Kao da su me vanzemaljci, u nekom dalekom kutku svemira, isljeđivali i pitali šta je to Zemlja s koje sam došao i šta mi ona znači – tako sam započeo ovaj dan, nakon što sam te sanjao, nakon što te godinama nisam sanjao, nakon što te godinama nisam susreo ovako živu, ovako onakvu kakva si bila kad smo bili živi; u šlafroku sa cvjetnim dezenom, girtl vojnički strogo zavezan, papuče broj 35 kao da su sad iz Planike, kosa s mirisom haube i laka iz frizeraja teta Dušanke; a pred tobom – u snu – na okruglom stolu tvog potkrovlja, revija „Vikend“ i kalendar „Dobri pastir“ (naslovnice mi mutne, ali sadržaj bistar), i stvari koje nikad ne bi odjednom iznijela pred goste: dva fildžana sa kafom i kocke šećera u kristalnoj posudici s metalnim poklopcem, šolja s indijskim čajem i šoljica s nacijeđenim limunom pride, čašica konjaka, znam, za didu Rizu, keksi koje si zvala „crvi“, kutijica s tabletama Birezid K, zdjela sa hladetinom, dvije kobasice nepravilnog oblika i češanj bijelog luka narezan na tanke šnitice (kruha nije bilo, valjda nam je bio iza leđa, iza sna).  Malo smo se i nasmijali zbog tog stolnog čuda, jer je meni to bilo smiješno kao da imam pedeset sadašnjih godina, a u snu nisam imao nikoliko godina, niti si ti imala ondašnjih sedamdesetak ili današnjih sto deset. Bili smo u nekom vremenu, onom, a ipak bezvremeni, možda i vječni, kao što je, očito, vječan tvoj dodir koji – zbunjen – osjećam od jutros na svom potiljku, dlanu i koljenu, a ne samo u neistraženim ćelijama mozga i srca, gdje inače prebivaš.

Gledam u ruke, maslinasto zelene i bijele od farbe. Šelbi uskoči u praznu korpu za veš i sklupča se poput rahmetli nanine vunice za pletenje i stane presti. Na teveu slika kristalno plavog mora i šum valova uz bossa nova jazz. Lijevom rukom uzmem cigaru, a desnom dohvatim daljinski da pojačam ton. Još samo da postavim vratašca na kuhinjske elemente, mislim se, i onda preletim još jednom i to je to. Ne znam ni sam zašto sam sve ovo započeo. Malo od dosade, malo iz želje da lamperiji, koja je bila popularna osamdesetih, vratim svježinu. Već sam prefarbao dvije sobe i sada privodim kraju posao u kuhinji. Dobro je, ocijenim zadovoljno, stojeći podbočen s cigarom zadjevenom za usnu.

Stomak mi zakrči i sjetim se da nisam ništa pošteno cijeli dan jeo. Umotam četku za farbanje u najlon kesu i odložim na kantu. Odem do kupatila da se osvježim, a onda do spavaće da se presvučem. Gledam šta ću obući i ne nalazim ništa u neredu koji sam ostavio iza sebe. Preturam po odjeći i nađem smeđi šorc i roskasto-bijelu košulju na pruge. Zadovoljan sam izborom i onim što vidim. Naparfemišem se s obje strane vrata, a onda kanem ulja za jačanje korijena brade i kose u dlan. Dobro natrljam, operem i posušim ruke, izađem iz kuće i zaključam. Sjedam u užareno auto. Kad upalim, vidim da je temperatura blizu 100 Farenhajta. Brže-bolje otvorim prozore i pojačam klimu. Dok se vozim prema gradu, pustim grupu Zoster i pjesmu „Ne okrećem se, tata“. Teško mi je povjerovati da sam zadnji put spominjao grupu Zoster prije skoro deset godina, u jednoj od pjesama koje sam napisao dok smo živjeli na Dugama kod Prozora.

Dominik mi donese sirnicu i kapućino. Zahvalim se i prokomentarišem da mu brkovi lijepo stoje. „Idu ti uz novu frizuru“, velim. Dok zamiče za šank, smije se, a onda palcem i kažiprstom prijeđe preko brkova. Svaki mu se smije. Čujem ga kako iz daljine govori da će jednog dana imati bradu kao ja. „Ovo kod mene je više lijenost nego brada“, odvratim kroz smijeh. „Ali mogu ti dati broj lika od kojeg sam uzeo ulje za brži rast.“ Proslijedim mu kontakt i vratim se za sto. Iz ruksaka izvučem laptop i dvije knjige: Beyond Thoughts Josepha Nguyena i Šušanj Almina Kaplana. Otvorim laptop s namjerom da pišem kad završim s jelom. Prije toga ću čitati. Uzmem Šušanj i na dijelu gdje Kaplan opisuje suhozid, neko me potapše po lijevom ramenu. Trznem se i ugledam Abela. Abel je Marokanac s kojim sam se nekad družio, dok nismo izgubili kontakt, više se i ne sjećam zbog čega. Sada se povremeno sretnemo ovako, neplanski. Pita da sjedne. „Naravno“, kažem, pokazujući rukom prema žutoj fotelji. Dok sjeda, pruža stisnutu pesnicu u znak pozdrava. „Ne rukujem se“, kaže. „Nema potrebe za stalnim rukovanjem, ali evo fist bump.“ Nasmije se kroz zube pa upita: „Kako je Imany?“ „Raste“, velim, „raste brže nego što mogu upratiti.“

„Ne moraš mi ništa govoriti“, nadoveže se, dok otvara laptop na koljenima. „Mojoj su već dvadeset i dvije. Velika je razlika imati dvadeset i dvije u naše vrijeme i sada. Danas, u tim godinama, to su još djeca.“

Dominik mu donosi štrudlu i kapućino. „Zvao sam te tri puta, Abel, za narudžbu. Izvini, gužva je, nisam stigao donijeti odmah.“ „Nemoj mu se izvinjavati“, kažem kroz smijeh, „ako je toliko gladan, nek ustane i donese sebi.“ „Sve u redu“, govori mu Abel, „ipak si ti najbolji konobar ovdje.“ „Slažem se“, dodam i ja, „najbolji i najenergičniji.“ „Hvala ljudi, trudim se“, odvrati Dominik i vrati se poslu.

„Žao mi je što ti se desilo“, Abel će nakon toga. „Neko mi je rekao, ne sjećam se ko. Nisam znao prije.“ Pravim se da ne znam na šta aludira, gledajući ga kako razdvaja koščate ruke. „Ah, to“, odgovorim, kao da sam tek skontao o čemu se radi. „Šta ćeš, dešava se. Nije svima suđeno da ostanu u braku. Bitno je samo da se dvoje raziđu ljudski, koliko god je to moguće. Razvod je sranje, ali se smrad barem malo može ublažiti.“ Govorim to kao da sam preturio šest, a ne jedan razvod preko glave. Razgovor nam prekida trubljenje s ulice. Zvuk sirena hitne pomoći, vatrogasaca i policije. Dominik izleti na ulicu da izvidi. „Nekog su uhvatili“, govori Dominik provirujući kroz poluotvorena vrata.

„Ništa novo“, dodaje Abel. „Ipak živimo u Trumpovoj Americi. Ne bi me iznenadilo da ulete i dođu po nas dvojicu.“ Dok to izgovara, zubi mu zabijele poput morske pjene na obalama Casablance.

