Danijel Dragojević: Kornjača i drugi predjeli, Matica hrvatska, pododbor Split, 1961.

Još uvijek nisam u rukama držao niti pročitao svaku knjigu Danijela Dragojevića, premda je jedan od najvažnijih mi pisaca materinjeg jezika. Neka njegova djela čitao sam s fotokopija, ali “Kornjaču i druge predjele”, prvu Dragojevićevu objavljenu knjigu, sve do neki dan nisam ni vidio. A onda mi je T. K., prijatelj, prevoditelj, pisac i sučitatelj, poklonio “Kornjaču i druge predjele”, primjerak koji je početkom osamdesetih kupio u onom odavno već zatvorenom antikvarijatu na Zrinjevcu.

Između njegova pjesništva i eseja nikad nije bilo jasne granice. Tako i u ovoj knjizi postoje pjesnički tekstovi koji se rastvaraju u esej, i eseji koji se restrukturiraju u pjesnički tekst. “Kornjača i drugi predjeli” nije, međutim, knjiga stihova. Nema u njoj nijednog stiha. Ona najavljuje pisca koji nikada nije objavio roman niti pripovijetku, ali je u svemu što je pisao uvijek postojao zametak proze. Jedina knjiga čije je drugo izdanje dopustio je “Bajka o vratima”, dječja. Ali i u njoj pisac je isti onaj kojeg se prepoznaje u “Kornjači…”. Recimo, ovako glasi nenaslovljen tekst na 27. stranici:

“NATAŠA GLEDA ŽABU. Žabo gleda te Nataša. Velika i podbuhla stojiš između listova, i sama nakošena, izgledaš kao odebljali list čijim će se skokom izmijeniti prostor na veliku radost ove djevojčice.

Žabo koja nemirno dišeš dok ti otraga dolazi vjetar, a od očiju svjetlost što ti pokazuje boje – pjevaj, tvoj kreket oslonjen na vodu najljepša je pjesma ovog jutra. Pokaži se i pokreni ovaj zrak što mirno stoji. Pogled koji ti dolazi najbliži je tvojoj pjesmi. Ovaj pogled, u ovom jutru, pronašao te sasvim nehotično prvi put.”

U pjevu jedne žabe i u pogledu Nataše je, zapravo, sve što je i u “Bajci o vratima”. Neobičan svijet Dragojevićev je, zapravo, sasvim običan svijet dječji. Iz onoga vremena prije nego što se nauče sva pogubna pravila odraslog raspoznavanja stvari i pojava. Iz onoga vremena kad ti još nisu rekli, i u školi te naučili, da žabe ne pjevaju. I da njihov kreket nije lijep kao ptičji pjev. Jedan od izvora sve književnosti Dragojevićeve u otporu je tome. Odnos s riječima kakav ovaj pjesnik uspostavlja moguće je opisati samo iz perspektive čitatelja koji je u stanju vratiti se na početak. Takvih čitatelja, međutim, nema po zagrebačkom Filofaksu, niti u celomudrenim analizama mrtvih puhala suvremenoga hrvatskog pjesništva.

Na 77. stranici “Kornjače…” ovaj je tekst:

“Dolaze mravi. Neprekidne horde mrava promiču. Iste sitne noge koje se poigravaju besmisleno zrakom, i crni trup, i pohlepna glava. Prolaze, prolaze. Zemlja im se otvara u kutu, a zraka ih nalazi u odsjaju njihovih leđa. Red traje, neponovljiv je zastoj niz padinu grumena osušene zemlje. Samo jedan, ošamućen valjda jutarnjim vremenom, na vrhu travke lamata izgubljenom glavom, tražeći svoj i biljkin ishod.

Hiljade, hiljade ovih isto sazdanih stvorenja odlaze u neko neizmjerno leglo ili grob. Leglo ili grob savršen sa svih strana, sa istom mišlju središnje klime i luke. Sveobuhvatna pjesmo, što vežeš svaki ovaj kraj i početak, svaku ovu glavu i zadak u igri dviju daljina. Oni prolaze, oni ostavljaju trag da ga kiša lagano briše. Oni su sada, i vrijeme njihovo uskoro bit će potpuno.”

U ukupnoj povijesti hrvatske i nekoliko okolnih, unutar jednoga jezičnog koda razumljivih i čitljivih književnosti, nije bilo snažnijeg opisa mrava. I nije bilo u povijesti ovih tu ljudi, kao ni u pojedinačnoj povijesti ovoga jednog čitatelja, teksta niti priče u kojoj bi se naša riječ primakla bliže mravima. Fascinantno kod Dragojevića je to što on u svom čitatelju sije slutnju nove funkcije jezika. Riječi se približavaju drugim bićima ili mrtvim stvarima, i stvaraju dojam jezika koji je i njima jednako razumljiv.

U bibliotekama ova se knjiga u pravilu može dobiti samo “za rad u knjižnici”. Po antikvarijatima i na Njuškalu prodaju je po već pomalo nestvarnim cijenama. Te cijene imaju svoje opravdanje ako kupac knjigu i pročita. Bez toga, riječ je o artefaktu bez smisla i značenja.

Hodanje

Na 64. stranici Dragojević započinje: “Znam snagu i mjere svoje. Hodati mi je, hodati. Zemlja je teška svima koje nije zahvatila prava rijeka nehaja.” U te tri je rečenice, s mišlju o jednom, ispripovijedano nešto drugo. Godinama je, dok ga je snaga držala, nakon što mu je na Hrvatskom radiju ukinuta emisija pa je tako, već otprije umirovljenik, potjeran s HRT-a, on pješačio središtem Zagreba. Znao je naići i kroz Bogovićevu, gdje je, mrtva i ustajala, ležala rijeka nehaja, pa je motrio svijet, savršeno hineći nezainteresiranost. Doista, znao je snagu i mjere svoje. Pa je hodao, i ništa drugo. 

