Lesja Ukrajinka, Na moru. Pripovijetke. Izabrala i priredila Tanja Maljarčuk

Rođena 1871. u Svjahelu, u Volinjskoj guberniji, dijelu tadašnjeg Ruskog carstva, kao Larisa Kosač, Lesja Ukrajinka je najznačajnija spisateljica ukrajinske moderne. Od ranog djetinjstva stigmatizirana bolešću, ona kao i da tim teškim uvjetima života signalizira užase kroz koje podijeljena Ukrajina prolazi u 19. stoljeću. Kao djevojčica od dvanaest godina oboljela je od tuberkuloze kostiju, koja se proširila na pluća s tipičnim simptomima: kašljanje, otežano disanje s gušenjem, gubitak težine. Kasnije joj je napadnut i urogenitalni sistem s upalama. Budući da je potjecala iz prilično imućne obitelji, mogla je spas od tih teških tegoba tražiti u europskim lječilištima, ali i drugdje, u potrazi za suncem. Pronalazimo je na Jalti, u Batumiju, u Egiptu. Pedagoška putovanja, ako ih tako mogu nazvati, vode ju u brojne europske metropole, Beč, Berlin, Pariz, St. Petersburg. Lesja Ukrajinka odrastala je u okolnostima koje su joj omogućavale iznimno obrazovanje. Ujak joj je bio Mihajlo Drahomanov, jedan od najznačajnijih ukrajinskih povjesničara koji je, u bijegu od carističkih progona, utočište pronašao isprva u Ženevi, a potom kao sveučilišni profesor u Sofiji. Poznavala je devet jezika, između ostalih i sanskrt, a prevodila s engleskog, njemačkog, francuskog, ruskog, talijanskog… Prve je pjesme objavila s dvanaest godina, a sabrana joj se djela sastoje od dvanaest tomova, od kojih su četiri iznimno razgranata korespondencija. U povijest je ukrajinske književnosti ušla prvenstveno kao pjesnikinja. Pjesma koju, veli nam Tanja Maljarčuk, u Ukrajini zna svako dijete, nosi naslov „Contra spem spero“ (Nadam se protiv svake nade, 1890). Pjesma je to patriotska, nošena ljubavlju prema domovini te tako slična patriotskoj poeziji pisanoj kod svih slavenskih naroda koji su se nalazili pod imperijalnom vlašću. Istinski je prodor doživjela s dramom Лісова пісня (Šumska pjesma, 1910.) u kojoj miješa folklorne i bajkolike elemente s dubokim filozofskim značenjem, prožetim, čak, i autobiografijom. Uspjeh toga komada zaslužan je i za veličanstveni ispraćaj autoričinog posmrtnog kovčega koji je dovezen u Kijiv nakon što je Lesja Ukrajinka preminula, 1. kolovoza 1913. u gruzijskome Suramiju. No ono što je ostalo prikriveno, zaboravljeno jest njezina proza – koju sada upoznajem, zahvaljujući Tanji Maljarčuk, u njemačkome prijevodu. Razlog je toga zaborava prozaičan, a ipak tako tipičan. Nestor ukrajinske književnosti, Ivan Franko, promatrajući svijet književnosti sa superiorne i arogantne pozicije, obznanio je da se talent Lesje Ukrajinke nalazi u njezinoj poeziji, a da joj je proza manje vrijedna. I što je najgore, veli nam Tanja Maljarčuk, Lesja je doista povjerovala svome cher Maître i počela promatrati svoje prozne tekstove kao drugorazredne. Koliko su se i ona i Franko prevarili u toj procjeni svjedoče i pripovijetke skupljene u izboru Na moru. Pa da vidimo o čemu je u njima riječ.

Prvo što upada u oči jest čudnovata mirnoća pripovijedanja. Lesja Ukrajinka kao da za uzor ima Čehova i njegove pripovijetke kada prepliće svoje pripovjedne linije. Najočitije je to u pripovijetci Na moru koja i prostorno priziva ruskoga spisatelja. Radnja se zbiva na Krimu, u Jalti, čuvenom odmaralištu imperijalne više klase. Radnja je de facto nepostojeća. Pripovjedačica u prvom licu nalazi se na odmoru i provodi dane u manje ili više dosadnom okolišu. Jednoga poslijepodneva posjećuje Alu Mihajlovnu, poznanicu koju na Krimu brinu potpuno druge stvari. Njezin je cilj beskrajno koketiranje s raznim muškarcima koje provocira ili, pak, dopušta da je oni provociraju. Između toga nalaze se čajanke, posjete kavanama, slušanje glazbe u paviljonima, šetnje kroz perivoje… U jednu riječ, sve ono što ispunjava klišeje o blagoj dekadenciji više klase s kraja devetnaestoga stoljeća. Život protječe mirno, a unutarnje se nezadovoljstvo pripovjedačice da otkriti tek u ponekom ironičnom komentaru ponašanja Ale Mihajlovne. U ovoj se pripovijetci kao pod uvećavajućim staklom promatraju centralni momenti pripovjedačkoga umijeća Lesje Ukrajinke. Njezine se teme isprepliću oko nekoliko motiva koji se ponavljaju u različitim konstelacijama. Jedan je od najbitnijih žensko prijateljstvo sa svim zapletima i zamkama koje sobom nosi. Drugi svakako tjeskobna usamljenost, najzanimljiviji, možda, beskrajna ljubav prema prirodi koja vrhunac doživljava u opisima koji se kreću između romantičnih, s idilom kao okosnicom, i realističnih, u kojima priroda pokazuje svoju neugodniju stranu. More iz naslova pri tome igra središnju ulogu. Poslušajmo riječi kojima se pripovijetka otvara: „Često, kad sam ležala direktno na moru, ispod stijene koja se nadvijala nada mnom, i promatrala uzburkane valove i svijetli horizont, činilo bi mi se kao da sam stupila u neku zemlju u kojoj nikada nije bilo ljudi ili ih više nema. Moram priznati da mi je taj san bio drag. Mizantropija nije u mojoj naravi, ali ponekad se desi da želim pobjeći od ljudi, upravo zato da ih ne počnem mrziti. Nekada sam čula da samo priroda, krajolik, bez ljudi, liči na okvir bez slike; ali povremeno mislim da liči na sliku bez mrlja.“ Tako se cijeli uvod vrti oko slike prirode bez ljudi, blagotvorne usamljenosti, osjećaja jedinstva s okolišem u kojemu nitko nije potreban, u kojemu se biće stapa s prirodom te tako nastaje harmonija, neovisna o vanjskim utjecajima. Poremećuje je pojava ljudi. Njihov ulazak na scenu unosi nemir, ma koliko neosjetan, nisu to tektonski poremećaji, tek mali udari koji, ipak, znače udaljavanje od uzvišene mirnoće kojom se priroda odlikuje kada je se ostavi samu, s jednom promatračicom, sposobnom da prodre u njezinu suštinu. Tako se nakon turbulencija koje to nisu pripovijetka privodi kraju izletom pripovjedačice na pučinu. „Široko je nebo govorilo s morem vatrenim riječima, a more je svečanoj noći pjevalo svoju moćnu, uzvišenu, vječnu pjesmu.“

Pripovijetka Prijateljstvo sročena je u drukčijem tonu. Ona nudi i drukčiju temu,  s drukčijim naglaskom. Ako je prethodna težila ka dosezanju harmonije između pojedinke i veličanstvene prirode, druga se usmjerava na socijalnu problematiku predočenu kroz prizmu odnosa dvaju djevojčica koje se nalaze na putu sazrijevanja. Jedna, Jusja, je plemenitašica, druga, Darka, pripadnica niže klase, njezini su roditelji kmetovi na imanju koje pripada plemićkoj obitelji. Nejednaka veza ne sluti na dobro, njezina trajnost je već unaprijed isključena, ali je obje djevojčice uživaju dok je tu i dok je okoliš tolerira. S odrastanjem se situacija nužno komplicira. Mala plemenitašica dobiva guvernantu, Njemicu gospođicu Theresu, s kojom nitko u obitelji ne može pronaći zajednički jezik te stoga uskoro i napušta kućanstvo. Zamjenjuje je Sonja, djevojka iz nižeg staleža i nećakinja upraviteljice imanja, Poljakinje gospođe Kaczkowski, koja u svakom slučaju pripada staležu višem od Darkinog. Ona doista uspijeva utjecati na svoju štićenicu u tolikoj mjeri da dolazi do lomova unutar nejednakog prijateljstva. I u ranijem je protoku pripovjednog teksta pripovjedačica paralelno pratila zbivanja u dva domaćinstva – sirotinjskom Darkinom i bogataškom Jusjinom. U ovome segmentu, koji uvjetno mogu nazvati polariziranjem, cijepanje je nedvosmisleno, a razlog tomu je što njegovom „žrtvom“ postaje i jedna od dvije protagonistice – Jusja. Ako se od guvernante uspješno branila, pred moćima Sonjinog iskustva je bez mogućnosti pružanja otpora. Poput kakve osmotičke membrane, Sonja ju stavlja pred zavodljivi izbor: ili sa mnom u veliki svijet ljubavi, mode, (hinjene) otmjenosti, ili u divljinu s Darkom, neobuzdanu i nekultiviranu avanturu, bez profinjenih manira, u krajnjoj liniji – bez izlaza. Nije teško pretpostaviti u kojem će se pravcu Jusja kretati. Iskušenje je prejako, staro prijateljstvo (ne treba zaboraviti – pripovijetka se tako zove) je odbačeno, novo sa svim primamljivostima i iskušenjima prihvaćeno. Osobito su vješto komponirane scene u kojima se susreću Jusja, Darka i Sonja. Kao na primjer ona u kojoj njih tri skupljaju divlju metvicu. Po povratku kući pletu svibanjske vijence, a Sonja optužuje Darku da je sve napravila pogrešno i pokvarila rukotvorinu. Zanimljivo je promatrati kako se Lesja Ukrajinka poigrava jezicima u svrhu prikazivanja socijalnih razlika. Poljski je jezik statusni simbol, Sonja ga koristi kao materinji, a Jusja ga preuzima, povodeći se za njezinim primjerom, kako bi potencirala vlastiti viši status te tako naglasila razlikovanje od Darke. No Sonji to nije dovoljno. Ona mora dobiti potvrdu da je Jusja prekinula svaku vezu s Darkom. Ona priređuje stereotipiziranu scenu s plakanjem i naknadnim pomirenjem, njih dvije prelaze na ti i time se prijateljstvo, bar na prvi pogled, definitivno učvršćuje. No koliko će ono trajati? Prekid je iznenadan i nemotiviran: Sonja mora napustiti imanje, ne pruža nikakvo objašnjenje za svoj odlazak, očito je da je na to prinuđena od strane poslodavaca. Zašto? Odgovora nema. Ostaju Jusjine suze koje se čine neiscrpnima, ali se takvima zapravo samo čine. Već poslije nekoliko dana život postaje normalan, bez Sonje i bez Darke, ali s drugim brigama. U prvome je redu proslava šesnaestoga rođendana i konačno stupanje u vremenski ovjerovljeno djevojaštvo. Darka je uvijek u blizini, pomaže oko kuće, ali pravoga kontakta između dvaju bivših prijateljica nema. Klasa je pobijedila. I to bi bilo sve. 

Ali u pozadini ostaje nešto prikriveno. I Na moru i Prijateljstvo u središte (jedva postojeće) radnje stavljaju žensko prijateljstvo koje se nalazi na rubu prelaženja granica dozvoljenoga. U kolikoj je mjeri proza Lesje Ukrajinke homoerotska? Taj se moment, kao bitan faktor njezine poetike, ne smije zanemariti. I biografski podaci govore u prilog tezi. Ljubavni je život velike ukrajinske spisateljice blago rečeno ambivalentan. S jedne strane stoje nesretna ljubav prema bjeloruskom revolucionaru Siarhijeu Mirašinskom i kasni brak s neupadljivim etnografom Klimentijem Kvitkom iz kojih se mogu izvući zaključci o heteroseksualnosti autorice. S druge prepiska s suvremenicom i sljedećom iznimno važnom predstavnicom ukrajinskog modernizma Olhom Kobiljanskom koju je u svojoj briljantnoj knjizi Diskurs modernizma u ukrajinskoj literaturi (1997) analizirala Solomija Pavličko. Rezultati objavljeni u toj knjizi izazvali su priličan skandal na ukrajinskoj kulturnoj sceni. Spisateljicu koja je u svijesti nacije postojala kao lučonoša vatrenoga patriotizma predočiti kao ženu odanu lezbijskoj ljubavi – bilo je to više no što je patrijarhalno ukrajinsko društvo moglo podnijeti. Dilema o homoseksualnosti nije razriješena ni danas. No njezina proza ostaje svjedočanstvo prisutne, čak i ako prikrivene, homoerotike. Ukrajinka se tu nalazi u situaciji u kakvoj su bile Emily Dickinson ili George Eliot. Bilo kako bilo, njezin je modernizam, svakako zahvaljujući i Solomiji Pavličenko, prepoznat kao ishodište struje u ukrajinskoj književnosti suprotstavljenoj patriotsko-nacionalnom modelu otjelotvorenom u poeziji Tarasa Ševčenka. Na jednoj strani romantizam s rodoljubnim budnicama, na drugoj feminizam, prefinjena osjetljivost, homoerotika. Promatrano u tome kontekstu nije nimalo čudno što konzervativna strana u ukrajinskoj znanosti o književnosti priznaje samo onu Lesju Ukrajinku koja se uklapa u unaprijed propisanu povijest, a svako se odstupanje od nje vrednuje kao izdaja nacionalnih interesa.

Preostalih pet priča u izboru Tanje Maljarčuk bitno su kraće od dvije što sam ih dosada predstavio, no to ne znači da im je vrijednost manja, dapače. Svaka od njih kao da predočava jedan od segmenata bogatog književnog interesa autorice. Prvom se Lesja Ukrajinka usmjerava na simboličku varijantu modernizma. Pod naslovom Noćni leptir opisuje se biće koje „nikada nije vidjelo svjetlo“, koje to želi po svaku cijenu i stoga je spremno izgorjeti a da ipak doživi ono što ga toliko privlači. Naivno, zar ne? Ali ne smijemo zaboraviti da imamo posla s tek osamnaestogodišnjom spisateljicom. Pripovijetka Sreća sa znakovitim podnaslovom Jedna legenda naslanja na jednu od Ukrajinkinih omiljenih tema: folklor. Tek stvoreni svijet nalazi se u stanju apsolutne savršenosti. Ljudi su sretni i kreću se kroz idilične prostore. No zli duh je skriven u svojoj rupi u zemlji i u pravilnim ritmovima donosi neku novu pošast na zemlju. njegov je posljednji čin stvaranje čudesnoga bića koje naziva Srećom. Prvi ga vide pastiri koji opjevaju njegovu ljepotu; potom i ostali koji se daju u potragu za njom. No što je više traže to im se više izmiče. Na kraju se na cijelome svijetu čuje samo zov za njom. „Od toga vremena više nije bilo mira na zemlji, divni san Boga je postao taman. A zli se duh radovao svome djelu.“ Opet u drukčijem tonalitetu konstruirana je pripovijetka Grad žalosti. Siluete. U njoj Lesja Ukrajinka pokazuje poznavanje aktualnih trendova, ovaj put psihoanalize. Pri tom se služi i diskursom znanosti. Pripovjedačica se nalazi u ludnici (naziva je „gradom žalosti“) u kojoj promatra bolesnike što joj pruža ambivalentne osjećaje – strah i radoznalost. Najzanimljiviji je profesor s kojim vodi iscrpne razgovore i koji joj sam ispisuje svoju dijagnozu definirajući svoju bolest kao Mania erotica, sistematsko ludilo. Usto i predlaže terapiju koju valja slijediti kako bi se došlo do ozdravljenja. No ono što priči pridaje osobitu draž jest stalno ukazivanje na klasike književnosti (Dante, Chateubriand) koje vrhuni u izjednačavanju profesora sa Shakespeareovim kraljem Learom. Pripovijetka Neobična majka slijedi načela realističkoga pripovijedanja, a Iqbal-Ghanem progovarajući o nesretnoj ženi egipatskoga velikodostojnika koja se nalazi na liječenju u nekoj europskoj banji pokazuje poznavanje miljea kojega je Ukrajinka i sama intenzivno doživjela, kao i momente feminističke solidarnosti koji zorno svjedoče o njezinu stavu prema životu prožetom dubokom sviješću o nepravdama koje se nanose ženama izvan granica samo jedne kulture.

Dijapazon pripovjedačkoga umijeća Lesje Ukrajinke širok je, a ono što ostavlja osobito snažan utisak jest njezina sposobnost da se pozicionira prema najraznolikijim temama koje su joj se nametale u kratkom, sadržajnom a ipak bezmjerno tegobnom životu. Zaslugom Tanje Maljarčuk stekli smo uvid u onaj segment njezinoga stvaralaštva koji je ostao prikriven iza patriotske lirike i pastoralnih drama u kojima se kreirao nepostojeći svijet idiličnog ukrajinskog ladanjskog života. I dobro je tako.        

