NIZ

Kiša. Ti držiš kišobran njemu, a tebi
Čovek koji kisne

PRVI KOMŠIJA BRETONOV

Misli kao bujica nose koru zemlje i njenu nedovoljno
pričvršćenu kosu
Kajak pleše, noseći vlasnika u nepoznate krajeve
Ispunjeni njegovim prisustvom, deca trče da stignu
On kiha od dodira hladnih struja
Vlasnik je već boja druge slike, drži četkicu, crvenom prelazi
Preko sebe
Zora je, otvaraju se vrata, nesta sav taj svet, čuje se zvuk testere
Hteo bih da mislim, ali sam umoran i stvaran

DRUGI KOMŠIJA BRETONOV

Na crvenom, u crnom, držeći belo, mlaz slanog putnika
poče da se kori
Stare bore mladića behu prepreke, što se nižu, nigde kraja
putu, nigde ostanak toku
Ala je teško, ala je surovo u doba suše biti mlaz
Ala je teško uspavati se pred sastavak, pred susret sa kreacijom
svog pravog toka
Kako zagrliti drugog da postaneš, a onda kad to uradiš kako
se oprostiti
San – java pobedila nije
Prekratak je
Nek su grube reči onih koji ne grle, sve dok tvoje jesu,
dok greju ovo nazeblo srce
Ne čujem ih, o ne čujem

Iz zbirke “mačka, čovjek, pas”

Od zime do u kasno ljeto ležao je na termoakomulacionoj peći ispod prozora u dnevnoj sobi, uvijek okrenut prema stolu za kojim je sjedio njegov gospodar Ivan Šarić, viši kontrolor u Službi društvenoga knjigovodstva, i dovršavao ono što ne bi stigao na poslu. Događalo se to one godine kada je izbila afera Agrokomerc, a Fikret Abdić završio u zatvoru zbog lažnih mjenica. Pred Šarićem je svakodnevno bilo više mjenica, s adresatima i adresantima iz cijele Jugoslavije, nego što ih je prošlo kroz Abdićeve ruke. I njihova vrijednost bila je veća od one za koju se tom čovjeku sudi. No, u tome nije bilo ničega neobičnog. Pred svakim višim kontrolorom, a bilo ih je osam, našlo bi se isto toliko mjenica, i nijedan osim njega oko toga nije stvarao paniku. Ali nešto se te zime s Ivanom dogodilo. Rodio se strah, koji je s prvim proljetnim zuboboljama postajao veći. Nakon što bi ga zubi, nakon višenoćne muke, prestali boljeti, strah se nije smanjivao. Potom su stigle rane lipanjske vrućine, Ivan se znojio čas u vrelom, čas u ledenom znoju, a strah koji mu se tada raskrupnjao poput torza Petra Čelika, više se nikada nije smanjio. Od sedam do tri mjenice je držao zaključane u sefu, dobro pazeći da mu ih ne ukrade netko od kolega, čistačice, ili bifedžija Rizo koji je stalno, da ga zavara, pričao masne viceve. U tri bi umoran i zuboboljan vadio mjenice iz sefa, spremao ih u kuferčić, koji bi lancem vezao za ruku, odlazio je kući, otvarao kuferčić, raspoređivao mjenice po stolu i započinjao knjiženje. A u deset, po završetku posla za taj dan, nešto bi  pojeo. Tek nakon što bi mjenice zaključao u kuferčić, Roza je smjela ući u dnevnu sobu, iznijeti pred Ivana filovane paprike, knedle s marelicama i bokal soka od ruža. To su bili jedini trenuci kada bi oboje bili malo sretni. On jer bi na čas zaboravio na mjenice, kojih je više nego u Abdićevoj optužnici, a ona jer bi svakoga dana u ta doba mislila isto: ma šta je meni, vala baš sam tuka, mislila, jadna, da mi je čovjek sišao s uma, a on, vidi ga, normalan, jede knedle i sve hukće od dragosti dok ih zalijeva sokom od ruža. Gospođi Rozi činilo se nespojivim da bi lud čovjek pio njezin sok od ruža, taman da joj je stotinu puta muž, i taman da su tisuću godina skupa, a ne samo četrdeset.

Jedini koji je smio biti u sobi dok je Ivan Šarić knjižio mjenice bio je on: bijel kao snijeg, bez ijedne mrlje na sebi, s jednim svijetloplavim i jednim sivim okom. Svijetloplavo bilo je kao morsko dno u Tučepima, kad bi ono zagrijalo najjače sunce, a Ivana žena poslala da otuče dagnje za ručak. Sivo je oko bilo kao dno lonca na kojem piše Gorica Yugoslavia. Ivan se divio tim različitim očima i tom savršeno bijelom krznu, ali još više miru njegovoga bića. Dao mu je ime Guadelupe, jer je to bila najneobičnija riječ koje se mogao sjetiti. Uzdrhtao i oznojenih ruku, kao da se pod njim zemlja neprestano ljulja i svakoga časa bi ga mogla progutati, gledao je u tog mačka kao u jedinu sigurnu točku.

Svakoga jutra, nakon što bi Ivan Šarić odlazio na posao u onu zgradu ispred koje i danas, kada više nitko iz ove priče nije živ, gori vječna vatra, Guadelupe bi skočio na prozor iznad peći, s prozora na trešnju, pa bi se naglavce strčao niz stablo i nestajao negdje u dubokoj travi, pa u koprivi kod ograde od zahrđale bodljikave žice. Vjerojatno bi prošao i kroz ogradu, ali ga nitko s druge strane nikada nije vidio. Znalo bi se da jest, jer cijelo je susjedstvo, makar po priči ako ne i po viđenju, znalo za bijelog mačka u Šarića. Jedni su vjerovali da je anđeo, drugi su ga se plašili kao vraga, zbog onog plavog oka koje je na trenutke izgledalo kao oko čovjeka, hladnokrvnog ubojice. Naravno, nije bilo takvih koji bi mislili da je Guadelupe naprosto albinos, a da je mimo toga mačak kao i svaki drugi.