Oblikovanje

Knjiga je izašla u izdanju splitskog pododbora Matice hrvatske. Tiskana je u Slobodnoj Dalmaciji, ali ne znamo tko ju je dizajnirao. Izgleda briljantno, korice su od kvalitetnog kartona, knjižni je blok od finog papira, koji ni nakon 65 godina ne gubi elastičnost, boju i glatkoću. Oblik slova je izvanredno lijep. Knjiga objavljena 1961. u Splitu i u socijalističkoj Jugoslaviji doista izgleda onako kako su izgledale onovremene knjige u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj. Danas, ta vrsta usporedbe hrvatskih i europskih knjiga nije više moguća ni umjesna. Propadanje hrvatske kulture je nezaustavljivo. Urednica knjige je Ivanka Vujčić Laszowski, žena ozbiljne biografije.

Kad god na tv vidim Srebreničanke,
pomislim na zabludu onih
što život smatraju najvećim darom,
dragocjenošću od koje
težega gubitka ne može biti

I cerim se nad zahvalnošću Vragu

Anka Žagar, Ursule: žute minute svete Uršule, MeandarMedia, Zagreb 2025.

Ono što je vrijedno, to je uglavnom neizmjerljivo. Pa bi se svaka građevina od riječi mogla izmjeriti i protumačiti samo drugom, nje dostojnom i njezinom duhu primjerenom, građevinom od riječi. Također, ono što je vrijedno traži od čitatelja usporedbe s drugim što je vrijedno. (Usporedbe dobrog pjesništva s nevaljalim pjesništvom nemaju smisla i svrhe: niti dobro može reći zašto je ono drugo nevaljalo, niti nevaljalo išta kaže o dobrom.) Tako je i tvrdnja da među živim pjesnicima hrvatskim Anka Žagar najveća, lišena smisla. Čak nema smisla reći ni da je za ovog čitatelja Anka Žagar među živim pjesnicima najveća. Ali nešto je u čovjeku fudbalersko, što ga tjera da takve stvari govori.

Recimo, pjesma “Nisam htjela”, cijela ovako glasi: “nisam ja htjela/ vratovi konja zadihani/ s kojih se još puši/// nisam ja htjela/ nisam htjela/ samo sam došla/ evo/ došla sam te zaboraviti/// zagazit ću sada u rižina polja/ u rižina polja, slušati boga/ slušati boga/ kao osnovni stih/// reci oče, treba li/ o tome razgovarati/ krv, meso, kosti i žlundra/ duh je ostao u sefu/ duša odšepesala na kavu”. Ovo je, ozbiljno govoreći, metafizička pjesma. Njezin je čitatelj zapitan nad viškom fizičke evidentnosti svoje i ostalih pripadnika svoje vrste, koja naročito biva prisutna u onim trenucima kada se Boga najviše zaziva: u bolesti, u patnji, u ratu, u svim prilikama, zapravo, kada je najviše ugroženo njegovo čovječje postojanje. I onda se on, zabrinut za vlastitu guzicu i za sve svoje bližnje, okreće Duhu i duhovnim stvarima. A “krv, meso, kosti i žlundra”, s njima što ćemo? Ili kako ćemo, bolje rečeno, bez njih? Sve to je, dakle, čitateljeva perspektiva, koju on učitava u pjesmu Anke Žagar, i ona postaje dio samog tumačenja pjesme. Drukčije ne može, drukčije ne treba ni biti, jer čitanje poezije je suočavanje perspektiva, a ne tumačenje pjesme uz pomoć stroja. Recimo, uz pomoć AI-ja ili mašine za veš, svejedno.

Otud i “duh je ostao u sefu/ duša odšepesala na kavu”. Duh je nekorištena dragocjenost, pusta mistifikacija, ništa pred ničim. A duša je organ patnje. Anka Žagar duhovita je pjesnikinja, ili duhovito ljudsko čeljade. Takva je od prve svoje knjige, otisnute 1983, u izdanju Goranova proljeća, u vrijeme kada je Nagrada Goran za mlade pjesnike bila utjecajnija nego danas. I drugo, ona je pjesnikinja svih riječi koje zna, svih svojih različitih govorenja i tonaliteta, svih jezičnih ceremonijala. Otud u njenoj pjesmi žlundra, a otud i šepesanje duše? I savršena prirodnost jednog i drugog.

S ovom pjesmom, s desne stranice knjige, gleda se pjesma “Pošumice”. Evo i nje: “zar kroz šumu/// bez boga bez ljudi/ bez živih motornih pila/// zar provući se/ kao pogled/ kroz ušicu igle/// i šuma je uspjela/ zadržati tlo pod nogama/// i tihovanje/ (za tobom mi/ za tobom mi vene pogled)”. Početak je jasan, moćan, estetski korelativno ubija: šuma bez boga i bez ljudi je čisti kaos šumski. Ali to je onaj diskurs šumstva, koji je isti već dvije hiljade godina: od prvih kršćanskih šumnjaka do Ivane Brlić Mažuranić i Heideggera, pa bismo mi, možda, pokraj njega prošli kao pokraj obične poezije, no onda dolazi to “bez živih motornih pila”, kada se pjesma uzdiže u lude i svete visine jezične imaginacije Anke Žagar. Bez Boga, bez ljudi, bez živih motornih pila, šuma je nešto kroz što ti je samo provući se, “kao pogled/ kroz ušicu igle”. Ona notorna deva ili kamila – iz pomalo sumnjivog prijevodovog prijevoda Svete knjige – ništa je u provlačenju kroz ušicu igle, pri usporedbi s pogledom. Pogled provući kroz ušicu igle je put velike umjetnosti. Velike književnosti. Put poezije. I to je, istovremeno, jedini način da se konac udjene u iglu.