(Početak romana u nastajanju Zagreb/Fragile, poglavlje Kapi krvi na bijeloj svilenoj bluzi)

Na osmoj i devetoj stranici dnevnih novina, broj od subote 28. svibnja 1966, izvještaj je u povodu zatvaranja prvog Sajma cvijeća, održanog na zagrebačkome Gornjem gradu. Objavljena su imena nagrađenih (Zlatnu ružu Zagreba, nagradu koju dodjeljuje Gradska skupština, dobili su dr Janko Jelačić za izvanredne zasluge u vrtlarstvu, poduzeće Flora za kompoziciju Matija Gubec, Slavica Nemec-Svoboda za kompoziciju Grb grada Zagreba, Poljoprivredno-prehrambeni kombinat Žitnjak za izložene karanfile i Josip Štimac za zbirku kaktusa). Svoj nadahnuti komentar, naslova Cvijeće srcem gledano, novinar započinje: U gornjogradske ulice opet se vratio mir. Najljepši zagrebački vrt kasno sinoć zatvorio je vrata za posljednjim posjetiocima, koji su se u tri dana, kratka kao tren, izmjenjivali u veličanstvenom mimohodu duž štandova prepunih cvijeća… 

Uz komentar objavljuju se kratke izjave izlagača, zajedničkog naslova Iznad očekivanja, te stupac, naslovljen kao Najstariji posjetilac, razgovor s gospođom Klotildom Maier. Okružena raslinjem, kojega su latice stvarale prekrasnu cvjetnu dugu, sjedila je sitna starica na čijem su licu bore ispisale 91 godinu. Klotilda Maier, rođena u Zagrebu još 1875. Na fotografiji, sa šeširićem na glavi, vjerojatno predratni model, u naručje prima rukovet crvenih karanfila, dar kombinata Žitnjak. 

U razgovoru stara se gospođa divi cvijeću, veli da je ono vraća u ono nekad i da je tad baš sve bilo kao ovaj jedinstveni i kratki gornjogradski cvjetni sajam, ali da je tako brzo prošlo, u tren je minulo, pa nije stigla ni razgledati svijet oko sebe, a već je bila tako stara. Novinar, od kojeg su ostali samo inicijali D. G., njezine je riječi tintenblaj olovkom stenografirao u blok. Tih je riječi bilo previše, a njemu se žurilo doma, ženi i djetetu, i majci koja mu je jučer stigla u posjet iz Dubice, ali je sve, ipak, zapisao. Ovako kraju teče njegov u izduženom uskom stupcu objavljen članak: 

“…Onako sitna, izgubljena u mnoštvu, Klotilda Maier uzbuđeno priča dalje:

– Očarana sam, ne znam za koji bi aranžman u Lapidariju glasala. Sve je tako lijepo…

Ipak, nekoliko rečenica ispisanih drhtavom staračkom rukom u knjizi dojmova otkriva nam tu tajnu: ‘Čestitam na vanrednom sajmu. Stala sam kod Baroka koji mi se izvanredno svidio.’

Barok je aranžman Franciske Pancer. Dvije figure: Bajazzo i Columbina od porcelana sjede na ulazu u sjenicu vrta obraslog bokorima ruža.

– To me sjeća na mladost – obrazlaže svoj izbor ova još uvijek vitalna sugrađanka. Okreće se k svojoj družbenici, s kojom živi već 31 godinu, Paulini Šaškor, i dodaje: ‘Doći ćemo i druge godine!’.”

Gospođa Klotilda Maier, rođena Jurčević, neće doći na sljedeći Sajam cvijeća, jer će već pasti u postelju pred pustošećom, istina vrlo kasnom senilijom. Nikoga više neće prepoznavati, ni svoju družbenicu Paulinu, koja je odano njeguje sve do njezina kraja, samo će dozivati svog tatu, Marka Jurčevića, mrtvog već skoro pola stoljeća, i iskat će da joj se donesu njezine lutke, jer ako one nisu uz nju, Klotilda strašno sanja. I kako se bude bližio 10. listopad 1967, dan kada će se Klotilda, blago u Kristu, s dušom rastajati, sve je češće dozivala lutke. Lutke su, redom, tri: Gizela, Gabrijela i Zlatica. 

Šezdesetak godina kasnije, Gizelu, Gabrijelu i Zlaticu nalazimo u fundusu Muzeja za umjetnost i obrt. U virtualnom katalogu na internetu objavljene su fotografije lutaka, s kratkom legendom. Groficu Gizelu, tu piše, djevojčica je dobila za Božić 1880, kada je imala pet godina. Klotildi ju je na dar donijela njezina teta, mamina sestra, Klementina Dollhopf, koja je Gizeli sama šila haljine, prema kostimu Sarah Bernardt iz jedne kazališne predstave. Tri godine kasnije, kad joj je bilo osam, za Božić 1883, stiže Gabrijela, a 1886, kad je Klotildi bilo jedanaest, i Zlatica. Lutke su, kako je u legendi stručno naglašeno, načinjene od biskvit porculana, ustvari porculanske su im glave, noge i ruke, a tijela su im od meke tvari, uglavnom od mekane govedske kože. Odjeća je po najnovijoj sezonskoj modi, od satena i čipke. Očišćene, obrađene i stručno katalogizirane, lutke su, kao i sve drugo u muzeju, mrtve stvari, oslobođene tereta privatnih uspomena. Dok ih promatra sa sigurne udaljenosti i bez prilike da ih svojim pogledom ošteti ili označi, virtualni posjetitelj muzeja vjerojatno će osjetiti čežnju za njihovim posjedovanjem. Ali i kad bi to bilo moguće, kada bi mu kurirskom poštom, u kartonskim kutijama s nacrtanom vinskom čašom i šablonski utisnutim natpisom Zagreb/Fragile, na kućnu adresu stigle tri lutke, bila bi to samo tri mrtva predmeta, a sve što ih je činilo živim i dalje bi ostalo s one strane.

Zima 1966/67. rano je došla, dugo je trajala i bila vrlo snježna. Da bi se onda, sredinom ožujka, u tjeskobom ispunjenim naletima južnoga vjetra snjegovi posvuda topili, temperatura se u Zagrebu dizala do dvadeset i trećeg stupnja, i svi su se osjećali bolesno. Klotilda, međutim, još uvijek čila i poletna, neosjetljiva na pogubu južine, pošla je Paulinu nagovarati da idu van, u grad. Mjesecima već nisu izlazile, u strahu od snijega i poledice. A Paulina je, mlađa i opreznija, stalno odgađala izlazak. Na kraju, izašle su u jutro, 23. ožujka, taman kada je opet naglo zahladilo. Išle su, korak za korakom, prema Dolcu i Harmici, to je za njih obje bilo i centar Zagreba i središte svih njihovih životnih putanja, da bi onda najednom, tamo kod Prekrižja, Klotilda osjetila vrtoglavicu. Snažno je, svojom lijevom, uvijek jačom rukom, stegnula Paulinu za nadlakticu. Ova je jauknula, odskočila i skoro pala, na što je Klotilda izgovorila: Meni se zanebesalo! Paulina nije tu riječ, zanebesalo, razumjela, niti ju je ikad ranije čula. Od 1935, otkako su njih dvije, jedna udovica a druga stara cura, udružile domaćinstva, Klotilda je nikad nije izgovorila. Kaj ti se dogodilo?, upitala je. Zanebesalo, ponovila je, sada već pomalo i sama iznenađena svojom riječju.

Gospođa Paulina Šaškor, koja jedva da će nadživjeti svoju družbenicu, otići će za njom kao što stari bračni drugovi odlaze jedno za drugim, bit će uvjerena da se Klotildi tom čudnom riječju najavila smrt. Ili da ju je ona njome dozvala. Isprva je mislila da zanebesalo uopće ne postoji, da je tu riječ Klotilda izmislila, ustvari da ju je na nju anđeo naputio, anđeo ili Nečastivi, tko će to sad više znati, da preko nje pređe s jedne na drugu stranu, ali onda joj je netko rekao da se zanebesalo u Bosni govori, i da je to, u času kad joj se u glavi zavrtilo, Klotildi došla riječ koju je izgovarao njen pokojni tata, punim imenom, prezimenom i plemstvom Marko Jurčević de Skočaj. A Skočaj je kod Bihaća, na samoj granici Bosne i Hrvatske, tamo gdje već počinju druge riječi i običaji. 

Ojađenoj i uplašenoj Paulini nije ovo objašnjenje pomoglo da se oslobodi straha od izrečene riječi. Dok bude živa, ostat će joj kao posljednje gorko saznanje misao da bi i dalje sve dobro bilo, Klotilda bila bi dobro i svaka bi stvar u duši i okolo nje bila na svome mjestu, samo da nije rekla zanebesalo. Sve počinje od riječi, shvatila je na kraju, u gorkom samospoznanju da bi i njezin život drukčije bio da je to znala na početku.

Od jutra kada je zahladilo, a Klotildi se na Prekrižju zanebesalo, do časa u kojem nikoga više nije prepoznavala, nego je dozivala Gizelu, Gabrijelu i Zlaticu da je izbave iz njezinih strašnih snova, prošlo je kraće vrijeme od onog koje će biti dovoljno atlantskoj cikloni da se, već oslabljena, spusti do Balkanskog poluotoka i da se nad Zagrebom izlije prva proljetna kiša. Doktor Artur Rosenzweig, njihov stari kućni liječnik i Klotildin vršnjak – kojeg je, nekim čudom prepoznala, i govorila mu: Arti, mili moj, kam si se skril? – nije shvaćao što mu to ona govori, ni kako ju je tako najednom stigla senilija. Pak, tu sam, nisam se skril! – odgovorio je. Pa ti si Židof, buju te odveli! – mračno mu je odvraćala, na što se on stresao već ne znajući govori li mu to u strahu za njegovu sudbinu, ili najednom zlurado uživajući u tom što će mu se, eto, dogoditi. Evo što je sve čovjek, tužno je govorio Paulini dok ga je ispraćala do ulaznih vrata, misleći o tome kako se njegova prijateljica prozlila u svome sklerotičnom samozaboravu.

Premda je nezahvalno dijagnoze postavljati više od pola stoljeća po smrti pacijenta, ali Klotilda Maier očito je postradala od moždane mikroangiopatije. Popucali su joj jedan za drugim, u nizu sitnih eksplozija, kapilari u mozgu, krv joj je na oči pala, kako bi se to u Bosni reklo, samo s druge strane oka, tamo gdje čovjek biva zagledan u unutarnje slike. Tako nastaje ono što se u to najnovije vrijeme naziva vaskularnom demencijom, različitom od one čuvenije, alzhajmerove. Ali razlika je samo u riječima: nije više senilnost ni skleroza, nego je vaskularna demencije, a sve drugo ostaje isto.

Doktor Rosenzweig je Paulini rekao da je nemoguće predvidjeti koliko će dugo Klotildino stanje potrajati, ali jedno je izvjesno: poboljšanja neće biti. Bit će samo gore, i možda će biti i mnogo, mnogo gore! To ona kao Klotildina družbenica mora znati. I neka procijeni vlastite snage, i sama je jako stara, i boluje od brojnih bolesti – jer u starosti većina naših bolesti nikad ne biva dijagnosticirana, govorio joj je – pa neka vidi hoće li ostati sama s njome u stanu, ili će je dati u starački dom, ustvari u hospicij, gdje će se za Klotildu brinuti oni koji su u tome stručni. Ovo nije bolest, objašnjavao joj je Arti, jer bolesti se liječe. Ovo je umiranje, a to se ne liječi. Umiranje je proces u kojemu umirućega treba ispratiti s jedne na drugu obalu. I onda mu pomoći da se iskrca, ali nipošto tako da se iskrcamo skupa s njim. To je vrlo ozbiljan posao, govorio je Arti Paulini, da bi joj na kraju mogao reći ono zbog čega je priču, tako na izlazu, i započeo: Za pratnju umirućih ljudi se godinama školuju. I mudro bi bilo taj posao prepustiti onima koji su završili te škole, tako da ih smrt ne može bespotrebno impresionirati!

Komšija koji je kasnio

Simpatični komšija sa trećeg sprata desno požali mi se da uvek kada ponedeljkom ima važan sastanak na poslu, kasni: – Ne znam šta mi se to dešava, komšo. Trudim se iz petnih žila da stignem na vreme, ali ne ide pa ne ide.

Prema njegovim rečima, radi u uspešnoj firmi, plata mu je „za naše uslove“ sasvim pristojna, ima svoju kancelariju, sa koleginicama i kolegama s vremena na vreme dele užinu umotanu u masnu hartiju, kupljenu u obližnoj pekari, sa jednim od njih, Oliverom, Olijem na pauzama, dok mezete baničke sa jogurtom, razgovara krivudavo kao da se vraćaju u studentske dane.

Inače, bio je redovan na radnom mestu, od 9 do 17 h. Ali je ponedeljkom ipak kasnio. Naročito mu je bilo nezgodno što se to dešava na staf mitingu koji počinje u 9 sati , uobičajeno vreme za početak radnog dana. Kada bi ušao u konferencijsku salu, sav zadihan i ubrzan, svi zaposleni su već pola sata sedeli na svojim mestima, ispred laptopova, a šef za čelnim biroom, namršten bi ga podsetio da je to što čini svakog ponedeljka zaista sramno. I sasvim je u pravu, veli komšija, ne znam šta mi je što tako kasnim i dokle će me trpeti…

Možda bi trebali da se u ponedeljak tamo pojavite pola sata ranije, predložih mu, namestite budilnik da vas probudi ranije i budite prvi koji će se pojaviti u firmi.

Šta se desilo nadalje, čuo sam prvo od komšija iz zgrade, pa se je onda vest raširila preko socijalnih mreža i medijuma. Komšija je zaista poslušao moj savet i pojavio se na poslu u 8.15, kada je tamo bila samo higijeničarka što čisti i uz osmeh se uputio u svoju kancelariju. Docnije, kada su i ostali počeli da pristižu u firmu, ona je rekla Oliju da je komšija već stigao, te je ovaj veselo zakucao na vrata svog drugara.

Ali… U kancelariji nije bilo komšije. Ni u sali, ni u toaletu.

Sledećeg dana potraga se je nastavila, po gradu, po državi…

No bez rezultata. Komšija je jednostavno iščezao.

Gde?!

Desno ili levo

Jednog subotnjeg zimskog jutra otišao sam do obližnje pekare da kupim osminu bureka sa sirom. Napolju, poneki auto bi prošao ulicom još posejanom baricama na kojima se uhvatila ledena skrama od sinoćne kiše. Ljudi uvijeni u kapute, kape i šalove, žurili su, valjda zbog hladnoće, a možda i da bi stigli što pre na red u koloni koja je čekala ispred pekare. Požurio sam i ja da stanem iza jedne tamnokose žene u plavoj, strukiranoj vindjakni. Ona je, kao i većina čekača, ćutala, samo jedan par ispred nešto je tiho šaputao. Jedino se čuo glas prodavačice: – Ko je sledeći?, i onih koji naručuju: – Dve baničke sa mesom i dve čaše jogurta… – Tri mlečne kifle i tri štrudle sa jabukama… Dođe na red i žena i njena zvonka naruđba: – Štapić sa susamom, molim.

Čim sam izašao iz pekare, odmah sam zagrizao burek i uživajući u toplim zalogajima došao  do ulice. Auto projuri prskajući vodu iz bare pravo na trotoar.

Pored mene je stajala žena sa štapićem uvijenim u hartiju.

– Uopšte ne paze – izustih. Ona klimnu, pa produži preko ulice i zavrte desno.

Još sam stajao na suprotnoj strani, zdušno grizući burek. Onda skrenuh levo.

Sestra

I pored hladnoće rešila je da pojede štapić sa susamom do kraja, sedeći na klupi u malom parku, pre nego što će se popeti kod sestre, čija zgrada je bila deo bloka koji je opkoljavao parkić u kome su samo dve jele štrčale između drveća ogoljenih grana.

Tišina i mraz, pomisli dok je grickala štapić. Seti se čoveka iz reda u pekari koji je izgrdio nepažljivog vozača. Iako  je žderao burek, imao je nekako prefinjeno lice. Ono se godinama izdužuje, a ne širi kao kod većine ovdašnjih muškaraca. Verovatno je i Filip, doktor, u mladosti, sa mekim uvojcima i svetlim očima, što je baš išlo uz žive zdrži, gestikulacije, nekada bio zgodan. Sada je polućelav, sa ogrubelim licem i tromim telom, ali još uvek s energijom koja je izbijala u žestokim diskusijama, živeo u ovoj četvorospratnici sa njenom sestrom Sofijom.

Stanovali su u stanu na trećem spratu, koji je iz kujne, sa zapadne strane, gledao prema parkiću, ali je sa istočne izlazio direktno na bulevar gde je vladala buka od ranog jutra do kasno u noć. Osim buke, noću, kroz prozore i pored spuštenih roletni, u sobu je iz bulevara ulazilo difuzno, isprekidano svetlo. Ona to ne bi mogla da izdrži, ali ni doktoru ni sestri to kao da nije smetalo, da li je glasno ili tiho, svetlo ili mračno, čim bi legli, za pet minuta bi i zaspali. Ta Sofijina brzina, veština u uspavljivanju bila joj poznata još iz dečjeg doba dok je rasla s njom u istoj sobi u Debar mahali. Sofija je bila tri godine starija i kao prvorođena sestra preko dana je gospodarila u stanu dok su roditelji bili na poslu – radila je šta joj se hoće, ne obzirući se na sestricu koja ju je pratila sa naizmeničnim promenama na čas opčinjenom, čas uvređenom licu. A kada bi došao red na spavanje, Sofija se brzo, veoma brzo uspavljivala.

