Iz “Mame Leone”

Šestoga rujna počela je škola, učiteljica je rekla djeco jesen, olovke u šake, papir pred sebe i na posao. Pogledao sam kroz prozor u sunčan ljetni dan, zašto jesen kad nije jesen, mislio sam i počeo lagati: »Opalo je lišće, iz oblaka curi kiša, umoran pas vrzma mi se oko nogu.« Dalje nije išlo; nije mi padalo na pamet što još učiteljica očekuje od jeseni i što bi joj se sve moglo podvaliti, digao sam ruku: drugarice učiteljice, jeste li ponijeli kišobran?… Molim?… Zanima me jeste li ponijeli kišobran… Zašto pitaš? Piši sastav, nema još puno vremena. Napisao sam: »Prošla je učiteljica. Nije imala kišobran jer ga je zaboravila kod kuće. Ja sam je pozdravio i pitao: drugarice učiteljice je li ovo došla jesen. Potpisao sam se i predao rad. Učiteljica se iznenadila da sam tako brzo gotov; zapravo, nije se baš toliko iznenadila koliko je djelovala uvjerenom da sastav ništa ne valja. Tek sam drugi razred i još uvijek ne znam kako stvari u školi funkcioniraju: što je kraće i s manje opisa, književno će djelo dobiti nižu ocjenu. Mašta, mašti se prepusti, fantaziraj malo i zamišljaj, opisuj, nemoj reći jesen, nego kaži zrela, bogata i rujna jesen, rekla mi je sutra nakon što mi je dala dvojku. Ali u mojoj mašti ona nije zrela, bogata i rujna, nego je jesen i gotovo, opirao sam se. Popodne je zazvonio telefon, učiteljica, tražila je moju mamu i rekla joj da sutra dođe u školu na razgovor. Šta si uradio?, namrštila se je kao da će me zgromiti, ništa nisam uradio, samo sam rekao da jesen meni nije bogata i učiteljica mi je dala dva… Ako u školi kažu da je bogata, onda ti ima biti bogata, pedagoški je zaključila mama, a ja sam otvorio enciklopediju Svijet oko nas, onu stranicu na kojoj je bila slika cirkusa: letačice na trapezu, lav skače kroz zapaljeni kolut, slon stoji na zadnjim nogama, a muškarac s ogromnim brkovima i u prugastome kostimu iznad glave drži velike crne utege. Bila mi je muka od jeseni i od prvog dana škole; htio sam ići u cirkus ili nisam htio ići u cirkus, nego sam htio nastupati u cirkusu, kao lav, slon ili žirafa i osjećao sam se strašno ograničen u svom ljudskom tijelu. Na žalost, nisam čitao Sartrea i još nisam znao ništa o egzistencijalnim tjeskobama. S njima ću se upoznati tek kada ih više ne budem imao jer ću se sav pretvoriti u jednu egzistencijalnu tjeskobu, pa će mi jesen biti zrela, bogata i rujna, jesen za čistu peticu.

Televizijski dnevnik počinjao je u osam; u petnaest do osam crtani film, onda reklame, pa kazaljka sata koja se pune tri minute okreće ekranom, globus pleše u ritmu simfonije i kozmičke grmljavine, plove kontinenti, svijet počinje velikom Afrikom i malom Europom, nastavlja se dvjema Amerikama, velikim Tihim oceanom i Azijom, na kraju simfonije opet Afrika i Europa, pa lice Mufida Memije podvezano debelim čvorom kravate, u rukama drži papir, najnovije vijesti iz Santiago de Chilea, predsjednička palača još nije pala, snage vojne hunte nadiru, štrajk vozača kamiona traje, Salvador Allende uputio je dramatičan poziv svim Čileancima i svjetskoj javnosti… Jesmo li i mi svjetska javnost? pitam baku. U neku ruku jesmo… A u koju ruku nismo?… U tu kojom mi mašeš ispred ekrana, pa ništa ne vidim.

Dobio sam jedinicu iz matematike i odmah sam je odlučio prešutjeti. Roditeljski sastanak je za petnaest dana. Toliko dugo mama neće znati. Već sam se osjećao kao osuđenik na smrt kojem je ostalo još petnaest dana. Srećom, tek mi je sedam godina, a tada je petnaest dana kao petnaest godina. Preda mnom je dugo i sporo vrijeme; što budem stariji, ono će sve brže protjecati, ubrzavat će se kao veliki interkontinentalni, međugalaktički kamion, sve dok ne postane tako brzo da ga više neću uloviti, pa će bježati daleko ispred mene i činit će mi se kako je najveći dio moga života bio tada, dok sam imao sedam godina i da ću i četvrt stoljeća kasnije biti iskustvom sedmogodišnjak koji je greškom upao u stroj za brzo starenje. Nakon što sam prešutio prvu jedinicu, prešućivat ću i svaku sljedeću, sve dok se ne umorim i ne ostarim, dok ne završim školovanje i dok mami na kraju ne dosadi da se bavi mojim jedinicama.

Iz škole sam se vratio s tajnom. Činilo mi se da bi mi mogli jedinicu s lica pročitati; mama, istina, ne, ona ne čita ono što na mome licu piše, tata isto tako ne, on se ne usuđuje čitati jer dolazi samo posjetiti sina, ali baka, ona bi svakako mogla pročitati, ali nju moje jedinice uopće ne zanimaju. Već je sjela pred televizor, skoro će osam, nervozno puši i čeka početak dnevnika. U predsjedničkoj palači Monada ubijen je predsjednik Čilea Salvador Allende, govori Mufid Memija, e jadna mu majka, kaže baka, u palaču ulazi brkati muškarac sa šljemom na glavi,

Augusto Pinochet, kaže Memija, svinja fašistička, kaže baka, tko je to, pitam, on je ubio Allendea, kaže baka, a zašto ga nismo branili?… A kako bi ga mi iz Sarajeva branili?… Tako, pozvao nas je?… Šta pričaš, koga je pozvao?… Nas, mi smo u neku ruku svjetska javnost… E, u tu ruku u koju smo svjetska javnost, u tu ruku smo ga i branili, jadna li mu majka… Ko je majka Salvadora Allendea?… Ne znam, valjda, nesretna, nije živa… Zašto ne bi bila živa?… Bolje je da nije živa ako su joj ubili sina… A da su ubili nju, je l’ bi bilo bolje da on nije živ?… Ne, to je druga stvar. Sinovi trebaju nadživjeti majke.Pogledao sam svoju mamu. Ona uopće nije gledala dnevnik. Sjedila je za kuhinjskim stolom i jela grah. Tek se vratila s posla, a moja mama bi najčešće po povratku s posla jela grah ili bi imala migrenu, pa bi bez graha otišla u sobu, spustila rolete, legla i glasno kukala.