„Ne bi ni mene“, odgovaram, neodlučan da li da se nasmijem ili uozbiljim. „Mi slabo šta možemo promijeniti. Znaš, odučavam se od iluzije da mi zapravo imamo kontrolu nad svojim životima, a kamoli nad tuđim.“

„Jedino što je moguće“, na to će Abel, „jeste prihvatiti život onakav kakav je. Šta ja mogu, ako se nešto neočekivano desi? Ništa, osim prihvatiti i nastaviti sa životom, jel’ tako?“

„Čitao sam nešto ovih dana“, velim, „da većina ljudi uglavnom provodi vrijeme između brige o budućnosti, što donosi stres i anksioznost, i žaljenja za prošlošću, što vodi do depresije.“

„Tačno tako“, uskoči Abel. „Tačno tako. I onda zaboravimo na sadašnjost. Jedino gdje možemo biti istinski živi. Kad razmislim, čini mi se da su ljudi na Zapadu pod stresom, a na Istoku, posebno u muslimanskim zemljama, u velikoj depresiji.“

„Ima ti ta mjesta“, složim se s njim, potežući srk kafe. Zazvoni mu telefon. Javi se i progovori na arapskom. Spakujem stvari, prvo laptop, pa napravim mjesto za knjige. Nabacim ruksak na desno rame i pružim mu stisnutu pesnicu.

Dan je lijep. Ostalo je još nepuna dva sata do zalaska sunca. Vratit ću se kući po biciklo i otići do Peninsule. Godi mi da vrijeme pred zalazak, posebno nakon posla, iskoristim za pedalanje. Odmor za mozak, a uz to i fizička aktivnost. Imany više i ne pomišlja da sjedne na biciklo otkako je jednom pala, zgulila koljena i završila u komšijskoj ogradi, iz koje su na nju izletjeli psi. 

U zadnje vrijeme dosta se promijenila. Odjednom, reklo bi se, iz djeteta je izrasla u pravi mali curetak. Novo je to i za nju i za mene. „Babo, kucaj na vrata prije nego što uđeš u sobu“, podsjeti me svaki put. Trudim se to ispoštovati, ali u mojoj glavi ona je još dijete koje u svemu ovisi o meni, pa joj stalno dosađujem pitanjima: treba li ti šta, jesi li gladna, šta radiš, hoćeš li negdje da izađemo, hajmo napolje. „Babo, ne moramo se svaki dan družiti. Jučer smo šetali“, kaže, blago iznervirana, ali mirnim glasom. „U redu“, kažem, „ali hoću da znaš da je babo tu za tebe i da te voli, i da sam ponosan na tebe, i da mi je srce puno kad te gledam kako odrastaš.“ „Znam, babo, ne moraš mi to svaki dan govoriti.“

Misleći o tome, stignem na odredište. Nađem zgodan parking u hladovini i skinem biciklo s auta. Kako je nosač popucao na nekoliko mjesta i biciklo se ne može ustabiliti, povezao sam ga dodatno. „Može kako može“, govorili su u mom selu Garići. Ako nema kajša za hlače, ima kanapa.

Sjednem na biciklo, stavim slušalice i pustim Ludovica Einaudija. Prvi put sam ga čuo u filmu Nomadland i bio mi je pravo otkriće. Čudesan klavir. Pedalam stazom kojom ljudi šetaju i svako malo moram povikati: „Prolazim s vaše lijeve strane.“ Neki se sklone odmah, neki poskoče iznenađeni, neki ne čuju. Djed i nana vuku nogu za nogom prema plaži. Kažem: „S vaše lijeve strane“, ali se ne obaziru. Tek kad im se približim, djed koji nosi sklopive stolice na leđima, kao iz nijemog filma, okrene se i nasmije. Kimnem i kažem: „Izvinite“, dok ih obilazim.

Dok prolazim pored plaže, vidim invalidska kolica. Nikoga u njima. Pitam se gdje li je osoba koja je tu sjedila. Ne vidim nijedno auto u blizini. Otkud kolica tu? Neko je, htijući da se sunča ili da uhvati zalazak, došao tu. Možda sam, možda s nekim. Nebitno. Fascinira me volja za životom koju vidim u praznim invalidskim kolicima.

„Neću praviti pauzu“, govorim sebi, iako pedalam već više od pola sata. Otići ću na drugu stranu, gdje su staze kroz šumu, napraviti krug, pa se vratiti do obale. Prije nego što uđem u prvi šumarak, na jednom proplanku vidim grupu omladinaca i djece. Stariji stoje po strani i zadovoljno plješću dok ovi plešu. Muzika trešti. Plešu dabke. Svaki udar nogu o tlo, čini mi se, prkos je zaboravu. Svaki povik protest i glas o životu. Podignem ruku u znak pozdrava i nazovem im selam. Drago im.

Vraćajući se, pronađem mjesto na plaži. Položim biciklo pored sebe, skinem ruksak s leđa i izvadim bocu vode. Još je svježa dok se slijeva niz grlo. Sunce rumeni na horizontu, ostavljajući tragove na valovima koji nježno dodiruju obalu. Zadubljen u misli o plesu koji sam maloprije vidio, ne primjećujem čovjeka ispred sebe. Hoda bos u vodi, poput akrobate. Ode na jednu stranu pa se vrati. I tako desetak minuta. Ako malo ubrza, izgleda kao da bi mogao pasti. Balansira s papučama u desnoj ruci. Onda zastane, podboči se i gleda sunce u zalasku. 

U ljeto godine 2008. bâzali smo Josip i ja po ikavskoj Bosni, pa su opisi tih dana i pripadajuće im fotografije izašli slijedeće godine u knjizi Sedam dana po Bosni u kolovozu godine 2008. Put nas je svojom unutarnjom logikom doveo i na Blidinje, među mramorje, odatle na Kedžaru, s Kedžare niz Vran, u Ramu. Već tada, prije sedamnaest godina, udruženim naporima Crkve i politike, dan Kedžare i Dive Grabovčeve bio je ideološki čvrsto dizajniran, i uveden kao nezaobilazan datum u etnoreligijski hrvatsko-katolički godišnji kalendar.

Evo odlomka o Kedžari i Divi Grabovčevoj iz spomenute knjige.

Dok sunce ne počne naginjati na zapad, nad Vran, imamo dovoljno vremena da potražimo Kedžaru (da nam je znati: što znači riječ Kedžara?) i na njoj grob Dive Grabovčeve, čiji kult posljednjih godina postaje sve konkurentniji na mapi novih ili inoviranih pučkih vjersko-nacionalnih okupljališta. Ujedno, provjerit ćemo i kakav je put priko Vrana, kojim smo namjerili sutra u Ramu.

Dok još nije postala masovan ritual, priča o djevojačkom grobu u planini pripadala je intimnom, skoro skrivenom običaju djevojaka i žena iz Rame. Nitko ne zna otkada, one su odlazile u Vran-planinu na Kedžaru, četiri-pet sati napornoga pješačenja, vjerujući u pomoć anonimne pokojnice u raznim nevoljama. Većinom su to činile ramske katolikinje, ali pamti se da su išle i muslimanke. Na taj običaj stari su ramski franjevci dugo gledali s mrzovoljom kao i na sve pučke praznovjerice i folklorne „besposlice“, a o djevojačkom grobu u planini i o djevojci-mučenici mûkom múče svi franjevački ljetopisni i nekrologijski zapisi. O tom fratarskom stavu dobro govori istinita anegdota, kad mlada žena govori fra Jerki (Vladiću), znamenitom ramskom piscu, kako se sprema na Kedžaru jer je nešto boli glava, pa se nada pomoći, a fratar joj se podsmjehuje: „Samo ti hajde, a kad se vratiš, bolit će te i noge i glava!“

Tako se i dogodilo da su ramski franjevci negdje početkom 20. stoljeća pozvali velikoga arheologa i polihistora, šefa Zemaljskog muzeja dr. Ćiru Truhelku, da istraži grob na Kedžari. Njemu je bilo jasno da znanost tu nema što tražiti, pa se odazvao nevoljko, tek za ljubav starih prijatelja među franjevcima. Odjahali su u planinu, otkopali mjesto ženskoga  hodočašća i u njemu doista pronašli ljudski skelet. Proučivši oblik lubanje, Truhelka je zaključio da bi se uistinu moglo raditi o mladoj djevojci izvanredne pravilnosti i ljepote lica. To je bilo sve, grob su zatrpali, i ekspedicija se vratila u Ramu. Mnogo godina kasnije on je napisao i objavio pripovijest Djevojački grob, u kojoj svoje sjećanje na obilazak groba u planini vješto kombinira s fikcionalnim oživljavanjem legendarnoga materijala, koji je u različitim  verzijama čuo u Rami, o djevojci pokopanoj u Vran-planini, identificirajući je za potrebe svoje književne fabulacije kao Divu, kćer Luke Grabovca, te smjestivši radnju u polovicu XIX stoljeća. Tada i tako je, s Truhelkinom književnom fikcijom, zapravo počelo moderno re-dizajniranje legende o djevojačkom grobu i o djevojci-mučenici. A znanstvenik, koji se isprva opirao prijedlogu da „znanošću ovjerovi legendu“ i koji svojemu sugovorniku fra Jerki skeptično tvrdi da su „znanost i vjera dvije smjernice, koje do vječnosti teku uporedo a nikad se ne će sastati“, sasvim paradoksalno postade glavnim inspiratorom toga re-dizajniranja, koje je pravoga maha uzelo od 90-ih godina prošloga stoljeća.