I kasnije je ostala ista. Kao gimnazijalka, dok su je drugarice strpljivo čekale, dugo se šminkala pred ogledalom, menjajući karmine, doterujući kosu, pa da onda istrči napolje, praćena smehom i vriskom drugarica. Kao uspešna studentkinja, sa redovno ispolaganim ispitima sa ocenama ne manjim od 10 i 9, već je počela da misli o suprugu, ubeđena da će naći čoveka po njenoj meri, šarmantnu, profesionalno dokazanu ličnost, te se brzo udala i još brže razvela.

Ali hajde, to je njen život, a ona njena voljena starija sestra, naučna savetnica u Institutu za sociologiju, koja ju je srdačno prigrlila čim je otvorila ulazna vata i odmah otrčala u „radni kabinet“ da produži sa izradom svog novog naučnog rada koji će prezentirati na međunarodnom skupu u Beču.

Unutra, u dnevnoj, doktor, odmarao se zavaljen na kauču posle noćne smene, zagledan u svoj mobilni: – Hej, zdravo – pozdravi je, ne dižući glavu: – Još nisu našli onog čoveka što je nestao.

– Ko? Gde?

– Tu, totalno si neimformisana. Pa tu, u Skoplju. Odjednom. Došao na posao, ranije, zatvorio se u kancelariju. Kada su ušli da ga pozovu na sastanak, njega nije nigde bilo.

– Možda je skoknuo da kupi cigare.

– Ma nema šanse, tražili su ga svugda, kod kuće, kod prijatelja, jednostavno nestao čovek. Evo, prošla je već cela nedelja, to se desilo u ponedeljak, no ni traga, ni glasa od njega.

Situacije

Od ponedeljka do srede, komšijin nestanak bila je glavna tema pulsirajućih muabeta po hodnicima zgrade i obližnjem kafiću „Šaman“. Vesti su se širile kroz pukotine istrage: policija je ušla u komšijin stan gde su časovima pretraživali, kaže penzionisani računovođa Mihajlo, koji je zajedno sa ženom, sinom, snajom i dva unučeta stanovao na broju 6, na drugom spratu, ispod stana nestalog, i uzeli su dve fotografije, jedna na kojoj je komšija uslikan razbarušen, u trenerkama, na drugoj u odelu i sa kravatom.  – Verovatno zbog posla – prokomentarisao je Toni, taksista koji je sa ostarelom majkom životario u jednom od retkih kućeraka što su ostale posle zemljotresa: – A jeste čuli da čistačica koja je sređivala kancelarije i salu za sednice nije stigla da gleda uokolo, ali brišući prozore videla preko stakla kako je dole iz ulaza firme izletalo neko uniformisano lice.

– Odakle pa ti znaš za to?

– Rekao mi je jedan od mojih redovnih putnika, koji inače radi u policiji. Raz, ume se, poverljivo, da se vest ne pročuje… i još nešto, čistačica je kao izjavila da je to lice nosilo uniformu nekadašnje JNA.

Vesti, kao izbockane čiode u misterioznoj priči, širile su se i ukrašavale po susedstvu. Ali tada se desila Venecuela i kidnapiranje Madura, pa je slučaj sa komšijom postepeno padao u drugi plan.

Jedne zimske večeri

Jednolično je ovo zimsko veče mada sa osvetljenih prozora okolnih zgrada još uvek trepću novogodišnji ukrasi. Kao da se januarski kalendar zamorio od previše praznika, pa rešio ove večeri da predahne, pa za kratko da splasne od ljudskih uzbuđenja ispod spokojne širine zvezdanog svoda. Zasednuti automobili parkirani po trotoarima nemaju nameru da se maknu s mesta do sledećeg radnog jutra kada će se ovo carstvo nepomičnosti i tišine prepuniti uzbrehtalim, rastrčanim glasovima ljudi i vozila.

Tada, odjednom, iz mraka nepokretne, usamljene večeri, dokotrlja mi se misao o jadnom komšiji, možda zato što su me pre neki dan, zajedno sa čika Mihajlom, pozvali, kao najbliže susede, na razgovor u policijsku stanicu. U kancelariji nas je primila inspektorka četrdesetih godina, sa uvijenom, farbanom kosom, obučena u sivi komplet na dvoredno zakopčavanje, koja nas ozbiljnim glasom upita kakav nam je utisak ostavljao komšija u danima pre nestanka. Nameravao sam da joj ispričam o njegovom priznanju kako ponedeljkom kasni na posao i o mom predlogu kako to da izbegne. Ali, dok sam sa izvesnom dozom treme smišljao kako da to kažem, ćika Mihajlo me je već pretekao: – Moguće je da čovek pogreši, ali komšija, kako da kažem, bio je onako, na svoju ruku. – Da? – Pa kako da kažem, jednom, ne odavno, prošlog meseca, pozdravljam ga na stepeništu, komšo, parno ne radi, smrznućemo se. A on, mrtav ladan, pa šta, ja i tako po ceo dan nisam kod kuće. – A tako? – promrmlja inspektorka. – Da, da, kako da kažem, bio nekako u svom svetu, pristojan, ljubazan, ali… inače, susrećem ga vrlo retko, po hodnicima, na stepeništu, znate ja sam ranoranilac, skuvam kaficu i obavim te druge jutarnje stvari dok se ne razbude moji, a mnogo nas je po stanu, pa posle doručka, upriličim sebi šetnju po okolini, najčešće idem kod Šaman… – Šaman? – To je, kako da kažem, jedno naše komšijsko kafanče, tamo se skupljamo da popričamo uz rakijicu, kaficu, ako sam je od jutros popio ja obično uzmem čaj…

Primetio sam da ga inspektorka gleda, ali ga ne sluša, a onda oštro skrenu pogled ka meni: – A vi? Šta imate da mi kažete o iščezlom?

I tako joj prepričam razgovor o kašnjenju na sastanke u ponedeljak, samo što nisam uspeo da se setim imena njegovog kolege sa posla sa kojim se najviše zbližio.

– Oliver Popovski – prekinu me i poče nešto da zapisuje u notes: – Ne žurite toliko. Usporite malo.

Produži da me ispituje, pa da zapisuje, ne obzirući se na čika Mihajla, koji se, prinuđen da ćuti, vrpoljio na susednoj stolici. ,

– Opet ću vas nazvati – opomenu me inspektorka. – Imamo broj vašeg mobilnog.

Sad, usred puste, tamne ulice, kao i tada, napala su me slična pitanja koja se nisam osudio da postavim inspektorki: zar nemaju njegov broj telefona? Gde je mogao da se izgubi taj čovek? Da nije kidnapovan? Šta ako je nastradao u saobraćajki, a vozač je izbacio telo u nekoj vukojebini?

Nisam ni primetio da sam ubrzao korake. Navukao sam kapu na uši i požurio kući.

                                                                                                                                                            (nastavlja se)

Objavljeno u magazinu Miss7, broj 22, zima 2025

Pedeset i tri su joj, ali pozornicom leti izvodeći gimnastičke figure i premete, kao da joj je zadnje. Jedina se, od cijele hrvatske estrade, odvažila pobuniti protiv crnila i fašizacije Hrvatske.  Obećala je da u Srbiji neće nastupati, dok god je On na vlasti. Na granici između dviju zemalja zadržavaju je i maltretiraju, ali ona im ništa ne prešuti. Dvaput je, u dvije noći, nastupila u zagrebačkoj Areni. Prvi je koncert ispratila govorom protiv Vučića, drugi govorom protiv Plenkovića. Ona je ljudima u dvije gotovo jednako neslobodne, od vlastitih vlasti porobljene zemlje, opasan primjer kako to izgleda i čime se sve plaća građanska sloboda. Što je Severinu učinilo takvom? Možda upravo ono što golemu većinu drugih, bilo žena ili muškaraca, ubije u pojam i do kraja obeznadi, možda ju je takvom učinila životna muka, koja je u njenom slučaju uvijek bila svima na oku, tako da su u njoj, u toj njezinoj muci, mogli slobodno i nekažnjeno uživati.

Njezina javna osoba po godinama je upravo koliko i samostalna Hrvatska. Legenda kaže da je početkom 1990. pobijedila na nekakvom radijskom natjecanju, a nagrada je bila snimanje glazbenog albuma. Već u srpnju nastupila je na Splitskom festivalu, a potom i na Zagrebfestu. Postala je voditeljica zabavne emisije na HRT-u, i krajem godine išla na turneju po Australiji. Bila je, dakle, gotova instant zvjezdica na jednoj, iz današnje perspektive, već prethistorijskoj estradi, jedna od mnogih koje će se u međuvremenu ugasiti i nestati, čija imena odavno se ne pamte. U to je vrijeme izgledala kao djevojčurak iz susjedstva. Tamne kose i obrva, povremeno joj sliku iz tog doba – tobožnje novinarsko otkriće! – objave treš portali, da joj se narugaju i prikupe klikove, ali doista upravo tako su se oblačile i tako su izgledale hrvatske cure pred rat.

Vrijeme je to radijskih i televizijskih hitova, i zaprženih kompakt diskova, na kojima se prodavala krijumčarena domaća glazba. Trgovalo se po barakama i kioscima, u blatu predgrađa i na raskrsnicama puteva koji su, uglavnom, vodili prema fronti, a vlasnici tih trgovina uskoro će postati balkanski medijski magovi, vlasnici televizijskih imperija, ministri informiranja i gospodari državne propagande. Goebbelsi s frizuricama i držanjem dobrih maminih sinova. Ujedno, to je vrijeme, sve do kraja devedesetih, posljednjih velikih proizvođača estradne konfekcije, manje ili više darovitih, ali redom grdno produktivnih kompozitora, koji su u isto vrijeme igrali ulogu menadžera i projektanata muzičkih karijera, a pomalo i privatnih života svojih klijenata. Svaki je imao zadrugu od po desetak, petnaest pjevačica i pjevača, koji su se međusobno razlikovali kao figurice iz Kinder jaja, a svaki je imao, svaka je imala, unaprijed zamišljenu narav i karakter, kojih se trebala držati kao neke svoje stilske odrednice.

Severina je tako, u ta ratna vremena, bila pjevačica iz pjevačke ergele Zrinka Tutića. A on, bio je vrlo osebujan lik iz nekog ranijeg doba. Desetljeće ranije, godine 1981, pojavio se u uniformi, kao vojnik na odsluženju vojnog roka, i na Zagrebačkom festivalu otpjevao pjesmicu koja će u to novovalno i punkersko vrijeme postati radijski hit. U toj pjesmi, naslova “Doris”, pjevao je: “život stvara kolone na cesti”, i “oduvijek je pamet bila srcu nepoznata”, i “i dalje će biti budala i rata”. Nešto je čudno i nezaboravno bilo u nastupu tog mladića, tad se govorilo šansonijera, kojeg ćemo zatim, u glazbeno i kulturno prebogatim osamdesetim, ironično doživljavati kao poblajhanog banjalučkog Jesenjina, da bi Tutić, deset godina kasnije, najednom, na suženoj pozornici, i samo u Hrvatskoj, postao neka vrsta novovjekog Ivana plemenitog Zajca. Nije napisao novu verziju opere “Nikola Šubić Zrinski”, ali jest, već 1991, pjesmu “Moja domovina”, koja kao da je dajdžest domoljubne opere, priređen za nove generacije, a za njom i niz domoljubnih pjesama, glazbe za filmove snimane devedesetih, te zvučno identitetske elemente na HRT-u, koji će se održati sve do dvijetisućitih. Tutić je, naravno, i odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, ordenom po kojem se, naročito je tako bilo u Tuđmanovo vrijeme, umjetnici koji su u Hrvatskoj društveno priznati razlikuju od onih koji to nisu.

E, takav je Zrinko Tutić, uza sve drugo, kao i svi važni estradni muževi tog doba, imao svoju pjevačku zadrugu, u kojoj se našla i Severina. Do 1996, kada su se ne baš prijateljski razišli, napisao joj je neke važne njezine pjesme, isproducirao nekoliko albuma, stvorio joj karijeru (tako se barem njemu činilo), da bi mu se ona onda otela. To je, možda, prva u nizu poučnih narodnih priča o Severini, ispisanih po lošim novinama i iz loših namjera, koje kao da su redom osmišljene po modelima balkanskih tradicionalističkih skaski, usmenih narodnih pripovijesti i crkvenih predanja, prema kojima se orijentira naš puk. Dakle, u toj se priči s Tutićem osililo nezahvalno žensko čeljade, napustilo je topli dom, odmetnulo se među svijet. A zna se što je to kada se žensko odmetne u svijet. On se, pak, pred njom najednom našao slab i nesiguran. U oči je nije mogao pogledati, ali je tako mudar i darovit – ta nije li deset godina ranije znao, kad drugi nisu to ni sanjali da “i dalje će biti budala i rata”! – da mu je jasno kako će ta cura, nedostojna njegove brige, na kraju završiti!

Dvije godine kasnije, prvi je veliki historijski događaj za poslijeratnu Hrvatsku, zemlju koja se među drugim zemljama neće isticati kulturom, čije će vlasti i čiji će patrioti prezirati i progoniti najveće njezine pisce i umjetnike, ali će, baš poput Sparte, premda malena, s malobrojnim narodom, pred drugim, većim i jačim zemljama prednjačiti u ratovanju, ratnim junaštvima, bacanju kamena s ramena i ostalim okretnim igrama. Što će, naravno, i rat, i sport, morati biti praćeno prigodnom lakoglazbenom podlogom. Tako je, dakle, u ljeto 1998, posve neočekivano, kao čudo nad čudima u svijetu sporta i razonode, hrvatska nogometna vrsta, slavni Vatreni, osvojila broncu na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Premda je Davor Šuker tad svoje golove redom posvećivao predsjedniku Tuđmanu, i premda je sav taj simbolični hod hrvatskih nogometaša od dna prema vrhu bio prigodno prepjevan u svojevrsnu ratničku epopeju, koju su tad sastavljali neki ozbiljni pisci i novinari, na čelu s Tomislavom Židakom, nužna glazbena podloga tog povijesnog trijumfa i hrvatskog povratka na veliku europsku scenu – makar to bilo i u oblasti zabavnih igara! – nije bila nabijena povijesnim i ratničkim tonovima, niti je bila u ritmu bojnih marševa. Glazba koja je tad nogometašima svirala bila je Severinina “Djevojka sa sela”.

Upravo je bio izašao istoimeni album, posljednji sa Zrinkom Tutićem, s kojim je, istina, komunicirala samo preko posrednika, i na kojem se stekla zanimljiva ekipa autora i suradnika, od Marine Tucaković do Miroslava Škore, od Saše Lošića do Nikše Bratoša. Vrlo ambiciozan album, vedrih pjesama i epske pripovijesti. Vratimo li se u 1998, i u vlastite emocionalne i misaone sklopove iz tog vremena, “Djevojka sa sela” zvučat će nam kao dosadna i vrlo infektivna repetitivna melodija, koja danima nije izlazila iz naših još uvijek mladih glava, jer se neprestano i posvuda tog ljeta ponavljala. Pred očima nam je i onaj power-flower video spot, koji sigurno postoji na YouTubeu, ali je možda i bolje da ga ponovo ne gledamo, možda je upečatljiviji kao fantom sjećanja. Ali ono što danas djeluje drukčije nego 1998. jesu, naravno, te riječi. Stare pjesme, naime, kao i priče koje smo nekad voljeli, i knjige, imaju tu osobinu da po sebi, kao čičke, prikupljaju sva buduća iskustva, i da ih onda ta iskustva mijenjaju, preobražavaju, često i popravljaju. Pogledajte samo kako danas poteče tekst “Djevojke sa sela”: “Ja sam djevojka sa sela, noga mi je bosa/ rumeno mi lice, umila ga rosa/ Jednog jutra krenula sam u veliki svijet/ skupila sam svoje snove i u duši cvijet/ na stanici čekali su prvi rođaci/ sivo nebo, tuđi koraci”, a onda, malo zatim, i ovo: “Ljubim tvoje oko plavo/ sve bih tebi dala, sunce moje malo/ ti si sve to što bih htjela/ ja sam tvoja mala djevojka sa sela/ Svatko krene svojim putem pa ja krenula/ sa mnom pošla samo sreća, tuga zastala/ ali nisam našla ono što sam tražila/ moja ljubav, moja sudbina”. Da je kojim slučajem Severina neko nemoćno i slabo žensko (ili slabo i nemoćno muško, svejedno je), pa da je na životne nevolje reagirala onako kako je i red, da se, recimo, ubila godine 2004, kada je skoro cijela Hrvatska, a s njom i sve zemlje bivše Jugoslavije, nakon što je jedan zagrebački portal objavio njezin privatni video, pristupila najbrutalnijem kolektivnom silovanju u svjetskoj povijesti fotografske i žive slike, da se ubila kad su se nad njom počeli iživljavati svi redom, i muškarci, i žene, i adolescenti, i starci, i slavni, i anonimni, i kada u silovanju nisu sudjelovali samo javno deklarirani izuzeci (među njima, recimo, i don Živko Kustić, kojem to nikad ne smije biti zaboravljeno), da se ubila kada je silovanje Severine postalo najrašireniji kulturno-identitetski čin, da se ubila kada je uz to silovanje uslijedila i besprimjerna mržnja i totalno njezino obezljuđivanje, pretvaranje u životinju najniže vrste, jer je to bio način na koji su muški i ženski silovatelji u Hrvatskoj i diljem bivše Jugoslavije rješavali vlastiti problem sa savješću, koji sasvim prirodno ima svaki silovatelj i svaka silovateljica, da se ubila čim je shvatila da je ovo nešto što će trajati cijeli život, da se Severina ubila tad kad joj je postalo jasno da će je, čim im zatreba, ti muškarci i te žene među kojima se rodila, a zatim i njihova djeca i unuci, iznova po potrebi silovati dok god bude živa, da se Severina ubila ispravno shvativši da je to jedini način na koji silovana žena na Balkanu može vratiti svoju čast, da se ona ubila, kao epitaf bi joj na grobu mogli stajati stihovi kojima završava “Djevojka sa sela”: “ali nisam našla ono što sam tražila/ moja ljubav, moja sudbina”. O, kako samo jedna vedra i vesela pjesmičica može postati ozbiljna!