Kući bi se, uvijek istim putem, preko trešnje i prozora, vraćao desetak minuta prije nego što se Ivan vrati s posla. Obično bi to bilo oko tri i dvadeset, ali ako ga je nešto zadržalo u gradu, i ne dođe do šest, Guadelupe bi na svojoj peći bio deset do šest. Katkad se znalo dogoditi da vjetar zalupi prozor. Tada je sjedio na simsu, mijaukao i s izbačenim kandžama kuckao i grebao po prozorskom staklu. Taj sitni zvuk, ako ste ga ikada čuli, kada mačka noktima kucka po staklu, jedan je od najpamtljivijih zvukova u životu, kao zvuk dječjeg plača, topovskog pucnja ili valova koji se penju i spuštaju niz žalo. Kada bi mu Roza otvorila, Guadelupe bi mrnjauknuo. Taj mrnjauk katkad je zvučao kao ljutnja, ali najčešće je bio samo pozdrav.

Petnaestak minuta kasnije već su njih dvojica bili sami u sobi. Ivan je otključavao svoj kuferčić, vadio i po stolu raspoređivao mjenice, a Guadelupe je žmirkao u njegovom pravcu. Gledao ga je netremice, ali lijeno. Da se Ivan počne utapati, Guadelupe ga ne bi spašavao niti bi trepnuo barem dvaput više. Ali to nikako ne znači da mu nije bio drag. Ponekad se čini kako mačke, pogotovu tako upečatljivih osobnosti, misle da ljudima nema spasa i da ih treba pustiti da potonu i nestanu. Mačke o sebi misle da su vječne, i vrlo je vjerojatno da su u pravu.

Svakih desetak minuta Ivan bi morao pogledati u njegovom pravcu. Guadelupe nikada nije zaspao dok je on radio. Možda bi mu bilo lakše da jest. Možda bi tada Ivan Šarić, viši kontrolor u Službi društvenoga knjigovodstva, shvatio koliko su bezrazložni i besmisleni njegovi strahovi i strepnje. Zamisli samo, posumnjati u kafedžiju Rizu da će ti ukrasti i prepraviti mjenice, i to iz čistoga pasjaluka, da te vidi iza rešetaka, u društvu s Fikretom Abdićem! Da je Guadelupejednom sklopio oči, kao što ih barem pedeset puta dnevno na deset minuta sklopi svaka Božja mačka, da je zaspao kao čovjek i da je preo u snu, kao što prede svaka čista mačja duša, Ivan bi, možda, došao sebi. Zovnuo bi ženu, viknuo bi otključavši vrata dnevne sobe: „Rozo, moja Rozo, ja ti evo dođoh sebi, a ni sam ne mogu vjerovati gdje sam sve bio!“ Ona bi ga zagrlila, i ova bi priča prošla mimo nas, kao što su prošle tolike obične mačje priče. Ali nije tako bilo. Nije Ivanu bilo suđeno da Guadelupe sklopi oči.

Jednoga dana Guadelupe je već oko podne lupkao i grebao kandžama po prozorskome staklu. Kada mu je otvorila, on nije mrnjauknuo, nego se tiho spustio na peć, kao da je upravo ukrao šniclu iz kuhinje, i strahuje što će se dogoditi kada ona to primijeti. Desetak minuta kasnije na vratima su se pojavila dvojica milicionara. Njoj su se noge podsjekle, a znala je što se dogodilo i prije nego što su joj rekli. Kada je vidio, po dolasku na posao, da mu je kuferčić prazan, Ivan Šarić počeo je vikati, a zatim se kao lav bacio na kafedžiju Rizu, koji se upravo pojavio s tacnom na kojoj je bilo osam prvih jutarnjih kava za osam viših kontrolora. Srušio ga je na zemlju, i možda bi ga i zadavio, iako je Rizo bio za glavu veći od njega. Ali to je bila ona snaga koja se pojavi u čovjeku kada izgubi sve.

Ivana Šarića najprije je odvelo na neuropsihijatriju, na Jagomir, a nakon šest mjeseci promatranja na odjeljenje zatvorenog tipa, na Sokolac. Mjenice nikada nisu pronađene, ali policijske istrage nije bilo. Najprije svake nedjelje, zatim dvaput mjesečno, a uskoro i rjeđe Roza ga je obilazila. Donosila mu je mačka u crvenoj košari, kupljenoj u Trstu, a onda bi ga Ivan dugo i molećivo ispitivao o tome gdje je sakrio mjenice. Ako bi došla bez njega, Ivan ne bi progovarao ni riječi. Samo bi tupo gledao pred sebe, i ne bi znala je li ju prepoznao. Takav je bio i s ostalim bolesnicima. Kada zapuše jugovina, oči mu se napune suzama, stalno se osvrće oko sebe i traži nekoga, govorili su joj doktori. Nakon što je u ranu jesen 1990. uginuo Guadelupe, bijeli mačak, Ivan Šarić zauvijek je ušutio. Znao je da mjenice više nema tko naći, i neće biti oprana ljaga s njegova imena.

Ovo nisam još nikome ispričao. Osjetim da si dobar čovjek. Znaš, mi slijepci nemamo vid, ali zato nam je Bog podario druga čula kojima osjetimo, vidimo i čujemo što vi, koji vidite, ne možete.

Nisam bio, baš, dobar dok sam bio mlad kao ti. Pušio sam, pio, nezdravo se hranio. Kad kažem pio, pio sam neumjereno. Sve što mi je došlo pod ruku. Eh, da sam onda znao što sad znam. Ma, vjeruj mi, opet bih ja isto. To se samo tako kaže kako bih nešto promijenio. Bih govno promijenio. Bio bih još gori.

