Desilo se to prije ovog rata, dok sam još redovno krajem juna, boravio desetak dana u Šibeniku na Jugoslavenskom festivalu djeteta, gdje sam vodio pjesnički dio. Lijepo je to bilo. Dovodio sam pjesnike, s njima se predstavljao djeci. Tako sam upoznao i Arsena Dedića, koji nije bio aktivan kao pjesnik, ali smo se upoznali. Kasnije svaki dolazak Arsena Dedića u Banjaluku, obavezno bismo se vidjeli. Ne znam tačno kada je to bilo, ali znam da je bilo u našem Domu kulture, koji je vodio Sead Sadić. Bio sam obavezno prisutan, a kada je Arsenov nastup završen, Sejo nas je odveo u divan restoran u Narodnom pozorištu, u koji se restoran ulazilo odvojenim stubištem. Tako smo se našli za jednim stolom, pored Seje Sadića i Arsena Dedića, bio sam ja i Kolja Mićević. Razgovor Arsena i Kolje bio je beskrajan. Arsen se divio Kolji, i njegovim pjesničkim čarolijama, vezanim za Vijona, kojima se divio i Miroslav Krleža. On je mnogim novinarima i poznanicima govorio o Koljinoj varijaciji jedne jedine strofe Vijona, na stotinu i pedeset način. Tako se i Arsen Dedić tome divio i samo o tome razgovarao do ponoći. Iza našeg druženja ostala je „Trubadurska kantilena za Arsena Dedića“. Ali to nikada nije objavljeno, i ja nisam siguran ko je to napisao, Kolja Ili ja. Niko tu „kantilenu“ nije objavio, ja sam je pronašao među svojim bezbrojnim papirićima. I ja je sada želim objaviti. Od prisutnih tada ostao je živ samo ovaj pisac.

 

TRUBADURSKA KANTILENA ZA ARSENA DEDIĆA

Svijet ovaj živi od promjene!
Pošto prođe sve bitne mijene,
Sve što se rodi jednom uvene.
Baš sve: svijet, leptir, čak i žene,
Jednom se pretvori u krhke sjene.
I sreća leđa srećnom okrene,
Pa se preseli među sjene,
Samo se ti ne daš, moj Arsene.

Domagoj Rogulj: Ninina bilježnica, Hrvatski autorski strip, Osijek 2025.

Najprije o perspektivi glavnog lika: u hrvatskoj su književnosti, ili u našoj naraciji općenito, vrlo rijetke pripovijesti muških autora ispripovijedane u ženskome licu. Ako je žena, djevojka, djevojčica glavni lik u pripovijesti koju izlaže muškarac, onda je ona posredovana u trećemu licu. U usmenoj predaji, priči koja će biti ispričana u vlaku ili u čekaonici, u književnom tekstu, romanu, priči, pripovijetki, u kazališnoj predstavi i na filmu, muškarci ne pričaju ženske priče, za razliku od žena koje odvajkada pričaju i muške, i ženske priče, ili su najprije počele pričati muške, e da bi se tek potom izborile za tu slobodu da pričaju i ženske priče. Sve je to poteklo iz nekih prethodnih patrijarhalnih tradicija – premda je priča u nas vazda bila ženskoga roda, žene su bile prenositeljice važnih predanja, a s njima i povijesti zajednice, ali da bi ih se ozbiljno shvatilo, pripovijedale su iz bitno muške perspektive – ali u posljednjih sedamdesetak godina, ili od vremena socijalističke emancipacije, muška zarobljenost u samo muškoj priči nije više imala toliko veze s patrijarhatom u zajednici, koliko sa skurilnošću same pripovjedne geste koja bi podrazumijevala prelazak iz muškog u žensko lice. Pojednostavljeno rečeno, i ne sasvim krivo, kao što se žene u moderna doba lako i ne gubeći ništa od sebe presvlače iz ženske u mušku odjeću, dok muškog presvlačenja nema bez odricanja od vlastite muškosti, tako žene lako i uvjerljivo govore muškim glasom, a muškarci se nerado i neuvjerljivo uživljavaju u žensku perspektivu. A u najnovija, agresivna i aktivistički isključiva doba, takvo što im biva i zabranjeno, jer muško, kao, ne može znati što znači biti žensko!

“Ninina bilježnica” je, dakle, ženska priča muškog autora. Domagoj Rogulj (1978.) napisao je i nacrtao izvanredno zanimljiv ženski ispovjedni roman o odrastanju, kakav bi, da smo malo slobodniji i opušteniji, ili da su naši doživljaji umjetnosti i književnosti više određeni stilskim i poetičkim razlikama, a manje razlikama koje su zadane ginekološkim i urološkim zadatostima, zapravo pripadao i ženskom pismu, i ženskom stripu. Glavna junakinja, Nina, “neobična djevojka iz Splita”, dugih crvenih kosa, živi s nonom Cvitom, čita pametne knjige i voli pametnu glazbu, zaljubljuje se fatalno i nesretno – ako nije fatalno i nesretno, onda, priznajmo to sebi, nije ni bilo baš neko zaljubljivanje! – i tako odrasta, pa odlazi u Zagreb na studije, u neka povijesno-društvena vremena zadana godinama u kojima je odrastao i sam autor ovoga crtanog romana. I to je ono što čini čvrstu biografsku okosnicu knjige i njezin nama prepoznatljiv i blizak biotop, ali to je i ono što je u cijeloj priči najizazovnije i ovom čitatelju (i gledatelju) najprivlačnije. Naime, u određenom smislu “Ninina bilježnica” autobiografsko je djelo, napisano i nacrtano iz perspektive drugoga spola (ili ćemo to ljepše reći: roda). Jer osim što se Ninino vrijeme odrastanja poklapa s vremenom odrastanja njezina autora, i formativni gradovi su im zajednički. Čak i da im ništa više nije zajedničko, mogli bismo govoriti o autobiografiji. Pritom, da cijela stvar bude totalno uvrnuta, ali opet na jako dobar i čitatelju-gledatelju blizak način, Domagoj Rogulj uopće ne pripovijeda u prvom ženskom licu. A ne, on svoj strip, koji ustvari i nije strip, nego je to više slikovnica za odrasle, izlaže u trećem licu, ali ne da bi stvorio odmak prema drugom spolu i rodu, nego on to čini da bi – tobože! – stvorio odmak prema samoj priči. Kao da je on stvarni Nina, pa svoju priču izlaže u trećem licu da bi izbjegao “pretjeranu” identifikaciju. Uglavnom, majstorski izvedena stvar!

“Ninina bilježnica” dokumentaristička je, povremeno i veristička stripovska pripovijest, sa snažnim elementima lirske proze. Opet paradoksalan spoj! Preselivši se u Zagreb, Nina živi u “žutoj kućici pored rijeke Save”. Ta žuta kućica ustvari je nekadašnji Brazil, onaj nasukani splav iz pjesme Jinxa, na koji se jednom davno izlazio. Ninu vidimo ispred Umjetničkog paviljona, pa pored Muzeja suvremene umjetnosti, s prijateljicom Dorom lista kataloge Sanje Iveković i Ivana Picelja… Ali ljubav, ljubav je prava, velika i odistinska njezina tema, ili tema Domagoja Rogulja! O toj vam ljubavi, međutim, ovaj čitatelj ništa ne kani reći, jer bi svaka riječ tu vodila iritantnom spojlanju nespojlivog, i prepričavanju neprepričljivog. Poanta je u tome da je Domagoj Rogulj stvarno napisao i nacrtao žensku ljubavnu priču. A nije se uživljavao u priče drugih žena, nego je ispričao priču žene u sebi. I to je ono što zapravo jest temelj prelaska s jedne na drugu stranu, iz jednoga u drugi rod u pripovijedanju, te objašnjenje većine velikih muških priča ispričanih tokom povijesti glasom i perom pripovjedačica. One su, naime, svoja muška lica tražile i nalazile u sebi, a ne izvan sebe. Ali to je već neka druga, vrlo duga priča, koju bi vrijedilo tek započeti…

Urednica

Irena Jukić Pranjić, akademska likovna umjetnica, povjesničarka umjetnosti i prije svega ostalog strip je crtačica, i jedan od markantnijih entuzijasta hrvatskog stripa, općenito. Usto, radi na crtanom filmu, nastavnica je u školi, predaje strip na akademiji, radi u vezi sa stripom sve što treba i gdje god treba… Ona je urednica ove dobre, upečatljive i pametne knjige. Čitatelj nema pojma kako je teklo i od čega se sastojalo to uređivanje, osim što misli da je Irena Jukić Pranjić Domagoju Rogulju bila gromobran i stožer. Bila mu je ona čvrsta tačka oko koje je mogao zakovitlati svoje djelo. Kao što Irena Jukić Pranjić je i inače u onom što za druge radi.

Emancipacija

Započela je tako što su se žene borile za emancipaciju od uloge koja im je bila zadana unutar patrijarhalne zajednice. Njihova je emancipacija naravno vodila i emancipaciji muškaraca od njihovih moranja unutar iste takve zajednice. U trećoj fazi, međutim, započinje borba za emancipaciju od dijela metoda kojima je emancipacija vođena. Jer ni ova se borba, kao ni ijedna druga revolucija, ne vodi metodama koje ne ostavljaju i loše usputne posljedice. Njih se valja postupno oslobađati, no ono što u svakoj priči o emancipaciji valja naglasiti jest da nijedan od pomenutih procesa nije dovršen, i da sve emancipacije, od one prve, traju usporedno, i dok god usporedno traju, one su dobre.

Paoli

 

Riječ unaprijed

Pišem ju kao čitatelj: na početku neke knjige odmah volim znati s kim imam posla. Po mom mišljenju nije dobro otkrivati tko su likovi nakon stanovitog broja stranica, kao da je knjiga počela ranije a ja stigao sa zakašnjenjem, izgubivši prijašnji događaj.

Predstavljam dakle dvije osobe koje započinju dijalog na samom početku ove priče.

On je stariji povučeni zaljubljenik u kampiranje. Poduža razdoblja provodi u planini, čak i zimi. Ona je mlada gitana, odbjegla od čerge i od obitelji. Kod nas ih zovu zingari, u Irskoj travellers, putnici, prikladna definicija.

Njihova imena meni nisu važna. Imena ne pridodaju ništa osobama. Štoviše, uzimaju: ako lik nazovem Federico, odmah će taj koji čita i ne htijući pomisliti na osobu koja ima isto takvo ime. Takvo povezivanje ne dodaje, nego uzima.

Nitko ne liči na nekog drugog, čak ni jednojajčani blizanci.

Ponetko traži nemoguću imitaciju svog modela, po meni neshvatljiv pokušaj. Ako je ovaj događaj uzet ili nadahnut kronikom, radije ću prijeći preko toga.

Radnja se odvija u novije doba, ako XX. stoljeće to još uvijek jest.

– Tko si?

– Hladno mi je, daj da budem u šatoru.

– Tko si?

– Šta te briga? Netko sam tko krepava od hladnoće. Ugledala sam šator pa sam ušla.

– Koliko je sati?

Dva su sata, dovraga, kog vraga radi ova što landra šumom u ovo doba? Imam samo jednu vreću za spavanje, raširit ću je pa ćemo se pokriti, ovaj mali madrac je širok.

            Palim čeonu svjetiljku.

– Ne. Nemoj paliti, sram me je pokazivati se. Požuri, čuješ li da od hladnoće cvokoćem zubima?

– Evo obavljeno, pokrij se. A ne, noge preko mene ne.

– Moram se zgrijati, drhtim.

– Obuci ovu jaknu, rukavice su u džepu od šatora na tvojoj strani.

Naći ćeš i termosicu s čajem.

Noge preko mene ne.

* * *

– Je li sad bolje? Moraš se zateći u nevolji da bi riskirala ukočiti se od hladnoće. A da nisi našla ovaj šator?

            Ne odgovaraš. Razumijem. Dosta s pitanjima. Gledaj možeš li zaspati. Laku noć.

– Zašto je starac zimi sam u šatoru? Zar si i ti bez kuće?

– Ugrijala si se. Imam kuću, da. Dolazim da malo budem sam, poznajem ovo područje.

– Što radiš svo to vrijeme? Razmišljaš o smrti?

– O tome misle mladi. Starci su o tom već razmislili.

Vrijeme provodim igrajući se. Znam mnogo igara.

Jesi li čula da se kaže kako su starci nalik djeci?

– Djeca ne spavaju noću daleko u brdima.

– A što radi žena landrajući zimi u brdima?

– Koja žena? Petnaest mi je godina.

– Po glasu se ne bi reklo.

– Glas mi služi da obeshrabrim muškarce.

– Već su obeshrabreni, najobeshrabreniji muški naraštaj u povijesti ljudskoga roda.

– Šta ti znaš o  muškarcima? To mogu znati ja od kojeg su, ste soja.

– Za sad sam od soja koji te ugostio.

– Nije te strah okrenuti mi leđa?

– Prvo sam te pitao tko si. Bilo je to da bih čuo glas, ne da bih doznao.

            Nema veze tko si. Ako si smrt, raskomoti se, smrt na pol mrtva od hladnoće.

– Ja sam od Sinti čeljadi, na talijanskom se kaže gitana, bolje nego zingara. Bježim od obitelji zbog ugovorene udaj za starca od pedeset godina.

– U kojoj dobi se postaje starcem, tamo kod tvojih?

– S tridesete.

– Znači star sam već više od trideset godina

– Moj djed je umro manje star od tebe.

– Žao mi je zbog njega.

– Utekla sam preksinoć, nakon proslave zaruka. Bijegom sam obeščastila svog oca. Ne mogu se vratiti.

– Gdje tvoji borave?

– S onu stranu granice, u Sloveniji.

– Prešla si preko planina zimi da bi umrla?

– Poznajem prijelaze. Moja se obitelj bavi krijumčarenjem.

– Traže li te?

– Za njih sam mrtva.

Ali moj će me otac doći tražiti., da porodici pokaže da neću jeftino proći.

Kod nas ne prolazi priča iz vaše vjere, ona o povratku razularenoga sina.

– Sina razmetnoga?

– Moj djed je govorio razularenoga.

– To je riječ koja se ne upotrebljava, a označava nekoga tko je s vrata skinuo ular, konop za vješanje.

            Spava mi se. Sad ću zaspati.

– Jesi  li još budna? Pada snijeg.

– I bolje, prekriva tragove.

– Znači traže te?

– Volim kad pada snijeg. Ne dolaze raseliti čergu.

– Mogla si bježati na drugu stranu, zašto Italija?

– Ne bježi se na bilo koju stranu, izbor je skučen. Vidi se da ne znaš kako se bježi. Mi smo navikli. Naše se taborišta isprazne za sat vremena i više ih nema. Znamo se sakriti, preskakati granice. Samo nas more zaustavlja.

– Zašto Italija?

– Kod vas ljudi gledaju svoja posla. Mogu te zasuti kamenjem, ali ne dojavljuju policiji.

– Dobro govoriš talijanski.

– Govorim pet jezika. Ne znam čitati.

– Ne uče vas?

– Dovoljno je da čita jedan pa obavještava ostale.

– Zar nemate neku knjigu?

– Kod nas se priče pričaju svečera i svaki put se malo mijenjaju.

            Glas prati priče. A tu su onda i ruke koje ih čine vidljivima, pokreti, strahovi, grohotan smijeh.

– Riječi koje izgovaramo mogu se napisati, ostati sakupljene. Jedna poslovica kaže da riječi lete a one zapisane ostaju.

– Nema toga kod nas. Riječi ostaju nakon što se izgovore. Razmjene, poslovi, zaruke obavljaju se naglas.

* * *

– Ne spavati se?

– Navikla sam spavati danju a kretati se noću.

– Kako ćeš se snalaziti za život?

– Ne proseći, naučila sam to od malena, ali previše sam ponosna.

– I onda?

– Sviram harmoniku, plešem, pjevam

            Znam dresirati medvjeda.

            Moj otac ga uzgaja, vodimo ga sa sobom po seoskim zabavama.

            Taj medvjed je jedino čeljade za kojim žalim što sam ga izgubila.

– Neće li utonuti u zimski san?

– Mužjaci ne, ako imaju što jesti.

            Ostario si a toliko toga ne znaš. Što znaš raditi?

– Moje je zanimanje urar.

– Krasno. Sviđa mi se sat. Moj otac ima jedan zlatni, od njegovog oca.

            Zarađuje li se sa satovima?

– Meni je išlo dobro.

– Tko te naučio?

– U tvojim sam godinama bio šegrt.

            Nakon smrti mog oca počeo sam raditi poslije nastave. Majka je poznavala urara koji me primio u svoju radionicu.

            Odmah sam bio spretan s prstima.

            Počeo sam popravljati budilice, krupnije mehanizme, a onda sam prešao na satove.

            Volio sam rasklapati, čistiti.

            Zaustave se od prašine, koja se svejedno provuče. Prašina zaustavlja satove jer bi ona htjela biti ta koja mjeri vrijeme.

– Što bi to značilo? Ne razumijem.

– Ne osvrći se, na djelu je drevna borba između prašine i satova, o tome tko bolje mjeri vrijeme.

            Pobjeđuje prašina, jer je starija.

– I živio si od šegrtske plaće?

– Moja majka je držala instrukcije iz ruskog. Bila je Ruskinja.

            Mog oca je upoznala na brodu koji je bio usidren radi istovara u Odesi na Crnom moru.

            Zaljubili su se.

            Pošlo mu je za rukom ukrcati je zamotanu u sag.

– Ma da. Ruse ne možeš tek tako nasamariti.

            Tvoj je otac platio da je povede sa sobom.

– Stručnjak si. Platio je, pa je moja majka ostala umotana u potpalublju sve do Sredozemnoga mora.

            Bježala je zbog ljubavi, a ne zbog komunizma.

            U Napulju  je ruski predavala komunistima koje je partija slala u Sovjetski Savez.

– Ovo je šator za dvoje, što će ti?

– Potreban mi je prostran, bit ću tu i cijeli mjesec.

– S harmonikom možeš ponešto zaraditi, ali ovdje u Italiji neće ti dozvoliti da držiš medvjeda.

– Znam uzgajati gavrane. Ali imaju naglašen osjećaj slobode, pa ih nakon nekoliko godina moram otpustiti.

            Prave društvo, igraju se, pametna su čeljad.

– Čeljadima nazivaš životinje.

– A ti ne?

– Ne. Možda zato što ih ne poznajem.