Nakon što se razišla sa Zrinkom Tutićem, neko je vrijeme pisao za nju Đorđe Novković. Sarajlija s Džidžikovca, diplomirao je dirigiranje na sarajevskoj Muzičkoj akademiji, kod Mladena Pozajića, Zagrepčanina kojeg je zbog grijeha iz NDH poslalo u Sarajevo, gdje će ostati do kraja života. Novković, pak, u Zagrebu će nakon 1990. biti grešan svojim podrijetlom, ali umjet će se s time do smrti nositi, vješto pronalazeći vlastitu socijalnu mjeru. Ona, međutim, tu mjeru nije tražila, a možda je nikad nije ni imala. Ili ju je život tjerao da izbjegava sva mjerila svijeta u kojem se zatekla. U toj uskoj hrvatskoj i balkanskoj varoši, među tim uskim ljudima, među šupljoglavcima i šupljoglavkama jednako šupljih srca, jedini njezin način da preživi bit će da se suživi sa skandalom i da samoj sebi postane mjera.

Prije tog javnog silovanja iz 2004, koje naše društvo i javnost zapravo nikad nisu emocionalno i moralno procesuirali, niti sebi objasnili, Severina će u srpnju 2003, na poziv Mani Gotovac, zaigrati na pozornici HNK Ivana pl. Zajca, u Rijeci, u predstavi “Karolina Riječka”. Izazvat će time potmuli gnjev i bijes nacionalne kulturne elite, čiji će problemi, budimo surovo i sirovo izravni, biti sljedeći: muški je teatarski, kulturni i književni prvaci nisu podnosili, niti su je mogli u oči pogledati, jer je bila seks simbol u zemlji bez seksa, ili u zemlji u kojoj svako patrijarhalno muško – a samo takva muškadija u Hrvatskoj uglavnom i živi! – bezuspješno sniva o tome da pojebe nešto što nadrasta njegov socijalni status, ili što nadrasta njegov falus, njegov junački i domoljubni, ljudskopravni i alternativni mikropenis. Severina bila je te 2003. godine, kada se igrala “Karolina Riječka”, a godinu prije afere s kolektivnim svehrvatskim i općejugoslavenskim video silovanjem, naša Marilyn Monroe. Normu Jean ubilo je ono što je Severina preživjela. S tim da Normu Jean nisu po Americi silovale žene. One su, pak, sa Severinom imale dvije vrste problema: prvi bio je kozmetički, i ticao se celulita, tijela, lica, ticao se toga što je Severina svoje tijelo nosila savršeno i nedopustivo samopouzdano. Drugi ženski problem s njom, i razlog za saučesništvo u muškom silovanju, taj je što je ona lijepa, i što su one bile opsjednute sumnjom i strahom da njihovi muškarci za njom čeznu. Ta se čežnja na Balkanu može suzbiti samo sramoćenjem i obeščašćivanjem. Obeščastiti sve lijepo, to je domoljubni imperativ u našim zemljama.

Nakon što preživi 2004, Severina nikad više u kolektivnoj percepciji neće biti ono što je prije bila. Ali će postati nešto, i postat će netko koga nikad prije nije ovdje bilo. Ili jest, bilo je! Postat je mnogo mlađa sestra Marine Abramović. Samo što će sve ono što je u Marininom slučaju performans i stvarnost prestilizirana u estetski čin, u Severininom slučaju biti goli život. I u tom golom životu, zanimljiv obrat: nakon što su je silovali, i nakon što su postali doživotni posjednici legende, pomoću koje će moći nekažnjeno ponavljati silovanje, Severina postala je, ali stvarno, nedodirljiva. Uzvišeno nedodirljiva. I kad god se budu na nju okomili, kad god protiv nje budu zaratili, a to će činiti stalno, oni će imati dojam da su u ratu protiv cijelog jednog imperija. Ili protiv žene koja nije samo jedna žena, nije Eva, a nije ni Lilit, nego je cijela jedna kosmogonija. Tako i kada se Severina okomi na Vučića, to je iz nekog neobičnog razloga više nego da se na Vučića okomila cijela Hrvatska. Kada se Severina okomi na projekt reustašizacije Hrvatske, onda je to veće nego da se na Plenkovića i njegovu družbu i falangu okomila Europa. Doista, Severina je Europa koja nije više neka lakomislena kokoš, nego je Europa koja je pod sobom zauzdala bika. Žena kojoj definitivno ne mogu više ništa.

Sva njezina životna stradanja tiču se, naravno, ljubavi. I tiču se toga što ona, ako je gledamo sa strane, nema talenta za ljubavni casting. Ali tako to biva često kod mitskih junakinja i junaka. Svaki Ahil i svaka Ahileja imaju svoju petu, imaju svoje ranjivo mjesto. A to mjesto, da bi doista bilo ranjivo, kao što to kaže mit, mora biti tamo gdje su junakinja i junak najosjetljiviji. Lako je pred svakim životnim iskušenjem biti moćan i jak, i biti besmrtan, ali ljubav je obično ona vrsta iskušenja pred kojim se svi bedemi ruše, te slabi i hlapi svaka životna moć. Od ljubavi se možeš zaštititi samo ako si u stanju ustrajno nevoljeti. I u tom nevoljenju, naravno, počinjati svaki put od sebe. Ali za takvim junacima, koji su umjeli nevoljeti i koji su stoga bili oslobođeni svih pogrešaka u ljubavi, ne ostaju velike priča, mitovi, legende…

Svaka je Severinina ljubav ostala, naravno, ubilježena u sjećanju sveukupne hrvatske palanke. (Jedno od lakših pitanja na Milijunašu bilo bi kronološki poredati četiri Severinine ljubavi. Istina, zabilježeno ih je više od četiri, ali nije važno.) Svaki je njezin čovjek bio medijski obrađen. Životopis objavljen mu je u vikend izdanjima Večernjega i Jutarnjeg lista, postao je, uz psiće i mačiće, omiljeni lik informativnih i zabavnih portala, te bi stekao cjeloživotnu slavu kakva je inače rezervirana samo za zaručnice slavnih muževa. Bio je to zanimljiv prilog ženskoj emancipaciji: najednom su frajeri bili drugotni i najednom se u hrvatskom i okolnim jezicima stvorila potreba za muškim licem ženske pogrdne riječi: sponzoruša! Istina, nitko nikad nijednoga Severininog muškarca nije nazvao sponzorlijom, biva svi su oni sami od sebe bili dobrostojeći, ali zar su baš sve naše sponzoruše siromašne?

Godine 2007. Severina je odigrala barunicu Castelli, u predstavi “Gospoda Glembajevi” i režiji Branka Brezovca. Inscenacija riječkog HNK bila je i radikalna, i spektakularna. Naravno da je izazvala palanački bijes i unisone odvratnosti i zdesna i slijeva. Desni, koji do dana današnjeg rade na dejugoslavenizaciji i dekomunizaciji Miroslava Krleže, i na njegovom konačnom privođenju kultu Ante Pavelića, bili su zgroženi, jer da Brezovac skrnavi Krležu podvodeći jednu ovakvu, da igra barunicu Castelli. A lijevi su Brezovcu tobože zamjerili da estradizira Krležu i da se podaje populističkim navadama Mani Gotovac. No, ostaje upamćeno i to da je predstava imala čak tri premijere, 9, 10. i 12. ožujka 2007, jer je interes uglednika za Krležom i za njegovim temeljnim ženskim likom jednokratno toliko porastao, da je prevelik bio broj muške i ženske čeljadi koji je htio vidjeti barunicu Castelli. Brezovčev je eksperiment na kraju u potpunosti uspio, a Severina je i životom svojim, i talentom, jamčila za nešto u što bi druge glumice uložile samo – talent. Naravno, pod uvjetom da ga imaju.

To je već vrijeme kada su se Severini, manjim dijelom po njezinoj volji, a većim dijelom stjecajem okolnosti, s kojima se izvanredno nosila, događaju dvije velike promjene: prestala je biti pjevačica lakih i zabavnih pjesmica, sentimentalnih i puku dopadljivih, i prestala je biti estradna i festivalska pjevačica, iliti lakoglazbena pojava. Nove pjesme su joj gorko-zajebantske, natopljene grdnom ironijom i campom, postala je lice iz neke balkanske inačice Pedra Almodovara, te se od dalmatinske cure koja je 1993. pjevala da “tri ljubavi svoje ima:/ prva mi je Gospe moja/ druga mi je ljubav tvoja/ a treća je bila boja”, pretvorila u samosvjesnu i u svakom pogledu superiornu i samosvjesnu ženu, koja 2008, na albumu “Zdravo, Marijo”, snimljenom s Goranom Bregovićem, pjeva: “Rakija se liječi vinom/ marihuana kokainom,/ sve ostalo, sve ostalo/ sve ostalo Severinom”, a onda: “Noć, dvije, malo li je/ paz’ da se ne naviknemo,/ sviđa mi se tvoja anatomija/
da te ne ureknemo”, pa zatim: “molite se, cure, molite se,/ molim se i ja, aleluja/ daj nam, Bože,/ više muškaraca nego godina, aleluja”, i onda: “zdravo, Marijo, neka bude volja tvoja/ da ne budem stara cura,/ bez avantura, aleluja, aleluja”. U tom Bregovićevom poigravanju etikom i estetikom novokomponiranih narodnjaka i pučkih sentimenata, koja je bila pogođenija nego ikad u ukupnoj njegovoj karijeri, gnijezdila se klica Severininog konačnog obračuna s njima. Ta žena, zacijelo, nije Krleža, ali moj obračun s njima u Severininom slučaju nije ništa manje društveno upečatljiv nego Krležin. I da, emocionalno je i životno potresniji nego Krležin. A Marija iz njezina feminističkog, tobože seksa gladnog bregovićevskog hita, ista je ona Gospe moja iz prve pjesme. To vjeruje li Severina u Boga – o čemu, doista, pojma nemamo, niti bismo se odvažili išta pretpostavljati! – s promjenom koja se dogodila nema nikakve veze. To što su se ljudi u našim životima pokazali svinjama, s Bogom, Isusom i Isusovom materom nema nikakve veze.

Ali još smo daleko od vrhunca, i daleko smo od trenutka konačne Severinine transformacije iz lucprdaste i lajave dalmatinske cure, koja će muškima reći ono što ih spada, u crnu dalmatinsku mater i u odistinsku junakinju hrvatske današnjice. To će se dogoditi, o avaj!, opet zbog ljubavi, ali ovaj put neizbježne, nepokajane i nepokajanjljive. Naime, 2010. ona je, kako nam svjedoče antički korovi hrvatskih i srpskih tračibaba i tračideda, ušla u vezu s dokonim i besposlenim srpskim kraljem bakra. Dana 20. veljače 2012. rodila je s njime sina. I to je, na njenu žalost, bio trenutak u kojemu jedan intelektualno i društveno savršeno beznačajan muškarac, Severina ih je nanizala barem trojicu zanimljivijih i pametnijih, postaje demon ne samo njezina života, nego i cijele naše transgraničke zajednice. Nakon što se razišla s njime, a to se dogodilo i prebrzo za jedan nevoljama i skandalima već bremenit ženski život, počelo se događati nešto duboko odvratno. Naravno da joj je pokušao napakostiti time što je tražio skrbništvo nad sinom, te što ju je vrlo brzo pokušao praktično – razmajčiti i razmateriti. I kako je on, ipak, kralj, nije mu bilo skupo da financira svoj poduhvat. Umjesto da uzme nož ili pištolj, i da je ubije, onako kako čine manje imućni, ali prečesto neobično utjecajni muškarci u našemu svijetu, on je krenuo plaćati sve i svašta. Čuvene su bile njegove donacije školi u koju je išao njegov sin, a čije su djelatnice svjedočile u njegovu korist pred sudom. Ali još su čuvenije bila njegova obećanja investicija u Zagrebu i po Hrvatskoj, o kojima je, prepun ushita, svjedočio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Naprosto, taj kralj je, u općem i bezobzirnom kraljevstvu bakra, imao novca da kupi sve ono što je u Hrvatskoj bilo na prodaju.

Puk je, pak, onaj isti, koji se godinama ranije iživljavao u višestrukim silovanjima Severine, sada samo iskoristio priliku da sve ono ponovi, samo na drugoj razini, novim sredstvima i uz nove argumente. Naime, dok su osam godina ranije te silovateljke i silovatelji nastupali s krajnje amoralnih, antikršćanskih i seksualno nasilničkih stajališta, e da bi u krajnji očaj i u smrt zatjerali jednu mladu ženu, sada su, godinama dok je Severinin sin rastao prema trenutku u kojem će iz djeteta postati mlađi maloljetnik i juristički ubrojivo građansko čeljade, zastupali duboko moralistički, tobože kršćanski, ali jednako nasilnički stav prema kojem je Severina – loša mater! Uostalom, svjedočio je puk: zar bi snimila onakav filmić da nije loša mater? I što je najzanimljivije, ta bijeda ljudska, čiji je nacionalizam nadaleko čuven, nije imala nikakvih problema ni u izboru između matere Hrvatice i oca Srbina. Radije bi oni Severini oduzeli dijete, nego što bi Srbe progonili! I još nešto vrijedi naglasiti: u pokušaju Severinina razmajčenja naročito su se, diljem fejsbuka i po hrvatskim sudovima, istakle žene.

Ali onda je, lani, njezin sin navršio dvanaestu, čime je priča došla svome kraju. Nakon toga, Severini je dopušteno da njegove slike objavljuje u javnosti, za što bi prethodno, prema odluci hrvatskoga suda, morala za dopuštenje upitati dječakova oca. Tada je, kada je dječak Aleksandar navršio dvanaestu, u Severininu životu i u njezinoj karijeri konačno dovršena transformacija iz hrvatskoga i balkanskog seks simbola u dalmatinsku mater. I u onu čija se riječ ili makar šutnja ne mogu kupiti ni za sve novce balkanskih kraljeva i diktatora. Severina je to lijepo i čisto lice slobode. Spremna učiniti dobro ljudima koji nisu dobro učinili njoj, jer je to jedini način da se kolo zla jednom zaustavi. Tako barem vjeruju istinski kršćani.
 

Moja baka živjela je u jednom zavičaju u šest država
U svakoj plaćala je porez i bilo joj je svejedno pod kojom zastavom mladići idu u smrt
Rodila je petoro, troje je dočekalo starost
Izvezla je stotinu goblena, uramila devedeset
i nesmotreno umrla nadomak stote,
što zbog skliskih stuba što zbog svojeglavosti
Ja živim u istom zavičaju, u bakinoj šestoj i posljednjoj državi,
u mojoj drugoj i nije mi svejedno pod kojom zastavom mladići idu u smrt
Umjesto goblena uramljujem pjesme,
sličan nam je put od prsta do boje,
i jednak nam je pokret u zviježđu,
njen krst s lijeva nadesno i moj križ s desna nalijevo;
atomski udari pijeska u samoći
Moja baka moj porezni je ideal
I ja bih volio plaćati porez u svojoj drugoj državi,
makar na jednu pjesmu bačenu u kamenolom

NEGVE

Oko Filozofove glave
misao se izvila u negve
i stezala mu sljepoočnice
kao što udav stiska
tijelo ulovljene antilope.

U dubokoj tami noći
pucaju rebra sirote lovine,
prskaju Filozofove čeone kosti.

U misli koja steže – pitanje,
oštro kao krhotina razbijenog ogledala.

Zna Fifozof: kad bi ščepao odgovor
na pitanje iz misli što ga steže,
za glavu ili za rep, sasvim svejedno,
misao bi odmah popustila,
i kao ljubavnica iz starovremenih romana,
opružila se kraj njega u toploj ložnici.

I pruža Filozof ruku, kao što kovač
pruža desnicu prema čekiću,
hvata papir i olovku,
i počinje da piše Pjesmu.

Niže se stih do stiha,
stisak polako jenjava.