Nisam ni znao što je to šećerna bolest, dijabetes, dok mi željezni profil, koji sam obrađivao na poslu, nije pao na nogu. Odmah sam znao da nije dobro. Takvu bol nisam osjetio nikada.

Moji s posla su odmah zvali hitnu pomoć, došli ljudi brzo, stavili me na nosila i onaj mladi doktor me pita imam li neke bolesti od ranije, visok tlak, probleme sa srcem, šećerom i vidim ga, nešto vrti glavom i samo pokretima, bez ikakve riječi daje upute bolničaru.

Dođemo u bolnicu, oko mene se stvori puno njih, što doktora, što medicinskih sestara, te pregled, te snimanje, te vađenje krvi, a sve nešto kao zabrinuti. Ja se čudim, jer sve nešto računam, haj bolan ozlijedio nogu, ni prvi ni zadnji, malo zašijete, malo previjete i idemo svako svojim putem.

Jes’ jes’ aha. Dođe neki ozbiljniji doktor, zaključujem to jer nosi slušalice oko vrata i kaže mi: nije dobro, polomljene su neke kosti u stopalu, to kako vam je palo željezo na nogu, ali mi recite od kada imate problema sa šećerom.

Kakvim, bolan, šećerom. Pa nisam bio kod doktora ni ne pamtim od kada, kažem mu ja.

Kaže on meni, trebao si. Imaš, moj majstore, toliki šećer da ne znam kako, uopće, hodaš i radiš. Moramo ti prvo operirati stopalo, ali ćemo ti davati i lijekove za taj šećer pa ćemo vidjeti kako i što dalje.

Da ti skratim priču. Operirali su me nekoliko puta da bi, na koncu, amputirali mi nogu do koljena. Prvo jednu, pa i drugu jer je taj prokleti šećer uzeo maha, nikako ga nisu mogli dovesti pod kontrolu. Stiglo me ono krkanje i blesavi život od ranije.

Već tada se moj sin, jedinac, oženio, dobio dvoje prekrasne djece.

Polako sam počeo i slabije vidjeti. Sin me vodio u dijabetološko savjetovalište i tamo sam se educirao što je to dijabetes, kako se hraniti, održavati higijenu, što me sve čeka radi komplikacija i poratnih pojava uz bolest.

Kad sam ga upoznao, bio je potpuno slijep, bez obje noge do butina, na rukama imao je rukavice i na rukama se kretao po sobi, krevetu, fotelji. U nekim trenucima činio mi se spretniji i sposobniji od mene. Samo sam mu prvi put dao ruku koju je zadržao između svojih dlanova dvadesetak sekundi, i rekao mu ime. Više nisam morao, svaki drugi put samo bih mu pružio ruku i oslovio bi me imenom.

Pitao me za moju obitelj, kako su mi djeca, kolika su, pitao me čime se zanimaju i što me najčešće zapitkuju. Tada mi je on rekao kako će moj sin biti ili strojar ili elektroinženjer. To je bilo dvadesetak godina prije nego što se to u stvarnosti i dogodilo.

Hvalio je svoju nevjestu na sva usta. Govorio mi je kako joj nije lako s dvoje male djece i s njim ovakvim, jer sin je radio, imao je težak i odgovoran posao, smjenski rad, duga odsustva od kuće. Nevjesta je držala sve pod kontrolom.

Pazila je što će svekru skuhati, kada će, na vrijeme nešto pojesti. Uvijek je imao čistu odjeću. Slušao je radio programe, imao je daljinski upravljač pa je mogao pojačavati, stišavati zvuk, birati kanale, prstima s istančanim osjetom. Televizijske programe je mogao slušati, ali ih je izbjegavao, posebice emisije o politici i o ratovima. To mu je bilo odvratno.

Uvijek, kad bih navratio da ga vidim i da se ispričamo, čudio sam se i divio kako je glatko izbrijan, kako je uredan. Sve stvari koje je koristio imale su svoje mjesto i on bi uvijek znao gdje se što nalazi i nepogrešivo ih je koristio.

Nisam mogao izdržati da ga ne upitam tko ga brije i kako se kupa.

Pođi za mnom, rekao je, spustio se s kauča i, onako na rukama, pošao ispred mene da mi pokaže kupatilo. Tamo vidim onu starinsku kadu, odmah se pitajući kako se on popne i tko mu pomaže ući u kadu. Kad tamo, ima jedna mala stoličica na koju se on, onako obučen, popeo i vrlo spretno spustio u kadu. Eto, sad vidiš, rekao je. Htio sam mu pomoći da izađe iz kade, na što mi je on rekao: žibje bolan, što bih da tebe nema i jednako spretno se rukama popeo na ivicu kade, spustio se opet na onu stoličicu i pošao vani.

Znaš, mene je sramota da me nevjesta kupa, dosta joj je i njene djece, i nije u redu da gleda golog svekra. Dosta joj je što počisti za mnom, što mi skuha hranu, što me uvijek čeka čist veš i odjeća. Nije joj lako oko mene se zezati, ali nikada se nije požalila, barem je nisam čuo. Njoj, vjerojatno, nikada ni na ovom ni na onom svijetu neću moći zahvaliti za svu brigu i pažnju.

Morao sam, nisam mogao izdržati i ne upitati ga za brijanje. Kako je uspijevao biti uvijek obrijan, bez ikakve ogrebotine ili posjekotine? Brije li ga nevjesta ili sin?

