Onoga ljeta nakon što me je preselilo iz Drvenika u Sarajevo, bilo je to krajem kolovoza, kad u tom gradu noći već bivaju hladne, a okolna brda zazelene onim tamnim predjesenjim zelenilom, gledali smo preko naše bašče prema Poštanskoj kući, i vidjeli je kako sjedi na prozorskoj dasci, na prvome katu, u trapericama i u košulji iz koje joj rame ispada, kose podvezane maramom, i prozore pere Katarina Kocka. Proteže se za vanjskom stranom stakla, u oknu kao da je razapeta, noktima se za unutra drži, nad provalijom nadnesena, ravnodušna prema mogućnosti pada.

Trideset osam joj je tad godina, lijepa i u se sigurna, čuvena sarajevska balerina.

Poslije je uvijek, kad god bi se u kući na Sepetarevcu trebao obaviti neki teži posao, Nona govorila:

Tako i Kocka prozore pere.

Maloprije ta mi je rečenica niotkuda naišla preko jezika.

Izgovorena kao i onda, u lirskom desetercu.

Maj je 1995. i moj brat Haris u niskotarifnoj aviokompaniji ValuJet radi kao stjuard tek nekoliko sedmica. Taj dan su imali tri leta i posljednjim, zakazanim u kasno popodne, vraćaju se u Atlantu iz Columbusa avionom DC-9 kojem na metalnoj pločici kod ulaza piše da je proizveden još davne 1965. Praksa je da ista posada leti mjesec dana zajedno, a zadesilo se da je početak mjeseca, tako da se tog jutra prvi put susreću. Prvi je oficir, kopilot, poranio i kada ga pitaju šta u cik zore prebire po kontrolnoj ploči – kaže da hoće malo vidjeti gdje je šta?! Saznaju da dolazi iz vojne avijacije i tek je završio trening civilnog pilota s programom prilagodbe na avion DC-9. Kapetan je i sam poprilično zelen jer je prije svega par sedmica iz čina prvog oficira promoviran u glavnog pilota. Neiskustvo posade ne završava u kokpitu jer moj brat kaže da mu na tom letu prvi put, unutar tročlanog kabinskog osoblja, povjeravaju zapovjednu poziciju stjuarda broj jedan. Ostatak kabinskog osoblja su činili stjuardesa i stjuard u ranim dvadesetim sa svega par mjeseci radnog staža. Nije bilo neobično završiti u tako neiskusnoj posadi jer teško da bi ValuJet zablistao na natječaju za najpoželjnijeg poslodavca. Piloti su se zadržavali samo dok ne naberu dovoljno letačkih sati, a kabinsko osoblje dizalo sidro čim im iskrsne nešto imalo bolje. 

Poletjeli su iz Columbusa na vrijeme s stopostotnom popunjenosti, svih 122 sjedišta zauzeto, očekivano trajanje leta oko sat i pol. Nakon putovanja u kojem se ništa vrijedno spomena nije dešavalo, osim što je čovjek na čovjeku i narod se vrpolji jedva čekajući preko vrata, započinju prilazak Atlanti. Taman što je trebalo provjeriti da li su putnici zakopčali pojaseve prije slijetanja, Kapetan diskretno zove kabinsko osoblje, njih sve troje, da odmah dođu u kokpit. Onda im kaže, nastojeći kontrolirati glas, da indikator na kontrolnoj ploči upozorava kako prednji točak nije izašao iz svog ležišta u trupu letjelice. Avion je star, može biti da je samo otišao senzor ili se pokvarila lampica, a opet postoji i zastrašujuća mogućnost da ih čeka prinudno ateriranje na stomak. Poseban problem je što se radi o prednjem točku koji uzdiže nos aviona, navodno je za slijetanje važniji od zadnjih.

„Stani malo“, po prvi put ga prekidam. „Zašto niste preletjeli kontrolni toranj pa da odozdo pogledaju ima li točka?“

„Uradili smo to i potvrdili su da ga vide“, odgovara klimajući glavom. Objašnjava da od te informacije nema velike fajde jer nisu znali da li je točak, izašavši napolje, uklizao u žlijeb koji ga fiksira. Ukoliko je ostao van žlijeba – neće moći izdržati težinu aviona što ga čini potpuno beskorisnim. 

„Kapetan nam, dakle, kaže – narode, možda slijećemo na stomak!“, nalaktio se na stol i duboko uzdahnuo. Onda nastavio ozbiljnim glasom da je proglašena vanredna situacija i naređeno pripremanje aviona za prisilno slijetanje.

„Kao da sam na televiziji gledao“, započinjem pokušavajući se prisjetiti da li je riječ o filmu ili dokumentarcu, „kako u tim situacijama po pisti prosipaju nekakvu pjenu? Da smanje frikciju aviona koji slijeće na stomak?“

Odgovara da po pisti nisu ništa posipali, ali je kasnije primijetio gomilanje vozila hitne pomoći i vatrogasca. 

„Svaki avion ima knjigu instrukcija za raznorazne situacije. Procedura za prisilno slijetanje zauzima čitavo poglavlje, dvadesetak stranica teksta koje moraš znati napamet. Sve je sadržano u dvanaest koraka od kojih je peti putnike obavijestiti o prisilnom slijetanju…“

„Kako im kažeš?“, opet uskačem. „Drugari, teška situacija… Ima li hodže u avionu da nam štogod prouči?“

Objašnjava da postoji koncizan tekst, ne duži od desetak rečenica, koji se od riječi do riječi čita putnicima. Nema nikakvog improviziranja, propisan je i regulacijama civilnog aviosaobraćaja. Svako mora znati šta se dešava i šta mu je činiti. Onda dodaje povjerljivo: „Možda nastoje izbjegnuti tužbe?!“

I tako je Harisa, zbog pozicije prvog stjuarda, zapalo saopštiti ljudima kakvo ih veselje čeka. Okrenuo se putnicima i preko razglasa pročitao tih nekoliko rečenica najsmirenijim glasom koji je uspijevao postići. Tekst je sam po sebi nastojao minimalizirati problem, spriječiti izbijanje panike. Govorio je da imaju male poteškoće pri prilasku Atlanti, izbjegavao reći tehničke probleme, tek kao uzgred spomenuo mogućnost prisilnog slijetanja.

„Džaba“, mrgodi se, „onog momenta kada izgovoriš ‘prisilno slijetanje’… Sve se mijenja!“

„Nastaje li histerija? Ljudi se bacaju, dreče, zapomažu?“

Odmahuje glavom i kaže da je zapravo nastupila grobna tišina. Svim putnicima se na licu vidjela panika i problijedjeli su. Možda čovjek jednostavno u tim trenutcima, zaleđen strašnim strahom, treba vremena da procesira situaciju? „Konačno“, naglašava povisivši ton, „ne reagiraju svi isto!“

„Kako to misliš?“

Prisjeća se vrlo prisebnih ljudi, jedna starija žena se prijavila kao doktorica i nudila medicinsku pomoć. Onda ih i neki mršavi lik obavještava da je vojno lice, kaže da mu nisu strane situacije u kojima je glava u torbi, pita može li biti od kakve koristi. 

„Drugi su, opet, trenutačno prevrnuli“, mijenja mu se boja glasa. „Sjećam se putnika koji se potpuno ukočio i zagledan u tačku ispred sebe teško disao, vidiš da mentalno nije tu. Žena ga je držala za ruku i ponavljala mu kao uplašenom djetetu da će sve biti u redu…“

„Okej, rekao si da je obavještavanje putnika peti od dvanaest propisanih koraka. Šta se još radi?“

Kaže da su naređivali putnicima da zamijene mjesta jer na nekim sjedištima nisu smjela sjediti djeca ili slabije pokretne osobe. Izabrali su i par hladnokrvnijih ljudi kojima objašnjavaju kako se otvaraju vrata i oslobađa evakuacijski tobogan, čisto da neko od putnika zna proceduru ukoliko izgine kabinska posada.   

„Nikada me ljudi nisu tako gledali“, dodaje zamišljeno nakon kraće pauze. „Neopisivo, kao kakvog spasioca, svaku riječ upijaju, na svaki mig skaču poslušati. Nikada prije ni poslije toga nisam doživio takav osjećaj nekakve važnosti…“

„Možda su nastojali da ti se dopadnu? Da ih ne zaboraviš u kabini punoj dima?“

Slegnuo je ramenima ništa ne odgovorivši gestikulacijom koja me podsjetila na oca. 

I tako, posade aviona u zraku oko Atlante su znale šta se dešava i poželjele im sreću, aerodromske hitne službe signaliziraju da su na pozicijama, Haris obavještava Kapetana kako su putnici spremni za prisilno slijetanje. Nije se više imalo šta raditi, sjeo je i zavezao sigurnosni pojas.

„O čemu si, majke ti, tada razmišljao? Šta čovjeku pada na pamet?“, interesira me. 

„Najprije nešto kao – jesam li zaista ratno Sarajevo preturio preko glave samo da bih zijanio u ovoj nesretnoj olupini, dotrajalom avionu starijim od mene?!“

Nastavlja da su se dugo spuštali, a onda oprezno dotakli pistu, prednji točak najnormalnije funkcionira i nemaju nikakvih problema pri slijetanju. Pokazalo se da je samo indikator prolupao. Dok se rulaju po majčici zemlji putnici poplavili od zadržavanja daha počinju glasno disati.