Odjednom,
kao što se misao izvila u negve,
iz jednog stiha, stidljivo,
izmigolji se odgovor.

U istom času,
na desnoj strani Filozofovog kreveta
prazninu popuni blaga toplina misli,
iste one što se bila prometnula u negve.

NA RIJECI, S HERAKLITOM

Zagazih u rijeku
i nagazih na oštar kamen,
na zašiljenu Heraklitovu misao.

I zažalih što sam rasklopio
korice knjige na kojima je pisalo:
Filozofija za početnike.

Nikada više, dakle, neću
u ovoj rijeci razgorjeti vatru,
a mislio sam da je život preda mnom.

Na obalama svih rijeka
trebalo bi postaviti upozorenje:
Opasno je čitati filozofe!

SPOMENIK PRSTU

Milenijumima filozofi objašnjavaju svijet,
hvatajući ono sušto kao klisku potočnu pastrmku
koja im stalno bježi iz misli,
ali malo šta su objasnili.
Čak ni to zašto je njima dato
da tumače volju i djelo Svevišnjeg,
koji možda ni sâm nije znao
šta će se izroditi iz njegovog sna.

Malo su šta, kažem, objasnili filozofi,
ali ni to ne bi uspjeli
da prstom na čelu nisu podbočili misao
koja se praćakala kao zvijer uhvaćena u zamku.

Zato prstu, konkretnije, kažiprstu,
treba podići granitni spomenik
za sve što su nam ostavili mislioci.

na Bogoljavljenje po jednom, Badnji dan po drugom kalendaru 

Ne, Basara, nije to bio Nikola Koljević. Uostalom, mislim da on nema ulicu u Beogradu. Ali pustimo sad to. Neka mrtvi sahranjuju mrtve. A u toj priči s moralnim i intelektualnim posrnućima i preobražajima prethodno dostojnih i dostojanstvenih ljudi meni, moram priznati, element njihova kolektivnog pripadanja, srpskog ili hrvatskog, ne znači mnogo. Nije dovoljno objašnjenje to da su Srbi (ili Hrvati) nesolidan i nepouzdan svijet, ili da u ime nekog kolektivističkog fantoma naokolo rasprodaju moral i talent. Naprosto, ja u to ne vjerujem. Ili ja to možda ne razumijem. Naime, nikada se u životu nisam osjetio dijelom ikakvog kolektiva zbog kojeg bih bio spreman zatajiti sebe. Nema pouzdanije potvrde o nepripadanju kolektivu od te da kolektiv traži da se odrekneš sebe.

Inače, bili smo i ove godine o katoličkom Božiću u Beogradu. Čini mi se da je sad već dvadeset godina kako dolazimo. Izostali smo samo one godine kada se nije moglo putovati zbog pandemije. U tih dvadesetak godina nekoliko smo puta bili na ponoćki, uvijek u Crkvi svetog Ante, kod bosanskih franjevaca. Ove godine smo, međutim, išli s naročitom razlogom. Naime, od ljetos u samostanu pri crkvi živi fra Ivan Šarčević, profesor s nedavno ugašene Franjevačke teologije u Sarajevu i jedan od najmudrijih ljudi u Bosni, te vjerojatno i najzanimljiviji teološki pisac među današnjim našim katolicima. I naš prijatelj. Pješačili smo ususret božićnoj noći od Bajlonijeve pijace do Crvenog krsta i do Bregalničke ulice u kojoj se crkva nalazi, i ta mi je hodnja veoma prijala. Kao što će mi prijati i šetnja nazad, negdje u dva nakon pola noći. Ana je, iz nekog meni nerazumljivog straha, predlagala da se vraćamo taksijem, ali sam je nekako uspio ohrabriti i odgovoriti.

Ne znam jesi li ikad bio pred tom crkvom i u njoj. Većina mojih beogradskih poznanika ne znaju ni da postoji, premda je riječ o jednom od značajnijih spomenika moderne arhitekture u Beogradu, remek-djelu čuvenoga slovenskog arhitekta Jože Plečnika. Istina, skrivena je ta crkva i skrajnuta, oko nje je izgrađeno mnoštvo betonskih i mramornih nakarada, uglavnom stambenog tipa, koje je nagrđuju, ali svejedno nije nevidljiva. Ako za crkvu i znaju, onda to nije ni po Plečniku, ni po svetom Antunu Padovanskom, ni po bosanskim franjevcima, nego po tornju koji se nakrivio, pa je po tome ušao u turističke prospekte i vodiče.

Franjevci su se u Beogradu pojavili u XV stoljeću, stoljeće kasnije već su tu imali samostan, koji je stradao od Turaka. Pa još jedan, koji je također uništen. Godine 1727. sagradili su i crkvu i samostan, te ih posvetili svetom Ivanu Kapistranu, ali su trinaest godina kasnije već bježali preko u Zemun, pred još jednom turskom opsadom. A onda 1926., na poziv beogradsko-smederevskog nadbiskupa Rafaela Rodića, ponovo dolaze u Beograd, kupuju zemlju između Bregalničke i Pop Stojanove ulice, i odmah grade samostan, a tri godine kasnije započinje izgradnja crkve. Plečnika je fratrima predložio Ivan Meštrović, te je izgradnja započela u vrijeme prvog samostanskog gvardijana i župnika fra Arkanđela Grgića, ali će glavni dio posla biti obavljen za župnikovanja fra Josipa Markušića, jedne od općenito najzanimljivijih bosanskih franjevačkih figura u dvadesetom stoljeću. Fratrima se veoma svidio Plečnikov projekt, ali niti su oni imali te novce, niti je takva bosanska franjevačka crkva u Beogradu mogla imati razumnog opravdanja. Naime, tako lijepe, moćne i impresivne crkvene građevine nisu oni ni u Bosni imali. Pa iako su vremena bila grdna i sve grdnija, fra Josip Markušić nije odustajao, nego je, u komunikaciji s Plečnikom, nastavljao gradnju koja će potrajati dugo, sve do Drugoga svjetskog rata, pa i poslije rata, tako da će crkva u nedovršenom stanju na kraju nadživjeti i projektanta, i investitora. Srećom, o svemu je sačinjena i sačuvana bogata dokumentacija, pa bi neki ludi romanopisac, ili povjesničar specijaliziran za male povijesti, oko Crkve svetog Ante mogao isplesti veliku priču: o našem dvadesetom vijeku, o bosanskim franjevcima, o Plečniku i Markušiću, te o Beogradu i o Srbiji u tom vremenu.

“Crkva ne mora biti bogatstvo, ali mora biti umjetnina. I, ako nije umjetnina, nije crkva.” Tako je u jednom pismu fra Josip Markušić pisao Plečniku. Njihova korespondencija uglavnom je sačuvana i u dvotomnoj knjizi objavljena. Knjigu pisama objavio je Franjevački samostan svetog Luke u Jajcu, tako da je, na žalost, nema u prodaji. Jedan su drugom pisali pisma i nakon što se Markušić vratio u Bosnu i već dugo nije bio nadležan za izgradnju crkve na Crvenom krstu. Fratar se arhitektu obraćao uglavnom s “gospodine profesore”, a ovaj je njemu uzvraćao s “velečastiti gospod”. Zanimljiv je jezik njihova dopisivanja: Markušić je pisao na lijepom temeljito načitanom hrvatskom jeziku, koji je, sklon humoru, a katkad i klauneriji, obogaćivao svojim zavičajnim narodnim mudrolijama; Plečnik mu je odgovarao na slovenskom, s tek ponekom njemačkom rečenicom, ali ne samo da su se korespondenti međusobno savršeno razumjeli, nego je i knjiga njihova dopisivanja čitatelju u svakom času lako razumljiva. 

U Beograd je malokoji od fratara iz Bosne odlazio po nagradi. Češće se išlo po kazni. Ali opet, da bi se tu bilo župnikom ili gvardijanom (često bi se te funkcije objedinjavale u jednoj osobi), moralo se biti od pameti i višestrukog dara. Ujedno, meni se čini da je takav često neželjeni premještaj (ili prekomanda) za te ljude na neki poseban način morao biti i ljekovit. Dolazili su iz Bosne, gdje je oduvijek sve bilo jasno raspoređeno i gdje su se vjerski identiteti fatalno nedvosmisleno i jednoznačno poklapali s nacionalnim ili etničkim identitetima, i stizali u Beograd, na Crveni krst i Zvezdaru, gdje je njihov vjernički put bivao sastavljen s koca i konopca, i gdje konačno jedna vjera nije značila i jednu naciju. Konačno, i u kulturno-identitetskom smislu, ta njihova crkva, koja zaista jest fantastična umjetnina, kakva se rijetko viđa u našim novcem i duhom siromašnim krajevima, nije nimalo jednoznačna. S jedne strane, stvorena je trudom, pameću i novcem njihove bosanske franjevačke zajednice, koja se u narodnom ili nacionalnim smislu identificira s Hrvatima, ali s druge je strane ta crkva u Beogradu, u zemlji Srbiji, urasla u nju tako da smo slobodni reći da je, barem kao umjetnina, ali i kao duhovno središte, ta crkva – srpska. Kao što je, na primjer, manastir Srpske pravoslavne crkve Krka, jedno od čudesnijih mjesta u današnjoj Hrvatskoj, zapravo hrvatski. Tako to jest i tako će biti, ako se ne dogodi čudo pa jedne noći Crkva svetog Ante sa Crvenog krsta ne preleti negdje u Kreševo, Fojnicu, Kakanj. Samo, takva se čuda događaju samo u onoj mitskoj pretpovijesnoj prošlosti.

Ove godine navršava se sto godina samostana na Crvenom krstu i sto godina od franjevačkog povratka u Beograd. Za tu malu zajednicu riječ je o velikom događaju. Po mom računanju stvari trebao bi to biti i značajan događaj za Beograd. Manje zbog onog češće spominjanog insistiranja na brizi oko dobrobiti manjinske zajednice, a više zato što su takve male zajednice, i njihove male neobične i razglavljene pozornice, s ovakvim čudnim prizorištima, savršena ogledala proteklog vremena. Tu se, bolje nego drugdje, prepoznaje beogradski dvadeseti vijek, skupa s ovih frtalj stoljeća sljedećeg nevremena. Konačno, po tom skrivenom Plečnikovom remek-djelu, Beograd je velegrad, a ne po širokim bulevarima, pravoslavnim hramovima i inim znakovima većinskog identiteta.

Dan nakon Božića našli smo se s fra Ivanom Šarčevićem na kavi, u Laguninoj knjižari na Knez Mihailovoj. Pitao sam ga kako mu izgleda Beograd, kakvi su ljudi, šta ga je iznenadilo, a on je onda pričao. Bilo mi je dragocjeno to što je rekao, jer je svježim očima gledao nešto čega sam se ja već toliko nagledao da mnoge stvari više i ne primjećujem. A onda se žalio na toranj koji se sve više krivi, vjerojatno i zato što su mu komšije, gradeći svoje kuće, potkopali temelje. Trebalo bi nešto učiniti, govori, ali ni on ni ja nismo zidari. Toranj Svetog Ante u Beogradu se krivi, pa bi ga netko trebao osigurati. U neko drugo vrijeme, na drugom sam mjestu poznavao čovjeka zaduženog za takve stvari. Ali ni on više nije živ. Zvao se Miljenko Domjan, nikad nismo zajedno popili kavu, niti uživo duže razgovarali, ali smo sate i sate proveli u telefonskim razgovorima. Po struci bio je povjesničar umjetnosti, po cjeloživotnom zvanju konzervator. Godinama je, u ona najgora poslijeratna vremena, bio glavni državni konzervator, pa je tako pod njegovom komandom kamen po kamen vraćano ono što se u naletima bijesa i mržnje rušeno. Sam je određivao prioritete, a kako je u tom ratu u Hrvatskoj rušeno bilo na raznim stranama i od različitih rušitelja, često na vrlo bliskim mjestima, stvar je bivala delikatna čije će se prvo popravljati. On se, međutim, nije obazirao ni na kakve druge okolnosti, nego mu je njegov konzervatorski i graditeljski kriterij uvijek bio jedini relevantan. Pritom, čovjek nije želio biti pravednik ni svetac, niti se inače dičio nekim naročito visokim načelima u odnosu s drugim i drukčijim. On je samo kako treba radio svoj posao. Pa se tako dogodilo da pred kraj karijere, te 2016. bio je sedamdesetogodišnjak, ali još uvijek na imperatorskoj dužnosti glavnog državnog konzervatora, bude i odlikovan. U samo mjesec dana razmaka čašćen je, od tadašnje predsjednice, Redom kneza Branimira s ogrlicom, što je jedan od najviših ordena u Hrvata, i Ordenom svetog Save drugog reda, od Svetog sinoda Srpske pravoslavne crkve. Nikada se, pretpostavljam, više neće dogoditi da SPC i hrvatski predsjednik u isto vrijeme odlikuju istoga čovjeka, koji je pritom još i savršeno ispravan. A zašto je Domjana odlikovao Sveti sinod može se vidjeti ako se po Hrvatskoj, naročito na mjestima na kojima se nekad ratovalo, obiđu pravoslavne crkve i samostani. Znam da ćeš mi se vjerojatno sad narugati, ali ja stvarno mislim da u Beogradu postoji isti takav čovjek kakav je bio moj imenjak, koji bi bio spreman sve učiniti da osigura toranj crkve na Crvenom krstu. Samo bi ga trebalo naći. Ali ono što mi se sviđa jest da se u određenom smislu tradicija i tu nastavlja. Fra Ivan razgovara sa mnom brinući se o crkvi na način na koji su se o istoj crkvi, velikoj, lijepoj i skupoj, brinuli i njegovi prethodnici, premda sam ja sasvim nepodesan u cijeloj stvari, ne znam se o građevinama brinuti. Premda ni s brigom o ljudima ne stojim mnogo bolje.

Inače, upravo čitam knjigu “Zar je ovo bio život?”, Tomaša Halika, češkog katoličkog teologa, svećenika i pisca, jednog od važnih sudionika Baršunaste revolucije. Zanimljiv čovjek, karizmatičan i duhovan, zainteresiran za druge i temeljito načitan i nadahnut europskom umjetničkom avangardom i undergroundom dvadesetog stoljeća. Nemoguće je takvog zamisliti u ovim našim zemljama, kulturama i crkvama. Ali nešto drugo mi je zanimljivo. U knjizi “Zar je ovo bio čovjek”, autobiografiji u kojoj se bavi svim i svačim – recimo, i opisom vlastite seksualnosti; heteroseksualne, odmah da kažem – on govori o nečemu o čemu jedva da sam išta znao: o tajnoj Crkvi i tajnim zaređivanjima u vrijeme komunizma. Naime, u Češkoj postojala je dvostruka crkvena struktura: ona koju je podupirala država (i Partija), i koja se smatrala režimskom i kontroliranom, i ona tajna, čiji su svećenici bili ljudi drugih građanskih zanimanja, za koje Partija nije smjela znati, a tajne su ih službe krvavo progonile. Halik je bio jedan od tih tajnih svećenika, inače psiholog po zanimanju. Na jednom mjestu on kaže kako su mnogi od tih režimskih konfidenata, javnih crkvenih ljudi, partijskih crkvenih ljudi, nakon dolaska demokracije postali najžešći kritičari prethodnog režima, i da ih se u njihovom radikalizmu i konzervativizmu nije više moglo prepoznati. Prvo sam gotovo refleksno pomislio kako je kod nas vladala sloboda vjeroispovijesti, pa eto, nije bilo potrebe za tajnim svećeničkim redovima. Onda mi je na um palo da to možda i nije bilo tako, nego obrnuto. Možda Crkva (ili crkve?) u nas nisu imale duhovne i intelektualne kapacitete za stvaranje autentičnih, od Partije neovisnih struktura. I to je u nas onda definiralo Crkvu nakon 1990, i učinilo je tako odvratno nalik prethodnim ideološkim komisijama Centralnog komiteta SKJ. I tako odvratno nacionalističkom. U svakom slučaju, vrijedi čitati Halika, barem da bi se uspoređivalo neusporedivo.

Živio,

m 

Krik prema Rimu

S tornja Chrysler Buildinga

Jabuke lagano izranjene
tananim sabljama od srebra,
oblaci razderani koraljnom rukom
što na plećima nosi vatreni badem,
ribe od arsena kao morski psi,
morski psi kao kapi plača koje zaslijepit će mnoštvo,
ruže koje ranjavaju
i igle postavljene u cijevi krvi,
dušmanski svjetovi i ljubavi pokrite crvima
past će na tebe. Past će na veliku kupolu
što vojničke jezike premazuje uljem,
gdje čovjek neki mokri po blistavom golubu
i pljuje zdrobljeni ugljen
okružen tisućama zvončića.

Jer više nema nikoga tko bi dijelio kruh i vino,
ni tko bi gajio travu u ustima mrtvaca,
ni tko bi prostro platno za počinak,
ni onoga tko bi plakao zbog ranjenih slonova.
Ima još samo milijun kovača
koji lance kuju za djecu što će doći.
Ima još samo milijun tesara
što prave ljesove bez križa.
Ima još samo gomila što jadikuje
i raskopčava se u očekivanju metka.
Čovjek što prezire goluba morao je progovoriti,
morao je vikati gol među stupovima,
dati sebi injekciju da se zarazi gubom
i proplakati tako strašnim plačem
da mu se rastopi prstenje i telefoni od dijamanta.