Truhelkina pripovijest stavljena je okvirno u kontekst muslimansko-kršćanskoga antagonizma: mladi Tahir-beg Kopčić, do tada neobuzdani erotski hedonist, beznadno se zagleda u Divu, Grabovčevu kćer nadzemaljske ljepote, koja ga uporno odbija. Siguran da mu bez nje života nema, natjera oca, staroga Džafer-bega Kopčića, da ju zaprosi. (Zanimljiva se  omaška ponavlja u svim izdanjima, očevidno još iz Truhelkina prvotiska: za staroga Džafer-bega u tekstu stoji pogrešno prezime: Kulenović!? Pomišljam, ali samo pomišljam, sasvim proizvoljno: da nije tu grešku, možda, proizvela jaka klangasocijacija na ime Džafer-bega Kulenovića, koji je u vrijeme pisanja Truhelkine pripovijesti vrlo poznat i u javnosti prisutan muslimanski političar iz Bosne?) Stari Grabovac prosce ponosno i energično odbija, i tada tragični rasplet postaje neizbježan: u klasičnom zločinu iz strasti mladi Kopčić Divu ubija, a njegovi pomagači je ukopaju u planini.

Za Truhelkin književno-ideološki postupak i svjetonazor, mnogo suptilniji i slojevitiji od današnjega plošnog prikazivanja muslimansko-kršćanskog antagonizma, od krucijalne važnosti je nekoliko momenata. Tu je, najprije, podatak da narator ne navodi da je „zgode po kojima je napisao ovu priču“ čuo iz kršćanskih usta, nego od pripovjedača-muslimana, staroga Arslan-age Zukića. Zatim, Tahir-begovu zaluđenost Divinom ljepotom Truhelka ne oblikuje stereotipno kao sirovu seksualnu pohotu bešćutnoga bega-gospodara, nego inzistira na dubokoj mladićevoj unutarnjoj preobrazbi u doživljaju velike i istinske ljubavi, te na toj osnovi gradi šekspirijanski motiviranu neminovnost tragičnoga završetka. Napokon, indikativan je i odgođeni, drugi kraj pripovijesti. Naime, kada je već pao zastor na glavne događaje, a autor-slušač se sprema na odlazak, pripovjedač Arslan-aga mu saopćava ključ cijele te krvave historije. U tehnici rašomona, on vraća priču natrag, i pripovijeda kako je sam, lično, uoči tragičnoga događaja hitio u Vran-planinu sluteći zlo. Stigao je samo da izdaleka svjedoči Divinoj pogibiji, ne uzmogavši ju spasiti. Potresen, odlučuje da ju osveti: postavlja Tahir-begu zasjedu u planinskom klancu, i ubija ga. Jer: Arslanaga je s Grabovcima u šišanom kumstvu, a to je  u svijetu običajnih odnosa – hoće da nam kaže autor – svetinja veća od svih drugih. I još jedan znakovit detalj: pomagači Tahir-begovi, koji ga zapravo svojom divljačnošću i navode na zlo, Kopčića su kmetovi s Vukovskoga, pravoslavci.

U okviru i „tlocrtu“ Truhelkine pripovijesti sasvim jasno prepoznaju se elementi književne i političke ideologije klasičnoga starčevićanskog pravaštva primijenjenoga na Bosnu, njezinu historiju i shvaćanje njezinih naroda i odnosa među njima. To je i najveća njezina politička i književna slabost, a među slabosti spada i oblikovanje glavne junakinje Dive kao androidski savršenoga, potpuno beživotnoga lika. Književno i životno su u ovoj pripovijesti, pak, najuspjeliji likovi Tahir-bega, njegova oca, te zlih kmetova s Vukovskoga. To je paradoks koji je u književnosti čest i poznat oduvijek.

U pozadini ove legende i svih njezinih dosadašnjih obrada (sve do idiotskih stihova u pjesmuljku Marka Perkovića Thompsona) leži neiskazan a živo prisutan i neuklonjiv okrutni svijet i kontekst tradicijskoga patrijarhata, opsjednut a istovremeno nemilosrdan prema ženskoj ljepoti i ženskom tijelu, kao objektu požude i užitka, i u isto vrijeme izvoru grijeha i srama. Neodoljivo mi se javlja Ivo Andrić iz Razgovora s Gojom: „Oko lepote uvek je sjaj ljudske krvi ili mrak ljudske sudbine“. Na tisuću turobnih načina i u hiljadu beznadnih varijanata taj motiv živi u našim pučkim predajama, recimo, od one Marte s početka ovoga putopisa koja je svojom  pogibijom u Uni dala ime mjestu Martin Brod, do bezimene djevojke čija nesreća i hrabrost stoje u središtu kulta Brateljevačke pećine kod Kladnja, i koja se u islamskom ključu, slično kao Diva Grabovčeva na Kedžari u katoličkom, u naše dane sve više reartikulira u etnički i konfesionalno očišćenom smislu.

Na Kedžari žene mole i pale žiške u plastičnim posudama protiv vjetra, sjaji se žalosno plastično cvijeće u plastičnim posudama, a ja pokušavam zamisliti kako je to moralo izgledati u izvornom obliku, kada su Ramkinje ovamo dolazile bez ikakve ceremonije, na svoju ruku i za svoju dušu. Lako je to oživjeti: kad apstrahiraš sav današnji namještaj, ostaje prekrasan proplanak usred planine, blago nagnut, okružen visokim drvećem – kao stvoren da bude hram u prirodi. Samo poduzeće dolaska ovamo kroz mrku planinu, potpuno nesvakodnevni trenuci prepuštanja začaranosti ovoga mjesta, humanizirani i pojačani djevojačkom legendom, potom silazak natrag u svakodnevnicu – sve je to moralo samo po sebi imati najviši psihološko-simbolički katarzični učinak. O tome je u franjevačkoj reviji Svjetlo riječi lijepo pisao Ivo Lučić, zatočnik špilje Vjetrenice i emancipirani zagovornik ekologije, primjećujući kako se u ideologiziranom čitanju Truhelkine priče olako previđa njegovo isticanje vrijednosti prirode: „Kud god bi oko pogledalo po Čvrsnici (…) postaje slika čarobnija. Gledajući tu krasotu, ote mi se usklik: Lijepa li je naša zemlja, na daleko joj nema ravne!“ Ta Truhelkina reakcija, piše Lučić, „može biti iznenađenje samo neupućenima. Mnogi vrsni biolozi, među kojima i Truhelkini kolege iz Zemaljskog muzeja, proveli su dane i noći na ovim planinama, te sakupili mnoštvo informacija o božanskoj vrijednosti ovdašnje flore… Ali do javnosti, koja je zasićena mitovima i estradnim komercijalnim legendama, još nije stiglo dovoljno informacija o pravim vrijednostima tih planina.“
Hvale je vrijedan trud ramskih franjevaca, koji su napustili skeptičnost svojih prethodnika pa danas aktivno opslužuju Kedžaru i promiču glas o njoj, da ovo mjesto opreme svime potrebnim kako bi uistinu bilo grob i crkva i mučenička uspomena, a da u isto vrijeme s time ne pretjeraju i ne oskvrnu element prirodne svetosti. Taj trud svjedoči da su svjesni opasnosti od „estradnih komercijalnih legendi“. Bojat se, međutim, da je to nemoguć zadatak, jer u ovoj stvari kompromis naprosto nije moguć. Hoćeš-nećeš, element oskvrnuća već je i sama nova, široka cesta koja prolazi neposredno ispod svetišta, i koja iz korijena mijenja, poništava hodočasnički smisao cijeloga ovog običaja. Nema li elemenata oskvrnuća, pa i svojevrsnoga slučaja damnatio memoriae, u postavljanju umjetničke skulpture (Kuzma Kovačić, Diva Grabovčeva, bronca) u ovaj ambijent, te osobito u navlačenju nekoga starog stećka^[1] na grobno mjesto djevojke iz legende? Da se i ne govori o brojnim aktualnim interpretacijama legende, mahom religijsko-ideološkim, koje su sve redom daleko ispod standarda što ih je u svojoj pripovijesti zadao Truhelka prije skoro cijeloga stoljeća, a i on sam – vidjeli smo – nije bio imun na ideološke stereotipe.

