hladno i proračunato kao da je više “mora” pozdraviti negoli to zaista i želi. Upraviteljica je jedva čekala da lift se ponovno vine u vis, i pogled joj je cijelo vrijeme bio na likvidu – pa na meni. A ja nisam znao hoću li se braniti (barem nešto reći) ili ću samo skrenuti pogled – učinio sam oboje, a ono što sam i izrekao bilo je toliko sinkopirano da me se prepala, pa za ostatka vožnje niti je mene gledala niti mrlju na podu – pogled joj je plesao po lošem stanju lifta, a on je odista poput kakvog krhkog i nepodmazanog mehanizma iznovice hroptao i zastajkivao. Da je čovjek, bio bi na smrti. Nju je to vidno brinulo, promrmljala si je u bradu “Što ću, kada novaca nema” potom je šutila ostatak vožnje. Držala se kao da je cijeli svijet njen, no osjećao sam da je suprotno – nije ona bila puno starija, ali je bila dovoljno da je oslovljavam sa “Vi”. Kako nisam znao gdje točno trebam ići, palo mi je na pamet da bi – potencijalno – beskrajnu vožnju dizalom moglo prekinuti to da je pitam na kojem je točno katu osoba kojoj se vozim. To sam učinio, jer sam bio primoran – ili će biti tako ili iz ovog voza neću da izađem do smrti, mislio sam si. Na moj spomen “toga” imena i prezimena, dalo se vidjeti po tome kako joj je lice zaplesalo da je odgovor imala “odmah” ali mi ga je tek dala nakon farse (u koju ni ona sama nije bila vjerovala) a cilj koje je bilo (valjda) mene uvjeriti u to da ona se zaista ne sjeća “dotične” osobe. Saznao sam kat, i pritisnuo tipku “7”. Sve sam tipke stisnuo eto osim te. Ona je izašla nešto prije mene. Preda mnom su se tako našla drvena vrata, stan broj “7”. Imao je zvono, ali nisam bio siguran je li bolje kucati ili zvoniti pa sam ostao tako stajati pred istima neko vrijeme. Kiša je tapkala po staklu – to je davalo ritam mom čekanju, koje je zbog naznake prolaska vremena činilo se duže negoli zaista bilo je. Čulo se šuškanje iza vrata, netko se kretao prema njima – posvema nespretno, i tromo. Taj je netko potom, kada im se sasma približio, kopao debelim prstima po kristalnoj zdjeli u kojoj je između mnošte ključeva tražio onaj – pravi, stana – pretpostavio sam. Potom, trebalo je i nešto vremena dok ga nije (pravilno) postavila u bravu i smogla snage da ga okrene. Vrata su se krenula zakretati, i pred mnom se našla pognuta starica, koja je gledala u pod. Pridržavala se za elemente kako ne bi pala. Tada sam, u pozadini, prekorameno, vidio tu zdjelu od kristala – murano staklo; isti takav luster imala je moja nona, ono se prepoznaje po tom (karakterističnom) smaragdnom presijavanju. Njen se (doduše) raspršio u tisuće komadića kada sam ga kao dijete (odista, ne misleći ništa loše) u naletu čiste mahnitosti igre, spustio ka zemlji. I dan danas, dok čisti – pričala mi je – zna da ih nađe, a prošlo je već, i previše, godina od tada.

Nona, tako sam zvao majku od oca. Baka, od majke. Obje su mi bile i jedno i drugo (logikom) samo je nekako eto ova jedna strana bila više bodulska pa je takvo imenovanje, ostalo. A i karakteri su im bili različiti: dobra starica i ona kojoj je samo maska bila “dobra“. None više nije bilo, ostala mi je – baka. Samo što me baka nikada zapravo nije “vidjela“. “Gledala“ me je, to stoji – ali “gledati“ i “vidjeti“ nije niti može da bude, isto. Tko “gleda“ znači da te koristi samo da bi njemu bilo bolje pa je na tebi da reagiraš kako on hoće, ne da kažeš (iskreno) i što zapravo misliš. E sada “vidjeti“ tome je sasma suprotno, tko “vidi“ on ne koristi ikoga već samo sluša (ironično, zar ne?). Većina ljudi “gledaju“ kao one gospođe iz lifta, a “vidim“ (ponekad, čini mi se) samo Ja.