Zašto je ubijen Salvador Allende? pitao sam je. Spustila je kašiku u tanjur, nalaktila se i podbočila glavu: zato što su ga ubili fašisti. Sve mi je, naravno, bilo jasno, kad fašisti ubijaju, onda ne pitaš zašto ubijaju; ona me je gledala nekako puna ponosa, bila je mlada, a mlade mame su tih godina bile sretne kad bi im se sinovi raspitivali za Salvadora Allendea. A mene od smrti nije hvatala jeza; smrt je u sebi još uvijek imala neke privlačnosti i još uvijek je bila samo znak na licu svijeta, kao što je znak i jesen, zrela, bogata i rujna. Nisam znao ništa o prizivanju smrti, niti sam bio praznovjeran, pa da znam kako smrt ne valja prečesto spominjati i prizivati, ali ipak te večeri nisam pitao mamu hoće li umrijeti prije mene ili će kao Allendeova mama na televiziji gledati snimke iz palače Monada. Naravno, ako je Allendeova mama živa, a bit će da jest kad baka već toliko strepi. Sve od čega je ona strepila, to se i ostvarilo.

Došla je subota; mama je usisavala po kući, a ja sam se igrao plastičnim pištoljem. Ne znam protiv koga sam ratovao, vjerojatno protiv Pinocheta, mama se sagnula i pokušavala usisati prašinu ispod kauča; prišao sam joj, prislonio pištolj na njezinu sljepoočnicu i opalio. Ispustila je cijev od usisivača, uspravila se, zapanjeno lice, mislim da će me udariti, nije me udarila, potekle su joj suze, istrčala je iz dnevnog boravka, povikala mama, mama, baka je sjedila na terasi i čitala novine, znao sam da sam učinio nešto strašno, ali sam isto tako znao da neću dobiti batine. Išunjao sam se u hodnik, na vrhovima prstiju došao do vrata terase i provirio. Mama je ridala, glava joj je bila u bakinu krilu, ona ju je milovala i govorila: neka, neka, smiri se, nije to ništa… Kako nije, rodila sam monstruma. Vratio sam se u sobu, otvorio enciklopediju na stranici s cirkusom, ali ništa nisam vidio, nisam mogao gledati, bilo mi je teško. Ako sam monstrum, bit će nešto strašno.

Zašto si ono uradio? pitala me je baka. Bili smo sami jer je mama bila na poslu. Zbog mame Allende… Kakve veze ima mama Allende s tvojom mamom, zašto si pucao u nju?… Samo sam se igrao… Čega si se igrao?… Čilea… Kako si se to igrao Čilea da pucaš u svoju mamu?… Bio sam Allende… Allende nije pucao u svoju mamu, šta ti je! Baku nikada nisam vidio takvu; postala je strašno ozbiljna, ali ne i ljuta, više je bila onako ozbiljno tužna. Rekla si da je bolje ako Allendeova mama nije živa, već sam sav bio u suzama. Rekla sam, ali Miljenko… Pa, ako si rekla, šta sam onda kriv, samo sam se igrao Allendea i samo sam htio da njegova mama ne bude živa. Nikada nisam bio tako neutješan. Nemoj plakati, Allende je bio dobar i nikada ne bi ubio svoju mamu… Pa zašto ako je bolje da ne bude živa. Nisam ni primjećivao da je baka sa svakom rečenicom sve očajnija. Sinovi ne ubijaju mame nikad, ni onda kad je to bolje, jer nikada nije bolje da sinovi ubijaju majke i molim te pusti me sad na miru s Allendeom, igraj se nečeg drugog, igraj se partizana i Nijemaca, ubijaj njih ako ti je do toga, ali više nikad nemoj pucati u svoju majku.

Po podne je opet sve bilo u najboljem redu. Mama je zaboravila da sam je ubio i mirno je jela grah. Nisam se više igrao Allendea. Čekao sam televizijski dnevnik, vijesti iz Santiago de Chilea, na nekom je nogometnom stadionu Pinochet gitaristu, Allendeovu prijatelju, odsijekao prste na rukama, a ja sam se tad zarekao da nikada neću svirati gitaru.

Petnaestog dana, baš prije nego što će mama saznati za jedinicu iz matematike, učiteljica je u razred dovela novog učenika. Ovo je Ricardo, rekla je, on ne zna naš jezik, ali će ga naučiti. Ricardo je sjeo u zadnju klupu, bio je sitan i crn; imao je kosu koja je bila toliko crna da ti se činilo kako je zapravo plava. Ricardo je iz Čilea, upozorila nas je učiteljica na satu razredne zajednice, ali je sada i on iz Sarajeva, pa vas molim da se prema njemu ponašate kao da je oduvijek iz Sarajeva. Nisam razumio što to znači, iako sam shvatio kako je nešto strašno ozbiljno u pitanju. Prije nego što Ricardo nauči naš jezik ja ću naučiti kako se treba ponašati prema ljudima koji su oduvijek iz Sarajeva. To mi je bilo jako važno; zbog Salvadora Allendea i zbog mame Allende, pitat ću ga je li živa mama Allende, ako jest onda ćemo se igrati palače Monada, Pinochet će opet ubijati Allendea, a Ricardo i ja ćemo ga spašavati. Samo da čujem što će mama Allende reći kad joj opet budu ubijali sina.