Samo se nasmijao i rekao, e to ti moram ispričati, vidim da te kopka. Znaš, u ono vrijeme kad sam shvatio da sam teški dijabetičar i da mi šećer razara organizam, čitao sam puno o tome, savjetovao se s liječnicima, s drugim dijabetičarima i shvatio sam da ću s vremenom, s godinama ostati bez vida. Dobro, nisam baš mislio da ću postati potpuno slijep, ali da neću vidjeti kao prije, to svakako,. Već tada sam se počeo brijati bez ogledala ispred sebe, brijao sam se i u mraku. Uvijek žiletom, kao i sada. Znao sam se posjeći, ogrebati, ali sam bio uporan. Samo sapun za brijanje, četkica, žilet i pipanje rukama po licu ako sam negdje preskočio. Jednostavno, vježbao sam za mogući gubitak vida. Vidiš, isplatilo se. Doduše, dođe mi jedna frizerka, prijateljica moje nevjeste, pa me jednom mjesečno šiša. To ne mogu sam.

Na žalost, umro je od posljedica te teške šećerne bolesti, nedugo poslije. Nedostaju mi razgovori s njim. Nedostaju mi neki savjeti, razmjena iskustava. Nisam mu stigao ni reći kako je bio u pravu, moj sin je postao strojarski inženjer.

U međuvremenu sam sam postao dijabetičar. Često se sjetim Vjeke.

I ja sam počeo vježbati brijanje bez ogledala ispred sebe. Za svaki slučaj.

Ušao sam i odmah ga prepoznao u nekolicini ljudi koji su sedeli u restoranu… Na glavi je imao plavi kačket sa grbom kluba za koji je trenutno nastupao. Bio je moje visine, imao je dužu smeđu kosu do vrata koja se uvijala na krajevima. Držao se dobro za svoje godine i delovao je kao osoba koja može još dugo igrati bejzbol i baviti se profesionalnim sportom.

20.- 27. juli

Davno bješe, dragi Basara, kad sam se doselio u Zagreb. Bilo je to prije trideset i dvije godine. Nešto manje je vremena prošlo od dana kada sam shvatio da ću ostatak života provesti u ovom gradu, ili negdje drugdje u Hrvatskoj. S tim sam bio načisto prije dvadeset i dvije godine, kada sam kupio stan. A ne prođe tjedna, u nekim razdobljima ni dana, da me neki građanin ove zemlje ne upita što ovdje radim, zašto ne idem negdje drugdje, ili zašto se ne vratim tamo odakle sam došao. U početku, takva su pitanja postavljali u pismima, sve s markom i poštanskim žigom, a poslije u elektronskim porukama. Među pitačima su i slavni, i anonimni, i uglednici, i obični građani. Na primjer, socijaldemokratski ministar kulture Antun Vujić, ili bivši predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa, da spomenem samo one koji su u trenutku raspitivanja bili na najvišim položajima u državi. I kad god se situacija u zemlji i svijetu dodatno zakomplicira, počnu mi stizati prijetnje smrću ili nasiljem. Prijetnje dolaze i onda kada napišem neki ponešto izražajniji tekst. Recimo, stigne li ovo pismo pred njihove oči, prijetit će mi nasiljem, smrću i progonstvom, dok će oni umjereniji po tisućiti put postavljati isto pitanje: zašto sam tu, ako mi nije dobro? Ili zašto sam tu, ako mrzim Hrvatsku i Hrvate? Problem je u tome što mi je ovdje dobro – izuzmemo li prijetnje, zastrašivanja i uznemiravanje – i što ne mrzim Hrvatsku i Hrvate. Istina, ne mrzim ni bilo koju drugu zemlju i narod. Da sam prema Hrvatskoj i Hrvatima barem ravnodušan, ne bih se njima ni bavio. Kao što se ne bih njima bavio ni da ih mrzim.

Ali kad tako dugo živiš pod prijetnjama i prezirom dijela zajednice, nešto se u tebi počne mijenjati. Televizijske vijesti slušaš kao izvještaj o vlastitom zdravstvenom stanju. Rezultati izbora u svakoj hrvatskoj selendri tiču te se barem jednako blisko i intimno kao i visina krvnog tlaka. Raspoloženje i nivo svakodnevne tjeskobe ovisi ti od zbivanja u zemlji i svijetu, a ne od onog što ti se događa u vlastitoj kući. Ti kažeš: “Ne znam, konačno, šta bi ti značilo da te promoteri, simpatizeri i sponzori  Tompsonizma –  HRT i Culturnet (Kulturbund?) – pominju u svojim emisijama i izveštajima i da uredno obaveštavaju (za to potpuno nezainteresovanu) javnost o uspesima tvojih prevednih knjiga.” A ja ti odgovaram: značilo bi mi uglavnom da su se pomirili s time da živim i postojim negdje u njihovoj okolini. Povjerovao bih, na osnovu toga, da mi ne prijeti opasnost. Oslobodio bih se na čas tjeskobe, ili, kako se to kaže mondenim jezikom današnjice, anksioznosti. Ne mislim ja da me netko stvarno kani likvidirati, ali kada ti tako dugo i uporno prijete smrću, nasiljem ili protjerivanjem, i kada se to normalizira kao javni diskurs (spomenuo sam ti, davno, onog uglednika koji je u ljevičarskoj Književnoj republici pisao kako je na mene o opkoljenom Sarajevu bilo šteta trošiti metak; nikome od hrvatskih pisaca, osim dvojici-trojici mojih prijatelja, njegove riječi nisu zasmetale), nešto se u čovjeku promijeni. 