„I onda, ima jedna stvar koju nisam znao“, nastavlja zagledan u svoje ruke. „Kada prestane opasnosti, strah se pretvara u srdžbu. Iz ljudi, koji su me domaločas gledali s dubokim poštovanjem, odjednom izbija mržnja. Nije pomogla ni budalaština koju je moj stjuard uradio… Zamisli cara, kao udri brigu na veselje i daj da se razbije led, putnicima na razglas kaže – …zar ovo nije bilo zabavno narode? Dobro došli u Atlantu, jeeeee…“

Dodaje da su šaljivdžiju teškom mukom izbavili od rulje i spasili ozbiljnog degeneka. Moj brat se provukao bez batina, ali kaže da ga nikad u životu nisu toliko psovali. Drugo, nije ni sanjao koliko puta riječ „fuck“ može biti upotrijebljena u i dalje smislenoj rečenici. 

„Kako to misliš?“

„Fuck se fucking ološu, ovo je fucking zadnji put da fucking letim vašom fucking kompanijom! Fuck se! Drugi put kupujem fucking kartu u fucking Delta pa koliko god fucking koštalo…“

Klimnuo sam glavom zadivljeno, tome se više i nije imalo šta dodati.

U četvrtak, 17. srpnja 2025., u sedamdeset šestoj godini, preminuo je Ante Selak, hrvatski znanstvenik, nastavnik, izdavač i kulturni radnik. Sahrana je upriličena u utorak, 22. srpnja 2025., u njegovu rodnom mjestu, Rašćanima, uz crkvu svetog Mihovila. 

Hrvatski mediji to su zabilježili, manje-više, zbog njegovih rodbinskih odnosa s nekim „poznatim ličnostima“. A da toga nije, vjerojatno bi – i nažalost – prešutjeli ovaj tihi odlazak jednog tihog čovjeka, što je doista velik gubitak za hrvatsku znanost, kulturu i društvo. Budući da sam, kroz nekoliko desetljeća, imao priliku i čast surađivati s Antom Selakom, smatram da je moja dužnost, poduprta osjećajima poštovanja i zahvalnosti, da barem ovim nekolikim riječima osvijetlim njegov lik i djelo, prije nego što se utope u zaboravnosti današnjeg svijeta.

* * *

Ante Selak rodio se 19. studenoga 1949. godine u selu Rašćane Gornje kod Imotskog, u seljačkoj obitelji, kao jedno od osmero djece i petero preživjele djece majke Darinke. Osnovnu školu pohađao je u Župi, klasičnu gimnaziju u Splitu, a potom je studirao i diplomirao jugoslavistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 1987. godine magistrirao, a 2006. godine i doktorirao – u području humanističkih znanosti, polju filologije i grani kroatistike – s disertacijom o temi „Jezikoslovni pogledi Ilije Abjanića“. Od 1977. do 1992. godine radio je u zagrebačkim „Školskim novinama“ (kao novinar i urednik 1977.-1982., kao glavni urednik 1982.-1989. i kao direktor 1987.-1992.). Riječima kolega iz „Školskih novina“, Selak je, među ostalim, „uređivao rubriku kulture i istaknuo se kao pisac reportaža, komentara i drugih tekstova osebujnim stilom i istančanim kritičkim nervom“, a „velik doprinos dao je i kao urednik biblioteka ‘Prosvjetni radnici pisci’, ‘Riječ hrvatska’ i ‘Magister’ te više knjiga važnih za identitet hrvatskoga jezika i kulture“. 

Godine 1992. bio je jedan od osnivača i prvi direktor zagrebačke Hrvatske sveučilišne naklade, gdje je radio do 1995. godine, što je bilo razdoblje u kojemu je Hrvatska sveučilišna naklada, uz brojne knjige u osmišljenim izdavačkim nizovima, objavljivala i kapitalna djela poput uzorno priređenih prijevoda Aristotelovih djela („Kategorije“, „Fizika“, „Metafizika“, „Nikomahova etika“, „Politika“). Godine 1995. utemeljio je i do zadnjega svog daha vodio izdavačku kuću Pergamena, koja zaslužuje da joj se, u nastavku ovog nekrologa, posveti još koja riječ. Nadalje, od 1998. do 2002. godine radio je kao voditelj izdavačke djelatnosti u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu, a od 2000. do umirovljenja 2015. godine bio je nastavnik na Učiteljskoj akademiji, odnosno Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

I to je krajnje sažet, na osnovne elemente sveden životopis Ante Selaka. Ali ono što je Selak bio i što će i nadalje biti ne može se sažeto opisati.

Jedan pokušaj proširenja njegove biografije neka bude navođenje činjenice da je, uz brojne znanstvene, stručne, esejističke i novinarske članke, objavio i dvije autorske knjige: „Pjesmom pjesniku: metodički pristup poeziji Tina Ujevića“ (1992.) i „Jezikoslovni pogledi Ilije Abjanića: grafija, ortoepija, eufonija, prozodija“ (2007.), te da je bio urednikom brojnih djela iz područja hrvatskog jezikoslovlja, književnosti, kulturne povijesti i školstva. Uzmimo samo Iliju Abjanića: nije li to već genijalan izbor teme znanstvenog rada, takva jedna neobična pojava, liječnik, jezikoslovac, leksikograf, kulturolog, prosvjetitelj, među čijim djelima nalazimo i knjigu „Erotica Croatica: horvatske herotike“?

U popratnome tekstu jednog od tih vrijednih izdanja, „Hrvatskog jezičnog savjetnika“ (1999.), Selak je govorio o „knjigoljubnom okruženju“ u kojemu je ta knjiga nastajala, a ravnatelj Instituta za hrvatski jezik, Željko Jozić, govoreći o tom djelu „koje i danas nema ni izravna uzora ni izravna nasljednika u jezikoslovnoj kroatistici“, poentirao je da ćemo „upravo po knjigoljublju, jezikoljublju i domoljublju zapamtiti našega Antu Selaka“.

„Knjigoljubno okruženje“ Selak je ipak ponajviše stvarao stvarajući vlastitu izdavačku kuću Pergamena, kao kuću dobrih knjiga, dobrih ideja i, koliko je mogao utjecati na to, dobrih ljudi. Pergamena, utemeljena 1995. godine, objavila je stotinjak neupitno vrijednih knjiga, ponajviše u sada već legendarnoj Biblioteci „Bioetika“, sa više od pedeset knjiga, i to zahvaljujući Selakovoj intenzivnoj i dalekovidnoj suradnji sa cjeloživotnim kolegom i prijateljem, imenjakom Antom Čovićem. Biblioteka „Bioetika“ – budućnost će zacijelo pokazati – za našu znanstvenu, kulturnu i društvenu sredinu nezaobilazna je činjenica, ali je još važnije reći da je zahvaljujući tom izdavačkom nizu etabliran i promoviran inovativni i međunarodno afirmirani koncept i projekt integrativne bioetike, koji je umnogome utjecao i na razvoj filozofije u Hrvatskoj i Jugoistočnoj Europi u posljednjih nekoliko desetljeća. 

Uloga Ante Selaka u Pergameni i drugim izdavačkim pothvatima – gdje nikad nije samo „obnašao funkciju“ i bio „funkcioner“ – ne može se, kako je već rečeno, primjereno opisati u sažetom obliku. Trebalo bi, zapravo, otvoriti put i za opisivanje Ante Selaka u nekom drugom ključu, mikro-biografskom, karakterološkom, nužno i anegdotalnom, gdje bi se ne samo njegov lik nego i njegovo djelo mogli prikazati u cjelini ili nečemu nalik na cjelinu. Panoramska, „dronovska“ slika Selakova života i djela u mene se, subjektivno, preklapa s nizom „mikroskopski“ stečenih slika, primjerice, s putovanja Gorskim kotarom, od Zagreba prema Rijeci, u njegovu drndavom Wartburgu, u vrijeme kad je on još uvijek pušio dvije-tri kutije cigareta dnevno, žaleći se na zdravstvene probleme. 

* * *

Bio je Selak vrlo kulturan čovjek: kulturi, u cijelom opsegu tog pojma, posvećen znanstvenik i radnik. Ali bio je svagda i „običan čovjek“, onaj kojega akademskim titulama ovjereni „kulturni ljudi“, što više napreduju u raznoraznim hijerarhijama, sve rjeđe susreću. I stoga ih „kulturne rubrike“ novina, televizija i internetskih portala ne prepoznaju kao osobe vrijedne pažnje, premda upravo oni jednu umiruću kulturu, kao što je hrvatska, održavaju na životu.

U mnogim stvarima Selak mi se činio kao čovjek koji nikad zapravo nije otišao od svoga prvog doma, hiže, ognjišta, gumna, a opet – kao i brojni njegovi zemljaci, ona seljačka djeca koju ništa nije predodređivalo za škole, fakultete, univerzitete, akademije – težio je najvišim vrhovima znanosti, obrazovanja, kulture i duha, pa je to na svoj način i postizao, dokazivao.

Također, bio je Selak, govorimo li o njemu samo kao o uredniku i izdavaču, marljiv, uporan, odgovoran i precizan, ali nikada lišen strasti i žara. Jer tko bi inače, da takve strasti i žara nema i da nema neki dublji razlog od poslovnog i tehničkog, mogao podnijeti bez prigovora tisuće tekstova, ljudi, problema, kašnjenja, neurednosti i isprika, ponekad čak i izdaja i poniženja, a da pritom zrači samo svetačkom skrušenošću i strpljenjem koje je naprosto nerazumljivo u ritmu današnjega svijeta? Nije, pak, Ante Selak bio nikakav svetac, kako svece obično zamišljamo. Njegov posao i poziv nisu mu to dopuštali, ali njegova „imoćanska poduzetnost“ nije bila ničim ekonomskim, kratkoročnim i dnevnim zagađena, nego je uvijek bila usmjerena na nešto više, a što je to „više“ trebaju obrazložiti humanističke i druge znanosti čijim je on bio aktivnim, premda još uvijek nedovoljno prepoznatim akterom.

