1989’

Veliki (vjerovatno i najveći) muzički mag ex-yu scene svoju blistavu karijeru (koja još uvijek traje) počeo je kasnih šezdesetih u nekom italijanskom striptiz baru. Nesudjeni profesor marksizma, koji je kao tinejdžer na binu izlazio sa malim katancem na šlicu svojih farmerki, u jednom od svojih bezbrojnih intervjua je rekao da je pravo stanje, presjek stanovništva Jugoslavije, upoznao i spoznao tek kad je došao u JNA, odnosno kad je na primjeru jednog (da ga tako nazovemo) većeg medjurepubličkog okupljanja uvidio koliko je vojnika imalo kokošja prsa, koliko ih je bilo neuhranjenih, krezavih, koliko ih je bilo sa vrlo niskim stepenom higijena itd…

Ivan Vukobran, živio je u povećem selu Rastići. Njegovo prebivalište je dobilo ime po deminutivu i množini naziva drveta – hrast, tačnije “rast”, kako se običavalo govoriti na sjeveru Bosne.

Jedna zanimljivost vezana za selo Rastići bila je ta neka nacionalna šarolikost. Četiri, pet nacija, da ih sad ne nabrajamo poimenice, tu je stoljećima živjelo zajedno. Druga zanimljivost se sastojala u tome da se selo, otkako zna za sebe, vazda borilo s vukovima, tako da Vukobranima prezime koje su ponosno nosili kroz tešku i tamnu vilajetsku istoriju nije palo s neba, nego je, itekako, imalo svoje logičko pokriće. 

Dok je davao dug domovini u kasarni “Ribnica” u Kraljevu, Ivan je razgovarajući sa svojim vojničkim drugarima (pored onoga što je odavno primjetio “alfa i omega” Bijelog Dugmeta) zapazio još jednu zanimljivost.

Da li se njegov razgovor sa dvojicom budućih rezervnih oficira vodio u vojničkoj kantini gdje su se pile pive “klipače” i mezile jeftine napolitanke (ko ovo nije konzumirao zajedno, kao da ni nije bio u vojsci), da li je to bilo kad je jedan od njih trojice dobio neke veće pare od kuće, pa častio u “Domu JNA”, uz Karadjordjevu šniclu i hladan špricer, ili je to ipak bilo na požarastvu uz cigarete “Lara”, “Upitnik” ili neke druge jeftine vrste koje su pored nabrojanih podjednako razarale pluća, sve uz kafu koja se pravila od “soca” koji je već iskorišten za prethodnih deset kafa, to na ovom mjestu, da budemo načisto, uopšte nije bitno. 

Bitno je da se Ivan Vukobran iz sela Rastići nakon prijepodnevnih obaveza sreo popodne sa svojim parosnicima, Stjepanom iz Zaprešića i Acom iz Padinske Skele. Da uzduž i poprijeko prebiraju vojničke i civilne zgode i nezgode. 

U jednom trenutku razgovora, naš Posavljak spomenu kako je njegov otac jako cijenio svog punca, na šta ga Aco prekide, pa upita šta je to – punac. 

– To ti je tast, odgovori Ivan, na šta mu stameni Acika odgovori da je pomislio da je punac nekakva vrsta bosanske šumske životinje. 

Onda se povede priča o hrani, pa Aco spomenu kako mrzi boraniju, na šta Stjepan upita za prijevod. 

– Mahune! Odgovori Ivan umjesto momka iz “Padinjaka”. Tačnije, boranija ti je varivo od mahuna, popravlja i proširuje “bosančeros” svoj prvobitni iskaz. 

I tako je to teklo, dugo se bio otegao dan, dugo se otegao i razgovor njih trojice. Spominjali su se tu i “budjavo” i “učinkovitost” i “zapeta” i “zaledje” i “životopis” i “magnovenje” i pitaj ti Boga dragoga šta sve ne…

I sve je to Ivan prevodio bez greške i imalo razmišljanja. Još je taj razgovor tri ratna druga začinio, zapaprio i pobiberio “sevapom”, “nafakom” i “sadakom”. Pa im i to uredno preveo. 

I sve je htio da ih na kraju priupita ko je ovdje u stvari glup kao što se priča okolo, ali ne htjede. Pribojao se da ne dodje do nekog kalambura, neugodnog igrokaza, da ne dodje, ne do dragi Bog, do kakve neželjene furtutme…

***

2007’

Ivan Vukobran je imao plan da poslije vojske krene na već upisani fakultet u glavnom gradu republike. Komparativna književnost. Medjutim, sudbina je odlučila nešto drugo. Došao je rat. Umjesto da se autobusom zaputi za Sarajevo, on je jedne mrkle noći preplivao Savu, te se nakon 48 sati, nisam više ne znajući kako, našao u Frankfurtu. 

Šest godina kasnije, u jesen 1997. godine, ovaj put ne preplivava, nego avionom iz Franfurta leti i slijeće pravo u Sijetl. Nakon dvije godine Ivan napušta “smaragdni grad” i spušta se tristotinjak milja južnije, u oregonski studentski gradić Judžin. 

U Judžinu upisuje “Comparative Literature” i uporedo (za)počinje pisati kratke priče i poeziju. 

2010. godine šalje “dole” na regionalni konkurs za najbolju kratku priču, na temu “Rat u BIH”, svoj prvi tekst. Medjutim, njegova priča nazvana “Bosanski lonac” prolazi nezapaženo, ne ulazi niti u širi izbor, u pedeset odabranih priča. 

U nastavku ovog teksta možete pročitati tu priču. Ona će nakon “fijaska” na takmičenju, ipak osvanuti u jednoj zbirci čiji je čitav prihod od prodaje poklonjen društvu koje se brinulo o djeci i omladini sa posebnim potrebama, tako da se može reći da nije napisana uzalud.

BOSANSKI LONAC

Horoz je svojim glasnim i kreštavim avazom najavio da je sabah i da je vakat da se ustaje. Stari je Hamdija već i prije bio budan i svako malo je pogledavao na stari sahat. Prevrtao se nemirno u krevetu planirajući dan, koji je eto već nekako krenuo. Prvo će uzeti šiš i ispeći frišku kahvu jer je ćasa od nekog davno pojedenog slatka, a koja je Hamdiji služila kao spremište, bila prazna. Od kako mu je hanuma preselila na ahiret sve je morao sam. A nije ni to, ostao je bez ikoga, pa se sve više i više pretvarao u pravog pravcatog djuturuma. Izvadio je džezvu i fildjan, stavio ih na hastal, zapalio “Drinu” sarajevsku i uzeo “Oslobodjenje” da ga malo pretabiri dok se kahva ispeče.

Petao je probudio deda Momira, Hamdijinog komšiju sa desne strane. Nije mu trebao sat budilnik. Komšijin petao je bio tačniji (i glasniji) od najjačeg budilnika u komšiluku. Danas je Momirov srećni dan. Dolaze mu kćerka i zet iz Danske u posetu. Ustao je veselo se protežući da skuva kafu. Smotao je malo duvana (dobijenog od rodjaka iz Trebinja) u hartiju pa je onako u slast povukao prvi dim. Ubrzo se cela soba ispunila aromom hercegovačke cigare. Nije se kafa kako treba ni ohladila, a već je prva stranica “Politike” bila pažljivo iščitana.

Kokot je opet bio brži od djeda Ivana, Hamdijinog susjeda sa lijeve strane. Nikad nije zadocnio i poput stare ure, mislio je Ivan, Hamdijin kokot je bio točan kao vlakovi što sa nevjerovatnom preciznošću ulaze na japanske kolodvore. Nedoumica za djeda Ivana je bila da li da se prvo obrije ili da premoć podari jutarnjoj kavi. Kavica je prevagnula, dok je motao duhan u papir, sjetio se stričevića koji mu ga je poslao iz Mostara. Pomno je čitao “Vjesnik” čekajući da voda provrije.

Primjetio je Hamdija Pindul, mnogo prije nego što će prvi metak zapucati, da je taki vakat došao, da šejtan već šenluči po vascijelom dunjaluku i da su mnogi spremni na svakojake zulume. Dodjoše mu pred avliju nenajavljeni glasnici i dušebrižnici da ga kao biva upozore, sve nudeći mu da kupi pušku, da se brani, zlu ne trebalo. Spominjali su se tu i kaurini i četnici i ustaše. Nabacili su nešto i o Momiru i Ivanu kao potencijalnim neprijateljima. Spominjali Aliju kao muslimanskog spasitelja. Saslušao ih je kao svakog što mu prag predje, počastio kahvom i ratlukom i ispratio ih do kapije što je ljubaznije mogao. Pušku nije kupio. Od oružja je vazda zazirao, jer je malo kome ono sevapa donjelo. Nikad se u životu nije ni s kim posvadio, pa je odlučio da tako bude i ubuduće.