[1] Ramljaci će vam, doduše, vrlo zauzeto objasniti da se radi o nedovršenom stećku koji je pronađen na mjestu obrade a nije dignut s nekog postojećega groba, te da im je i sama Marion Wenzel, pokojna stručnjakinja za stećke, dala mišljenje da se takav stećak slobodno može maknuti. To su, međutim, dva potpuno različita plana, ono što je ovdje suspektno, to je arbitrarno značenjsko i simboličko prekalemljivanje elemenata iz tradicije s određenim ciljem, koji  tu tradiciju siromaši i reducira.

https://www.ivanlovrenovic.com/

Krste Juras: Izborane pjesme, Vuković&Runjić, Zagreb 2025.

Krste Juras čuveni je brodograditelj i brodograđevni inženjer, čovjek s ozbiljnim karijerom u struci. Ali ima i jedan drugi Krste Juras, za kojeg znam – čini mi se – već cijeloga svog, ne baš više ni kratkog, života. Za izravnih prijenosa zabavnomuzičkih festivala, naročito onoga splitskog, njegovo ime navodili su kao tekstopisca. Uz još jednog ili dvojicu njih, recimo uz Zuppu, Britvića i Popadića (dakle, trojicu!), bio je najbolji i najliterarniji, vladao je najširim spektrom osjećanja, i jednako je sigurno i inspirirano pisao na književnome hrvatskom i na dalmatinskim govorima i festivalskim idiomima. Barem dva njegova teksta: “Balada o ćaćinom satu” i “Jubi san vašu ‘ćer” pripadaju nekoj mojoj osobnoj antologiji pjevanih pjesama. Postoji i treći Krste Juras, ozbiljan, ali samozatajan pjesnik, koji nije pisao mnogo, i jedan je – opet iz perspektive samo jednog čitatelja – od najzanimljivijih živih hrvatskih pjesnika. Kako se brodogradnjom ne bavim, nikada nisam bio ni ja jednom lakoglazbenom festivalu, nema me baš ni među piscima kada u Hrvatskoj odnekud izvru, tako nijednog Krstu Jurasa nikada nisam sreo. I ne mogu s pouzdanjem reći da su sva trojica jedna čovjek.

“Izborane pjesme” nose podnaslov “Pjesme, šan(k)sone, soneti i šonete”, i čine vrlo kratku i svedenu knjigu Jurasovih izabranih pjesama. On je među onim blaženim i posvećenim pjesnicima, kakvih nema mnogo i koji se u južnoslavenskim književnostima mogu lako i nabrojati (otprve to su: Ivan Slamnig, Luko Paljetak, Duško Trifunović, Branislav Petrović, Matija Bećković), kojima riječi kao da se same od sebe slažu u stihove, a rime im, kakve god i koje god bile, djeluju prirodno, kao da je rimovanje prirodna funkcija jezika. Takve se pjesnike često i olako podcijeni, pa im se višak njihova dara i umijeća u odnosu na ostale ispostavlja kao mana i nedostatak.

Po naravi svojoj, lirski subjekt Krste Jurasa grintavi je i pomalo samoživi melankolik, s fascinantnim melodramatskim darom, kojim može rasplakati i na svoju stranu pridobiti i najtvrđa srca. Duhovit je i ponesen, premda nikad prekomjerno sentimentalan, da ne kažemo patetičan. Precizno ga ocrtava autoportret, naslova “Grišpan se”, koji ovako glasi: “Grišpan se na kiši/ ka soldat na fronti/ u prvome ratu./// Grišpan se i tišin/ ma odlazin u se,/ sam u svome blatu./// Grišpan se i krpan/ ka šofer na putu,/ i skalavan boga./// Grišpan se i prpan,/ ma odlazin u se,/ u se jedinoga.” Formalno gledajući, ovo je savršena mala pjesma. Savršena poput dječje brojalice, tužbalice i stotinama godina glačane molitve. Sadržajem, međutim, i leksikom, pjesma je suvremena. I zahvaljujući samo jednom pojmu, ona ima svoj povijesni i porodični kontekst. “Ka soldat na fronti/ u prvome ratu”, distih je iz kojeg poteče i malo, i veliko vrijeme. Potom, “Grišpan se i krpan/ ka šofer na putu,/ i skalavan boga.”, vrijeme je neke noćne vožnje po magli i kiši, od Šibenika prema Zagrebu, a što znači skalavati boga, velika je i jezična, i pjesnička avantura objašnjavati. Jednostavno bi, a zapravo netačno, bilo reći da bi skalavati boga značilo boga, tojest Boga psovati. Međutim, nije tako! Skalavanje je skidanje, spuštanje, silaženje niza skale. Boga psovati može i ateist čovjek, ali ga ne može skalavati. Ne može se skalavati nešto čega nema, ni netko koga nije. Skalavanje boga u Krste Jurasa, u Dalmatinca koliko i u Hercegovca, potvrđivanje je njegova postojanja, psovanjem. Oblik prisnosti. Psovka kao molitva.

Pjesma “Grišpan se” govori o odlaženju u se, o povlačenju u sebe. Duhovito i autoironično govori o čovjekovoj muci sa sobom, jedinim. Krste Juras je cinik, hoće ujesti, ne mrzi ga pred ljudima se pokazati gori nego što jest. Divne su njegove šonete (uzgred budi rečeno: prije desetak godina, možda, novine su objavile vijest da u Jurasovom Šibeniku netko noću krade smrtovnice s gradskih stabala, kapija i oglasnih ploča…), iliti Umrlice, koje je posvetio “Ivi Brešanu i njegovim junacima”. Pa kaže: “Umra je gospodin Deronja,/ živija je, vele, ko seronja,/ ali je skonča u božanskom grču,/ s oproštenjem, pri posljednjem prču.” I kaže: “Preminuo je velečasni Guzina,/ na sprovod će mu stići duzina/ rodbine, i neka dica/ (bio im je, vele, poput strica?).” Veliki pisci i pjesnici od malih se i beznačajnih pisaca, pa tako i od Umjetne Inteligencije, razlikuju po tome što pravi pisci s minimumom sredstava umiju postići maksimum učinka. Pravi, naime, dobro poznaju riječi, i ono što riječi učine. Imaju povjerenja u njih, jednako kao što one, riječi, imaju povjerenja u prave pjesnike. Krste Juras, međutim, u umrlici za velečasnog Guzinu, ne iskoristi ni riječ, nego – interpunkcijski znak. Da nije tog upitnika unutar zagrade, pjesma bi imala posve drugo značenje. Ili bi bila bez značenja. Bila bi u najmanju ruku bezazlena. Ovako nije. Ovako se, zahvaljujući upitniku, ta četiri stiha razviju u imaginaciji čitateljevoj u jedan malomišćanski roman.