Pritom, računaj na još nešto u svemu ovom. U povijesti srpske književnosti ne postoji, koliko se ovog časa mogu sjetiti, slučaj da su Srbi pogubili svog pisca. Jesu, četnici su zaklali pjesnika Ivana Gorana Kovačića, ali on je bio hrvatski pjesnik. Hrvati su, pak, itekako ubijali svoje čuvene književnike i pjesnike, čak i one koje su prethodno častili najvišim svojim nagradama. I uglavnom ih nisu ubijali kao Srbi Gorana, bez memoranduma, potpisa i pečata, nego uredno i po protokolu. Recimo, Augusta Cesarca, Otokara Keršovanija, Zvonimira Richtmanna, Božidara Adžiju, Mihovila Pavleka Miškinu. Za hrvatsku kulturu već to je prilično respektabilan niz. Nijedan od njih, da se ne bismo krivo razumjeli, nije imao pušku u rukama. Nijedan nije bio partizan. A pojedini su, recimo Cesarec, a bogme i Pavlek Miškina, bili romantični zanesenjaci tog nekog naturalnog, zemljopisnog i folklornog hrvatstva, koje tako ganutljivo izbija iz riječi “Lijepe naše”. Pritom Cesarec jest bio lenjinist i rusofil, dok je Pavlek Miškina bio neki obični hrvatski seljak. Ali ustaše su, sve po protokolu, i u skladu s hrvatskim državnim pravom, meračili ubijajući nožem, maljem i metkom hrvatske pisce i pjesnike. Takvo je, naime, kažu ljubitelji hrvatskog državnog prava, bilo vrijeme i takav je bio njemački befel. No, događaji ove vrste, ili ovakvi kulturni i civilizacijski presedani, trajno obilježe društvo i postaju idealtipska mjera njegove budućnosti. Osim u slučaju kad biva stvorena svijest da je grozno, da je odvratno ubijati pisce i pjesnike. Osim u slučaju kada se oni koji u klanju vide svoje domoljublje i u koljačima svoje heroje napokon pokaju. Ali Hrvati su, kao i Srbi, presitni i prebijedni za kajanje. Kajali su se samo oni najveći, kako u Bibliji, tako i u historiji. 

I tako se u Književnoj republici pojavljuje čovjek, koji na moj citat iz “Sarajevskog marlbora” koji glasi ovako: “Lajao sam, u duši prepun straha, pitajući se slušaju li oni gore, ne bogovi nego oni s topovima, ovo što ja brbljam. I, ako slušaju, hoće li im jednoga dana dosaditi, hoće li naciljati i smaknuti u pola riječi.”, u svom tekstu o meni odgovara ovako: “Kao što se vidi, nisu ga naciljali, kao što nisu naciljali i mnoge druge mete koje su smaknuli drugi. Skupe su granate, a i ne diže se ruka na rđu.” S njime nikada nisam bio u bilo kakvoj komunikaciji, niti sam mu ikada javno spomenuo ime, ali me ustrajno progoni od februara 1993, kada je u Šuvarevoj Hrvatskoj ljevici reagirao na članak koji sam pisao u opsađenom Sarajevu, i objavio u splitskoj Nedjeljnoj Dalmaciji, a povod članku bila je smrt Desanke Maksimović. Dovoljan će ti biti naslov, pa da shvatiš i što je u članku pisalo. Moj naslov je: “Smrt posljednje babe Srbije”. Nikada nisam držao do Desankinih stihova, tako da me je od svega što je pjesnikinja napisala najviše impresionirao – na žalost negativno – njezin predgovor knjizi “Godine raspleta”, autora Slobodana Miloševića. Moja impresija je, naravno, bila dodatno osnažena životom u opsađenom Sarajevu. Dotični je na to reagirao, ali pod pseudonimom koji je godinama koristio, a koji je glasio Ivan Bogoljub Croata. Inače, imao je vrlo dobar razlog za pisanje pod pseudonimom, koji će ti se uskoro razjasniti.

U sljedećih tridesetak godina rečeni je, što u lijevo-liberalnim, što u desnim i proustaškim književnim glasilima – objavljujući istovremeno i u jednim i u drugim – posvetio par stotina stranica mojoj likvidaciji. Metaforičnoj i manje metaforičnoj. Počeo je s tim da sam tuđmanovac i ustaša, pa tako blatim Desanku Maksimović, nastavio s tim da sam četnik i ljubitelj Draže Mihailovića, što je, recimo, dokazivao citatima iz “Dvora od oraha”, podebljavajući cijelu stvar time da sam nikakav pisac.

Čovjek nije, međutim, ni čudak, ni ekscentrik, nego je figura iz srca hrvatske književne elite. Istaknut je, recimo, kao autor najvećega broja natuknica u trotomnoj Književnoj enciklopediji, u izdanju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Član je ljevičarskog Hrvatskog društva pisaca, redovit književni kritičar desničarske Republike i ljevičarske Književne republike. Izdaje knjige i na jednoj, i na drugoj strani. U ona prethodna vremena za Službu je opservirao književnike među ekstremnom neprijateljskom emigracijom, te se, kažu, pomalo bavio unutarnjim neprijateljem na hrvatskoj književnoj sceni. Dvijetisućitih je, pak, postao cijenjeni ekspert za hrvatsku emigrantsku književnost, o čemu knjige objavljuje. Nije li to, recimo, nešto što ne bi moglo proći ni u komedijama Dušana Kovačevića? U hrvatskoj stvarnosti, međutim, prolazi sasvim dobro.