Samo finale pjesme, u kojem šuma uspijeva zadržati tlo pod nogama, uza svu tu prijetnju metafizičkoga rašumljavanja i smrti svih živih motornih pila, donosi malo svezbunjujuće čudo od riječi i značenja. Za početak, ovaj čitatelj, koji dobro poznaje hrvatske pisce i spisateljice, uvjeren je da barem osam od njih deset ne razumije što tu piše. I što, recimo, znači riječ tihovanje.

Ostanemo li pri njezinu zvuku i površinskom lažnoprijateljskom značenju, tihovanje će biti aktivan oblik tišine. Tišina kao nečiji aktivan rad: tihovanje! E, ali ta riječ ama uopće to ne znači. Tihovanje je hezihija, hezihazam, oblik molitvene, kontemplativne prakse kod pravoslavnog svijeta. Šutnja, unutarnja tišina, neprestana unutarnja molitva, uz stalnu prisutnost Boga. Molitva srca. “Za tobom mi/ za tobom mi vene pogled” u zagradi, na kraju pjesme, krajnji je učinak tihovanja. Uminuće, nestanak svog tog mesa, krvi, kostiju i žlundri, i konačno uvenuće pogleda. Za Bogom, kojeg, uostalom, čuli smo, u šumi nema. Ili za tobom, kojeg također, nema.

Eto, to je, vrlo kratko, u riječ-dvije, po dvije njezine pjesme, za ovog čitatelja Anka Žagar. Divna, divna, genijalna!

Ursule

Na jednom mjestu, u jednoj pjesmi, Anka kaže: “bože, zar si ti sadržaj ove pjesme”. Zacijelo jest, kao malo gdje, premda je pjesnikinjina religioznost estetski slučaj. Estetski koncipirana religioznost, vjera imaginacije, ono je što čini veliku religijsku umjetnost. Takozvani pravi vjernici, oni koji ližu oltare i pritom doživljavaju psihodelične doživljaje, kao da su oltari premazani LSD-om, nikad-zanikad ne stvaraju umjetnička djela neprolazne vrijednosti. Slaba je bila Michelangelova vjera, ali Bog prebiva u njegovom djelu. Slaba je bila Murtićeva vjera, ali Bog prebiva u Crkvi svetog Eustahija u Dobroti, i svakodnevno prelazi granicu prema Hrvatskoj, na Debelom brijegu ili na Karasovićima. A svetica Ursula, ranokršćanska je mučenica, bezbeli i djevica, koja je izginula skupa s 11.000 djevica, pa je na njihovim kostima podignuta Crkva. Stvarno i metaforički. Sveta Ursula zaštitnica je kvalitetnog braka, što god to bilo.

Anka

Prvo knjižarka, u jednoj iličkoj knjižari koja više ne postoji. Onda knjižničarka, u jednoj donjogradskoj knjižnici. Oba objekta bila su na kućnom broju 7. U hrvatskoj je književnosti Anka Žagar tobože cijenjena, jer ih to cijenjenje, institucionalno i financijski govoreći, ništa ne košta. Povremeno nešto i protrabunjaju o pjesnikinji. Ili je pohvale u novinama i časopisima za nedarovite, recimo u Vijencu.

DOLAZI JOŠ JEDAN 11. JUL

A ne, nisu ih sve pobili taj dan

Koliko je samo ljudima bitno da se, o nečem njima bitnom, odrede kroz jedan dan – ne dao dragi Bog da to traje sedmicu, mjesec, godinu ili, gluho bilo, cijelu vječnost.

A Srebrenica, ona nije ubijena u jednom danu. Ubijani su ljudi danima – mukotrpno i u znoju zločinačkih pregalaca, kad se cijev mitraljeza krivila od đuladi i kasnog julskog dana, od vreline, a niko od kamarada sazločinaca neće da donese kantu hladne vode da se cijevi ohlade – iz svjedočenja jednog od onih koji je revnosno radio tog dana u Zemljoradničkoj zadruzi Kravica – ni pobiti sve nije lako, toliko ih je da se cijevi krive.

Tu nema zone komfora – hajde da prođe i taj dan kad se žrtve pišu velikim slovom. Svako pamti svoju traumu i muku – i dželat i žrtva.

Pa ćemo poslije po svom – nacije, krediti, odlasci na more, hadž, Kosovski boj, izbori skoro svakog oktobra, krivousni Vožd što je na aposolventakom stažu nosio gajbe piva, paradiranja, vatrometi, koalicije, trgovina svakdašnja…

I bog i vjera kao najčvršća valuta.

Čiji su danas mrtvi?
Čiji su oduvijek bili?
Čiji će sutra da budu?

Ili su to samo kosti koje danas brojimo?
Da bi neko ispunio šihtu
I zaradio platu i još jedan mandat?

Sanjam dan da ih niko više ne spominje.

Da dženaze njihovih preostalih kostiju ne režiraju i na televizijama prenose LIVE – uživo a sve umrtvo, da li da ugasim televizor ili da ugasim sebe?

Kome više na sedždu da padam? Za koga više da živim?

Šta da spremam za dan kad kostiju više neće biti?

Kad dženaza neće više nikad nikom proći po crvenom tepihu?