Poslije slijedi vlastita šoneta, čije ćemo samo prve dvije strofe na ovom mjestu citirati: “Valjalo bi umrit/ uz neku tihu misu,/ da zapiva mi društvo,/ al’ ne znam ko su, di su./// Valjalo bi umrit,/ na panj mi stavit glavu,/ valjalo bi umrit,/ pa da me mrtvog slavu.”

Evo, ja si drsko uzimam za pravo Krstu Jurasa da slavim, sasvim živog.

Balada o ćaćinom satu

Da, i ta je pjesma u knjizi. Godina bila je 1979, kad smo je prvi put čuli. I mnogih narednih godina, već kad sam bio mali punker, pun prezira i prema zabavnoj muzici, i prema splitskim festivalima, i prema lakogorećimsentimentima, ova me je strofa istinski potresala: “Kada bi ćaća zasta da otare čelo,/ i sat bi sta, i mudro bi muča,/ nije ima srca da odbroji uru/ čoviku šta sidne da umoran ruča.” Još nešto je, osim tog osjećaja koji spaja dva vremena mog života, veliko u Jurasovoj pjesmi. Samo pravi majstori i odistinski govornici jednoga jezika znaju što znači i kad se koristi riječca “šta” u govoru čakavskome. Nema čistih jezika. Čistim jezicima govore samo naučeni govornici.

Pohvala Krsti Jurasu

Pjesma “Diljan brod” ulazi u moju antologiju pjesama materinjeg jezika. A njome bih, dopustite li mi to, Jurasovim riječima opisao posao kojim se cijeli život pokušavam baviti. Za moju dušu, pročitajte je ovdje cijelu, genijalnu: “diljan brod u podne šta da pričan brate/ poplivalo more škojima ka škajon/ diljan li ga diljan dilin se na rate/ upotin se šta ću otaren se majon/// diljan brod bez glasa dica svoje mrču/ garbunon ol kredon sunce po zidovin/ šupje zvoni caklo diljan brod u vrču/ naginjen ga brate šta da pričan plovin/// diljan brod do pasa ne puštan za jotu/ i da mi se otme suvo drvo di će/ ovako mu tepan bit će brod u putu/ okrićen ga suncu šta da pričan biće”.

H(AI)KU

Umjetna ne zna
Kamen sivac složiti
Još, u suhozid.

BANULI

Ni kafe, ni meze
Ne iznese
Nečastivi.

NEBO

Učini mi se da
i ti si nebo stijena,
Bijeli sediment duše.
Nebo li si?

RIJEKA

Mississippi. Svako slovo
Potaman.

Pogledaj kako pustolovno
Vijuga:
Mississippi.

BUNAR

Nemam želja
Navrh ormara odrvljene promjene, vreće
I prašina

Čarolija svijeta.

AUTOBUSI

Pjesme su kao autobusi
Ako ne zapišem ovu
Sljedeća već kreće sa stanice
Neobičan je tek
Taj gušći raspored
Nedjeljom

OŠTRE MISLI

Dok se vozim
Pucaju me oštre misli
Kao kamioni protutnje
Mimoilaze se, huču
Nepoznatog sadržaja
Ispod cerade.