Momir Drulović – Lepi je već odavno znao da je djavo došao po svoje. Vidjao je sve češće bradate spodobe sa šubarama i kokardama na glavama. Sjetio se ‘42 godine kad ih ganjao i tamanio po bosanskim vrletima sve se nadajući da će im zauvek stati u kraj. Poslije rata drugovi su ga ostavili da službuje u Bosni. Jedino što mu je ostalo iz Srbije i rodnog Kruševca bila je – ekavica. Njemu niko od tih pobornika ravnogorskih ideja nije ni pomišljao da navrati. Znali su da bi ih Momir, “stara partizančina”, sve naglavačke poizbacivao iz dvorišta. Sa ulice se mogao videti Tito u beloj maršalskoj uniformi kako visi na zidu. U vremenu kad je svako živ skidao i sklanjao vrhovnog komandanta i stavljao novog, Momo je uokvirio još većeg (skoro pa u prirodnoj veličini)i okačio ga tako da je slika predstavljala centralno mesto u primaćoj sobi. 

–   Kakav Slobo i ostale pičke materine….Lepi moj …svi su oni boranija za druga Starog, znao je Momo ponoviti to i po stotinu puta. Nisu mogli igrati ni na kartu religije i pozvati ga na pravoslavlje i krst časni, jer je Lepi (tako su ga zvali ne zato što je lep, nego što se svakom obraćao sa “lepi moj…) raskrstio sa religijom još za studentskih dana, a sa svojim jedinim Bogom se oprostio 1980. godine kad je ovaj odlučio da napusti (ovaj put zauvek) svoje stare ratne drugove.

Kod Ivana Stipkovića su dolazili nekoliko puta. Jednom je čak i kasniji veliki državni dostojanstvenik i saborski zastupnik pohitao da privoli Ivana na njihovu stranu. Pozivalo se na povijesni trenutak i tisućljetni san svakog domoljuba. Pominjala se komunistička tlaka i tamnica i žudnja za neovisnošću koja im je, evo već desetljećima, uskraćena. Trebalo je stati uz Franju. Nije vrijeme snivanja. Suživot nije moguć, dom se treba braniti i nema vremena za neka okolišanja jer biće dockan ako se hitro ne stane na branik i ispod stijega domovine. Ivan, stari gospodin, nije mogao poput susjeda Momira da prijeti i grabi pušku iz ormara, učtivo ih je odbio znajući da to neće biti zadnji put.

Žene u njih trojice su se čuvale i pazile podjednako dobro. Više ih se vremena moglo vidjeti zajedno nego nasamo, pa ni ne čudi da su zajedno i okončale ovozemaljski život. Rat je uveliko trajao i svako živ se prestrojavao i odlazio medju svoje, samo su ova tri domaćinstva i dalje gonila po svom i živjela svoj zajednički (su)život kako su odvajkada i činili.

Prkosili su tako i jednim i drugim i trećim. Svako ih je smatrao budalastim i ludim, jer ne može se više, pa to se govori na svakom koraku…upali televizor….vidi šta novine kažu…šta se iz kojekakvih štabova i bogomolja poručuje…ne može se više živit’ zajedno. Izazivali su tako, tim svojim zajedništvom, ne jednog nego sva tri Boga. I ispirao je narod usta sa njima kad je trebalo i kad je netrebalo neimajući pametnijeg posla. Štrčali su tako, tim svojim neprekinutim prijateljstvom i bili mimo reda i drugačiji, a to se na Balkanu (u Bosni pogotovo) skupo plaćalo. Najčešće životima.

Dok su Hamdija, Momir i Ivan jedne subota otišli u obližnju šumu da nakupe drva, žene su ostale u dvorištu da trijebe grah. I tako dok su one trijebile i veselo čavrljale prišli su im, kukavički, otpozadi i sa hicima u potiljak nemilosrdno ih ubili. Egzekucija je (iz ugla egzekutora) bila savršena…brza i nečujna. Muževi su ih zatekli kako nepomično leže sa glavama na stolu dok se sa njega slijevala krv. Djecu su zatekli živu. Ko zna zašto? Koliko su proklinjali krvnike što im žene pobiše: Hamdijinu Maru, Momirovu Fikretu i Ivanovu Vukosavu, toliko su ih blagosiljali što su poštedili Edina, Mirelu, Marka, Vesnu i Davida. Niko od komšija nije ništa ni vidio ni čuo, jer je u ratu, kao neko nepisano pravilo, tako i najbolje. Nisu ovi puno ni ispitivali okolo, nego su se okrenuli sebi i žalosti.

Sahraniše ih zajedno nek tako čekaju dok im se oni ne pridruže. I kako su one ležale u zemlji jedna do druge tako su gore iznad njih ležali križ, polumjesec sa zvjezdom i krst jedan do drugoga. Umjesto da ih konačno zavadi i posvadja, zajednička nesreća je trojicu novopečenih udovaca još više pobratimila.

Ne smijem puno divaniti, mislio se Hamdija, zaboraviću se pa slaba fajda od svega. Nisam baš najbolji sa zdravljem, hasta sam poodavno, ali šta ćeš…dolaze mi zet i snaja, moram se malo doćerat’, navuću one nove čakšire da ne izgledam k’o kaka fukara i harabatija. Nije meni zbog sina, nego zbog snaje…jer ona je…ma ne znam kako da je opišem….prava dzenetska hurija. Nije zato što je Momirova šćer nego je stvarno …nešto baška. Moraću malo oprati basamake i pospremiti sav onaj pesinluk u avliji. Ne znam šta bi samo napravio za ručak…za nas petero. Nešto onako za familiju..za najbliže. Znam šta ću. Bosanski lonac ! Djeci ću nešto drugo. Prika Momir voli dobro pojesti ali moram pazit da ne bude masno, znam da mu je holesterol povišen, a opet prika Ivan nije neki na hrani ali voli zaliti sve sa vinom. Žao mi Ivana, uvijek smo se dobro pazili, ali nekako on najteže podnosi samački život. Momir i ja još nekako i deveramo i duramo bez naših hanuma, ali Ivan to nikako ne podnosi. Eh, jebem ti rat. U sekundi ostašmo kao tri stara ata…kao tri rage što čekaju da ih nestane… Makar jednom eftično Hamdiju bi hvatala neka uznemirenost i samo je Alahu zahvaljivao što ima Momira i Ivana uza se, inače…

Deda Momo nije mogao dočekati da mu kćerka i zet dodju. Od kako mu nema Fikrete, malo šta je moglo oveseliti ga koliko familijarna okupljanja. Da nema prike Hamdije i komšije Ivana ne bi znao šta bi sam sa sobom. Oni su mu sve…jer kćerka i zet ne mogu non-stop u posetu. Podaleko je Danska pa dodju samo jednom godišnje, dovedu decu i tako…dok trepneš prodje četrnaest dana. A za te dvije nedelje ne zna se ko postane veće dete on ili Hamdija. Puna kuća, il’ kod njega il’ kod Hamdije…svejedno…..vika galama deca skaču, roditelji ih smiruju, prete batinama, a mi ni čut’. Vičemo glasnije od same dece….nek diraju…neka dece…pa za koga da čuvamo. Penzija mala, ali ne žali Momir kad mu deca dodju. Samo eto, jedino fali domaćica u kući, pa da pravi i iznosi kako red nalaže. Eh, ne znaju naša deca kako Hamdija i ja znamo zapiti…pa zapevati….i na kraju zaplakat’ onako iz duše…ko kakve ženturače. Ujutro nas stid…sve nešto izbegavamo pogledati jedan drugog u oči….do idućeg puta. Život je baš kurvin sin, znao bi Momo reći to najmanje dva puta nedeljno. Hiljadu puta je proklinjao prokleti rat i dan kad im žene pobiše . Kud baš njih….kud nas ne ubiše majku im jebem, kad je već neko morao. Zašto njih tri?

Ivan je bio najstariji medju njima. Uvijek nešto bolešljiv, modar u licu. Nije znao mnogo glede poslova u svom domu. Otkako je Vukosava poginula i samo otvaranje limenke je bio veliki izazov. A i mirovina je neredovno dolazila. Bar tri puta tjedno objedovao bi ili kod prike Hamdije ili kod susjeda Momira. Po tisuću puta im je znao zahvaljivati za tu uslugu. Evo i danas je pozvan na svečani objed. Momirovi i Hamdijini djeca i unuci dolaze iz Danske i baš im zavidi. Ivanov sin jedinac i Hamdijina kćerka, poslije vjenčanja, zaputili su se u Ameriku i ove godine neće moći u posjetu. Obećali su sljedeće godine prvom prigodom, ako sve bude u redu, dolaze. Ali voli on i ove ( Hamdijine i Momirove) unuke što dolaze…i njega zovu djedom…čak se i hvale tamo po Danskoj da oni, za razliku od svih ostalih, imaju tri djeda. Bake prećutkuju…valjda je teško za pojasniti. Znaju nekad kroz šalu reći da će im, njima trojici, naći kakve danske bakice pa će oni, kao kakve papiruše doseliti k njima u Dansku.