Ali čovjek odjeven u bijelo
ne zna za tajnu klasa,
ne zna za jauke rodilje,
ne zna da Krist još može podariti vodu,
ne zna da novčić sažiže poljubac čuda
i ulijeva janjeću krv u tupavi kljun fazana.

Učitelji djecu uče
čudesnoj svjetlosti što dolazi s gore;
ali ono što stiže združene su kloake
gdje urlaju tamne nimfe kolere.
Učitelji pobožno pokazuju goleme nakađene kupole,
ali pod kipovima nema ljubavi,
nema ljubavi pod očima od konačnog stakla.
Ljubav je u tjelesima što razdire ih žeđ,
u malenoj kolibi koja s poplavom se bori;
ljubav je u jarcima gdje se bore zmije gladi,
na tužnom moru koje ziba lešine galebova
i u pretamnom, bolnom cjelovu pod jastucima.
Ali starac prozirnih ruku
reći će: ljubav, ljubav, ljubav,
i klicat će mu milijuni umirućih;
reći će: ljubav, ljubav, ljubav,
u svili što treperi od nježnosti;
reći će: mir, mir, mir,
među drhtanjem noževa i dinjama dinamita;
reći će: ljubav, ljubav, ljubav,
sve dok mu usne ne postanu srebrne.

A dotle, dotle, jao, a dotle,
crnci koji odnose pljuvačnice,
mladići što drhte pod blijedim nasiljem ravnatelja,
žene utopljene u mineralnim uljima,
gomila odana čekiću, violini ili oblaku,
mora vikati makar joj mozak o zid razmrskali,
mora vikati pred kupolama,
mora vikati mahnita od vatre,
mora vikati mahnita od snijega,
mora vikati glave pune izmeta,
mora vikati kao sve noći zajedno,
mora vikati tako razdrtim glasom
sve dok gradovi ne zadrhte kao djevojčice
i razbiju zatvore ulja i glazbe.
Jer hoćemo naš kruh svagdašnji,
cvijet češljike i neprolaznu nježnost komušanu,
jer hoćemo da ispuni se volja Zemlje,
koja daje plodove za sve.

Preveo D. T.

Prof. dr. Michael Bobetic, vita et opera

Fra Mijo Bobetić, naš Vito. Trinaesta mi je ili četrnaesta, razgovara se o mojoj budućnosti. U šali ili u zbilji, ne znam, spominje se fratarska gimnazija i redovništvo. Odbijam, ne bih to… Vito, uz ironičan smiješak: „Pa, da, nećeš, jer se onda ne bi mogao ženiti.“ Pamtim do danas nijansu jetkosti u tom tonu, kako me je ujeo, a da ne znam zašto.

Dalek i neprisutan, zagonetan, fra Mijo bio mi je važna figura u odrastanju. Spominjalo ga se počesto, u obitelji ga nisu zvali redovničkim imenom nego krsnim: Vito, a viđali smo ga rijetko kad bi nakratko banuo (k’o vitar!) u Varcar, pun neobičnih šala. Dodatno ih je oživljavao munjevitim promjenama izraza na svome markantnom licu. Znao je micati ušima; to mi se tada činilo skoro nadnaravnim. Djed je volio pričati kako ga je isprepadao u Zagrebu, kad je neke godine iza rata putovao tamo sinu i doktorima. „Sađem na Jelačić placu iz tramvaja, pa ću u stan u Opatičku. Kad, preda me stade čoek, mrk i strog, brkat, naređuje: ᾿Vašu legitimaciju, druže!’ Ja ga i ne zagledam, u ᾿no doba nije šala kad ti na ulici išće legitimaciju, odmah misliš da si im nešto kriv. Te dok primetni šćap na livu ruku da desnom izvadim novčanik iz unutrašnjeg džepa, te po novčaniku traži đe mi je legitimacija, dok ti se on, alčak, ne nasmija: ᾿To sam ti, bolan, ja, Vito!’ Beli alčak, dobro me oznoji!“

Na kraju školske godine 1940/41. Bobetić je sjemeništarac i maturant franjevačke klasične gimnazije u Visokom. Dvadeset mu je godina, pun je nemira. Kraj je svibnja, nedavno je Jugoslavija propala i okupirana, uspostavljena Endeha, stanje nesigurno i uzavrelo. Jednoga dana polazi četrnaest đaka na svoju ruku, bez prefekta, u šetnju preko Arnautovića pa će u brda prema Gračanici. U jednoga od njih je revolver za uzbunu, samo s barutom, bez metaka. Fra Miji padne na um šala: isprednjače on, fra Šimo Šimić i taj s revolverom, pa kad će ostali naići, onaj će opaliti iz revolvera, a fra Šimo će pasti kao da je pogođen. Nastane panika. Dvojica iz grupe odlete do prvih kuća u Gračanici: pukla je puška, jedan od naših je pao, pomagajte… Jedan musliman iz Gračanice zajaši bicikl i odjuri u Visoko, alarmira ustaški logor, žandarmeriju, kotar, u gimnaziju bude javljeno da je jedan klerik pogođen od četnika. Žandari na biciklima, zamjenik kotarskoga predstojnika i oružnički zapovjednik Matić u autu, za njima kamion sa svim raspoloživim vojničkim snagama iz Visokoga – sve se to hitno zaputi prema Gračanici. Putom sretnu onu grupu đaka, koji im sve objasne. Svejedno, padne naredba da se produži u Gračanicu, da se pokaže brzina i disciplina. Sve to zapamćeno je u kronici visočke gimnazije. Kroničar još dodaje da je grad bio pod jakim dojmom, uzbuna je bila ozbiljna, a  visočki Srbi, kad su čuli da su „četnici napali franjevačke klerike, mnogo su propatili očekujući najoštriju reakciju proti sebi“. Vlasti su tražile istragu, gimnazija je morala spirati ljagu. Đaci su kažnjeni: Bobetić i onaj drugi vladanje 3, koje ima biti upisano i u maturalnu svjedodžbu, fra Šimo vladanje 3, a sva trojica deset dana strogog kućnog zatvora, bez izlaska iz zgrade.

Iz majčinih sjećanja uz kafu, još smo u u zagrebačkom izbjeglištvu 1996: godina je 1946, ona je poslije sloma još u Zagrebu, sama s dvojicom sinova, ovome jednomu su tri, starijemu pet, njega će bolest uskoro odnijeti: „Danas je pedeset godina kako je umro. Za dvadeset šest dana navršio bi pet godina. Kad su otkrili da je tuberkuloza kosti, odveli ga u Kraljevicu u sanatorij. Naš Vito letao u Ministarstvo, odobrili da oni plaćaju pola.“ Naš Vito je u tom času mlad franjevac, sa svježe diplomiranom teologijom u Sarajevu, kasnije će u Zagrebu studirati svoju omiljenu fiziku i matematiku, po kakvu poslu boravi u Zagrebu, ne znam. Moguće je s dosta vjerojatnosti nagađati. Njegov mlađi brat Nikola kao maloljetnik pri samome kraju rata bio se pridružio hrvatskoj vojsci u povlačenju. Stigli su do Bihaća te su dolinom Une krenuli sa ciljem da dođu do Zagreba, pa onda vide što i kako dalje. „Poglavnik je već bio pobjegao“, kazuje Nikola. „Bilo je mnogo iznemoglih, pa smo ih podignuli na nekoliko niskih željezničkih vagona i rukama gurali vagone. Gurajući vagon, spavao sam i padao, pa se opet pridizao.“ Poslije Siska opkolili su ih partizani, i mnoge zarobili. Nikolina mala grupa uspjela je izmaknuti, stići do Velike Gorice, i tu su se predali. Prethodno su zakopali oružje i dokumente, oznake poskidali. Nikolu je zapao radni logor: raščišćavali su porušene željezničke pruge i postavljali nove pragove i tračnice. „Bio sam“, kaže, „mlad, i nisam dugo ostao u logoru, brzo sam pušten i vratio se kući u Livno.“ Hoće li biti da se u tim danima fra Mijo zaputio iz Sarajeva u Zagreb, da kako zna i umije čupa brata iz logora? Je li njegovih prsta bilo u Nikolinome: „nisam dugo ostao u logoru“? Znajući fra Miju kao okretna, samoinicijativna i drska, sklona avanturi, a odana obitelji, ne bi se trebalo čuditi.

Zabilježeno je i da je posljednji napustio novosagrađenu zgradu Franjevačke teologije u Sarajevu na Kovačićima, koju su partizani oduzeli godine 1947. Po naređenju provincijala fra Vitomira Jeličića, ostali su on i fra Franjo u kući još neko vrijeme nakon što su se svi drugi već odselili u samostan na Bistriku. Kazuje: „Na posljednjoj misi – svijet je odnekud znao da je posljednja – čulo se glasno jecanje i plač. Na pričesti svakome sam davao po 2-3 hostije jer je ciborij bio pun. Kad se sve završilo, Franjo i ja smo sve svoje smotali, svezali na štap, štap na rame – i zaputili se pješke na Bistrik.“

U svojim putopisnim zapisima iz ljeta 2008. zabilježio sam asocijaciju dok se vozimo Livanjskim poljem: „Ista ova cesta, samo davno prije asfalta, bijela od prašine, deset mi je godina, sjedim uz majku na fijakerskom sjedalu, dok fra Mijo Bobetić, rođak i prijatelj, drži kajase zbijajući šale sa mnom. Vozimo se u Čuklić na ljetovanje, tamo je fra Mijina mati, legendarna tetka Ruža, bakina sestra, domaćica kod staroga fra Luje Franjičevića, župnika. Tih mjesec dana pod Kamešnicom svijetle u sjećanju poput žar-ptice iz bajke. U starinskom drvenom zahodu prvi put sam se susreo, oči u oči, sa strašnim stvorom škorpijom, pod nepcima i sad mogu oživjeti okus i hrskanje ušećerenog meda tetke Ruže, momak što se brinuo oko jednoga konja i krave u štali učio me kako se zahvaća voda iz čatrnje nasred velikoga dvorišta kantom vezanom na dug konopac, volio sam se bacati i valjati po njegovoj širokoj postelji od slame u suhom dijelu štale pa sam mu slomio ogledalce što ga je držao pod stroškom, i danas se sjećam srama i kajanja koje me progonilo kad sam vidio koliko je tužan zbog toga.

Stišan i siguran u se, mršav i dugačak, fra Lujo imao je pogled čovjeka koji zna više jer je mnogo trpio i sa svime se pomirio. Odslužio je osam godina robije i prisilnoga rada, jer je u ratu njegovao ranjene vojnike – bilo je među njima i domobrana i ustaša i partizana, ali ovi potonji nisu mu bili priznati u olakotnu okolnost. Prihvatio me odmah, to sam mogao jasno osjetiti, onom vrstom ljubavi koje nema kod roditelja, jer je uvijek ograničuje i kvari prevelika brižnost i strah. Plivao sam u pažnji i važnosti, i u dotada neupoznatoj slobodi.

Zbio se i jedan veliki događaj. Uz neki god (bit će fra Lujin imendan u kolovozu?) došao je fra Mijo, skupilo se još nekoliko fratara, odlično se sjećam dvojice znamenitih – Lovre Sučića i osobito Bonifaca Badrova, rafiniranoga filozofa, francuskoga đaka, s kojim su zbog njegove izrazite suptilnosti i gracilne feminiziranosti u izgledu, ponašanju i u pokretima fratri zbijali šale, katkad na granici okrutnosti. Za velikim stolom sjedili smo svi ravnopravno, gusto crno vino se točilo, pio sam ga i ja, ponosan, dok me je majka gledala brižno ali bez prijekora, sa smiješkom. Sutradan smo pošli na veliku avanturu – cjelodnevni izlet na Kamešnicu, drevnim planinskim stazama uz dinarske vrleti, dok se pod nama sve više širio pogled na Livanjsko polje, ravno i ogromno u suncu i u ljeskanju boja. Cilj su nam bile čobanske kućice na vrhu, kraj kojih se potom peklo meso, ručavalo, odmaralo, a prije povratka vodili su me da ᾿gledamo more᾿. Upirali su prstom u daljinu: eno, vidiš, ono malo tamnije, to je otok Brač, a ono plavo je more! Naprezao sam se iz petnih žila da ih ne iznevjerim, govorio sam: vidim, vidim!, ali osim modrikaste izmaglice u beskrajnoj daljini ni danas ne znam što sam zapravo vidio.“

Za jednoga ljetnog dolaska u domovinu, banuo je Vito bez najave (opet k᾿o vitar) u Varcar. Bila je to prva ili druga godina moga profesorovanja u mjesnoj gimnaziji. Dovezao se u dugačkoj lađi s kanadskom registracijom (chevrolet, plymouth?), koju je dao da se preveze u Evropu da mu služi taj mjesec-dva  dok obilazi Livno, Varcar, Sarajevo, Zagreb. Jedna mu je guma bila stradala negdje na tada još uvijek vrletnoj makadamskoj cesti između Livna i Varcara, preko Mliništa, pa joj je valjalo tražiti lijeka. Na vrh varcarske čaršije, gdje se ulijevo odvajala Jajačka, udesno Ključka cesta, bijaše u staroj bosanskoj kući s krovom od šindre, na četiri vode, radionica majstora Uzeira. Starinski je opančar bio Uzeir, ali se u skladu s vremenom obučio i za osnovne vulkanizerske operacije. Vito je – malo ironično po svom običaju – bio istinski fasciniran cijelom tom situacijom, a naročito Uzeirovim dobro obavljenim poslom.

Tada mi je pričao o svom prvom susretu s Amerikom. Trebalo se najprije pobrinuti za neku početnu zaradu, bilo kakvu. Kupio sam, kaže, one njihove novine od kilograma, a sve oglasi, sjednem u park na klupu, te listaj, listaj. Naiđem na oglas u kojem neki bogataš traži tko bi mu prevezao njegov cadillac s istočne na zapadnu obalu, iz New Yorka u San Francisco; za to bi dobio dobru plaću, putne troškove i povratnu avionsku kartu. Javim se, i čovjek me zaposli. Putovao sam mjesec dana, jer je jedan od uvjeta bio da ne vozim prebrzo, da se auto ne ošteti. Valjao mi je taj put, jer nikada ne bih na taj način upoznao Ameriku.

Mojima je u Varcar o Božiću od fra Mije redovito stizala čestitka u kuverti, i uz nju po stotinu kanadskih dolara. Sanjario sam nad tim predmetima pristiglim iz daljine koja je nepojamna i nestvarna, a sad su pred mojim očima, u mojim rukama: kuverta, poštanska marka, dvolisna čestitka, novčanica u njoj, sve fantastično.

Došavši u Ameriku 1961. nakon kratka boravka u Njemačkoj, radio je Bobetić na Sveučilištu Illinois u Urbani na problemu apsorpcije ultrazvuka od supravodiča. Tu je bio asistent Johnu Bardeenu, dvostrukom nobelovcu, pronalazaču tranzistora i suautoru tzv. teorije BCS o superprovodljivosti, što je pokrenulo razvoj modernih elektroničkih uređaja i započelo doba informacija. Zabilježeno je da je Bobetić „pomoću primijenjene matematike prvi uspio ne samo dokazati ispravnost Bardeenove teorije o superprovodljvosti materije pri vrlo niskim temperaturama, ili apsolutnim nulama, nego je svu problematiku vezanu za ove pojave u prirodi veoma opširno razradio i objasnio“.

Godine 1971. doktorirao je u Quebecu temom Međuatomske sile i svojstva kristaliziranih inertnih plinova: argon, kripton. Rezultate istraživanja objavljivao je na engleskom jeziku u brojnim znanstvenim publikacijama. Do mojih očiju došla su samo dva Bobetićeva spisa na hrvatskom jeziku – studija o Ruđeru Boškoviću i nekrolog fra Luji Ivandiću godine 1982. Studiju o Boškoviću objavio je u Hrvatskoj reviji (München), u Studia Croatica (Buenos Aires) i u franjevačkom časopisu Nova et vetera (Sarajevo).

Fra Luju Ivandića Bobetić poznaje još iz visočke gimnazije kao svojega profesora. On bješe jedan od priličnoga broja bosanskih fratara koji su – neki vini, mnogi  nevini – nakon 1945. pobjegli iz domovine da se u nju ne vrate ni mrtvi. Mnogo više braće, mahom mladih zaređenika ili tek kandidata, ostalo je ležati u domovini, po divotama maceljskih i drugih šuma i jama, pobijeni od ruke pobjednika. O Ivandiću piše Bobetić toplo, naglašavajući njegovu ulogu u stvaranju sigurnosti za pravoslavce u Visokome pod NDH, potom o trnovitosti njegova svećeničkog života u Kanadi: „Čežnja za domovinom i osamljenost moja su dva najteža križa“ – povjeri mu se Ivandić u jednom susretu. „Od novih vlasti u Jugoslaviji bio je okrivljivan zbog svojih utjecajnih veza u NDH, te se neko vrijeme krio kojekuda i ko­načno najesen 1945. napustio domovinu da spasi goli život. Istina o njegovu radu i djelatnosti za vrijeme rata kasnije je pobijedila, garancije su mu davane i privatno i preko pretpostavljenih da se vrati, ali fra Lujo to nije htio.” – piše Bobetić u nekrologu. Navodi i nekoliko živopisnih zgoda iz Ivandićeva djelovanja, među kojima je i ona o Hrvatu antikomunističkom fanatiku, koji se sprema da ubije Tita kad će ovaj 1961. godine dolaziti u posjetu američkom predsjedniku Kennedyju. Nesretnik, koji živi u dalekoj ledenoj nedođiji kanadskoj, na svome zavjetnomputu u Washington bane na vrata Ivandiću da se ispovjedi, pokazujući velik lovački nož što ga je spremio kao oružje za atentat. „Uspio, ne uspio, moj život je gotov, samo bih da se pomirim s Bogom“ – kaže. Ivandić ga ugošćuje, ali ne mogne ispovjediti u takvome stanju, nego ga u teškoj borbi lomi nekoliko dana, uvjeravajući ga da kao kršćanin to nipošto ne smije učiniti. Napokon ga slomi i smiri, ispovjedi, oduzme mu nož i vrati kući.