Dubravki Ugrešić

Imam vrućicu. Brojke na digitalnom termometru pokazuju 39,7 i decimale su u stalnom porastu. Kada sam uzela pametni termometar u ruke, on je još pamtio zadnje mjerenje temperature od prije nekih šest tjedana. To je upamtio tebe koja si taman izlazila iz streptokokne angine i počela se hladiti na ugodnih 37 stupnjeva. Tada smo već mogle odahnuti i prestati mjeriti temperaturu svako malo. Antibiotik boje rubina razlio se tvojim venama i poput prelijepog otrova pobio sve što treba pobiti. Lijepo što termometar pamti samo sretne dane. U kulminaciji bolesti imala si skoro 41 Celzijev stupanj i bila si vrela ko pećnica. Svi tvoji zglobovi, čelo i vrat bili su dovoljno vrući da se na njima moglo ispeći jaje. Šteta što to nismo i isprobale umjesto svih onih zaglupljujućih pokusa koje si trebala raditi za domaću zadaću iz prirode i društva (primjerice, zagrijati vodu na sto stupnjeva i u njoj otopiti šećer!). Ja te sad uvjerljivo sustižem temperaturom i možda oborim naš kućni rekord. Za to neću dobiti nikakvu medalju ni priznanje, nitko neće ni znati da sam iznutra zagorjela koliko tiho gore moje lomače. Svi stručnjaci za zdrav i dug život ionako bi rekli da je savršeno logično to što sam se razboljela i da bi bilo gotovo medicinsko čudno da nisam. Od kad te nema, ne brojim dane, jedva izlazim iz stana i ne jedem gotovo ništa svježe. Salata i blitva ne vrte svoje raskošne zelene haljinice na mom tanjuru i ne pamtim kad sam nožem zarezala i pojela neku svježu voćku čija bi se zdrava vitaminska krv cijedila niz moju bradu. Reda radi pojedem nešto, tek toliko da se održim na životu. Tažim glad zamrznutim pa ponovno podgrijanim namirnicama. Ribljim štapićima kričavo narančaste boje, svi u savršeno jednakim proporcijama, zapečenim, zaleđenim pa opet zapečenim tijestima, davno poprženim pa podgrijanim pilećim medaljonima koji su nekad raspjevano cvrčali u kipućem ulju, tu su i umaci koje samo treba otopiti, ne zaboravimo i zaleđeni pomfrit napravljen od nekog praha… Sve ono što bih tebi sasvim sigurno zabranila uz gratis nutricionističku propovijed. A vidi me sad. Jedem najgore od najgoreg u nadi da ti to nikada nećeš saznati. Sve to se samo vadilo iz plastičnih ambalaža, podgrijavalo na brzinu i jelo bez teka u Materini. Ambalaže s popisima umjetnih aditiva su se taložile, a moj se trbuh pretvorio u spalionicu smeća. Nije ni važno, tebe ionako već odavno nema unutra. Evo, u našem predsoblju stvorio se već i impozantan toranj svakojakog smeća koje bih trebala reciklirati da kojim slučajem imam samo malo snage. Trebala bih uništiti sve dokaze koji me mogu pred tobom diskreditirati. Vučem se tako u plamenu temperature po stanu ko neki Jan Palach i od mog teturanja se urušava obelisk reciklažnog otpada. Apokaliptično padaju ambalaže s mrtvom prirodom progorenih tijesta i manekenima ribljih leševa za prerađevinu ribljih štapića, kutije pilećih medaljona, okruglih i sjajnih ko olimpijsko zlato, kutije s apstraktnim kružnicama zaleđenih pizza sve do ambalaže Jaffa keksa koje si čak ti mrvila i obavijala slinom u svojoj usnoj šupljini još prije samo koji tjedan, radeći kašu od tankog čokoladnog pokrova, biskvita i slatkog želea Jaffa naranči. Sve to se sad sravnilo s parketom kao zgrada pogođena moćnim projektilom. Ostalo je samo čvrsto dno tvojih ispisanih početnica koje si umetnula u tada još prazan reciklaži kontejner odmah po završetku školske godine što sam, evo, otkrila tek sada. Tamo si ih brže bolje sahranila da te kojim slučajem početnice ne dohvate svojim listovima kao strašnim krakovima dok ti je mozak na ferju. Tamo on bezbrižno pleše na lake dalmatinske note dok su tvoje vršnjakinje raskomadane u Gazi. Mene je jutros pak probudila sintetička melodija Pete simfonije kojom je zacvilio tvoj zaboravljeni Tamagotchi. Bio je to zlokoban početak dana. O početnice davno zaboravljene, i vi biste sad zajedno sa mnom najradije puzeći krenule autoputom do trajektne luke ne bismo li nekako stigle na Otok gdje si ti, sad već fino rashlađena morskim strujama kao skupocjeni šampanjac. I Tamagotchi bi ti razdragano otrčao u susret, skakao po tebi i lizao ti koljena, ranjena u nekoj igri dok bi iz sebe ispuštao zvuk Ode radosti. Ali već nas sve vidim, rasutih utroba i raskupusane iza prvog raskršća, početnice drage i zaboravljene. I vi pamtite samo sretne dane kada su po vama marljivo pisale nevinije dječje ruke, iste one koje su vas zadnjim danom škole brže bolje uklonile s lica zemlje. Dobro jutro, početnice! Dobro jutro, mamice!, odvraćaju mi početnice. Dobro jutro! Dobar dan! Ja sam na nebu, izađite van! Sunce mamino! Evo ti malo vitamina D, mamice! Samo jedeš smeće, mamice, zločesta mamice!  Kako se lijepo umnažaju naranče u tvojoj početnici! Kako su samo lijepo rodile jabuke i banane, sve si ih predano obradila kao marljivi poljoprivrednik svojim ručicama. Sve uredno posložene crtovljem koje ide u nedogled kao proizvodna traka. Ako jabuci makneš ja, ostane buka. Ako banani makneš ana, ostane ban. A zašto joj ne bi maknuo glupog bana pa da ostane samo vesela Ana? Ha-ha, šaljiva početnice, pamtiš samo sretne dane i sve je samo dobro i lijepo na tvojim stranicama! Sastavljeno se piše: nije, nisu, nedostaje. O, kako mi nedostaješ! Rastavljeni su: ne dam, ne smijem, ne mogu. Rastavljeni su roditelji. Nadopisuješ tužno u svoju početnicu. Crtaš tužno lice sa suzicom. Oblaku moj mali. O, da samo prisloniš svoju malu kišnu ruku na moje vrelo čelo, ozdravila bi duša moja. U samoći čitam tvoje početnice i gorim. Kao buktinja. Termometar više nema brojeve za moj oganj. Zanijemio je i sam Anders Celsius. A kako bi bilo lijepo sada skliznuti u more i prepustiti mu sve usijane brige. Tamo si sada ti, plutaš lagana na morskoj površini bez brige i pameti. I bez mene. A nekoć smo zajedno ulazile u to veliko modro prostranstvo. Ja opreznim korakom, izbjegavajući morske ježince, a ti dobro skrivena u mom trbuhu kao u podmornici. Mòre  – môre! Poljoprivrednik ore! Avioni nadlijeću snove ko noćne more! Podcrtajte rime dječice draga: brat – rat, vrvi – krvi, stid, zid, genocid… Dobro jutro! Dobar dan! Ja sam na nebu, izađite van, nisam Sunce, pogodite tko sam, ha ha ha! Ja sam avion, bacam bombe na grad! Kad kokoš izgubi ko, nastaje koš. Kad Njemačka izgubi nje, nastaje mačka. Kad škola izgubi š, nastaju kola. Kad škola izgubi krov, nastaje škola bez krova. Kad škola izgubi krov i zidove, nema više škole. S ranjenim đacima jurcaju samo bolnička kola. Gorim ko baklja. Pametni termometar postaje plameni. Nikakve koristi od njega. Treba ga ostaviti duboko u ladici da truli i pamti samo sretne dane zajedno s tvojim Tamagotchijem sve dok im baterija ne usahne do smrti. Mozak mi je u požaru vrućice, iz glave frcaju iskre, ta ne znam više ni čitati kako treba! Vitamina mama! Tamna mama Ivi. Brzo vitamina! Zovi mrtva bina! Ne, mrtva bana! Zombi vrati van! U pomoć mi stižu tvoje naranče. Smiri se Ana, ta nema mrtva bana, smiri se mamice, uzmi malo vitamina ce!, kažu Jaffa narančice. One su sočne, one su slatke, one imaju debelu koru i nemaju sjemenke. U sjemenu one siju sjene, maske kriju nečast. Sjemenke su nestale, voće ne raste, djecu sad broje do zadnje časti. Leševe njihove dok smrt pleše. Tužne Jaffa narančice, ne puštaju slatki sok, već slane suzice. Što to pričaš mamice? Kome to pričaš mamice?, pitaju me slova početnice. Jelo se podgrijano puši, zidovi imaju uši! Zidu pričam, početnice! Zidu pričam! Prizivam mračidom! Vapi zid, mrčim jao! Goriš, mamice! Kad gazda izgubi d, nastaje Gaza. G kao grom. G kao granata. G kao genocid. A ti, kako se ti samo stisneš uz mene kad zagrmi. Kad pukne petarda, ti se naglo budiš iz sna i mokre glave u čudu pitaš: to je to bijo? A što je to bilo, bebice moja mala, grliš dekicu smrtnim strahom oznojena. Bilo je P kao petarda. Sigurno te nije poškakljalo P kao plišani plamenac, bebice naivna! Bio je plač, panika, pogibelj, palež, pakao, Peta simfonija, Palach, Palestina… Ispisujem ognjem riječi na P u tvojoj početnici. Tišina šeta kroz napuštenu ulicu, nitko ne misli na jadnog Ivicu. Ivica nema više nikog svog, ostavio ga je čak i bog. Na crtovlju skladam uspavanku za bebe koje plaču. Teške note. Pomoć! Bebe! Pomoć! Gore bebe! Ta, gađajte ih listićima sira ko na smiješnom videu! To bi ih trebalo umiriti. Polijte ih vodom s rastopljenim šećerom! Umirit će ih slatki okus, P kao pokus. Goriš mamice! Moje se čelo žari, moje vjeđe pote, na mom čelu topi se sir. Gori drvo masline. Gori drvo naranče. Gore ljudi. Pazi Plamen! Plačimo, plačimo u tišini. Umrimo, umrimo u samoći. Pjesnik pjeva, političari pišaju požar! Jel ovo početnica ili školski WC?! Trese me plameni led. Stresem led, plamen me i dalje jede. Goriš početnice! Goriš kućice! Buncaš mamice! Grmi, grmi granata! To je to bijo? Djevojčice, sakrij se brzo ispod tanke dekice! Ljudi umiru u samoći! Ljudi umiru u samoći! Čuje li itko išta?! Uši imaju zidove! Uši imaju zidove! Uši imaju debele zidove.

Oduvijek sam se smatrao Bosancem ukrajinskog porijekla, što je nakon zadnjeg rata postalo prilično egzotično i van novokomponiranih definicija o nacionalnostima. Naime, ispostavilo se da Bosanci više ne postoje, već postoje Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Od mene se očekivalo da se opredijelim za jednu od te tri kategorije ili izjasnim kao Ukrajinac, što je meni oduvijek predstavljalo problem. Očeva obitelj se početkom prošlog stoljeća doselila iz Ukrajine u BiH, a otac i majka porijeklom Hercegovka rođeni su u Banjaluci, kao i ja. 

Nemam ništa protiv Hrvata, Srba i Bošnjaka, a ni protiv Ukrajinaca, ali ja sam kako god okrenete, jebiga, Bosanac i ponosan sam na svoje ukrajinsko porijeklo. Tako sam se izjasnio na popisu stanovništva iz 2001. 

“Mislite, Bošnjak ste?”, upitao me ravnodušno popisivač stanovništva držeći olovku nad formularom. “Ne, nisam Bošnjak, ja sam Bosanac”, rekao sam. “Ali nema toga”, ostao je uporan popisivač. “Dobro, samo ti piši, bit će!”, odgovorio sam već lagano iznerviran. Tako na popisu stanovništva iz 2001. – i svakom narednom – završio u rubrici “ostali”. 

Zbog svega toga posljednjih trideset godina u sebi kontempliram i promišljam pitanja identiteta, o tome tko sam ili tko nisam. Nije lako prihvatiti da ste ono što više ne postoji. I to nije sve, već ste unutar te manjine – manjina. Taj osjećaj usamljenosti i nepripadanja rastao je tijekom 1990-ih i kasnije, a postajalo je sve kompliciranije objašnjavati nekom drugome vlastite probleme oko specifičnosti identiteta. Već sam se pomirio s usamljenošću u tom pogledu, prihvativši da nema lijeka za tu moju samoću. Eto, zaista, mislio sam da sam izgubljen slučaj.