            Zanimali su me satovi. Oni su organizmi. U njima je više od dvjesto dijelova.

– Dvjesto u tako malom prostoru? Kako uspijevaš staviti ruke u to?

            Mora da je lijepo razumjeti kako funkcioniraju.

            Bit će da u tome ima i malo magije.

– Više je magije u sporazumijevanju s medvjedom i gavranom.

– U svemu ima magije.

            Naći šator po mraku je magija.

            Čak i čitati iz dlana.

–  E da, kod vas se budućnost predskazuje prema crtama ruke.

– Nije predskazivanje. Učimo gonetati kao što se to radi noću s nebom.

Ti čitaš knjige, ja čitam ruke.

            Postoji Jupiterovo brdo, Venerino, Merkurovo, Mjesečevo.

– Sve ove izbočine? Meni se ispruženi dlan čini ravnim.

            Moj otac je ispružio ruku jednoj koja mu je rekla da se čuva mora. Nije mogao, bilo je to njegovo zanimanje.

– Je li umro u moru?

– Za brodoloma u noći, njegov se brod sudario s drugim u magli.

            Dlan ili ne dlan, što se mijenja? Meni je draže ne znati.

            Čuj, ova noć predugo traje. Odspavajmo jedan san, možda se sutra ujutro probudim a da sam te sanjao.

– Ne nadaj se

            Čitat ću ti iz ruke dok spavaš.

            Želim znati tko si.

– Zar nije dovoljno biti samo netko tko te ugošćuje?

– Ugostiti je obaveza, ne objašnjava tko si. Znači da nisi bastard.

– Spavam stisnutih šaka.

 – Otvorit ću ih.

– Dobro, čeprkaj slobodno, ali ne želim znati što ćeš naći, dogovoreno?

– Nema potrebe za dogovorom. Ti me moraš pitati, edabi doznao što je označeno.

– Laku noć.

– Sviće. Uskoro ćemo se gledati u lice. Pristavit ću kavu.

– San ti je tvrd, ali ne hrčeš.

– Dobro je to znati.

– Neoženjen si i bezdjetan.

– Virnula si, jel’da?

– Imaš vrlo jasne crte.

– Je li ti bilo dovoljno da doznaš tko sam?

– Na lijevoj se čita prošlost, na desnoj budućnost.

– Baš dobro što sadašnjost ne spada u to čitanje.

– Živjet ćeš dugo.

– Obuci ovaj triko.

– Ne treba mi, u šatoru je toplo.

            Zašto se nisi ženio?

– Zar se ne čita zašto? Pitanje bi trebalo glasiti čemu se ženiti. U tom slučaju izronila bi priča o susretu.

            Tko se ne ženi, nema o čemu pričati.

– U svom životu nisi imao ni jedan susret? Imaš liniju ljubavi koja izgleda kao  posjekotina od noža.

– To je zaraslica.

– Ti bi da nasamariš Ciganku? Označena je ljubav bez ičeg uokolo.

– Svejedno je zaraslica.

Dogodila mi se kad sam bio dječak samo u tjedan dana, ljeti.

            Zaljubio sam se bez mogućnosti da to i kažem.

            Crta koju si vidjela zaraslica je.

– Nisam vidjela drugi tako jasan znak na nekoj ruci.

– Bit će da se tijekom godina produbio.

– S njim se rađa. A onda imaš i spiralu, to je znak neke tajne.

– Pij kavu. Izaći ću pogledati koliko je snijega. Napunit ću vreću za prokuhati rižu. Ovdje vodu valja otapiti.

            Dotle možeš baciti pogled na ovu igru. Zove se mikado, jedna od onih koje igram sam.

– Kako se igra?

– Igra je i shvatiti kako se igra. Ako ne uspiješ, objasnit ću ti kad se vratim sa snijegom.

– Vreća puna snijega neće biti dostatna ni za litru vode, u svakom slučaju ima dovoljno za skuhati rižu.

– Vidjela sam obojene štapiće, nisam dokučila kako se upotrebljavaju.

– Gledaj.

            Sve zajedno ih stavljam u šaku.

Otvaram ju i puštam da padnu.

Sad ih igrač treba uzimati jedan po jedan, ne pomaknuvši ni jedan drugi. Ako pogriješi, igra sljedeći.

Boje označavaju vrijednost štapića, crni je samo jedan i vrijedi više nego svi zajedno.

Pobjeđuje tko skupi više poena.

– Igraš sam, kakva je to igra?

– Nije igra, to je vježba koja mi pomaže da budem spretan s prstima. Osvajam ih bez greške.

            Jesi li naumila ostati ovdje?

– Za sada, ako mi dozvoliš boraviti.

– Ja ostajem, možeš ostati i ti.

– Nemoguće je uzeti štapić, ne pomaknuvši ostale.

– Čini se, ali svaki položaj ima točku ravnoteže. Sad ću izvući onaj crni koji je ispod.

– Kako si uspio?

– Štapići pokrivaju onaj crni, ali ga ne dotiču.

Kao rastavljanje sata.

            Jedno mikado pravilo kaže da se štapić izvuče ne dišući. Pokušaj.

– Uspjela sam!

– Imaš lagane prste.

– Zbog harmonike.

– Više nego na gitane nalik si slavenskoj čeljadi: visoke jagodice, široko lice, mršava. Jesu li smeđe oči obiteljsko naslijeđe?

– Boja medvjeđih očiju.

            Ranije si spomenuo neki važan tjedan.

– Zanima te? Stvarno?

– Volim priče.

– Bio sam gimnazijalac, godinu nakon očeve smrti.

            Drug iz razreda pozvao me za feragosto svojoj kući ma moru.

            Bio sam uljez na njihovoj i na društvenoj ljestvici ostalih.

            Tamo je bila ona, moja vršnjakinja. Vidio sam da lebdi između prisutnosti i odsutnosti.

            Kose crvene poput hrđe, pjegava, s očima koje su gledale kroz osobe, nedovoljno oštre, kao da su upiljene u zid iza nje.

            Plivala je brzo, natjecala se, nitko je u moru nije mogao sustići.

            U ta doba djevojke nisu upotrebljavale parfem, ona je mirisala na kestenje.

            Sviđao joj se jedan iz družine koji je imao gumenjak s jakim motorom. Vozio ju je da skija na vodi.

            Čudio sam se sebi samom. Prvi put me zanimala djevojka.

            Prema njoj me spopala ganutljivost. Vidio sam je u stalnoj opasnosti, a zaštita je bila moja briga.

            To nije bilo istina, ali taj osjećaj mi je određivao zadaću.

            Postavljao sam se iza njezinih leđa.

            Družina se okupljala u popodnevnim satima. U modi je bio mikado. Sate i sate provodili su za stolom.

            Promatrao sam. Ćutio sam da bi mojim prstima bilo lako pobjeđivati. Oni nisu imali preciznosti, nisu umjeli čitati redoslijed štapića koje treba dodirnuti.

            Prsti su im bili kao kod onih koji ne moraju ni dugme zakopčati.

            Ostajao sam postrance da ne remetim igru.

            Kad evo ta djevojka, baš ona, spazi me iz leđa pa mi reče da sjednem uz nju, da bih sudjelovao.

            Učinilo mi se golemo što mi posvećuje pažnju.

            Nije se sjećala mog imena, reče mi samo: hej, ti.

– I onda? Jesi li pokazao tim bogatunima?

– Sjeo sam do nje, igrajući prije nje. Namjerno sam pogriješio, samo da se igra nastavi.

            Njoj nije bilo važno pobijediti, ali je žarko željela crni štapić. Kad je red ponovo došao na mene, opet sam pogriješio, pomogavši joj međutim da se domogne crnog štapića. Optužili su  me za nespretnost, a to je bilo najmanje.

            Jedan od njih, onaj što ima gumenjak, posumnjao je na moju pogrešku, pa me gledao s antipatijom. Isključio me za taj prijepodnevni krug, uz obrazloženje da nas je previše.

– Ne razumijem te. Jedini put kad si mogao blistati, odlučio si biti mutav. Ti i gagé poput tebe, stvarno ste čudni.

– Svi smo čudni kad navru osjećaji.

– Pričaš kao da se dogodilo jučer.

– Taj tjedan još uvijek me slijedi.

– Pričaj dalje.

– Dok su bili na moru jutrom, mikado sam igrao sâm. Uspijevalo mi je pokupiti ih sve po redu, jedan po jedan. Prejednostavno, a onda bih si otežavao: prije svakog poteza zatvarao bih oči i igrao u mraku.

            Vraćali su se popodne, pa se igrao mikado. Ona me željela kraj sebe, jer sam joj donosio sreću.

             Ako je za nju izgledala kao taj crni štapić, činio sam to sa zadovoljstvom.

            Taj novi osjećaj omogućavao mi je da prihvatim to smiješno stanje hamajlije.

Jedno od pravila u mikadu kaže da tvoja pogreška može pomoći nekom drugom igraču. Postupi tako da tvoja pogreška proizvede prednost.

            Jesi li zaspala?

– Zažmirila sam, čujem te.

– Zadnjega dana toga tjedna grupa se po običaju odvezla gumenjakom.

            Ponio sam mikado u kafić na plaži pa zaigrao, zasjevši za jedan stolić. Zažmirio sam za zadnje zapamćene poteze.

            Kad sam ih otvorio, pred tim stolićem stajala je ona.

            Njezine oči nisu gledale preko, piljile su u mene netremice, stroge. Varao sam u igri. Tamo gdje su ostali igrali najbolje, ja sam hinio nespretnost.

            Zašto sam to radio? Nije joj bilo važno, nje vrijedilo znati.

            Osluškivao sam njezine misli u tom času kao da ih je izgovarala. Osjećaj koji sam proživljavao to mi je omogućavao.

            Nastavila je ne znam kako dugo piljiti u mene.

            Za urara je gadno ne znati trajanje nekog intervala.

            Oprosti, to je ludost koja mi je na um pala ovog časa.

            Na kraju, ona je glavom učinila mali ne, okrenula se i izašla iz kafića. Popodne nije došla igrati, sutradan se ukrcala na brodicu za povratak.

            Igra zatvorenih očiju poboljšala mi je spretnost s urama.

            Sad baš spavaš.

            Diže se magla, izaći ću prikupiti drva za vatru.

            Zabranjeno je paliti ju, ali dok je magle dim se ne vidi.

– Što si učinila? Kako ti je pošlo za rukom da te ne pronađe kad je ulazio u šator?

– Čula sam da dolazi. Dok sam spavala, čula sam njegove korake. Težak je moj otac.

            Zapodjenuo si razgovor s njim, pa sam tako dobila na vremenu.

– Nisam znao je li to tvoj otac, ali je došao po tebe. Bio je ljubazan, pitao je jesam li vidio gitana-djevojčicu. Nije mi povjeravao kad sam mu odgovorio da nisam. Rekao mi je da se radi o obiteljskoj stvari.

            Imao sam spremnu kavu, ponudio mu. Primijetio sam da ima krupne ruke.

– Kuje bakar.

– Popio je, zahvalio mi, rekavši da mora pogledati i po cijelom šatoru. Da bude siguran da ne nastavlja zaludu tragati. Nije tražio dopuštenje.

            Stao sam pred ulazom, rekao mi je da ga pustim da pogleda unutra. Nije bilo načina da mu se oduprem.

            Rekao mi je da se ne pačam. Uzeo bi samo ono što je bilo njegovo, bude li to našao.

            Da se ne udaljujem, odlučio sam u šator ući prije njega.

            Ne znam što sam mogao učiniti.

Uđem a tebe nema. Kako si nestala?

– Kad zatreba, onda sam nevidljiva. Zašto si ulazio, umjesto da šmugneš?

– Još sam mogao posredovati.

– Nožem sam otvorila prolaz na donjem rubu šatora. Kad ste ušli, ispuzala sam van.

– A da te je pronašao?

– Ubio bi me ili bih ja ubila njega.

– Ubio bi i mene.

– Ne, starče, odvukao bi me dalje.

            Takve se svari sređuju bez svjedoka.

– Rekao je da će se vratiti.

– Dakle neće se vratiti. Ono što kani učiniti, ranije ne spominje.

– Hoće li odustati da te traži?

– Vratit će se u Sloveniju. Obavio je svoju brzu potragu, ništa drugo ne mora pokazivati.

            Povjerovat će mu da me pronašao i ubio.

            Na taj način se oslobodio ljage nastale mojim bijegom.

– Udaljavajući se, izgovorio je nešto na svom jeziku.

– Da je njegova kći mrtva, jer nije ni na nebu ni na zemlji.

– Magla se raspršila.

– Zašit ću onaj rub šatora.

– Pobjegla si ponijevši iglu i konac?

– Nož, komad užeta, žigice.

– A kompas?

– Nema potrebe, po stablima vidim gdje je sjever. Koga ostavljaš kad odlaziš u planinu?

– Nikoga.

– Živiš sam?

– Da, u starosti je to normalno.

– Od koga se onda udaljavaš?

– Od posla. Bio sam uspješan sa satovima. Imam licencu za prodaju skupocjenih marki pa držim nekoliko radnji.

– Skitnica bogatun.

– Imam više nego što mi treba, zato da, bogat sam.

– Kakav sat imaš?

– Onaj poklonjen za prvu pričest. Navijem ga kad se probudim. To je kao da poguraš vrijeme u danu.

          Maloprije smo pregrmjeli opasnost koja nam je mogla presuditi o životu.

            Na satnom kvadrantu one sekunde su u jednakim intervalima. Za nas nije bilo tako. Nisu bili jednaki. Podrazumijevali su nepoznate posljedice.

            Govorim ti to, jer su satovi mjerni instrumenti, ali vrijeme je nešto posve drugo. Ide usporeno kao i užurbano.

– Zove me gavran.

– Gavran?

– Držala sam ga tri godine, a onda sam ga pustila.

– Pratio te sve do tu? Zar ga prepoznaješ?

– Izađimo iz šatora, predstavit ću ti ga. Zove se Varòna.

– Varòna na ruskom znači gavran. Je li on doveo tvog oca ovamo?

– Nije, pratio ga je. Došao je zaštititi me.

– Lijepo ti stoji na ramenu

– Iščeprkam mu poneku larvu iz panja.

            Jeli smo zajedno, spavao je sa mnom i s medvjedom.

            Deset mu je godina, živi s drugaricom, upoznao me s njom. Dolazi mi u posjetu.

            Vi imate anđele čuvare, ja gavrana.

– Razumijem zašto životinje nazivaš čeljadima.

            Gleda te, izgleda da razumije da govorimo o njemu.

– Razumije po glasu, po pokretima.

– Kako bi se mogao umiješati s tvojim ocem?

– Akrobatski je letač, tjera i orlove. Slijeće okomito, dovoljno mu je da dotakne pa da obori na tlo.

            Izbije ti nož iz ruke makar ga čvrsto držao.

– Hoće li sada ostati ili će otići?

– Prvo ću mu dati jesti .

            Zimi se ličinke nađu ispod kore. Njemu to ne uspijeva, meni da.

– Nisam zao.

– Sad znaš. Ali kako provodiš vrijeme tu gore, ako ne poznaješ stabla, stanovnike šume?

– Rekao sam ti, igram. S mikadom, sa špilom napolitanskih karata, sa zagonetačkim revijama. Igra mi osvježava mozak.

– Ne razumijem dobro tu stvar s igrom.

– Onu koju radim sam. Rastaviti sat, čitati knjigu, podići šator, kuhati.

            Sve što sam radim to je igra. Poao započinje kada sam s drugima.

– Sa mnom sada radiš?

– Da. Pronašla si podosta ličinki.

– Onoliko koliko mu je dovoljno, sad ću prestati. Očistit ću mu kljun, lagano ostrugati, a onda ga pustiti da ode.

 

 

– U šumi je buka, kreću se životinje

– Traže one koji prelaze granicu. Još malo pa će ih psi dovesti ovamo. Sakrij se.

– Psi će me pronaći, popet ću se na drvo.

– Što to radiš?

– Namazat ću se smolom, skriva moj miris.

– Treba li ti pomoć da se popneš?

– Ne, hitnem konop na prvu granu, pa se uspentram gore. Kad sam tu, ne gledaj gore.

– Ući ću u šator.

* * *

– Dobar dan. Molim isprave.

– Evo ih spremnih, čuo sam da stižete.

– Što radite ovdje?

– Kampiram.

– Usred zime?

– Čak i više dana.

– Moramo pogledati i u šatoru.

– Samo izvolite.

– Znate li da ne smijete paliti vatru?

– Da. Ovo garavo kamenje nije moje djelo. Imam kuhalo na plin.

– Jeste li vidjeli ikoga da prolazi?

– Samo životinje.

– Jeste li sami?

– U mojoj dobi to je neizbježno.

– Kako se snalazite za namirnice?

– Po zalihe odlazim u selo.

– Tu je prolaz za slijepe putnike. To znate da im ne smijete pomagati, kazna je za prekršaj u pomaganju.

– Poznat mi je taj zakon.

– Budite oprezni, na sve su spremni.

– Znam se brinuti o sebi.

– Jeste li naoružani?

– Nisam.

– A kako se branite?

– Još mi se nije dogodilo da to moram činiti.

– A kad biste morali?

– Snaći ću se.

– Dužni ste prijaviti prolaz slijepih putnika. Ne šalimo se. Zateknemo li da ste ugostili stranca bez dokumenata, uhapsit ćemo vas. Jeste li dobro razumjeli?

– Dobro sam razumio.

– Držat ćemo vas na oku.

– Osjećat ću se sigurnije.

* * *

– Možeš sići, otišli su.

– Još su tu u blizini, nisu ti povjerovali. Napravili su krug pa se vraćaju bez pasa. Varòna ih prati odozgor. Evo ih.

– S kim ste razgovarali?

– Ni sa kim, s vremena na vrijeme razgovaram sa samim sobom, da čujem glas. Sebi pričam priču. Želite li i vi čuti jednu?

– Što, šalu? Nemamo vremena slušati priče. Čime se bavite?

– Popravljam satove.

– Jednostavnije je kupiti novi.

– Jednostavnije itekako, klijentela se prorjeđuje, ali to su oni koji su mi dragi. Na srcu im je neki stari sat, kao uspomena ili zbog marke.

            Sat valja pregledati, razmontirati, podmazati. Zaustave se zbog izostanka održavanja.