Humanistika, humanističke znanosti danas posrću ili sasvim gube značaj i smisao u redukcionističkom sustavu suvremene Znanosti, Science, a jedan od usputnih, premda ne i nevažnih, razloga za to možda je istrebljenje izravnog, pažljivog odnosa prema svakoj pojedinoj osobi i prema najširem, općem, zajedničkom dobru. Tehniciziranje, mehaniciziranje, digitaliziranje, virtualiziranje. I otuđenje na svim razinama ljudske egzistencije, djelovanja i rada. Selakov odnos prema stotinama i tisućama suradnika bio je, pak, i individualiziran i na zajedničko fokusiran. I human i humanistički. Bio je više nego pošten: njegova dobrohotnost često je značila dobročinstvo. Već je uvriježena šala da Ante Selak kao izdavač nije samo neprofitan, nego je i antiprofitan. Dakle, nerijetko je na svoju štetu činio dobra djela u korist svojih suradnika, na korist knjige, knjiškosti, znanosti i kulture. Oni koji su se o njega, na tom putu, ogriješili, trebali bi, ako već nisu, barem sada, kad je on odlepršao u vječnost, preispitati svoju savjest i iskreno se pokajati. Što bi takvima, a i svim drugima, u tome moglo pomoći? Možda „vjera Selakova“, u koju je on uložio svoj život, da su knjige mnogo više od objekata, da povrh svih knjiga postoji ideja knjige i knjiškosti kao ideja kulture i kulturnosti, čak s određenim religioznim nabojem.

Kći Ante Selaka, filozofkinja Marija, jednom je prilikom rekla: „Moji roditelji nikada nisu bili ljudi koji su puno pažnje polagali na odjeću ili na namještaj. Te su stvari kod nas bile dosta skromne. Njima je to bilo najmanje važno, ali su jako voljeli knjige. I prva moja sjećanja vezana su uz tatinu radnu sobu koja je bila prepuna knjiga. Tada su knjige imale baš ozbiljnu vrijednost jer je u njima bilo sve znanje. I najljepši miris koji pamtim, miris je knjiga. Kako je u toj tatinoj radnoj sobi bilo i puno starih knjiga ta je soba intenzivno mirisala po tim knjigama. Moj je otac seljačko dijete i sve je te knjige sam kupio jer su ga zanimale. I miris tih njegovih knjiga u toj sobi meni je bio najljepši miris na svijetu.“

Nije li to – osobito pod vidom Antine „Pergamene“, koja ispunjava i napinje police naših osobnih biblioteka – najljepša suma jednoga života i smisla jednog života? Život u knjigama, život za knjige, život kao knjiga.

* * *

Poznato je: za pergamenu ili papir – kao medije izražavanja, čuvanja i prenošenja misli – žrtvuje se životinje ili stabla, kako bi čovjek i ljudski duh pokazali što hoće i što mogu: svoj sadržaj, svoje sposobnosti, svoje dobro i najbolje, svoju izvrsnost. Uništavanje je, očito, neodvojivo od stvaranja, ali tu dijalektiku, koja se svakom mislećem čovjeku prikazuje i kao aporija, ne bi trebalo ležerno prikazivati i tumačiti u ključu „nužnog zla“ („što je tu je“, „tako je kako je“), nego upravo kao neizbježno i dramatično žrtvovanje koje podrazumijeva i odgovor druge strane: uvjerljivo opravdanje dobroga razloga i životno zauzimanje za nj, požrtvovnost, spremnost na samožrtvovanje, potpunu predanost cilju i svrsi radi kojih su određene žrtve nužne, uključujući i žrtvovanje sebe samoga. Život Ante Selaka svjedoči o tome i svjedočit će i nadalje, zahvaljujući prije svega brojnim knjigama koje je za sobom ostavio, a u kojima ćemo zauvijek pronalaziti ne samo njegovo ime, nego i gotovo nevidljivi, ali duboko utisnuti vodeni žig njegova lika i djela.

* * *

„Lakosana smrt“, o kojoj je pjevao Selakov suzavičajnik Petar Gudelj, probudila se u srpnju ljeta dvije tisuće dvadeset i petog. Međutim, Ante ju je preduhitrio i osigurao za sebe vječnost već na ovom svijetu, jer učinio je ono što je Gudelj naložio – „obaviti to malo posla“, „protrčati po svijetu“ – ali je, također Gudeljevim riječima, skovao „gvozdeni trag“. A na nama je, preostalima, da ga slijedimo u dobrom i najboljem što je za nas učinio te da mu svojim daljnjim djelima iskazujemo neizmjerno poštovanje koje je zaslužio. I da mu uputimo pretposljednji pozdrav jer posljednji nije moguće uputiti sve dok ima Selakovih knjiga i knjiga uopće.

Prije nekoliko dana, jedan srpski glumac koga volim kao majstora svog zanata objavio je na društvenim mrežama da će otpratiti sve svoje „prijatelje“ i „pratioce“, bez obzira na to koliko su mu (pretpostavljam van mreža) bliski, jer, parafraziram, u ovo teško vrijeme za Srbiju objavljuju slike svojih uživanja, ljetovanja, lagodnog života i ostalih tričarija. Kaže, čini ga anksioznim što smo (valjda mi koji se ne slikamo isključivo na beogradskim ulicama) „apolitični“ dok reklamiramo svoj dobar život i „zlatno doba“.

E sad, pošto se ja, čitajući to, nisam našla na beogradskoj ulici, ni na srpskoj, već, igrom moje nimalo jednostavne sudbine, na pariškoj, i to, da budem preciznija, u ulici Girardon, iako sam se osjetila prozvanom, ne pada mi na pamet da to zadržim za sebe „dok se“, kaže glumac, „u Srbiji uništava mladost“. Ne znam kad se to u Srbiji mladost nije uništavala, čak sistematski, i mislim da uopšte ne pretjerujem dok se to pitam, samo mi, naučeni ne na pogrešan sistem vrijednosti, već na odsustvo istog, uspijevamo sve da ignorišemo dok nam (pardon my French) govna ne dođu do grla, pa se sjatimo na ulicu, udružimo u građenju negativnog identiteta (ja sam ja jer nisam Oni), dok mrvu ne isplivamo, zaboravimo, pa u krug.

Nemam ja namjeru da umanjujem studentske napore. Već sam pisala o njima, uostalom, kao neko ko više od dvije decenije podučava, sebi pripisujem ponešto dobrog što ta djeca nose u sebi, ali nemam ni namjeru da se pravdam srpskom glumcu niti bilo kome drugom što nisam na beogradskoj ulici. Jer ja sam se na toj ulici, bez kofera i krova nad glavom, našla u sedmom razredu osnovne škole kad su JNA haubice padale po mom rodnom gradu, pa sam, kao pripadnik neprijateljskog naroda, ostala bez prijatelja, rodbine, kuće – jednom riječju, života. Možda će zvučati kao upiranje prstom, ali generacija „srpskog glumca“ je u to isto vrijeme, naivna i nevina u tom odvratnom procesu koji se dešavao ispred njihovih noseva, putovala vozom Beograd – Bar, pušila „Albanku“ i sunčala muda na Adi Bojani, samo mrvu potresena zbog sankcija i inflacije.

Bez obzira, da probam da se manem lične uvrijeđenosti (mada mi izgleda ne ide baš), više puta sam bila na srpskoj ulici, mladost mi je prošla u „mijenjanju sistema“ i čekanju da „bude bolje“, tako da danas, u ulici Girardon, stojim, sjedim i slikam se, potpuno pomirena sa svojim izgubljenim vremenom, što će moji „prijatelji“ da vide, ako me ne otprate jer sam im se smučila.

Društvene mreže su ulica modernog doba u kojoj je nekome okrenuti leđa, izbrisati ga, lako i prilično bezbolno.

Nego, zašto sam ja popila kafu od par evra baš u ulici Girardon? Zato što je ona jedan od dva toponima, tj. dvije ulice na Monmartru, za koje se vezuje pariški život Luja Ferdinanda Selina.

Ja pripadam generaciji koja još uvijek idolatrizuje pisce. Dovlatov je taj fenomen, vezujući ga za Ruse, objasnio u jednom obraćanju američkoj publici. On kaže (skraćujem besramno) da je odsustvo autoriteta u pravoslavnoj crkvi (kaže da su Rusi od pamtivijeka u narodnim pričama i pjesmama ismijavali popove, popadije i vladike) i kasni razvitak filozofije u narodu koji je svoju mudrost dugo crpio od raznih klikuša i jurodivaca, doveo do toga da pisci preuzmu ulogu proroka, vođa i neprikosnovenih autoriteta. Mislim da nije potrebno objašnjavati paralelu iz koje je vrlo vjerovatno izrasla i moja lična fascinacija. Pisci su jedini (lakše razumljivi širem auditorijumu od ostalih umjetnika) koji su i u strogo materijalistički orijentisanom i još strože kontrolisanom društvu mogli ipak da se vinu do svojevrsne transcendencije i time dobijali neku vrstu oreola.

A sve to isključivo zahvaljujući jeziku. Dugo mi je trebalo da to naučim, a naučila sam čitajući knjige do pola i bacajući ih nepročitane, uprkos OKP-u i važnosti priče koju su u sebi nosile. Prosto, ja nisam dobijala ništa.