A onda sam u ruke dobio knjigu Aleksandra Hemona. 

Ne sjećam se koja je bila prva, samo znam da imam sva njegova djela i da svako čitam nekoliko puta, jer se u svojim knjigama i pričama bavi ljudima poput mene. Hemonove knjige su za mene bile lijek za onu samoću, i to je ono što umjetnost, napose književnost, radi. Meni nije trebalo rješenje tih mojih problema oko pripadnosti ili nacionalne identifikacije, shvatio sam, već naprosto saznanje da nisam jedini, da nisam sam.

Naravno da ne morate biti dijelom tih doseljeničkih familija iz Ukrajine poput mene ili njega, da biste u Hemonovim pričama i romanima uživali. Aleksandar Hemon književnik je svjetskog formata, a njegov stil na trenutke zna čitatelja ostaviti bez daha. Ako ga niste čitali dosad, stvarno bi bilo dobro da to promijenite.

Ipak, Hemon je moj pisac. I to na jedan dugotrajan i doživotni način, i siguran sam da ću ga čitati dok sam živ, ponovno i ponovno. Neće to biti samo zato što se u vrhunskoj literaturi kakva je Hemonova može uživati uvijek iznova, već prvenstveno što u njoj otkrivam samog sebe. Kroz njegove priče otkrivam vlastite priče. Koliko je ta rečenica konkretna u mom slučaju, pokazat će ono što mi se prije koji dan dogodilo. Kao krunski dokaz obrane, ali i u svrhu lakšeg razumijevanja, prilažem mozaik slika. Četiri su slike; tri su iz njegovih knjiga, jedna iz mog starog pasoša. Idemo po redu.

Za početak, ovih dana ponovno čitam Hemonovu zbirku priča “Pitanje Bruna”. U njoj tek sad primjećujem rečenicu (slika 1.) koja me baca u razmišljanje. Hm, jesam li ja bio među ljudima koji su te godine putovali u Lavov? Je li to uopće bilo te 1990. godine? Postavljao sam si ta pitanja, onako usput, nastavljajući čitati priču, ne razmišljajući previše o odgovoru. Narednog dana, kopajući po starim kutijama, pronašao sam među ostalim papirima svoj stari jugoslavenski pasoš. Malo sam ga prelistao, smješkajući se i na jednoj stranici spazio – vizu za SSSR (slika 2.). Čekaj malo. Pa zar u onoj priči nije navedena baš ta 1990.!? Pa jest, da. Ja sam bio među tim “putnicima” iz Hemonove priče. 

Taj link o samome sebi otvorilo je put prema uspomenama koje su izronile iz memorije, sklonjene i zatrpane svim onime što se događalo u godinama nakon te 1990-e, a bilo ih je i previše. Prisjetio sam se puta autobusom u Ukrajinu s članovima KUD “Taras Ševčenko”, izronila su polako lica i događaji s tog boravka u Lavovu. Prilikom tog prisjećanja, jedno lice, jedno ime izdvojilo se među ostalim i opet je imalo veze s nekom od Hemonovih priča koje sad čitam. Ima storija o velikom obiteljskom okupljanju svih Hemona i tamo se spominje izvjesni harmonikaš Ivan. Konzultirao sam knjigu i, doista, bio sam u pravu. Eno ga, Ivan (slika 3.) 

Čovječe, harmonikaš Ivan Hemon. Pa taj tip je u godinama mog odrastanja, dva puta tjedno, a onda i na svim nastupima kojih je bilo zaista puno, svirao harmoniku ili vodio orkestar dok smo mi klinci plesali ukrajinske narodne plesove. Bjesomučno je ponavljao sve melodije na koje smo mi učili koreografiju, fizički atraktivnu ali i zahtjevnu. I da, bio je veliki frajer i pravi zajebant taj Ivo, krenule su dalje asocijacije. Naravno, onda sam se zapitao – a je li to baš taj Ivan? Što je bilo s njim tijekom i nakon rata? Gdje živi?

Potraga u memoriji se nastavila i zbog nečega sam se sjetio još jedne Hemonove knjige “Moji roditelji: Uvod”. Na završnim stranicama nalaze se fotografije iz života Hemonovih roditelja i njihove rodbine. Pronašao sam knjigu i prelistavao stranice. I tamo sam našao tu fotografiju. Jedinstvena je jer, za razliku od ostalih, riječ je o omotu albuma ukrajinskih pjesama koji je očigledno objavljen u SAD-u. I tamo sam ga ugledao. Ostarjeli harmonikaš Ivan (slika 4.) s onim svojim vražjim pogledom. O bože, taj pogled…

I onda se iz pamćenja ukazala cijela scena, kratka epizoda s putovanja u Lavov, koja je i danas nestvarna i nadrealna. Događaj zbog kog je taj harmonikaš Ivan ostao u mojim očima jedan od najvećih frajera svih vremena.

Sve se odvija u autobusu kojim smo putovali u Ukrajinu u ljeto 1990. Mjesto radnje je u to vrijeme zastrašujuća granica u mjestu Čop, koje se nalazi na tromeđi Mađarske, sadašnje Slovačke, tada Čehoslovačke i Ukrajine, tada SSSR-a. Dakle, bila je to granica za ulazak u Sovjetski Savez. A to nije stvar za zajebanciju. Sovjetski carinici utjerivali su strah u kosti svojom nepristupačnošću i strogoćom. Imali su one karakteristične kape koje bi nabili na oči, a kad nemate kontakt očima s osobom u uniformi nikad ne znate na čemu ste.

Elem, stajali smo na toj granici-tromeđi, držali u rukama pasoše za pregled, nekoliko puta vrlo ozbiljno upozoreni od strane vođa puta i čelnih ljudi našeg KUD-a da “nemoj da bi nekom nešto palo na pamet! Ne provocirajte, ne treba nam sad da izgovore one dvije najgore riječi Всі все!” Te riječi znače: “Svi sve!” i nakon njih bi uslijedio dugotrajan i detaljan pregled svake stvari u prtljazi svakoga od nas.

Nakon nekog vremena u autobus je ušao carinik s šapkom nabijenom na oči koji je počeo polako hodati kroz autobus okrećući lice malo na jednu, malo na drugu stranu. Ljudi su s uplašenim pogledima ispred sebe držali pasoše da im se vidi slika. Sve se odvijalo u potpunoj tišini. Kad je carinik s rukama na leđima došao do otprilike polovice autobusa, netko se u toj grozomornoj i napetoj tišini – kratko nakašljao. I to na onaj način kojim se privlači pažnja i iza kojeg će onaj koji se nakašljao nastaviti govoriti. 

Nakašljavanje je stiglo iz dna autobusa, sa sećije, sa srednjeg sjedala na kojem se nalazio harmonikaš Ivan Hemon. Bio je nasmiješen, s onim svojim vražjim pogledom i blago pripit od rakije koja se tijekom dugog puta konzumirala. Sjedio sam otprilike na sredini između njega i carinika koji je na potpuni užas svih prisutnih okrenuo glavu u Ivanovom pravcu.

“Gotovo je, odosmo u pizdu materinu!”, kratko je šapnuo čovjek kraj mene, a na vrhu autobusa su se ukazale glave odgovornih s užasavajućim izrazom lica.

“Kako se zoveš?”, na ukrajinskom je, glasno i vedro, Ivan upitao onog strašnog carinika.

Opet je uslijedila tišina. Carinik je šutio, šutio i onda nakon deset dugih sekundi tiho, ali dovoljno glasno rekao: “Mišo.”

I na to je Ivan Hemon kao iz topa radosno uzviknuo: “Okej, idemo svi, tri, četiri…”, i potom je zadnji dio autobusa uglas viknuo “Haaaaaj Mišo!”

I onda je uslijedilo desetak najdužih i najnapetijih sekundi, carinik je stajao nepomično okrenute glave prema Ivanu, a onda se bez riječi okrenuo i izašao iz autobusa. Mi smo sjedili u potpunoj tišini nekoliko minuta, a onda je bus krenuo i prošli smo granicu. Bez pregledavanja, hvala bogu.