– Vaše me lice podsjeća na nekoga. Za sada vas neću zaustavljati, neću vas voditi u vojarnu, moram nastaviti s potragom. Fotografirat ću vas i usporediti sa sudskom kartotekom.

– Samo izvolite, želite li i profilnu?

– Ostanite na raspolaganju. Odlučite li se premjestiti, svratite prvo u vojarnu, razumijete?

– Ne potpuno.

– Hoćete li radije s nama u vojarnu, tako biste bolje razumjeli?

– Kako vam drago, imam vremena koliko treba.

– Blago Vama, no ja nemam vremena da bih ga s vama gubio. Budite oprezni i nemojte se nadmudrivati s autoritetom.

– Religiju poštujem.

– Kakve sad veze ima religija?

– Vi ste spomenuli autoritet, a najveći je onaj nebeski.

– Taj je dobro tamo gdje se nalazi. Ja predstavljam ovozemaljski autoritet, pa Vas mogu poučiti dužnom poštovanju.

– Ne sumnjam.

– Budite na raspolaganju.

– Neću propustiti. Ugodan nastavak.

– Baš lijepo ćaskanje s pandurom.

– Čula si?

– Razgovor o religiji zapodijevaš s takvima? Da mu se nije žurilo, odveo bi te unutra i zadržao te tamo.

            Za nas međutim uvijek nađu vremena da nas negdje zatvore.

– Jesi li bila zatvarana?

– U Sloveniji i u Hrvatskoj, gdje su nam ubili medvjeda. Sad imamo njegovo mladunče.

– Zašto su ga ubili?

– Kad granicu prelazimo preko planina, medvjeda šaljemo ispred. Tada su bili vojnici. Pucali su. Uginuo je na povratku u tabor.

Sahranili smo ga, bio je član obitelji.

– Jesu li otišli, jesi li dobro vidjela?

– Veròna je odlepršao. Sišli su, bez muke će se opet popeti.

– Od tvoga dolaska ovo mjesto postaje prilično posjećeno.

            Vraćam se u šator. U ovo vrijeme igram mikado.

– Prsti su ti kao u koze na stijeni, koja ne pomakne ni jedan kamenčić.

            Ti dodiruješ a ne pomičeš ništa pokraj.

            Mogao bi nekome skinuti sat sa zapešća a da i ne osjeti.

– Moje zanimanje je stavljanje satova na zapešća. Ti ih znaš skidati?

– Ne. Poznajem nekoga tko je to u stanju. Tehnika se ne sastoji od laganog pokreta, nego u stvaranju rastresenosti.

– Mnogi moji klijenti baš tako ih izgube. Prodavao sam satove i gitanima, ali oni ih ne gube.

– Nose ih više kao narukvicu, da ih pokazuju, ne zbog točnog vremena. Kod nas se uvijek zna koliko je sati.

– I dalje govoriš kod nas. Nedostaje li ti obitelj?

– Sad ne.

– Moći ćeš naći drugi ciganski tabor.

– Nisi razumio. Za njih sam mrtva, više se ne smijem približavati svojoj čeljadi.

– Odabrala si izgnanstvo.

– Odabrala sam da se ne udajem. Ostalo ne biram, suočavam se s tim. Svijet je prostran i neko mjesto ću naći.

– Tvoji su izgubili dragocjenu pomoć.

– Izgubili su obraz. Fućka im se za pomoć.

– Zar sa svim tim problemima koje imate svaki dan, pridajete tako veliku važnost promašenom vjenčanju?

– Baš zato što ne pripadamo narodima ni mjestima, vezani smo za naše običaje, za stvari od časti.

Ali ti to ionako ne razumiješ.

– Tamo dolje je vrelo mlačne vode, otići ću oprati rublje, isplahnuti se na brzaka. Donijet ću gore malo vode.

– Idem s tobom, nosit ću vodu uzbrdo. Znam je nositi na glavi.

– Je li teško?

– Na uzbrdici da, voda je teška.

– Svojim dolaskom sa sobom si donijela prijeđene granice, potjere, gavrana zaštitnika.

– Svakodnevne stvari.

– Za vas dani prolaze na impulse. Improvizacija je za vas normala.

            Kod nas dani protječu po satima, jednakim intervalima.

            I u kretnjama imaš brzinu onoga tko je na oprezu. Podsjećaš me na uličare u Napulju. Živjeli su na ulici, bježali od svega.

– I vodu uzbrdo nosili na glavi.

– Ne. Ali njima je svaki dan bio kao ribama u moru, zgrabiti nešto za pojesti a ne dozvoliti da budeš uhvaćen.

– A onu djevojku od ljetos jesi li ikad više sreo?

– Sreo sam njezin nastavak.

– Neku njoj sličnu?

– Drugu jednu nju i drugog sebe, proteklo je dvadeset godina.

            Radio sam u Švicarskoj, a onda sam se vratio u Napulj s licencom za prodaju nekih marki satova. Imao sam radnju, bio sam ćelav i suh kao sada.

– Ne razumijem koga si sreo.

– Onu djevojku otprije dvadeset godina, bila je udata i udovica, lijepa kao grozd grožđa u rujnu. Uđe u dućan prodati muški sat. Uslužim je, nije me prepoznala. Ali me ne bi prepoznala ni tjedan dana nakon otoka.

            Jedno od pravila u mikadu je da se zaboravi prethodni krug.

            Suprotno od šaha, gdje igrači pamte poteze prijašnjih partija. Mikado posprema.

            Ja sam nalik toj igri, učinim da me se odmah zaboravi.

– Tako je bolje.

– I ja to mislim. Na primjer, oblačimo se za različite svrhe, osim toga da se pokrijemo. Zbog mode, pokazujući da pratimo ukuse i da pripadamo nekom društvenom sloju. Odijevamo se da istaknemo neslaganje s uobičajenom modom ili da istaknemo neku pretjeranost.

            Ja se oblačim na najmanje uočljiv način. Stil sam usavršio u godinama kad sam živio u Švicarskoj.

            I da skratim, bio sam urar na dobru glasu, jedini koji je prodavao samo satove, ništa dragulji i zlatnina.

– Ja zlato volim.

            Pričekaj dok na tlo odložim kantu s vodom.

            Volim kad svjetluca na ruci, obješeno na ušima.

            Skinula sam ga, ostavila ga njima, premda su to bile moje stvari. Morala sam tako postupiti.

            Kako je prošlo s onom gospođom?

            Evo, krenimo.

– Ne želiš zamjenu?

– Ne.

– Kupio sam od nje sat, platio sam joj ga dobro, zapravo više nego što su joj nudili drugi trgovci.

            Pogledala me pažljivo, kao onomad kad me zatekla da mikado igram sam. Ali me nije prepoznala, htjela je u lice pogledati nekoga tko ju tretira bolje.

– Ja gledam pravo u lice.

– Kao trgovac moram gledati tko ulazi. Dovoljan mi je brzometni pogled, ne gledam dugo.

            Ne treba ostavljati dojam da se provjerava izgled klijenta.

– Jesu li te ikad pokrali?

– Grabež. Ostavim naokolo ponešto što se može zgrabiti na brzaka, ništa dragocjeno.

– Jesi li naoružan?

– U radnji je rizik da se napravi veća šteta. Bolje krađa na brzaka bez pružanja otpora. Moglo bi se dogoditi da su pod utjecajem neke supstance, prepasti se.

            Čeljad je to koja se sama  upropaštava.

– I onda, što se dogodilo nakon što te tako gledala u lice?

– Napravila je pokret oprečan onom u kafiću, kratko je kimnula u znak odobravanja. Sutradan se vratila s drugim satom na prodaju, svojim. Skinula ga je sa zapešća i pitala me koliko vrijedi.

            To je nešto što me pogađa, jer se na taj način razgolićuje stanovita potreba. Vidio sam taj sat jučer. Odgovorio sam joj da ne vrijedi, da je imitacija. Falsifikat?, pitala me, uplašena vlastitim glasom.

            Bila je zaprepaštena, otkrila je izdaju.

            Pozvao sam je van, da popijemo nešto zajedno u kafiću, da se priberemo od iznenađenja.

            Popila je čistu votku i tako je među nama započelo, sa zakašnjenjem od dvadeset godina.

            Objasnio sam joj da je njezin sat replika, ne lažnjak. Razlika je u tome što je replika zakonski u prodaji kao takva, dok se lažnjak prodaje pod autentičan.

            Stanovali smo zajedno godinu dana. Pomagao sam joj oko dugova naslijeđenih od supruga.

            Nije to bila ljubav. Njoj je trebao oslonac. Ja sam u svojoj nutrini tražio mladića koji joj je želio biti zaštita.

            Bilo mi je dobro. Te godine su se povećali poslovi, otvorio sam i druge dućane.

I po drugi put nas je razdvojio mikado.

Igrao sam skrivećki, da joj u sjećanje ne vratim ono prvi put. Otkrila me i za nju je to bila repriza one izdaje. Bio sam uljez koji je preokrenuo tu igru.

Spopao ju je strah od mene. To je samo igra, pokušavao sam objasniti joj Ne: bio sam u stanju krivotvoriti.

Reagirao sam kao što to čine djeca, koja veću važnost pridaju igri nego životu samom.

– Znam to. Kad su bombardirali selo, mi djeca i dalje smo se igrali skrivača. Dozivali su nas, a mi ništa. A onda smo rekli da smo bili pronašli sklonište, pa nismo čuli.

– Koji rat?

– Šta ja znam. Neki rat. Kakvo ti je to pitanje? Zar ratovi moraju imati ime i prezime? Gitani ne vode ni jedan, a upoznali su svaki.

            Bili smo utaboreni blizu naselja na rijeci. Bacali su bombe koje su stizale uz zvižduk. Ja sam znala kako se to radi, tako da me bomba ne bi pogodila, jer za njih granate ne napadaju.

            Pogodila je jednog dječaka u blizini, raznijela ga je. Više ga nije bilo. Meni je ostavila geler u ruci. Moj je otac zašio ranu s gelerom u njoj. Poneka bomba je pala u rijeku, pa smo imali bogatu riblju trpezu.

* * *

– Jesi li sigurna da se ove gljive mogu jesti?

– Misliš da ću te otrovati? Sve ću ih ja pojesti.

– Daj da razmilim o tvom pitanju: da li te se plašim?

            Događa mi se suprotno, da se u tebe pouzdajem.

            Pitam o gljivama ne bih li doznao da li se u njih razumiješ. Događaju se pogreške, pa novine prenose takve slučajeve.

– Poznajem ih, znam one koje tjeraju na smijeh, na ples i one koje navode da se izgovaraju tajne.

            Ove su samo za jelo.

– Koje su gljive od tajni?

– To je tajna, ne smijem ti reći.

– A stvarno postoje?

– Još pitaš.

– Dobro, jest ćemo gljive.

– Kako je biti star?

– To je kad ti govore pa ubace riječ: još. Vi još radite? Još odlazite kampirati, još radite ovo i ono?

            Tako da je moja omiljena riječ postala još. Kad me tkogod pita kako sam, odgovaram: još, još se držim.

            A onda biti star je kao ulogoriti se na vrhu šume, gdje su stabla manje gusta pa ima više svjetla.

            Što namjeravaš raditi narednih dana?

– Ne znam. Čekati, u stvari.

– Palo mi je nešto na pamet. Želim ti pokazati more. Rekla si da more zaustavlja gitane, da nisu mornari. Mjesto je to gdje ne riskiraš sresti svoju čeljad.

            Niže u dolini prolazi biciklistička staza koja vodi sve do Jadranskoga mora. Znaš li voziti bicikl?

– Imali smo jednoga, pa smo naučili svi.

– Želiš li ga vidjeti kako je?

– Meni odgovara mjesto bez cigana. Za bicikl nemam novaca.

–  Ja ću ih uzeti.

– A kako ti s novcima?

– Imao sam ih mnogo, a onda sam ih položio u jednu zakladu, neku vrstu organizacije koja pomaže osobama bez krova nad glavom.

– Pomaže li i ciganima?

– Ne. Pomaže onome tko je kuću izgubio.

            Novac sada pripada zakladi, nazvao sam je Mikado. Ja sam predsjednik, pa uzmem koliko mi služi za život.

            Plaćamo jednogodišnji najam za jednu obitelj, nalazimo im posao, ukratko pružamo mogućnost da krenu ispočetka. No, moraju se potruditi. Nije dobrotvorstvo, nego poticaj za obitelji u nevolji.

            Ne želimo ih nagovarati da stanuju. Nomadi ne spadaju u našu inicijativu.

            Ja lutam sa šatorom ne bih li sreo koga tko se utaborio. Neposredno upoznajem stanje, priču, procjenujem mogu li pomoći sredstvima zaklade Mikado. Kao u igri, uzimam štapić po štapić.

            S tobom mi ne pada na pamet neka kuća. Na pamet mi je palo more.

            Sutra ćemo rasklopiti šator, sići u grad po ta dva bicikla, pa i trenirku i tenisice za tebe, tako ćeš izgledati kao turistkinja.

– Zaustave li nas čuvari, imat ćeš nevolje.

– Dat ću ti iskaznicu jedne službenice u zakladi koja ti sliči.

– Ideš linijom manjeg otpora.

– Može se i tako. Kakav god komad papira nađeš u džepu, možeš svojim putem kamo i kad poželiš.

– Uvijek mi je žao kad raspremam šator. Naviknem se na mjesto.

            Spavati u šatoru, više nego biti budan, izaziva mi naviku

– Kako biraš gdje ćeš postaviti šator?

– Na čistini zaklonjenoj od vjetra, od lavina, a s vodom koja nije predaleko.

– I koliko se zadržavaš?

– Mjesec dana, a onda se vratim tjedan dana.

– I ti si pomalo gitano.

– Zahvaljujem na komplimentu, postao sam to s godinama. Treniram izbjegavati hospicije, koji se zovu smještaj za starce. Želja mi je skončati na otvorenom.

– Još uvijek pred sobom imaš crtu života.

– Rekla si: još.

– Neću više, obećavam.

* * *

– Kakvo je to more kamo smo krenuli?

– Prostrana površina vode koja nije za piće, preslana je.

Boju mijenja ovisno o boji neba iznad.

            Ponekad su sivi oboje, pa se ne vidi gdje jedno završava a drugo počinje.

            Ružičasto je kad sunce izlazi ili kad zalazi.

– Kao jezera i rijeke.

– Ali bez granica, more opasuje cijelu zemlju.

– Evo, učinjeno, sad imaš ime i dokument.

Nalik ti je, zar ne? Ali sad ti je dvadeset godina.

– Mnogo, ne mogu to zamisliti. Sijaset čeljadi više neće biti kad budem imala dvadeset godina.

– Još i više će biti novih.

– Njih ne poznajem, ja znam ove sada.

– Ovim dokumentom dohvatila si crni štapić ne pomakavši ostale.

– Ti mikado rivaš na sve strane.

– To je slika. Netko život vidi kao rijeku, netko kao pustinju, drugi pak kao partiju šaha sa smrću. Ja ga vidim kao igru mikada sam.

            Na početku je padanje četrdeset i jednog štapića služilo za gonetanje sudbine. U obliku hrpice čitali su odgovor.

            Ti čitaš crte na dlanu: zar nisu kao hitanje štapića?

– To ti znaš. U svakom slučaju to su pregibi, potrebno je povećalo i dobro svjetlo.

– Ali ti ih čitaš i tumačiš njihov nacrt kao što su radili sa štapićima mikado prije nego što je postao igra.

* * *

– Jesi li se umorila od pedaliranja?

– Nipošto, mogla sam nastaviti.

– Bolje je što smo se noćas zaustavili ovdje. Trgić je prostran za parkiranje, ima vodu. Vidi se Montasio, planina u obliku oblaka.

– Jesi li umoran?

– Kao svake večeri.

– Vidim da si utonuo u misli.

– Čitaš ih iznutra?

– Govore nešto neobično, o nečem prvi put. Događa ti se nešto prvi put.

            Tako kažu.

– E da, malo prije dok sam čekao da proključa voda. Zaigrao sam mikado, a kada sam izvukao jedan od posljednjih štapića, učinilo mi se da sam drugi jedan dotaknuo, pomakanuo. Bio je to tek dojam, možda  nisam, ali prvi put je takav dojam.

– Žao ti je?

– Nisam siguran, moram zaigrati, ne bih li doznao

– Učinilo mi se da idu za nama.

– Istina, ali izgledalo je da su dva biciklista.

– Čekali su da vide postavljen šator.

– Jesi li se prestrašila?

– Bojala sam se za tebe. Ja sam spremna.

            Kako su ti ono rekli dok sam bila u šatoru?

– Budalaštine.

– Jedan te nazvao djedicom.

– Istina, rugao mi se: i dobar djedica.

– Mene su htjeli uhvatiti a tebe opljačkati.

–  Htjeli su, ali bih možda uspio nagovoriti ih da se predomisle. A onda si ti izašla.

– Nisam mogla čekati. Spremali su se da te zaskoče. Imala sam spreman nož, ali ti si izvadio to nešto, poprskao lice jednome od njih. Pa su otišli.

            Boli li taj mlaz?

– Pecka u očima, nakratko oslijepi.

– Prijetili su da će se vratiti.

– To je ono što se govori pri povlačenju.

– Noćas valja biti na oprezu. Ja ću misliti na to, ionako ne spavam.

– Stavit ću oko šatora malo suhih grančica. Budu li se vratili, izazvat će štropot.

* * *

– Čuješ li?

– Da, ali to mora da je vepar, koji ruje korijenje.

– Sad je pobjegao.

– Sad dakle stižu. Bit će da imaju naočale, da ne budu pošpricani.

– Budem li špricao u šatoru, oslijepit ćemo i mi. Štogod da izgovore, pogrde, prijetnje, nećemo uzvraćati. Šutjet ćemo. Dogovoreno, djevojko?

– Dogovoreno, stari, ali ako me zaskoče, jednome ću rasporiti utrobu.

– Neće trebati.

– Zbogom šatore.

– E da, rasporili su ga.

– S tvoje strane, odmah si stala na noge.

– Jedan udarac bih mu zadala, ali mi nisi ostavio vremena.

– Morao sam intervenirati. Postavio sam cijev na prvu nogu koja je ušla pa sam opalio.

– Učinio si da poskočim. U mraku nisam shvatila da si to bio ti. Mislila sam da su oni tebe ustrijelili.

            Mogao si mi reći da si naoružan.

            Pitala sam te imaš li pištolj a odgovorio si da nemaš.