I tako život polako prolazi. Neće Hamdija, Momir i Ivan još dugo. Neće još dugo ni njihova ideja o zajedničkom življenju. Biće toga još samo u povjesnim knjigama i na časovima istorije.

Ima li Bosni spasa? Teško…..jer Bosnu neće spasiti nikakvi visoki predstavnici. Bosnu neće spasiti nikakvi nacionalni programi. Bosnu može spasiti samo čudo, a ona su, kao što to svi odavno znamo, moguća samo još u holivudskim filmovima.

****

2025’

Mladi košarkaši i mladi nogometaši Jugoslavije su, sad već davne, 1987. godine postali prvaci svijeta. 

2017. godine bile su godišnjice, jubileji ta dva fenomenalna uspjeha naših zlatnih
      omladinaca. Postoji (svašta tako narodu padne na pamet) neka teorija da su ti uspjesi u dva najvažnija sporta na svijetu i bili zapravo glavni povod da se Jugoslavija razbatali. Ko bi mogao od velikih svjetskih sila podnijeti da jedna komunistička zemlja hara godinama na dva najvažnija sportska fronta?! 

Bilo kako bilo, na tridesetogodišnjice su se i jedni i drugi (u različitim vremenima na različitim mjestima) okupili da obilježe taj okrugli jubilej, iako je država za koju su osvojili ta odličja bila godinama mrtva. 

Sjeli su tako (tad već u prosjeku) pedesetogodišnjaci sa svojim trenerima u restorane da uz iće i piće prozbore koju, malo evociraju uspomene i prisjete se nekih dogadjaja i anegdota. (A ponajviše da se prisjete onih svojih drugara i trenera ili članova stručnih štabova koji ne dočekaše tridesetogodišnjicu.) Oba ova jubileja su zabilježena kamerama i oba su pretvorena u dokumentarne filmove. 

U oba odgledana dokumentarca osjećao se odredjeni žal za prošlošću, starim vremenima, samoj njihovoj mladosti na kraju krajeva. U obje emisije neki sugovornici nisu mogli suspregnuti svoje emocije, jednostavno su popustile
kočnice, pa su nakon par rečenica zaridali pred kamerama.

U oba slučaja, medju svim košarkašima, fudbalerima i trenerima koji su plakali, postojalo je nešto zajedničko, jedna poveznica i naizgled nevidljiva nit koju je izvjesni Djuro Kotlokrpa sjedeći za šankom naglas razotkrio:

– VIDITE… SAMO GLUPI BOSANCI PLAČU!

Sve se ovo odigralo ljeta gospodnjeg 2025. godine u kafiću “Balkan”, u gradu Vankuver, država Vašington. 

Rečenici Djure Kotlokrpe, nakon što je sa ostalim gostima odgledao oba dokumentarca, posvjedočio je i naš Ivan Vukobran.

I dok je jeo porciju izvrsnih ćevapa (zbog kojih redovno prelazi 120 milja u jednom pravcu) zalivajući ih “Nikšićkim”, Ivan se zamisli o ovoj javno izrečenoj rečenici. Nakon malo vaganja, učini mu se da je uvaženi gospodin Kotlokrpa ipak (iz)rekao istinu. Izgleda da su samo Bosanci plakali u oba dokumentarca. Izgleda da su samo Bosanci i ispali glupi u svoj ovoj priči od devedesete pa nadalje. 

Djuri, naprimjer, iako je iz Bosne, ne pada na pamet da se tako i dalje smatra i odredjuje. I on je, onomad, na podijumu slavonskog noćnog bara koji se zvao “Škorpion” (a svi ga zvali “Rupa”) otkidao na “Jesi l’ mala ljubila do sada!”. Tad je bio Bosanac sa dna kace. Sad više nije. Trudi se svojski da to izbriše iz svog roda i koda.

Jednog dana se Djuro misli vraćati. U Srbiju. Medju, kako veli, svoje. Tako (u bobu isto) ovdje u američkim državama, razmišljaju i bosanski Hrvati. Dok nose dresove Modrića i Jokića, djeca (a sad već) i unuci tih Bosanaca-ispisnika nemaju blage veze šta je Bosna. Ako i imaju, taj pojam u njihovim mislima nosi jednu crnu konotaciju, krajnje negativan predznak. I to je vjerovatno najveći bosanski poraz.

Ivan je danas univerzitetski profesor, predaje književnost Rusije i Istočne Evrope. Još uvijek svojima smatra i Ivu i Mešu i Branka i Maka. Kao i latinicu i ćirilicu. Dobro mu je poznato sa koliko strahopoštovanja njegove kolege sa diplomama prestižnih svjetskih koledža gledaju na činjenicu da se on ravnomjerno i bez ikakvih teškoća služi sa oba pisma. 

A što se tiče povratka…on se često desi, noću, u snovima. Sanja djetinjstvo, najraniju mladost. 

Ne…bez zajebancije…Ivan ni sam ne zna kud i kamo kad penzija pokuca na vrata. Gleda i on te naše programe, ali za razliku od mnogih drugih ne gleda dnevnike, predsjednike i premijere. Ne navija za stranke. On gleda emisije turističkog tipa, svu tu (još uvijek) netaknutu prirodu, sve te ljepote koje su nekad bile zajedničke, naše. Od Triglava do Djevdjelije.  

Pa bi jedan dan na tri-četiri nedjelje skoknuo u Istru, u njoj mu se ljudi nekako čine najnormalnijim, a onda bi se drugi dan, odgledavši “Sasvim prirodno”, otisnuo na dva mjeseca u čari Šumadije. Pogleda emisiju o Ljubljani, pa se oduševi kako Slovenci paze na okoliš, pa bi tamo selio. Potom mu odnekud iskoči kratki klip o nestvarnim Prokletijama…

Ponekad kad popije koju više (šta ćete, i on je čovjek od krvi i mesa) i njegovi Rastići mu padnu na pamet. Da se vrati, da napravi puni krug, da ponovo doživi svinjokolju, komušanje ku’ruza, prela, da proba vruće rakije iz “vesele mašine”, da još jedared zapjeva jednu uz didovu šargiju. 

Pa da se sve potom okonča, zatvori, privede svome prirodnom kraju…

(Hvala na čitanju.)

Gledam u ekran, u svoje prste na tastaturi,
Treba kao obično da napišem nešto u dnevnik,
Ali ja nisam tu, niko to ne može da potvrdi,
Moj dnevnik čeka, ja čekam, izgubljen, negdje
Između onoga što napisah juče, uz datum i ostalo,
Ko je to pisao u moje ime, sada nije važno, ne
Mogu da potvrdim bilo šta, prvo slova, pa
Riječi, kojih se odjednom bojim, odakle one
Ako mene danas ovdje nema, ne  mogu da potvrdim
Da je bilo šta ovdje, ovog trena, spreman da
Izvlači odnekud lažne riječi, lažne dokaze
Da sam juče bio ovdje, sasvim dobrovoljno,
Mogao sam bilo šta da uradim, s tim riječima,
Zarobljenim i sasvim lažnim, pripisanim
Meni, koji nisam tu, ne mogu da posvjedočim
Pred bilo kojim pravednim sudijom, nađe se,
Mada najčešće sam to ja, ovako odsutan,
Možda nečiji plaćenik, smišljena mamorija,
Kojoj više ne mogu uteći, ona me polako briše,
U njoj sada živim bolje, smiša i romane,
Ne da mi ni da se ispovijedim, svome dnevniku,
Koji je postao tuđi a moj, baš ovog časa, očekivano.

NEPODNOŠLJIV

Nepodnošljiv je Lokrum
U prozoru gimnazije

AJMO JEDAN 

Usred betonom zavrele utakmice
(Na početku sata matematike)

Po vodu
(Po kredu)

Poslan
Neopjevani.

UTRKA

Samo jednom lekcijom unaprijed
Bez očita povoda

Učeni zablista

Kao mrvica blagoslovljenog kruha
U nauljenoj kosi.

Simo Matavulj: Bakonja fra Brne, čita Leon Lučev, Book&Zvook, Zagreb 2023.