***

***

ODLUČIH DA KLANJAM, U IME NJIH ČIJE KOSTI GOVORE I NJEGOVO KOJI TAKO DOPUSTI I ODLUČI, DŽENAZU-NAMAZ ZA MRTVE ŠTO OSTADOŠE A DA TO NE ZNAJU, UZ HVALU POBIJENIM I NJIHOVIM ŽIVOTIMA NEVINIM, I UPUĆUJUĆI DOVU ZA ŽIVOG/ŽIVU, OKRENIVŠI SE DANAS PREMA SREBRENICI I PRISTAJUĆI ZA ONIM ŠTO OD NJIH OSTADE, ZA ŽRTVU NJIHOVU KOJU DADOŠE DA JE DANAS UTRŽUJEMO – SMILUJTE NAM SE MRTVI JER NE ZNAMO ŠTA ČINIMO.

Sa vama smo zanijetili i dženazu namaz Uzvišenom.

Razlika je samo što On nema kostiju svojih da nad njima plačemo
Pa koristimo vaše

Da ljigu i smrad svoj u molitvama
Ovozemaljskim sa sebe speremo

Jer, Mi vjerujemo i iskupljenje tražimo – da nas jednom, On i Vi sebi primite.

Ako preostane iko da i nama dženazu otklanja.

Ako smo je i zaslužili.
Bageri su svakako danas jeftiniji.

I učinkovitiji.

Čitateljska meditacija uz knjigu Radivoja Cvetićanina “Crnjanski između dva Berlina”

Godine 1918, dok se naokolo odvijao posvemašnji slom i raspad Austro-Ugarske, u Zagrebu, jedna za drugom, izlaze tri knjige. U nakladi Književnog juga biva štampan “Ex ponto”, dvadesetšestogodišnjeg Ive Andrića. U izdanju autora izlazi knjiga “Pjesme I”, godinu dana mlađeg Miroslava Krleže. A Društvo hrvatskih književnika objavljuje “Masku” Krležina vršnjaka Miloša Crnjanskog, podnaslovljenu kao “poetička komedija”.

Sva trojica upravo su izašli iz Velikog rata: Krleža kao propali vojnik, Andrić kao neprijatelj države, robijaš i internirac, a Crnjanski kao demobilizirani potporučnik carske i kraljevske vojske. Dvojica od njih objavljuju prva svoja samostalna izdanja, a Krleža je godinu-dvije ranije već tiskao sve tri simfonije, svaku u zasebnom izdanju.

Najdugovječniji od njih bit će Krleža, koji umire 29. prosinca 1981. Najkraće će živjeti Andrić, kojem je posljednji dan života 13. ožujka 1975. Crnjanski umire 30. studenog 1977. Svaki će se po jednom ženiti, nijedan neće imati djece, ili će Krleža imati posvojenog sina. Sva trojica će njemački govoriti tečno, kao da im je materinji. Crnjanskom i Krleži formativni će biti i madžarski. Krleža će biti čovjek teatra, dok će Andrić zazirati od glume i kazališta. Crnjanski je od sve trojice najkonfliktniji: čuven je njegov dvoboj pištoljima, sa zrakoplovnim prvakom Tadijom Sondermajerom. Krleža i Crnjanski bili su rasni novinari i novinski urednici. Andrić se novinarstva uglavnom klonio. Sva trojica su, svaki na svoj način, bili politički Jugoslaveni. Crnjanski je bio rodom i zavičajem Banaćanin, iz rumunjskoga dijela Banata, pa se osjećao kao tuđin među svojima. Krleža je bio Zagrepčanin. Andrić je bio Sarajlija, ali najljepše je dane djetinjstva provodio kod tetke i tetka u Višegradu. U Krležino jugoslavenstvo trajno je i konstitutivno upisano bilo njegovo hrvatstvo. Crnjanski je istovremeno znao biti Jugoslaven i srpski nacionalist. Andrićevo jugoslavenstvo, pak, bilo je integralno i funkcionalno. Bio je to okvir njegova života.

Krleža je otpočetka do kraja bio komunist. Lenjinist koji se u zrelo doba preobrazio u renegata. Ali dosljedni ljevičar. Andrić je po prirodi bio konzervativan čovjek, a politička su mu opredjeljenja ovisila o povijesnom kontekstu. Nije se opirao većinskom mišljenju, dok god to mišljenje nije podrazumijevalo stranu okupaciju zemlje. Crnjanskog su, pak, nosile bure i valovi: bio je sve i svašta, od simpatizera ljevice u mladosti, do režimskog čovjeka, kraće vrijeme naklonjenog fašističkim učenjima i praksama. U poetičkom i estetskom smislu, sva trojica bili su modernisti. Andrić je sebe vidio kao pjesnika, ali se pjesnikom nikad nije ostvario. Krleža je prvenstveno kanio biti dramski pisac. Crnjanski je pisao u skladu s unutarnjom misijom. Izrazito su se razlikovali po književnom daru i temperamentu. Ali sva trojica su imala prevratnu ulogu u književnosti svojih jezika i kulture.