– U radnji nemam, ali naokolo po bivacima to je nešto drugo.

– Osakatio si ga.

– Pucao sam u vrh stopala, u prste. Da sam ciljao posred stopala, itekako bih ga osakatio.

– I šta sad?

– Natovarimo na bicikle to što imamo, šator ostavljamo ovdje.

– Spasio si me. Mislila sam da sam ja trebala tebe spašavati.

– Obranili smo se. Dobro smo prošli mi a bogme i oni. Ti bi mu s nožem priuštila gore.

– Bez pucnja ne znam kako bi završilo. Kad sam sinoć ušla u šator, jesi li imao pripravan pištolj?

– Ne. Napravila si buku, htjela si da te se čuje, kad si nagazila na one treščice oko šatora.

            Tko želi iznenaditi nastoji to učiniti potiho. Ti si ušla brzo. Nemojmo više o tome.

– Samo još malo. Neobičan si starac. Čini se da si smiren, netko tko se ne opire, a onda izvučeš mlaz koji osljepljuje, zatim i pištolj. Nisam te zamišljala tako budnim.

– Nema koristi uznemiravati se da bi se bilo spreman.

            I osobe su mehanizmi. Kod onih naprasitih lako je razumjeti kako funkcioniraju. Možeš se ravnati i popraviti stvari.

            Zamisli samo da su prišli ljubazno. Podižu šator u blizini, zapodijevaju razgovor, možda nas ponude pićem. Mogli su pokušati obmanuti nas, a onda po svome. Došli su međutim iskreno, ne hineći.

– Svejedno nas ne bi namagarčili, makar pristupili i ljubazno.

– Možda ne bi, ali bi bilo daleko teže otkriti mehanizam.

– Ti si urar, utuvio si u glavu, ali ljudi ne rade tik tak.

– Ne? A kako onda?

– Što da ti kažem? Misle jedno a onda učine nešto drugo. Govore ženi volim te a onda na nju navale šakama. Ne rade tik tak.

– Nego zig zag?

– Da zig zag.

– Poput nas sinoć: namjeravali smo spavati a onda smo se zatekli da bicikliramo.

– Je li još daleko?

– Za sat vremena će zora i eto nas.

– Zaustavimo se nakratko. Vidiš li onu tanku crtu tamo dole ispod nebeskog svoda? To je  Jadransko more, najsjevernija točka Sredozemnog mora.

– More u drugom jednom moru?

– Mijenjaju se imena, more je isto. Sredozemlje je ime za svu vodu između Europe, Afrike i Azije.

– Te stvari kod nas se ne znaju.

– Što ti se čini, gledajući iz daleka?

– Čini se tamnije nebo, osnova na koju se naslanja. Kamo ćemo na spavanje?

– Idemo na plažu, tamo ćemo počinuti.

– More se ne može piti?

– Rekao sam ti to, slano je.

            Za vrijeme rata u Odesi, moja je majka morala kuhati rižu u vodi iz Crnog mora. Tamo je manje slano od Jadranskoga, jer je ušće golemih ukrajinskih rijeka.

– Rijeke su opasne. Svaki put starci se savjetuju o pravom mjestu gdje se utaboriti. Ako pogriješe i postave ga tamo gdje se izljeva rijeka, panjevi i kamenje u struji sve razore.

            Starac koji pogriješi mjesto blizu rijeke ne može više govoriti.

            Je li i s morem tako?

– Nije. More nije pritiješnjeno dvjema obalama, nikakva kiša ga ne napunjuje. Izbacuje valove po obali, stvara buku, ali ostaje na svome mjestu.

– Čula sam kako se govori da stvara valove visoke poput brodova.

– Događa se uz snažan vjetar.

– Kako brod uspije prijeći preko?

– Pramcem koji se podigne na vrh vala, zajaši ga a onda  se spusti.

– Hajdemo bliže pogledati.

– Kako ti se čini kad ga dotakneš, je li hladno?

– Ne, miriše na sol, čak i na gljive.

– To su alge, zelenjava koja je pod vodom. Kad završi na plaži stvara miris koji ti se čini da su gljive. Jesi li gladna?

– Čuj, ne sviđa  mi se što se brineš o meni. Ne treba mi. Nije mi drago ni što si me spasio od one dvojice. Znam se snalaziti sama.

– Razumije se.

            Čuj, ja nemam djecu, unuke i ne kanim posvajati ih. Razmijenim ponešto s onim koga sretnem daleko od puteva.

            Ne pravim razliku po dobi. Ti me zoveš starac, u redu, ali ja sam svejedno tvoj vrsnik, živim u isto vrijeme. Generacije za mene ne postoje. Sve dok smo živi, suvremenici smo. Dvije smo osobe.

            Pitao sam te jesi li gladna.

– Jesam, a i spava mi se.

– Spavaj onda tu na plaži u vreći za spavanje, a ja odoh potražiti nešto za žvakanje.

– Opet mi se dogodilo. Nije mi se pričinilo. Pomaknuo sam štapić dok sam podizao jedan drugi.

            Začudili su me prsti. Pouzdao sam se u jagodice, a onda sam vidio da su se spotakli.

            Moralo se dogoditi.

            Stisnuo sam šaku, otvorivši je to više nisu bili moji prsti otprije.

            Dio tijela koji mi je omogućio da živim, umorio se. Moram to priznati.

            Posljedica je da više ne mogu dotaknuti mikado.

– Samo zato što si jednom pogriješio želiš prestati?

– Tako je. Nisam to sebi rekao ranije, da ću prestati u dan kad pogriješim. Dogodilo se i sad je očigledno. Pomaknuo sam, a nema sljedećeg suigrač kome prepustiti nastavak. Moje vrijeme s mikadom je završeno.

            Darujem ti ga. Prihvaćaš li?

– Što ću s njim?

– Igraj. Imaš lagane prste. Moći će ti praviti društvo.

– To su štapići kojima si započeo?

– Ne, kupovao sam ih u više navrata. Dakle, želiš li ih?

– Ajmo ovako: odigrat ću jednu partiju sama. Uspijem li uzeti ih sve bez greške, zadržat ću ih. U protivnom, možeš ih baciti.

– Ponekad je dobro sjediti za stolom s tanjurima i kuhinjom koja priprema naše jelo.

– Do sada nisam bila gdje ljude poslužuju za stolom.

– Ja rijetko dolazim.

            Moramo pričekati da nam donesu to što smo tražili.

            Što te natjeralo da odlučiš pobjeći? Dobro, taj dogovoreni brak, ali onaj trenutak usred zime?

– Uočio si da sam suha.

– Mršava jesi, suh sam ja.

– Suha sam. Za cigane žena mora biti debela. Za vjenčanje sam morala dobiti na težini. Majka me kljukala kao gusku. Kriomice sam povraćala te tako ostajala na istom.

            Otkrili su me pa su me mlatili. Govorili su da sam polutanka, neka koja nije gitana.

            Ja nisam gagé, želim ostati suha.

            Pobjegla sam noću nakon proslave zaruka. Ranije su me previše nadzirali, a kasnije još i više. Imala sam samo tu noć.

            Hodala sam sve do zore, sakrila sam se da zaspim i dočekam noć. Drugu večer sam stigla u onaj šator.

– Jesi li ga našla slučajno?

– Pratila sam miris. Kad je hladno osjećam ga bolje. To je vonj po ludima, tako sam stigla do šatora.

– Vonj?

– Što je u tome čudno? Nos je ispred lica da označava put. Tako je govorio moj djed. Učila sam od njega i od medvjeda, koji je previše superioran. Miris meda osjeća na kilometar u gustoj šumi.

– E pa, dobar tek tvome nosu. Počastimo se ovom ribom.

            Zašto jedeš prekriženih nogu na sjedalici i s tanjurom na koljenima?

– Ne znam jesti kao ti s tanjurom na stolu. Tamo gdje sam boravila nismo imali stolove i  stolice. Nije bilo mjesta. Jede se sjedeći na ćilimu oko velike zdjele. A riba se priprema s gljivama.

– Nikad nisam jeo ribu i gljive.

– Kod nas se tako radi.

– Rekla si „nas“.

– Izostavit ću to, ne osvrći se.

– Sofra je mjesto koje nameće da se kaže mi, makar se sjedilo sam.

– Kako se zove ova riba?

– Kirnja. Boravi u špilji, priprema se s rajčicama. Ima drače, jede se polako.

–  Riba iz jezera je puna drače.

– Jesti ribu znači primjenjivati mikado. Odvajati bodlju po bodlju. Ako je progutaš, napravio si pogrešnu kretnju ustima.

– Opet taj tvoj mikado.

– Sad je tvoj, uspjela si bez greške pokupiti sve štapiće.

            Noćas ćemo spavati u barci. Prijateljeva je, imam ključeve.

– Nikad nisam spavala u barci. Je li velika?

– Ribarica, u kabini je kao u šatoru.

– Zašto gledaš ljudima u lice? Ljudi misle da ih izazivaš.

– Gledam oči da doznam tko su.

– Znaš čitati iz očiju, osim sa dlana?

– Naravno da znam čitati iz očiju, svaki gitano to zna. Oči se sklapaju i šire kad me vide, pa po tome razumijem. Čine to nagonski, nisu u stanju hiniti, ni sekunde.

            Taj što nam nosi jelo dobra je osoba. Ona dvojica što sjede za stolom do ulaza koji su nas pogledali, dva su bandita. Jedan je opasan.

– To razumiješ na prvi pogled?

– Oči to govore. Sad pričaju o nama.

– Uspijevaš čuti ih odavde?

– Zar si gluh?

– Čujem žamor u sali i uključen TV.

– I ne čuješ onu dvojicu? A znaš li micati ušima?

– Ne.

– Ne znaš ovako?

– Ne. Kako to radiš?

– Usmjerim ih prema njima, pa čujem što govore.

– Nikad nisam vidio tako nešto. Što kažu?

– Žele dokučiti tko smo, jesmo li rodbina, jesam li prostitutka.

            Jedan je rekao da si prestar da bi bio svodnik.

            Naumili su ponuditi nas vinom te sjesti za naš stol.

– Ustanimo i izađimo.

* * *

– Zažmirio si kad sam ti rekla za onu dvojicu. Bio si spreman.

– Samo sam žurio izaći. Je li ti udobno u kabini? Nije kao  u šatoru, ovdje se pod ljulja.

– Spavam gdje mi se zalomi, spavat ću i na ovom morskom podu.

– Tako ćeš razumjeti hoće li te spopasti morska bolest.

– Što izaziva morska bolest?

– Mučninu od pomicanja broda.

– Djeca u kolijevci ne pate od morske bolesti.

– Tako je, ni ona u majčinoj utrobi koja se ljulja više nego barka na valovima.

            Vidi se da počne kad se iskrcaju na kopno.

– Putovala sam na kolima i nije mi dolazila mučnina. Neobičan je gitano s morskom bolesti.

– E da. Laku noć, spava mi se.

– Bit ću budna. Sviđa mi se miris drveta i ta buka nalik onoj od kola koja vuče konj.

            Sjećaš li se proklinjanja mog oca, da njegova kći ne prebiva ni na nebu ni na zemlji? Zaboravio je more, tako da mogu ostati.

            Spavaš li?

– Odmah.

– Vrijede li i na moru pravila mikado?

– Pravila vrijede, ali se ne može igrati, stol se ljulja.

– Šta kažu pravila?

– Ribe su pojedinačna stvorenja. Vidiš ih na tezgama, zoveš ih imenom njihove vrste, ali su žive svaka za sebe. Štapići su golemoga morskog mikada.

– Kad bacim mrežu u rijeku hvatam ih sve zajedno, a ne jednu po jednu.

– Naprotiv hvataš ih jednu po jednu, svako okce na mreži napravljeno je da uhvati jednu.

            Mamac koji stavljaš na udicu samo je za jednu.

            Kad zagrize, moraš potezati lagano i paziti da ribu izvučeš sa njezina mjesta u jatu.

– Postoji li neki bog mikada i u moru?

– Vjeruješ da je posrijedi neki bog? Moglo bi se raditi o pravilu u svemu, savršenstvu u stvarima, ne izvan.

            U crkvama postoji bog, ali prebiva u  mramoru oltara., u drvu križa, ne iznad.

– Zar onaj prikovani tamo gore nije bog?

– Ono što je u njemu, u njegovim riječima, to je bog. Sad stvarno moram spavati.

– Izaći ću pogledati more noću.

– Moram odrezati kosu i prodati je, tako neću biti tebi na trošak.

            A maknut ću i ovu cigansku glavu, ošišat ću se na kratko.

– Koje je dužine?

– Nikada je nisam šišala, bit će pet, šest pedalja.

– Više od metra, pitam se koju ćeš cijenu postići.

            Bila si odlična u slaganju mreža nakon ribolova. Prijatelj je bio zadovoljan tvojom pomoći.

            Večeras jedemo na brodu, bolje nego da nas gledaju svi okolo.

– Upoznala sam ribe kakve nikad prije nisam vidjela, onu crvenu s otrovnom bodljom.

– Škarpina.

– Ona plosnata.

– Obični list. Njih prodaje restoranima.

– Ne spava u brodu?

– Ima kuću.

– Star je kao i ti, radi li sve sam?

– Ima sina, ali je unovačen u vojsku.

– Čeljad koju sam napustila umjesto mora ima muziku. Najslavniji pjevač na svijetu bio je gitano.

– Tko kažeš?

– Elvis Presley, zar to nisi znao?

– Ne.

– Ti premalo znaš.

– Raspitao sam se, dobro se prodaju. Potražnja je za perikama. Plaćaju po centimetru, što je duža to je skuplja.

– Odrezat ću sve; za se ću zadržati ću jedan centimetar.

– Operi je, na šišanje dolaze kasnije.

* * *

– Sad više nisi ciganka. Postala si mornarka.

– Sviđa mi se brodica, nalik je kolima u kakvima sam živjela kao djevojčica.

– Već je mjesec dana kako na njoj radiš, je li ti s njim dobro?

– Je, govori malo, pokazuje mi ono što treba raditi.

            Sada me drži na kormilu.

– Pocrnila si.

            Zašto se smiješ?

– Moj djed me poučio da odgovaram: nisam uzela ništa, dobila sam na dar.

            Ne govori da je gitano išta uzeo. Čak i da je na nevremenu pokisao do kože, neće reći da je uzeo vodu.

– Shvaćam, sunce na tebi dobila si na dar.

– Obazriva su to čeljad, pažljivo barataju riječima. Malo im treba se uvrijede.

– Već si mi spominjala svog djeda. Voljela si ga?

– On je volio mene. Bio je glava. Postao je to nakon jednog dvoboja. Usprotivio se jednome koji je bio glava prije njega.

            Govorio je da sam mu  nalik. Nikada me ne bi prodao starcu.

            Umro je otrovan, nije se saznalo tko je to učinio.

– Kako mu je bilo ime?

– Imena ostaju u obitelji. Izvan ne služe. Nastavljaju se poslije smrti. Tragaju za životom u kojem će opet boraviti. Zato se nadijevaju imena mrtvih.

– Govoriš gitani, a ne cigani, pa ni Rom ili Sinti.

– Paše mi riječ gitani na talijanskom, narod koji je stalno in gita. Ljepše je za čuti. Što radi taj narod? Ne zna se, na izletu je [in gita].

            Ali jesam Sinti.

– Baš si se lijepo osunčala.

– A ti, gdje si ti bio?

– Doma, pozabaviti se uobičajenim stvarima.

– Ostaješ li?

– Nekoliko dana. Dakle: je li ti dobro s njim?

– Pušta me na miru da radim, ne visi mi za vrtom. Ako pogriješim, kaže ne, ali nakon što sam pogriješila.

            Spuštala sam sidro i nisam primijetila da mi je noga bila omotana konopom. Pala sam u vodu. Dobacujući mi pojas za spasavanje, rekao mi je: „Ovo ti se neće dogoditi dvaput“.

– Znaš li plivati?

– Naučimo sve što služi.

– On ne zna plivati, to znaš? Jednom zgodom mi je rekao da je voda za ribe, a ne za nas.

– A igraš li mikado?

– Na molu, kada se iskrcam.

            Srela sam onu dvojicu koji su sjedili za stolom u restoranu one prve večeri. Bila sam u nabavci. Vidjeli su me pa su krenuli pratiti me. Potrčala sam a onda i oni.

            Ne poznajem grad, tako sam put mora trčala, na plažu. Nisu me mogli sustići, krupni su pa se na pijesku dvostruko muče. Kad sam vidjela da mi više nisu za leđima, ušla sam u borik i čekala mrak da se vratim na brod.

            Više nisam išla u grad. U nabavku odlazi on. Objasnila sam mu zašto ne idem ja.

– Dobro si postupila. To mora da su dva blesana, ne brini. Vidjet ćeš da na mol neće dolaziti.

– Ne bojim ih se, izbjegavam ih da ne bih imala nevolje s policijom.

            Uskoro idemo na more više dana. Ima dozvolu za lov na koralje.

            Uvečer kuham na brodu za sebe i za njega. Sam popije bocu vina, a onda ode svojoj kući.

            Ja ne podnosim ni miris alkohola.

– On je dobar čovjek a ti si mu sada od velike pomoći.

– Čak me i plaća. Odlučila sam da ću studirati.

– Postat ćeš gagé.

– Neću postati jedna od vas. Sad mi je potrebno studiranje.

            Ranije je postojala obitelj, svatko je pridonosio svoj dio, sad sve to moram ja.

            Novcem od kose kupila sam knjige da učim sama. Kad ne razumijem, pitam njega.

– Dakle, već čitaš i pišeš? Prvo pismo pošalji meni; važi? Ostavit ću ti adresu Zaklade.

– Prvo trebam shvatiti kako se piše pismo.. Ne znam ni što je adresa.

– Kad naučiš, piši mi. Ima stvari koje se mogu izreći samo u pismu. Potrebna im je razdaljina.

            Događaji ovih dan su sjemenke, izrast će i postati drugi događaji. Neće me biti. Čekaju me poslovi o kojima ću ti jednoga dana možda moći pisati.

            Piši mi o novostima u svom životu.

 

 

[*] Erri De Luca, Le regole dello Shangai, izd. Giangiacomo Feltrinelli, Milano 2023., str. 7-62.