Jer priče su već davno ispričane, a ako poneka i nije, ne potrebuje više ništa od mobilnog telefona da uhvati momenat, i jedino što piscima ostaje su jezik i stil. A kod najvećih majstora, kako je govorio Selin, taj stil se sastoji u tome da se rečenice prinude da iskorače iz svog uobičajenog značenja, izađu iz svog ležišta, da se izmjeste, i da se tako i sam čitalac primora da premjesti svoje poimanje.

Najpoznatiji po kontroverzama, zabranjivanju, odsustvu političke mudrosti (korektnosti – mrzim taj izraz, a u kontekstu Selina je još gluplji i besmisleniji), u pitanju stila i jezika Luj Ferdinand Selin je mahnita strast. On je stihija i erotika slova i riječi. Pisac neposrednog života i emocije – u šta spadaju i loša politička uvjerenja, zablude i uvrede, bez zadrške, proračuna i straha – stilom koji sadržaj ne obesmišljava već osmišljava, kao što i život sa svim svojim glupostima i greškama traži određeni stil da ga transcendira. Njegov strah, koga se ne stidi i neprestano proživljava, u svom najbjednijem egzistencijalnom obliku ostavio je u Prvom svjetskom ratu u koji je stupio sa 17 godina. Zato, bez straha, za sebe piše da je najgora kukavica, obračunava se sa svojim strahom okovanim roditeljima, a mi, osim što dok ga čitamo proživljavamo ljudski pad u svim nijansama oker boje, smrad bojišta, francuskih kolonija u kojima se od nepoznatih bolesti, gladi i bijede nije umiralo, već crkavalo, i pariških i londonskih ulica – prenesen isključivo jezikom.

Veliki dio Selinovog opusa više nije zabranjen, preveden je i dostupan. Bez obzira na prekaljene frankofonce koji tvrde da ga je gotovo nemoguće prevesti (što ide u prilog mojoj vjeri u jezik), prevodi ipak čine mnogo, pa se, čitajući doktora Detuša, možete naći u onoj opasnosti koju je Berđajev predviđao čitaocima Dostojevskog – da vas upropasti za sve druge pisce.

Jezik nije opis, metafora, narativ i ostale književno-teorijske postavke koje ga svode na oruđe. On je materijal koji, u znoju lica svoga, najvještiji oblikuju u lekcije, spomenike i temelje za one koji imaju uši da čuju, oči i volju da čitaju.

Selin je ratovao, pa je živio i u tom životu poslije rata i dalje ratovao. I rat je život, i život rat, ali i volja da se živi poslije i prije rata (kad sve već vonja na njega) – još više. A najviše, teškom mukom, kao i svaki porođaj, da se nešto ostavi iza sebe.

Što će nekima drugima, koji su goli i sparušeni izašli ili još uvijek izlaze i bježe sa ratišta (jer odatle se zapravo nikada ne izađe), prikazati svijet kao igralište ili stadion na kome će poželjeti još jednu rundu.

Ja slika iz djetinjstva nemam, iz mladosti vrlo malo, ali imam trenutnu iz ulice Girardon i ponosno je dijelim, poturajući svima jezik Luja Ferdinanda Selina kao sveti prostor slobode koja se još samo (a predviđam da će i toga biti sve manje) nalazi u umjetnosti.

I koja čini svijet mjestom za koje se vrijedi boriti.

I na beogradskim ulicama.

Kava 

Kava se pije polako. Ujutro baka svakoga dana ide kod jedne od susjeda, a jednom tjedno dolaze one k njoj. Sjede oko koncem heklanih stolnjaka i piju kavu. Šalice su minijaturne, ja bih je danas ispraznile u jednom gutljaju, a one je polako ispijaju sat vremena. Sve su kućanice, penzionerke. I iako izgleda kako im se u životu ništa ne događa, one svaki dan imaju dovoljno tema za sat vremena priče.  

Baka Karmeli živi dvije kuće dalje, Kmoničekica preko ceste, s bakom Ivančić dijelimo dvorište. Peta mi je u izmaglici, je li to bila baka Anđa iz kuće do ili Štefančeva od preko puta koju pamtim samo po prezimenu, više ne znam. Uglavnom, vodi me baka sa sobom po zamračenim memljivim kućama, kroz haustore koji su za me tajni prolazi i onda sjedim uz njih dok one nabrajaju djecu i unuke, tko je što skuhao i što će saditi u vrtovima. 

Da skrate moje čekanje, dobijem tanjurić šećera preliven žličicom kave. Prvo sa zanimanjem gledam kako se kava uvlači u hrpicu šećera, polako natapa zrnca, ona se tope u mirišljavoj smeđoj kapi. Kada kava osvoji sav šećer, polako ga počinjem jesti. Ližem ga da traje što duže, polako, uživajući u svakom zrncu. Prstom prolazim kroz ljepljivu smjesu polako ostavljajući tragove na tanjuru. Ispod šećera izranja slika zaljubljenog para polako se probijajući kroz melasu. Na samom kraju dižem tanjurić pred lice i pažljivo ga čitavog obližem jezikom. 

Nedavno sam kod mojih pronašla jednu od tih starih malenih šalica za kavu. Slažemo jedne do drugih šalice različitih veličina i tata zaključuje: evo, po ovome vidiš kako nam je rastao standard. A ja se sjetim onog šećera kojeg sam zrno po zrno lizala i kako mi ništa nije falilo.

Bramborci 

Baka je zadužena za ručkove, a mama tek ponekad dospije na red za spremanje večere. Ako od ručka nije ništa ostalo, na plotni šporeta preprži šnite kruha pa na tost stružemo režnjeve češnjaka. Ponekad ih namaže mašću i posipa crvenom paprikom, a ponekad na kratko umoči kruh u zagrijanu vodu s vegetom. 

U rjeđim prilikama radi bramborke. Bramborci su jedina poveznica s maminim češkim porijeklom. Djed Josip bio je Čeh, u kući se pričao samo češki. Čak je i baka koja se doselila iz Osijeka morala naučiti češki. A onda, kada je mama imala jedanaest godina, Josip je neočekivano umro, samo se srušio od napora. Nakon toga, mama se prebacila na hrvatski. Njeni stariji sestra i braća su Česi, moja mama Hrvatica. Od češkog sam naučila tek: “Važila babička kašičku ve zelenem rendličku”. I “brambori”: krumpiri.

Za bramborke mama na krupno nariba krumpir, umiješa jaje, par žica brašna i hrpicu sitno nasjeckanog češnjaka pa placke peče na tavi. Nestrpljivo čekam zlaćane, hrskave popečke. Ako imam sreće, uz njih dobijem i žlicu vrhnja. 

Za nahraniti deset ljudi mama dugo stoji uz peć slažući brdašce bramboraka. Ponetko od nas u prolazu otkine komadić zapečenog ruba što nju živcira, čini joj se da nikada neće završiti taj posao. A opet zna, nema ništa ljepše od prepečenog hrskavog ruba dok je još topao, pa mi se ipak nasmiješi kada joj se prišuljam s boka. 

Krajolici apokalipse

Krenuli smo ranom zorom, nismo znali kud idemo, nismo zapravo željeli ići nigdje. I dospjeli smo u nigdje. Nigdje je imalo svoje ime, svoje mjesto na zemljopisnoj karti novo podijeljenog svijeta. I to nigdje je umrlo nakon duga krvarenja. Prije tog nigdje, autobusom se uz paljenje motora prosuo plač i jecanje. Put od pedesetak kilometara činio se dug,  kao da je trajao satima. Ne sjećam se ničega osim plača. Što je bilo s druge strane krajolika, ništa. Tek odredišta.

Odredište se smjestilo u razjapljenim ustima apokalipse. Ništa nije cvjetalo, ništa raslo, ništa davalo ploda. Ta su usta čekala, ali ne da progutaju. Čekala su Stvoriteljevu riječ da sve nanovo zaživi. Gledale su nas prazne utrobe ogoljenih kuća, pustoš sa stotinu gladnih usta. Nebo bez ptica, travke bez mrava, dvorišta bez vrabaca. Niti jedne životinje, niti jedna čovjeka. Osim vojske. Nikoga osim nas, zgužvanih od puta, sluđenih od vrućine i nepoznatog, i vojske u uniformama. Iste one koja je sijala strah na tv ekranima, u nekom drugom svijetu, daleko od našega. Sad je bila tu. Vojska slova S umnožena. Šeta ispred autobusa. A kolona autobusa, tek duga gusjenica što ne može ni naprijed ni nazad. Protezali smo noge na metar od autobusa i tako je prošao taj dan, a onda smo zanoćili. Na cesti. Između Cerovca, Slunjskih brda i Turnja. Unpa zona, crta razdvajanja, SAO Krajina. Iza nas rat, ispred žica. Petnaest kilometara ničega. 

Kako su se ljudi u žurbi pakovali, tako su se sad i raspakirali. Improvizirani kofer, zavežljaj od deka, na četiri kraja povezan u zgužvanu grudu, bio je sva pokretna i nepokretna imovina. Izbačeni na cestu, zavežljaji bi se razvezali na vrhu, iz njih bi izašla sva čudesa svijeta, nešto robe, nešto escajga, nešto hrane, sjedili bi, jeli, djeca se igrala. Život se nastavio, rasprosto po cesti, u svim mogućim bojama, kao da se ništa posebno nije dogodilo, kao da smo svi na nekom kolektivnom izletu, odmaramo od svakodnevice naših kuća. Galamimo, smijemo se, češljamo, umivamo, peremo zube, pljujemo po cesti. Spavamo na cesti.

Šapat neki samouvjereni sve nas je uvjerio kako nam neće pasti ni dlaka s glave. I mi smo sasvim mirno usnuli na još uvijek toplom asfaltu. 