Veoma se razlikuju i njihove sudbine unutar zbivanja diktiranih velikom poviješću. Krleža je u vrijeme karađorđevićevske Jugoslavije bio od režima tolerirana književna i kazališna zvijezda. Sukob s Partijom mu krajem tridesetih otežava život, a četiri godine pod ustašama predstavlja njegov životni i kreativni slom. Nakon Drugog svjetskog rata Krleža igra ulogu glavnog kulturnog komesara hrvatske i jugoslavenske kulture, ili svojevrsnog nadministra kulture. Ivo Andrić 1920. biva potjeran iz Zagreba, nakon čega preko svojih bosanskih katoličkih veza i prvog kraljevinskog ministra vjera Tugomira Alaupovića stiže do Beograda i do diplomacije. U dvadesetak godina vinuo se do poslanika u Berlinu. Politički i nacionalno Jugoslaven, Stojadinovićev čovjek, oportunist sve do okupacije. Tad odbija njemačku ponudu da emigrira u Švicarsku, provodi četiri godine pod okupacijom u Beograd, odbija primati mirovinu, odbija potpisivati antikomunističke proglase, zabranjuje da mu se djela objavljuju. Nakon rata priklanja se novom režimu, ali uvijek kao drugorazredna figura: iza i ispod Krleže. Sve dok 1961. nije nagrađen Nobelovom nagradom za književnost. Crnjanski, pak, najprije srednjoškolski profesor, pa profesionalni novinar, pa novinski ataše po poslanstvima Kraljevine Jugoslavije, kao i Andrić Stojadinovićev čovjek, ali ne tako šutljiv. Čuvene su njegove antikomunističke eskapade, a kasnije i simpatije za fašiste. To ga je koštalo teške i ružne emigracije, koju provodi u Londonu, gdje radi kao pomoćni obućar i uzalud pokušava propisati na engleskom. Iz emigracije se konačno vraća 1965.

U kontekstu srpskog nacionalizma, Crnjanski je ikonična, gotovo svetačka figura, čija se biografija prilagođava potrebama mita o srpskom stradanju pod Jugoslavijom i pod Hrvatima. Jedan od ogranaka tog mita je i legenda prema kojoj nije Ivo Andrić najveći i najostvareniji srpski pisac dvadesetog stoljeća, nego je to Crnjanski. Andriću su, prema tom vjerovanju, Tito i Jugoslaveni otvorili put do Nobelove nagrade, i to iz dva razloga: Andrić je bio oportunist, i Andrić je rođenjem bio Hrvat. A Crnjanski nije bio ni jedno ni drugo.

U kontekstu hrvatskog nacionalizma Krleža je, kao i cijela hrvatska književnost, nužno zlo. Hrvatski nacionalisti nastoje Krležu prikazati velikim Hrvatom, starčevićancem, koji s komunizmom i Jugoslavijom nije imao veze. U tom kontekstu Ivo Andrić je hrvatski izdajnik, u izvjesnim hrvatskim književnim povijestima naziva ga se fratarskim kopiletom, a Nobelovu nagradu su mu – tu se hrvatski nacionalisti slažu sa srpskim – namjestili komunisti i Jugoslaveni. Iz hrvatske nacionalističke perspektive Crnjanski, uglavnom, ne postoji. Ili je Crnjanski fašist, koji bi bio osuđen na smrt i pogubljen da je kojim slučajem bio Hrvat. Da je bio Hrvat, sigurno ga ne bi pustili da se vrati iz emigracije. I onda se, kao dokaz, usporedo predstavljaju sudbine Miloša Crnjanskog i ustaškog doglavnika Mile Budaka…

Radivoj Cvetićanin (1947.) beogradski je novinar, veleposlanik Srbije i Crne Gore u Zagrebu, od 2006. do 2009. Po odlasku u mirovinu ozbiljno se počinje baviti književnim povijestima dvadesetog stoljeća. Godine 2017. objavljuje knjigu “Konstantinović. Hronika”, briljantnu monografiju Radomira Konstantinovića, koja se čita i kao kulturna povijest jedne epohe. Ovog proljeća izašla mu je knjiga “Crnjanski između dva Berlina”, podnaslova “1926 – 1936: od Seoba do Ideja”. Knjiga o Konstantinoviću donosi pripovijest o jednom životu, a knjiga o Crnjanskom o ključnom desetljeću jednoga života. Za one koji će olako opisivati i otpisivati ljudske živote, prva bi se knjiga mogla nazvati knjigom o časti, a druga knjigom o gubitku časti.

U vrijeme kada Miloš Crnjanski, godine 1926, objavljuje prvu knjigu romana u nastajanju “Seobe”, on će, barem iz naše naknadne perspektive, zablistati kao čudo jedne književnosti u nastajanju. Velika epska saga, pisana jezikom i mišlju pjesnika, prednjačila je u odnosu na ono što su do tada stvorili Krleža i Andrić. Prvi je bio raskošan dramatičar, prozni izvjestitelj s rubnih poprišta Velikoga rata, ali još uvijek nije ni načeo svoje velike književne teme. Drugi, pak, Andrić, osim pjesničkih meditacija, objavljenu ima tek prvu – istina briljantnu – knjigu pripovijetki.

Prije “Seoba”, s kojim se upisuje u srpski nacionalni (i ne nužno književni) kanon, Crnjanski je već napisao svoju “Liriku Itake”, ali i kratki roman “Dnevnik o Čarnojeviću”, jedan od najupečatljivijih romana o našim ratovima i ratovanjima, koji je objavio već 1920. I ako je ovom čitatelju dopušteno i to reći, sam početak “Dnevnika o Čarnojeviću” čudo je od riječi koje bih tetovirao na vlastitu kožu, urezao u kamen, upisao s unutarnje strane želuca, a ovako glasi: “Jesen, i život bez smisla. Proveo sam noć u zatvoru sa nekim Ciganima. Vučem se po kavanama. Sednem do prozora i zagledam se u maglu i u rumena, mokra, žuta drveta. Gde je život?

One krvave, crvene, tople šume, nepregledne poljske šume, kako me umoriše. Vojnik sam; o niko ne zna, šta to znači. Ali u ovoj buri, što je zavrtela mozak svetu, malo je ljudi, koji tako slatko i mirno žive kao ja. Vučem se tako od grada do grada, i šetam se pod ovim jesenjim drvećem rumenim i žutim, koje ima na mene isto toliko uticaja kao na Hafisa vino.”