 

Preveo Tvrtko Klarić

(Sir Thomas More, II. čin, 4. prizor)

Uzmite sada da dreka ta vaša
Veličajnost svu Engleske nadglasa;
Zamislite sad kukavne došljake
S djecom na plećima, prtljagom bijednom
Gdje k lukama klipšu da ih otpreme,
I sebe gdje ko kraljevi sjedite,
Vlast sasma stišavši pobunom svojom,
Gordo zagrnuti mnijenjima čvrstim;
Što postigoste? Reći ću vam: dadoste
Do znanja da bahata sila ima
Prevladati, svekolik suzbiti red;
A tako nitko od vas ostarjet neće.
Jer silnici drugi s hlepnjama svojim
Istom silom, po istom pravu i pravdi
Vas bi napali, i ko lakome ribe
Hranili bi ljudi jedni se drugima.

[…]

I uzmimo sada da kralj, milostiv
Vazda ako prestupnik se pokaje,
Ne presudi po težini vam prijestupa,
No samo vas progna, kamo biste pošli?
Koja bi zemlja vam, po zločinu vašem,
Zaklon dala? U Francusku, Flandriju,
Njemačku, Španiju il Portugal išli,
Koji god kraj nepripadan Engleskoj,
Nužno ćete stranci bit: bi l’ milo vam
Nabasat bilo na narod tako divalj,
Ogrezao u nasilju tako groznom
Da stan vam na zemlji dozvolio ne bi,
Noževe brusio na grlima vašim,
Ko pse vas šutao, baš ko da od Boga
Ne potekoste, i ko da počela
Nisu i za vas stvorena, no njima tek
Dosuđena, što biste o tome rekli?
Takav je, eto, sa strancima slučaj;
I takva orijaška neljudskost vaša.

(preveo D. T.)

                        Za Mimi Čengić-Saračević

Hoće sustići
Ono nedostižno
Od početka jezika
Još od prije boga

Uči od trava
Od lastavica
Od kamena
Što ne spava
Već drži šume sve
Na vrhu jagodica

Od žubora rijeka
Najviše od one
Koja pored smrti teče

I od tvog poljupca
Uči jedinstvo
Živih bića

I sa mrtvima šapuće
O beskraju iza atoma

I u visine
Visine leti
A s mjesta
Ne miče se
Brža od duše
Što vječnom
Nebu se nada

Milenijima
Ne donosi ništa
Ali kao pčela
Ima svoje saće
U kojem med
Od riječi krtih
Neprolazan pravi

Poništila bi sve
Smrti
Ubistva
Masovana klanja
I strašna silovanja
Deaktivirala
Atomske bombe

Još jednom
Pripitomila Sunce
Da Zemljinoj koži
Ne stvara
Bolne rane

I sve bi vode
Učila da pamte
Da su materice
Svega što stoji
Svega što se miče

Hoće sustići
Ono nedostižno
Ali tek savršenstvo
Beskorisno
Daruje joj se
Kao ljubavnici
U žudnom zagrljaju

Ne diraj
Tu ništa
Možda ćeš
Pokvariti sve

Samo se osloni
Na ramena
Drugih zaludnika

I stihove prospi
Kao seljak sjeme
Nek iz njih niknu
Nova žita

Jer uzaludnost
Mora da živi
I nečim
Da se hrani

Sinoć: Burgtheater, “Posljednji dani čovječanstva” Karla Krausa, adaptacija i režija Dušan David Pařízek.

Odvažih se dakle vratiti na “mjesto zločina”.

Svašta mi je jurilo glavom, kao što, neshvatljivom brzinom, ispod nas, pa i ispod Teatra, jure vlakovi bečke podzemne željeznice.

Ogromna utroba Burgtheatera puna. Publika vrlo živo prisutna.

Jedna fantastična scena. Ne znam je li to dovoljno za trosatnu predstavu.

Jako je teško igrati ovu Krausovu “partituru”. A igraju je neprekidno. Možda žele otkriti zašto je to tako teško.

Što je uostalom lako?

Sam Kraus upozoravao je da “Posljednji dani čovječanstva” nisu teatarski komad. Ali naravno, pisci nisu nužno naročiti čitatelji svojih djela. No ima sigurno nečega u tome da forma kronike nije osobito uslužna kad je u pitanju teatar.

Ibsen upozoravao je da “Peer Gynt” nije drama. A danas nam ta ne-drama izgleda u Ibsenovu opusu kao najmodernija.

Meni je i osobno bila važna: mislim na režiju Horea Popescua u HNK-u. Gledao sam tu predstavu, sa Šerbedžijom kao Gyntom, zatravljen. Umnogome mi je to iskustvo bilo važno za “Kamov, smrtopis”.

Ja sam od jučerašnje predstave očekivao više. Ali moram priznati da sinoć nisam bio dobar gledatelj.

Jer nekoliko mi se epoha vrtjelo u glavi, svaka se nametala nekim svojim filmom, a ja sam bio “Gynt” iz filma tko zna kojega.

Koliko mi se samo „opasnih veza” sinoć prijavilo da se kani izboriti za pažnju.

Priznajem, gledao sam predstavu „iza spuštenijeh trepavica” (Kranjčević), dakle, s nekakvim lirskim okularom kakvog nameću uspomene. Koliko je tu bilo pirovanja “objektivnog slučaja”, kako su govorili nadrealisti.

Kao da listam obiteljski album. Pa svaki čas iskoči neki zaboravljeni, već jako daleki srodnik.

Samo par natuknica:

„Hrvatskog Fausta u Burgtheateru 1994. postavio je, po Peymannovoj želji, švicarski redatelj Hans Hollmann. On je prije toga bio poznat po režiji – pogodite čega? – pa upravo Krausove kronike „Posljednji dani čovječanstva”.

Fausta, našega, iznio je u bečkoj predstavi njemački glumac Dieter Laser.

Njega je pak, u još davnije vrijeme, otkrio, naravno, njemački Mefisto, Gustav Gründgens! Laser bio je tada hotelski sluga u noćnoj smjeni nekog hamburgškog hotela.

Sve skupa, bila bi to senzacionalna podjela jednog uistinu evropskog Fausta. A u duhu Krausove kronike.

U njoj su naime pobrojani i satirički ismijani stvarni uzroci prvoga rata. Isti su takvi doveli do drugoga. I isti takvi rade danas na trećemu.

Poslije njega, nitko više neće moći, kao sinoć ja, sjediti u toplom, raskošno osvijetljenom hramu da bi filozofirao o izgledima za četvrti.

Laser umro je prije pet godina. Peymann nedavno. Otišao je i meni tako drag Dalibor Foretić, s kojim sam na ovome mjestu bio zadnji puta do sinoć.

Sve su to lelujave sjene, kako je rekao Goethe. Pa takva sam sjena i ja sam.

Goethe, dakle, kojemu sam ukrao komad, jer ja kradem gdje stignem.

Rekoh, teatar bio je pun. Teoretski je moguće da je sinoć zalutao i neki od mojih gledatelja otprije 31 godinu.

Pa eto, ja sam takav gledatelj.

Odsjedio sam i gledao unatrag.

U prvom redu partera nalaze se i ona četiri mjesta koje je hrvatsko veleposlanstvo, nakon što je inzistiralo na premijernim ulaznicama, u siječnju 1994. demonstrativno ostavilo praznima na očigled cijelome Beču. Tom je velikom gestom, naša mala Hrvatska još jednom obranila Evropu, pače Europu, od Azije.

Odsjedio sam dakle sinoć u parteru i dumao o koječemu.

Pauza bila je duga. U Burgtheateru može se, u duljoj pauzi, raskošno večerati.

30 minuta. Tolika je i moja “scenska pauza”, ali izražena u drugoj valuti vremena: u godinama.

Bez upotrebe sile! Sve po pravilu službe (PS).

Sutra će u Hrvatskom narodnom kazalištu, točno u podne, biti predstavljeno drugo izdanje knjige Snježane Banović “Država i njezino kazalište”. Nadati se da će naši kauboji ostaviti svoje revolvere u predsoblju. Da će sve proći OK.

Ja sam ponosan kum toj knjizi: dao sam joj ime.

Ona pak, zaslužna je za ime romana “Anđeo nestajanja”.

Eto, to mi današnji još možemo: Ponekad nešto nasloviti, ponekad jedni druge osloviti. Tojest, osoviti.

Kod Ernsta Blocha to se zove: Ortopedija uspravnog hoda.

Hodao sam sinoć nakon predstave, stanujem ovdje u Beču kao barokni knez: Blizu Burgu, a taj je pak blizu Parlamentu i Vijećnici. Za svaki slučaj.

O nekim paralelama, koje to nisu, našega HNK-a pod ustašijom, i Burga pod nacistima, drugi put.

Samo ću na ovome larmoyantnom mjestu, dakle, kroza spuštene trepavice i stisnutih usana, reći: Ta je paralela na našu korist. U Burgtheateru nije bilo organiziranog otpora, onoga koji je tako zaprepastio ustaškog intendanta. Burgtheater se, nakon Anschlussa, bio predao! Naša je inačica otišla u Šumu.

Ali vrlo ih je malo u Hrvatskoj koji su DANAS spremni to makar shvatiti, a kamoli prihvatiti. Na sve drugo spremni oni jesu, ali za takvu spoznaju podnipošto ne.

Oni, dakle, koji nisu, imaju drugačiju gestikulaciju: oni ne idu na premijere, ah tako česte, hrvatskih komada po svijetu, i to ne idu iz principa. Jaka stvar.

Lutam dakle praznim Bečom. Digao se noćas jak vjetar, da sam bio bolje volje, dakle lakšega kroka, možda bi me odnio.

Bio sam 1994. ušao u Burgtheater kao starmalo dijete, barem u glavi. A sinoć je izašao starac.

Nakon pola sata sinoćnja se predstava nastavila. Moja nije, nakon trideset godina.

Ima u Ivanovoj Apokalipsi jedno mjesto, uvelike zagonetno:

“Na Nebu nastane pauza od pola sata.”

Baš tako! Kao da se radi o predstavi.

Imamo li mi još tih pola sata do apokalipse?

Desna fotografija: Dieter Laser, njemački glumac koji je u Burgtheateru iznio hrvatskog Fausta 1994.

Priča o Lauševu smirenju i post scriptum poslije mnogo godina

Kad sastavlja prve retke proze o doktoru Laušu, hladan je rep ožujka 1969. s puno mokra neotopljena snijega na ulici a ulica je starinska džomba prije asfalta pa su jedini spas dobre Borovo čizme za broj veće da u njih možeš u debelim vunenim čarapama, i onda si siguran. Prošlo je nekoliko mjeseci otkako se skinuo, danju predaje književnost gimnazijalcima, a još mu je svježa u glavi i u snovima, naročito u snovima, nepodnošljivost jednogodišnjega vojnikovanja u JNA: osjeća se kao rekonvalescent od kakve neimenovane a ozbiljne bolesti.

To su dani kada mu u ruke dolazi župna kronika koju je vrijedni župnik-ljetopisac ispisivao kroz sve godine svojega službovanja, od 1937. do 1958. I u njoj podatak o stanovitom fra dr. Ljudevitu Laušu – da je ovdje službovao tri godine, od 1896. do 1899, a umro u Pittsburghu, Amerika, „oko 1912“.

Pogodi ga i zaokupi ta škrta biografska elipsa. Ni od koga od bližnjih ne može saznati o župniku Laušu ništa, kao da nije ni postojao: „davno bilo, zaboravilo se“. Da, ali mnoge se druge stvari iz toga vremena nisu zaboravile, pa ni neki župnici još prije Lauša. Osjeti da je tu nešto zazorno, da se nešto skriva. Već je bio počeo odustajati od traženja, kad se u sasvim usputnom razgovoru jednoj staroj govorljivoj tetki na njegov spomen Lauša ote: „Jȁ, jȁ, to je onaj što napravi curi dite, pa se ne zgrija u nas nego ga digoše…“

To je sve na čemu je u vlažno i hladno proljeće 1969. sastavio priču Lauševo smirenje. Tada još ne zna, saznat će godinama kasnije: gospodin V. S. iz Sarajeva, koji se ponekad pojavi u Varcaru, obiđe neke obitelji, svrati i kod njegovih neizostavno, s poštovanjem pozdravi djeda i baku, posjedi uz kafu i rakiju, ostavi darove, a onda odšeta u Grabež, u svoju ogradu – taj gospodin je curino dite, Laušev sin. Taj mahalski tabu, kao i svaki takav, nagrizan je u rijetkim povremenim povjerljivim šaputanjima, jezicima koji se ne mogu zadržati iza zuba.

 

Lauševo smirenje

U kronici župe, u rubrici “Dosadašnji župnici i kapelani”, o njegovoj sudbini za­pisano je samo ovo: Ime i prezime: fra dr Ljudevit Lauš; stalež: župnik ­franjevac; mjesto i dan rođenja i smrti: Polje, ­Travnik, 27. II 1868, Pit­sburg – Amerika, oko 1912; vrijeme službovanja od 26. I 1896. do 11. V 1899.

– Slušajte me, oče! Nije meni do toga da vas uvri­jedim. Vaša dobrota je staroga kova, i ja ne tra­žim da me razumijete. Preklinjem vas Bogom, koji je vama sve, a meni, bojim se, već sasvim malo, uputite već jedanput tu moju molbu za razrije­šenje. Ja grcam kao dijete dok mi odzvanjaju u ušima vaši čestiti savjeti i utjehe, i hvala vam do neba, do vašeg čistog, starinskog neba. Ali na koljenima vas molim: nemojte me više nagoniti! Ne mogu, oče. Istina nije samo u govo­renju, ona je i u slušanju. Ja lažno slušam, oče! Eto: jutros kleči u ispovjedaonici preda mnom čovjek iz starog kraja, očekuje skrušeno od mene op­rost. Od mene! Pa ja ga i ne slušam, oče! Ja va­gam njegove drage, naivne grijehe sa svojim užasom, i htio bih kleknuti pred njega, zamoliti oprost za sebe! Ali za mene oprosta nema. Nema smirenja ni pokajanja! To što je u me­ni i sa mnom, oče, to je izvan oprosta i pokajanja. Ja se kajati više ne znam, a oprostiti mi nema tko. Ja sam otrov. Sve bludnice ovog čađavog grada preda mnom su čisti anđeli. Jer, one su nesretne, ljudski nesretne. Njima je netko kriv, one se nadaju, one su za sebe grešnice, žive između grijeha i pokajanja, pokajanja i grijeha. Ja nemam ništa: ni moći da se raskajem, čak ni želje za grijehom.

Na tren ušuti, umiri se sav, a onda se strese iznutra i prošapta istrgano, sam sebi više nego starom fratru, kao u hipnozi:

– Samo još ponekad, u basanju ovim pjanim, ružnim uli­cama planu mi pred očima oni zubi, ona ramena. Oh, prokletnici, zar preko mora!

Kao udaren prekide se, zabulji se u svoje prste, znojne i izlomljene, uznemireno diže oči, pogleda sijedu ispovjednikovu glavu novim, mahnitim pogledom, diže se resko, i, natraške, očiju stalno uprtih u bijeli oreol oko starčeve glave, bez pozdrava, pogodi nekako kvaku na vratima i ispade. Promače kao gonjen dugim samostanskim hod­nikom, pa pokraj zblanutog laika baštovana, i dokopa se ulice.

Suluda sušičava figura doktora teologije, fra Ljudevita Lauša, lomila se cijelo poslijepodne kroz vrevu pitsburških ulica, pasaža, trotoara. Nikad za ovih trinaest godina nije ovaj đavolski grad, sa svoje dvije crne rijeke, sa svojim garavim dimnjacima, nesnosnom tutnjavom koja danonoćno ne prestaje kao da iz zemlje izbija, sa svojom ispijenom čeljadi koja subotom poludi od alkohola, a nedjeljom mamurna, prazne glave i ugaslih tužnih očiju dolazi na ispovijed i službu božiju, i odsutno zapijeva spektrom otegnutih vokala ­bosanskih, hercegovačkih, dalmatinskih priproste pučke crkvene napjeve iz starog kraja – nikad do sad fra Ljudevit ovaj grad nije udisao s toliko ogavnosti na nep­cima, stegnutosti u prsima. Ogavno, ogavno, ogavno – odzvanjalo je u njemu s njegovim izlomljenim kora­cima, i on se nimalo nije trudio da razluči koga se ta riječ tiče: ovoga grada, ili njega sama.

Spopade ga suh kašalj, kao kad se luč rascjepljuje, i on se uhvati za prvi kandelaber. Sva mu se utroba penjala u grlo od siline kašlja. Jedva se smiri, drhtavih koljena i sa svjetlacima u glavi. Zvjerajući oko sebe, žurno zamače dalje.

Hodao je, basao, zaustavljao ga kašalj, išao dalje, klecao – sve bježeći od toga da stane i sabere se, pogleda u se. Već se smrkavalo nad vatrenim, gvozdenim gradom. U njega, cijelog smoždenog, odjedanput se sruči studen, sustalost, glad i paničan strah od duge ulice, čija je čitava desna strana bio beskrajni zid nekakve tvornice, a lijeva – blato i potleušice predgrađa. Obrnu se i krenu natrag, nesigurnim koracima, tukući zubom o zub, kost o kost. Nabasa na pijanu suterensku krčmu i, ne pri­mjećujući da je pozna – bila je to rupa u koju su svraćali zemljaci – stetura u nju i svali se za najbliži sto. Ni ne shvati kako se pred njim pojavi zdjela s jelom. Okusi, pa s gađenjem odgurnu i naruči piće. Popi ga, dođe mu još jedno, i tek kad i njega nače, skrajnu mu mozgom, poznade odnekud čovjeka koji je strpljivo sjedio, šutio i blago ga promatrao. Prepade se, napola diže, pa opet sjede.

– Velečasni, prozbori čovjek, šta vam je? Poznate li me? Ja sam, Jozo, iz Lištana, neki dan ste me ispovidili. Lipo me oprostiste, bez pokore, i utišiste. Dušu ste mi razgalili lipom besidom. Reko sam: ono je anđ’o, nije čovik! A šta vam je, velečasni? Vi kanda ste bolesni? Ne, ne, nemojte bižat, molim vas, sidite malo, ritkost je ovdi taki čovik. Ajme, vi ste se ukočili od studeni! Sidite vi, doniću ja još po jedno, da se ugrijemo!