Govor na otvaranju Festivala svjetske književnosti 31. kolovoza 

Kao što znamo, živimo u opasnim vremenima – ali nisu li vremena oduvijek bila opasna? I nije li pravo pitanje jesmo li spremni suočiti se s opasnošću, prevenirati je i jasno odrediti što je zapravo opasnost? Živimo u vremenu u kojem su ratovi naša svakodnevica, no nije li tako bilo oduvijek? Samo su sredstva razaranja postala moćnija, a osjećaj da se ratovi događaju u našem dnevnom boravku učinio ih je bližima, iako ih jednim klikom možemo ukloniti sa zaslona. Ali to su stvarne patnje milijuna ljudi – od Ukrajine, gdje nemilosrdni rat bjesni već više od jedanaest godina, a u punom obujmu više od tri i pol godine, do Bliskog istoka, koji nije miran od kraja Drugoga svjetskog rata. Teroristički napad Hamasa 7. listopada 2023. podignuo je sukob na novu razinu, izraelski odgovor bio je i ostao brutalan, a pred patnjom civilnog stanovništva Gaze ne možemo ostati ravnodušni. O ratovima na afričkom kontinentu i patnjama ljudi u Sudanu europski i svjetski mediji gotovo i ne govore. Pred našim se očima događa militarizacija jednaka hladnoratovskoj s jedne strane a s druge fašističke i populističke parole i djela.

Živimo u vremenu straha – ne samo od rata, već i od ekološke katastrofe koju izazivamo vlastitim djelovanjem; straha od toga hoćemo li imati pitke vode i resursa; zatim straha od strojeva, od umjetne inteligencije i neizvjesne budućnosti koja nam se događa, ili se već dogodila, a da toga nismo svjesni. Sve to izaziva nepovjerenje, strah i potragu za krivcima, za brzim i jednostavnim odgovorima kojih nema. Sve to tjera ljude da se okupljaju jer je u masi lakše, a tada se odgovornost pripisuje drugima i drugačijima. 

No to je samo jedna strane medalje. Jer s druge strane imamo posvećene pojedince koji se pomažu drugima, ljude iz susjedstva koji čine dobro, ljude koji rade svoje poslove da bi svijet funkcionirao od pekara do liječnika i profesora. Imamo kulturu i književnost koja se ne boji. Kultura i književnost mjesta su gdje se pojedinac suočava sa strahovima – najprije vlastitim, a potom i tuđim. Književnost nam govori kakvi smo ljudi – dobri, zli, opasni, slabi i jaki. Književnost je često istina stvarnija od stvarnosti, jer autorice i autori pišu o svojim zebnjama i osobnim povijestima koje postaju i naše. Dok svjedočimo kulturi zaborava – kada se i ovdje u Hrvatskoj, kao i drugdje, zaboravljaju zločini, a opet uzvikuju parole i slogani pod kojima su ti zločini počinjeni – pred našim se očima odvija promjena koja ne sluti na dobro: sveopća kontrola i ukidanje različitosti, zabrane kulturnih događaja i tribina, nažalost i u Hrvatskoj postaju normalne, vidimo samo nedavni slučaj u Benkovcu, imamo pritiske na festivale u Šibeniku, napade na pisce i javna zastrašivanja, ne samo na internetskom prostoru već i na zidovima zgrada. Je li to sve tek uvertira u paljenje knjiga i ušutkavanja nepoćudnih? To su pojave na koje trebamo ukazati, jer jedino u kulturi, a ponajviše u književnosti, možemo otvarati prostor dijalogu, prostor za druge, prostor u kojem preispitujemo sebe i vlastite osjećaje.

Uloga književnosti i kulture nije govoriti velike istine niti mijenjati svijet, nego polako mijenjati pojedinca. Književnost zahtijeva pozornog čitatelja, koncentraciju i kontemplaciju – sve ono što ubrzani svijet negira. Ovdje, na Festivalu svjetske književnosti, naše će gošće i gosti, autorice i autori, njih više od osamdeset iz sedamnaest zemalja, razgovarati s nama o svojim djelima. Oni ne mogu ponuditi velike odgovore, ali mogu ono najvažnije: pomoći nam da zakoračimo iz vlastite perspektive u perspektivu drugoga, da shvatimo zašto netko nešto čini, da se suočimo sa strahovima i pokušamo ih artikulirati.

Na više od trideset programa, ovdje na pozornicama Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, ovih ćemo dana uživati u razgovorima s ponajboljim autorima našega vremena i njihovim prevoditeljima, govorit ćemo o njihovim djelima, a kroz njih posredno i o našem vremenu i trenutku u kojem živimo. Nećemo riješiti svjetske probleme – to nije cilj književnog djela – ali ćemo dobiti mogućnost da o svemu razmišljamo i promišljamo. A samo misleći ljudi, pojedinci nasuprot masi, oni su koji mijenjaju svijet.

razmišljala sam danas kako bi sjajno bilo kad bi se u hrvatskoj napokon ljudi počeli baviti svojim, umjesto tuđim, poslom. recimo, da se automehaničari bave mehanizacijom auta, frizerke i frizeri šišanjem kose, liječnici liječenjem, trgovci trgovanjem, branitelji obranom. 

međutim, događa se da su nam se pomiješali lončići i sad se svi moramo baviti politikom. istovremeno, političari se ne bave kulturom. kao ni, čini se, većina onih koji političare biraju da nas predstavljaju u evropi i svijetu. kulturom se ne bave čak ni oni političari koji bi se njome trebali baviti. kao, na primjer, krovni političar, šef svih političara i građana naše republike, naš premijer andrej plenković. 

ne mogu ga nazvati gospodinom, jer on to nije. on je samo premijer. riječ gospodin podrazumijeva učtivog muškarca, pravednog, kulturnog. sve ono što andrej plenković nije. on možda misli da jeste, jer se vozi u finim automobilima, nosi fina odijela, jede finu hranu i druži se s političarima u zemlji i izvan zemlje. međutim, o kulturi, kao što je vidljivo iz priloženih izjava, andrej plenković ne zna puno, ako uopće zna išta.

pročitala sam ovaj telegramov članak dvaput i nikako mi nije sjela izjava andreja plenkovića da je njemu festival u benkovcu nebitan, a da o organizatoru ne zna ništa.