Povijest audio knjiga u nas, oskudna i gladna, dugo je tekla niz dvije matice. Jednu čine relativno bogate, ali široj publici uglavnom nedostupne, fonoteke različitih udruženja slijepih i slabovidnih. Drugu maticu predstavljaju razmjerno malobrojna audio izdanja, uglavnom su to gramofonske singl-ploče, koje su u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća objavljivane uz knjige odabranih stihova ili proznih radova značajnih pisaca, na kojima bi čuveni glumac, ili katkad i sam pisac, deklamirao tekst. Prve snimke, namijenjene čitateljstvu koje nije u prigodi čitati očima, specijalizirane su i specifične, te se nikada nisu distribuirale među videćom publikom. Druge su, pak, imale uglavnom ceremonijalnu ili dokumentarnu funkciju.

Book&zvook zapravo je prvi hrvatski specijalizirani izdavač audio knjiga, s već prilično respektabilnom fonotekom sačinjenom od knjiga, donesenih glasom pisca, spikera ili glumca. Postoji nešto što je manira unutar žanra audio knjige: tekst se izgovara jasno, razgovijetno, uz pomno poštivanje naglasaka, ali emocionalno neutralno, bez sentimentalnog recitiranja i glume. Sve drugo je opasno, ili teško izvedivo.

Leon Lučev je, međutim, dalmatinsko-srpskog klasika i jednu od upečatljivijih knjiga južnoslavenske književnosti na razmeđi stoljeća, roman rođenog Šibenčanina Sime Matavulja “Bakonja fra Brne” izveo uz karakterizaciju likova, svakom od desetine njih dao je njegov različit glas, te uz dosljedno poštivanje lokalnih narječja svoga i Matavuljeva kraja. Dakle, Lučev je roman izveo kao monodramu, i to je učinio na virtuozan način. Ali premda je on odigrao roman, umjesto da ga samo razgovijetno i upečatljivo pročita, slušatelja ni u jednom trenutku nije opteretio viškom teatralnosti, baroknom retorikom ni patetikom iskaza. Knjigu sam slušao sredinom kolovoza, putujući u Beograd i iz Beograda (što, zacijelo, ima i stanovito simboličko značenje, jer je Šibenčanin Matavulj svoj život okončao u Beogradu, gdje je stigao i napisati “Priče iz beogradskog života), i na trenutke mi se, dok bih se u vožnji zaboravio ponesen Lučevljevom čarolijom, znalo učiniti da ja to slušam samog Simu Matavulja, dok naglas čita svoje remek-djelo.

Svaki je književni tekst jedna osobna povijest piščeva materinjeg jezika. Veliki književni tekstovi velike su jezične povijesti. U našim književnostima to zorno osjetite dok čitate Krležu, Andrića, Crnjanskog, ili Ujevića, Njegoša, Petra Gudelja, Marka Vešovića… Dragocjeni su, premda iznimno rijetki trenuci u kojima je čitatelj u prilici te velike jezične povijesti naglas slušati. A sasvim se rijetko dogodi – osim kad pisac koji je i dobar deklamator naglas čita vlastito djelo – da se u slušanju audio knjige ta povijest može u svojoj punini čuti. Eto, takvu je sreću, skoro sto dvadeset godina nakon smrti, imao Simo Matavulj, kad mu je Lučev naglas pročitao “Bakonju”. Jednostavno, ta dvojica ljudi, genijalni šibenski pisac s kraja devetnaestog stoljeća i veliki šibenski glumac s početka dvadeset i prvog, imaju zajedničku povijest jezika. Veliki je blagoslov za čitatelja, za živoga pisca i svjesnog utočenika u materinjem jeziku, kad mu se ovakvo što dogodi. (I da, na tom sam putovanju za Beograd i iz Beograda, na trenutke osjetio nešto što bih se usudio opisati kao ljubomoru prema Šibenčanima i ljudima iz šibenskog kraja, jer su dobili ovakvo auditivno jezično remek-djelo… Moj užitak u njemu je golem, ali kakav će tek biti njihov!)

“Bakonja fra Brne” je istovremeno, rekli smo, klasično djelo regionalne dalmatinske i nacionalne srpske književnosti. U nekim su se vremenima, naročito u katoličkim klerikalnim krugovima, jedili na Matavulja, jer da je “Bakonjom” uvrijedio franjevačke redovnike. U svijesti suženoj ljutnjom, možda i nevoljama i bjesovima kakve donosi politički život, ispunjen međunacionalnim surevnjivostima, ovakav je stav mogao biti razumljiv. Isto kao što je razumljiv među “nečitajućom” publikom, i onom vrstom uvrijeđenih fanatika, o kojima u svojim memoarskim knjigama piše Salman Rushdie, čija uvrijeđenost nije isprovocirana onim što su pročitali, nego onim što su čuli da se priča. Ali je nevjerojatno, i ne osobito pohvalno po povjesničare južnoslavenskih književnosti, naročito takve koji su specijalizirani za omeđivanje i razgraničenje nacionalne hrvatske književnosti, što se nisu odvažili shvatiti i reći koliko je pogrešna teza o uvredljivosti “Bakonje” po fratre i Katoličku crkvu. A onda i koliko je pogrešno, kulturno i književno inferiorno, hrvatsko odricanje od Matavulja i njegova romana. Naravno da je Simo Matavulj srpski pisac, ali jezikom svojim i zavičajem, te ponajviše temama, Simo Matavulj je i hrvatski pisac. Pritom, upravo jedan od onih koji predstavljaju kariku koja unutar hrvatske proze nedostaje: genijalni pripovjedač i humorist, koji se kao nitko narugao našim mentalitetima i koji je, isto tako kao nitko prije njega, savršeno precizno i dobrohotno na romanesknu i pripovjednu scenu postavio naše međuetničke i međuvjerske svađe i nevoljenja. S tim da Matavuljeva književnost ne vodi u rat, nego u smijeh. Jer on svoje redovnike naprosto voli.

Mit o kaluđerima

Postoji mit da je Matavulj najprije započeo roman o pravoslavnim monasima iz manastira Krka, da bi onda, iz političkih razloga, da ne bi imao problema kod knjaza Nikole na crnogorskome dvoru, pripovijest “prepjevao” na katoličku i fratarsku kajdu. Malo je vjerojatno, čak i nevjerojatno, da u toj priči ima istine. Da je napisao pravoslavnog “Bakonju”, on bi, naime, bio loš, jer bi bio mrzovoljan. Katolički “Bakonja” genijalan je, jer je to knjiga o Drugome, a kada se smiješ drugome, dužan si ga voljeti. Bez toga neće biti dobre književnosti. U tom smislu, pravoslavni bi “Bakonja” bio roman bez stvarne teme i trajno nezanimljiva knjiga koja bi, vjerojatno, govorila o tome kako su se crkvenjaci otuđili od naroda. Što je bila omiljena tema postprosvjetiteljske ere…

Leon Lučev

On odigra osionog gvardijana, luckastog fra Tetku, gnjevnog seljaka, brižnu mater, koja je matrijarh što će u patrijarhalnom društvu i muža podčiniti… I svima se, na neki maestralan način uvuče u glavu, te ih sve uspijeva oglasiti i ozvučiti. A da se ne krevelji, ne glumata, ne izvodi glasovne akrobacije… Veliki, veliki glumac naše generacije, majstorski čitatelj i čeljade jednog zavičaja.

O AUTORU I ROMANU SAKRIJ ME, SNIJEŽE 

Miklavž Komelj objavio je roman SKRIJ ME, SNEG / SAKRIJ ME, SNIJEŽE kod Slovenske matice u Ljubljani početkom 2021. Mene je na taj roman upozorio kolega Tvrtko Klarić, urednik, nakladnik i prevoditelj. Budući da sam tih dana završio ogroman posao prevođenja epskog djela Obitavališta duša (preko 22.000 stihova) slovenskog suvremenog pjesnika i akademika Borisa A. Novaka, obratio sam se Miklavžu s čestitkom i spremnošću da njegov roman prevedem na hrvatski. Početkom svibnja pažljivo sam pročitao roman, preveo prvo poglavlje i poslao ga autoru. Uz izraze oduševljenja poslao mi je nekoliko svojih primjedbi koje sam uvažio i nastavio s prevođenjem. Predložio sam autoru da sve citate na stranim jezicima prevedem u fusnotama na hrvatski, te da u fusnote stavim i nužne podatke o osobama koje su hrvatskom čitatelju manje poznate. 