Doktor Lauš je sjedio kao opčinjen, a Jozo razdragan donosio piće i djetinjasto nametljivo ispovijedao svoje jade i nadanja: te kako je ovdje u livnici već dvije i po godine, te kako “leđa odoše, ali se ušpara koja crkavica”, te kako mu žena piše da se vrati, a on otpisuje da neće dok ne mogne “čair povratiti i kuću zakopati”, te kako se je “dičice uželio najviše…”

– Jozooo, nemoj! – jeknu fratar samrtnički. Jozo se pre­pade, zaustavi u po riječi, dok je fratar grcao i tresao se, savijen nad stolom.

– Šta je, šta vam je, za rane Isukrstove…

– Slušaj, Jozo! – naredi fratar, odjedanput strašno odlučan u licu, grčevito poklopivši Jozinu šaku na stolu, nema… nema… ni Lištana, ni Varcara… nema… Samo kučke, aaaj, kučke… – pade čelom o dasku stola. Jozo, užasnut, zausti da nešto rekne, ali fratar žustro diže glavu, i jezivo upaljenim pogledom nastavi žderati obeznanjenog zem­ljaka:

– Kučke, čovječe! Preko mora… u surgun… Sve ihi-hi, pihi-hi, dok joj ne legoh među noge… Aj, kakva je: jeribasma, kruška sredozimka… Tfu, sotona, smrad pakleni… „On je“, kaže, „on… šta sam ja, jadna, znala…“ Odnese ono u sebi drugome… Potrpaše… Svi pošteni… Za me Evropa pretijesna… Preko mora… U ovaj jad… – fratar se zagrcavao sve bješnje, pa se naglo sleže, zagleda u Jozu, suze ga zališe:

– Majka! Majka… Svisnula… Ili nije… Gore po nju…

Jozo je buljio, ništa ne shvaćajući, ne smijući pomaknuti se. Fratar opet užagri:

– Preko mora… Pokajanje… Putni trošak… Nikad natrag! Tfu, propalice, škorpije… Kulje im do grla… Crveni pojasevi…. Meni surgun… Nikad natrag… Tužili kršćani biskupu… Trebao sam se ne dati. Ne izaći ni pred kakvog biskupa. Skinuti se… uteći… Skočiti u Vrbas bilo je bolje nego ovo… Ono u njoj, Božeee!… Onom čestitom čovjeku!… Nikad vidjeti… Nikad… Nikad natrag…

Ustrašen, sablažnjen, Jozo je iz fratrovih suludih trganja mogao samo naslutiti osnovni smisao. Preživo, prebolno jasno (i nakon trinaest godina) da bi se moglo suvislo kazati, u Lauševim moždanima vrilo je ono zbog čega je morao “preko mora”.

Sa svojih dvadeset sedam godina, tek izašavši iz redovničkih zidova, kao doktor teologije, on je dobio svoju prvu službu: malu bosansku kasabu u brdima. Zelen, netaknut opačinom, dojahao je sa svojim sandukom knjiga onog januarskog popodneva u svoju prvu župu, u mladićkom jednolinijskom optimizmu, koji ne zna za sebe da je krhak kao tanko staklo, i da se, kad jednom prsne, ne sastavlja više.

Nije još znao među kakve ljude dolazi, ali da će ih po­pravljati, da hoće da ih popravlja, to je pouzdano znao. Ta, mora svugdje biti ljudi za popravljanje, inače čemu on na ovom svijetu?

Svrbilo ga nestrpljenje. Činilo mu se da samo treba ra­spakovati knjige i raskriliti ih, pa da iz njih prhne mudrost i melem spoznaje među ovaj grubi svijet, i otvori mu oči svojom blagošću.

No, već prvi put kad je propovijedao, osjeti nekakvu sme­tnju. Nije znao što je to a nije puno o tome ni mislio, ­odbijao je na tremu, na neupoznatost. Ali, iz propovijedi u propovijed, od jedne ispovijedi do druge, čak i u usputnim razgovorima, smetnja je bivala sve stal­nija. Ljutio se. Počeo je primjećivati kako se, dok on izgara u žaru propovijedi, zabrađena lica baba i velike gole muške lubanje blago njišu u snenoj opuštenosti, ili škljocaju jakim vilicama, široko zijevajući. Seljačke žene su povremeno, uspavane utrobe, glasno podrigivale da je crkva odzvanjala. Djeca su se podbadala u prvim klupama, klepkala jedno drugo po ošišanim zatiljcima, zveckala orasima u džepu.

Polako je počeo shvaćati: on i oni dva su svijeta. Za njegov svijet oni nemaju sluha, a ni potrebe. Padalo mu je na um i pitanje: koliko ja dodirujem njihov svijet, ali rijetko, mrzovoljno, bez želje za djelovanjem, bilo je to samo dresirano knjiško javljanje savjesti. I ne stekavši pravi dodir sa svojim župljanima, doktor Lauš ga je prestao izgrađivati. Administrirao je koliko je bilo nužno, sve hladnije obavljao obrede, a sve više se zatvarao s knjigama, pa mu i to omrznu. Tražio je po sjećanju poznanike, školske drugove, i po čitave noći pisao im pisma. Kad odgovori počeše izostajati, urijediše i njegova pisma.

Odvojen od mahale, župnik nije mogao znati kako ona živi, diše, šuška. Baš zato, mahala je morala početi šuškati. I, prije nego što se išta desilo, svatko je već znao o onome što se je tek imalo dogoditi. A dogoditi se moralo, jer Lauš nije znao ni da se mora čuvati, ni čega se mora čuvati.

Upalo je proljeće u kasabu, drugo od njegova dolaska, preko noći. Nejednako je šumila rječica, župnik ju do­sada nije ni primjećivao, u zraku lebdjele tanke koprenice željnog drhata, ludovale one ciktave proljetne ptice, zemlja se vlažno otvarala. Iskraj vatara, nad muslimanskom mahalom, izvijale se srmali čiste a žudne pjesme djevojaka, i čitav prostor nad glavom otvarao se, a grudi kao da bi ga htjele slijediti – šire se i nikad im dosta zraka.

Mlada i najedrala, neobične ljepote i jaka spola, blistavih zuba, s povremenim, kao elektriziranim trzajem glave u lijevu stranu, drskim i po­nosnim, prolazila je i prije kraj župnoga stana, na rijeku, prati rubine, zalazila i u kuću kad bi ponekad donijela vare­nike ili jaja, ali mladi župnik ju dosada nije primje­ćivao: bila je za njega dio ovog nerazumljivog, odbojnog svijeta. Kad je, jedne večeri, prvi put s njom progovorio, ona je razgovor vrlo slobodno prihvatila, osmjehujući se i gledajući pravo u oči, više upijajući njegov pogled nego slušajući što joj govori. Cijelu noć župnika se nemirno prevrtao po postelji, i tek pred zoru zaspao je, mrtvo i zaklano. Otada razgovori su učestali, sve dublji, pri­rodniji, a župnik nije ni razmišljao o tome s kakvim izgovorima mu ona dolazi u kuću. Zanosio se je sve više njenom prisutnošću, ne misleći o njoj nego samo bivajući ispunjen njome.

Kako se to desilo, nikad se poslije nije jasno sjećao. Tek, jedne večeri, poslije večernje pobožnosti, ona je došla u kapelu i izvukla se iz nje u zoru. I – propala u zemlju.

Župnik je, već pomahnitao, s drhtavom strepnjom a užasnut nad sobom, iščekivao svaku večer, i pro­klinjao se zbog iščekivanja. Prošle je tako neko vrijeme – sedmica-dvije, mjesec-dva, a onda je šuškanje postalo činje­nica: djevojka je bila noséća.

Sve je bilo riješeno kratko, preko koljena.

Na tužbu župljana, biskup je pozvao Lauša, proveo brzu istragu, „ustanovio činjenice“. (Lauš je, izluđen od stida i grižnje, samo šutio s glavom u šakama i nijemim klima­njem odgovarao na sva pitanja.) Na njegovo mjesto poslan je revnosni mladi Nikola Begčević, a crkvene vlasti pronašle su modus: u Pittsburghu je bilo na hiljade naših radnika iseljenika, i svećenika je trebalo kao kruha. Računajući na tu ogromnu daljinu, novi svijet, Lauševu mladost, zaborav, poslali su ga u ispomoć pitsbur­škim franjevcima, u stvari, u doživotno izgnanstvo.

 

Cijelom glavom i grudima na prljavom stolu pitsburške krčme, ležao je doktor teologije fra Ljudevit Lauš; tijelo je mirovalo, iscrpljeno – sa strane je mogao izgledati kao običan pijanac koji je zaspao za stolom. Jozo se je izgubio, prepadnut neshvatljivošću đavolje ispovijedi. Krčma se praznila.

Lauš se trgnu, podiže raščupanu glavu, izbuljenih očiju zaokruži pogledom po stolovima, zidovima i po rijetkoj, pospanoj čeljadi. Postaja jedan čas tako, očito pokušavajući da se sjeti, sabere. Spusti oči niza se, ugleda svoje drhtave ruke, ispolijevanu odjeću, a onda – kao da se sjetio svega – klonu još jedanput nemoćno glavom u dlanove. Srsi su električnim nemirom prolazili kroz tjeme i kosu. To ne potraja dugo; potrese ga žestok napad kašlja i, kad se smiri, Lauš se teško osovi na noge, naslanjajući se na sto dok ne steče nekakvu ravnotežu, pa krenu polako, uz ona dvatri stepenika, na vrata. Za­koraci neodlučno kroz noćnu maglu, pa se vrati i otkoraca na drugu stranu. Vukao se satrveno, ne pazeći gdje staje, i mrmorio povremeno: “Oprost… Anđeo…”, pa bi za­stao, stisnuo očne kapke, stresao se, jeknuo: “Kučkeee…” Ponavljajući tako nejasne odjeke nekog zbrkanog mono­loga koji je umorno svrdlao u njemu, posrtao je ulicama čeličnog čudovišta, klecao, izvlačio noge iz prljavih, masnih lokava.

Dotetura na zakošenu obalu jedne od pitsburških rijeka čudna indijanskog imena, zastade, zagleda se u crninu koja mu je negdje pod nogama tiho pljuskala, grgoljila, šuškala. Sasvim polako, kao u snu, stopu po stopu, spusti se do same vode i blago joj se prepusti.

 

Post scriptum poslije mnogo godina

Djevojka bila je iz sirotinjske porodice, sama s majkom, bez oca koji je poginuo mlad na gradnji željezničke pruge negdje u Komar-planini. Sve njezino ìmanje bila je njezina ljepota. Mati se prvo kamenila, onda proklinjala dan kad ju je rodila, pa se smirila i stala povazdan klečati pred Gospinom slikom i upaljenom svijećom: „Gospe draga, ti me razumi, providi i s njome i sa mnom, tebi se utječem, ti jedina si kadra…“

U varcarskih katolika bilo nekoliko kuća i loza Stipančićā. Jedni dobrostojeći, imali zemlje, trgovali, jedni više skloni knjizi, jedni teško sastavljali kraj s krajem. U jednoj od kuća potonjih bilo puno kćeri, neke poodrasle i poudale se, svaku je valjalo opremiti, a one se zabavile svojim brigama, druge čeka to isto. Otac i mati zalaze u godine kada će im trebati netko da ih dvori. Jedinak sin već prešao godine uobičajene za ženidbu, nije udario ni na jednu koja bi htjela poći za nj u takvu kuću. Je li novi župnik Begčević sa svojim blagim nagovorima, je li komšijski provodadžiluk, ili je jedno i drugo – tek stvar se riješi tako što djevojku udaju za toga momka, ona kroz nekoliko mjeseci rodi sina, prihvate ga i odgoje kao svoga. Odmalena bio bistro dijete, zarana se razvio u lijepa i čvrsta a poslušna dječaka koji ne bježi od posla, svi ga zavoljeli. U školi bio odlikaš pa se preko crkve i odgojnih zavoda našao način da ga školuju dalje. Izrastao je u veoma sposobnoga službenika, odmjeren i apolitičan radio je u nekoliko javnih služba, prošao kroz krvavi XX vijek čudesno neoštećen. Na visoku položaju u upravi sarajevske pošte dočekao mirovinu, preselio se u Zagreb, tu u kolovozu 1992. umro i pokopan na mirogojskom groblju.

Bio je V. S. naočit i njegovan čovjek, muškarac osobite ljepote i otmjenosti, koja ga nije napustila ni u dubokoj starosti. U zavičaj je dolazio rijetko ali redovito, a njegovi sinovi gotovo nikad i nikako. Do smrti držao je, i plaćao da bude pomno obrađivana, ogradu u prisoju podalje od gradskih kuća, punu raznovrsnog voća, odakle je pogled na daleki jugozapadni horizont u smiraj dana lijep do bola. Djeca  su se ukradala do Vjekine ograde, s mukom savladavala visoku suhozidinu neodoljivo privlačena jabukama i orasima što bi još zaostajali na granama nakon berbe u danima produljenoga miholjskog ljeta, toploga i mirisnog, dok se odnekud ne bi pojavio gazdin najmenik i zatjerao ih uz gadne psovke i prijetnje.

Govorilo se kako je V. S.- u želja velika da u toj bašči napravi kućicu i da u njoj umre kad mu dođe čas. Nije mu se ostvarilo.

 

Drukčije je Lauš stvorenje od onoga u priči Lauševo smirenje, i drukčije je s njime išlo nakon što ga digoše iz Varcara. Imao je on sa crkvenim i svojim redovničkim vlastima okapanja i aferima i otprije.

Rođen za turskoga vakta u kojemu je proživio svojih prvih deset godina, Ljudevit Lauš fratrom je postao u postotomanskim, habsburškim vremenima. Izvanredno darovit i sklon apstraktnom mišljenju, jezicima, pisanju, s jakim darom govora, poslan je na više škole u Pečuh od 1884. do 1890, te u Beč na Augustineum od 1890. do 1894, gdje je postigao doktorat iz teologije. Potom je predavao bibliku na franjevačkom teološkom učilištu u Livnu. Bilo je to kada je u Bosni već uvedena službena hijerarhija Katoličke crkve i na njezin vrh, kao sarajevski nadbiskup, postavljen Josip Stadler, profesor zagrebačkoga Katoličkog bogoslovnog fakulteta, autor prvoga hrvatskog filozofijskog sustava u šest knjiga,  čovjek izvanredne graditeljske i osnivačke energije. O njegovom poglavarskom autoritarizmu, i o netrpeljivosti između njega i franjevaca, plastično govori zgoda sa Stadlerovim prijevodom Evanđelja po Mateju 1895. godine. O tom prijevodu Lauš objavi kritičku recenziju i u njoj bez pardona ustvrdi da prevodilac „tomu poslu ni iz daleka dorastao nije“. Pobrojavši i opisavši sve Stadlerove promašaje i „nedoraslosti“, recenzent ironično zaključuje kako se sve „što je u navedenoj knjizi hvale vriedno da svesti na troje: krasan tisak, liep papir i kršćanski duh, kojim je pisac prožet“.

Poznavajući Stadlerovu ćud, franjevački starješine Lauša oštro ukore a nadbiskupu se ispričaju što je njihov lektor biblike “objelodanio njekakvu tobož kritiku na Vaš prijevod sv. Pisma kojom je drsko napao na osobu Vaše Presvitlosti te tim prezreo i autoritet i dužno poštovanje prema Vašoj svima nama svetoj osobi”. Nešto kasnije, nadbiskup zabranjuje Laušu predavati bibliku, “jer je stanovitom sgodom javno pokazao da on u tumačenju sv. pisma omalovažava sv. Otce a oslanja se na protestantske tumačitelje”, te upozorava franjevačku upravu ako to ne sprovede u djelo, da će on zabranu “isposlovati od sv. Stolice”.

Nakon zabrane, franjevačka uprava premješta Lauša u samostan u Kreševo, gdje omili ostarjelom fra Grgi Martiću. Kratko potom pošalju ga na župu u Varcar. Slijedeći podatak o njemu nalazim u službenom pismu upravi Reda godine 1899, u kojemu se provincijal Bosne Srebrene fra Anđeo Ćurić žali na Lauša da je “predvodnik svih nereda među onima koje treba sekularizirati”. To je vrijeme u kojemu se fratrima široko nudi mogućnost sekularizacije, prijelaza u biskupske svećenike, što bi pospješilo Stadlerov plan smanjenja ili ukidanja franjevačkih župa. Iz datuma provincijalove tužbe, iz podatka da je Lauš dozvolu za sekularizaciju dobio 16. svibnja 1899, a da mu se u Varcaru rađa sin slijedećeg mjeseca, 25. lipnja iste godine, moglo bi se – komu je do toga – izmaštavati s prilično realnom osnovom i kako mu teku pakleni dani u varcarskom brlogu kojega je sam uzbunio, i što sve on kroz zimske mjesece djevojčine trudnoće i brze udaje čini da se iz tog brloga ukloni.

U franjevačkim šematizmima što izlaze nakon godine 1899. fra Ljudevit Lauš Vrdoljaković, kako je s dva prezimena prethodnih godina bio redovito upisivan, ne spominje se više nikada. Nema ga ni u generalnom Šematizmu Bosne i Hercegovine iz 1906. godine, a nema ga ni u kasnijim franjevačkim nekrologijima. Iz oskudnih podataka, do kojih se može doći, vidljivo je samo ovo: nakon što je otišao iz Varcara, sekulariziran, obreo se na poziv biskupa Strossmayera u đakovačkoj biskupiji, u Irigu, gdje je kratko bio župni vikar pa župnik. Stižu li ga tamo kakva iskušenja kao u Varcaru, podliježe li im ili ne, dobiva li vijesti iz Varcara, zanima li se on za njih – o tome se ne može znati ništa. Tek, zabilježeno je da je za to vrijeme objavio studiju O apokrifnim knjigama Novoga Zavjeta, a o evangjeljima, koja govore o Isusovu djetinjstvu, napose. U Ameriku odlazi 1902. po dogovoru, u konjunkturi: biskupu Pittsburgha treba hrvatskih svećenika jer je u tome gradu mnogo hrvatskih radnika. U New Haven, malo rudarsko mjestu u Pennsylvaniji, stiže u lipnju te godine. Službuje potom nakratko u nekoliko mjesta, a 1904. imenovan je župnikom u hrvatskoj župi sv. Nikole u Alleghenyju, naselju koje će vremenom postati dijelom Pittsburgha, đavoljega grada ugljena, čelika i čađi na sastavcima dviju velikih indijanskih rijeka – Allegheny što dolazi sa sjeveroistoka, Monongahela što dolazi s jugoistoka, da se ovdje stope u treću, Ohio, koja se potom, golema i jaka, nakon hiljadu i pol kilometara jugozapadno ulije u Missisipi. U siječnju 1908. „zbog narušena zdravlja“ Lauš dobiva premještaj za župnika u mjestašcetu Ambridge, tridesetak kilometara nizvodno, na desnoj obali rijeke Ohio, gdje je mala kolonija hrvatskih radnika što rade u lokalnim mlinovima. Zahvaljujući tim mlinarima u Ambridgeu će kasnije nastati povelika hrvatska katolička župa Svetoga Trojstva, pa će kroz XX stoljeće s deindustrijalizacijom i smanjenjem stanovništva opasti i biti konsolidirana s još četiri župe u Ambridgu u novu neetničku župu Dobri Samaritanac.