Osnovne podatke o životu fra Mije (Vitomira) Bobetića ovako sažimlje sastavljač leksikona o franjevcima iz livanjskoga kraja: rodio se u Livnu 5. kolovoza 1921. od oca Mije i majke Ruže rođene Kaić. Osnovnu školu završio u Livnu, gimnaziju kod franjevaca u Visokome. U novicijat unišao 1938, i uzeo redovničko ime fra Mijo. Svečane zavjete položio u Sarajevu 6. kolovoza 1942. godine u ruke provincijala fra Anđela Kaića. Teologiju diplomirao u Sarajevu 1946. godine. Do 1948. radio kao kateheta u sarajevskim osnovnim školama, potom je u samostanu na Gorici kod Livna, pa u Kreševu. Vojsku služi 1948-1949. Kratko je kapelan u Kiseljaku i Zenici, zatim poslan na studij matematike i fizike u Zagreb, od 1949. do 1953. godine. Po završetku studija profesor je na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom od 1953. do 1960. godine. Godine 1960. odlazi („po vlastitoj želji“  – naglašava kroničar) na usavršavanje u struci, prvo kratko u Njemačkoj a potom od 1961. godine do smrti u SAD-u i Kanadi.

O fra Mijinom odlasku u Njemačku, potom preko Atlantika, nije se u kući znalo mnogo.  Samo je on znao kroza što je morao prolaziti snažno vjerujući u svoje sposobnosti, slijedeći svoj cilj, nakon što se otisnuo iz bosanskoga Visokoga i iskrcao u njujorškoj luci sa stotinu dolara u džepu.

Kako fra Miji Amerika nije bila suđena, nego je dom, posao, da li i mir, našao u Kanadi?

Godine 1961. – vidjeli smo – na Sveučilištu je Illinois u Urbani; s kakvim preporukama i uz kakve provjere znanja je to postigao, nije poznato. Ali iz oskudne dokumentacije, koja mi je kasnije došla do očiju, saznajem da su mu te američke godine, uz vidno znanstveno napredovanje, posijane mučnim okapanjima s fratarskim i crkvenim vlastima, sve do Rima. Bilješka u livanjskom leksikonu obavještava: „Dok je boravio u Americi, fra Mijo je imao problema zbog toga što je tamo došao kao član Bosne Srebrene. Nekima je njegov boravak izgledao kao ukorjenjivanje Bosne Srebrene u Americi. Stoga su isposlovali od generala Reda u Rimu njegov izgon kao fratra iz Amerike. Da bi to izbjegao, Bobetić je prvo dobio indult sekularizacije u Kanadi, a potom je nešto kasnije prešao u kanadsku franjevačku provinciju. No stalno je bio u dodiru s Bosnom Srebrenom, pogotovo s Visokim. Prema svojim mogućnostima pomagao je tu našu ustanovu.“

Tko bi mogli biti neki, kojima dolazak fratra iz Bosne, zanesenog fizičara-matematičara koji se ganja s apsorpcijom ultrazvuka od supravodiča i s međuatomskim silama kristaliziranih plinova argona i kriptona, i to dolazak svojevoljan, gotovo bijeg, može izgledati kao strašna opasnost ukorjenjivanja Bosne Srebrene u Americi, dotle, da se stvar potegne sve do generala Franjevačkog reda u Rimu, i postigne fra Mijin izgon?

Neslužbeni „monopol“ na franjevačko opsluživanje Hrvata katolika na sjevernoameričkom kontinentu još od dvadesetih godina stoljeća čvrsto drže fratri iz Hercegovačke franjevačke provincije, kojima je uprava Reda povjerila vođenje Komisarijata hrvatskih franjevaca^[1] sa sjedištem u Chicagu. Između „matice“ u Mostaru i Komisarijata u Chicagu kroz desetljeća njegovane su i održavane bezbrojne žive osobne, poslovne, političke, interesne veze – do danas.

Vrijeme Bobetićeva dolaska puno je sumnjičavosti i nepovjerenja raznih vrsta. Politički, među američkim Hrvatima razne su struje – od onih što su naklonjeni Jugoslaviji, makar i komunističkoj, do njezinih protivnika, što mekših, što onih ljutih, radikalnih. Pomutnju pojačava i to, što se za neke svećenike koji dolaze iz Jugoslavije pronose glasovi da su poslani od režima, kao propagandisti. Fra Bosiljka Bekavca mlađeg, koji je 1953. iz Bosne „otišao u Ameriku kod strica“, znamenitog Bosiljka Bekavca starijeg, sekulariziranog franjevca, do danas prati takva sumnja. Službovao je u župama Columbia i Centralia, a u Pittsburghu od 1963. do 1971. bio  urednikom u listu Zajedničar, utjecajnom glasilu Hrvatske bratske zajednice. (Uz ovoga Bekavca mlađeg veže se predaja da je, vidjevši u Americi ogromna pretpovijesna stabla sekvoja, poželio da ih bude i u njegovu kraju, te je svome bratu u zavičaj slao sjemenje skriveno u šupljim Gospinim kipićima. Neka od stabala što su tako zasađena u kraju oko Konjica živa su i danas; mnoga druga narod je posjekao kad se vidjelo da ne nose nikakav vrijedan, jestiv plod.)

Udruženje katoličkih svećenika Dobri Pastir, što su ga osnovali bosanski franjevci, svih tih godina vruća je tema. Iz radikalnih krugova hrvatske emigracije optužuju ih za kolaboraciju s komunističkim vlastima, za izdaju vjere i naroda. Kada znameniti hercegovački franjevac Dominik Mandić iz Rima dolazi u Ameriku, prvo kao vizitator u ime generala Reda, zatim za stalno kao poglavar Komisarijata 1952-1955. te savjetnik do 1958, a kasnije kao ugledan izdavač i povjesničar, on u sve to pokušava unijeti uravnotežen pogled. Sumnjičav i zabrinut, njegov intimni prijatelj Žarko Vlaho, emigrant u Buenos Airesu, moli ga 1958. u pismu da mu razjasni stvar s Udruženjem. Mandić odgovara:  „Čini mi se, da Ti dobro ne poznaješ prilike u starom kraju. Fratri svojom ᾿bosanskom᾿ politikom spasavaju, što se da spasiti. Da nije bilo Markušića i njemu sličnih, god. 1945-46. bila bi rastjerana hijerarhija u B. i H., provincije raspuštene, svećenici poubijani i pozatvorani, naravno na skrajnu štetu i vjere i hrvatskoga naroda. Markušić je uspio, da se sve to izbjegne i da se omogući daljni odgoj svećeničkoga podmlatka. Istina, u Hercegovini ne daju otvor nikakvih zavoda hercegovačkim franjevcima, ali mogu gjake odgajati u Bosni i Dalmaciji tako, da danas imaju više zvanja nego su ih imali prije rata. ᾿Dobri Pastir᾿ iako donese Titovu sliku kao cijenu svoga izlaska, vrši veliku vjersku odgojnu ulogu, pa i hrvatsku. Danas u B. i H. nitko ne smije da spomene hrvatstvo osim franjevaca. Članke, što su izlazili u ᾿Zajedničaru᾿ pod imenom O. Žilića i Karina podmetnuti su od komunističkog poslanstva u Washingtonu radi pobijanja hrvatskoga rada franjevaca na Drexelu, ali oni to ne smiju opozvati. Ali to nije za javnost. Njih u Domovini najbolje je pustiti da rade, kako najbolje znaju. Markušić, fra Mile Leko, Rufin Šilić, fra Jerko Mihaljević, it.d. dobri su svećenici i oni ne će ništa učiniti, što bi bilo na štetu vjere i hrvatstva.“

Napokon, i sama iznenadna pojava fratra iz Bosne u Americi, s urednim pasošem ali mimo crkvenih i redovničkih poslova i kanala, bila je dovoljna da izazove sumnju. Pasoš u to vrijeme još nije bilo lako dobiti, pogotovo kao svećenik, franjevac iz Bosne. K tomu, Bobetićev brat Nikola, zajedno s velikom grupom livanjskih mladića, pedesetih godina uhapšen je kao politički, prolazi kroz mučnu torturu u mostarskom istražnom zatvoru, te nekoliko godina robija.

Sve to, i mnogo drugoga o čemu se može samo manje ili više vjerodostojno nagađati, valja imati na umu da bi se barem naslutilo što stoji iza kriptične bilješke o nekima koji su u Bobetićevu dolasku u Ameriku vidjeli opasnost. U jednom od pisama, koje razmjenjuje s bosanskim provincijalom, on piše: „Da li sam optužen u Rimu i od koga, ne znam. Ima dobrih indicija da jesam, mada ne znam uopće zašto. Nisam se nikada bavio nikakovom politikom, ni tamo ni ovdje; čak nisam bio ni član Udruženja, međutim znam pozitivno, da otkako sam došao ovamo, da me nisu prestali klevetati i optuživati kojekuda. Nisam uopće nikada reagirao.“

Nakon što je onim nekima uspjelo da Bobetić ne dobije produženje dozvole boravka u SAD-u od civilnih vlasti, on pronalazi privremeno rješenje: 1963. prelazi u Kanadu, gdje ga prima provincijal Kanadske franjevačke provincije, a zapošljava se na mjestu nastavnika nuklearne fizike na Sveučilištu u Windsoru. Bosanski provincijal fra Vjekoslav Zirdum u pismu moli generala Reda Augustina Sépinskog da se „udostoji ratificirati ovaj prijenos kako bi spomenuti Otac ostao pod jurisdikcijom ministra Kanade“. No, za fra Mijom i njegovim boravkom u SAD-u i dalje se vuku zli repovi. General Sépinski ne pristaje, nego u ožujku 1965. šalje obedijencijal^[2] provincijalu Zirdumu, kanadskom provincijalu i fra Miji: nakon što je „još jednom pažljivo ispitao okolnosti njegova boravka u Sjevernoj Americi, ne čini se prikladnim dopustiti mu produljenje boravka u Kanadi nakon tekuće školske godine“. Neka do tada ostane u Windsoru pod jurisdikcijom kanadskoga provincijala, ali nakon završetka školske godine mora se vratiti u Bosnu.

Sada za Bobetića počinju mjeseci puni nesigurnosti i grčevite borbe u nastojanju da nađe mogućnost nastavljanja onoga što je u svome glavnom pozivu već postignuo. Još u Kanadi, on 13. svibnja 1965. piše provincijalu Zirdumu. Nije, kaže, pravio nikakvu žalbu na generalovu odluku, „jer bi svaki pokušaj u Rimu bio beskoristan. General nas ne želi u ovom dijelu svijeta, ako nas uopće želi i u kojem“. U SAD-u mu je bez permanent visa bilo zabranjeno raditi, pa se „dugo borio i konačno dobio taj status u Canadi s vanredno dobrim izgledima za budućnost. Već za septembar ove godine imao sam 2 kontrakta, koji bi mi omogućili čistih oko 8000 dolara za provinciju, plus da ja imam ovdje sve što mi treba, čak i kola. Za par godina, doprinos od moga rada nadoknadio bi sve izgubljeno vrijeme i čekanje i bio uz to daleko veći nego što cijela provincija tamo može dati“. Napominje da je isprva imao svu podršku i razumijevanje franjevačkoga provincijala u Montrealu, koji mu je izdao affidavit,^[3] ali da je naglo promijenio stav, pozivajući se na odredbu generalnog definitora Reda, „nekoga Poljaka Grajewskog“.

Na povratak će, piše fra Mijo, u augustu kad prođe sezona i kad je put jeftiniji 25%, a tako će imati mogućnost da još nešto zaradi na župi na kojoj sada služi kao kapelan. Svoj auto je kanio dovesti u Bosnu i pokloniti provinciji, no za to bi morao čekati do novembra kada mu izlazi pet godina boravka, što je uvjet za izvoz auta. Kanadski provincijal nije se složio s produljenjem boravka, i on je auto morao prodati. „No ja ću za provinciju imati svoj doprinos.“ – dodaje.

U pismu moli Zirduma da mu kaže računa li se s njime u gimnaziji, jer ima dojam da je „uklonjen iz Visokoga“. S druge strane, „ja uvijek imam mogućnosti da se bez ikakovih teškoća vratim u ovaj svijet ili negdje drugo, gdje bi Vi smatrali da je potrebno. Tu mislim na komplikacije glede viza, koje za mene u većini slučajeva odpadaju.“

Tu, sada, fra Mijo prvi put spominje rješenje, nepopularno, ali kojim se izbjegavaju komplikacije kod glavne uprave Reda: „Ako Vi smatrate, da onaj novac ne bi trebalo gubiti za provinciju, postoji mogućnost direktnog rješenja, da se ja jednostavno sekulariziram i da zadržim obe pozicije. Naravno, to bi moglo biti privremeno, a ja ostajem što jesam i pomoć bi Vama išla bez obzira u kakovu se ja mantiju zamotao.“

Pismo završava informacijom o svome zdravstvenom stanju, koje „nije sasvim u redu, mada nije ni tako loše“. „Ovdje sam potpuno osiguran što se tiče bolesti, tako da ne plaćam ni preglede ni liječenja ni bolnice. To je velika pomoć i prednost.“ Pronašli su mu čir na želucu, ali nije ništa alarmantno, samo se mora paziti. „A pošto moj šef, monsinjor isto ima čir, cijela je kuća na dijeti, uključivši i mačku.“

Zirdum odgovara (oslovljavajući Bobetića sasvim familijarno s dragi Miško): „pretresli smo tvoj slučaj na Definitoriju, najbolje je da se pokoriš generalovoj odredbi i vratiš se na svoju prijašnju dužnost u Visoko“.

Po završetku školskih praznika Bobetić se 2. rujna 1965. javlja Zirdumu (iz Münchena?): stigao je u Evropu, a pošto je čuo da Zirdum ide u Rim na razgovor s generalom, nudi se da ide s njime jer zna da „general razumije engleski“, pa bi to moglo pomoći… Zirdum promptno odgovara: „Nemaš generalovu dozvolu za putovanje; lijepo se Ti spremi i dođi ovamo, a onda ćemo o svemu daljem razgovarati.“

U međuvremenu provincijal Zirdum putovao je u Rim i o Bobetićevu slučaju razgovarao s „generalnim definitorom Barčićem“ i generalom Sépinskim. Rezultat: fra Angelicus Lazzeri, Vicarius Ministri Generalis, šalje službeno pismo Bobetiću datirano 27. rujna 1965. u Rimu, Via S. Maria Mediatrice, 25. U pismu vikar Lazzeri obavještava Bobetića da je ad hoc komisija, koju je general osnovao, ponovo ispitala njegov slučaj omnibus attente et accurate perpensis,^[4] te donijela zaključak: „Iniungimus Tibi ut ad normam litterarum oboedientialium die 9 martii currentis anni 1965 datarum quam primum in Tuam Provinciam religiosam redeas.“^[5]

Nejasno je u čemu Bobetićevo vrijeme prolazi nakon povratka u Visoko. Tek, iz nekih dostupnih pisama vidljive su jaki nesporazumi i trzavice, čak neki „incidenti“, spominju se i „kazne“ zbog njegova nedopuštenoga putovanja (Zagreb, München?), gdje očito ne prestaje raditi na svojemu povratku preko Atlantika.

