O Vuku ćemo, zaista, u onoj srpsko-indijskoj fusion krčmi u tvom kraju, i to barem iz dva razloga: Vuk je previše tvoja tema da bih se o njoj odvažio s tobom napismeno raspravljati. Ali reći ću samo dvije stvari: Vuk je živio u prvoj polovini devetnaestog stoljeća, kada je svaka nacionalna svijest, svejedno gdje, u kom europskom plemenu, imala obrise velikonacionalnog i, iz današnje perspektive, uzurpatorskog projekta; i drugo, Vuk, za razliku od Shakespearea, upravo zato nije naš suvremenik. Tko god ga doživljava suvremenikom naprosto je budala. A što se tiče toga tko je kome, da tako kažemo, stavio jezik u usta, rekao bih da u našem slučaju nije nitko nikome, iz jednostavnog razloga što je prvo bio jezik (ili jezici), a tek su se zatim, na način po svemu sumnjiv, formirale među južnim Slavenima etnije, pa nacije. One nisu nastale na osnovu kulturnih, dakle i jezičkih razloga, nego po razlici u vjeri i Crkvi. Rođenju nacija na Balkanu pridonijela su, premda ne presudno, granice između velikih imperija, geografska konfiguracija, rijeke, planine itd. I to je sve. Tako je, barem u međusobnim razlikama, nastao jedan plitak i krvav svijet.

Da, u pravu si, Hrvatska je opet nadsrala Srbiju. Na mom malom slučaju, koji je, naravno, kao što to uvijek biva, dio nekoga većeg slučaja, ili većeg sranja. No, u čemu se sastoji hrvatsko nadserivanje? O tome moram naširoko.

Dakle, sjedimo tako mi u ljetni dan ispred caffea uz Frakturinu knjižaru, među nekim finim svijetom, u jednom od onih zagrebačkih ambijenata koji se tebi ovdje znaju svidjeti, a na koje ni ja nisam imun, i uspijevam ih još uvijek vidjeti očima nekog tko se u Zagrebu nije rodio, niti je formativne godine života u Zagrebu proživljavao. To su ona mjesta koja po svemu, ne samo slikom, scenom i prizorom, podsjećaju na ambijente bilo kojeg ozbiljnog europskog grada: Krakova, Beča, Heidelberga, Pariza, Arlesa, Trsta… nabrajam i velike, i male, ali sve ozbiljne gradove. To nešto što čini takav ambijent osjeti se u mirisu i zvuku, u onoj specifičnoj finoj tišini, koja se od naših zavičaja razlikuje, rekao bih, gotovo dramatično. I tako mi tu sjedio, gotovo anesteziranih živaca, opuštenih svih mišića, pijemo neku mentom i sirupom savršeno dorađenu limunadu s ledom, kadli nailzi jedan stariji par s psom. Ja se s milinom zagledam u psa, jer pse volim i u svakoj sam prilici otvoren prema svim psima, kad li se gospođa odvoji od gospodina i psa, unese mi se u lice i izgovori: Govno! Biva, želi mi reći da sam ja govno. I tu ja ostajem potpuno razoružan, jer su mi živci prethodno već anestezirani i opušten sam do tuposti, tako da gospođu nisam u stanju obasuti i blagosloviti širokim repertoarom svojih balkanskih prostakluka, niti je obnevidjeti najmračnijim sadržajima svoje duše. Samo sam Anu zbunjeno i pomirljivo pogledao, ali ona je već skočila, grabeći mobitel, i potrčala za gospođom da je fotografira.

Odavno, naime, Anu frustrira kad god javnim ne učinimo situacije u kojima nam se ovakvo što dogodi u javnom prostoru. Nego, da uslika počiniteljicu, pa da je uz prigodni komentar stavimo na fejsbuk. No, dok je gospođu fotografirala na javnom mjestu, tojest nasred ulice – što po zakonu nije zabranjeno, kao što takvu fotografiju po zakonu nije zabranjeno ni objaviti, pogotovu ako si novinar, a Ana je novinarka – gospođa ju je fizički napala, pokušavajući joj mobitel istrgnuti iz ruke. Kako je slabija od Ane, koja je ipak dobro utrenirana cura sa sela, nije joj uspjelo. Ali Ani bio je, ipak, priličan problem otresti je sa sebe. Nije je smjela udariti, niti srušiti na zemlju, jer tek tu bi nastali belaji. Na kraju, neočekivana je pomoć, u vidu razumnog obraćanja, stigla od slučajne prolaznice, sredovječne strankinje (kad kažemo strankinja, uvijek mislimo na osobu iz Austrije, Njemačke i sl.), pred čijim je nastupom agresivna gospođa pobjegla svom gospodinu i psu, koji su (srećom) bili negdje zaostali, jer se psu, pretpostavljam, pripišalo.

I tako je, kao nekom čarolijom, nestalo onog mirisa i zvuka, onih boja i oblika, koji su caffe ispred kojeg sjedimo, knjižaru i ulicu – nekadašnja Radišina, pedesetak metara od ulaza u zgradu u kojoj su Krleža i Bela proveli Drugi svjetski rat – činili tako ugodno i zaštitnički europskim. Sjedili smo i dalje, pili svoje limunade, ja sam već pisao fejsbučni komentar minulog događaja, Ana ga je postavljala na moju stranicu, ali sad se već osjećao miris kanalizacije (kao da je nepoznata gospođa odnekud dozvala govna), mirisi olova i hrđe, truloga lišća i ljudskog znoja, a odnekud kao da se čuo i vonj lošeg roštilja. Onog Zagreba koji volim čarolijom je za taj dan nestalo.

Objava na mojoj fejsbučnoj stranici doživjela je veliki odjek. Mnogi su razlozi tome, pa krenimo od onih formalnih i tehničkih. Kako moja službena (autorska) Facebook stranica već dugo postoji, i vrlo smo aktivni u izlaganju mojih drugdje objavljenih autorskih sadržaja na njoj, te u izlaganju ajfelovog mosta, kao našeg malog kućnog web časopisa za književnost, tako se na njoj okupilo već 98 hiljada pratitelja. To je mnogo, naročito ako se zna da se bavimo književnošću, umjetnošću i inim ezoteričnim i hermetičnim društvenim temama, od kojih opća publika društvenih mreža bježi kao od otrova. Pritom, mi je i dodatno potičemo na bijeg, jer blokiram i čistim svakoga za koga procijenim da mu nije na mojoj stranici mjesto. I nisam u tome ni strpljiv, ni velikodušan, ni ispunjen vjerom da se ljudi mogu opametiti i obrazovati. Uz tih 98 hiljada potencijalnih posjetitelja – od kojih je dio, vjerujem, i mrtvih duša (simbolički mrtvih, dakle neprisutnih) – algoritmi nam još namru i dovedu varijabilan broj druge društvenomrežne čeljadi, koju katkad blokiram, a katkad se pretvori i u stalne pratitelje. I još da napomenem: nikada nismo bustali stranicu, nismo Meti plaćali bolju vidljivost, niti smo kupovali pratitelje. Također, nismo se držali ni uputstava kako da povećamo svoju vidljivost, nismo baš puno komunicirali s pratiteljima, nismo objavljivali kratke video priloge, nismo sudjelovali u kojekakvim društvenomrežnim igricama, nismo se bavili društvenim aktualnostima, nismo se kačili na kolektivne afekte i raspoloženja virtualne svjetine itd.

Ovo sve navodim samo da bih naglasio da objavljivanje nečega relativno zapaljivog – vrijeđanje i fizički napad! – pred publikom od tako okupljenih 98 hiljada ljudi, plus algoritamski bonusi sačinjeni od slučajnih i manje slučajnih prolaznika, djeluje prilično upečatljivo. Naročito ako se zna (jer i o tome statistika uz Facebook stranicu postoji) da je naša publika izrazito mješovita i regionalna. Samo ću ti navesti kako je trenutno raspoređena po gradovima: Zagreb 25,9 posto, Beograd 23,6 posto, Sarajevo 20  posto. Većinski, skoro dvotrećinski, publika moje stranice je ženska, a strašno je zanimljiva starosna statistika: oni koji imaju između 45 i 54 godine čine 31,3 posto pratitelja; između 35 i 44 ih je 22,6 posto; između 55 i 64 ih je 19,9; preko 65 godina ima ih 15,1; od 25 do 34 ih je 10,1 posto; između 18 i 24 ih je 1 posto. (Ovo je i važno, i zanimljivo, jer se, možda, ne tiče mene, a prilično jasno demantira bulažnjenja o odumiranju književne publike, kojima sam i sam katkad znao podleći. Pa kad sabereš, čak 65 posto pratitelja moje stranice mlađe je od pedeset godina. Netko će reći da stariji nisu na društvenim mrežama, što za gradski svijet nije tačno. Ili može biti upravo onoliko i onako tačno koliko je tačno da mlađi nisu na Facebooku, nego su na Instagramu, TikToku…)

Dakle, mi smo anonimnu gospođu koja se meni unijela u lice i izgovorila – Govno!, a Anu fizički napala, s njezinim fotografijama izložili na mojoj fejsbučnoj stranici. Dočekalo ju je zgražanje, često izraženo i politički nekorektnim jezikom društvenih mreža, ali i utvrđivanjem što je dopušteno u suobraćanju s ljudima, naročito onim poznatim, a što dopušteno nije. Recimo, nedopustivo je na lijepoj i tako europskoj zagrebačkoj ulici nekoga na neregularan način istjerivati iz osjećaja da se nalazi na lijepoj i tako europskoj zagrebačkoj ulici. Ako to već činiš, izlažeš se riziku da će te oni koje si pokušao/la ponižavati i maltretirati izložiti pred 98 tisuća pari očiju. Što, naravno, nije problem ako si uvjeren/a u ono što činiš, ako se inače u životu lažno ne predstavljaš i ako imaš obraza da ponižavaš i maltretiraš ljude koji iz nekog razloga nisu pod zaštitom zakona i policije. A nisu, zato što ih policija, zato što su to upravo oni, neće štititi, i zato što sudovi, zato što su to upravo oni, nikada neće presuditi u njihovu korist i protiv onih koji ih ponižavaju i maltretiraju. 

Nakon kraćeg vremena, vijest o agresivnoj gospođi, kao i njezine fotografije, preuzete s moje stranice, objavili su i neki internetski mediji u Hrvatskoj i Bosni. Tada su se odnekud, iz dubine općeg mraka, pojavili njezini branitelji, što u komentarima ispod naše objave, što na drugim fejsbučnim zidovima, što u desnim internetskim medijima, tvrdeći da smo Ana i ja ustvari napadači, a gospođa je žrtva. Ona je, naime, samo izrazila svoje mišljenje o meni, a mi smo je protuzakonito fotografirali i objavili na mojoj stranici, sve uz prateći tekst. Prema hrvatskome zakonu, kao ni prema zakonima ijedne zemlje na svijetu, fotografiranje punoljetne čeljadi na javnim površinama nije protuzakonito, kao što ni objavljivanje fotografija punoljetne čeljadi na javnim mjestima, u medijima i na društvenim mrežama, nije protuzakonito. Kada bi drukčije bilo, u novinama ne bi mogla biti objavljena nijedna fotografija snimljena na ulici, na stadionu, u koncertnoj dvorani, na javnome prostoru. Međutim, desničari su i desni hejteri munjevito stvorili narativ, uspostavili su legendu, i krenuli drviti o tome da smo Ana i ja napali nedužnu zagrebačku gospođu, samo zato što ona ima svoje mišljenje. 

Pet dana kasnije događa se nešto što će u prošlost potisnuti slučaj s agresivnom gospođom. Na zidu nebodera u kojem već dvadeset i dvije godine živim dočekuje nas ovakav grafit. Crnom bojom: “Jedne kolovoške noći/ Miljenko neče dobro proći! A ispod plavim: “Naša država/ naša pravila”. Tu započinje ono ozbiljno sranje, ali smo još daleko od tačke u kojoj će Hrvatska, kako si ti lijepo rekao, nadsrati Srbiju.

Fotografiram grafit, Ana vadi kompjutor, i sjedamo u auto, gdje postavljamo novu objavu, koja će, to mi je, naravno, odmah jasno, pokrenuti javni i medijski uragan koji neću imati pod kontrolom i za koji tog trenutka zaista nisam siguran na koju će se stranu okrenuti i što će raznijeti, polomiti i pokrenuti. Ali, naprosto, moram stvar učiniti javnom da me, simbolički ili stvarno, ne bi progutao mrak. 