Bili smo poslušni, i u sve vjerovali. Prošle su tako dvije noći, možda i tri, iako je prošla Gospojina, vrućina nije jenjavala, noću je bilo baš ugodno, zaleći na još uvijek toplom asfaltu. Nije bilo zaglušujuće buke zrikavaca. Nikakvih zvukova. S prvim mrakom sve bi nas tišina uspavala. Svi ti ljudi, sva ta djeca, bila su besprijekorno tiha i poslušna. Kao da ih nadzire teta u vrtiću. Nitko se ne vrpolji u svom krevetiću, nitko i ne hrče. Samo uspavanka, koraci vojnika. S jutrom bi se javile jutarnje rose na našim gustim kosama i bezbrižnim čelima, nikome nije pala nijedna dlaka s glave. Puževi golaći, jedine životinje u tom kraju, najavile su prve kiše. Spavali su s nama u posteljama, u visini naših očiju, lijepili se za asfalt. Kao i svako buđenje, i ovo je poprimilo uobičajen tijek, vojničke čizme u patroli i puževi. Bdjeli su nad nama. 

Rekli su nam da se od autobusa ne udaljavamo, zbog opasnosti od mina. Naše oči nisu lutale dalje od autobusa. Niz padine rastu mršavi kukuruzi, gledamo ih, ali ne vidimo. Naše su oči vidjele mine, jer su nam tako rekli. Strah nam je rekao da slušamo, i mi smo slušali. 

Prva najava kiše promijenila je raspored minskih polja. Možemo se skloniti u kuće uz cestu. Nama nije preostalo drugo nego da slušamo. Sklonili smo se u kuće uz cestu. Tek mnogo godina kasnije, brat i ja razvit ćemo prirodnu averziju prema poslušnosti. Ona će postati znak nepromišljene slabosti. 

Prazna prozorska okna zamijenili su najloni Unicefa, gole podove prekrile su siva izbjegličke deke, bockave i grube na dodir, sasvim dovoljno da te podsjete kako si izgubio komfor vlastite kuće, pa kad ga već nemaš, bolje i mekše ti ni ne treba, a pitanje je i zaslužuješ li to, na tuđoj zemlji i u tuđoj kući.

Miris praznine

Miris praznine još uvijek mogu osjetiti u nosnicama, ako se dovoljno dobro zadubim u sjećanja. Miris je to otpale žbuke, okrhnutih pločica, šute po golim podovima i prašine što odsvakud sipi. Miris podivljala drveća i šiblja što zaviruje u gola okna, u izvaljene očne duplje kuća, u gola krovišta. Nebo proviruje kroz njih. Sve je posunovraćeno i sve otvoreno prema nebu. U jednoj takvoj kući smo se kupali. U kupatilu bez kade, školjke, prekidača, sa ostacima šute i linija na zidu koje su ukazivale na postojanje svega toga, improvizirali smo kupaonicu. Jedna kanta i jedan ibrik bili su sasvim dovoljni da to mjesto nazovemo kupatilom. Polijevali se vodom, dizali prašnu paru. Jedne prilike pronašle smo obiteljske fotografije, po podu razbacane. Termitima nisu bile od važnosti, sve drugo su odnijeli, oglodali do tvrdoće zida, ostali su tek važni dijelovi nečijih života, vjenčanja, krštenja, proslave rođendana. Mati i ja brisale smo prašinu s njih, gledale ih i plakale: jadni ljudi, sve su izgubili, Bog zna gdje su, kako im je. 

Mi smo bar svoje fotografije ponijeli sa sobom. Nad nama nitko tako neće morati plakati. 

Imitacija života 

Iz prve kuće iselili smo se zbog pretrpanosti, pa je naša prva kuća zapravo bila druga. Neožbukana, rat je dočekala nedovršena, i neoštećena. Nisu joj imali što ni uzeti. Sva od betona, još je čekala na svoje stanare, na obitelj, na uspomene. Dočekala nas je takva, posve prazna, neopustošena. Hladna. Vjetar se sabirao po sobama, skupljao po ćoškovima. Vani je nezaustavljivo pljuštala kiša. Hučila je, s vjetrom se grlila. Prazan prozor zurio je u mračnu, neprozirnu noć. I zastrašujući zvuk, na granici muzike, ujednačen, ravnomjeran, ritmičan. Vjetar, kiša i koraci. Čizme što gaze noć, vjetar i kišu. Sjedili smo, gledali u noć i čekali jutarnje svjetlo. Dok smo bili na ulici, u masi, sa svim tim ljudima, nismo se bojali. U stadu je nekako komotnije. Sad kad smo sami ostali, strah se nepozvan prišunjao. Svatko je za sebe, u svojoj glavi prebirao što je sve dotad čuo o vojsci što patrolira cestama. Straha jedni pred drugima nismo pokazivali. S nama je kao peta osoba jutro dočekao. S prvim zrakama se išetao. Otac je prvi ustao, počešljao se onako kako se uvijek češljao, tri poteza dlanom preko glave, cestu prešao, i novu nam kuću našao. Malu mljekaru. I tako smo se mi, puževi golaći, zavukli u praznu ljušturu. Novi improvizirani dom, puževa kućica. Pod pločom, mala salivena izba, s cijevima za odvod mlijeka, veličine tri sa tri, prozorčić od tridesetak centimetara. U dvorištu oko nje, sve je puno veće, dvije garaže, štala, kuća. I sve sami, goli, zidovi. Štala nije zaudarala na balegu, niti je mirisala na slamu. Život se povukao iz svega. Patrole vojske bile su jedini glas života. Strašne vojske što životare među razvalinama. Navečer bi se povukli, gledali tv u kućnoj bazi. Dostavljali su nam vodu, iz milošte dijelili konzerve. Vremenom njihova su lica postala domaća i dobroćudna. Pomalo otužna. Poput klauna. Gdje su bile njihove kuće, njihove obitelji, njihovi obiteljski albumi. Čuvali su tih par kilometara ničega, i da nas nije bilo, ni ptica ne bi proletjela nebom. 

Dovukli bi cisternu i mi bi čekali u redu. Jedne prilike, zagledali se u majku. Sve je ostalo na komentarima, tek ona poslije toga više nije izlazila po vodu. Kretala se unutar kruga poznatih ljudi, oko dvorišta, nikad bez oca. To je bio posljednji put da je vidim mladu. Nježnu leptiricu. Sva se uvukla u sebe, jer opasno je unutar pustoši cvjetati. Plavci humanitarci pojaviše se nakon tri dana. Činilo se kao tri godine. Nastavili su sa opskrbom vode i prvim isporukama humanitarne pomoći.

Naše je dvorište šarena košnica, u njoj živi stotinu i dvadeset ljudi pčelica i nešto trutova, raspoređenih ravnomjereno po sobama, garažama, gospodarskim objektima. U štali su bili konji naših komšija koji su izbjegli na konjskoj zaprezi, mi blaženi u mljekari, u garaži je živjelo par obitelji, svi rodbinski povezani, i sam usred njih Živčani, kako smo ga svi zvali, bez ikoga svoga, bez jedne noge, i kako su svi pričali bez živaca. Često bi galamio i živčanio. To je njegova samoća vikala, a mi mislili, živci. 

U kući, trokatnici, u svakoj sobi, po dvije, tri obitelji, a na tavanu u dimnjacima, mrtvi golubovi koje su pronalazili moj brat i njegovi prijatelji. Mi djevojčice, igrale se praznim ribljim konzervama, one su kadice u kojima smo prale tanke trakice robice, igra se zvala: idemo se igrati Krpica. Svaka od nas potapala je u hladnu vodu  to malo krpica, imitirala naše matere u vječnom pranju veša. Nismo izmislile nijednu novu igru. Četiri mjeseca prale smo krpice u hladnoj vodi i nije nam dosadilo. 

Koristio se vanjski klozet s drvenom školjkom starog vlasnika. Svi smo imali relativno dobru probavu. I svi smo imali uvid u sve. Poneko posebno gadljiv zaobišao bi ga i pošao u kukuruze, to smo zvali miniranjem kuruza. 

Postojao je nekakav neobičan red i slaganje. Redovno čišćenje wc-a i redovno miniranje kukuruza. A izraz prnuti u šišu dobio je posve novo značenje.

Hrvatska vojska postavljala je nove slojeve žice, kao da se nas boje i više nego vojske SAO Krajine. Tu su vojno-redarstvenu akciju prozvali kodnim imenom Tuka (Turanj-Karlovac). U proširenom nazivu zvala se obrana Hrvatske od nasrtaja izbjeglica. A mi se polako kućili. Zvali su nas pobunjenicima, i nijedna nas zemlja nije željela primiti. Pa smo tu i ostali.

Naša troma gusjenica što se nije kretala ni naprijed ni nazad, pomirena je tu ostala. Život nam se nalikovao na igru kumica i sudića. Ono kad se pretvarate da pijete kavu, iako je nemate, prostrete jednu prnjicu i u mislima je podijelite na četiri jednaka dijela i svojim kumicama to na kavici pokazujete: To nam je ko fol primaća, to je spavaća, to je kuhinja. Dvorite ih iz plastičnih sudića, one srču svoju kavicu i vide te vaše sobice, identične vašim  mislima. Pijete kavicu, imitirate život. I u toj imitaciji života, shvatite da sasvim dobro živite. 

U svakom danu smo pronašli neku obavezu zbog koje bi vrijedilo ustati s paleta na kojima smo spavali. 