Kada takva jedna pojava napiše kako su za mene skupe granate, pa me preporuči četničkoj ili ustaškoj kami – za njega i za njegove to je u ovom slučaju svejedno – da bi me nakon toga u istoj rečenici pomilovao, jer “ne diže se ruka na rđu”, on nastupa kao podivljalo udbaško čudovište, koje više nema razloga da se plaši za sebe i potpisuje se pseudonimima, jer je nanjušilo žrtvu koja će ga združiti i zbratimiti s onima kojih se zbog svoje prošlosti plašio. Možda bi mi ga u svemu tome bilo pomalo i žao, ali kako da žalim pripadnika hrvatske književne i kulturne elite? S kojih, pak, to visina da ga žalim? Ostalom, na tu preporuku za moje klanje i na to pomilovanje rđe (bit će da mu se Desanka ukazala, pa je za mene tražila pomilovanje) nije u moju korist reagirao nitko izuzev Borisa Dežulovića. Mog “kritičara” ili su podržali aktivnom šutnjom, ili su ga podržali živom riječju. Tako da je ta prijetnja klanjem trajno ostala između mene i njih. Nije da se svih tih ljudi plašim, niti se plašim prijetnji i pasivnog reagiranja na te prijetnje. Ono što me uznemirava, i to konstantno, jest ideja da bih, živ ili mrtav, u tko zna kakvim okolnostima, mogao biti izložen njihovoj milosti i prisvajanju. Živo mogu zamisliti, toliko živo da me ponekad uplaši, kako bi hrvatski pisci i javni radnici reagirali kad bi me neki od mojih protimbenika (pazi sad te hrvatske riječi!) stvarno ubio! To totemističko obožavanje, to prežderavanje lešinom mrtvog mene, to lamentiranje nad ovim i onim, to pogrebno preseravanje uz prigodnu zloupotrebu kompletnog književnog i izvanknjiževnog djela, meni je iz nekog razloga naročito nepodnošljivo. Ne želim takvo što od svijeta kojemu je sitni karijerni udbaš glavni pisac natuknica o književnom životu i djelu.

E sad da se od tog najplodnijeg leksikografa hrvatske književnosti zaputimo prema njezinim živim vrhovima i akademiku Miri Gavranu. Spomenuo sam ti kako je taj nakon nekih mojih više usputnih ruganja i snebivanja nad njegovim likom i dijelom na radiju izjavio da mu ja – zavidim. Nekim je ljudima oko mene takva njegova reakcija bila urnebesno smiješna. Moram priznati da je i meni to bilo smiješno. Koliko god da ne mogu biti vlastiti čitatelj, ipak mi je odnekud jasno da Miri Gavranu u književnome tekstu nemam na čemu zavidjeti. Ali ako se iz teksta vratimo pitanjima čovjekove egzistencije, zadovoljenju kojekakvih tjelesnih potreba i života među ljudima, unutar prihvaćenih društvenih konvencija, stvar se mijenja. Ja doista imam na čemu zavidjeti Miri Gavranu. Njemu ne prijete smrću i progonom, ima službenog vozača, privatno kazalište, otvorenu česmu iz koje naizmjence teku novci iz domaćih i europskih fondova, a uskoro će, u septembru – ovo govorim krajem jula! – Miro Gavran vjerojatno zamijeniti Ninu Obuljen Koržinek na mjestu ministra kulture. Premda nitko od nas ne može znati što mu donosi sutrašnji dan, prilično je izvjesno da ćemo do kraja svojih života nas dvojica nastaviti da igramo iste ove uloge: on kao institucionalno prvo ime hrvatske književnosti, slavljen, bogat i zaštićen, a ja kao netko na kome, uza sve drugo, svaki preplašeni udbaški žbir može provesti proces vlastite emancipacije u ustašu. Samo u književnom tekstu, rekao sam, samo u estetskoj prosudbi, stvari između tog Gavrana (i njemu sličnih) i mene drukčije stoje.

I tu stižemo do jednog zanimljivog problema. U Hrvatskoj se već dugo misli da su estetske prosudbe stvar dogovora i rasporeda društvenih moći. Misle, ako dovoljno jako upru, pa poguraju zid koji je ispred njih, da će postati dobri pisci. Nije to uopće nova stvar. Preporučivao sam ti da čitaš Tuđmanove dnevnike, jer tamo se koješta nađe iz oblasti kolektivne imaginacije. Recimo, onoga dana kada je objavljena vijest da je Czeslaw Milosz dobio Nobelovu nagradu za književnost, Franjo Tuđman gorko se žali što tu nagradu nije dobio – on. Da ne pripada malom narodu Hrvata, smatra Franjo, on bi za svoje djelo dobio upravo tu nagradu. Upitaš li se a koje to djelo, odgovor ti je u bibliotečnom katalogu. Tuđman je stvarno u sebi vidio osujećenog nobelovca, a u Miloszu uzurpatora i uljeza. Isto je, dragi moj Basara, potpuno isto i danas. Znam barem deset cijenjenih hrvatskih pisaca, koji potajno misle da ja uzurpiram njihovo mjesto kod inostranih izdavača i prevoditelja, a pride se i ulagujem Srbima, pa me onda i oni objavljuju. I nitko od njih nema svijest o tome da bi u svemu ovom nešto mogao predstavljati sam tekst. Postčinjenično stanje u kojem oni žive mnogo je starije, žilavije i istrajnije od onog što je uspostavio Donald Trump. U takvoj kulturi Miro Gavran i stari udbaš koji bi me klao da nisam baš ovakva rđa, Miroslav Krleža nije incidentna pojava kao što se obično misli i govori. Nije on genije koji je najednom razgrnuo mrak njihove gluposti. Da nije bilo Tita i Komunističke partije, ne bi bilo ni Miroslava Krleže u hrvatskoj književnosti. Partija je Krležu nametnula, ona ga je oktroirala u ovoj kulturi. Miro Gavran je njezina prirodna mjera. Da nije bilo Partije i Jugoslavije, ne bi hrvatska književnost muku mučila ni s Tinom Ujevićem. Mjera njezina pjesništva bio bi Marko Perković Thompson. I ne mislim da je to tako loše. Jer kad od takve mjere kreneš, možda ćeš negdje i stići. Ali kad krećeš od Krleže i Ujevića, koji te tako nadrastaju i koje u toj mjeri ne uspijevaš podnositi, tada nigdje ne stižeš. Pred tom dvojicom, recimo, kao i pred nekolicinom drugih pisaca i javnih intelektualaca formiranih u jugoslavenskoj epohi, hrvatska živa kultura stoji kao patuljci pred guliverovskim stubama, uz koje se ne mogu uspinjati. 