Autor u ovom romanu opisuje svoj susret sa starim, nasmrt bolesnim pomoćnim ljubljanskim biskupom Stanislavom Leničem, kojeg sam imao čast osobno poznavati za vrijeme svog studija teologije u Ljubljani od 1968. do 1970. Vanjsko događanje romana zbiva se u slovenskoj prijestolnici između 1987. i 1991. godine, u razdoblju kad su se događale velike društvene i političke promjene. Autor Komelj, tada nadobudni mladić, i biskup Lenič, koji ima iza sebe tragična i manje tragična životna iskustva, doživljavaju te promjene svaki na svoj način. To je priča o autorovu unutarnjem životu i njen pravi sadržaj ostaje zabilježen samo u njegovu sjećanju. Ali ni u sjećanju ne može se baš sve dokučiti. Dvanaest sudbonosnih stranica romana, koje bi trebale razotkriti sav unutarnji svijet, ostalo je nenapisanih, „bijelih poput snijega“. Time je ujedno objašnjeno simboličko značenje samog naslova romana. Putovanje kroz snijeg simbolizira životni put biskupa Leniča koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio tajnik ljubljanskog biskupa Rožmana. Rožman je tijekom Drugog svjetskog rata podržavao slovensko domobranstvo, zbog čega je 1946. bio osuđen na osamnaest godina zatvora, a njegov tajnik Stanislav Lenič 1947. na dvanaest godina zatvora. Po izlasku iz zatvora Lenič je od 1968. do smrti 1991. obnašao dužnost pomoćnog ljubljanskog biskupa. Autor biskupovu čvrstu vjeru uprizoruje na simboličan način. Slovenski katolicizam prodire u autorovu svijest slikovitom magijom koju mladić susreće na freskama ljubljanske katedrale. Polazna fascinacija baroknim katolicizmom dovest će mladića do krštenja, krstit će ga upravo biskup Lenič. Čin krštenja priziva u autoru reminiscenciju povijesti i biskupove okrutne sudbine. Njegovu tragediju simbolički izražava rečenicom: „Jame su bile pune ubijenih tijela. Povijest je vrijeme strave stvorenih bića koja stoje u redu za klaonicu. Tu povijest treba nadvisiti… Povijesna djela su povijesna zato što ih je netko zapisao, a ja sam stranice zapisivao, kako bi ih oteo povijesti.“ U tome je kompletno značenje ovog romana. Izbrisati kodiranu povijesnu istinu, istrgnuti je iz kodova i vratiti životu.

U srpnju 2021. bio sam rezidencijalni gost Društva slovenskih književnih prevodilaca. Proveo sam mjesec dana u tihom mjestašcu Dol pri Hrastniku te s autorom i tadašnjom tajnicom Slovenske matice, pjesnikinjom Miljanom Cunta, dogovorio razgovor o Komeljevu romanu. U razgovoru je sudjelovao i Peter Kovačič Peršin, slovenski personalist i moj prijatelj, kojeg sam kasnije zamolio da napiše Pogovor hrvatskom izdanju Miklavževa romana, što je on i učinio.

Izdavač romana Slovenska matica organizirala je 19. listopada 2022. na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci književno-prevoditeljsku večer uz prijevod romana Sakrij me, sniježe. Domaćin večeri bio je predstojnik Odsjeka dr. Klemen Lah, a moderatorica dr. Ignacija Fridl Jarc, tajnica-urednica Slovenske matice. Bio je to događaj u sklopu kulturnih priredbi što ih sufinancira Ured Vlade Republike Slovenije za Slovence u inozemstvu. 

Božidar Brezinščak Bagola

POGOVOR ROMANU SAKRIJ ME, SNIJEŽE

Romaneskni prvijenac Miklavža Komelja Sakrij me, sniježe posebna je novost u današnjem slovenskom literarnom stvaranju. Njegov način pisanja mogli bismo literarno teoretski označiti kao magijski realizam. I mogli bismo s pravom ustvrditi da je u tom žanru dosad to najbolji tekst u slovenskoj literaturi. Svojom središnjom pričom izdvaja se iz većinskog usmjerenja suvremene slovenske proze, koja se u većini slučajeva bavi jedino abdominalnim položajem čovjekova života. Naime, priča govori o susretu mladića koji traga za dubljim smislom postojanja i katoličkog biskupa koji se nalazi na pragu smrti. Taj susret urodio je kod mladića prihvaćanjem vjere, koja je u neposrednom okruženju shvaćena kao „eksces“, ali mladiću znači prostor slobode upravo zato „što u njemu nema ničega što bi se moglo nazvati slobodom“. „O, tajno slobode! Može li to što važi kao sloboda doista biti sloboda? Netko je za mnoge simbol višestoljetnog ugnjetavanja – ali u hipu kad se oslobodiš od njega i svladaš ga, on će postati stvarnim simbolom slobode.“ U toj dihotomnoj lucidnosti autor stvara svoju pripovijest koja je od samog početka pa sve do kraja značenjski višeslojna, kao što je i istina postojanja i povijesti višeslojna, tako da se njenoj činjeničnom stanju možemo približiti jedino putem dijalektike protuslovlja.

Susreti mladića s biskupom Leničem crvena su nit pripovijesti i „prostor“ koji autoru omogućava prikaz cjelovite slike vremena i ozračja u kojem živi. Radi se ponajviše o fiktivnim susretima, budući da se većina događaja zbiva u mladićevoj mašti. To je dakle priča o mladićevu unutarnjem životu i njen pravi sadržaj ostaje zabilježen samo u njegovom sjećanju. Dvanaest sudbonosnih stranica pripovijesti, koja bi trebala razotkriti njegov unutarnji svijet, „ostalo je nenapisanih. Dvanaest stranica bijelih poput snijega“. Tim riječima završava se romaneskna pripovijest, a time je ujedno objašnjeno simboličko značenje samog naslova romana. Putovanje kroz snijeg ne simbolizira samo životni put biskupa Leniča, njegovo stvarno hodočašće prema Smrti koja nije smrt. „Tko želi vidjeti Smrt, mora uskrsnuti od mrtvih. … Smrt je uvijek na strani čuda.“ Takvo stajalište oduzima smrti njen sukus strave. Snijeg kao simbol očišćenja dobiva metafizičko značenje pročistača strave povijesnog vremena. „Miris snijega isprao je miris po vremenu“. Stvarna radnja romana zbiva se u slovenskoj povijesti posljednjih nekoliko stoljeća, od protureformacijskog baroka do osamostaljenja slovenske države, te poput pripovjedne ponornice kreira susrete mladića s biskupom. Razmišljanje o tom događanju želi isprati iz sjećanja mračne strane povijesti koja presudno određuje mladićevu duševnu strukturu. Naime, njegovo odlasci u posjete biskupu u biskupski dvorac, koji bi trebao biti posvećen Deo Optimo Maximo, imaju značenje odlaženja u mračnu povijesnu stvarnost slovenskog katolicizma. „Kao da tonem do ostataka broda koji je nekad davno ostao ležati na dnu mora poslije brodoloma“. Tom potopljenom brodu ulijeva život jedino biskupova čvrsta vjera, koju na simboličan način uprizoruje meditativna molitva krunice. Autor tu molitvu u cijelosti unosi u roman kao mantru slovenske pučke pobožnosti koja upravo u njoj pronalazi svoj mir i čvrstinu, unatoč stravičnoj povijesti i potapanju crkvenog broda. Takva je bila pobožnost biskupa Leniča koja se duboko dojmila i mladića u traganju za samim sobom.

Slovenski katolicizam, koji je svoju povijesnu autentičnost izrazio u raskošnosti baroka, prodire u autorovu svijest svojom slikovitom magijom koju mladić susreće na freskama ljubljanske katedrale. Međutim, tu „sliku raja“ doživljava kao bojište. Vjeru doživljava kao borbu. Borbu koja se razbuktava nemirom duha. „Religija nije pružila zaštitu od kaosa koji se stvorio, nego je taj kaos kao svoje bojište likovno oblikovala na stropu te ga na taj način otvorila prema nebu.“ Ta polazna fascinacija baroknog katolicizma, koja će mladića dovesti do krštenja, rastvara se kroz reminiscenciju povijesti i životne sudbine biskupa Leniča u tragediju koju autor simbolički izražava rečenicom: „Jame su bile pune ubijenih tijela“. Povijest je vrijeme strave stvorenih bića koja stoje u redu za klaonicu. Tu povijest treba nadvisiti. To je njegova zadaća. „Povijesna djela su povijesna zato što ih je netko zapisao: A ja sam stranice zapisivao, kako bi ih oteo povijesti.“ U tome je kompletno značenje njegove „kronike“. Izbrisati kodiranu povijesnu istinu, istrgnuti je iz kodova i vratiti životu. Jer život je čovjeku jedini istinski put. To je „put koji podrazumijeva beskonačnost jedne jedine točke“. Smisao čovjekova postojanja nije postignuće nekog cilja, koji nije drugo do utvara približavanja nekoj točki. „Ne radi se o tome kako doći od jedne do druge točke, nego o tome kako postati drugo biće.“ Postati Čovjek jedini je smisao života i povijesti. I u tome se očituje relativnost povijesnog vremena, ukoliko nije vrijeme vječnosti. Tom sumornom svijetu, prepuštenom utonuću vremena, dah života pruža jedino susret s umirućim biskupom, koji je i na samom pragu smrti sačuvao snagu moralnog stava, dok je s odobravanjem slušao riječi opomene partizanske liječnice: „Za postizanje svega što pripada pojedinačnom narodu imamo na raspolaganju brojne mogućnosti, ali izabrali smo najlošiju u povijesti, koja je posijana neopisivim neprijateljstvom. … Mijenjate nam zastave. Kako da poslije svega toga znam ispod koje da stanem, a da me kolac na kome visi neće okljaštriti? …