Nadležni naprosto nisu imali snage za bilo kakvo držanje lekcija Ivanu jer su znali da bi to bilo uzalud. Jer šta ćeš reći budali koji cariniku na sovjetskoj granici citira famoznu rečenicu iz popularne humoristične serije Dear John koja je tad bilo vrlo popularna u nas!? 

Je li Mišo shvatio foru? Je li se naljutio? Jesmo li ga posramili? Nitko nikad neće saznati.

Ono što znam jest da je ta divna budala, taj sjajni harmonikaš Ivan Hemon za mene tad postao i ostao jedan od najhrabrijih ljudi koje sam vidio u životu. Možda mislite da pretjerujem ali onda očigledno nikad niste bili na granici SSSR-a i pokušavali ući u nezamislivo veliku državu koja se počinje raspadati u tom trenutku.

. . .

Knjige i priče Aleksandra Hemona za mene su mape koje mi otkrivaju blago koja sam zakopao na zaboravljenu lokaciju. Čitajte knjige, čitajte Aleksandra Hemona. Učinit će vas bogatim.

Danijel Dragojević: Kornjača i drugi predjeli, Matica hrvatska, pododbor Split, 1961.

Još uvijek nisam u rukama držao niti pročitao svaku knjigu Danijela Dragojevića, premda je jedan od najvažnijih mi pisaca materinjeg jezika. Neka njegova djela čitao sam s fotokopija, ali “Kornjaču i druge predjele”, prvu Dragojevićevu objavljenu knjigu, sve do neki dan nisam ni vidio. A onda mi je T. K., prijatelj, prevoditelj, pisac i sučitatelj, poklonio “Kornjaču i druge predjele”, primjerak koji je početkom osamdesetih kupio u onom odavno već zatvorenom antikvarijatu na Zrinjevcu.

Između njegova pjesništva i eseja nikad nije bilo jasne granice. Tako i u ovoj knjizi postoje pjesnički tekstovi koji se rastvaraju u esej, i eseji koji se restrukturiraju u pjesnički tekst. “Kornjača i drugi predjeli” nije, međutim, knjiga stihova. Nema u njoj nijednog stiha. Ona najavljuje pisca koji nikada nije objavio roman niti pripovijetku, ali je u svemu što je pisao uvijek postojao zametak proze. Jedina knjiga čije je drugo izdanje dopustio je “Bajka o vratima”, dječja. Ali i u njoj pisac je isti onaj kojeg se prepoznaje u “Kornjači…”. Recimo, ovako glasi nenaslovljen tekst na 27. stranici:

“NATAŠA GLEDA ŽABU. Žabo gleda te Nataša. Velika i podbuhla stojiš između listova, i sama nakošena, izgledaš kao odebljali list čijim će se skokom izmijeniti prostor na veliku radost ove djevojčice.

Žabo koja nemirno dišeš dok ti otraga dolazi vjetar, a od očiju svjetlost što ti pokazuje boje – pjevaj, tvoj kreket oslonjen na vodu najljepša je pjesma ovog jutra. Pokaži se i pokreni ovaj zrak što mirno stoji. Pogled koji ti dolazi najbliži je tvojoj pjesmi. Ovaj pogled, u ovom jutru, pronašao te sasvim nehotično prvi put.”

U pjevu jedne žabe i u pogledu Nataše je, zapravo, sve što je i u “Bajci o vratima”. Neobičan svijet Dragojevićev je, zapravo, sasvim običan svijet dječji. Iz onoga vremena prije nego što se nauče sva pogubna pravila odraslog raspoznavanja stvari i pojava. Iz onoga vremena kad ti još nisu rekli, i u školi te naučili, da žabe ne pjevaju. I da njihov kreket nije lijep kao ptičji pjev. Jedan od izvora sve književnosti Dragojevićeve u otporu je tome. Odnos s riječima kakav ovaj pjesnik uspostavlja moguće je opisati samo iz perspektive čitatelja koji je u stanju vratiti se na početak. Takvih čitatelja, međutim, nema po zagrebačkom Filofaksu, niti u celomudrenim analizama mrtvih puhala suvremenoga hrvatskog pjesništva.

Na 77. stranici “Kornjače…” ovaj je tekst:

“Dolaze mravi. Neprekidne horde mrava promiču. Iste sitne noge koje se poigravaju besmisleno zrakom, i crni trup, i pohlepna glava. Prolaze, prolaze. Zemlja im se otvara u kutu, a zraka ih nalazi u odsjaju njihovih leđa. Red traje, neponovljiv je zastoj niz padinu grumena osušene zemlje. Samo jedan, ošamućen valjda jutarnjim vremenom, na vrhu travke lamata izgubljenom glavom, tražeći svoj i biljkin ishod.

Hiljade, hiljade ovih isto sazdanih stvorenja odlaze u neko neizmjerno leglo ili grob. Leglo ili grob savršen sa svih strana, sa istom mišlju središnje klime i luke. Sveobuhvatna pjesmo, što vežeš svaki ovaj kraj i početak, svaku ovu glavu i zadak u igri dviju daljina. Oni prolaze, oni ostavljaju trag da ga kiša lagano briše. Oni su sada, i vrijeme njihovo uskoro bit će potpuno.”

U ukupnoj povijesti hrvatske i nekoliko okolnih, unutar jednoga jezičnog koda razumljivih i čitljivih književnosti, nije bilo snažnijeg opisa mrava. I nije bilo u povijesti ovih tu ljudi, kao ni u pojedinačnoj povijesti ovoga jednog čitatelja, teksta niti priče u kojoj bi se naša riječ primakla bliže mravima. Fascinantno kod Dragojevića je to što on u svom čitatelju sije slutnju nove funkcije jezika. Riječi se približavaju drugim bićima ili mrtvim stvarima, i stvaraju dojam jezika koji je i njima jednako razumljiv.

U bibliotekama ova se knjiga u pravilu može dobiti samo “za rad u knjižnici”. Po antikvarijatima i na Njuškalu prodaju je po već pomalo nestvarnim cijenama. Te cijene imaju svoje opravdanje ako kupac knjigu i pročita. Bez toga, riječ je o artefaktu bez smisla i značenja.

Hodanje

Na 64. stranici Dragojević započinje: “Znam snagu i mjere svoje. Hodati mi je, hodati. Zemlja je teška svima koje nije zahvatila prava rijeka nehaja.” U te tri je rečenice, s mišlju o jednom, ispripovijedano nešto drugo. Godinama je, dok ga je snaga držala, nakon što mu je na Hrvatskom radiju ukinuta emisija pa je tako, već otprije umirovljenik, potjeran s HRT-a, on pješačio središtem Zagreba. Znao je naići i kroz Bogovićevu, gdje je, mrtva i ustajala, ležala rijeka nehaja, pa je motrio svijet, savršeno hineći nezainteresiranost. Doista, znao je snagu i mjere svoje. Pa je hodao, i ništa drugo. 

Oblikovanje

Knjiga je izašla u izdanju splitskog pododbora Matice hrvatske. Tiskana je u Slobodnoj Dalmaciji, ali ne znamo tko ju je dizajnirao. Izgleda briljantno, korice su od kvalitetnog kartona, knjižni je blok od finog papira, koji ni nakon 65 godina ne gubi elastičnost, boju i glatkoću. Oblik slova je izvanredno lijep. Knjiga objavljena 1961. u Splitu i u socijalističkoj Jugoslaviji doista izgleda onako kako su izgledale onovremene knjige u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj. Danas, ta vrsta usporedbe hrvatskih i europskih knjiga nije više moguća ni umjesna. Propadanje hrvatske kulture je nezaustavljivo. Urednica knjige je Ivanka Vujčić Laszowski, žena ozbiljne biografije.

Kad god na tv vidim Srebreničanke,
pomislim na zabludu onih
što život smatraju najvećim darom,
dragocjenošću od koje
težega gubitka ne može biti

I cerim se nad zahvalnošću Vragu