Crni dio grafita je prijetnja, izrečena nemuštim stihovanjem, pokušajem da se progovori u desetercu, ali prvi je stih u osam, a drugi u devet slogova. To je ako saberemo sedamnaest slogova, ali tako raspoređenih da se ne mogu razlomiti ni u pošten haiku. Zanimljiviji je, međutim, dodatak u plavoj boji: “Naša država/ naša pravila”. Republika Hrvatska je, dragi Basara, ustavna demokracija. Njezin Ustav je, navodno, solidno pravnički koncipiran, ali – za razliku, recimo, od njemačkog Ustava, nije literarno dojmljiv. Ali je svakako zanimljivo pročitati Izvorišne osnove Hrvatskog ustava, koje ti ovdje opsežno citiram, jer ti mogu biti važne:

“Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:

– u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću;

– u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću;

– u Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću;

– u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji;

– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije;

– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712;

– u zaključcima Hrvatskoga sabora godine 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskog naroda;

– u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz godine 1712;

– u odluci Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške monarhije;

– u činjenici da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918.), poslije (3. listopada 1929.) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao;

– u osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji;

– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963-1990.).

Na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkoga sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod, na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost. Novim Ustavom Republike Hrvatske (1990.) i pobjedom u Domovinskom ratu (1991-1995.) hrvatski je narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.

Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te općeprihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskog naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnog svijeta.

Poštujući na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.”

U Hrvatskoj iz ovako postavljenih Izvorišnih osnova Ustava čovjek bi se, je li tako dragi Basara, s veseljem odvažio živjeti. Istina, zasmetala bi mu nepotrebna baroknost u nizanju povijesnih i mitološko-povijesnih elemenata, ali to je već kič malih naroda, naročito ovih naših balkanskih, ali ne bi to nikako bio razlog da svesrdno ne prihvatimo ovakvu Hrvatsku. Ne bi čovjek mogao biti oduševljen ni nabrajanjem “autohtonih nacionalnih manjina”. Najprije, svatko bi dobronamjeran tražio i nalazio način da iz skupine pobrojanih nekako izdvoji Srbe. Ako već njihova ustavna konstitutivnost stvara tjeskobu kod pripadnika malog naroda, i ako je – pogotovu nakon rata iz 1991, premda su ovakve Izvorišne osnove postavljene prije tog rata – Ustav Republike Hrvatske postao pretijesan za konstitutivna naroda, Srbi su svejedno morali biti izdvojeni u zasebnu rečenicu, trebala im je biti nađena zasebna formula. I to ne primarno zbog eventualno povrijeđenih srpskih osjećaja, nego zbog same povijesti Hrvatske, te zbog uloge koju su hrvatski Srbi imali u njezinom stvaranju. Također, u tom nabrajanju fale barem dvije autohtone nacionalne manjine: Muslimani (kako je njihova autoidentifikacija glasila 1990. kad je Ustav pisan, a kasnije Bošnjaci), te Romi. No, i to bi se dalo popravljati i mijenjati.

Ono što, međutim, Izvorišne osnove Ustava Republike Hrvatske čini čovjeku neporecivo prihvatljivim, i što dubinski određuje prirodu i smisao Republike Hrvatske je konstatacija da se njena državna suverenost očituje u “u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963-1990.)”. Dakle, ne samo da se Republika Hrvatska poziva na ZAVNOH i na stečevine (tako je hrvatskije kaže – tekovine) jugoslavenske narodnooslobodilačke borbe, i na sve socijalističke hrvatske ustave koji su potom uslijedili, nego postoji ta dramatično važna formulacija: “nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske”. Dakle, ako ćemo po Ustavu Republike Hrvatske, ili ako ćemo se držati Ustava Republike Hrvatske, onda su bit ove zemlje i smisao njezinog postojanja na zemlji ostvareni ne nasuprot Jugoslaviji, nego nasuprot samom “proglašenju Nezavisne Države Hrvatske”, čijih se stečevina ovim ustavotvorac vrlo temeljito i u potpunosti odriče. Iza tog odricanja 1990. pomalo ima i odricanja od odgovornosti za ustaške zločine, i odricanja od jednog izgubljenog rata, i pokušaj da se i Srbi, i Europa, uvjere u nešto u što ni Srbi, ni Europa baš ne vjeruju. Ali unatoč i usprkos tim dnevnim prilozima nečemu što bi se trebalo ticati dugih povijesnih trajanja, to odricanje je vrlo moćno. Ustav Republike Hrvatske 21. decembra 1990, a proglašen je dan kasnije. Premda je donesen na tada već bivši Dan armije, ponio je naziv Božićni ustav. E sad, najveća zanimljivost. Tekst Ustava napisala je Redakcijska skupina, koju su sačinjavali Vladimir Šeks, Smiljko Sokol i Zdravko Tomac. A Izvorišne osnove pisao je, pogodi tko!, lično Franjo Tuđman.

Parola “Naša država/naša pravila” navodno pripada nekim ekstremnim navijačkim skupinama, no mene je, čim sam je na svom zidu vidio, podsjetila na “Načela hrvatskog ustaškog pokreta”, tekst koji je 1. juna 1933. sastavio Ante Pavelić, i neka je vrsta nacionalističkog crno-revolucionarnog manifesta. Taj će manifest u godinama postojanja NDH i formalno zamjenjivati ustav, te će se zaista svoditi na parolu “Naša država/naša pravila”. A kada neka skupina ljudi, mimo onog što je prethodno bio formalni ili neformalni civilizacijski i društveni sistem, te mimo onog što je prethodno tradirano kao javni i porodični moral, počne vladati po vlastitim pravilima, onda samo od tankog pokrova ideologije ovisi koliko će njihova vladavina biti krvava i zločinačka. Ustaška je ideologija bila nacional-šovinistički i rasistički korporativizam. Od toga, meni se čini, ipak ne može gore i krvavije. I naravno da im ni na kraj pameti nije bilo ništa mimo ovog “Naša država/naša pravila”.

Kada smo na mojoj službenoj fejsbučnoj stranici objavili što se dogodilo, nastupilo je nešto što nikad ranije nisam doživio. Svi neovisni mediji ekstenzivno su objavili i komentirali vijest, da bi se zatim izredali, na svojim društvenim mrežama, praktično svi najvažniji opozicijski političari, intelektualci, pisci, umjetnici. Potom su, ni sat kasnije, sve to ponovili oni mediji koji to inače ne bi činili, ali je pritisak bio prejak. Izdržao ga je samo HRT, koji je ostao gluh i nijem, sve do jednog trenutka. Onog u kojem je Hrvatska definitivno nadsrala Srbiju.

Naime, u mom opisu događaja, koji smo objavili uz fotografiju grafita, na kraju sam napisao sljedeće: “Ali kako je na meni riječ, onda da kažem i ovo: premda policiji neću podnijeti prijavu, naprosto zato što nemam vremena, niti u ovoj vrsti slučajeva imam povjerenja u policiju, svaki napad na sebe i svoje bližnje učinit ću javnim. I učinit ću sve da o njemu budu obaviješteni svi koji, bilo gdje na svijetu, objavljuju moje knjige ili pišu o njima.

I još nešto: policija, kad joj prijavljujete ovakve slučajeve, uvijek upita – sumnjate li na nekog. To pitanje je ponižavajuće, ali ovaj put na njega imam odgovor. Sumnjam na predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića i na ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića.”

Premda taj finale tebi može zvučati kao hiperbola, nije o hiperboli riječ. Naime, niti se na mene pred praznim zidom nadigla inokosna budala, niti sam ja u prethodnim tjednima objavio u novinama i na webu išta što nisam objavljivao ranije, ili što bi inokosne budale moglo nasekirati, i to pod nevjerojatnom kondicijom da uopće pročitaju što sam napisao. Grafit na mom zidu pripremili su Hrvatska policija (ergo Ministarstvo unutarnjih poslova, uporno odbijajući da djeluje protiv desničarskih nasilnika, ili protiv onih koji provjeravaju društvenu klimu tako što pjevaju ustaško-koljačku budnicu “Jasenovac i Gradiška Stara”, nego im samo svojim prisustvom asistiraju, otprilike onako kako je redarstvo asistiralo samostalnim ustašama u ljeto 1941, i pripremio ga je, taj grafit, predsjednik Vlade Andrej Plenković kada je ljetos dovodio pred koncert svoju dječicu, da im Thompson udijeli svoj apostolski blagoslov, i kada je zatim sam blagoslovio i neograničeno korištenje ustaškog pokliča, i gnjevno napao kao nenarodne elemente, ljevičare i neprijatelje Hrvatske, sve kojima se baš nije svidio Thompsonov koncert. Nitko do te dvojice ljudi, profesora opštenarodne odbrane i bivšeg člana SKJ, te bivšeg pulskog vojnog pozivara, bivšeg šefa kabineta Stjepana Mesića, iz doba kada je ovaj bio predsjednik Hrvatske, te sadašnjeg ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, i predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića, djetešca iz komunističke kuće, kojemu su roditelji nadjenuli ime ruskih pisaca i najmlađega od trojice prinčeva Karađorđevića, nitko do njih dvojice nije mogao biti odgovoran za prijetnje ispisane na fasadi mog nebodera. Na onom jedinom prostoru koji je dovoljno širok i čist da se uz njega mogu strijeljati ljudi. Ali to nipošto nije trenutak u kojem će Hrvatska definitivno nadsrati Srbiju.

Taj trenutak događa se iste večeri, kada iz Vlade stiže odgovor na pitanje jedne redakcije o prijetnjama koje su mi upućene. Taj odgovor u cjelini glasi ovako: 

“Osuđujemo prijeteće poruke usmjerene protiv gospodina Jergovića.

Što se tiče njegovog ciničnog iznošenja sumnje da su ‘sporne poruke napisali premijer Plenković i ministar Božinović’, ističemo kako je sasvim izvjesno i provjereno da su upravo premijer i ministar prerušeni i pod okriljem noći išli pisati sporne poruke, kao što to i inače redovito čine.

U vezi s takvim navodima kojima se nastoji prikazati da Vlada stvara napetosti u društvu, upućujemo Vas na obraćanje predsjednika Vlade na jutrošnjoj sjednici Vlade u kojem je iznio jasan stav oko događanja u Benkovcu i Šibeniku. Vlada će nastaviti pridonositi stvaranju tolerantnog i uključivog ozračja u društvu, a isto se nadamo da će početi činiti i gospodin Jergović.”

U 7 riječi tobože su “osudili” prijeteće poruke. A u sljedećih 105 riječi me, što ciničnim izvrtanjem stvari i tobožnjom šaljivošću, što mojim pozivanjem na toleranciju i stvaranje uključivog ozračja prema onima koji mi prijete smrću, dodatno ugrožavaju, dovodeći me u još opasniju situaciju od one u koju su me doveli grafiteri. Eto, to je trenutak u kojem u Hrvatska definitivno nadsrala Srbiju. Jer ja, ipak, ne uspijevam zamisliti situaciju u kojoj bi itko od srpskih plenkovića – da ih ne spominjem po imenima, ili da ne spominjem ono srpsko ime nad svakim drugim imenom, onog čiji je brat, čini mi se, Plenkovićev imenjak – na takav način odgovarao Draganu Velikiću, tebi ili nekom trećem među srpskim književnicima, tko je jednako kao vi sklon kritiziranju vlasti. Možeš li, recimo, zamisliti da neki srpski plenković izda fetvu za provođenje nasilja ili likvidaciju Ljubomira Simovića, koji se, praktično sve do kraja života nije suzdržavao od uporne i žestoke kritike vlasti? E vidiš, to je ono čime je Hrvatska (vladajući režim, HDZ, udružena ustašija…) dramatično nadsrala Srbiju. Nedostojno je diktatora, a u kulturnim zajednicama i opasno je po diktaturu, ratovati protiv pjesnika. A ja sam u ovom slučaju samo pjesnik. To je nešto čime su se bavili Staljin i Pavelić, a u današnjoj Europi time se ne bavi nitko. Osim Andreja Plenkovića i njegove Vlade. (Inače, to da je Premijer bacio fetvu na mene, dosjetka je Slobodana Šnajdera, iz njegove briljantne kolumne na Telegramu…)