Sve prije nego lako i ugodno bilo je župniku Laušu među Hrvatima u Alleghenyju. Očevidac, koji je će biti Laušev gost u zimu 1905. naziva ih  vukovima, i veli da ni Lauševim prethodnicima, sekulariziranim bosanskim franjevcima Bosiljku Bekavcu i neukrotivom Posavljaku Josipu Dobroslavu Božiću, koji su kao „problematični bosanski svećenici“ maknuti u Ameriku, nije bilo lako.

Jedan izvor teških sukoba između župljana i župnika je novac, drugi politika, a mutikašā i demagogā, koji sve to podjaruju, uvijek se nađe. U starome kraju župnike je plaćala država a ovdje župljani izravno. Zna se da je narod osoran prema onome koga plaća, kao što su osorni prema njemu oni, koji njega plaćaju, veli očevidac. A politika? Sva trojica alegenskih župnika, jedan za drugim, aktivni su u radu Hrvatskoga kršćanskog političkog kluba u Pittsburghu i surađuju u listu Hrvat koji vodi dr. Milan Kovačević, pisac i liječnik, šef bolnice za tuberkulozne. Iz toga se rađaju trvenja i polemike, klevete i parnice… Jedanput se protiv Bekavca uzdiglo više hiljada župljana te u povorci krenuli k biskupu u Pittsburgh, da zahtijevaju novoga župnika. Morala je uredovati policija, koja ih je dočekala na mostu i vratila natrag. Bekavcu, odveć mekane naravi da odoli vukovima, sve je to dotužilo te je sam tražio premještaj. Dobio je na upravu župu u Lindori, gdje sada uživa mir i ljubav Slovaka i Poljaka. Čovjeka koji će biti kadar da se nosi sa župljanima u Alleghenyju, biskup Pittsburgha je vidio u Laušu, te ga digne s male slovačke župe kod Connellswillea i pošalje među vukove. Njegovi Slovaci ostadoše ucviljeni, te ga često posjećuju i šalju molbe biskupu da im ga povrati.

U Aleghenyju Lauš zatječe nered. Župljani su se otprije bezobzirno miješali u upravljanje crkvenim imetkom pa je u velikoj muci sa sređivanjem računa i evidencijom dugovanja pri izgradnji nove crkve sv. Nikole. Staru crkvu, koja je obična zgrada s prigrađenim zvonikom, pretvorili su u krčmu i kartašnicu. Vidi da se mora postaviti čvrsto. Na kartaše u crkvi pošalje jedne noći policiju, koja ih pohapsi i strpa u zatvor. Sad Laušu počnu stizati ozbiljne prijetnje, neugodna noćna sačekivanja, razbijeni prozori… Dočeka i to, da mu je njih nekoliko u sred dana upalo u kuću, tražeći da vide poslovne knjige. Tu Lauš potegne revolver i ispali dva hica, vukovi se zaprepaste, poplaše, poiskaču kroz otvorene prozore i uteku. Otada je imao mira. Tek pokatkad neki od župljana drzne se da mu dođe u kuću i zahtijeva da mu se nešto, za što je propisana pristojba, obavi mukte. Kad malo pretjera u drskosti, župnik ga ščepa za jȁku i izbaci iz kuće. Takve goropadne župljane najviše zbunjuje i ulijeva im nekakav čudan respekt to, što Lauš sve opisano čini s neobičnom sigurnošću, vedro, i uz sočne bosanske uzrečice, poput: „Bjež᾿te noge, posra vas guzica“.

Kuća dr. Lauša otvorena je svakome i uvijek – osvjedočio se očevidac. Među onim Hrvatima što su ga u početku dočekali mrsko, mnogi su se raskravili, i rado mu dolaze. Samo jedan od onih što su se spašavali skokom kroz prozor ne dolazi: „Kako ću k njemu, kad puca iz revolvera! Nije ono župnik, ono je hajduk!“ – objašnjava taj. Mnogi Lauševi kolege iz pitsburške biskupije – hrvatski, slovački, slovenski, češki župnici – više vole doći k njemu, nego u gostionicu. Neumoran je u gostoljubivosti, neiscrpan u duhovitostima i šalama. Najdraže su mu uspomene i anegdote iz života bosanskih muslimana. Kazuje ih majstorski, s takvim uživljavanjem, da su ga prozvali hodžom. Ne kažu: idemo župniku ili doktoru Laušu, nego: idemo hodži. A kad mu gost očevidac malo prespava jutarnje buđenje, pa ga Lauš u šali budi učenjem ezana, izvedenim jasnim glasom i savršenim sluhom, njemu se, još nerasanjenu, učini da je negdje u Sarajevu, i da ga budi mujezin s munare.

Kuća je puna knjiga, što u ormarima, što još uvijek u sanducima: teologija, filozofija, historija, književnost. Dok je studirao u Beču, ono novaca što je imao Lauš je nemilice trošio po antikvarijatima, i sad je većinu toga donio sa sobom u Ameriku. Među njegovim knjigama i papirima pohranjena je i bogata korespondencija fra Grge Martića – pisma bana Jelačića, biskupa Strossmayera, mnogih političkih i književnih uglednika, pisma bosanskih paša i valija, sve tamo od 1848. godine. Vidjeli smo kako je fra Grgo zavolio Lauša dok je ovaj kratko bio u Kreševu, pa kad je odlazio, stari pjesnik mu povjeri svoje papire u amanet smatrajući da su kod njega sigurniji nego drugdje. Sigurniji? Stoljeće i više nakon toga, danas nitko nema pojma što je s fra Grginom korespondencijom – skuplja li prašinu ili hrani miševe u nekom zaboravljenom američkom podrumu, ili je davno propala kao da je nije ni bilo. I cijela Lauševa biblioteka.

 

Bečki doktor teologije Ljudevit Lauš, eksfratar bosanske provincije Bosne Srebrene, rođen u Polju kod Travnika 27. veljače 1868, jedan od problematičnih za koje je slanje u Ameriku bilo i progonstvo i kazna, i bijeg od vlastitih demona, umire u Ambridgeu 10. lipnja 1908, ni pola godine nakon što je tamo stigao iz Alleghenyja, četiri godine ranije nego oko 1912.  kako stoji u  o u kronici varcarske župe. Ukopan je u groblju St. James u nedalekom Sewickleyju. U času smrti četrdeset mu je godina i četiri mjeseca. Oni što su ga poznavali i ostavili nekakav spomen na nj, bilo drag bilo nedrag, u jednome su složni: bijaše čovjek snažan, okretan, duhovit, pun  života. Pravi ustalac. Što bi, onda, mogla značiti naznaka o „narušenom zdravlju“ kao razlog za premještaj? Kada se očevidac oprašta s Laušem na kolodvoru u Pittsburghu tri godine prije njegove smrti, zahvalno opisuje kako je ovaj sve obavio – pobrinuo se putni ticket, za prtljagu, „a da je mogao bio bi mi darovao za puta i svoju šalu, da me nujne misli ne muče“, pa dodaje: „Ali i njega je na rastanku ostavila šala, i ne vidjeh ga nikada onako tužna.“

Smrt je hirovit gost, bane bez najave, obavi svoje bez uzroka i razloga, ili se to samo čini nama, koji o tuđoj smrti lagodno sudimo izvana. Iznutra spoznat ćemo samo vlastitu, i ugasiti se skupa s tim znanjem, beskorisnim i neprenosivim.

Dva su groba važna ovoj priči: očev u groblju St. James u Sewickleyju, PA, i sinovlji na Mirogoju u Zagrebu. Hiljade su kopnenih kilometara i tisuće morskih milja između njih. Nikad otac nije vidio sina, ni zagrlio ga, nikad sin nije vidio oca, ni zagrlio ga. Ili barem opsovao.

(2026)

 

BILJEŠKA O OČEVIDCU

Godinu dana prije Laušove smrti, objavljena je 1907. u Zagrebu knjiga s putovanja po Americi. Autor je hrvatski pisac Ante Tresić Pavičić (1867 – 1949) a u Americi je boravio u zimskim mjesecima godine 1905. Puni naslov knjige je Preko Atlantika do Pacifika. Život Hrvata u Sjevernoj Americi. Putopisna, estetska, ekonomska i politička promatranja, a nosi posvetu: „Prijatelju Dru. Ljudevitu Laušu hrvatskom župniku u Allegheny, Pa. Posvećuje Pisac.“ Tu se saznaje da se dvojica prijatelja poznaju još sa studija u Beču. Više od stoljeća knjizi nije bila posvećivana ozbiljnija pažnja, za razliku od nekih drugih autorovih djela. Nisu je zapazili ni kronisti i povjesničari bosanskih franjevačkih biografija i (ne)prilika. Promjenu je donijelo novo izdanje Tresić Pavičićeve knjige kod Hrvatske matice iseljenika godine 2018.

 

Više objektivnih okolnosti potaklo me je na post koji slijedi. One su se, kako se veli, čudno stekle. Najprije sam kod Jergovića vidio da se antikvarno domogao telefonskih imenika iz doba endehazije. Ja sam svojedobno imao ideju otići u Muzej pošte i potražiti imena koja me zanimaju. Potres je onemogućio tu ideju. Jergović imao je više – i sreće i upornosti. On je umjesto mene prelistao te imenike. Dao mi je broj najdragocjeniji uopće svakome dramatičaru, bivšem ili sadašnjem, rođenom ili još nerođenom: telefon intendanture.

Druga je okolnost ova: u bečkom Muzeju znanosti i tehnike naletio sam na veliku objavu firme koja je bedinala telegrafe na svjetskoj razini. Negdje pri kraju XIX. stoljeća ta je firma obavijestila svoje podružnice posijane posvuda po svijetu u ovom smislu: „Mi smatramo da je telefon kao sredstvo komunikacije nepraktičan i pun nedostataka pa obavještavamo da ne kanimo ulagati u razvoj toga izuma.“

Eto, to je bilo prije no što je počela era „slušalice od gutaperče“, kako je taj izum zvao Krleža. Naravno, ja sam u tom trenutku hodao Muzejom i na sve strane telefonirao ili odgovarao na pozive.

No tek treća je okolnost bitna: u subotu je promocija drugoga izdanja knjige Snježane Banović „Država i njezino kazalište“. U njoj samoj, toj okolnosti, najbitnije je to što će knjiga biti promovirana u Hrvatskom narodnom kazalištu.

Jerga mi je velikodušno ustupio telefonski broj istoga hrama u ratnim godinama, uz opasku da se on nije mijenjao. Može si pod time svak primisliti što mu se čini umjesnim. U to doba, endehazijsko, na tom broju sjedi intendant Dušan Žanko.

Svakomu dramatičaru, bivšem, sadašnjem, još nerođenom – svejedno – najvažniji broj glasi: 74–79. Molim, pribilježiti.

Pa sam ja nazvao taj broj. Imam, ljubežljiva gospodo, teškoća uvjeriti vas da je razgovor koji slijedi potpuno fiktivan.

***

– Dobar dan. Ja sam Slobodan Šnajder, hrvatski dramatičar. Razgovaram li s gospodinom intendantom?

– Izvolite! Čime vam mogu pomoći? Uzgred budi pitano, otkuda vam prezime?

– Ja sam potomak njemačkih kolonista iz doba Marije Terezije.

– Nakon naše nebeske zaštitnice, Djevice Marije, ona je odmah druga po redu. Ja vam čestitam.

– Ne vidim u tome neku svoju zaslugu.

– Ima je, ima je. Najvažnije su zasluge koje nemaju u sebi nikakvu natruhu izbora. Otuda mi znamo tko smo i što smo.

– Poslao sam vam, tomu je par mjeseci, jednu svoju dramu.

– Pročitao! Ja sam, od Ive Vojnovića koji je sjedio u ovoj direkciji prije mene, do danas, jedini koji čita sve priposlano. Vi pojma nemate što ja sve dobivam pod firmom suvremene hrvatske drame. A nešto od toga moram i odigrati. Vi pojma nemate što sve ja moram. I koliko, kao katolik, kao humanist, nadasve kao Hrvat, žudim pročitati zaista našu, s nama i u nama rođenu tragediju. Znadete li čije su to riječi? To su riječi gospodina Branka Gavelle. Čitate li vi naš časopis »Spremnost«? Šutite? Ipak, priznajte, to jest neka razina.

– Hoćete li staviti na repertoar moju dramu?

– Koje ste dobi?

– To mi je teško reći. Ja još nisam rođen.

– A tako. Ne mogu reći da razumijem. Ali toliko je toga što ja ne razumijem.

– Drama opisuje jedan događaj pod vašim krovom koji je kao takav, u neku ruku, bio u vašoj ingerenciji.

– Gospodine Šnajder, pa ja znam čitati.

– I?

– Kao nerođeni, mora biti da ste jako mladi, zar ne? Nula godina? Kakvo blaženstvo. Uterusni spokoj? Vi svakako znadete da sam ispisao nešto stihova u slavu naše nebeske majke, blažene Djevice.

– Poznato mi je.

– I?

– Nisam verziran, ne snalazim se u poeziji.

– A vi hoćete da se ja snađem u vašem dramskom pokušaju. Primite savjet starijeg kolege: smanjite malo svoj doživljaj! Ali dobro, tu i tamo dijalozi vam znaju biti vrckavi.

– Hoćete li staviti na repertoar moju dramu?

– Da, gospodine Šnajder. To je za nas važno. To je naš hrvatski pandan Faustu. Svakom narodu njegov Faust i eto ti mira na Zemlji. Ali –

Tu je intendant zašutio, značajna scenska pauza.

– Bolje bi bilo da ste ispisali našeg, hrvatskog Fausta, a da uopće ne dotaknete taj nesretni događaj, taj užasni sklop krivih procjena, pa ako hoćete i osobnih tragedija.

– Pa što bi onda ostalo od moje drame?

– Skoro ništa. U osnovi drama vaša ne valja, ali vi ste možda pravi čovjek. Napišite uistinu hrvatskog Fausta!

– Napisao sam što sam napisao.

– Nažalost. Ja ne razumijem tu glumčad. Držali smo ih kao kapi vode na dlanu, a oni su cijelo vrijeme gruntali svoje, tu nama pred nosom, i pljunuli na sve što su imali. A što su dobili? Imaju li se oni, moj gospodine, u toj svojoj šumi igdje uredno oprati? Što se tamo jede? Koru sa stabala? A i glava se lako gubi kao kišobran. Eto, nerođeni gospon spisatelj, to ja nikako ne mogu razumjeti.

– Ja i opet pitam: hoćete li je staviti na repertoar Hrvatskog državnog kazališta, to moje ništa od drame?

– Vas će odgovor možda osupniti, ali na dobar način. Škare će malo raditi, ponešto ćemo zajedno dopisati, izmijeniti… Onda ćemo je odigrati. Nažalost ne s onako zvjezdanom podjelom kakvu smo imali za Goetheova »Fausta«. No dobro, budimo humani i tolerantni.

– Gospodine intendante, neki, vrlo mladi, koji su htjeli pripasti vašem kazalištu, ubijeni su.

– Strašno je to meni čuti. Ja sam na dan kad mi je to priopćeno iz Redarstva odbio objedovati.

– Vi ste stupili u štrajk glađu?

– Ja sam se ispričao za objed na vrlo visokom mjestu. No evo vam odgovora na vaše pitanje: vaša stvar mora se malo odložiti. Nasreću, vi, kao nerođen, imate pred sobom jako mnogo vremena.

– Oni strijeljani bili su gotovo pa djeca.

– Opet vi. Pa nisam ih ja ubio. Ja u životu obilazim i mrava na pločniku. Ali dobro, svak je kovač svoje nesreće. Nerođeni gospodine Šnajder, ja vam obećajem da ćemo postaviti vašu dramu čim dovršimo naše domoljubno poslanje i Hrvatska stane blistati slobodna i usrećena država.

– Kada će to biti?

– Uskoro, uskoro. Hrvatska danas krvavi kao sveti Sebastijan iz tisuću rana, ali mi ćemo pobijediti. Mi smo već pobijedili. Nijemac veli: dobre stvari daju na sebe čekati! Čak i ono što bi moglo izgledati kao naš privremeni poraz bit će na kraju pobjeda. Vi u to ne vjerujete, znam, ali nije vas još ostavila svaka pamet. Sad ne mogu dalje s vama konverzirati. Čekaju me za objed na visokom mjestu. Sluga pokoran! Da, još samo ovo: mijenjajte češće prenoćišta. Do viđenja, nerođeni autore.

Spustih gutaperču na pošti u Jurišićevoj. Pošta izgleda i sama potresena, kao ja što sam bio ovim razgovorom, a i fizički, diverzija zagrebačke ilegale prilično ju je zdrmala. Jurišićeva je osunčana, suši se pločnik od ranoproljetnog pljuska. Spazih star kamion koji dahće i tutnji. Na njemu je nekolicina vrlo mladih ljudi, gotovo pa djece, neke djevojke u cvatu prve mladosti. Kamion tutnji u smjeru istoka. Tamo je Dotrščina. Vidim da poneki od promičućih građana, u smjeru suprotnom spram Dolca, mahne na pozdrav. Vidim momka koji podiže ljevicu stisnutu u pest te nestaje u okolnim ulicama prije no što su ga redarstvenici mogli uhapsiti.

Gledam vlastitu ruku koja je još tren prije držala slušalicu od gutaperče. Jesam li i ja domahnuo na posljednji pozdrav? Meni bi to bilo lako. Ja još nisam rođen.

Zaista, u nečemu je intendant imao pravo: u pukoj činjenici mojega rođenja nema ni trunka ikakve mogućnosti izbora. Ali sve drugo je sloboda. I tu se mi, svi mi, razlikujemo.