jer, naime, gospodin juraj aras, organizator benkovačkog festivala “nosi se” nije nepoznata ni nebitna osoba na hrvatskoj kulturnoj sceni. gospodin juraj aras je zadarski glumac i član ansambla zadarskog kazališta lutaka, i to je njegova možda primarna uloga u društvenom životu hrvatske. gospodin juraj aras, naravno, ima još mnogo društvenih uloga, kao i svatko od nas, a jedna od njih je i ta da je sin pokojnog davora arasa, jednog od osnivača hdz-a i bliskog suradnika prvog predsjednika samostalne države, franje tuđmana. 

lako je moguće da andrej plenković, koji kulturi, očito, baš nije naklonjen, nikada nije čuo za gospodina juraja arasa, jer gospodin juraj aras nije možda toliko naklonjen politici stranke čiji predsjednik andrej plenković bi želio da gospodin juraj aras bude proklamator te iste politike. pa se pitam, je li u tome problem? 

gospodin miljenko jergović, koji također nije proklamator te politike, u međuvremenu dobio je javnu opomenu. ako se ne ponašaš po našim pravilima naše države, progutat će te mrak. prozvavši andreja plenkovića za ovu opomenu kao direktno odgovornog, andrej plenković odgovara mu ciničnim odgovorom. da je gospodin, odgovorio bi mu pristojno i, kao kulturnom radniku koji je hrvatsku kulturu itekako zadužio, ponudio svoju zaštitu. ali, plenković ne samo da to nije učinio, već se nasmijao kiselo i poručio ne samo gospodinu jergoviću, nego i gospodinu arasu i svim ostalim kulturnim djelatnicima u ovoj zemlji da on može šta god hoće, da ga za kulturu nije nimalo briga i da, svojim postupcima, kulturni djelatnici u hrvatskoj nisu zaslužili bolje nego da budu kuš.

istovremeno, pače, andrej plenković koncert na koji je došlo pola milijuna ljudi naziva kulturnim događajem. jer je njegova svrha propovjednička, zastupa ideje “doma, vjere i obitelji” i jer se uklapa u političku viziju hrvatske koja se naziva demokratskom. dok kultura gospodina juraja arasa i gospodina miljenka jergovića, u toj viziji, nije demokratska, nego je minorna, nevažna i nema efekta na mase pa ju je stoga najbolje zatrti cinizmom. i ponekad time da se krovni čovjek napravi glupim.

previše je očigledna diskrepancija u stavu andreja plenkovića prema jednoj kulturi i drugoj “kulturi”. pa se pitam, jesu li sljedeći na redu za “sorry, ne znam tko si, ne zanima me tvoja agenda, ne želim čitati tvoj program i ne bih se štel mešat u to da ti netko javno prijeti” ostali kulturnjaci koji se ne slažu s ideologijom vladajućih? 

a što se tiče branitelja koji bi zabranjivali, da se vratim na početak ovog posta, bilo bi zaista sjajno kad bi u miru i vlastitoj vještini odbrane zemlje od neprijatelja bili ti koji će poći u odbranu prvi, jedini i posljednji, kad bi u pripremi čekali svoj trenutak da odrade ono što znaju najbolje, i kad bi u odbrani konačno pokazali svoju potentnost i snagu koja im čuči u zalihi i čeka svoj najpogodniji trenutak, i kad bi se prestali petljati u stvari o kojima ne znaju ništa, isto kao što se kulturnjaci njima ne petljaju u rastavljanje kalašnjikova i objašnjavanje da službeni grb republike hrvatske počinje s prvim crvenim poljem.

Facebook, 2. rujna 2025.

Miljenko Jergović rodio se 1966. godine u Sarajevu. Prvo zaposlenje dobio je u Splitu, u „Nedjeljnoj Dalmaciji“, a prve nagrade u Zagrebu (Gorana za poeziju 1988., a Veselka Tenžeru za novinarstvo 1990.), što će reći kako je i karijerom i životom bio vezan uz Hrvatsku puno prije nego što je davne 1993. i formalno postao Zagrepčaninom. Sve to, naravno, nije dovoljno da bi u dijelu naše javnosti prestao biti Bosanac kojemu tu nije mjesto. Zanimljivo, Željana Zovko, HDZ-ova europarlamentarka, prošle je godine izjavila kako hrvatsku putovnicu ima 1,1 milijun građana BiH. Nismo čuli da je itko s toga zamašnog popisa sporan, ali Jergović – slušamo to već desetljećima – jest. 

Svakim novim objavljenim tekstom (njihov broj je nepregledan), svakom novom knjigom (računamo li samo prva izdanja, objavio ih je pedesetak), svakim novim prijevodom nekog djela (naslova se skupilo stotinjak na tridesetak jezika) i svakom novom prestižnom međunarodnom nagradom (Erich-Maria Remarque, Premio Grinzane Cavour, Angelus, Vilenica…) on se samo udaljava od mogućnosti da ga stanoviti broj Hrvata prihvati kao čovjeka kojemu bi, makar nevoljko, trebalo priznati sva prava koja i oni sami uživaju. Ne, on je Bosanac, dakle, čisti višak. Naravno, ta ljupka ocjena ima i svoju prekograničnu ekstenziju. Za mnoge u Sarajevu i BiH on je presudno, isključivo i nepopravljivo Hrvat.

Umjesto da se, zahvaljujući sretnom spletu okolnosti, može pohvaliti dvjema domovinama, on nema nijednu. S tom se činjenicom naučio živjeti. Domovine ionako trebaju samo vojnicima i sportašima, intelektualcima je svugdje tijesno. Malo se teže naučiti živjeti sa sviješću da je tvoja adresa postala javno dobro, da nju više ne znaju samo najbliži prijatelji i kvartovski poštar, jer je signalizira višemetarski prijeteći grafit koji nasmijava Vladu Republike Hrvatske. 

Jergović je obilježen, zapišan kanticom spreja, na njegova je leđa nacrtana meta, sve kad bi i podlegao strahu, pa se zabarikadirao doma i nastavio živjeti kao paranoični pustinjak koji nosom nikamo ne mrda, opet ne bi bio siguran, jer oni koji bi mu htjeli doći glave znaju gdje ga mogu naći. On se ne može zaštititi, ni na čiju pomoć ne može računati. Hrvatski pisci nisu organizirani u falange, a i da jesu, ne bi se dobro proveo, jer mu većina ionako višestruko zavidi: na talentu, marljivosti, nakladama, prijevodima, nagradama… Ostaju mu samo njegovi čitatelji kojih, hvala na pitanju, i kod nas ima u broju koji dostaje za nekoliko divizija, ali oni nisu povezani u udruge, koordinacije, krovne saveze i parasatnije. 