Tko god za riječi materinjeg svoga jezika imao dara, bio taj jezik hrvatski, ili taj jezik bio srpski, ili u krajnjoj liniji to bio neki bez imena jezik, ali takav da mu je “Dnevnik o Čarnojeviću” razumljiv, taj će nekad u životu osjetiti potrebu da brani Miloša Crnjanskog. Katkad od onih koji za jezik nemaju talenta. Češće od onih koji su nepismeni pa “Dnevnik o Čarnojeviću” nisu čitali. Ali, zapravo, najčešće od samog Crnjanskog i od njegovih životnih postupaka, ili od onog što je mimo poezije i proze u životu pisao i govorio. To je ono, ta vrsta obrane, što vodi i Radivoja Cvetićanina kroz njegovu knjigu. Premda on to vjerojatno ne bi priznao ni nama, svojim čitateljima, a ni sebi samom, on kroz knjigu Crnjanskog opravdava i brani. Od grdnih opanjkavanja kojima su ga izložili bivši prijatelji (Marko Ristić, recimo, koji je prijateljevao sa svom trojicom velikih, ali je samo s Andrićem ostao do kraja…), od onog što se Crnjanskom tridesetih u javnosti znalo dogoditi zbog nabusitosti njegove, trapavosti ili naprosto političke gluposti, a onda i od onog zbog čega će Crnjanski dospjeti u emigraciju.

Cvetićanin je uzoran književni istraživač. On suvereno vlada arhivima, novinskim dokumentacijama i bibliotekama knjiga o Crnjanskom i njegovoj epohi. Ispod časti mu je, kao i svakom velikom novinaru, da unaprijed namješta rezultate svojih istraga. Premda je, barem po školovanju, profesor književnosti, on nema ni stilskih, ni poetičkih dugova i afiniteta, koji bi ga navodili da popravlja ono što je životom pokvareno. Ali istovremeno, on je vjeran suputnik svoga glavnog junaka, koji istina neće prešutjeti ništa od onog što Crnjanskom ne ide u prilog, ali će – katkad i malo pretjerano – iskazivati otvorenu antipatiju prema onima koji mu smještaju. Tako, recimo, i prema samom Krleži, u vrijeme kada bi se njih dvojica zatekli u klinču.

Za razliku od književnih povjesničara, koji umiju smetnuti okolnosti koje su životno važne ukoliko im se učini da su za književnost irelevantne (ali zar bi mogle postojati životno važne, a po književnost nevažne okolnosti?), Cvetićanin vodi računa upravo o takvim detaljima. Recimo, pobrojat će imena onih kojima Crnjanski šalje svojih 25 autorskih primjeraka prvog izdanja “Seoba”. Ili do u potankosti opisuje teme Crnjanskovih novinskih feljtona. Recimo, onog koji je u nastavcima pisao za Vreme, pod naslovom: “Gde živi najsrećnija žena Jugoslavije?” Putovao je tada Crnjanski uzduž i poprijeko Kraljevinom, portretirao radnice, književnice i prve jugoslavenske doktorice znanosti, a među njima, recimo i Milicu Banac, suprugu čuvenoga brodovlasnika Bože Banca, ali i Hanju Bošković, prvu zagrebačku motociklistkinju i prvakinju moto sporta, kojoj će, kao devedesetogodišnjakinji HRT 1997. posvetiti emisiju. “Moj Ariel čini me potpuno srećnom!”, reći će lijepa dvadesetčetverogodišnja Hanja novinaru Crnjanskom. Ariel je, naravno, bio njezin motocikl.

Koješta je te 1932. bio kao i danas. Recimo, uobičajeno je narugati se Crnjanskom što se bavi ovakvom vrstom novinarstva. Pa ga usput i podcijeniti kao pisca. Zanimljivo je, međutim, zapaziti da bi u današnjim našim lajfstajl magazinima, u Gloriji naprimjer, s radošću dočekali pisca koji bi im bio u stanju isporučiti ovakav feljton. Naslov bi, naravno, bio malo drukčiji: “Gdje živi najsretnija žena Hrvatske?” Ili, ako bi se feljton mogao potpomoći s europskim novcima: “Gdje živi najsretnija žena EU?” Ali nisam baš siguran koliko je u današnjoj hrvatskoj, kao i srpskoj književnosti ozbiljnih i ostvarenih pisaca koji bi ovakav zadatak mogli i htjeli provesti. Crnjanski je bio mačo tip. Osim što je izazvao suparnika na dvoboj, bavio se sportom, bio odličan nogometaš, volio se potući. Poput Krleže i Andrića, ženio se samo jednom. Samo njega je žena nadživjela. Vida Crnjanski, rođena Ružić.

S Andrićem bio je u nikad narušenom prijateljstvu. S Krležom je gotovo uvijek na ratnoj nozi, ali nikad tako da podcijeni njegovu književnost. Ono što današnji čitatelj mora primijetiti, a što Cvetićanin vrlo vjerno prikazuje, jest da u ono vrijeme mišljenje o nečijem pisanju nije toliko ovisilo o privatnim odnosima, simpatijama i antipatijama kao danas. Krleža, pak, u tom je smislu, na žalost, bio čovjek našeg doba. I u određenom je smislu bio tipičan Hrvat. Premda je napisao prvu, vrlo povoljnu kritiku, o prvoj Andrićevoj knjizi, mrzio ga je kao psa. I nije se u tome libio šovinističkih i rasističkih predrasuda prema njegovom podrijetlu. Crnjanski mu je bio samo neprijatelj. Uostalom, Crnjanski ga je provocirao. Pred kraj svoje knjige, kad je već obojici vrijeme umiranju, Cvetićanin navodi naoko ganutljivu riječ Krležinu o Crnjanskom, koju bard sa Gvozda izgovori pred novinarima dana 10. siječnja 1975: “Zašto uostalom Miloš Crnjanski ne bi dobio Nobelovu nagradu kad je, recimo, ‘Roman o Londonu’ tri puta bolji od nekih koji su takvu nagradu dobili?” Cvetićanin ovo smatra velikodušnim, naglašavajući pritom da je Crnjanski živ, “i mogao je čuti za ove reči. Nema, na žalost tragova o tome da li doista jeste, i ako jeste, kako ih je primio. On je uostalom deset godina ranije – u intervjuu koji je 1965. dao Anđelku Vuletiću – Krležu također častio Nobelom, rekavši da ga zaslužuje.” Cvetićanin čak pretpostavlja da to Krleža starom suparniku uzvraća hvalom na hvalu, ali mu u svemu tome promakne jedan važan detalj.