Da, možda bi bio zanimljiv romančić o putu stodevetnaestogodišnje moje babe Štefanije na Thompsonov koncert. Jedna sentimentalna hrvatska priča kroz koju bi zapravo sve moglo biti ispričano. Život na ovom kraju svijeta i u ovakvim zemljama kakve su Hrvatska, Bosna i Srbija, zna biti mučan i nedostojan. Uz gotovo svakodnevni osjećaj čovjekov da je i sam gad među gadovima, štakor među štakorima, i da se protiv toga ne može izboriti. Ovo su zemlje bez ikakvog historijskog pamćenja, u kojima i obična ljudska sjećanja s vremenom mutiraju u kolektivne mitove i legende, i u laž. Ali, istovremeno, ne postoji bolje mjesto za pisanje od ovog. Kao što nema boljeg vremena za književnost od vremena potpunog i konačnog propadanja i urušavanja svijeta. Stajati na kraju vremena, i bilježiti stanje stvari. Ili stanje vlastite imaginacije. A u mojoj je imaginaciji baba Štefanija velika figura. U “Mami Leone”, jednoj mojoj blagoj knjizi, postoji priča o mojim djetinjim susretima s tom ženom. Vidio sam je dvaput u životu – imao sam četiri-pet godina – obratila mi se s: “Dođi teti!” Čuj, “teti”, pa zar ja nisam sin tvojega sina, babo jedna katolička?  I darovala me je velikom govedskom koskom. Biva, za juhu! Zamisli ti to, kad imaš babu ustašicu, ili bi zapravo ljepše bilo reći babu ustašu, pobožnu do obespamećivanja, koja neke 1970. ili 1971. dječačića koji joj je ustvari unuk, časti koskom, koja izgleda kao bedrena kost, kao femur, iz kakve naše masovne grobnice. Strašno je roditi se u takvom svijetu. A istovremeno to je blagoslov u književnosti. I nevažno je hoće li to itko čitati.

Čuvaj se,

m

1

ja čovjek
slabe vjere
molim se za pokoj
tih smrtnih duša
za sjene
koje ne mogu
naći mjesto
vječnog počinka
zalutale između pustog neba
i domovine
ja čovjek dobre volje
i slabe vjere
čekam spomenik
neznanom vojniku dezerteru
iz svih vojski
iz svih ratova

spomenik podignut
kriomice do neba
pod zemljom
spomenik podignut očima
majki žena sestara ljubavnica

spomenik podignut
od srama očaja straha
ljubavi i mržnje
spomenik bez imena i prezimena

Hrabrost dezertera
je teško podnošljiva bližnjima
tko je pobjegao s polja slave
tko je pobjegao od klanja
neće dobiti oprost
od suvremenika
i potomaka

tko je izbjegao ubijanje
sam je sebe ubio
i živog pokopao
u zaborav

ovjenčan hrastovim lišćem
na grani drveta
ili na uličnoj svjetiljci
obješen u cvijetu života
dezerter
déserteur
Fahnenflüchtiger
Landesverräter
bježi na kraj svijeta

“jao onom
tko je u cvijetu mladosti
ne utaživši žeđ za životom
pao žrtvom
neprijateljskog noža
jao njemu i jao nama
njegovim sunarodnjacima
ili sugrađanima
duša mu neće naći mir
ostat će među nama
ponižena i uvrijeđena”

2

pjesnik se moli za dušu
neznanog dezertera

mólimo se
i oni koji vjeruju u Boga
i oni koji vjeruju u Ništa
za smrtne duše
koje lutaju
po poljima šumama livadama
po ulicama gradova
po crkvama i grobljima
mólimo se za dezertere
prvog i drugog svjetskog rata
pokoj vječni
daj im Gospodine
Mólimo se za dezertere
ratova obrambenih i osvajačkih
ratova pravednih i nepravednih
mòlimo se za one što su odbacili
oznake uniforme
oružje i zastave
“Ne ubij”
rekao je Gospodin
i šuti
“Gott mit uns”
rekao je čovjek
i krenuo u rat
s križem
u ruci

Pozivam Vas
na Prozivku Poginulih…
Dezerteri!
Svih vojski svijeta!
neka počasna garda
ispali salvu uperenu
u vaša srca glave
zavezane oči

neka vaši kolege
pucaju još jednom u
vaša imena
vaše sjene
uspomenu na vas

apoteoza vođa
generala koljača
ljudoubojica traje

oni proglašavaju rat
i mir
pravo na život
pravo na smrt
a majke i dalje rađaju
rađaju heroje
rađaju dezertere
rađaju ljude

jadna ljudska bića
jedini sisavci obučeni
u groteskne uniforme

pod raznobojnim zastavama
spremaju se za rat
za rat za rat
spremaju se za zadnji
nastup
u teatru rata

a ja čekam
spomenik neznanom dezerteru
iz svih vojski svijeta.

Prevela Đurđica Čilić

Mirjana Kljajić ((1954 – 1995)

Stiglo na adresu primateljice prije 34 godine

Samo želim osobi pogledati u oči. I ne odvraćati pogled dok sve ne iščitam. Pa makar vidjela samo mržnju i opet mržnju, koja viri iz razrogačene iznenađenosti i mutne žalosti zbog toga što su nam se pogledi ukrstili.

„Slučaj“ bi, u pet minuta, riješio priučeni forenzičar, bez velikoga znanja i iskustva. Jednostavnije ne može biti. Na Pismu nema puno otisaka prstiju. Samo onoga koji ga je tipkao, umetao u kovertu i lijepio marku, vjerojatno tragovi jagodica poštanskoga službenika i sigurno zgrčeni i ukočeni otisci osobe koja je Pismo dobila. Ne, to nisam ja, samo sam jedina koja je Pismo čitala, nakon one kojoj je upućeno. I eto, valjda je došlo vrijeme, baš sada, nakon 22 godine, da Pismo pronađem u urušenom životu, izvučem iz kutije i ponudim otiske prstiju svima koji bi htjeli po njima tražiti uzroke, razloge i posljedice. Svjesna da to danas malo koga zanima, godine su protekle, tko je preživio – preživio, a tko nije – njegova slabost, previše mu krhki bili tijelo i duša. 