Problem je u tome kakva će cijena biti za sve ovo. … Zločinac je kažnjen već samom činjenicom da svoje breme ne može odložiti…“ Takvim spoznajama želi Komeljev roman sa svojom središnjom slikom snijega kao simbolom očišćenja isprati smrad povijesnog vremena. „To je bila moja zadaća. Bio je to tek početak. Bio je to tek svršetak. Ljudi nisu primijetili da vrijeme više ne postoji.“ Ovakvim završnim objašnjenjem u romanu upozorava na vrijeme, naše vrijeme oslobođeno od povijesna sjećanja, ne bi li povijest postala prostor i vrijeme čovjekova postojanja danas i ovdje. Roman je glas koji vapi za takvim očišćenjem. „Glas je izgubio svako značenje – i bio je smrt o kojoj zavisi svaki smisao svijeta.“ Komeljev roman je hodočašće prema Smrti, kako bi se smrt pobijedila, a životu se vratio život. Naime, svaki put čovjekova postojanja jest hodočašće prema Smrti koja nadvisuje smrt. „Smrt je uvijek na strani čuda … Čudo je odluka.“ Odluka za život. Jer život je najviša vrijednost. 

Ovo kratko osvjetljavanje metafizičkog „sadržaja“ romana osvjetljava samo jedan višeslojni vidik koji bi trebao jamčiti temeljit uvid u kompleksno štivo Komeljeve pripovijesti. Ta značenja izviru iz simbola Smrti, snijega, glasa, puta… Magijski realizam daje simbolima njihovo autentično značenje koje se izražava u protuslovlju. Naime, u dijalektici protuslovlja odražava se cjelovita stvarnost postojanja. Stoga magijski realizam uspijeva podati cjelovitu sliku čovjekova bivstvovanja u vremenu i prostoru povijesti koja se uvijek iznova sažima u konkretnoj čovjekovoj sudbini – ovdje u tragalačkom susretu mladića s umirućim biskupom – kao njena bitna poruka. Otvara uvid u metafizičko spoznavanje čovjekove biti koja je zbijena u skromnoj jezgri čovjekove svijesti i nepregledne sfere podsvijesti. „Čiji mozak može izdržati toliko međusobno suprotstavljenih tvrdnji? Kao lutke u kazalištu vezani smo sa stotinama niti.“

Peter Kovačič Peršin     

KONAČAN RASKID

Učlanit ću se u bilje
Gadi mi se ljudski brlog
S adolfima u mozgu
I genocidom u Gazi
Ovjerenim govorom luđaka
Pred njim mase padaju trans
I poslušno kolju djecu

Lijepo je biti
Šumska trava
Ili planinski kaćun
Ne ubijaš nikog
Samo korijenjem
Tvoriš život

Učlanit ću se u bilje
U njemu smo rođeni
S glasom i jagodicom
Što znaju šta su
Oštice noža
Interkontinantalne rakete
Snajperi i atomske bombe
Savršena tehnologija smrti

Odlučio sam čvrsto
Nosit ću ličnu kartu
Poljskog cvijeta
Važnijeg od ljudi
I svake vlade
Na ubilačkom svijetu

Učlanit ću se u bilje
Neka naše vlati
Miluju planet
U predsmrtnom hropcu
Ka majka dijete
Koje joj izdiše u krilu

I JA SAM IZ GAZE I

I ja sam iz Gaze
Svakim otkucajem
Ishemičnog srca

I preko mog leša
Prelaze gusjenice
Izraelskih tenkova

Poginuo sam
Od kasetne bombe
Ubijen snajperskim metkom
Dokrajčen u ruševinama zgrade
Upravo izdišem od gladi
Skupa s djecom
Svedenom na kosture

I ja sam iz Gaze
Otiskom prsta
Mišlju bržom od rakete
I ja hodam između
Gomile leševa
Netom nakon
Tenkovske granate

Eno me stojim
U redu za kruh
Dok na nas puca
Izraelski snajperist
Evo nosim dijete
S otkinutom nogom
Umrijet će za koji tren
Na mojim rukama
Bit ću prazan
Do dna svijeta

Sjedim u skloništu
Peti put protjeran
Iz šatorskog naselja

I ja sam iz Gaze
Genocidnog pečata
Ljudskog uma

I JA SAM IZ GAZE II

I ja sam iz Gaze
Koja je Srebrenica
Koja je Aušvic
Koja je Hirošima
Koja je Troja
Koja mi stoji
Na dlanovima
Koju privijam
Na grudi

Jedna je obavještajna prišipetlja ovih dana smislila narativ za potporu Vladi RH, u džihadu koji je Plenković, Bog zna zašto, poveo protiv mene. Na društvenim je mrežama prišipetlja objavila da sam preko fonda za potporu stranim izdavačima iz fonda Ministarstva kulture “za objavljivanje hrvatskih autora na strane jezike” ukupno dobio 106.000 eura. Lijepa je to para, ali na moj račun u proteklih dvadeset godina, otkako fond postoji, nisu legli nijedan euro ili kuna. Logično je da je tako, jer naprosto nisam strani izdavač, nego sam hrvatski književnik. Ne bih se ovim slučajem ni bavio, jer pomalo je i nedostojno baviti se djelovanjem ovdašnjih obavještajaca i paraobavještajaca, čak i kada ti rade o koži, ali priču su, zdravo za gotovo, prihvatili i pojedini desni političari, te je šire kao golu istinu. S jasnim ciljem i agendom.

Ali krenimo otpočetka: prije više od dvadeset godina Božo Biškupić osmislio spomenuti fond za potporu stranim izdavačima u objavljivanju prijevoda hrvatske književnosti. Postavio je pravila u kojima je dijelom kopirao pravilnike takvih fondova iz razvijenih zemalja Zapada, ali je cijelu stvar učinio dodatno transparentnom i neprobojnom za bilo kakve manipulacije i prevare. Bilo je to vrijeme kada su kulturu i književnost, kao oblike nacionalne afirmacije, u nas još uvijek vrlo ozbiljno shvaćali – onako kako se doživljavaju i u ostatku Europe, pa još malo žešće. Pritom, vladala je, u dijelu književne zajednice, a naročito među političkim komesarima (tada nešto ozbiljnijim od današnjih obavještajnih prišipetlji), ojađenost pred time što su europski značajni i prevođeni hrvatski pisci Dubravka Ugrešić, Predrag Matvejević, Slavenka Drakulić, te moja malenkost, a ne neki drugi. Biškupić, kao čovjek od knjige i razuma – i nesumnjivo najbolji hrvatski ministar kulture – znao je da se tu ništa ne može i ne smije političkim nasiljem mijenjati, te da će svaki pokušaj nagovaranja stranaca na prevođenje i objavljivanje pisaca koji više odgovaraju vladajućoj nomenklaturi, ili joj možda i pripadaju, jako loše završiti. Tako je nastao fond na koji može aplicirati svaki – dokazano stvarni, a ne fiktivni! – izdavač iz bilo koje zemlje svijeta u kojoj se prevode i objavljuju knjige hrvatskih pisaca. Takav se izdavač Ministarstvu kulture prijavljuje s imenom autora i djela, komisija po nekim svojim kriterijima određuje količinu novca kojim Republika Hrvatska potpomaže prijevod, a izdavač taj novac dobije tek nakon što knjiga izađe. Ništa prije toga! Dakle, prostora za prevaru, diskriminaciju i protekciju nema nikakvog.