Zagreb, ljeto 1961., prvo nakon filma “Ljubav i moda”, i vrijeme je da se ide na more. Ali majka će slomiti nogu, pa djevojčica u Trogir ide s tetkom. Višnja je udata, mlada i vrckava. Soba – danas bi se reklo: apartman! – unajmljena je od poznate, šjore Vice. Ljetovanje neće dugo potrajati, doma u Zagreb ići će se prije kraja, i neće na tom ljetovanju biti velikih događaja, nitko neće biti ubijen ili pokraden, kao što bi se, možda, moglo očekivati u romanu spisateljice koja je u dosadašnjim svojim knjigama umjela uživati u insceniranju kriminalističkih slučajeva. Ustvari, neće se dogoditi ništa što se nije događalo na svakom ili skoro svakom ljetovanju iz tog vremena. Pritom, Nada Gašić nije od sentimentalne i nostalgične čeljadi. Premda joj je u vrijeme kada dovršava ovaj roman punih 75 – što je dopušteno spomenuti, jer takvu svoju dob, sve s datumom, navodi već u posveti “Kutijice od školjki” – i premda piše o nečemu već vrlo davnom iz svoga života, ona događaju ne pridaje značaj kakav on nema. Uostalom, od kakvog bi općeg značaja moglo biti jedno pretpubertetsko ljetovanje otprije ravnih 65 godina? Ali u životu jedne osobe, to davno ljetovanje, u međuvremenu svedeno na kratku epizodu, na anegdotu u nekom imaginarnom životopisu, među onim je malim događajima, kakvih nema mnogo, a mogao bi ih razumjeti i protumačiti samo dobar psihoanalitičar, dobar ispovjednik, ili dobar čitatelj (što je, na neki način, isto), koji usmjere i odrede život intenzivnije nego veliki događaji. Važnije je, možda, u životu junakinje ove knjige, koju srećemo s nadimkom Tamala (od: ta mala!) to ljetovanje u Trogiru, godine 1961, nego rat koji će započeti tačno trideset godina kasnije.

Tim se ljetovanjem Nada Gašić bavi na skoro svih 375 stranica romana. Ni o čemu drugom ona ne pripovijeda. Nema kod nje ni digresija u pripovijedanju, ni esejističkih pasaža, ni ekskursa u prošlost ili budućnost. Samo priča o ljetnom Zagrebu 1961, o pakiranju i putovanju na more, o ljetovanju u Trogiru i kratkom izletu na Šoltu. Ono čime začarava svog čitatelja, ili čime ostvaruje napetost u pripovijedanju, ne tiče se dramaturgije, ni iščekivanja da se dogodi nešto. Ona ga začarava najdelikatnijim i najprobranijim sredstvom: jezikom. Već se u prethodnim svojim romanima, ambijentiranim uvijek u Zagrebu, Nada Gašić prikazala kao fanatični kartograf i narativni planer jednoga grada i mjesta, i već je u njima iskazivala vještinu koja uopće nije česta u hrvatskoj, a pogotovu zagrebačkoj književnoj tradiciji, a ta je da svijet koji crta i opisuje istovremeno i jezično potpuno restilizira, tako da u čitatelju stvara dojam dvostruke autentičnosti: dokumentarne autentičnosti mjesta koje opisuje i filološke autentičnosti jezika kojim nešto opisuje.  No, dok su joj u njezinim tobože kriminalističkim romanima takve stvari mogle biti smetnja u njezinom glavnom poslu, u “Kutijici od školjki” mogla si je pustiti na volju. Priča o ljetu 1961. ispripovijedana je jezikom mjesta i vremena. To, naravno, ne znači da se upravo tako tada u Zagrebu i Trogiru govorilo, nego da je Nada Gašić stilizirala jezičnu mrežu, koja će čitatelju biti savršeno uvjerljiva i koja će savršeno zahvatiti cjelinu jednoga svijeta. 

Smisao stvaranja jezične mreže nije u restauraciji i rekonstrukciji stvarnog jezika epohe, niti u kopiranju određenog narječja u stanju u kojem se zateklo u ljeto 1991. Time se ne ništa ne postiže, tako se ne može napisati dobar roman, tako ne postupaju dobri pisci. Kada bi i bilo moguće oživjeti odavno već mrtvi jezik Zagreba ili Trogira iz ljeta 1961, tim jezikom ne bi se mogao napisati roman o tom ljetu, jer on ne bi imao stvarnu moć reflektiranja mjesta i epohe. Priča o vremenu pripovijeda se nakon što je vrijeme prošlo, jezikom koji je umjetnička tvorevina, koji je fikcija, kao što je i sama priča fikcija. Govor o vremenu mora biti u jeziku koji je izvan vremena. Ili koji je stilizacija jezika kojim se onda govorilo. Ako je takva stilizacija uspjela, svaka riječ, fraza, rečenica postaju udica i kotva za čitateljevu imaginaciju i njegovu moć upričavanja. Ako nije uspjela, jezik postaje smetnja čitanju.

Otac kupuje peronske karte i traži vlak: “Od nekog je pristojnog željezničara doznao gdje se vlak ‘formira’. Bila je to tajanstvena, konspirativna riječ koja je tih godina ispod glasa kružila oko perona i kolosijeka.” Nada Gašić od svog je čitatelja starija šesnaest godina, što je u jezičnom smislu mnogo. Ta je razlika u vremenu mnogo veća od razlike u jezikotvornom mjestu između Zagreba i Sarajeva. I nije to bilo kojih šesnaest godina, nego je riječ o vremenu obnove i izgradnje, ubrzane modernizacije, opismenjavanja i rađanja jedne velike, iz današnjih hrvatskih prilika neusporedive i nesagledive književnosti, što se, sve skupa, na jezik snažno i upečatljivo odražavalo. Nada Gašić pamti jedan važan jezični detalj, oko kojeg diskretno veze priču: u željezničarskom argou, koji se u to prosperitetno i bogato vrijeme za vlakove prenosio na putnike i publiku preko staničnih i kolodvorskih zvučnika, obično bi sat prije vremena najavljenog u redu vožnje započinjalo “formiranje kompozicije”. U ljetna doba, kada je po kolodvorima vladala poslovična gužva, jer je radnička klasa prilično masovno odlazila na more, u vrijeme “formiranja kompozicije” budući bi putnici već tumarali peronima, vukući za sobom kofere, torbe i jedva pokretnu djecu. Cilj im je bio da otkriju mjesto na kojemu se vagoni preslaguju u budući vlak, i da ranije zauzmu mjesta u drugom razredu, tamo gdje nema rezervacija, te da tako, već udobno smješteni, doplove do matičnog perona i kolosijeka.

Kako se na polaznoj stanici – a Zagreb i Sarajevo, jezikotvorna mjesta spisateljice i njezina čitatelja, uz Beograd bile su dvije najmarkantnije jugoslavenske polazne stanice, s tim da se kroz Zagreb i Beograd prolazilo, dok se iz Sarajeva isključivo polazilo – kako se na polaznoj stanici “formira kompozicija”? Tako što manevarska lokomotiva, poznatija i kao dizelka, naokolo juri i dovlači vagone. Nada Gašić jednom preciznom riječju svom čitatelju budi sjećanje i navodi ga na upričavanje priče u njezinoj priči, ali ona ne restaurira jezičnu frazu iz tog davnog vremena. Jer kada bi to učinila, njezin bi jezik postajao nerazumljiv, pa bi pojedine riječi tražile nova tumačenja, i otvarali bi se pripovjedni rukavci kakvima ona nije sklona. I tako se onda kod Nade Gašić “formiranje kompozicije” pretvara u “formiranje vlaka”.

Riječ vlak specijalistički jezik željeznice izbjegavao je, kao što specijalistički jezik drumskog prometa izbjegava riječ automobil. Na željeznici bila je riječ o kompoziciji, a u svim drumskim službama umjesto o automobilu govori se o motornom vozilu, putničkom vozilu, osobnom motornom vozilu… Riječi vlak i automobil pripadaju jeziku nevježa, onih koji su tu samo da bi se vozili. Specijalistički jezik, kojim se nadležne službe obraćaju i putnicima, te njime bude strahopoštovanje, riječ vlak tretirao je samo u krajnjoj nuždi. Vlak je spomenut samo pri njegovom dolasku i odlasku. To su bili trenuci u kojima nije više bilo riječi o – kompoziciji. 

“Kutijica od školjki” roman je (možda) o odrastanju, ili je (možda) roman o sjećanju. Istina, njegov je svijet rascijepljen na dvoje, budući da posveta glasi: “Autorici za sedamdeset peti rođendan, srdačno, njena Tamala”. Tamala je jedanaestogodišnja djevojčica, ili jedanaestogodišnja Ona. Tamala je autoričina osoba sjećanja, koja trajno živi u jednom usporednom vremenu, koje se nikad, osim možda u snu, ne susreće s vremenom u kojem živi autorica. Istodobno, “Kutijica od školjki” roman je o sjećanju jezika. I po tome je, možda, jedinstven u suvremenoj hrvatskoj književnosti. (Inače, Zagreb baš i nije književno mjesto, nije sliven i pretvoren u tekst, kao što neki drugi gradovi jesu. Ni Šenoa, ni Zagorka, koje se obično spomene kao zagrebotvorne pisce, naprosto nisu dovoljno dobri da budu ono što je Joyce Dublinu ili ono što je Ivo Andrić Sarajevu (Travniku, Višegradu…), tako da je Zagreb, ostavimo li po strani neke dobre dječje i omladinske knjige, do novijega doba ostajao grad izvan romaneskne ili pripovjedne fikcije. To u posljednjih desetak ili dvadeset godina mijenjaju Ivan Lovrenović, Slobodan Šnajder, ali najviše Nada Gašić. Ona je ono što Zagorka nije, na žalost, mogla biti, jer naprosto nije bila dovoljno dobar pisac…)

Po svojim talentima i vještinama Nada Gašić jedinstven je slučaj u hrvatskoj književnosti, ali je u socijalnom, generacijskom i intelektualnom pogledu po mnogo čemu tipična. Javnom je romanesknom stvaralaštvu pristupila vrlo kasno. Bilo joj je 57 kada je 2007. kod Algoritma, tojest kod Krune Lokotara, objavila svoj prvi roman “Mirna ulica, drvored”. Četiri godine kasnije na istom je mjestu objavila roman “Voda, paučina”, i bila nagrađena Nagradom Vladimir Nazor i Nagradom grada Zagreba, što će reći da je tada bila na svom socijalnom vrhuncu unutar hrvatskoga književnog života. Potom, 2020. objavljuje “Devet života gospođe Adele”, a četiri godine kasnije “Četiri plamena, led”. Godine 2022. objavila je knjigu “Posljednje što su vidjele”, koju je moguće čitati kao knjigu priča ili kao jedinstvenu, ulančanu proznu formu.

Romane je, ovaj njezin čitatelj tako vjeruje, počela pisati zato što je 1996. prevela “Dobrog vojnika Švejka”, kreirajući pritom neki prošli kajkavski jezik Zagreba. Prijevod je bio razglašen i naširoko komentiran, ali važnije od toga jest da se Nadi tad, vjerojatno, rastvorilo u svijesti što pisanje zapravo znači, te da bi i sama mogla malkice biti pisac. Generacijski je tipično da je navalila pisati krajnje specifične kriminalističke romane. U tom prvom poslijeratnom zagrebačkom naraštaju obrazovanih cura i dečki – vjerojatno i najtemeljitije obrazovanoj, intelektualno najelegantnijoj generaciji koju je Zagreb ikad imao – u modi su bili pisci poput Graham Greene, a naročito Johna le Carréa, pisci špijunskih zapleta, zavjerenici i konspirativci, u čijim se svjetovima stvarnost rastvarala na neki drukčiji način nego u svijetu kojim je upravljao silni i svemoćni duh Miroslava Krleže. U neka buduća doba, u kojima će Zagreb postati glavni grad jedne samostalne države, ali će se istovremeno suziti i smanjiti, pa će postati manji i od Graza, većina te Nadine generacije obratit će se tada već pokojnom Krleži, ne bi li vlastitome gradu vratili njegovu izgubljenu veličinu, ali bit će to uzalud. Ona će, pak, Nada Gašić, u svoja zrela intelektualna doba stvarati svjetove koji će imati dvostruko podrijetlo: krležinsko (prije nego krležijansko) i lekareovsko. Takvi će biti njeni prvi romani, koji će osim te žanrovske potke i prepoznatljive zagrebačke ambijentiranosti, biti ženski, intelektualno i socijalno manjinski, i na neki fini, starinski način feministički.

U međuvremenu, međutim, ona više neće biti autorica u trendu. Naišlo je neko žamoreće mnoštvo mlađih i suvremenijih, a istodobno je nastupio i neki grdan kvar u položaju književnosti u medijima. Iščezli su novinski književni kritičari, ugasili su se iole relevantni književni časopisi, televizija s koje nas je ranije iritirala Branka Kamenski s emisijom „Pola ure kulture“ se, kada je riječ o književnosti, pretvorila se u kokošinjac i gusinjak napučen isključivo iritantno nekompetentnim i nenačitanim pojavama oba spola, prema kojima se umirovljena Kamenski čini kao hrvatska Susan Sontag i Shoshana Felman, a stil i jezik u medijski prezentabilnoj hrvatskoj prozi zamijenjeni su aktivizmom u najprimitivnijem obliku. To se odrazilo i na književne nagrade, koje ionako u hrvatskoj književnosti nikad nisu bile pouzdanim smjerokazima. Nada Gašić u tom je vremenu pisala i objavljivala više nego ranije, ali je, kao i većina dobrih hrvatskih pisaca, postala nevidljiva. Koštao ju je višak dara, stila i obzira.

S “Kutijicom od školjki” ništa se neće promijeniti. Roman o jednom ljetovanju prije 65 godina, o postelji peršonaipol, o dobi u kojoj djevojčice prestaju na plažu ići samo u gaćicama i traže “gornji dio”, o ljubavi, preljubu i očaju, roman o važnoj sekvenci iz jednoga po svemu običnog ženskog života, roman o suštinskoj samoći svakoga čovjeka, a naročito svake žene, roman o nekoj prethodnoj Hrvatskoj iz koje je nastala upravo ova Hrvatska, ili o nekim prethodnim nama od kojih smo nastali ovi današnji mi, roman o Tamali iz koje je nastala Nada Gašić i o Nadi Gašić koja je stvorila Tamalu, takav je roman u tematskom smislu teško dokučiv za mjerila kokošinjaca i gusinjaka hrvatske suvremene književnosti, a jezik i stil Nade Gašić superiorni su im upravo na način na koji je “Jama” Ivana Gorana Kovačića superiorna stilu i jeziku Marka Perkovića Thompsona. Problem je nerješiv i tragičan što je uvijek na štetu Nadinu i Goranovu.

Iz “Kutijice od školjki” Nada Gašić nas izvodi raščaravanjem. Na posljednjih skoro i pedeset stranica iz fikcije izlazimo u fakciju, u takozvanu stvarnost i sadašnjost, u svijet koji zacijelo nije više u stanju razumjeti o čemu je tu sve riječ. I što zapravo znači formiranje vlaka, i zašto se to tako razlikuje od formiranja željezničke kompozicije, i zašto je nekima od nas tako uzbudljivo to što su i vlak i simfonija ustvari – kompozicije. Vraćamo se u tobožnju stvarnost u kojoj bi nekome trebalo objasniti da je tu riječ o stilu, a da je stil osnovni kriterij za ustanovljenje umjetnosti u okviru nekog umijeća. A iz stila izvire i ono drugo, iz stila izvire, recimo, i etika teksta. Iz stila, a ne iz aktivizma.

Posljednja rečenica Nadinog romana prije njegove datacije, iste koju već nalazimo u posveti: “U Zagrebu, 27. 10. 2025. godine”, dio je poglavlja “Dopisano pronađenim Pelikan nalivperom”, a koje cijelo glasi ovako: 

“S prepunjenog pera kapnula je točkica koje je ostavila trag na Jasnoj poljani: kako bi dobila hrvatsko državljanstvo prirođenjem Tamala je, tad redaktorica prvog izdanja Anićevog Rječnika Hrvatskog jezika, izdanje 1991., policijskom službeniku morala odgovoriti na pitanje: Govorite li i pišete li hrvatski jezik?

Prisjetivši se tog ispitivanja predložila je autorici neka zamoli svog izdavača da ovaj roman ne šalje ni na jedan književni natječaj.

Njeno ljeto, njen život, njen jezik nisu za procjenjivanje ni ocjenjivanje.”

Ta posljednja rečenica, vraški je lukava, toliko lukava da sam se na Nadu skoro naljutio, da sam se u času naježio, da sam bio ljubomoran na ovaj književni postupak – a poznato je da kao pobožan književni čitatelj i redovnik u tuđemu književnom tekstu nikad nisam ljubomoran na tekst koji je napisao drugi, nego sam zahvalan što ga nisam napisao ja, pa mu stoga onda mogu biti čitatelj – jer ta posljednja rečenica kao da izokreće cijeli roman i kao da je prethodnih 375 stranica napisano da bi se toj posljednjoj dalo na težini, da bi se ta rečenica opisala i objasnila, da bi je se napisalo na papir koji je teži od kamena, koji je opet teži i od zemlje, i to ne bilo koje zemlje, nego upravo od ove o kojoj rečenica govori, jer ta posljednja rečenica teža je i od “Rječnika hrvatskog jezika” Vladimira Anića, prvo izdanje Novi Liber 1991, kada se zbroji težina papira, težina kartona i kože u koricama, težina olova u svim njegovim riječima, i težina svih riječi u njemu. Ta posljednja rečenica u romanu, koja glasi: “Njeno ljeto, njen život, njen jezik nisu za procjenjivanje ni ocjenjivanje.”, pokazuje čemu na kraju svih krajeva služe i jezik, kao i najbolji i najpouzdaniji rječnik u povijesti tog jezika. Služe tome da bude napisan roman, da od njih bude načinjena umjetnina, kojom se branimo od smrti. Roman je sredstvo kojim se pisac brani od vlastite smrti, ali roman je i sredstvo kojim se jezik brani od smrti. Bez romana izgubljeni su i čovjek, i njegov jezik.

Ima li u toj posljednjoj rečenici ogorčenosti? Naravno da ima. U svim posljednjim riječima uvijek ima gorčine. Naročito u djece i osjetljivih koji su bili u prilici odgovarati na policijska pitanja o jeziku.