S jedne strane imamo onoga ili one (a strah me da se ipak radi o množini) koji bi ga skratili za glavu, a s druge institucije poretka paralizirane premijerskim ukazom kako nema govora o radikalizaciji prilika u zemlji, sve je u najboljem redu, uznosito i dostojanstveno, to samo šaka ljevičara sporadično histerizira. I što, poslije svega, Jergoviću preostaje? Poslušati savjet grafitera pa se nekako, najbolje traktorom, uputiti prema granici ili pokušati nastaviti živjeti po starome, ali s punom sviješću da mu danas, sutra, sljedećeg mjeseca netko može režirati sačekušu? 

Konačno, što preostaje nama? Čekati da dođe red na nas? Baš kao u onoj slavnoj pjesmi pastora Martina Niemöllera: „Kad su nacisti došli po komuniste, ja sam šutio; jer nisam bio komunist. Kad su zatvorili socijaldemokrate, ja sam šutio; jer nisam bio socijaldemokrat. Kad su došli po sindikaliste, ja se nisam pobunio; jer nisam bio sindikalist. Kad su došli po mene, više nije bilo nikog da se pobuni.“

Pod naslovom “Jergović se nekako, najbolje traktorom, može uputiti prema granici ili odbrojavati do sačekuše” objavljeno 1. rujna na sajtu Slobodne Dalmacije

Harne ruke, tehnički dobro opremljene i instruirane, spremne i poskočne, ispisuju ovih dana po Zagrebu nesigurnim pravopisom a golemim masnim slovima poruku da je Miljenko Jergović – četnik. Pri tome biraju velike, nevino bijele zidove, koje onda komunalci moraju jednako brižljivo prebojavati.

Baš četnik? Odakle to ispisivačima zagrebačkih zidnih novina?

Nisu taj izum patentirali ovi noćni soboslikari, oni samo rade. Fitilj za tu verbalnu bombu bio je upaljen davno, i, eto, nije se ugasio.

Bješe to onomad, prije gotovo petnaest godina, kada je ugledna književnička glava iz čiste pizme a mimo ikakva književnog kriterija i činjenične osnove lansirala u hrvatsku javnost prijesnu laž, da u Hrvatskoj nema nikoga tko bi „našao opravdanje za reafirmaciju četništva u Srbiji“ – osim Miljenka Jergovića.

Spomenuti uglednik bio je tada predsjednikom Hrvatskoga društva pisaca. Društvu nije smetala njegova opaka izjava. Bio sam tada jedan od onih koji su se zbog toga oprostili od HDP-a. Pismo je glasilo:

Uvaženi kolege,

Odluka da istupim iz Hrvatskoga društva pisaca jedini je način koji mi je na raspolaganju da izrazim prosvjed i indignaciju zbog geste predsjednika HDP-a, gospodina Velimira Viskovića, koji je u intervjuu što ga je dao listu Vijenac (br. 440, 13. siječnja 2011. godine) ustvrdio: „Nemoguće je naći Hrvata, osim možda Miljenka Jergovića, koji bi našao opravdanje za reafirmaciju četništva u Srbiji.“

Ne pamtim kad sam pročitao kraću a opakiju tvrdnju jednoga književnoga i javnog uglednika. Jedna je stvar što je potpuno netačna, odnosno svjesno lažna. To se može ostaviti autoru na dušu i na karakter. Mnogo gori i opasniji je način na koji je artikulirana i odaslana – kao lozinka kojom se svim zainteresiranim i entuzijastičnim domoljubima signalizira da bi bogougodno hrvatsko djelo bilo nekako maknuti toga zloćudnog „reafirmatora četništva“.

O Miljenku Jergoviću može misliti što god tko hoće. Tako i Velimir Visković može priznavati da mu je on „kritičarska zabluda“; ne vjerujem da taj kasni autodafe može nauditi Jergovićevoj književnosti, više govori o kriteriologiji kritičara i kanonizatora hrvatske književnosti. No, ugrožavanje nečijega fizičkoga integriteta sasvim je druga stvar – na to nitko ne smije imati pravo.

Ako sam što propustio, molim kolege iz HDP-a da me isprave, no svih ovih dana otkako je osvanuo Viskovićev intervju u Vijencu, nisam uspio primijetiti niti jednu jedinu javnu reakciju – niti od uprave i članova HDP-a, niti u cijeloj hrvatskoj javnosti.

Zato zahtijevam da me brišete iz članstva Hrvatskoga društva pisaca, te da o tomu na primjeren način obavijestite sve članove Društva. Najmanje što mogu učiniti jest to, da tu gestu učinim javnom.

Ivan Lovrenović

U Sarajevu, 22. 1. 2011.

www.ivanlovrenovic.com

Govor Severine Vučković na press konferenciji u Europskom parlamentu u Bruxellesu 1. septembra 2025

Meni je bila čast, a doživjela sam i kao svoju dužnost, biti dio kampanje My Voice, My Choice, stati iza očito vječne borbe – ne za zaštitu stečenih prava – nego za primjenu zajamčenih ženskih prava s – kako mi kažemo – ‘mrtvog slova na papiru’ u stvarni život.

Kada kažem dužnost – mislim prije svega na pojavnost koju mi donosi moje zanimanje. Uvijek sam imala potrebu pjevati kad pjevam, pa i jedna moja pjesma zove se ‘Ja samo pjevam’. Međutim uvijek sam govorila. Nerijetko, dok su drugi šutjeli, posebno kada su prava i pravda u pitanju. A trebalo je govoriti. Premda su mi mnogi dobronamjerni – posebno na ovu temu dostupnog i besplatnog prekida trudnoće, govorili – što se miješaš, nije ti dobro za karijeru.

A ja – ja sam baš bila ponosna što su me djevojke iz slovenskog Instituta 8. mart prepoznale i pozvale da budem dio njihovog tima. Nisam uopće dvojila, znajući da me čekaju vrijeđanja i prijetnje u javnom prostoru, na društvenim mrežama, da će se svatko tko misli da je veći vjernik od mene ili veći Hrvat od mene naći pozvanim prijetiti mi u porukama preko mreža. Vrijeđali su i prijetili, kao što sam očekivala. Uglavnom se skrivajući iza izmišljenih avatara.