Ta je starica tako, posvema mehanički, postavila neke kekse na stolić u dnevnom boravku te sok u tetrapaku – keksi su bili punjeni voćem, i u soku su bili pravi komadi; voća. Ona ni dan danas nije znala da voće ne volim, pa je uslijedilo to da ja išta od toga bio sam spreman okusiti, ali su me njene na prvu tople oči a na drugu izrazito hladne i proračunate tjerale da nešto o istome kažem. Nasilno je gurala sve to preda me, a ja sam (što sam pristojnije mogao) odgurivao od sebe ka rubu stola – samo što sve nije palo po podu, ali nije. Uvijek kada bi išli do nje, ja bih bio u nekom društvu – sada sam prvi puta bio, sam – pa bi “to“ društvo i odradilo komunikaciju s njom, ja bih šutio. Ah tako je bilo od malena, njen me muž više volio. Uvijek je to grljenje nje s moje strane bilo više kurtoazija doli iskrenost – ali i ona je zagrljaje odrađivala, u cijelom mom životu nikada me nije zagrlila s dvije ruke samo s jednom. Nismo se podnosili, samo što sam ja na odgovarao šutnjom i pognutom glavom (od malena) a ona, pretjeranom ljubaznošću i igranjem uloga. Volio bih da nisam toliko pristojan, jer rijetko što od misli (ovakvih) sam joj i rekao – za nju, ja sam bio “puko“ povučen i samozatajan. Tako su me, njoj, opisivali i roditelji. Dugo sam se dvoumio oko dolaska, to jest, ne bih ni bio došao da me nisu prisilili – preklinjali me na koljenima (vlastiti roditelji) jer eto više nisam mogao reći da idem kod nje pa otići kod one koja mi je zapravo bila i draža. Nje nije bilo. I pošao sam bio, prije nego sam je došao, na njen grob; podno visokog drveća od kojih su neka i popadala od silovanja oluja. Osjećao sam se kao da izdajem grob – jer eto idem kod jedne osobe samo jer druge nema, čak sam i razmišljao da ne odem (i to ozbiljno) i da umjesto toga sjednem pokraj njenog groba i pričam sa zrakom – no ipak to nisam učinio. Želio sam da njeno vrijeme bude samo za nju, pa sam (dostojanstveno) stao pred njen grob (ma da nisam bio vjernik, bio sam filozof) i izmolio sam svu silu riječi u koje nisam vjerovao – samo jer ona, eto je. Nitko me nikada nije uspio pridobiti da budem vjernik, političke države Vatikan – ona eto je, i to samo tako što mi je rekla “Ja te ne silim, ali eto meni bi stvarno značilo“. Jednom mi je to rekla, a pamtit ću to dok sam živ. Polis, grad-država – tako sam uvijek mislio o istome i da mogu, da sam iole utjecajan (zapravo) na ovom svijetu, radije bih bio pripadnik koje sekte kojom predvode umjetnici, znanstvenici i filozofi (a bilo ih je kroz povijest, samo čini mi se da danas ako ih i ima nije to više to) doli član vatikanaša. Ali iz ljubavi prema njoj, sve sam te riječi izrekao kao da jesam, prekrižio se i napustio grob. Bio je jaki vjetar, a ja sam joj bio zapalio svijeću (nisam vjerovao u sijalice) tako da logično je da se ugasila (ako ne prije) onda kada sam prekoričio portal groblja. Gledao sam staklo i kako vani miješaju se vjetar i kiša, kao i svaki pravi grad (do mora) i Rijeku su puhali i bura i jugo – samo što ta mikstura nije bila samo ona prirodnih procesa već i sukob mojih misli, mržnje i prijezira jer je eto ona živa a kriva je pod zemljom. Kada sam vratio pogled na nju, a tada je i nestalo tog neugodnog zvuka koji staklo nije suviše zagušilo jer je bilo slabo ona je isto bila pognula pogled. Nastala je tišina, čak mi je došlo da i zagrizem koji kolač ili ispijem koji gut. Nisam. Ona je uzdahnula. Da su moji ovdje, našalili bi se u smjeru toga da je ona napravila te kolače, ne kupila – i ja bih se tada nasmijao, ali samo jer sam bio nota u njihovom simfonijskom zapisu koji bi bez tog toga od dura postao mol. Nije ona bila kriva što je ostala, i što sam ja ostao – niti što je ne volim, jer tako ima mnogih ljudi koji bi ju upravo takvu i voljeli; ali nemaju je ti za baku nego ja. Time neka je! Nosite ju! Mislio sam, kada je ona podigla pogled – po prvi puta u mom životu ona me pogledala iskreno i ne patvoreno, hladnim i proračunatim očima (kakve je uvijek i nosila) to me dočekalo nespremno, a moja reakcija bilo je zagrizanje jednog kolačića – bio je odvratan, ali od straha nisam imao nikakvu ekspresiju na licu, samo u mislima. “Meni je žao da nje više nema“, počela je, i pritom se nekako pomirbeno i nužno namještala na tom naslonjaču nasuprot mene koji joj je bio očito neudoban “No, neki ljudi nemaju ni jednu baku živu – a ti imaš, mene. I ja imam tebe (rekla je te potom, zapalila cigaretu – čikopernicu je izvukla ispod stola), a kada se već imamo, onda