Robinzoni

Termiti su sve, temeljito oglodali. Jedan takav, kvrgavih ruku i klecavih koljena, živio je u Cerovcu, naselju do Slunjskih brda. Kretao se opreznošću krtice koja je upravo izronila iz sigurnosti podzemlja. Kuća mu je bila krcata raznim blagima, sve što ti srce poželi, najavljivao je već njegov glas na vratima. U jednoj sobi držao je samo posuđe. Šerpe, lonci, tepsije, od ploda do plafona, u šarenim nizovima. Moji su kupili plavu tepsiju, i vratili se, sretni kao mladenci, kad se počnu kućiti.

Termit je opskrbio izbjeglice sa suđem, posteljinom i svime drugim što nam je moglo ustrebati. Čak ni humanitarna nije zadovoljavala naše osnovne potrebe. Nismo imali para, nego oca maštovita. Krenuo je u lov na blago. Njegova su leđa bila nekako podatna pa je na njima donosio sve što je pronalazio u svojim ekspedicijama po nepristupačnim terenima izbjegličkog logora. Doprtio bi nekakvog trošnog materijala i od njega pravio, improvizirao namještaj. Materijala je bilo, i nije bilo. Kako se uzme. Ili kako se vidi. S nekog zaboravljenog prozora visila bi pokidana posivjela zavjesa, i taj krnji okrajak, bio bi sasvim dobar za naše mljekare. Mati šila i uređivala. Bila mu je partner u prekrajanju okrajaka. Reklamni slogan te male kućne radinosti tekao je ovako, otprilike: Kad se oko svikne na odsudstvo svega, poslije i u ničemu vidi mogućnosti. Oko radi posao stvoriteljski. 

Nagorjela vrata s nečije sušnice što su visjela na jednoj šarci, postala su ulaz u mljekaru. Mirisala su po dimljenom mesu i ne tako davnim vatrama. Prošao je s njima kroz sve punktove, nosio ih kao suncobran za leđima. Na mjestima gdje se dijeli humanitarna pomoć skupljao je palete preostale od podjele hrane. Postale su podnica za naš krevet. Novotarije što ih viđate po internetu, kreativni hom dizajn, to je već odavno s potpisom Juce Palajnera. S kasne jeseni prikupljao je krhotine cigle s ruševina. Oblijepio ih zemljom, ozidao furunu, malu peć u kojoj su pucketale grančice što smo dovlačili iz šume. Snop grana, svezan u svežanj, vukli smo, svaki po svojoj veličini. Prvi mrazevi izmjestili su mine iz šume. Više se ničega nismo bojali. Grane bi cestom proizvodile šištav zvuk, kao da tjeraju aveti pustoši. Gledale su nas načete zidine kuća, s te strane uz šumu nije bilo naših, nije bilo izbjeglica. Nije bilo nikoga. I ničega. Samo razvaline uspavanog naselja. I sveprisutni miris ničega. Drugi katovi kuća sručeni u prve, krov što lebdi u prazan prostor i otvorena utroba. Neko se silno prastaro more povuklo i ostavilo za sobom nasukane olupine brodova rasute po kržljavim brdima. Živjeli smo robinzonski, skupljali preostalo od brodoloma po utrobama brodova i preživjeli. Iz praznih utroba kuća izvlačili smo nemoguće, zaboravljene daskice, otpale iskrivljene eksere, zametnute šarafe, pokidane šarke. Nismo ni kopali, ni sijali ni sadili. Živjeli smo kao ptice nebeske, skupljali tuđe ostatke i tuđe viškove. Živjeli lišeni svakog suviška. Život sakupljača grančica bio je takav, da bi se i stabla, kad bi ih vidjela, pogrbljena nad svojim malim snopićima, od tuge i samilosti skršila i lomila među debljim granama. Oni bi ih onda konopcima lovili i sebi privlačili. Stabla su pucala, i nisu se žalila. Svako je krckanje topli zagrljaj. Na povratku u mljekaru izrađivali bi male snopiće, jednake dužine, orezivali u male metlice koje bi jednostavno ulazile na vrata šporeta, bez buke i osipanja. Jer sirotinja ima vremena za vezanje urednih snopića u pauzama između preživljavanja. I te su male metlice bile milostive, lagano bi i postojano dogorijevale. Posljednji oproštaj bila je sama toplina. Nije bilo dima.

Gospa od graha

Naša mljekara poprimala je konture prave kućice, u njoj na istom krevetu, specijalno dizajniranom od paleta nad jednom zajedničkom spužvom spavaju četiri medvjedića. Mati medvjedica sašila je ručno nove zavjesice za prozore, svježe očišćene daske zaostale od tuđih kuća, učvršćene su i postavljene na zidove, i one ukrašene zavjesicama i crvenim plastičnim tanjurima i bakrenim loncima iz humanitarne. Grije nas furuna, u plave sanduke iz humanitarne naša je odjeća iz Kladuše, sva pomno posložena, jer materin osjećaj za red i ovdje nas proganja. To je dobro, znači, situacija je normalna. Problem vlage ćaća je odlučio minimalizirati postavljanjem ganjka, male zatvorene drvene verande ispred ulaznih vrata. Čuvala nam je toplinu. Tu smo se i kupali. Plava banjica. Kanisteri vode. Nedostajala je još samo sveta slika koja bi nas gledala sa zidova dok zajedno jedemo hranu na izbjegličkom meniju. To su redovno tri obroka, ne držimo se stroga rasporeda, ne volimo biti robovi vremena, ali znamo ugrubo kad da se za stolom pojavimo. Hranimo se mlijekom u prahu, krompirom u prahu, supom u prahu, konzervama ribe, toliko su smrdljive da ih samo otac uspije savladati. Ikar konzerve podloga su za sarmu s ikar konzervom, za šnicle od ikar konzerve, namaz od ikar  konzerve. Ikar je naša mana sa neba. I što god drugi rekli o njemu, mi smo ga naprosto obožavali. Kad se proširio trač da su od mesa pasa, pa neki više nisu željeli pasjaka, mi bi ih od smeća spašavali. Samo ništa nije moglo odmijeniti jednu, jedinu i neponovljivu, kljukušu, koja nam je kraljica svih jela, tijesto s malo krompira, preliveno s maslom iz smeđih vojničkih limenih kutija. Kljukuša je sirotinjsko jelo poslije kojeg se osjećaš veličanstveno. U jednoj takvoj limenoj vojničkoj kutiji čuvamo bijeli grah i u njoj sakrivenu Gospu s Turnja, što smo je pronašli u izbačenom koferu popa Marjana. Na cesti, u grmlju našli smo je za naših lutanja. Marjana su prilikom evakuacije, iz našeg grbavog kraljevstva u kojem je bio u svojstvu izbjeglice iz Cetingrada, koju je debelo platio do slobodna, dakle hrvatska teritorija, ipak presreli i njega zarobili. Nakon par dana pustili. Pobacali njegove stvari, kao uteg što im ne treba. Nije im ni on trebao. Samo je puno koštao. I to su lijepo naplatili. Autonomija na izdisaju još se uspjela za popa Marjana pobrinuti. A nama je ostala Gospa u grahu. Čuvali je u grahu da je ne pronađe vojska Srpske Krajine. 

Tako se u naš prostor sveto koje je bilo odsutno, samo uselilo. 

Slušamo mali tranzistor kućni. Na šest baterija. Rijetko ga palimo, samo kad je nešto jako važno. Te zime papa je u Hrvatskoj. Mati je plakala, samo da se kući vratimo.

Došli smo iz rata, u ratom opustošeno, a svojim ćemo se kućama vratiti tek kad ih ratom opet opustoše. Nisu tako zvučale njezine molitve, ali mi smo se eto tako vratili.

OGRANIČEN NEBOM 

I danas je srijeda, topao dan
Hrabra ideja jeseni –

I ne mogu reći baš
Zašto je dan danas bitan 

Ali strašno je susretati se
Po auzlacima svijeta
Sa mrtvima:

I misliti
Izgovorljivo zlo
I smišljati odu rodu:
Istinom imeniti lagariju 

Kad mi je um
Ograničen nebom
Istim ovdje i nad Palestinom 

(2023)

GREHOTA NAM JE

Za mene odavno nije dobro ustajati
Rano, uz lomljavu neba 

Uz miruh
Hljeba što zazivlje
Glad preobučenu u novi dan: 

U svanjavanje
Neodbranjivo sjećanjem na san: 

Na oca i majku za sofrom –

O, veličanstvena
Koja nadzemaljskom se
Hraniš hranom, zanijeti sad i ti: 

Čajluči: posti –
Grehota nam je, bogme
Noćas, uz gladne u Gazi ne gladovati 

(2025)

Prometej 14.05.2025 i 16.07.2025.