Tu mržnja i tu potrebu da ograničavaš slobode drugih i drugačijih zbog svoje ideologije – mislila sam – davno smo napustili. Međutim čini se da nije tako. Kao i uvijek, žene su prve na udaru.

Pojedini mediji su me ignorirali, kao i cijelu kampanju, i to ženski mediji. Vjerojatno su muke žena iz Slavonije ili djevojaka iz Zagreba koje ne mogu ostvariti pravo na prekid trudnoće preteške teme za magazine sa sjajnim papirom, u kojima smo sve prije svega lijepe i nemamo nikakvih briga.

Naše mame su se izborile, onda su nam u slobodnoj Hrvatskoj podmuklo ostavili pravo na prekid trudnoće, ali ga u mnogim bolnicama žene ne mogu ostvariti. Ne želimo da generacije koje dolaze imaju manja prava od nas.

Situacija je slična u još nekim zemljama u Europskoj uniji u 21. stoljeću.

Hrvatski se premijer ovdje predstavlja velikim europejcem i liberalnom strujom Europske pučke stranke, a takav je ovdje i život vodio, znate ga vi dobro iz briselskih krugova. Međutim doma, u Hrvatskoj, premijer se dodvorava desnici samo zbog glasova, ne razmišljajući da je pustio duha iz boce, pa je tako neki dan mom prijatelju, velikom hrvatskom piscu Miljenku Jergoviću, grafitom na zgradi ispisana prijetnja.

Hapse se, ne znam ni ja zašto, prosvjednici koji traže prekid genocida u Gazi. Inače, dižemo danas glas i za slobodnu Palestinu!

Dižemo glas i za studente i profesore koje i dalje progone i hapse po Srbiji – Bruxelles to mora čuti i vidjeti.

Zbog Palestine, Ukrajine, zbivanja u Sjedinjenim Državama s ukidanjem dosegnutih prava, moramo sačuvati europski prostor kao prostor slobode za sve i život u kojem su građanska prava svim građankama i građanima neupitna. I biti otvoreni za sve koji prihvaćaju otvorena društva.

Zato danas s ponosom stojim ovdje, pred vama, s djevojkama iz pokreta My Voice, My Choice i nestrpljive smo predati potpise koji su prikupljeni, vjerujući da će nas tijela Europske unije podržati i da će svaka, ali baš svaka žena u Europskoj uniji koja se nađe u potrebi imati pravo na diskretan, besplatan i dostupan prekid trudnoće. Ako ne u svojoj, onda u susjednoj zemlji članici.

Europska se unija ne temelji samo na slobodnom tržištu i slobodnom kretanju ljudi, već i na ljudskoj solidarnosti – mislim da su je žene, potpisujući ovu građansku inicijativu u zemljama Europske unije koje imaju besplatan i lako dostupan pobačaj, posebno pokazale.

Možda se može činiti da smo ovdje došle nešto moliti. To nije točno i željela bih pojasniti da smo došle javno i jasno dati tri informacije i jedan zahtjev.

Prva informacija je da većina ljudi u ovoj Uniji vjeruje u ravnopravnost, u slobodu i prava žena. Da većina ljudi zna da je ograničavanje prava žene na vlastito tijelo i osobni izbor institucionalizirano nasilje kojem u Uniji temeljenoj na slobodi nema mjesta.

Druga informacija je da smo izgradile najveći europski pokret za prava žena i da smo nezaustavljive. Ovo je masovan pokret u ime stotina milijuna žena. Ovo je pokret građen na borbama naših baka i naših majki. Ovo je pokret kojim ćemo onemogućiti da mlade Europljanke odrastaju kao građanke drugog reda.

Treća informacija je činjenica da smo sve mi, uključujući predsjednicu Europske komisije i predsjednicu Europskog parlamenta, danas građanke drugog reda. Građanke kojima mnoge države Unije ne priznaju pravo na same sebe, na svoju odluku, na svoje tijelo i na svoj život. Umjesto da gradimo društva u kojima žene žive kako žele, mi gradimo društva u kojima ženska tijela i živote stavljamo pod kontrolu državne sile, u ime tradicije. Ali to nije naša tradicija, to nije tradicija Unije niti tradicija Europljanki. Naša tradicija je sloboda i odlučne smo je nastaviti.

Stoga dajemo zahtjev da se žene napokon, u ovom, dvadeset i prvom stoljeću, u najbogatijem dijelu svijeta, prihvati kao ravnopravne. Nemojte ovaj zahtjev zabuniti za molbu. U ovom ćemo uspjeti, ovo ćemo ostvariti, a vaš je izbor samo u tome želite li biti na pravoj ili krivoj strani povijesti. Želite li moći žene pogledati u oči i sebe u ogledalo ili ćete ostati upisani u povijest Unije kao oholi nasilnici koji su pritom i neuspješni gubitnici.

Prve razrede osmoljetke pohađao sam u Vježbaoni koja je bila u zgradi Učiteljske škole, na Obali. Sjećam se, u učionicu su nam dolazili maturanti te škole pa su, pod budnim okom svojih profesora, izvodili nastavu s nama i vježbali se za skorašnji posao učitelja. U njoj je, u vrijeme kada sam krenuo u školu, bio naš susjed Filip, u četvrtom, završnom razredu.

Jedne nedjelje dođe kod nas kući i saopšti da će za ispit morati održati školski čas s prvačićima, i to s mojim razredom. Zamoli roditelje da sa mnom prođe kroz gradivo. Moji se složiše i on odmah krenu.  

Govorio je o narodima koji žive drugdje po svijetu, u Africi, u Aziji, ispod Sjevernog pola. Pritom je otvarao knjigu sličnu slikovnici u kojoj je uz malo teksta bilo pokazano ono što će izložiti na školskom času. Sa mnom je tu večer prošao sve, ne jednom nego par puta. I pred oba moja roditelja. Vježbao je kako bi razbio tremu pred sutrašnji nastup u punoj učionici. 