Tog 10. siječnja 1975. živ je i Ivo Andrić. U bolnici je, kažu, ni živ ni mrtav, već skoro mjesec dana. Književna čaršija o toj je okolnosti izvanredno dobro obaviještena. U Beogradu će se oko njegova umiranja isplesti ružna i skaredna priča, koja će doprijeti i do Zagreba. A do Krleže je, u to nema baš nikakve sumnje, doprlo da Andrić upravo umire. I kakav god bio njegov odnos prema tom piscu i davnome znancu, tu je vijest morao vrlo snažno doživjeti. Jer što sve Krležino upravo umire s Andrićem?

Rečenica koju izgovara pred novinarima, na žalost, znači samo jedno, kao što su i “neki koji su takvu nagradu dobili”, a knjige su im “tri puta” lošije od “Romana o Londonu”, samo i jedino – Ivo Andrić. Ni na koga drugog stari i umorni Krleža, kakvim ga Cvetićanin na ovom mjestu predstavlja, ne misli nego na Andrića. Prethodne, 1974. nagradu su podijelila dvojica Šveđana, Eyvind Johnson i Harry Martinson, godinu ranije dodijeljena je danas već zaboravljenom australskom piscu Patricku Whiteu, prije toga Nobelom je počašćen njemački i europski klasik Heinrich Böll, ali Krleži ni na kraj pameti nije da je “Roman o Londonu” “tri puta bolji” od njih. Od svih nobelovskih nepravdi i promašaja u povijesti, Miroslavu Krleži važna je samo jedna. Ona kojom se našao osobno povrijeđen, ali ne zato što on tu nagradu nije dobio, nego zato što ju je dobio čovjek kojeg on, Krleža, doživljava u svakom pogledu inferiornim sebi. I na kraju, oko toga da je Miloš Crnjanski zaslužio Nobelovu nagradu za književnost, dok ju je Ivo Andrić dobio iz razloga koji sa književnošću nemaju veze, Krleža je savršeno suglasan sa srpskim nacionalistima, među njima i nekim današnjim vrlo uvaženim ekspertima za Crnjanskog. Općenito, srpski i hrvatski nacionalisti uvijek su suglasni oko onog što je doista važno. Tako, recimo, i oko književnih veličina.

Radivoj Cvetićanin, premda je pisao o samo jednom desetljeću Miloša Crnjanskog, ispisao je vjerojatno najmarkantniji i najautentičniji portret ovoga pisca. Knjigu koja je na neki način važnija od književno-teorijskih, komparativnih, stilskih ili tekstoloških analiza Crnjanskovih djela. Književnih portreta Ive Andrića svakako je mnogo više, zaključno s onim romanesknim, koje je ispisao Vladimir Pištalo u “Suncu ovog dana”. Miroslav Krleža, pak, sreće je imao s Borom Ćosićem i načinima na koji se ovaj pisac njime bavio, jer bi se sa svim tim vajnim zagrebačkim krležološkim parazitima, koji su si u proteklih trideset i pet godina dali u zadatak da u Krleži škope komunista i Jugoslavena, ovaj pisac prilično bijedno proveo. A ni sa Stankom Lasićem nije imao prevelike sreće… Inače, Bora Ćosić je autor pogovora Cvetićaninovoj knjizi. Čime je, opet, zatvoren sljedeći autorski krug. Ćosić je, naime, avangardist, ponikao iz tradicije beogradskih nadrealista. Po dubini i snazi svog književnog daha i zamaha, nesumnjivo je najmarkantniji krležijanac, uopće. A po rečenici, po sintaktičkoj razbokorenosti, višku zareza i rečeničnom ritmu, Bora Ćosić čitatelj je sa sluhom jedinoga Miloša Crnjanskog. U njemu se, u Ćosiću, objedinio vijek. 

Došao ujak sa Banije. 

Pitamo kako je tamo. 

Kaže – bila u K. ta jedna trafika pa su i nju zatvorili. 

Narod onda izišao, iznio grobljanske lampione i popalio ih na ulici oko trafike. 

Eto tako je. 

A i ta K. – ko je vidio da se gradom zove mjesto sa pet stotina duša. Eto, kako su krenuli, u nas će svaka kuća bit općina. Ðe tri čeljadeta na jednom mjestu zateknu – odma more bit općina. Ispunjava uslove. 

Eto tako je. 

Koliko vas je u selu, pitamo. 

Srba ili Hrvata, pita on. 

Ma svih, kažemo. 

Ujak žmiri i broji naglas. Dođe do broja trideset i devet. Onda broji Srbe. Zaključuje – vide, ispade još da smo neka većina. 

Eto tako je. 

Poslije objašnjava gdje je njihovo groblje. Došli su ti njiovi iz Bosne pa je većina nekud pobjegla dalje kad su vidjeli đe su došli i da nema od ta posla ništa. Ali ovi što ostadoše nisu mogli u naše groblje, pa su svoje organizirali, tu i tu. 