Fond je bio tako dobro osmišljen da u njega nisu dirali oni koji su nakon Biškupića ministrovali u Runjaninovoj 2, a to su redom: Jasen Mesić, Andrea Zlatar, Berislav Šipuš, Zlatko Hasanbegović, Nina Obuljen Koržinek. Premda se radi i o siromašnijem fondu i o oskudnijim potporama nego što su u drugim zemljama Europske Unije, i premda je Hrvatska danas dramatično manje zainteresirana za afirmaciju vlastite kulture i književnosti u Svijetu nego, recimo,  i Slovenija – koja je 2023. bila Zemlja partner Frankfurtskog sajma, s divnim sloganom “Satovje besed” iliti “Saće riječi” – fond je u proteklih dvadeset godina ozbiljno pridonio vidljivosti i prisutnosti hrvatskih pisaca i njihovih knjiga u svijetu. Ako se već nije dalo učiniti ništa protiv činjenice da su Ugrešić, Matvejević, Drakulić, Šnajder i Jergović za Europu najznačajniji i najprepoznatljiviji književnici iz Hrvatske, makar se uspjelo proizvesti to da supostoje i u prijevodima su prisutni i neki drugi.

Komisija Ministarstva kulture nije, naravno, nikad mogla utjecati na to koji će se hrvatski pisci u inozemstvu prevoditi i objavljivati. Takvu vrstu utjecaja nisu mogli proizvesti ni sovjetski i istočnoeuropski diktatori u vrijeme Hladnoga rata, a kamoli će ovi naši. Komisija je stvorila neke svoje kriterije, koji su dijelom jasni: više se novca dodjeljuje za obimnija djela. A dijelom su i manje jasni: postoje pisci koji su iz nekog razloga važniji od drugih, pa inozemni izdavači za njih dobivaju veću potporu. Moje knjige su u tom smislu, možete to sami provjeriti iz podataka na sajtu Ministarstva kulture, uvijek bile unutar neke zlatne sredine. Ali avaj, samostalni obavještajni eksperti i Plenkovićevi desni pijunčići susreću se s problemom koji, vjerojatno, ne umiju uspješno artikulirati: mojih je knjiga mnogo, interes inozemnih izdavača za njih je golem, i nema načina da se taj interes efikasno suzbije. (Pogotovu nije način Plenkovićev i Vladin džihad protiv mog imena i djela, jer to bi moglo, ne daj Bože, proizvesti samo suprotan efekt, te me u očima stranih izdavača promovirati u nešto što nikako ne bih želio biti: u progonjenog europskog pisca. Bez obzira na to što bi se time samo povećao interes za moje knjige u inozemstvu. Ali za tom vrstom interesa ne žudim, jer je životno nezdrava.)

Nikad se nisam naročito interesirao koji i koliko brojni inozemni izdavači išću potporu od Ministarstva kulture za prevođenje mojih knjiga. Ali sad vidim da je u posljednjih desetak godina oko trećina mojih knjiga na stranim jezicima objavljena bez potpore Ministarstva kulture RH. Ili je nakladnik prethodno dobio potporu međunarodne mreže Traduki, pa mu je bilo nezgodno u istu svrhu iskati i Ministarstvo, ili naprosto nisu ni od koga tražili novce. U principu, na Ministarstvo kulture RH češće apliciraju nakladnici iz manjih i siromašnijih zemalja, te iz postkomunističke istočne Europe. 

U eri Andreja Plenkovića i ministrice Nine Obuljen Koržinek su, uz ovaj fond, a s ciljem prevođenja i afirmacije hrvatske književnosti u Svijetu, organizirani i potpomagani specijalizirani festivali, simpoziji i prevodilačke radionice, na kojima bi poimence bila nuđena i obrađivana djela europski posve anonimnih, ili već afirmiranih hrvatskih književnica i književnika. Nikad, ni na jednom tom festivalu, simpoziju ili prevodilačkoj radionici nisu se bavili mojim književnim djelom, niti mojim pojedinačnim knjigama. Vjerojatno i zato što sam i bez toga europski afirmiran i prevođen. Zauzvrat, svoje sam prevoditelje – a pisac se s prevoditeljima počesto i sprijatelji! – poticao da odlaze na ovakve skupove, kao što sam im u posljednjih tridesetak godina, koliko su moje knjige prisutne na široj europskoj sceni, štedro i s radošću preporučivao knjige hrvatskih spisateljica i pisaca koje bi mi se svidjele. Vjerojatno nisam tako loš čitatelj, jer vrlo su često prihvaćali moje preporuke. Naravno da sam preporučivao i knjige pisaca s kojima ne razgovaram. Ne zato što sam dobar čovjek, nego zato što mislim da je za sve nas – pa tako i za mene osobno – važno da s hrvatskoga jezika bivaju prevođene dobre knjige.

Ne sviđa mi se to što su se naslovi Dubravke Ugrešić i Slavenke Drakulić oduvijek pomagali manjim iznosima nego naslovi nekih drugih pisaca i spisateljica. Moguće objašnjenje kako su njih dvije dovoljno afirmirane, tako da potpore njihovom prevođenju nisu tako važne, smatram totalno pogrešnim. Ne sviđa mi se, pače i užasava me to što se prijevodi knjiga pjesama vrednuju najmanjim iznosima, valjda zato što je u knjigama pjesama manji broj slovnih znakova nego u romanima, i što te knjige u pravilu imaju i manje stranica. Ali poeziju prevoditi delikatniji je i teži posao, a pjesništvo je i temelj jedne (pa i hrvatske) kulture, i svaki dobar prijevod nekoga dobrog hrvatskog pjesnika je golema zajednička dobit. Kao što su i nagrade Europski pjesnik slobode, koju je 2014. u Gdanjsku dobila Dorta Jagić, a deset godina kasnije Monika Herceg, među najvećim priznanjima hrvatskoj kulturi i književnosti u posljednjih trideset i pet godina.

Ali bez obzira na to što mi se u načinu funkcioniranja ovog fonda štošta još ne sviđa, on je, zahvaljujući praktičnom i organizacionom geniju Bože Biškupića, u proteklih dvadeset godina mnogo toga dobrog proizveo. A za neke od nas, bio je i jedina institucionalna veza s hrvatskom književnošću. Što, naravno, mnogo više znači u simboličkom, nego u praktičnom smislu riječi. A kako je književnost krhka tvorevina, načinjena od sve samih simbola, onda ovakve pozicije znaju biti silno važne. Uostalom, po čemu bi se još uopće iz Hrvatske prognana velika europska i svjetska autorica mogla smatrati dijelom hrvatske književnosti, osim po tome što bi poneki latinoamerički ili istočnoeuropski izdavač za prijevod njezine knjige od Ministarstva kulture RH dobio par stotina eura potpore?

I na kraju, zašto ja, zapravo, sve ovo pišem? Samo zato da upozorim svoje kolegice i kolege, hrvatske književnice i književnike, da dobro paze da im se ne dogodi da im podli herostrati ugase fond za poticanje prijevoda. Dogodi li se to, dogodit će se tiho, uz lažno objašnjenje o – unapređenju funkcioniranja. Ne bih htio da živa hrvatska književnost postane žrtva mog progona i zlostavljanja.

U mojoj smrtnosti život mi biva
U mojem životu moje biće 

U mojem biću sve što mnogi jesu
a od sviju ipak različito

U svakom koji jest sve što jest biva
i što je dobro i što nikako nije

Sa svakim životom svijet
Nastaje i nestaje

Ništa posebno, zapravo,
ali svakom njegovo značajno.

Nekada su nas, ujutro, na prvog svibnja, ili kako smo tada govorili, prvog maja budio svojom svirkom puhački orkestar. Bio je to jednostavan, redovan ritual. Poslije prolaska kamiona s glazbenicima moglo se poći na izlet pokraj Bosne. Matere bi ponijele hranu koju su dan ranije pripremile, zamotale u kuhinjske krpe, a ćaće su se brinule za rakiju brlju i pivo. Nama  djeci bi zapao pokoji sok, gazirani, iz onih malih boca od dva decilitra koje su nabavljali kod Jakova sodara. 

Jedan od svirača tog, kako smo ga zvali, limenog orkestra, bio je i Tomo saksofonist. Upamtio sam ga kao simpatičnog, niskog čovjeka koji se i mravima sklanjao s puta. Finog govora, uglađen prema svim ženama, našim majkama, u ophođenju. S nama, djecom, uvijek je bio blag, s osmijehom i uvijek nekom lijepom riječju. Imao je kćerku, moja generacija. Supruga mu je bila posebna priča. Slovenka podrijetlom, kvalitetna krojačica, za brze popravke ali i malo svečanije haljine i suknje. Mene je oduševljavala jer je pravila dobre, brze kolače, ali i što sam s njom mijenjao stripove Komandanta Marka, Texa Vilera, Bleka Stene, ali i pisane romane Lun kralj ponoći, Doc Holiday, Laso.