je red da se imamo iskreno; ti si svršio studije, a nikada nisi radio u struci, ona te u tome podržavala, čak te i financirala kada roditelji više nisu htjeli. Živio si kod nje, ali posao nisi tražio. Ti si slikao, a te slike nisi nigdje prodavao – i danas niti imaš staža niti imaš karijeru. Ona je šutila, ali kada smo pričali o tebi, zvučala je zabrinuto (povukla je novi dim), naravski, to ti nikada nije govorila (istresla ga u pepeljaru). Prošlo je i previše vremena, nije sramota sam sebi priznati da si podbacio i da je krivo bilo slijepo slijediti dječačke snove. Nisu snovi za svakoga, nekima i to rijetkima to pođe od ruke, no previše nas je na svijetu i mnogima – ne. Tebi nije pošlo i ti si, moj unuče, odlučio živjeti u vremenu bez vremena gdje maštaš o tome da je. Lijepo je o tome pisati i tome se nadati, ali nije lijepo lagati. (Ja nisam ni znao da su njih dvije pričale, a tim manje da su o meni – ma da nisam mogao biti siguran ni radi li se o manipulaciji ili o iskrenosti pogotovo jer ju je stalno naglašavala bila) Iskrena sam jer te volim jer mi je stalo, a trebalo bi i tebi biti. I jer imam okvačenu o zid tvoju prvu sliku – žvrljotinu iz djetinjstva koju je pokojni dida prozvao Picassom, a zapravo je samo posljedica tvoje neuravnoteženosti energije ma kako se god zvala ta dijagnoza (povuka je novi dim). Zato, razgovarala sam s tvojim roditeljima i svi se slažemo da tim prije moraš naći posao, ali i djevojku – mi smo u godinama i ne treba nam besposličar na grbači. Eto, tako stvari zapravo stoje, unuče dragi (istresla je novi čik). Dide nema, ni none nema, a ja ne želim živjeti u tvojoj laži. Ti mi zamjeri ili nemoj, ali se trgni i jednog ćeš mi dana biti zahvalan. Ta slika (pokaže na sliku u hodniku, iza nje) to ti samo šteti, lažna je nada, pa te molim da ju uzmeš i baciš u peć“. Prestala je govoriti, a meni pogled kao da se sve više i više približavao toj slici na koju se referirala, to nije bilo Picasso istina je jer Picasso je jedan i danas čini mi se da je to samo niz nekih boja i oblika poredanih po dječjoj logici, dida (tu je bila u pravu) bio je jako ponosan na nju i čim sam je naslikao (bio je slikar pa je u njega uvijek bilo i štafelaja i boja) odmah je maknuo nekog potpisanog slikara (prijatelja) i na njegovo mjesto okvačio moju sliku, u šali je rekao “Dok sam ja živ, nitko ovo neće micati“ ali umro je i eto ja sam je sada bio držao u rukama, prvi put skinutu sa zida nakon svih tih godina – dao ju je i uramiti i paspartuom okviriti da to malo platno izgleda monumentalno i “kao“ važno, a njoj je očito uvijek smetalo. I sada su se u mojoj glavi našle razlagati slike te starice kako stari uz sliku koju prezire, i kada god pored nje prolazi ona gunđa – po prvi puta u životu bilo mi je jasno da ne mrzi ona mene već tu sliku. I da ju bacim u peć i poslušam ju da bih imao nonu koja me voli; pogledao sam čas nju čas peć (u susjednoj sobi), njoj su oni keksi i sok očito bili po volji jer si je bila uzela više i ispila nekoliko čaša, dok je u pauzama od gozbe povlačila dimove koji su se zadržavši se u zraku činili cijeli jedan sustav i njegovu logiku.

Pogledao sam tu peć, u kutu, između kuhinjske garniture. Bile su ponude da se prijeđe na centralno grijanje, i od svih zgrada jedino je njena tu činila svađe i probleme – prošla upraviteljica od silnog pritiska staraca (za koje bi najradije da svi pomru) dala je otkaz i došla je na njeno mjesto žena koju sam maločas, sreo u liftu. Stara zgrada, stari ljudi – šta će da slušaju one mlade? Stajao sam ispred peći, u rukama čvrsto držao Didin okvir. Dvoumio se, kada se opet začuo onaj vjetar koji sam čuo kada sam ušao u stan. Ona je čekala zvuk koji se javlja kada nešto gori, bez obzira na godine (znao sam) čula ga je perfektno. Zvuk kojim vjetar bičuje kišu, postao je glasniji i od mojih misli i meni su se opet oči izgubile u tom kaosu (a opet, redu). Tada, nije mi bilo više do toga da joj sve kažem što sam mislio, a niikada nisam rekao. Otišao sam i nikada se nisam vratio. Sliku sam ostavio pokraj peći. Gledajući to prelijevanje boja, oblika, zvukova i kontrasta koje je činila grmljavina – samo sam mislio o tome kako je jedna moja dječačka slika sve to uspjela da uhvati, a one moje “zrele / odrasle“ nisu joj bile ni do koljena.

Tada, odlučio sam slikati kao dijete i nedugo zatim i postao (u punom smislu te riječi) Slikar. Ako ima neba, mora da se Picasso i Dida na sve ovo srdačno smiju dok se goste, na gozbi najdužeg stola…