Iste noći, nakon što me je Vlada Republike Hrvatske pozvala da konačno “počnem činiti” nešto na “stvaranju tolerantnog i uključivog ozračja u društvu”, te da se time umilim svojim progoniteljima, u Novom Zagrebu se, malo dalje od mog nebodera, pojavio novi grafit, ispisan istim stilom i rukopisom. On doslovno glasi: “Sarajevo ispod Trebevića/ Povedite Daliju i četnika Jergoviča”. Tu je grafiter pokušao dopjevati čuvenu ustašku pjesmu, koju ja, naravno, napamet znam, a ti ćeš je, dragi Basara, meni za dušu preslušati na YouTubeu, jer je tamo imaš među Hrvatskim domoljubnim pjesmama. Izvornik, dakle, glasi ovako: “Sarajevo ispod Trebevića/ Bit ćeš opet Ante Pavelića/ Bosno moja, bistra suzo naša/ Pozdravlja te imotski ustaša/ Hercegovska grudo svakog dana/ Oduvijek si za Srbina brana/ Kad ustaša sa Širokog vrisne/ Biž’ Srbine, eto Nezavisne/ Sjajna zvijezdo iznad Metkovića/ Pozdravi nam Antu Pavelića/ I Andrija, vječna dika naša/ on je hrabri ljubuški ustaša/ Sad ću kleknut i molit se Bogu/ Da Srbiju pobijediti mogu/ Pobijediti, gubu otjerati/ i slobodu narodu svom dati”. Riječ je, kao što vidiš o desetercima, prostim ko pasulj, banalnim ko grah, koji se mogu urlati u formi bećarca i gange, mogu se guslati, tuliti na nogometnim utakmicama, pjevati pri klanju. Moja znanja o pjesništvu i književnosti, općenito moja znanja o riječima i njihovim značenjima, takva su da ne nalazim načina da drukčija tumačenja i konotacije, na kojima insistiranju Andrej Plenković i njegova Vlada. Mogu samo konstatirati da im je stihoklepac nemušt i nevješt, pa da bi bilo bolje da su mene platili da im sklepam deseterac, jer im je ovaj klanje razvukao u petnaest slogova. (Inače, Dalija koja mi je u petnaestercu pridružena je političarka Dalija Orešković, koji je u izjavi za jednu privatnu televizijsku stanicu branila moje pravo na život i mir.)

Policija me je nakon što su mediji objavili vijest o prvom grafitu telefonom kontaktirala, i ne osobito ljubazni me je policajac pozvao da dođem u stanicu dati iskaz. Rekao sam mu da to neću učiniti, jer je njihova dužnost goniti slučaj po službenoj dužnosti. Ja im u tome zaista ne mogu pomoći, a još i sumnjam da će oni pokazati želju da nađu počinitelja. I doista, nisu ga našli! Premda su oba inkriminirana mjesta prilično solidno pokrivena nadzornim kamerama, Hrvatska policija nije, eto, mogla otkriti tko se to bavi mojim progonom. I tu bismo, barem zasad, s mračnijom stranom priče mogli stati.

Postoji, međutim, i ona druga strana. U moju obranu su stala sva književna udruženja, kao i Hrvatski centar PEN-a. Mnogi su opozicijski, lijevi i lijevo-liberalni političari, stali u moju zaštitu na društvenim mrežama i u medijima. Zdušno su se za mene založili ljudi u novinama za koje radim. Pomoć mi je ponudilo nebrojeno mnogo poznatih i nepoznatih ljudi. Obraćaju mi se po ulici i na tržnici. Nadigao se, prilično, u moju obranu neki inače vrlo šutljivi, građanski Zagreb. Podršku su mi pružile gradske vlasti, gradonačelnik Zagreba iskazao je veliku i odistinsku brigu za mene. Kontaktirao me je predsjednik Republike Zoran Milanović. Ljude, opet poznate i nepoznate, iz Beograda i Sarajeva, iz Bosne i Srbije, neću ni spominjati. Kao što neću spominjati ni prijatelje, jer bi to onda bila neka druga priča. Ono što je u ovoj priči važno jest pitanje javnosti, društvene zajednice, ljudi s kojima nisi blizak, ali vas veže osjećaj građanske solidarnosti. Toga ovaj put nije nedostajalo, a Hrvatska se prikazala u nekom za mene dosad, možda, i nepoznatom svjetlu. Ona Hrvatska koja nije sklona uspostavi novoustaškog režima, niti onom što meni, ili bilo kome drugom, rade Andrej Plenković, njegov ministar unutarnjih poslova i njihova Vlada.

Kako su mediji prepuni reakcija i zgražavajućih i osuđujućih autorskih tekstova, koje pišu i ljudi s kojima nisam u dobrim odnosima, režim je preko svojih medija i preko obavještajnih prišipetlji, koje ovdje igraju onu ulogu koju u Srbiji igraju urednici toksičnih tabloida i infotainment televizijskih programa, osmislili su dva narativa, dvije legende, kojima me pokušavaju dalje ozloglasiti. Prvi je bizaran: sabrali su koliko su novca moji strani izdavači dobili od fonda Ministarstva kulture za prijevode mojih knjiga, i krenuli su po svojim web-toaletoidima i društvenim mrežama, te na HRT-u, širiti glas kako sam ja od Plenkovićeve Vlade dobio sve te novce. Inače, pravilo rečenog fonda je da se sufinanciraju prijevodi svakog hrvatskog pisca za kojeg strani izdavač pokaže interes, a kako je, pretpostavljaš, interes stranih izdavača za mojim hudim nedjelom popriličan, tako je Ministarstvo u kontinuiranoj nevolji… Drugi način na koji me pokušavaju ozloglasiti je mračniji: naokolo pišu, govore, na sve načine šire glas, kako sam ja sam pisao grafite protiv sebe, jer da tako reklamiram svoju knjigu. I taj su narativ, također, preuzeli i prenose ga u Plenkovićevo ime pojedini desni političari, u čemu im svima, naravno, pomaže Hrvatska policija, svojim dosljednim odbijanjem da identificira počinitelje.

Ovo drugo mi je mnogo mučnije, jer na mene djeluje retraumatizacijski. Dana, 27. svibnja iliti maja, godine 1992, dan prije mog dvadeset i šestog rođendana, pokraj reda ispred pekare, na tadašnju Ulicu Vase Miskina, koja će malo zatim ponijeti svoje staro ime Ferhadija, pao je minobacački projektil od 82 milimetra, i ubio 26, a ranio 108 ljudi. Pokraj tog sam mjesta prošao nekoliko minuta ranije, na putu do kafane u kojoj sam imao sastanak. Prethodno mi se na tom putu odvezala pertla, pa sam zastajao da je svežem. Dugo mi se po glavi vrzmala opsesivna misao o tome da bih, možda, poginuo da nisam morao vezivati pertlu (hrvatski: vezicu; dalmatinski: špigetu). Danas mislim da to, vjerojatno, baš i nije bilo tako vremenski raspoređeno. Ali najgore, najstrašnije u svemu bilo je što su s televizije na Palama iste večeri objavili da to Muslimani sami po sebi pucaju da bi okrivili Srbe. Od toga da mu govore kako sam po sebi puca čovjeku pamet staje! (Sad neću govoriti o onom drugom, jednako zanimljivom osjećaju, koji će me pratiti u ratu, a pomalo i poslije rata, kad bivam obuhvaćen pojmom Musliman, premda, eto, nisam taj. Ali i ta me resemantizacija moje osobe i mojih identiteta trajno prati, pa sam, zahvaljujući marnom radu leksikografa Velimira Viskovića i njegovih suradnika 2025. završio kao četnik, hoće reći Srbin, na zagrebačkim fasadama.)  

Zašto netko tko svakodnevno očituje svoju želju da Muslimana nestane, tko drži Sarajevo pod opsadom i svakodnevno ga zasipa stotinama granata, i strijelja ga hiljadama i desetinama hiljada metaka, govori da ta jedna granata nije njegova? Taj govor i diskurs ponovit će se u još nekoliko navrata tokom opsade Sarajeva, a da ga ja nikad neću razumjeti. E, tako posljednjih augustovskih i prvih septembarskih dana 2025. godine u hejterskim natpisima na društvenim mrežama i u režimskim web-toaletoidima možeš čitati kako sam ja sam pisao grafite protiv sebe, e da bih tako reklamirao svoju novu knjigu, a istovremeno se ispod takvih objava nižu stotine i hiljade komentara u kojima gnjevni botovi traže moje ubojstvo ili barem protjerivanje, i u kojima se nazivam četnikom, Jugoslavenom itd. Koji je smisao optuživanja žrtve za ono što joj se dogodilo? Karl Markus Gauss, austrijski pisac, nedavno govori o jednom svom poznaniku, antisemitu, koji se hvalio otkrićem da je Adolf Hitler – Jevrejin! I da je Holokaust izmislio kao jevrejsko lukavstvo da se unište Njemačka i njemački narod. Možda je to neka slična vrsta ludosti, ali znam da me je čudno tjeskobnim učinila tvrdnja da samog sebe progonim, pišući grafite po kraju gdje živim. To je susret s nekom nižom vrstom zla u ljudima, s kojom mi se još uvijek nije lako nositi, valjda i zato što se nisam s njom susretao u književnosti i na filmu.

Igrom slučaja, pojava gospođe Govno i ustaških grafitera pred mojim vratima, te Plenkovićeva fetva, zbili su se nakon prethodnoga velikog skandala. U Benkovcu, naime, lokalni su ratni veterani, uz sudjelovanje podmlatka – pripadnika lokalnih navijačkih neonacističkih skupina – zabranili jedan teatarski i kulturni festival, u čemu su dobili punu podršku Vlade Republike Hrvatske. Događajno je to izgledalo ovako: organizatoricu su fizički ugrožavali, na što je policija najprije odbila intervenirati, a zatim su toj ženi, mladoj novinarki imena Melita Vrsaljko, rekli da joj ne mogu garantirati sigurnost i da joj je najbolje da napusti grad. Mirno su ispraćali skandiranje zabranitelja Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, te urlikanje ustaškog pozdrava, a zatim su se u miru i dobrom raspoloženju družili s policijom. Sve to je, za divno čudo, i snimljeno.

Kći vođe benkovačkih zabranitelja Emily Genda je lokalna kafanska pjevaljka, naročito istaknuta u interpretacijama Svetlane Ražnatović – Cece. Društvene mreže bile su je prepune njenih interpretacija Cecinih pjesama, uključujući i pjesmu “Pile”, koju je srpska udovica posvetila Arkanu. Madame Emily je, prije nego što je postala pjevaljka, izbačena s policijske akademije, jer je cimericu muslimanku zlostavljala Thompsonom, a po školi je crtala ustaško znakovlje. I onda je, u skladu s tim, kći veteranskog vođe i Cecina poklonica, za teatarski i kulturni festival čijem se zabranjivanju priključila, kazala da ga vode ljudi koji promoviraju “blud, nemoral, jugonostalgiju i ljevičarsku ideologiju”. A kad su je nazvali novinari da je upitaju o njezinim interpretacijama hitova Arkanove udovice, mirno je odgovorila da nju njen otac nije naučio da ikoga mrzi. Inače, godine 2018. Emily Genda je na profilnoj fotografiji držala oznaku da podržava Levijatan. Ti, dragi moj, naravno znaš što je Levijatan: pokret srpskih rasista i fašista, koji su te proslavili terorom nad Romima, kobajagi u ime životinja. Sve to čini očito vrlo kompleksan političko-identitetski profil kćeri vođe benkovačkih zabranitelja, ali i njezina oca. 

Smisao zabrane, koja je izvedena pod visokim pokroviteljstvom Plenkovićeve Vlade, koja je organizatore zabranjenog benkovačkog festivala optužila za ekstremizam, u biti je dvojak. Jedan je u pokušaju da se polurevolucionarnim metodima uspostavlja neki oblik klerofašizma, te da sam Andrej Plenković institucionalizira svoj janusovski položaj i politički identitet, tako što će u Hrvatskoj postati neka vrsta postmodernog Francisca Franca, dok će u Bruxellesu igrati ulogu uljuđenog i ispeglanog liberala. Ambicija je kolosalna, ali po mom mišljenju, ipak, neostvariva. Jer koliko god Hrvatska bila sitna irelevantna, to presvlačenje u avionu od Zagreba do Bruxellesa ne može na taj način biti izvedeno, naprosto zato što je relacija prekratka. Caudillo Andrej na tom letu neće imati vremena da se preobrazi u ljubaznog monsieur Andreja. Drugi cilj je, možda, zanimljiviji: radi se o klasičnim kulturnim ratovima, u kojima se kultura Alfreda Jarryja u Hrvatskoj nastoji zatrti i uništiti u ime kulture Svetlane Ražnatović. Premda između benkovačkog slučaja i napada na mene ne postoji veza, nije mi mrsko naći se u Jarryjevom društvu. Uvijek je dobro kad su stvari tako kristalno jasne i čiste.