Dopisuje se s fra Šimom Šimićem, kolegom i srčanim prijateljem, vidjeli smo ih zajedno u onoj neslanoj šali sa signalnim pištoljem godine 1941. kod Visokoga. Oslovljavaju se intimno s dragi Šimek i dragi Mišel. Na neku adresu u Münchenu Šimek piše Michelu 23. studenoga 1965: provincijal u Rimu ponovo nije uspio ništa učiniti u njegovoj stvari, ljut je zbog njegova svojevoljnog putovanja, poriče da mu je Bobetić rekao da se „osjećao nepoželjnim u Visokom i da mu je to unaprijed nabacivano“. Ako već mora raditi na doktoratu, onda neka vidi može li to urediti na institutu u Beogradu, tamo bi mogao stanovati u našem samostanu, jer glavna uprava Reda odsad zabranjuje stanovati bilo gdje izvan samostana. Na kraju, Šimić moli: „Ne zaboravi, molim, te, za mene one lijekove. Donesi ili pošalji što više, ne gledaj na novac, ljudi će platiti.“

Ubrzo potom, 5. prosinca 1965, Bobetić piše provincijalu Zirdumu. Ispričava se zbog svojega putovanja, spreman je na kaznu, samo „ne želi da to utječe na naše lične odnose“. Uskoro će doći natrag, i sam želi da se njegov položaj sredi zakonski. Poslije boravka u Provinciji od skoro dva mjeseca, osvjedočio se da je u Visokom nepoželjan, osim kod nekolicine ličnih prijatelja. Osjeća da će i za provincijala i za Provinciju biti samo teret i problem. Dosta ljudi ga već takvim smatraju i izričito su mu naglašavali, da je za sve bolje da se ne vraća. On sam radije želi da se ukloni, nego da ikome bude problem, „ili možda braneći sebe, da optužujem drugog.“ Psihički mu je neizdrživo živjeti u zajednici koja ga smatra teretom i koja ga ne želi. Nikoga ne optužuje, samo sebe, ako je u nečemu pogriješio moli za oproštaj, bilo je to iz afekta, iz ljudske slabosti i želje da se nešto poboljša, a ne iz zle volje.  Beograd je neostvariv: institut je daleko 25 km, k tomu morao bi sve početi ispočetka, a on za to nema vremena. „Kamo onda da idem? Da zakopam sve svoje kvalifikacije, vrijeme i novac utrošen u to i da idem negdje u samostan u penziju, bilo u domovini ili inozemstvu? Smatrao bih tada svoj život promašenim; bojazan od toga, vjerujte mi, već me mjesecima razapinje. Navršio sam 44 godine i mnogo mi efektivnog vremena ne preostaje. Ostat ću u duši bosanski fratar, kao što sam i započeo. Moja zajednica će ostati uvijek moja, za koju ću još više raditi, bez obzira kakovu ću haljinu nositi.“

Na kraju pisma rezimira: “Prema tome, moja je odluka sekularizacija i inkorporacija u jednoj od dieceza u Kanadi. Nadam se da ćete se u cijelosti složiti s ovim i isposlovati mi otpusnicu. Imam već dva biskupa, koji bi me primili; pitanje je samo formalne strane.“

Tri mjeseca potom, Bobetić dobiva pismo od biskupa Emmeta Cartera, London, Canada, datirano 2. ožujka 1966. Pismo je odgovor na Bobetićevu molbu, koja nam nije dostupna, ali je jasno da on sve ovo vrijeme sustavno radi na svojemu planu. Bobetića se biskup Carter sa zadovoljstvom sjeća po njegovu radu u župi Srca Isusova u Windsoru i po njegovu radu na Univerzitetu. Rado ga prima „među svoje svećenike“, naravno, uz pristanak redovničkih starješina. Primijetio je s velikim zanimanjem Bobetićevu znanstvenu vokaciju, te najavljuje da će trebati njegove usluge „na toj liniji“, a ne u pastoralu, jer je malen broj vjernika „porijeklom iz Jugoslavije“.

Obavještavajući 9. ožujka 1966. pismom članove uprave Bosne Srebrene o pristanku biskupa Cartera, Bobetić napominje da bi mu u tom položaju „zarada bila prilično visoka“, te bi mogao i dalje pomagati svoju Provinciju, a njegova sekularizacija je „samo jedna formalnost: ja ostajem tamo gdje pripadam, važan je duh, a ne slovo ili vanjski oblik“. Dobivši pristanak svoje uprave, Bobetić 13. ožujka 1966. šalje u Rim, Svetoj kongregaciji za redovnike, molbu za sekularizaciju. Prilaže pismo pristanka biskupa Cartera, London, Canada. Razlozi molbe: „Velika teškoća i gotovo nemogućnost prilagodbe životu u zajednici, unatoč naporima i najboljoj volji s moje strane. Nadam se da ću zadovoljiti svoj poziv radeći u apostolatu kao svjetovni svećenik.“

U međuvremenu, vidimo iz nekih pisama da se Bobetić uklonio iz Visokoga, gdje smatraju da se on „nije u stanju smiriti nakon što je prošao pola svijeta“. U Kiseljaku je, gdje su ga dvojica braće što tamo službuju, župnik i kapelan, lijepo primili a on nastoji biti od pomoći, jer je korizma „i to ona druga, teža polovica“ pa ima dosta posla. Tu bi i ostao dok se stvar sa sekularizacijom ne okonča.

Napokon, s datumom 28. ožujka 1966, stiže pismo od Svete kongregacije za redovnike: fra Michael Vitomir Bobetić, „zavjetovani svećenik u Minoritskoj Provinciji Bosni Argentini sekulariziran je i oslobođen zavjeta datih u Redu, s obvezama vezanim uz viši Red, te će biti inkardiniran ipso facto u Londonsku biskupiju prema normi Kanona 640 Zakonika kanonskog prava“.

Provincijal Zirdum u izvještaju Definitoriju Bosne Srebrene od 10. i 11. svibnja 1965. navodi da je pokušao urediti Bobetićev povratak „na daljnji studij i rad u Kanadi ili u USA, ali kako to nije išlo Fr. Mijo se odlučio na sekularizaciju, koju je zatražio i već dobio, pa bi uskoro trebao krenuti u Kanadu. Obećaje, da će u duši i dalje ostati fratar, i odan Provinciji te raditi za nju i slati pomoć za gradnju Teologije“.

Stvar je definitivno završena kada pismom od 30. lipnja 1966. biskup Londona Emmet Carter šalje Bobetiću Dekret o sekularizaciji i prima ga u Londonsku biskupiju.

Zašto je fra Mijo Bobetić otišao iz Visokoga? – pita se sastavljač leksikona o livanjskim franjevcima, i umjesto svoga odgovora donosi mišljenje fra Ignacija Gavrana, dugogodišnjega nestora Bosne Srebrene: „Fra Mijo je bio blistav stručnjak, ali čini mi se da nije postupao pedagoški dovoljno razborito prema đacima, posebno prema slabijima. On kao da je prenosio duh vojarne u sjemenišne prostorije i razrede a njegovi zahtjevi teško su pogađali manje nadarene i nesnalažljive učenike. Treba imati na pameti da je do nekih njegovih neprikladnih istupa u razredu dolazilo dobrim dijelom od njegove nesanice, od koje je tada patio: u takvom stanju čovjek se ne ponaša primjereno”. Opet, neki od kolega sjećaju se da je znao biti silno zabavan, da je sa svima komedijao, pravio sitne podvale, do suza ih uveseljavao.

Izdaleka gledano, bez znanja o stvarnoj čovjekovoj svakodnevnici, ovakvoj i onakvoj, sve poslije povratka u Kanadu čini se kao priča o urednoj i mirnoj akademskoj karijeri.

Na Sveučilištu u Waterloou, Quebec, Bobetić je asistent od 1967. do 1970. Vidjeli smo: doktorirao je 1971. Od 1971. do 1974. asistent je na Loyola Collegeu, potom izvan­redni profesor na Concordia University u Montrealu. Istražuje multiparametarske intermolekularne funk­cije svijetlih plinova. U tom razdoblju u tri navrata uz novčanu potporu kanadske vlade sudjeluje u istraživanjima na IBM Research Laboratory for Lange Scale Computation u San Joseu u Kaliforniji. Od 1980. aktivni je član New York Academy of Sciences i American Association for Advancement of Science.

Opaska u livanjskom leksikonu, vidjesmo, hoće da se Bobetić, nakon što je stabilizirao svoj položaj i akademski status u Kanadi, vratio u Franjevački red u Kanadsku franjevačku provinciju. U službenom nekrologiju Bosne Srebrene o njemu stoji i ovo: „O svojim znanstve­nim dostignućima nije govorio te je za njih znalo vrlo malo članova njegove franjevačke provincije.“

U osamdesetim godinama stoljeća fra Mijo je već odavno u Kanadi, znanstvenik i sveučilišni profesor. Bavio sam se tada u Sarajevu mukotrpnim istraživanjima za knjigu proza o bosanskim franjevcima suočenima s izazovima vanjskoga svijeta, imajući u vidu i njega a ne znajući ništa o njegovu životu, pa mu šaljem dugačko pismo s molbom da mi opiše svoje iskustvo. Odgovorio mi je brzo i gotovo panično: ne, ne, nemoj mene, nemoj mene nipošto, moje iskustvo ništa ti ne može značiti.

Godine su potom prošle, silan je svijet pomro, naš i mnogi oko nas, ovdašnji svijet se raspao u krvi i zločinu. U jesen godine 1998. majka je još živa, s nama je u Sarajevu, održava obiteljske veze koliko može. Dobiva jednoga dana pismo od rodbine iz Livna: umro je naš Vito.

„Pri kraju života patio je od nekih simptoma koji su ukazivali na to da bi mogao oboliti od Parkinsonove bolesti. K tomu, pojavila mu se u moždanoj opni voda pa je bio operiran. Liječnik mu je preporučio liječenje nekim novim neprovjerenim lijekom. Pristao je na to. Namjesto poboljšanja, uslijedila je smrt.“ – ovo nalazim u livanjskom leksikonu.

Zatim, osam godina poslije Bobetićeve smrti putujem u Kanadu – Toronto, Montreal, Otawa – na poziv akademskoga društva kanadskih znanstvenika i stručnjaka, diplomanata zagrebačkoga sveučilišta. Od mene se tražilo da održim predavanje o kulturnom identitetu Bosne i Hercegovine. Profesor dr. Ante Pađen na sveučilištu McGill, znamenit neurofarmakolog, sjajan klasični muzičar i – kao što ćeš naći samo kod najvećih – gotovo šokantno jednostavan i ljubazan čovjek. U svome automobilu vozi me ponad Montreala: ta vizura i ta panorama, kaže, vidjeti se mora. I zaista – morala se vidjeti. Navečer veliki prijem u organizaciji montrealskih Hrvata. Malo sam se raspitao, rečeno je da će vjerojatno doći i fra Mijina nećaka, koju je on davno doveo iz Livna i udomio u Kanadi, da pomogne obitelji. Došla je, pozdravili smo se, uz ustegnutost kojoj razlog nisam znao, ali sam ga poštovao, nisam se nametao pitanjima.

Ni otada godine ne miruju, prošla ih je sva sila, a ne prestajem po glavi premetati stare svoje motive, koji se odbijaju predati, biti zaboravljeni. U međuvremenu internet se razrastao, možeš na njemu naći i što ne sanjaš. Tako, na kanadskoj stranici o umrlima uz informaciju o Bobetićevoj smrti stoji i datum njegova polaska u New York iz Hamburga 23. 8. 1961, te podatak: Spouse Vera Pajk, Marriage: 23/05/1983. U drugoj, nešto široj nekrološkoj bilješci stoji da je PhD Michael Bobetic, professor of Mathematics at Concordia University of Brossard  umro 7. augusta 1998, da su za njim ostali ožalošćeni, osim supruge Vere Pajk, his son Charles Pike, brat Nikola, sestra Marina, snaha Olga, nećaci i nećake…

Supruga Vera Pajk, sin Charles Pike – za mene frapantna novost i zagonetka. Kod kuće se o tome nije moglo čuti baš ništa: o stvarima koje su smatrane neugodnima i grešnima u našim se kućama šutjelo, zaziralo se od toga da budu imenovane i izgovorene kao da će tako biti uklonjene ili barem umanjene, svatko je svoj teret nosio kako je znao i umio, drugi mu ne trebaju prisjedati na muku – tako je nalagao starinski kodeks i običaj. Lako je, i u mnogome opravdano, tomu pripisati licemjerje i dvostrukost morala, ali pred novom sverazgolićujućom i vulgarnom otvorenošću ta starinska šutnja i zatajnost u mojim je očima, danas pod stare dane, sve više na cijeni. Napokon, bilo ovako ili onako, muka je suđena svakom, i svačija ostaje samo njemu znana. „Nitko ničijega vaja ne zna do kraja“ – govorile su kućne babe, kao najbolji psiholozi i filozofi.

Kako je bilo to s fra Mijinom ženidbom u njegovoj šezdesetdrugoj godini, kako je riješio svoj svećenički i redovnički status, kakav odnos je njegovao s bosanskom „majkom Provincijom“ (osim što je – to se pouzdano zna – slao Provincijalatu novčane priloge kad god je mogao), tko je bila gospođa Vera Pajk (prezime pretežno slovensko) a tko sin Charles Pike (očito majčino prezime, amerikanizirano radi tačnoga izgovora), koji u smrtovnici figurira kao njegov sin? Završavajući povijest o Bobetiću, nalazim na internetu ovih dana odgovor i na to:  „Charles ᾿Charli᾿ Pike, 55-godišnji odani suprug Cassandre Waters Pike, okružen obitelji, mirno je preminuo kod kuće u subotu, 10. srpnja 2021. Charlie je rođen od voljenih roditelja Vere Pajk Bobetić iz Brossarda, Quebec, Kanada, i Mahmouda Mohameda iz Montreala, Quebec, Kanada.“ Tu se još govori da je imao tri sina, da je bio nogometni trener, volio izlete na jezero  Keowee s obitelji i prijateljima, te da je bio član katoličke crkve sv. Luke u Easleyu. Oba roditelja su ga preživjela. Charles je, dakle, sin Vere Pajk i Mahmouda Mohameda iz Montreala. Ništa o ocu ne znamo, ne znamo ni kako su se roditelji rastali, te kako se Vera Pajk našla uz Bobetića, i kako se on s njome vjenčao a Charlesa posinio. Ne budi lijen, raspitivao sam se kod nekih starijih fratara, pa mi je samo jedan od njih nešto tek napola suvislo ispričao, kako je njemu nekad fra Ignacije Gavran rekao, da mu je Bobetić pisao, da je bolestan i da ga njeguje neka muslimanka iz naših krajeva, on pretpostavlja da je to ova gospođa Pajk, možda s promijenjenim imenom, i sa sinom kojega je Bobetić usvojio kad mu se oženio majkom. „To je konstrukcija, da bi joj osigurao egzistenciju“ – tako stari fratar završava svoju konstrukciju.

Kakva životna priča je sve to udesila, je li u njoj bilo radosti i mira – ništa o tomu ne znam. Žalim zbog toga. Čovjek je, očigledno, od početka na izrazit način bio svoj, imao svoje jake razloge i svoje čvrste motive. Sigurno i svoje muke, krize i brige, koje je rješavao sam. Jedan od bivših Bobetićevih učenika, kasnije i sam fratar i profesor u visočkoj gimnaziji, napisat će, sjećajuć se: „U ono vrijeme, međutim, jedan je fratar mogao spokojno trunuti u svojoj redovničkoj zajednici i pokopati sve talente koje mu je Bog dao. Nije li se s time mirio, preostalo mu je ono što je učinio fra Mijo: spakirati kovčege i uputiti se u bijeli svijet, krenuti doslovce od nule i dokazivati se pred svakom šušom. Trebalo je za to hrabrosti.“

Sa svime tim postaje mi još važniji i zanimljiviji, razumljiviji. Sada mi biva jasan i njegov otpor prema mojoj blesavoj želji da saznam više o njegovim iskustvima života u „vanjskom svijetu“ i pišem o njima. Također, razjašnjava mi se i ona rođačka ustegnutost na koju sam naišao u Montrealu godine 2005. u svibnju, sedam godina po Bobetićevoj smrti. A sjećanje na opasku našega Vite: „Pa, da, onda se ne bi mogao ženiti“, kada kao dječak odbijam ideju o fratarskoj školi, sada oživi na višestruko i višesmjerno ironičan, ali blag i gotovo nježan način.

(2026)

[1] Danas Hrvatska franjevačka kustodija sv. Obitelji.

[2] Pismo poslušnosti.

[3] Izjava pod prisegom.

[4] nakon što je sve pažljivo i pomno razmotreno

[5] „Nalažemo Ti da se u skladu s obedijencijalom od 9 ožujka tekuće godine 1965 što prije vratiš u svoju redovničku provinciju.“

Iza kuće – čukar
U čukaru – kamen
Na kamenu zmijski svlak
Šaren.

Ne uzeh ga
Sem u oči
Ponesoh ga.
Majka moja
Uvijek brižna
Musaf uze i prouči
Zmijsku dovu.

Zamoli se
Onom gore
Da nas čuva
Djecu njenu
I od vuka
I hajduka
I od zmije
Što po zemlji
Našoj žije

I reče mi:
Što ne uze
Svlak od zmije
Sa kamena –
Dobro nije.

Da ušijem po komadić
U odjeću djeci svojoj
Da ih čuva od nevolje
Svakojake.

Bijah malen
Nedoučen,
Vrijeme mjerih
Gazeć sjenu
I ne znadoh
Da je ono zmijsko ruho
što svjetluca,
I grči se
na kamenu.

Danima sam pohodio
Tražio sam
Svlak od zmije
Našao sam
Onaj kamen
Ali njega bilo nije.

Pa se majka zabrinuta
Uputila tražit svlak
I na kamen onaj sjela
čuh kad veli:
Pomozi nam, o Veliki,
Ti si kadar
Ti si hak,
Nek mi djeca
Po šumama
I kamenju
Na nalaze šarke zmije
Ako nešto mora biti
Nek to bude
Samo svlak.