Eto tako je. 

A onda moraju rušit i te naše spomenike što vrijeđaju osjećanja. I to sad rade. Jebiga, i to je poso sad. 

Pa šta su spomenici koji vrijeđaju osjećanja – pitamo. 

Pa ono, bio neko borac, pa pogino, pa na spomeniku slika u uniformi, na primjer. To sruše. A neđe je dosta da je ćirilica. Zavisi kakvi ti je taj što iz te komisije iziđe na teren, to će reć na groblje. 

Pa dobro, ali pokojnik tu i dalje leži, mora pisati ko leži, šta rade kad sruše? – pitamo. 

A šta – ništa. Srušiće, mislim, jednom i ostale i nikom ništa. Kakve veze ima. Nema ni nas ni njih. Jaka stvar. Al nas ne smiju ni pamtit da smo bili, to ti je jedina razlika. 

Eto tako je. 

Devetoro nas je umrlo u posljednjih mjesec dana, niko nije doživio sedamdesetu. Devetoro – tu računam i naše i njiove. 

Eto tako je. 

Pitamo šta ima kod njega, hoće li mu država obnoviti sve ono srušeno tokom zemljotresa. 

Kaže – ne može, nemam OPG. 

Šta nemaš? 

Fali mi papir da sam OPG, a bez toga ne može. 

Pa šta je OPG? – pitamo. 

Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. 

Pa šta si ako nisi to, imaš ovce i radiš bašču, pa nisi broker na berzi – čudimo se. 

On sliježe ramenima. 

Džaba, moram imati potvrdu da radim zemlju, a ja radim P-ovu zemlju, a P. je u Australiji. Svoju ne radim jer divlje svinje sve pogaze. Imam pet puta više zemlje nego P. – al šta mi vrijedi. Njegova je uz selo, svinje neće prilazit tako blizu. On jest poslo papire, al Australija nije u Evropskoj uniji i onda mi treba taj nekvi apostol. Pečat neki. A tog apostola moram ganjat po Zagrebu, ne znam ni đe ni kako. E, a ko ima vezu, more bez svega toga. Puno su ti para neki na toj obnovi uzeli. Ja sam sitna riba. 

Eto tako je. 

Pa kakve veze to može imati, čudimo se mi, nisi ti sam srušio svoju štalu, srušio ju je zemljotres, ej, prirodna nepogoda, kakav sad OPG? 

Ujak se smije: pa OPG su i smislili da ne bi obnavljali svakoj šuši štalu. Ajde, nisu naivni. Dobro im došlo. Uvijek ti oni nešto smisle da te zajebu. 

Eto tako je. 

A taj apostol?

Eh, apostol. Ganjaćemo ga. Nekud po Zagrebu. Ne znam. 

Eto tako je. 

***

Napomena: Apostille je (nad) ovjera ili legalizacija javnih isprava koje se koriste u međunarodnom pravnom prometu.

Priča u slikama, po Bekimu Sejranoviću

1

2

3

4

5

6

7

8

9ž

9

10

11

12

13

14

SLAMA, SIJENO

dosad je bila
razlika u jeziku,
a sad je stvarna.

stvari se zovu:
(a) slama, (b) sijeno.
u čemu je stvar?

slama je žitna,
sijeno je travnato,
a ja između.

u ljetne dane,
nakon zime, proljeća,
bilje se suši.

u ljetne dane,
nakon žita i trave,
jezik mi buja.

za otkos il’ dva
jezik je bogatiji –
otkos iskustva.

za ljetne žege
život obogaćuje
to mrtvo bilje.

GRAD, GRADSKO

I.

prije sveg mi je,
ali ne i poslije,
grad i sve gradsko.

gradski mi je um,
tijelo mi je gradsko,
gradski dihućem.

hoću li tako,
a htio bih da neću,
i izdahnuti?

II.

grad fascinira,
opija, izluđuje
seoske ljude,

kao ringišpil:
neobičnost te vrtnje,
psihodelija.

kao kod djece,
grad divljački raduje,
ali nakratko.

djeca ne znaju:
ulaznica je skupa,
šou kratko traje.

djeca spoznaju:
nakon trenutka sreće
ostaje pustoš.

djeca spoznaju:
samo bi ponavljanje
punilo smislom.

III.

grad gradi zgrade
i degradira ljude;
to mu je narav.

grad nije zao,
samo djeluje tako:
ograđujuće.

grad nije zao,
samo djeluje tako:
zlo banalnosti.

banalnost je zla
nešto što se ne vidi
iz sela, s brda.

moraš da siđeš
i moraš da uroniš
da bi saznao

koliko blizu
možeš biti sam sebi
kad se raz-gradiš.

IV.

kada ugradiš
selo u se, sebe u nj
– (dođeš) – dođe ti

da ne odlaziš,
silaziš i ulaziš
nikad više.

tu si cjelovit
i sa sobom udružen.
tu si sav i sve.

odavde možeš,
čak i kad grad pomišljaš,
osjećati mir.

odavde, cio,
čak i sa gradom možeš
biti prijatelj.

Još dve narudžbe mora dostaviti na adresu i onda je mogao otići u stan da se odmori i prespava još jednu njujoršku noć. U četvrti Queens, stan u Kvinsu… U getu. Nije o tome maštao kada je dolazio u grad. Radio je preko Whitestone mosta, u Bronxu. Otišao je do Nanine kuhinje, tako se zvao restoran u Bronxu na adresi 1809 Hone Ave, Bronx, NY 10461. Preuzeo je Chicken Nuggets kesu koju je trebao biciklom dostaviti samo dva bloka niže ka Kvinsu na adresi 1618 Hone Ave. 

*