Voljela je, posebice, filmove. Znala je počesto ići u kino i gledati baš svaki film koji je igrao. Otišla bi ona u kino i od četiri, i od šest i od osam sati, istog dana. Kina su bila, relativno, blizu. Central, Metalurg i 29. novembar, tek kasnije se otvorilo kino u Crkvicama. Kidači karata i redari znali su za tu njenu strast pa su je češće puštali bez karte, jer i tada su mirovine bile male i nije bilo, baš, nešto novca za takav sport svakodnevno. 

Ona i moja mama su se družile, pile kavu i jadale jedna drugoj radi opijanja njihovih muževa.

Jednom sam ga od tetka Zaracka pratio kući jer je bio toliko pijan da me bilo strah kako će upasti negdje u jarak i tako ostati. Pođemo mi iz Zarackovog stana kad me Tomo pogleda s nekim strahom u očima koji me je prepao, sav pogubljen u vremenu i prostoru.

– Tko si ti? Što hoćeš od mene? Pusti me! – htio sam mu reći tko sam i gdje idemo, ali on je toliko vikao i mahao rukama da me bilo strah kako će netko pozvati ondašnju miliciju i reći kako napadam pijanog čovjeka. Ljudi su nas počeli, već, sumnjičavo gledati, možda je netko pomislio i da me razbije jer, zaboga,  napadam bespomoćnog čovjeka, kad Tomo, na početku pješačkog mosta, od Blatuše prema Kamberovića polju,kao da je imao neki klik u glavi kaže;

– Ooo Tomice, otkud ti? Šta ima? Đe ti je stari? Evo ja sad od Zaracka, baš krenuo kući – kao da se prije pola minute nije branio od tog istog Tomice. Gledam ga, ne vjerujem očima, ni ušima, s olakšanjem jer me neće nitko razbiti niti zvati miliciju.

– Haj’ dobro je, idemo polako kući – kažem mu i nastavljamo tako do njegove kuće. 

Ispred njegovih vrata Tomo je počeo pjevati neku nježnu melodiju o ljubavi i sreći. Pozvonio sam, sačekao dok nisam čuo korake njegove žene i njezin govor:

– Evo one pijane budale! – ostavim ga i zamaknem na stepenice, čujem otvaranje vrata:

– Ulazi, sunce ti jebem pijano! Fasovaćeš mi sad! – poslije više nisam ništa čuo jer sam brže-bolje pobjegao da i ja ne fasujem.       

Tomo se družio s mojim tetkom Zarackom koji je svirao tamburu, gitaru, prim tamburicu i bajs. Još im je zajedničko bilo to što su tamanili rakiju Stomakliju, travaricu koja je rađena u Prokuplju. Pravdali su se kako je ona dobra za stomak, zaboga i zove se Stomaklija, ali su zaboravili na činjenicu da je ne treba popiti litru za jedno popodne. Uvijek je tu bilo i nekakve meze. Tetak je, na crno, radio u zeničkoj kožari, tamo je dolazio do juneće džigerice pa su je pravili nakiselo, pekli na tavi, kao mezu uz rakiju.

Tomo je nekada išao loviti ribu. Nije bio neki majstor, ali njemu, ionako, nije bilo do ribe nego do izlaska iz kuće, ribarskih šupljih priča, pomalo i rakije koju je svaki ribar nosio u svojoj torbi.

Tako on, jednog dana, dobije nekoliko riba, od nekih svojih drugova ribara. Zovne on Zaracka telefonom, to su bila ona ljepša vremena bez mobitela, i kaže mu:

– Eto mene, imam neke ribe pa da ispečemo, zamezimo i popijemo po jednu. Imaš li stomaklije?

– Čuj, imam li. To je isto kao da me pitaš imam li nos. Jašta bolan nego imam. Đe si ti?

Haj požuri, evo mećem salatu.

Tomo je živio kod Lonđe, a Zaracko u Blatuši, između njih gotovo cijeli grad. Tomo izađe ispred zgrade, uzme bicikl od susjeda Mide, koji je pijan spavao kod kuće, svakako mu neće trebati, zakači kesu na guvernale i polako niz put.

Kvaka je bila u tome što Tomo, uopće nije znao voziti bicikl. Samo ga je gurao pored sebe, a već je imao nekoliko čašica Stomaklije u sebi.

Krenuo on tako, pa svrati malo na piće u Opatiju, na bulevaru. Nastavi tako, polako do Fenixa i Faika u Lameli na još jedno piće. Gura on tako bicikl i kesu s ribama pored sebe. Dođe tako i do prostorija Udruge ribara Bistro kod Vasketa. Ostavi bicikl ispred, poruči rakiju, uđe u toalet, izađe i stane uz šank popiti piće. Zatraži još jednu, jer  sjetio sa da do Zaracka nema više kavana, a možda nije imao više ni novca.

Izađe i nastavi svoj put, nesvjestan koliko je vremena prošlo od kako je javio Zaracku da stiže.

Polako, kako je i krenuo dođe do Zarackove zgrade, ostavi bicikl ispod stepenica i popne se do svog prijatelja.

– Đe si, bolan, do sada, jebem ti minutu? – pita ga, već, dobrano iznervirani Zaracko.

– De šuti. Zadržali me malo u Bistru – kaže njemu Tomo. – Evo ti riba, haj peci.

Zaracko uzme kesu ode u kuhinju a iz kuhinje se čuje:

– Što je ovo, jebem ti minutu? Koga ti zajebaješ!?

– Što je bilo? Đe ti je rakija?

– Đe tebi riba papane jedan? – pita Zaracko.

– Kako đe, dao sam ti je, u kesi je – začuđen kaže Tomo.

Zaracko izađe iz kuhinje s kesom u rukama, opali Tomo po glavi, onako kako smo mi djeca udarali taćeve jedni drugima i kaže:

– Evo ti pa ti vidi, jebem ti minutu!

Tomo pogleda u kesu i ima što vidjeti. U kesi su bili samo glave i repovi od riba. Tijela nije bilo ni u tragovima.

– Majku im jebem to je ona bagra iz Bistra! – prosvijetljeno će Tomo, a Zaracko mu reče: E sad nećeš ni džigerice pojesti.

Odavno su Zaracko i Tomo na nekom ljepšem mjestu, piju stomakliju, meze džegericu i ribe, gledaju nas papane koji nešto, kao, bilježimo o njima, sjećamo ih se i spomenemo ih u molitvama. Uživajte, jebem vam minutu.

PRIMOPREDAJA VLASTI

Priznajem poraz, Adolfe, i prepuštam
ti narod na korištenje! Postupaj sa tom
bezličnom, izdajničkom masom kako
nađeš za shodno. Čudo je demokratija.
Bez ispaljenog metka, takoreći bez kapi
krvi, stekao si mandat da ubijaš pa sipaš
bombe svijetom, trudbenički, kao da siješ
pšenicu. Crnokošuljaši svih boja trgaju
u noćnim racijama djecu od sna i deportuju
u pidžamama.

Nemam pritužbi na tvoju pobjedu, Adolfe,
ali loš sam gubitnik i posvunoć okrećem
se u krevetu kao ovca na ražnju. Rijetko
šta sanjam a tada, kad sanjam, ugledam
džinovsku pticu koja je upravo snijela
bunker i sad krešti na grani ozlojeđeno
kao da nije stigla ostvariti sve što je za taj
dan naumila. U bunkeru na stolu, bočica
cijanida i napunjen pištolj. Uđi, Milorade,
posluži se!

AMERIKA

Nisam je nikad nešto volio,
ali mi nije ni mrska bila.
Tu neodlučnost pripisujem
udaljenosti i okeanu koji sapire,
razgoni i razvodnjava sve:
i cvijeće i smeće. Sad se približila.
Kao kroz povećalo gledam je
kroz žicu konclogora Gaza
i vidim očima izbezumljene djece
koja ništa ne znaju a sve razumiju.

RAZLAZ

Ispisujem se iz ljudi! Humanije je biti zvijer
među zvijerima nego kostim sred sivih
kostima nadnešenih, kao nad šahovskom
partijom, nad kamarom prerano rođenih beba
što se, istrešene iz inkubatora, praćakaju poput
rakova prije ubacivanja u kotao s ključalom
vodom.

Bombarduj, bombarduj, monstrume, ubijaj česme,
groblja i bolnice, nemam više ništa s ljudima!
Raskidam i s tobom, druže prijatelju, profesore
slobode kojem jezik bijaše oštar kao udarna igla
a danas u tv-debatama dopuštaš da oko tvoje
riječi, kao ispred kamena u curlingu, metu i
glancaju da je navedu u tor uz najmekši mogući
sudar na ledu.

Raščistio sam s ljudima! Prošla su vremena
pobune i otpora i ker će opet s kerom spavati.