Eto, dragi Basara, ispade ovo još jedno predugo pismo, ali šta da se radi kad su takva vremena nastupila, epska.

Živio,

m

U uvodu jedne od mojih omiljenih esejističkih knjiga “Sterstunden der Menschheit” Stefana Cvajga (prevedena kao “Zvezdani časovi čovečanstva”, mada bi možda striktnije bilo “Veliki trenutci čovečanstva”), autor će naglasiti da: “Takvi dramatski zbijeni sati, puni usredotočene sudbine, u kojima je na jedan jedini dan, na jedan jedini sat, a često I samo na jednu jedinu minutu, zbijena odluka koja nadživljuje vreme, rijetki su u životu pojedinaca I rijetki u životnom toku povijesti. Ovdje pokušavam podsjetiti na nekoliko takvih zvjezdanih sati iz različitih vremena i zona – nazvao sam ih tako jer sjajno i nepokolebljivo kao zvijezde obasjavaju noć prolaznosti”. Cvajg nas zavodnički unosi u te kratke vremenske segmente sa nesagledivim posledicama: kako konkvistador Vasko Nunjes de Balboa sa svojom bandom desperadosa otkriva Tihi Okean, kako “zapečaćeni” voz iz Švajcarske, preko Nemačke u ratu, prevozi Lenjina I njegovih 30 saradnika, ka Finskom kolodvoru u Petrogradu, kako slepa poslušnost vernog Napoleonovog maršala Grušija svojom neodlučnošću “pomogao” poraz kod Vaterloa… upečatljivi primeri kratkog dešavanja što izazivaju dugoročne posledice. 

Prepročitavanje Cvajgove knjige na skopskoj terasi, jednog vrelog letnjeg prepodneva, baš me je zamislilo: koji bi mogao biti taj kratki trenutak u životu ovog grada kada se okreće istorijsko kormilo ne samo za njegove savremenike, veći za generacije koje dolazeposle njih? Zemljotres da, ali su katastrofalni zemljotresi koji su rušili Skoplje kroz istoriju bili udarci nepotkupljive prirode koji su se dešavali van ljudskih razmisli i planova. Nasuprot tome, ako u cvajgovskom smeru tražimo ljudski factor što je u jednom kratkom trenutku promenio istorijsku fizionomiju grada, onda mi se odmah nametnulo paljenje Skoplja 25-27 oktobra 1689-te po naređenju habsburškog generala Silvija Pikolominija. 

Tokom 16.i 17. veka, ovaj grad, nazvan Uskup, bio je jedan od najrazvijenijih, mnogoljudnih balkanskih centara Otomanske Imperije. “Proputovao sam, svih ovih godina, kroz celu Rumeliju, video mnogo predivnih gradova s božjim blagoslovom, ali me nijedan nije tako ushitio svojom lepotom kao rajski grad Uskup kroz kojeg teče reka Vardar”, zapisao je turski putopisac iz 17-og veka Dulgar Dede. 

Oko 150 godina pre dolaska Pikolominijevih trupa, u Uskupu je živeo, radio, a tu je i preminuo Ivan M. Držić, član dobro organizovane dubrovačke trgovačke kolonije, koja je, uredno plaćajući godišnji harač vlasti, organizovala, kao važna dubrovačka filijala, trgovinu između Otomanskog Carstva i Zapadnih zemalja. Ivan je stariji brat vrcavog renesansnog majstora Marina, sa nadimkom Vidra, čije se razigrane komedije “DundoMaroje” i “Skup” i danas sa uspehom igraju po eks –jugoslovenskim pozornicama. Postoji pretpostavka da je 1547. Marin posetio svog brata u njegovom skopskom domu. U “Leksikonu Muzeja Marina Držića” je zapisano da je Ivan umro, neoženjen, u Skoplju 1554., a iste godine, u rešenju (na latinskom) od 28.04.1554., stoji da “se dozvoljava čuvarima imovine pokojnog Ivana Marina Držića u regionima Levanta da naznače jednog ili više ovlašćenih predstavnika za vraćanje imovine počivšeg”.

Vek i deceniju kasnije, 1660-1661, a samo tridesetak godina pre katastrofalnog požara, “in partibus Levanti” pristiže i boravi neumorni putopisac Evlija Čelebija, autor desetoknjižnih “Sejahatname”, koji u svom prepoznatljivom stilu, sa neskrivenim ushićenjem, opisuje grad sa 2150 dućana: “Sve glavne ulice su ravne, popločane lepom, belom kaldrmom. Ima puno učenih judi, gradskih prvaka, velikih gospoda. Stanovnici su osobito naklonjeni zadovoljstvima i uživanjima. Ljubav Iinaslada su veliki ulog za njihova zaljubljena srca”. 

Ova hedonistička slika grada deset godina kasnije dopunjuje se svedočanstvom britanskog lekara Edvarda Brauna: “Skopia ili Skupi, ili kao što ga Turci nazivaju Uskopija, u podnožju Mont Orbeliusa (Skopske Crne Gore), na obali reke Aksius, u veoma je lepom i prijatnom krajoliku, s jednim delom grada na brdu, s drugim u ravnici”. U gradu i oko njega, zapisuje Braun, nalazi se “veliki broj šumovitih mesta, opkoljenih brdima i dolinama”. 

Skoro u istom istorijskom periodu, dvojica putopisca – Braun iz jedne nadolazeće kolonijalne imperije koja će u naredna dva veka okupirati svet i Čelebija iz još uvek moćne, ali već posustale imperije koja će u sledeća dva veka postepeno gubiti svoju snagu i teritoriju, znači iz dve prilično različite istorijsko-socijalne sredine – su podudarni u srodnoj impresiji gradom. Putovanja i putopisi podrazumevaju promenu i sveži doživljaj vidljivog sveta, ali su te različnosti manje neočekivane za jednog otomanskog podanika nego za jednog čoveka s aZapada (kao, na primer, u slučaju velikih putopisaca Ibn Batute i Marko Pola). S te strane, posete Čelebije i Brauna Skoplju, ostvarene u kratkom međuvremenu, pokazuju bliski intimni doživljaj lepote I upečatljivosti grada. 

A upravo su te godine bile zatišje pre austro-turskih ratova (1683–1699), posle kojih će Otomansko carstvo, mirovnim dogovorom u Sremskim Karlovcima, po prvi put biti prinuđeno da se odrekne velikih teritorija (u Mađarskoj, Slavoniji, Transilvaniji), a kada će I lepi grad Skoplje nestati u velikom, nemilosrdnom požaru. 

Ključni lik u tragičnom opožarivanju grada bio je potomak poznate aristokratske porodice iz Sijene, u čijem mu rodoslovu prethode čak dvojica papa (Pije II, jedini papa koji je napisao autobiografiju, i Pije III). General Eneja Silvio Pikolomini. 

Očevim blagoslovom (što će mu obezbediti komforni apartman, sa slugama i kočijom) i zahvaljujući uticajnom talijanskom lobiju u Beču, Eneja Silvio se iz rodne Sijene seli u prestionicu Habsburškog Carstva, gde odlučno počinje da gradi svoju vojničku karijeru. I tupokazuje da, i pored početne rodbinske pomoći, poseduje nesumnjive veštine vojnog vođstva, te od potporučnika u sukobu protiv Francuske 1675 godine, u austro-turskom ratu nosi čin general-potpukovnika, koji će u potpunosti opravdati za vreme Mohačke bitke kad hrabro i bez dvoumljenja sprečava napad brojno nadmoćne turske konjice i time preokreće tok cele bitke na habsburškojstrani. 

U daljem, brzom napredovanju austrijskih snaga, osvojen je Niš. Pikolomini preuzima komandu nad delom armije, upućuje se ka Skoplju. I posle neznatnog otpora rastrojene turske vojske, “osvaja” grad iz kojeg su pobegli stanovnici i turski vojnici dezerteri i nad kim se nadvila teška tišina. A kuga je već počela da širi svoje pipke. 

25-og oktobra 1689, Pikolomini je naredio opožarivanje grada. Posmatrajući strahovit požar, zapisao je u svom dnevniku, s istim ushićenjem kao Čelebija pre trideset i Braun pre dvadesetak godina: “Prostran je ovo grad, kao Prag, ne mnogo manji, ili velik kao on. Našao sam ga napuštenog, bez dragocenosti, mada bogato snabdevenog proizvodima. Malobrojni ljudi koji su ostali uplašeno suskitali ulicama. Žao mi je što ću morati da predam plamenu kuće, kakve do sada nisam video, dzamije od najlepšeg mermera i sa ukrasima od zlata na koje bi i Rim posvetio pažnju, lepe starine i bašte”. 

Dok su putopisne beleške radoznalih Čelebije i Brauna bile inspirisane utiscima posetioca, general Pikolomini, profesionalni ratnik, koji je ranije na bojnim poljima otrpnuo na svakakve strahote, u tim trenucima, tada i tamo, nasuprot Skoplju koje nestaje u plamenu, je bio prinuđen da se suoči sa posledicama svoje komande i da zapiše ove ispovedne rečenice o opožarenom gradu. 

Mnogo više od svedoka, on je inicijator onoga što se dešava, jednog presudnog strašnog čina koji će promeniti sudbinu jednog grada, sudbine njegovih idućih stanovnika i njihovog postojanja. 

Ognjena stihija koja je trajala dva dana, progutavši ceo grad, poštedela je samo nekoliko građevina od kamena – tvrđavu Kale, crkve “Sv. Dimitrija” i “Sv. Spas”, Daut-pašin hamam, Čifte hamam, Karvan saraj… i Kameni most. Habsburška se armija povlači, a general Pikolomini, i on zaražen od kuge, umire posle par dana, 9-og novembra, u Prizrenu. 

Početkom decembra, osmanlijska vojska i savezničke tatarske horde krimskog hana Selim Giraja ulaze u opustošeni, napušteni grad, vukući za sobom buntovničkog zarobljenika, ustaničkog vođu Karpoša (nazvanog po nadimku – “Stena”), koji će na Kamenom mostu biti nabijen na kolac, izboden kopljima i bačen u Vardar. Tako čovek-Stena nije uspeo da spoji svoje ustaničke odrede sa glavninom habsburške vojske, već je, posle opožarivanja Skoplja, ostavljen na nemilost žestokom turskom kontranapadu i u bitci kod Kumanova,zarobljen, pa mučen i pogubljen u raseljenom Skoplju. 

Skoro dva veka, sve do sredine 19-og, trajaće oporavak grada, kako bi vratio nešto od nekadašnje veličine i ugleda. Šta bi bilo kad ne bi bilo, pitanje je naivno i sa gledišta istorijskih fakata, neprikladno, jer ono što se desilo Skoplju posle Pikolominijevog paljenja25-27oktobra 1689, je da se bogati, razvijeni centar trgovine sa više od 60 000 stanovnika smanjio na veličinu periferijskog gradića od 10 000 stanovnika. 

Ponekad ognjena čigra istorije ume nepredvidljivo, a velikom snagom, da u presudnom trenutku zaokrene vreme.  