Ja sam zapitkivao, upadao mu u riječ, radoznalo htio saznati i više nego je u knjizi bilo kazano. Sve mi je bilo novo, nikada ranije nisam vidio ljude drugih rasa, u drugačijim odijelima, u nastambama koje ne liče na one u Sarajevu, niti slušao o prašumama i zvijerima koje nisu bile nalik lisici ili vuku. Filip je bio strpljiv, upućivao me u sadržaj slikovnice, očekivao je da sve dobro zapamtim. I onda smislio dva pitanja koja bih ja trebao postaviti u razredu, na času koji on bude vodio. Bila su to pitanja tipa koliko je slon velik, je li veći od konja, i šta jedu Kinezi umjesto kruha.

Odgovore mi je rekao, ja sam pitanja u vezi njih ponovio. Sav zadovoljan, Filip ustade od stola, pozdravi se sa svima i pođe van. 

Kad je bio na vratima, Filip se okrenu mojima. 

“Hvala vam za pomoć u pripremi sutrašnjeg časa, to sam zaboravio reći. A i Bogu hvala što nas je okupio. Večeras ću mu se moliti, pozvati ga da sutra na nastavi bude uz mene i uz Branu, da nam pomogne. Tako me mati posavjetovala.” 

Ja se obradovah kad čuh da će Filip dovesti na čas nekoga koga je moja baka s osmijehom spominjala, kome se uvijek na pomoći zahvaljivala. Htjedoh mu reći da ga svakako pozove, da će mi biti lakše ako taj bude sjedio uz mene. No otac upade Filipu u riječ, meni ne dozvoli da kažem svoje.

“Ne zahvaljuj nam, to smo draga srca tebi uradili. A što se Boga tiče, nemoj ti njega prizivati ni Branu mu spominjati. Nego, kod kuće ponovi gradivo još par puta, pa ne trebaš brinuti za sutra”, reče mu otac.  

Dok je izlazio, susjed se još jednom okrenu i glasno dobaci ocu: 

“Hoću, čika Anto, sve ću opet ponoviti, još prije večere. Hvala na dobrom savjetu.”

Narednog dana, Filip se pojavio u razredu. Bio je sam. Vidno uzbuđen, pozdravio je svoje profesore i našu učiteljicu, a onda nas đake. Na katedru je položio povelike smotuljke papira i odmah počeo s nastavom. Pričao je o raznim narodima, Afrikancima i Indijancima, Eskimima i Kinezima, i o dalekim predjelima. Pritom je povremeno zastajkivao da bi sve potkrijepio crtežima s papira. Pri kraju časa se obrati nama đacima, pozva nas da postavimo pitanja ako ih imamo.

Nakon trenutaka mukle tišine, shvatih da je došla prilika za koju me jučer pripremao. Dignem ruku s ispružena dva prsta. On me prozva, i praveći se da me ne poznaje, upita za ime. Ja se predstavih. Reče mi da slobodno postavim svoje pitanje.

Htjedoh postaviti jedno od dva pitanja koja sam s njim dogovorio, ali iznenada meni dođe nešto drugo na pamet. Svjestan da već znam odgovore na oba s njim pripremljena pitanja, osjetih da je prilika da saznam još nešto novo, nešto na što odgovora nisam imao, a zagolicalo me tokom njegovog izlaganja. Moja radoznalost me snažno vukla na tu stranu. 

Lomio sam se, ali samo par trenutaka. Za to vrijeme je Filip samouvjereno, visoko uzdignute glave, kružio pogledom po razredu. Znao je šta ću ga upitati, imao je spreman odgovor kojim će zadovoljiti svoje profesore. 

A onda iz mene izleti pitanje, moje, ne njegovo.

“Da li se Eskimi rađaju u onom krznu?“

Kad ču moje pitanje, Filip se zapanji, sav pocrvenje. Na tren stade kao ukopan. I sam se prepadoh, pomislih kako sam nešto loše uradio, grdno pogriješio. 

Potom zbunjeno, pomalo zamuckujući, poče pričati o igloima koje Eskimi prave od leda, o hladnoći što u njima vlada, o velikim ribama kojima se ti ljudi hrane. Odgovor o tome otkud krzno na Eskimima nije nam davao. Mislio sam da će i to doći na red. No utom se oglasi školsko zvono.

Na Filipovom licu se ukaza smiješak, znak olakšanja. Onda nabrzinu i još pomalo smušen, završi čas i poče kupiti role papira sa stola. Njegovi profesori su izlazili iz učionice. 

Meni priđe moja učiteljica i pomilova me po glavi. 

“Tvoja pitanja i mene ponekad zbune. Ali to si ti, Brano.”

Onda i ona pođe van. Prije negoli je napustila učionicu, okrenu mi se i dobaci: 

“Nastavi tako. Slobodno postavljaj pitanja, i traži odgovore. Samo tako ćeš doći do znanja.” 

“Ne može se više osporiti da je Drugi svetski rat, pre ili kasnije, završen. Gotovo je i s konjima u gradskom životu Bečkereka. Nestali su otprilike u vreme kada su sišle sa scene pisaće mašine i redovi u gradskoj biblioteci. Ne znam kakva ih je sudbina snašla. Međutim, još uvek postoje stvarnosti  koje se vozikaju gore-dole. Još ponešto je preostalo. Znam više kuća sa kolskim prolazom. Kroz njih sada ulaze i izlaze sećanja.”

Nova knjiga Tibora Varadija, Konjski pasoš dodeljen istoriji (Akademska knjiga, Novi Sad), nastavlja serijal naslova sa tematikom preuzetom iz arhive 120 godina postojeće porodične advokatske kancelarije. U tom ciklusu ovo je u književnom smislu Varadijevo najuspelije delo. 