Veliki pisac

Boru Stankovića sam čitao kao srednjoškolac, dakle prije više od dvadeset godina, a vraćao sam mu se rijetko, uglavnom ako bi me put nanio na neku njegovu kraću prozu. Ovih sam dana, čitajući Borinu biografiju Ranjav i željan koju je napisao Robert Hodel, ponovo pročitao Nečistu krv i pozamašan broj njegovih pripovijetki. U sjajnoj biografskoj prozi Hodel donosi Borin život od najranijih dana pa sve do piščeve smrti, s akcentom na djela, kako su nastajala te kako ih je pisac objavljivao. Ostavši rano bez roditelja, Boru je odgajala baba Zlata, očeva majka koja je bila rado viđena gošća na sijelima po Vranju gdje bi vodila i malog Boru. Svadbe kakvih je puno u Stankovićevoj prozi, ambijent su kakvom je pisac kao dječak nerijetko puta svjedočio. Sve Borino je najprije proživljeno pa onda napisano; mnogim svojim likovima Stanković nije ni ime promijenio zbog čega su neki od njih zahtijevali udio u tantijemama. Posebno je zanimljivo vidjeti kako je ondašnja kritika percipirala Boru Stankovića koji je pisao na dijalektu Vranja i bio nerazumljiv mnogim Beograđanima. Svi su mu imali nešto prigovoriti, ali bi na kraju svojih tekstova redovno priznavali da se radi o piscu koji nosi nešto opojno i autentično. U svom tekstu Meša Selimović piše: Stanković je imao i mana. Njegova kompozicija nije uvijek dobra… Ponekad je bio nestrpljiv i nije dorađivao izvjesne likove i izvjesne situacije, a bio je prilično nemaran prema svom izrazu. Pa ipak, to je samosvojan, originalan, osoben i svjež pisac, čija će djela, a naročito Nečista krv, zadugo ostati među najboljim u našoj književnosti. Ili ove riječi Pavla Popovića u njegovoj Jugoslovenskoj književnosti: On je odista jak. Ima razvijen posmatrački dar, i ima poezije. (…) Ali on vrlo prenebregava formu, stil, jezik, kompoziciju, harmoniju, u vremenu kad se na to veoma pazi. Spomenuta Popovićeva knjiga je izašla u Kembridžu 1918. godine što je bio jedan od razloga da se Stanković vrlo kasno učvrsti u engleskom govornom području.

Mnogo je detalja koje njemački slavista izdvaja iz piščevog života i ovaj bi tekst mogao biti sačinjen samo od toga. Recimo, Bora je često kasnio sa svojim tekstovima pa bi ga urednici časopisa čekali. Iz pisama kakvih je više u Hodelovoj knjizi, vidljivo je da se Stanković često pokušavao opravdati i od urednika iskamčiti sljedovani mu honorar. U jednom takvom pismu on piše kako je neku svoju prozu morao popravljati nakon što ju je vidio prekucanu. Jednostavno je novi slog osvijetlio tekst i on je u njemu vidio nedostatke koje je (ne mogavši odoljeti) pokušao otkloniti. Čak će reći kako je ta njegova potreba za popravljanjem kao napast koja ga nikada ne napušta, te kako će uvijek, koliko god na tekstu radio, imati šta doraditi. Stanković je pisao stihijski, samo onda kad bi bio nadahnut, u sobu se iznenada zatvarajući i na po nekolika dana. Nakon pisanja je padao u melanholiju od koje bi se liječio alkoholom. Hodel donosi i pregršt anegdota vezanih za Borine pijanke. Ne podnoseći samoću, Bora je znao kući dovesti poznanike ili prijatelje i s njima se danima opijati. Gosti bi na kraju iz piščeve kuće morali uteći. Bora im je znao u nekoliko navrata sakriti obuću kako bi ih što duže zadržao u svojoj blizini. A to je tako dječački i dirljivo…

Iako bi, ponavljam, najlogičnije bilo da ovo bude tekst o Hodelovoj biografiji koju je objavila Laguna i koju vam ovim putem toplo preporučujem, ipak ću spomenuti i jednu Stankovićevu pripovijetku koju sam ovih dana pročitao. I Andrić je Stankovića hvalio, u jednom je razgovoru rekao kako neke Borine pripovijetke povremeno uzme pa ih pročita, baš kao što s police povremeno dohvati neki komad Tolstojeve proze. I baš su mi te Andrićeve riječi bile kamen spoticanja preko kojih sam pao u groznicu čitanja Stankovićevih pripovijetki između kojih ovom prilikom izdvajam pripovijetku Oni, napisanu 1901. godine.

Priča započinje ulaskom pripovjedača na kapiju neke kuće. I tek što je ušao, ugleda ga žena koja se upravo pripremala precijepiti drvo na cjepalu. Pokazujući na sobu u kojoj leži njen muž, Marika će kroz plač: Hoće Mita da nam umre. To kako Borin lik progovori u ovoj pripovijetki, uzeto je iz stvarnog života i samo udjenuto u tekst. Čitatelju je nakon ovoga mnogo toga već jasno: u sobi je težak bolesnik kojeg njegova nesretna žena dvori i koja se silno obradovala gostu što je hastu došao obići. U kući u kojoj je ozbiljan bolesnik, atmosfera je u pravilu sumorna pa je svaki dašak izvanjskog svijeta dobrodošao, i to više zbog ukućana nego zbog samog bolesnika. Teško nam je zamišljati prošlost, ali zato je tu književnost da nam u tome pomogne. Sa ovom Borinom pripovijetkom sebi sam rastvorio prošli svijet i razmišljao o bolestima koje su na kuću padale kao najveći mogući teret, toliko velik da je mnoga ognjišta gasio. U vrijeme prije antibiotika, kad se umiralo i od najbezazlenijih infekcija, ljudi su jedni drugim mogli pomoći jedino obilazeći ih s ponudama. Dolazak posjete bio je od velike važnosti, tad bi sumorna kućna atmosfera natopljena jaucima i šutnjom dobila neke boje i činilo bi se da bolesnikova bolest nije konačna stvar, da nade možda, ipak, ima.

A „oni“ po kojima se priča zove su ustvari Mitini roditelji. Najprije njegova majka, “aba” kako je Marika zove, koja oko bolesnog sina oblijeće kao pčelica. Čas mu popravlja jastuk na koji ovaj neće ni lakat osloniti, čas mu guli krušku od koje neće ni okusiti… Jer mu nije ni do čega. Pa ga onda pred gostom kuraži, kao nije to ništa, običan nazeb. Pa krivi vrijeme, rukom pokazujući na prozor, a iz prozora bije čista milina: Osvojila prolet. Rascvetale se kajsije, izbila trava, drveće došlo mokro i nabreklo tek što ne pukne i zazeleni. Aba je ohrabrena posjetom njenom sinu, jer onaj koji dolazi, bit će da ne vjeruje u bolest od koje ovaj boluje. U trenutku se pred vratima začuju veliki koraci i majka prozbori: Otac ti! Dok otac ulazi, bolesni i iznemogli Mita se muči da ga, kakav je običaj, dočeka na nogama. – Sedi, sedi, kaže otac koji se potom pravda da je samo onako svratio, da se njegov posjet slučajno ne protumači kao briga za sinovo zdravlje.

Soba u kojoj je Mita, mala je i oni su u nju navukli svega i svačega, da im je pri ruci ako njihov bolesnik šta od stvari iz kuće zaište. Okolo su čanci s ponudama koje je donosila mnogobrojna rodbina, iz većine samo po nešto uzeto, zatim puno čaša i staklica, s lijekovima i rakijom… Naravno, u kući se osjeti ustajalost vazduha jer se prostorija rijetko otvara, a i kad se otvori, tada svi oči iskolače na onoga koji ulazi ili izlazi, tražeći tako da što prije vrata zatvori. Da slučajno plamičak svježine ne lizne bolnika i zada mu smrtonosni udarac. Kad se nema lijeka za boljku, onda se za sve okrivi nazeb pa ga se klofa ispraznim razgovorima kojima se ima za cilj umirućeg bolesnika odvratiti od ružnih misli. Posjeta bolesniku dođe kao nada, čak i najbolesniji u trenucima posjete ne vjeruju u vlastitu smrt. Posjeta je ustvari jutro kojim nakratko napukne sumrak života.

A najdirljiviji je sam Mita, njihov bolesnik, kojeg su obukli u najljepše ruho – nadajući se da će tako bar malo pokolebati smrt koja ga neumoljivo uzima. Jedino što je bos, inače je u bijelim čarapama, ogrnut nekom starom, valjda materinom mu, kolijom. Stegnut, opasan novim pojasom u novim čakširama, u takođe novom i do grla zakopčanom mintanu, iz kojeg je virila čista bela košulja, te mu njegov mek, izbolovan vrat nežno obavijala… Ošišan, obrijan i obučen, u tom stajaćem odelu izgledaše kao da će na pričest, u crkvu. Samo su mu nogavice na čakširama bile otkopčane, jer su i noge od bliske smrti već počele da mu otiču. – Eh, bre Mile!, iznenada će Mita posjetiocu. – Ne boj se, Mito, ništa nije!, ovaj ga tješi. Ali on kao da se brzo pokaja za tu svoju malodušnost, i ućuta. Opet obori glavu i samo što prošapta: – Ne bojim se ja. I strepeći da ko od njegovih ne naiđe, pokazujući na vrata, brzo dodade: – Ne žalim sebe, ali oni… A vidiš kakvi su!

Oni su priča o dvoje roditelja koje će uništiti smrt jedinog im sina. U četvrtom činu/poglavlju, kad Mita bude mrtav ležao, nad njim će se u jednom trenutku zaustaviti njegov otac i mrtvog ga upitati, skoro ga optužujući: Mito, sinko, što bre ovo s nama uradi? Sva Borina proza do koje sam došao, tužna je, a ako negdje i izleti kakva humorna scena, to je slučajno, baš kao što se slučajno dogodila i u životima o kojima je Borisav Stanković pisao. Još jednom vas pozivam da pročitate biografiju ovog velikog pisca, a zatim sve Stankovićeve pripovijetke do kojih budete mogli doći. I sami prosudite zašto je Bora Andriću bio prvi uzor; i ne govorimo da smo čitali Stankovića ako smo čitali tek Nečistu krv kao lektiru. I ono malo što smo tada bili u stanju uhvatiti, u nama su ugušili srednjoškolski profesori književnosti.