(izbor)

KAPI, Berislav Jurič

Druga knjiga poezije Berislava Juriča predstavlja neku vrstu poetskog dnevnika
koji je autor na marginama stvarnosti vodio zadnjih nekoliko godina. Ne želeći
se nikome dopasti, dakle mimo vladajućih trendova koji su od poezije kao forme
uglavnom oduzimali, Jurič piše pjesme koje se dešavaju prvenstveno u jeziku.
Iako možda ne dominiraju brojem, u ovoj su knjizi najvidljivije Juričeve
ljubavne pjesme u kojima pjesnik hvata trenutke što se događaju između dvoje.
Vrlo često minijaturne, Juričeve ljubavne pjesme su iskazi nježnosti prema onoj
koju pjesnik voli. Vrlo detaljno i suzdržano Jurič piše o intimi i uspijeva biti
inovativan u stihu, pa čak i onda kad zvukom u odnos dovede riječi kakve su
„tiše“ i „kiše“. Druga strana ove zbirke, ona tamnija, sadrži pjesme za koje se s
pravom može reći da su socijalno angažovane. Glas pjesnika je i u tim
pjesmama zavodljiv, koliko god da su motivi odbojni i koliko god da možda
nisu na nivou njegovih ljubavnih pjesama. ‘Kapi’ su lijepa zbirka pjesama, jedna
od onih koje nam vraćaju vjeru u poeziju. Poput malih molitvi, ove pjesme kao
da dolaze iz neke raskošne skromnosti. (Almin Kaplan)

BOSONOGI

U tami ormara
košulje tvoje
moje rukavima grle
šuška ljubav naša
i pjeva pjesma
zaboravljena i oprana
u džepu
U tami ormara
vežeš mi kravatu
koju na svjetlu ne nosim
i šešir
bacaš u vjetar
kaputima pravimo jedra
nogavicama grabimo svjetove
bosonogi
svečani od ljubavi

PRED POLJUBAC

Pojela si sunce
Lice ti se mršti od šećera
Niz usne ti se cijedi
svjetlost
U zubima se bijeli
nebo
U očima
sve oči moga svijeta
i svako moje zašto
i svako zato

VEČER UZMI ZA RUKU

Skrij sunce pod košulju
oblak sakrij
u zadnji džep najsretnijih
hlača
u kosu upleti povjetarac
maslačkom
ukrasi trepavice
leptirima ramena
i poželi jutru
dobro jutro
danu
dobar dan
i večer uzmi
za ruku
i odvedi je u noć

ČETIRI NOGE

Život se sveo
na četiri zida
na četiri točka
četiri vrste sira
i na četiri rate
ako može

Između su
četiri žurbe
na četiri termina
koje plaćamo da nam djeca trče
na četiri strane svijeta
i budu spremna
za poslušni život
na četiri noge
u četiri zida
na četiri točka
i na četiri rate

Ako može

SREDINA

Najmanje
može biti
manje

Najviše
može biti
više

I blizu
i daleko
mogu biti
i dalje i bliže

Samo
je
sredina
sredina

POGREB

Nebo struže po brdima
zbunjene oči gledaju
u hladnu jamu
koja čeka tijelom da se napuni
i lede se suze
a zemlja šuti
i plitkim očima
duboka pokazuje
koliko je hladna
i kako je
uzak put
do najtoplijih ruku

PJESMA

Ako te
ne napišem
sad
sutra ćeš
biti
još jedna
priča
u koju
nitko
ne vjeruje

Petak.
Jabuke su obrane. Orasi pokupljeni.
Podovi oribani.
Majke su uštirkale stoljnjake.
Za Boga i goste.
Sarma je skuhana.
Kiše su se ispadale. Mi smo se izigrali.
To smo radili prije rata.
To smo radili kao djeca.

Subota je.
Kiša pada cijeli dan.
Ćutimo i jedemo piletinu.
Kroz prozor gledamo tuđe dvorište.
Naši životi su sakata djeca.
Stisnuli smo ga u šaku. I čekamo da prođe.
Pregazit će nas ga kao izbjeglički kamp.
Ostarit ćemo u šatoru s adresom.

Nedjelja je.
Kćerka plače u slušalicu:
Mama, zašto ste otišli?
Zašto mi nikad nisi pričala o ratu?
Zašto je djed pokopan u tuđem groblju.
Šta je to tuđe groblje?
Kako izgleda naše groblje?
Šta je to kućni prag?
Zašto mi nisi rekla da ste jeli kore s drveta?

Ljeto je.
Naši koferi su spremni. Oni su naša rodbina.
Sutra idemo kući.
Naša kuća je kod kuće. Jel tako, mama?
Tamo se govori naš jezik. Mislim, tvoj i tatin. 

Jesen.
Opet putujemo kući.
Da se grobovi ne naljute što nismo došli.
U Bosni su i groblja tužna ako ih redovno ne obilazimo.
Mama, gdje je tvoje grobno mjesto?
Ovdje ili kod kuće?

Zima,
pouzdano stiže svakog ljeta.
Bili smo u gostima. Radio svira.
Mama opet plače.
Ali mama, zašto plačeš, pa ti voliš koncerte.

Josip Mlakić: Povratak Josipa Filipovića, Fraktura, Zaprešić 2025.

Pukovnik HVO-a vraća se kući nakon sedamnaest godina provedenih u zatvoru, po presudi tribunala u Haagu. To je osnova radnje Mlakićeva romana. Okolnost dovoljna da se iz nje rasplete velika priča. S jedne strane, početni motiv, zadan već u samom naslovu – “Povratak Josipa Filipovića”, sugerira asocijaciju na Krležin klasik. Na njoj pisac insistira na prvim stranici-dvije romana, ali je odmah zatim napušta. Važno je tek da se naglasi kako je povratnik opet čovjek svoga vremena. Dok je Latinovicz neostvareni slikar, intelektualac izgubljen u buri epohe, koji je u potrazi za identitetom, Filipović je neostvareni literat, profesor germanistike, koji je robijao za nešto što zapravo ne postoji, ali je čovjeku da pronađe način bivanja u tom nepostojanju.

S druge, pak, strane, čitatelja sve do kraja ne napušta osjećaj da je ovo Mlakićeva autobiografska pripovijest. I to jedna od onih najdelikatnije vrste. Jer pisac ne piše o onom što mu se stvarno događalo, nego o onom što mu se vrlo lako moglo dogoditi. Glavnog junaka oblikuje prema vlastitoj naravi i interesima – pukovnik je ozbiljan čitatelj, jedna od prvih stvari koju čini nakon slijetanja u Zagreb jest posjet knjižari – a u pripovijesti romana predstavlja sudbinu koju je sam on, autor, uspio izbjeći. Josip Mlakić kao građanska osoba ratni je veteran, s vrlo ozbiljnim i teškim ratnim putem, otamo gdje su se vodile neke od najkrvavijih borbi u ratovima devedesetih. Ali nije bio pukovnik, nije bio zapovjednik, niti je po zapovjednoj odgovornosti, kao njegov glavni junak, mogao dopasti Haaga. Kako je zapovjedna odgovornost u neregularnim, prljavim ratovima prilično sumnjiva kategorija, o čemu smo svojedobno štošta mogli naučiti, jer stvarne linije zapovijedanja nikad nisu istovjetne s formalnim hijerarhijama, tako je postojala, i u fikciji postoji, prilično široka lepeza mogućnosti da se dopadne suda za ratne zločine. Što opet ne znači da je taj sud neispravan i nepravedan: on samo pokušava da u regularno stanje dovede svijet koji je otpočetka krivo postavljen. I onda ponekad nedužni opet bivaju žrtve.

Je li pukovnik Josip Filipović nedužan? To se ne zna. Kao da, na neki način, ni on u to ne može biti siguran. E sad, kada ovako o tome govorimo, nekome se olakom može učiniti da pisac relativizira krivnju za ratne zločine, ili da ponesen domoljubnim zanosom heroizira osuđenika koji je iza rešetaka proveo sedamnaest godina. Ali nije ni jedno ni drugo. Stvar je mnogo kompleksnija.

“Povratak Josipa Filipovića” prvi je ozbiljan književni tekst na hašku temu, ili na temu haškog osuđenika, i to ne samo u hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj književnosti. Ali on se naprosto ne bavi ni pitanjima ratnih krivnji, ni time što je to u čovjeku što ga čini zločincem. (Ako ćemo i o tome, time se Mlakić bavio u nekim drugim svojim prozama…) Ono što je njegova tema jest vrlo tanka i propusta crta između životne normalnosti i običnosti, i potpune abnormalnosti, egzistencijalnog i društvenog kraha. Pišući vlastitu pripovijest, Mlakić piše o samoj biti rata, o tom izvanrednom stanju u čovjekovu životopisu.

U pozadini, “Povratak Josipa Filipovića” roman je koji govori o tome što znači biti bosanski Hrvat, pripadnik naroda koji je pred neumitnim nestankom, a dio je šire hrvatske etničke cjeline, u kojoj je savršeno neshvaćen. Prizori Zagreba, opustošeni i urušeni bosanski zavičaji, i tamo moteli s beznadnim prostitutkama, obavještajci, pratitelji, slučajni prolaznici, prizori jednoga nama poznatog svijeta, u Mlakićevoj su izvedbi dati na stilski savršeno uobličen način. Ovakvo pisanje izuzetak je u hrvatskom jeziku. Svjesni će ga, međutim, biti malobrojni. Jer ih je malo ostalo kojih se doista tiče ono o čemu ovaj pisac piše.

Umiranje za domovinu

Ovako pukovnik: “Uzdao se da je to privremeno, da će vrijeme učiniti svoje, kada njegov povratak postane stara, prežvakana priča. Kao i umiranje za vlastitu domovinu. Ta isprazna fraza postojala je isključivo u glavama lunatika koji su živjeli u lažnom, bajkovitom svijetu ideja, opsjednuti praznim idealima kojima su prikrivali žalosnu mentalnu plitkost, koje su u tom pomaknutom svijetu bile izlika za sve, pa i za ratne zločine. Većina tih lunatika zasigurno nikada nije izbliza vidjela ljudsku krv i trzaje umirućih, jer bi ih to zauvijek izliječilo od sličnih uvjerenja, niti su ikada, u što je bio čvrsto uvjeren, osjetili dodir ledenih kandži straha koje sapinju um i tijelo.”

Vrijeme, naravno, neće učiniti svoje, nego će samo dalje rašivati spone među svjetovima, i tako će se širiti procijep između dva neumitno i trajno razdvojena vremenska toka. U osobnom smislu: tu razdvojenost čini sedamnaest godina zaostajanja u jednom životu. Vrijeme taman takvo i toliko da svijet koji je bio tvoj prestane postojati i s ove, i s one strane bosansko-hrvatske granice. U društvenom, pak, smislu razdvojenost se povećava, jer ona postaje način života. I njegov povratak za njih nikada neće postati stara priča, jer legende i vjerovanja ne zastarijevaju. Ili je njegov povratak stara priča, kao što je i Biblija knjiga starih priča. Pukovnik će živjeti, ako za njega bude života, okružen živima koji su odavno već umrli za domovinu.

poskočice

)

plemena koja su pojela plemena
koja će pojesti plemena
i uzeti im reči, grbove i žene.

)

veznici zovu nastavke:
idemo kuda mi hoćemo,
ostale reči moraju za nama.

)

u Sirakuzu
kad se vratio
iz Aleksandrije

Arhimed kaže:
oni dodaju so u slatku vodu
pa se umivaju.

pre toga:
Platona su u Egiptu
lečili morskom vodom.

ali pre toga Homer tvrdi:
Egipćani su
lekari svih ljudi.

)

antiteze
u potrazi
za tezama.

)

plemenski mađioničar pretvara
neposlušnu decu u zečeve,
a poslušnu u kerove.

)

vi, koji ste bolesni u nekoj kući,
udrite tojagama onog među vama koji
nikad nije kašljao, i ozdravićete.

)

umorno pleme očekuje da konačno dođe.
i zaista dolazi:
veliko, umorno ništa.

)

ko prijavi krađu,
prvi je osumnjičen.
pa znaš li ti ko je Odisejev deda i Jasonov?

)

vidim tri žene na livadi.
daleko su, ne čujem ni reč,
ali znam da pričaju o porođaju.

)

lopov u tuđoj kući
i u svojoj kući:
tiho korača.

)

ovi su krivi što su ostali ovde.
ovi su krivi što su otišli.
a ovi su krivi što su došli.

)

šta reći o gradu gde niko ne svira violinu.
a knjiga,
kad slučajno padne, ne otvori se.

)

kad je čovek zdrav: čekaju da se razboli.
kad se razboli: čekaju da umre.
kad umre:

čekaju da dođe u san.
ali ne na posao.
ne u stan.

)

i Solon: koji je zakonom propisao
da bludnik ne ulazi u skupštinu.
i Bijant: koji reče: većina ljudi je zla.

i Tales koji reče: um je najbrži,
jer trči kroz sve. i Anarhasis,
od oca Skita i majke Grkinje,

koji je izumeo sidro.
i Sokrat koji je dokolicu smatrao
najlepšom tekovinom.

i Aristip koji je vežbao kćer da gaji
prezir prema suvišnom. i Protagora
koji je plovio prema Siciliji

i potonuo sa lađom.
svi oni: nikada nisu ušli u Sirakuzu.
a Platon tri puta.