Više od jednog veka vozikaju se stvarnosti kroz hiljade sudskih procesa, sa tovarima bizarnosti upletenim u ljudske sudbine na ovim prostorima. Tumačenjem tih spisa pravnik Varadi pomaže piscu Varadiju da presloži karte, da otkrije nove konstelacije u postupcima koji su ostali nerazjašnjeni. Kao u slučaju kada je svinja određena od strane suda da bude veštak u proceni kvaliteta kukuruza, što se dogodilo u Nađ Šomkutu 16. oktobra 1881. godine. Možda ne baš najbolji primer, jer bi se ovako nešto prilično uspešno uklopilo u našu Joneskovsku stvarnost. Onda možda ovo: nemačka vojna komanda 29. maja 1941. godine u Banatu donosi propis: “Sve postojeće golubove pismonoše imaju odmah da ubiju njihovi vlasnici.” Ili, rasprava o dobijanju konjskog pasoša, koja se otegla u nedogled, dok novi vlasnik, izvesni Lunjaček čeka da se okonča papirologija. Za sve to vreme konj je u kućnom pritvoru, odnosno u štali? Ipak, je li to daleko od hapšenja studenta u samoposluzi i oduzimanja mu inkriminisanog sadržaja u vidu jednog litra čokoladnog mleka?

Izgleda da se istorija ciklično ponavlja. U nekom drugom, normalnijem međuvremenu, čitajući Konjski pasoš dodeljen istoriji, pitali bismo se kako je moguće da je takva stvarnost postojala? Kao što će se kroz 50 godina neki čitaoci prašnjavih arhiva pitati kako je opstajala naša svakodnevica? U kojoj je sve karikatura. Počev od suverena i njegovih dvorjana, pa do institucija koje više ni ne fingiraju postojanje, jer je Ustav odavno van upotrebe. 

Ali, vratimo se u stvarnost Varadijeve knjige.

U martu 1925. godine država Tenesi je donela zakon kojim se zabranjuje nastava teorije evolucije u državnim školama. U mestu Dejton pokrenut je proces protiv nastavnika koji je predavao Darvinovu teoriju, što je u gradu pokrenulo karnevalsku atmosferu. Na ulicama su protestovali i monasi, i darvinisti. Neki od učesnika procesije bili su maskirani u majmune, i tako se pojavili u sudnici. Proces će biti upamćen kao Majmunski proces. Porota je proglasila optuženog krivim, jer je “umesto doktrine o božanskom stvaranju koju propoveda Biblija, predavao teoriju evolucije”. Kazna je bila novčana, u iznosu od sto dolara. Zakon po kome je presuda doneta biće ukinut tek 1967. godine. 

U Srbiji je država urušena tokom vladavine naprednjaka, zahvaljujući kojima se više od jedne decenije održavaju majmunska suđenja. Kulminacija apsurda su pomilovanja predsednika Srbije osoba koje bi u normalnim društvima bile suđene zbog pokušaja ubistva. Ovde, pak, policija štiti kriminalce dok nesmetano prebijaju građane.

U Srbiji 2025. godine majmunski procesi bujaju. Zemlja je u poslednjem stadijumu ludila koje indukuje bolesnik na vlasti. Nepoznato je koliko dugo je Lunjačekov konj čekao da mu se izda pasoš, kao što je nepoznato i koliko dugo će trajati suđenje srpskom suverenu. 

Radar 28.8.2025.

Sluge 

Baka je glavna i za nabavku namirnica, mama i tata joj daju dio novaca, a baka planira, odlazi ujutro u dućan, a subotom na tržnicu. Ostatak novaca oni troše na gradnju kuće. I kuća se planira racionalno, što god je moguće rade sami, nakon posla tata sjeda na maleni tomos motor i odlazi na gradilište složiti koji red cigli. S prijateljicama se igram grubim šljunkom među betonskim temeljima. 

Tek kada su u planu veći radovi, poput betoniranja ploče, organizira se radna akcija. Tata zove sve svoje prijatelje, kolege s posla, rodbinu i susjede i onda njih petnaestak miješaju beton, voze tačke po drvenim skelama i slažu naš prvi kat. Dok muški golih torza ubacuju lopate cementa i vuku tačke uzbrdo po lelujavim daskama, mama u staroj rodnoj kući kuha ručak. Radi svoju omiljenu juhu od graška, iskuhava zelene mahune da pojača okus kako ju je učila njena baka, zatim priprema meso, krumpir i salatu iz vrta. U dvorištu stare kuće, odmah pokraj novog gradilišta postavljen je dugački stol i klupe od dasaka, mama slaže sve tanjure koje je našla u ujkovoj kući, vadi hladnu bunarsku vodu u vrčeve i nosi pladnjeve hrane. 

Ja gledam sva ta čudesa pa pitam: “Mama, a hoće i naše sluge jesti s nama?”

Kiseli kupus

U jesen baka s tržnice dovlači vreću kupusa. Na velikom drvenom ribežu satima riba bjeličaste glavice u tanke rezance. Najtvrđe glavice pušta cijele, izreže im srce i puni ga solju. Glavice polaže na dno velike kace, a zatim oko njih utiskuje izgnječeno ribano zelje koje već pušta svoj sok. Kada je kaca puna, na vrh stavlja okrugli drveni poklopac koji utiskuje na vrh kupusa da istisne zrak, i na njega veliki kamen. Kaca sada mora mirovati u mračnoj i prohladnoj špajzi. Za koji mjesec jest ćemo kiseli kupus. Za Božić i Novu godinu kuhat će sarmu od onih lijepih glavica, ostale dane jest ćemo prazni kupus, sekeli gulaš s kockicama svinjećeg mesa ili grah s kupusom. 

Iako danas kupusa ima u svakoj trgovini i u svako doba godine, ja nostalgično odlučujem kiseliti kupus u svojoj istarskoj špajzi. Kupujem malu plastičnu kacu, punim je kupusom i na vrh umjesto onog kamena koji me uvijek fascinirao i čiju glatku, vlažnu hladnoću sam zbog nečega dolazila popipati u špajzu stavljam plastičnu vreću punu vode. Uskoro jedemo prvi kiseli kupus iz špajze. Ne znam zašto me to veseli. Ipak, nakon par puta zaboravljam na njega, a sjetim ga se tek u proljeće kada kaca zasmrdi. Ponavljam istu stvar iz godine u godinu, ponekad mi čak ni kiseljenje ne uspije pa bacam kacu polutrulog kupusa, no tek kada su dečki odselili odustajem od kiseljenja, nemam to više za koga raditi. 

Odem tek dva tri puta godišnje na tržnicu, kupim od Nensi domaći kiseli kupus, jednu vrećicu, i onda doma mislim na baku dok intenzivni miris ispunja stan.