Dobar je put do književnosti preko biografija pisaca, pogotovo ako su biografi talentovani pisci kakav je Robert Hodel. U jednom razgovoru Bora Stanković priznaje da ne ide u pozorište, jer ne želi da prima tamo neke utiske i zbunjuje samog sebe. Pisac je uvjeren da nikada ne bi napisao Koštanu, tu najizvođeniju predstavu u historiji srpskog teatra, da je odlazio gledati druge predstave. Neću baš da gledam ni Šekspira i da se ugledam – njegove su riječi. I to je u redu, jer izgovorio ih je genije. Nesretni genije kojeg, nesretnici, nismo dovoljno čitali.

Gazda Mladen

Nedovršeni roman Bore Stankovića Gazda Mladen, čini se kao njegov najličniji tekst, da ne kažem najbolji. Ukratko, priča je to o jednoj trgovačkoj porodici iz Vranja čija „glava“, Mladenov otac, naprasno umire pa njeno kormilo preuzima mladi mu sin. Prvi i najteži korak jeste uvjeriti čaršiju da će Mladen u poslu biti odgovoran i istrajan, te da se neće kao mnogi mladi, našavši se u sličnoj situaciji, odati piću i kurvaluku i tako srušiti sve ono što je otac gradio. Poslije, kad se Mladen izbori za svoju poziciju među trgovcima, njegov rad će nadgledati baba Stana, očeva majka. Svaki će dan dolaziti u dućan i tamo sjediti dok Mladen bude usluživao, nikada se pred drugima ne miješajući u unukov posao, a sve kako bi pomogla njegovom autoritetu da se osamostali i sam nastavi rasti. Mladen će vremenom postati jedan od najuglednijih trgovaca, poštovan čak i među onima koji su drugovali s njegovim ocem. U tome su zasluge mnogih, kao i Mladenova koji se trgovini i poslu posvetio do te mjere da je zanemario sebe. Međutim, kontekst je taj koji je Mladena gurnuo u isposnički život, a kontekst je porodica sama, dakle svi oni stričevi i stričevići, tetke i tetići, braća i bratići – svi čija egzistencija zavisi od statusa porodice za koju su vezani i kojoj je Mladen potreban kao glava dostojna poštovanja jednog šireg konteksta, onog što ga čine čaršija i sela u kojima žive oni koji će s Mladenom poslovati, koji će, dakle, do Mladena držati kao do vrijedna i poštena. Nakon smrti Mladenovog oca, oko mladog gazde oblijeću mnogi članovi porodice, trudeći se da ne budu nametljivi ali da svakako na neki način doprinesu ustoličenju mlade glave na prijestolje od kojeg zavise.

Baba Stana je čuvarica kuće i kod nje su ključevi od prostorije gdje je hrana, njojzi Mladen, baš kao što je činio i njegov otac, donosi pazar i pravda joj ono što je dao na veresiju. Mladenova majka je poput sluškinje koja se povija pred babinim i Mladenovim autoritetom, pazeći da im ni sjen ne zgazi. Ona vodi računa da uradi sve onako kako bi htjela baba, taj mrki autoritet koji porodicu povezuje sa tradicijom i prošlošću. Prisustvo babe Stane je intenzivno i ustrajno, ona je utjelovljenje prošlih, mrklih vremena; ona je iskustvo koje je neophodno za preživljavanje u vremenima s kraja devetnaestog stoljeća kada države nema onoliko koliko ima porodice. Dok razmišljam o baba Stani na pamet mi pada citat koji u svojoj knjizi Prema jezeru donosi Kapka Kasabova, a čija je autorica Rebecca West. Pišući o vlastitom identitetu Kasabova propituje svoje pretke čijih autoriteta sjen osjeća na sebi. Da bi bila jasnija, posluži se riječima koje je West napisala vidjevši fotografiju starice na zidu kuće bračnog para iz Novog Sada. Na fotografiji je odavno pokojna starica, domaćinova majka, a koju autorica vidi ovako: „Ta žena što sjedi s bijelom maramom na glavi, oklopljena krutom vunenom odjećom, odisala je golemim autoritetom i golemom tugom Bogorodice. Bila je upraviteljica zemaljskog života, donijela je svoju djecu u taj prostrani zatvor i njezino je lice govorilo da dobro zna kako će gorak kruh jesti u zatočeništvu.“

Mladen će svoj život potrošiti tako što će predano odlaziti u trgovinu i tamo raditi posao koji je naslijedio od oca. Uredno će baba Stani predavati novac, nakon večere lijegati u uredno, prema babinim uputama spremljenu postelju. Zbog posla, zbog gazdinstva na čijem je čelu neće oženiti jedinu ženu prema kojoj je nešto osjećao. Jer ona neće imati miraza i onda bi brak s njom bio potencijalno ugrožavajući za bogatstvo Mladenove porodice. Umrijet će kao strog, strahopoštovan, ali ranjav i željan… Od porodice žrtvovan.

Postavlja se pitanje kolika je odgovornost gazda Mladenova za patrijarhat čije je oličenje postao. Je li on ustvari žrtva okolnosti unutar jednog sistema, neko koga su, postavivši ga na pijedestal, učinili neupotrebljivim. Porodica je kao košnica sa jasnim pravilima kojima se svi moraju povinovati. Jer Mladen nije uživao u svom autoritetu, pogotovo ne u tome da su ga se svi ustručavali. Kad jedan od rođaka pred Mladenom zaplače iz straha, Mladenu se smuči nad samim sobom, nad tim u šta se pretvorio. Jer Mladen u mladosti nije bio neko koga bi se ljudi bojali, takvim ga je učinila porodica kojoj je strah neophodan da bi preživjela. Strah koji se osjeća pred glavom kuće je kao abažur na lampi oko koje se okupljaju ukućani, nešto skoro pa religiozno.

Mladen me je podsjetio na jednog gazdu kojeg su u njegovoj porodici svi zvali babom (ocem), uključujući i njegovog brata. Kao mali, često sam boravio u njihovoj kući, među mnogobrojnim članovima tog velikog seoskog domaćinstva. Ništa mi nije bilo draže kao napiti se hladne vode iz njihove bukare, pa čak i ako bih bio zadnji u redu, dakle šesnaesti. Često bih u njihovu kuću znao banuti i zateći same gazdu i ženu, u vrijeme dok su ostali u polju, i pomisliti kako je njima u njihovoj familiji najbolje: njemu jer je gazda, a njoj jer je gazdina žena. Tek poslije, nakon što završi rat u kojem će gazdu ubiti, shvatit ću važnost i veličinu njegove uloge kao glave. Njihovoj mnogočlanoj porodici nakon rata nikada više nije krenulo onako kako im je išlo do rata, dok je on upravljao domaćinstvom. Jednom je jedan od članova njihovo stanje prokomentarisao riječima: Sve bi bilo lakše da je babo preživio. Isti onaj babo kojeg sam zaticao u kući kako sa svojom ženom pije kafu dok ostali hrmbače. Ali nije bilo tako, on je tu bio zato što ga je ta pozicija zapala, a ne zato što se za nju izborio ili je se na nepošten način dočepao. I on je, kao i ostali, bio žrtva sistema košnice u kojoj se našao rođenjem. Tako nekako je bilo i s gazda Mladenom – kojeg nam ne preostaje ništa drugo nego žaliti…

Nećemo puno pogriješiti ako kažemo da je patrijarhat kao sudbina, kako za one koji su unutar njega tlačeni, tako i za tlačitelje. Sistem porodice s kraja devetnaestog stoljeća zadržao se do danas i mi se trudimo da ga odbacimo kao jedan primitivan oblik života. Danas imamo države pa nam autoriteti oko kojih se skupljaju porodice nisu potrebni. A kad patrijarhat jednom umre, dugo ćemo zračiti ovu našu prostoriju kako bismo istjerali zadah koji će za njim ostati. Baš kao što su gazda Mladenovi dugo zračili sobu nakon što je umrla baba Stana. Takvi prostori, i kad ih prozračimo, ostanu nekako sjenoviti. Kao da se u njima nešto za svagda naoblačilo.

stajala sam na prozoru a onda je pored njega proletio jedan dan. pa još nekoliko njih. proletio je i tjedan, mjesec i godina, desetljeće. i stoljeće. stajala sam i gledala kako sve to leti pa sam požurila malo. 

u kvartu se otvorio veliki lijepi dućan s reakcijama. sve su bile prave i autentične. ekskluzivno zapakirane i osigurane biološkim alarmnim sustavom koji reagira na slabosti. financijske slabosti su jako neugodne a emotivne skupe, još ako su neprikladne. može sve propasti. gotove reakcije su pouzdane, provjerene i vrlo efikasne – pomažu u susretima i razgovorima. ponekad dovedu i do prijateljstva, ali to nije zajamčeno njihovom garancijom.

kad smo nekad bili turisti, obilazili smo različite zemlje. nismo ništa vidjeli zapravo jer smo putovali kao ogledala u kojima su se zrcalili krajolici. bili smo glatki, srebrni egzaktni. slike su živjele na našoj površini i brzo su se mijenjale. čuvali smo ih u vanjskim memorijama kao uspomene. na sretne trenutke s putovanja.

sreću smo zamišljali i čekali. katkad bi se ona dogodila na sasvim subverzivan način pa bi onda poslije bili dvostruko tužni: zato što je prošla i zato što je nismo skužili kad je bila tu. često se tako događalo. vrlo često.

onda smo mahnito slikali, slikali i slikali. neki su slikali samo sebe. 

gledali smo slike, a bili smo ogledala. jednoga dana, reakcije su potpuno nestale. 

slike su pobijedile. bili smo posve sami.

a onda se otvorio taj dućan.

pojavila se nada kako ćemo se, opet, sresti.