)

iako Aristotel kaže da je oblik reči
Platonovih između poezije i proze,
Dikearh smatra da je dosadan.

)

čovek ne kaže da je vuka ili konja zarobio:
on kaže:
pripitomio.

)

rupa je geometrijsko telo, kao i čovek.
kraj jedne epohe jeste početak druge epohe
ili početak zaborava.

)

i Odiseja i Kiklopa Euripid dovodi na Siciliju.
kad se sunovratio Ikar u more,
Dedal je leteo prema Siciliji.

)

Francuska je u krizi.
dakle:
biće rata u Africi.

)

istorija.
vetar.
i lavež pasa svih rasa.

)

Eneja Dardanac.
Eneja Trojanac.
Eneja Rimljanin.

)

trajati. postojati. preživeti.
jeste: zečevi rađaju mnogo zečeva.
ali ima nešto važnije:

kad beže,
ne beže svi u istom pravcu,
svaki zec beži za sebe.

)

iako su Rimljani porobili Grke,
nije bilo zgoreg
da se nađu u srodstvu.

)

bilo je mnogo talentovanih, ali Vergilije
ima veliki zamah. živeo i pisao u Rimu
i blizu Napulja, i povremeno na Siciliji.

poeta doctus. bio je tih, skroman i stidljiv.
savremenici kažu da je bio seljačkog lika.
dakle, i tada su postojale gradske face.

)

ako može u šestu knjigu da uđe
sestrić Oktavijanov
Marko Klaudije Marcel

onda mora i
Marko Klaudije Marcel
čija vojska ubi Arhimeda.

)

u drevnim egipatskim spisima
za nekog
ko je izdao faraona,

pisar piše:
umro je sam od sebe,
od griže savesti:

to znači da je živ zakopan:
poznaćeš mumije iz kojih
ništa nije izvađeno.

)

postoje pesme koje ti približavaju imperiju
i pesme koje te udaljavaju od imperatora.
ostalo je suvišno. i dosadno.

)

u osvit dana, krv mi piju komarci,
vele: drevni je uvek Rim
tražio svežu krv.

)

Strabon, da je živ,
išao bi u porodilište i gledao:
rađa se istorija.

)

čovek koji kašlje kad ide prema kući
i čovek koji peva kad izlazi iz kuće,
neka poprave kuću ili ukućane.

)

sestra mi u obdaništu, vaspitačica.
a brat, u bolnici, pedijatar.
stalno raspravljaju – gde ima više vriske i plača.

)

Ancio: na zidinama gde Neron je rođen,
poziraju tri guštera: da ih vidi moja ćerkica,
rekla bi: mama, tata i ja.

)

u snu, jeo sam hleb, sir
i paradajz: neki to nemaju
ni kad su budni.

)

ovo kopno – groblje careva.
Tirensko more – groblje brodova.
i biblioteka – groblje mitova.

)

Cigani su hrabri kad treba.
i plašljivi kad treba.
Cigani su nepobedivi.

)

za devet stotina godina
umorni arheolog,
iznenada,

ugleda moju lobanju,
i kaže:
druškane, tebe sam čekao.

)

poezija:
vozilo koje prevozi vozila,
lek koji leči posledice lekova.

)

mladi Vergilije osta bez zemlje
zbog rimskog mača, a napisa
toliko stihova u slavu tog istog mača.

)

uginulu stoku nosite u planinu i ostavite –
hraniće se vukovi bez truda,
zaboraviće da love.

)

u staračkom domu: hor odbačenih dečaka
i hor odbačenih devojčica:
svađaju se oko veštačkih vilica – čija je koja.

)

dve tačke
i tri tačke
imaju isto značenje.

)

princ,
blista na očevoj sahrani
kao što rezervni golman navija protiv svog tima.

)

jastreb, preleteo planinu, i krda veprova
i čopore vukova pa u selu napada živinu.
najlakše je na rodbinu.

)

i zubar zubaru popravlja zub
vrlo pažljivo: i grobar grobaru
kopa grob vrlo pažljivo.

)

lako je dovršiti knjigu
ako imaš tačku
tešku kao kamen.

)

ideja traži materiju u kojoj će preživeti:
reči provučene kroz čoveka
kao med kroz pčele.

Ancio – Kemer – Beograd – Novi Pazar

juni 2024. – februar 2025.

ROSA CANINA [PATER MEUS]

I.

da izobilje
raznog bilja tu nije
dnevna mi zbilja,

i da šetnje s psom
nisu dnevna rutina,
čudio bih se:

dok šetam sa psom,
odjednom preda mnom je –
rosa canina.

da, pasja ruža,
također: pasja drača.
otkud joj ime?

ovog momenta,
kad pas pišne na taj grm –
jasan odgovor.

a općenito?
zašto bi ona bila
bilo što pasje?

no to nije sve.
zašto bi ju se zvalo
svrbiguzica

(a tako zovu
taj ljupki, crveni plod
tamo na jugu)?

šip, šipkovina,
a u mojem rječniku –
divlji je šipak,

ili tek – šipak
(divlji jer raste bez nas,
inače pitom).

II.

obilazim ga,
promatram k’o prvi put,
k’o vanzemaljac,

jer u se gledam,
motrim svoje neznanje
pred divnim bićem:

toliko je znan,
toliko oduvijek,
a prazan je skup;

jedva ime znam
i znam da ništa ne znam,
krhko je znanje.

ali jest ovdje
(teoriju na stranu),
on me proziva:

htio bih nešto,
skoro bih ga ubrao,
ali što bih s njim?

poigrao se?
(ovakav, sirov i svoj,
za jelo nije.)

pa opet skliznem
u se, ovozemaljskog,
svoju povijest:

što si ti, šipče?
odakle te poznajem?
što mi govoriš?

zašto me nukaš
(jer mogoh samo proći)?
na što me nukaš?

III.

i nar je šipak,
ali nar smo zvali nar
kad bijah mali

(nikakav šipak;
prsti crveni k’o krv
bjehu od nara.

sušene kore
čuvale se u špajzi:
„protiv proljeva“.)

a šipak znadoh
manje-više kao čaj
iz druge ruke,

onaj kupovni,
fabrički prepričani,
kao čaj franckov:

filter-vrećica
i slika s pakovanja,
neprivlačna mi

(možda i zato
što ljekovita svojstva
slućahu bolest).

jesam ga pio?
ne sjećam se okusa.
možda i nisam.

ali ga pamtim.
šipak je svih šipaka;
možda pra-šipak?

IV.

a živi šipak?
možda iz nekih šetnji
sedamdesetih.

(tad su to bile
velike avanture
malog čovjeka,

ulja na platnu
jednog živog djetinjstva,
sada blijeda,

sada akvarel:
ni sjećanja, ni snovi,
ni ja, ni ne-ja.

fotografije,
koje su preživjele,
isto blijede.)

onomađašnji
obiteljski izleti
oko bihaća,

brda i šume,
gorjevac, međudražje,
moja afrika.

ciklame, stabla,
šumske jagode, stabla,
stabla, livade…

možda i šipak
divlji u divljinama
svježeg života?

izvjesnost jastva,
varave uspomene –
gdje se križaju?

obično ne znam,
ali danas nalazim
jedan takav križ:

taj divlji šipak,
šipak što je ne-šipak,
ništa što je sve.

V.

u ničem i svem
u početku bijaše
riječ i pojam:

prije nego plod,
taj moj i ne-moj šipak
bio je riječ.

a i to saznah
šetajući po selu
(kraj grmlja, sa psom),

u grmu šipka
kad mi se ukazao
pokojni otac

(najednom, ali
ne „ničim izazvan“, jer
izazivam ja:

s ropstvom pomiren
rob divlje memorije
i divljeg šipka).

mog oca, vlade,
nema već godinama,
desetljećima;

četrdesetak
tih godina mjeri se
s mojih desetak

(toliko imah
kada je otišao
nenajavljeno;

ja jedanaest,
on pedeset i jednu;
nesklad njegov, moj.)

što je ostalo
od njegova života
u mom životu?

tada sam bio
biće tek nastajuće,
skoro pa ništa,

a on nad-biće,
ogledalo svijeta
i skoro pa sve.

što, dakle, imam
od njegova života
u svom životu?

skoro pa ništa,
osim cijelog sebe
gdje on sav biva,

sa svim što bješe
meni onomad znano
i svim slutnjama,

sa svim što gledam
a da je on gledao
kad je gledao,

sa svim što slušam
a da je on slušao
kad je slušao,

sa svim što mislim
a da ne znam da li je
on to mislio,

sa svime onim
što je on govorio,
a sad je jeka,

zvuk jednom poznat,
vremenom izobličen
u neprostoru.

u tom prostoru
ne sjećam mu se glasa,
odjek me vara.

samo ponekad,
pričini mi se kao
da čujem mu glas,

kad nešto pukne
ili kada ja puknem
k’o zreo šipak.

pred šipkom, evo,
današnji eho oca –
davna slika, zvuk:

pitam „mogu li…“,
a on mi odgovara:
„e, možeš – šipak!“

dok to govori:
palac među dva prsta,
kažiprst, srednjak,

glas je povišen,
kretnja je energična,
poruka jasna

(uz neljut pogled
i vragolast smiješak
pod crnim brkom).

to je moj šipak,
moj prvi šipak, divlji,
divlje sjećanje.

VI.

o čemu čovjek
sve može razmišljati
kada započne…

od divljeg šipka,
što se lako previdi,
do izvora jastva –

začas pređeš put
kad shvatiš da put nisi
crtao ti sam.

tko je crtao
tvoj put, tvoj život, tebe?
skiciraj barem!

(nije to ni bog,
niti puka slučajnost,
niti neki plan,

a nije ti to
niti jedna osoba,
niti dvije-tri,

ni niz zbivanja
prožet nekom logikom
umirujućom.)

kopaj, radniče,
pregaoče zaludni,
metafizički!

neizbrojivi
zapamćeni trenuci
vrijedni pažnje –

nisu odgovor,
nego ulaz, vratašca,
prema neznanom.

neznano je, pak,
prije svega sve tvoje,
zapravo sâm ti.

bar dva života
trebala bi ti jošte
da se upoznaš.

(Kučilovina/Bihać, 7.-10. 8. 2025.)

***

***

BAŠČA, BIHAĆ [SELO, KUČILOVINA]

[uvod: o ljubavi prve i druge vrste]

ljubav nastaje,
tako sam zaključio,
na dva načina:

= prvo, kao šok,
kao iznenađenje,
skroz radikalno,

_____kad sretneš nešto
_____korijenski drukčije,
_____skroz nepoznato,

_____čemu nikako
_____ne možeš se oteti –
_____neodoljivost,

_____neodoljivost
_____što je nepopustljiva
_____i brzo raste,

_____jer nepoznatost,
_____dubljena upoznatim,
_____neiscrpna je.

_____takva je ljubav
_____snažna kao vrtlog, vir
_____divlje rijeke,

_____ali možeš se
_____izgubiti u viru
_____skupa s ljubavlju.

_____s takvom ljubavlju
_____nikad nisi u miru,
_____jer traži oprez.

_____samožderna je:
_____ako oprez prevlada,
_____kad ushit mine,

_____minuti može
_____i cijela ta ljubav,
_____l’amour fou (breton),

_____ako pak ushit
_____prevlada tu opreznost,
_____ljubav podivlja,

_____no, iscrpi se,
_____a iscrpi i tebe,
_____i brzo vene.

_____uglavnom: treba
_____s neopreznim oprezom
_____balansirati,

_____a taj je balans
_____protivan ljubavništvu,
_____paradoksalan.

_____takovu ljubav
_____upoznaju turisti,
_____avanturisti,

_____avangardisti,
_____revolucionari,
_____drugi vjernici,

_____božji i drugi,
_____svi lako zapaljivi,
_____brzogoreći,

_____uključujući one
_____koji teže ljubavi
_____s drugim čovjekom

_____(s čovjekom živim,
_____tjelesnim i mesnatim,
_____bližnjim, prebliskim,

_____ili s idejom
_____čovjeka kao takvog –
_____čovjekoljupci.)

= drugo, kao most
između prethodnoga
i onog novog,

_____ljubav što biva
_____relativna novìna,
_____ipak izvorna;

_____prepoznavanje
_____bliskog u dalekome,
_____epifanija;

_____u korijenu
_____sasvim nepoznatoga
_____kada se nađeš,

_____s tim i u tome
_____kao da odvajkada
_____bivaš i jesi,

_____samo je bilo
_____iza ugla svijeta
_____udomaćenog.

_____ta ljubav tečna,
_____nedoglednog početka,
_____sasvim je tvoja.

_____ta ljubav spora –
_____blaga i blagorodna,
_____trajne gustoće –

_____iznenađuje
_____retrospektivno, kasno
_____ili prekasno,

_____i zato iz nje
_____nema izlaza ili
_____izlaz je skriven.

[ljubav prema selu – kako? otkud?]

tako mudrujem
nakon što sam shvatio
razlog ljubavi,

_____razlog za ljubav,
_____razlog zaljubljivanja
_____u ljude, stvari,

_____jer tako (1)
_____već tridesetak ljeta
_____ljubim whitmana,

_____tako također
_____ljubim dadu i jandla
_____ili celana;

_____s druge strane (2)
_____zaljubljivao sam se
_____u neke pisce,

_____romanopisce
_____koji mi otkrivaju
_____poznati svijet,

_____čije sam knjige
_____mogao napisati
_____lako i ja sam,

_____da takav pisac,
_____tojest romanopisac,
_____u meni čuči.

tako mudrujem
nakon što sam otkrio
ljubav spram sela.

_____gradskom čovjeku
_____(a taj sigurno jesam)
_____selo nije dom:

_____treba mu biti
_____radikalna novost, šok
_____(ljubav broj jedan),

_____a kod mene je,
_____tokom useljačenja,
_____to ljubav broj dva.

kako to? otkud?
čeprkavši po sebi
iskopah razlog:

cijelo selo
i selo kao takvo
oduvijek znam,

ali se nije,
bivajući u meni,
to zvalo selom,

premda je sve to
što sad znam kao selo
i tamo bilo.

što je to bilo,
to neseosko selo –
sad dešifriram.

[bašča, bihać]

kučilovina,
moje prigorsko selo,
priziva bihać:

ovaj seoski,
izabrani zavičaj
rodnome sliči

barem u nečem,
u onom bitnom barem:
priroda, tlo, ja.

u bihaću vrt –
prauzor sve prirode
i svake zemlje:

_____bihaćka bašča,
_____naša, mamina, moja,
_____i svih pređašnjih;

_____komadić zemlje
_____gdje karlo bubeniček,
_____k. und k. žandar,

_____naselio se,
_____orao i gradio,
_____brižno skrbio,

_____izabravši tlo
_____gdje njegov porod i rod
_____odrastao je.

_____on, dido karlo,
_____mitski čeh i bosanac,
_____moj ugroßvater,

_____krušku i šljivu
_____kao mađioničar
_____kalemio je,

_____aleju ruža
_____i grmove ribizla
_____uzgajao je,

_____o jestvinama
_____da se i ne govori,
_____onim dnevnima;

_____decenijama
_____sijao i sadio
_____više od bilja:

_____povijest jednu,
_____široku i duboku,
_____u kojoj rastem,

_____parče prirode
_____neveliko – prevelik
_____prostor za maštu.

_____naša baščica –
_____od milja deminutiv –
_____ogroman fakat;

_____bubeničeci –
_____uz midžiće, zjakiće –,
_____zatim jurići.

_____bašča uz kuću –
_____u midžića mahali –
_____ogromna prošlost,

_____u kojoj buja
_____i bilje i povijest,
_____skoro k’o korov,

_____jer uz svu brigu
_____i povrh sve kulture
_____život se ne da,

_____život se zbiva.
_____i tek ovako nekad
_____ustavljen biva

_____u trenu pažnje,
_____na fotografijama,
_____na hartijama.

_____što danas tu jest
_____nije uvijek bilo
_____(bilo je raznô),

_____što sutra bit će
_____ni bog, ni biljka ne zna,
_____pa ni mi ljudi.

u čvoru sveg tog,
što je sve to za mene? –
to sada pitam.

sad dobro vidim:
sve što tamo naučih
bilo je bitno.

u vrt – tu bašču –
ulazi današnji ja
i mijenja se;

ja susreće ja
dalekô, al’ poznatô,
najpoznatije,

biva dijete
sveznalo, svemoguće,
svejednostavno,

ja susreće ja
prvô, primalnô,
zanemareno.

staračka svijest
brzo se pomlađuje,
podjetinjuje;

golemo jastvo,
nabreklo od iskustva,
smanjuje se

na pravu mjeru,
na istinu života
nezagađenog;

smanjeno raste,
umanjeno urasta
u svoj smisao.

raspiruju se
plamene uspomene,
k’o da su sada,

i lijepo je
i točno i pravedno
tako gorjeti,

međutim: dokle?
dokle se može ići
u prošlost, sebe,

a da ostane
puteljak do današnjeg –
vatrogasni put?

odgovor nude
vrt, vrijeme, povijest –
presjek skupova:

klimatološki
vrijeme otrežnjuje
metaforički:

gledam tu bašču
dok pljusak žegu blaži
i postajem blag,

među „ja“ i ja
sa sobom sam pomiren,
skoro cjelovit:

ni samo onaj,
a ni samo ovaj sam –
dvostrano jedno.

kad padne kiša
gasne vatra djetinjstva –
barkam pepeo

(kad čitam kiša,
pronalazim metodu:
bašta, pepeo),

kao da mogu
shvatiti sebe i sve
u ravnoteži,

ni oštar, ni tup,
ni vatren, ni zgasnuo,
svijetlim taman

da osvijetlim
što je bilo i što jest
i što će biti,

ipak u čudu
da se sve to može
u jedno sliti:

bašča i selo,
bihać, kučilovina,
sva moja jastva.

[bašča, selo → bihać, kučilovina]

u bihaću vrt –
prauzor sve prirode
i svake zemlje:

u mojem biću
praslika svih paslika,
temelj, osnova;

selo u malom,
umanjena priroda,
jezgra iskustva.

lijehe one
brdima ovdje nalik,
travke stablima;

krupna zvjerad tu
nalikuje tamošnjem
kukcu i crvu;

trulež komposta
ovdje vidim ukrupno:
vječni preporod;

pa još i voda:
kad tamo sam motrio
što voda čini –

bazenčić vode
na listu, u gredici,
tu biva veći,

sve biva veće,
lokve, bare, potoci,
odande znani;

avlijska bašča
sažetak je svih ovih
livada, šuma;

čovjek-baštovan –
kao seljak na zemlji,
zemljak, zemljanin

(u domaćem gost,
domaćin svim gostima,
domaće biće),

i tako dalje.
ukratko, želim reći:
što sad znam znadoh;

za prirodu sam
pogled svoj izoštrio
još onda, ondje,

i sada, zreo,
zrele plodove berem
na drugome tlu.

davno, u gradu,
dimenzioniran sam
za sve seosko;

sve bitno imah,
a sada se podsjećam
što je to bitno.

(Bihać/Kučilovina, 11.-17. 8. 2025.)

Dolaze vremena sa zakopanim riječima
Koje će uvijek jedan od njih iskopavati
Iako je drugi od točke, križ napravio.

Tada inat postaje oštrica noža za napuštene
Fenjeri i noć su posvađani
Miris lipa izbrisan iz udžbenika
Duž betona su napukle žile
kroz koje kišnica ne želi teći
A psi nose dijelove tijela
Poput poštara.

Znate, istina je strašna:
Ne postoje dve iste sjene;
Napuštanja čine male ratove većim
Od velikih ratova;
Neke poštanske marke
Su tanke kao britva;
A neke pjesme
Iako je nemoguće,
Sviraju se
Čak i s odsječenim prstima.

(Pjesma je inspirirana filmom “The Banshees of Inisherin”).

Prepev: Aleksandar Prokopiev

o pedesetoj godišnjici smrti Pier Paola Pasolinija

Tri su mi Pasolinijeve knjige pod rukom, premda ih je u neredu svih kućnih knjižnica mnogo više, i pripadaju različitim mojim životnim razdobljima, od gimnazijskih dana do danas. Te tri odmah pronađene su: “Teorema”, u srpskom prijevodu Jugane Stojanović i u izdanju beogradskog Rada iz 1988; “Nogomet po Pasoliniju”, Valerija Curcija, u slovenskom prijevodu Daše Perme Jurjavčič, i u izdanju Založbe Bogataj, Idrija 2024; “Svi smo u opasnosti”, dijelom u srpskom, djelom u hrvatskom prijevodu Magdalene Petrović i Valtera Milovana, te u nakladi IU Misao, Novi Sad 2014. 

Neka ovakav slučajan odabir za prekopavanja privatnih nalazišta knjiga odredi sadržaj, dramaturgiju i ritam teksta. Za Pasolinija mnogo je toga životu nanijela slučajnost, čemu su mjesto i način njegove smrti dali konačni naglasak. Slučajem određen je bio naš odnos: njega kao pisca i filmskog autora, mene kao svakodnevnog žitelja sarajevske Kinoteke, a zatim i njegova čitatelja. Na kraju, prevelika je uloga slučajnosti i u činjenici da sam se, nakon svega što nas je zadesilo, ja, njegov čitatelj i gledatelj, zatekao tu gdje jesam, ovakav kakav jesam. Pročitane knjige nas usmjeravaju, ponekad nas i vode tamo kamo nismo kanili ići. Spašavaju nas i guraju u nevolje. Vrijeme provedeno u čitanju spašava nas od pogibelji, od zločina koji smo mogli počiniti. Kod Pasolinija i njegovih knjiga (i filmova) sve je ovo naročito naglašeno. Pogrešno će biti kažemo li za njega da je bio nekonvencionalan – upravo suprotno! – u svemu što je radio, u poeziji, u načinu mišljenja i u svom aktivizmu, na filmu i u tekstu, Pasolini bio je fanatik konvencija. Ali uglavnom onih konvencija koje je sam stvarao, kao svojevrsni kustos i komesar vlastitoga života, sveti Pavao jedne strogo osobne vjere i ideologije. Te konvencije niti je s kime dijelio, niti ih je kakvoj organizaciji namreo. Ostavile su traga samo na klince koji su u razna vremena gledali Pasolinijeve filmove i čitali njegove knjige.

U pokušaju, možda sentimentalnom, legitimiranja vlastitog odnosa prema Pieru Paolu Pasoliniju navodim pjesmu, objavljenu 1990. u drugoj mojoj pjesničkoj knjizi, koja je nosila naslov “Uči li noćas neko u  ovom gradu japanski”. Pjesma “Riječi nesretnom Pjer-Paolu” ovako teče:

“Hladno je u jesenjoj sobi
Uvlačim ruke u rukave džempera
i zatvaram oči:
Nesretni Pjer-Paolo, mrtav već
desetljeće cijelo, a danas sam
prodirući u svoju djevojku
tako zorno govorio s njim
da me je izbezumljena oborila
sa sebe:
Pederu! i zaključala se u WC
Nakon pola sata izašla je
našminkana kao arlekino
Nisam je smio pitati zašto

Gubeći lagano svijest zamišljam te
kao škripanje čizama mladoga
vojnika”

Osim posvete, te stanovitog autobiografskog ili autofikcionalnog poigravanja, u toj pjesmi za mene onovremenog prilično izazovna homoerotska igrica. Imao sam devetnaest godina kada sam napisao tu ljubavnu pjesmu posvećenu Pasoliniju. Ne, nisu me privlačili drugi muškarci. I više nijednom nisam napisao ljubavnu pjesmu. Kada je čitam, tako daleku i tuđu, kao što je, vjerujem, daleko čovjeku sve što je pisao prije četrdeset godina, dopadaju mi se ta dva ljubavna odnosa u jednoj pjesmi, od čega bi se danas mogla napisati priča. I mislim da je dobra ta zvučna slika s njezina kraja: “kao škripanje čizama mladoga vojnika”.

Upravo sam se, posljednjeg dana ljeta te 1985, bio vratio iz vojske, i možda bih, da nisam napisao pjesmu, zaboravio ono čega se u stihu sjećam. Kada smo početkom kolovoza 1984. došli u vojsku, zadužili smo, skupa s opremom, nove vojničke čizme. Čvrste i sjajne, “Shiny, shiny, shiny boots of leather”, kao u pjesmi The Velvet Underground, te čizme su mladom vojniku u prvih nekoliko tjedana, možda i prva dva mjeseca, nanosile teški bol. Nije ih mogao zamijeniti, niti je od intendanta mogao izmoliti stare čizme. Vojnička dužnost je, barem u našoj generaciji, sredinom osamdesetih, u kninskim i lastovskim kasarnama, bila i podnošenje bola. Pritom, kada ti se obuća danima urezuje nad petu, u gležanj i u ris, i kada ti se sa svakim korakom rasijecaju stopala, pucaju višestruki žuljevi, i prenose se infekcije preko neopranih čarapa, mijenja se i tvoj hod. Krećeš se kao evnuh, vrckaš guzom, krećeš se cijelim tijelom, poput balerine, samo da nekako što manje hodaš stopalima. I dok tako ideš preko vojničke piste, najavljuje te glasno škripanje tvojih čizama. Stari vojnici se okreću za tobom, dozivaju te tobože tanušnim glasićima, nadijevaju ti imena iz njemačkih pornića, a ti nastavljaš dalje, i znaš da će sutra biti gore, jer sutra ćeš s takvim stopalima učiti kako se pravilo stupa, kako se vojnički maršira, odlučno i čvrsto. Tako to ide, sve dok ne stigne sljedeća generacija vojnika, koja će opet dobiti nove čizme.

Što mi je bilo na umu u toj zvučnoj slici: “kao škripanje čizama mladoga vojnika”? U njoj postoji neki erotski potencijal, koji ne traži objašnjenja. Ali u njoj je, zapravo, nešto mnogo dramatičnije i veće, sadržano u upravo datom objašnjenju. “Bez skandala nema poezije” naslovit će Valter Milovan svoj predgovor knjizi “Svi smo u opasnosti”, citirajući predgovor Giovannija Giudicija za talijansko izdanje Pasolinijevih sabranih pjesama, premda će u čitatelju rovati sumnja kako je taj naslov, ta parola, ustvari – Pasolinijeva. Giudicijev citat, kojim Milovan završava svoj tekst, glasi ovako: “Pasolini je pjesnik koji stvara skandal i koji želi stvarati skandal, jer bez skandala nema poezije, koje je sestra ili rođakinja vjere, nekakve vjere, te sestra i neprijateljica odricanja. A skandal je riječ Evanđelja, Pavlova riječ – i posebno – skandal je stanje; onog Pavla koji je gotovo stalan Pasolinijev sugovornik od početka do kraja…”

Pasolini je objavljivao scenarije svojih filmova. Objavljivao ih je kao prozne komade. Samo što to nisu bili klasični filmski scenariji. Pisani precizno, ali izvan općeprihvaćenih scenarističkih konvencija, drukčijim jezikom, drugim znakovima i uputama, moglo bi se, možda, reći da se prema filmu odnose onako kako se dramski tekst odnosi prema kazališnoj predstavi. U knjizi “Svi smo u opasnosti” je i “Projekat za film o Svetom Pavlu”. Preseljena u šezdesete godine dvadesetog stoljeća, ili u sadašnjost iz koje je u Pasolinijevoj imaginaciji nastajala, te u Pariz, Barcelonu, Ženevu i New York, koji igraju uloge Jeruzalema, Damaska, Antiohije, Rima, priča treba prema autorovoj zamisli biti savršeno autentična, tako da “nijedna reč koju će Pavle izgovoriti u dijalozima filma neće biti izmišljena ili rekonstruisana prema analogiji”. 

Inače, u ta vremena kada započinje naš zanos Pasolinijem, što u Kinoteci, a što na televiziji – u emisijama Televizije Zagreb i Televizije Beograd, zahvaljujući Anti Peterliću, Ranku Munitiću, kasnije Nebojši Đukeliću, Tomislavu Kurelcu… – moglo se vidjeti sve što je u europskom filmu bilo doista važno, pa tako, recimo, njemački film Andrzeja Wajde “Pilat i ostali”, snimljen po judejskoj epizodi iz Bulgakovljevog “Majstora i Margarite”, ali tako da Križni put teče po frankfurtskim ulicama, a jedan među apostolima televizijski je reporter s Golgote. Kako u postjugoslavenskom Zagrebu Kinoteka zapravo i ne postoji, a HRT nikada nije prikazao “Pilata i ostale”, nikad ga poslije nisam vidio. Da, mogao sam na YouTubeu, ali tako da biram rusku ili madžarsku nadsinhronizaciju. Pamtim, međutim svoju fascinaciju tim usporednim tokom dvaju vremena, novozavjetnog i suvremenog, koja se međusobno ne razdvajaju, niti zalaze jedno u drugo. U to vrijeme, slušali smo od Munitića priču o nesnimljenom Pasolinijevom filmu i o svetom Pavlu koji stiže u New York kao u suvremeni Rim. Osim što sam poslije, čitajući knjige o svetom Pavlu, sklapao i rasklapao svečevu biografiju, varirajući je kroz povijest u vrlo širokom rasponu, od apostola naroda, čuvara sjećanja, pronositelja i tumača onog što se dogodilo, do komesara i ideologa, čeznuo sam za dovršetkom Pasolinijeva velikog posla. Dovoljno rano shvatio sam da filmove nikada neću snimati, a onda i da nikada nijedan europski filmski redatelj neće imati taj novac da snimi Pasolinijev film, niti će ikad ijedan biti u stanju stvoriti ono što je Pasolini najavio u “Projektu za film o Svetom Pavlu”, koji u njegovom slučaju možemo slobodno nazvati i scenarijem, ali ostalo mi je da zamišljam roman o Pavlu iz Tarza, koji bih pisao kao da gledam Pasolinijev film, ali koji se ne bi zbivao gdje je Pasolini rekao, jer ovo nisu više šezdesete, a ja nisam Pasolini.

U sarajevskoj smo Kinoteci, godine 1981, moglo je to biti u ožujku ili travnju, s profesorom Borom Mihačevićem gledali Pasolinijev film “Evanđelje po Mateju”. Nekima od nas, poznata je bila sudbina Isusa Krista. Neki su, možda, znali i što su evanđelja. Možda nas je samo dvoje-troje čitalo Bibliju. Većina nije znala ništa, osim što su negdje vidjeli prikaz raspetog Krista, i što su odnekud upamtili njegovu tužnu majku. Naravno da nije dolazilo u obzir da nas profesor prije odlaska u kino uputi da se negdje obavijestimo o temi filma. Nevjerojatno je već bilo to da nas, samo godinu po Titovoj smrti, vodi u kino, da gledamo film s vjerskom tematikom.

Htio nam je prenijeti sljedeće: kakve su i što su tehnike kojim se priča ili legenda prenose iz jednog u drugi mediji. Pasolinijeva genijalnost sastojala se u tome što je uspio ispratiti priču tako da ništa ne doda i ne izmisli, ničim se ne pomogne. Je li mu pomoglo ili mu je odmoglo to što je ateist i komunist?, upitao se poslije profesor pred razredom. I zaključio da na takva pitanja odgovora nema.  

Knjiga Valerija Curcija “Nogomet po Pasoliniju” istodobno je lijepa, fotografijama bogata slikovnica, i mala analitičko-biografska studija o Pasoliniju i nogometu. Kada ga je 1973. Enzo Biagi, čuveni talijanski novinar i stari partizan, upitao: “Što biste željeli biti da nije filma i književnosti?”, Pasolini je odgovorio: “Dobar nogometaš. Nakon književnosti i erotike, nogomet je za mene najveći užitak.” Nešto je tjeskobno, u se zatvoreno na Pasolinijevim fotografskim portretima i živim snimcima. Skriven iza crnih naočala, ukočena izraza lica, kao pred pogubljenje, uglavnom je nevidljiv. Osim na slikama – viđali smo ih još osamdesetih – dok igra lopte. Zagriženi navijač Bologne, kluba koji je posljednji put bio prvak Italije iste one 1964. kada je Pasolini snimao “Evanđelje po Mateju”. Sljedećih šezdeset godina, triput duže nego Hajduk, Bologna je daleko od titule prvaka, često mnogo dalje od Hajduka. Dvojica su hajdukovaca, oba besmrtnika, igrala u Bologni: Frane Matošić i Bernard Vukas. Pasolini se, naravno, obojice morao sjećati. (A Boris Dežulović je to fikcionalizirao u jednom majstorskom poglavlju “Bilog libra 2”.

Premda je žalio za tim što, po vlastitom doživljaju, nije bio dobar nogometaš, igrao je, kasnije s prijateljima i s veteranima, sve do kraja života. Živio je kratko, ali je igrao dugo. Bio je brz i borben, obično je igrao lijevo krilo, imao je dobar šut. U vrijeme rata ponio je nadimak Stukas, po njemačkom lovcu-bombarderu, znamenitoj njemačkoj Štuki iz partizanskih filmova, koja je u Italiji 1941. postala čuvena po igranom propagandnom filmu Karla Rittera “Stukas”. (Ritter jedan je od prvih njemačkih ratnih pilota iz Velikog rata i najprominentniji režiser nacističkih propagandnih filmova.) 

“Nogomet je posljednja sveta predstava našega doba. (…) Dok su drugi sveti rituali, uključujući i misu, u opadanju, nama ostaje nogomet. Nogomet je onaj spektakl koji je zamijenio kazalište. Kinu to nije uspjelo, ali nogometu jest.” Tih nekoliko rečenica, što ih je Pasolini izrekao u intervjuu za magazin L’Europeo, godine 1970, vjerojatno bi, onima koji ne razumiju, ili koji ne znaju, na najprecizniji način mogle objasniti što to ljudi kojih se nogomet tiče u njemu vide i kako ga doživljavaju.

Pier Paolo Pasolini u kapitalizmu je vidio transformirani, dorađeni fašizam. Nekada nam se činilo da je to svakako pretjerano. Na pedesetu obljetnicu njegove smrti, ove 2025. Trumpove godine, dok taj narančastoglavi bijeli supremacist od europskih zemalja kani uzimati harač u visini od pet posto državnoga proračuna, zauzvrat obećavši da će ih zaštititi od svoga ortaka Putina, doista biva jasno da je ovaj kapitalizam samo dorađeni Mussolinijev fašizam. Također, Pasolini se u posljednjoj fazi zalagao za ukidanje škola. Ali ne zato što je bio za to da ljudi ostanu neuki. Postoje, valjda, i drugi načini da se čovjek obrazuje, mislio je Pasolini, a ne taj da se školuje za roba. Pasolini je bio ateist, bezbožnik, koji je od svih pripovjedača i umjetnika svoga doba bio najbliži Bogu, kršćanskoj vjeri i njezinim velikim pripovijestima. Bio je izaslanik svetog Pavla među ljudima, ili Pavle, ponovo među ljudima. 

Knjiga “Svi smo u opasnosti” započinje Milovanovim prijevodom Pasolinijeve pjesme “Molitva po narudžbi”, briljantno prepjevanom u hrvatski jezik, kojom možemo i završiti našu današnju priču o Pasoliniju, o tri knjige, od kojih o jednoj nisam rekao ni riječi.

Evo pjesme:

Molitva po narudžbi

Piše Ti sin koji pohađa
tisućiti razred Osnovne škole
Dragi Bože,
došao je neki Gospodin Homais u posjet
rekavši nam da je Ti:
povjerovali smo mu:
ali među nama je bio neki nesretnik
koji je samo masturbirao,
noću i danju; čak i pokazujući se
pred svim i svakim; dakle…
Gospodin Homais te, dragi Bože, kopirao skroz naskroz:
imao je lijepo odijelo od tamne vune, s prslukom
svilenom košuljom i kravatom;
dolazio je iz Lyona ili Kölna, ne sjećam se točno
I uvijek nam je govorio o sutrašnjici
Ali među nama je bila ona budala koja je tvrdila da je Tebi
ime Axel…
Sve to u Vrijeme Vremena
Dragi Bože, oslobodi nas misli o sutrašnjici.
O sutrašnjici si nam govorio kroz Mr. Homaisa.
Ali mi sad želimo živjeti kao onaj propali glupan,
koji je slijedio svog Axela
koji je bio i vrag: bio je prelijep da bi bio samo Ti.
Živio je od rente ali nije bio skrban
Bio je siromašan ali nije bio štedljiv.
Bio je čist kao anđeo ali nije bio čestit.
Bio je nesretan i iskorištavan, ali nije imao nade.
Dragi Bože,
ideja moći ne bi postojala kad ne bi postojala ideja sutrašnjice;
ne samo to, bez sutrašnjice, savjest ne bi imala opravdanja.
Dragi Bože,
daj da živimo kao ptice nebeske i ljiljani u polju.