Mnoge je ubio metak, nož, šrapnel, klada, voda, štrik, uže … potegnuti nečijom rukom. Baš kao što su neke tuđe ruke ispisivale planove osvajanja, zauzimanja, protjerivanja i ubijanja onih koji bi mogli zasmetati. Nekoga je ubila i preteška riječ. Poslana od anonimne kukavice koja ima mišljenje i zna što je najbolje, ali u vlastitom jadu i ništavilu od sebe same, ne zna kako to direktno i jasno reći, nego pribjegava metodi koju ne koriste ni najkrvoločnije divlje zvijeri. Ali i kod njih se, kad napadaju, razaznaje tko na koga nasrće. Samo ljudi, ljudi su razvili svoje metode uništenja drugih, nesvjesni da su one tek puki početak samouništenja.

Pismo nosi datum 8. kolovoz / august 1991. godine – poslano iz Zagreba – na adresu u Zagrebu – anonimno, polupismeno, natipkano pisaćom mašinom – primalac poznat, sve uredno, ime i prezime, radna organizacija – Generalturist Turizam, Praška 5, za Mirjanu Kljaić.

I u njemu piše: 

„Glinena Srpkinjo … pazi jer te budno pratimo i svaki tvoj krivi potez, u korist tvojima, odmah proslijeđujemo našim ‘pravima’ u Sabor … je si li dala svoj hemafroditski glasić za stranku Djukića, pa jasno, nisi, to je u suprotnosti sa tvojim četničkim vezama … gotovo zaboravih epitetski Naslov tvoje iznajmljene zemljarine gdje tvoji ‘ugroženi’ roditelji čuvaju ‘srpsko’ ognjište, štićeni bradatim prijateljima … što kažeš na ideju ‘Cigani lete u zrak’, u prijevodu glineni roditelji … možda se stignu u zraku s plamenim jezicima pomoliti prije nego se vrate na hrvatsku grudu koju smo vam samo iz samilosti posudili kad ste hrabro trčali od turaka i njihovih drvenih kolaca … vidim da ti se svidja ova igra zemlja – zrak – zemlja … možeš im se i ti iz našeg Generalturistovog stana pridružiti … ili još bolje igrat ćemo se s tobom gilji – gilji ražnjića na čeličnoj bajoneti koja obečajemo ne hrdja iako je iz Dalja pa će ti biti bliže i toplije pri srcu … šteta što nisi trudnica da isprobamo recept zrak – kolac – bunar… za Dom spremni – U“.

Možda bi moja sestra bila protiv objavljivanja dijelova Pisma da nije: – Dva i pol mjeseca nakon njegovoga prispijeća dobila radnu knjižicu u ruke – dvije godine poslije karcinom želuca – te tri i pol godine nakon Pisma umrla (1954 – 1995). 

A da napisane riječi nisu pokrenula mijenjanje stanica u organizmu … nitko me u to i ne pokušava uvjeriti.

O tih skoro nepostojećih dvadeset i dvije godine neću sada. Jer, u Hrvatskoj se sve gromkije obilježava i proslavlja oslobađajuća akcija Oluja, a ova ispovijest, kao i mnoge slične, u to se ne uklapa. I ne samo da nema svoje mjesto kao dio historijskoga pamćenja, nego se omalovažava kao „jedna obična lična priča“. A ona to nije. Simbol je jednoga rata, kao što ima puno takvih simbola, nastalih mimo njihove volje i želje. Još uvijek nisam odustala, iako je bilo dovoljno vremena za takvu odluku, od ukazivanja na istinu, odnosno, jedan njen dio. Istinu u nepravdi, u zlu, u mržnji, u jadu koji se hrani tuđim atomima i molekulama, jer se boji vlastitih.

 Zato mi je danas najvažnije saznati tko je autor tih napisanih misli o „gilji – gilji ražnjićima na čeličnoj nehrđajućoj bajoneti“. (Oprosti mi, sestro, što to iznosim pred vrata pakla!). Ne bih tu osobu (znam, pogrešna riječ) pitala da li joj je možda netko trudan, pa predložila da isproba recept „zrak – kolac – bunar“. Samo bih je gledala u oči i iz njih čitala mržnju koja nije mogla nastati pod pritiskom i utjecajem politike, vođe ili vožda. Možda bih je odvela i na Mirjanin grob u Glini, dala joj šansu za igru „zemlja – zrak – zemlja“.

 Prije toga, očekujem političku i demokratsku hrabrost države Hrvatske, i kao samostalne državotvorne cjeline i kao dijela Evropske unije. Neka u takvoj hrabrosti zaduži jednoga običnoga forenzičara koji bi, na temelju vijugica na jagodicama dva prsta desne ruke, utvrdio tko je pisao ovo Pismo. Da tek onda vidimo tko je pobjednik. Onaj koji je pobijedio ili onaj koji ponosno stoji na razvalinama vlastitoga života. 

(Tekst je napisan 2. 8. 2013. godine i bit će sadržaj romana u pripremi)

Počelo je sve jednog dana kada su naši očevi i djedovi zamislili da naprave jednu kućicu za nas gdje bismo provodili svoje slobodno vrijeme. Nazvali su je Omladinski dom. Ljudi su bili u slozi i zajedništvu, pomagali jedni drugima. Davali ruke u berbi grožđa i maslina, šalovanju fundamenta za kuću, salivanju ploče ili pravljenju krova. Tako se svaki dan osjećala radost kroz uzburkanost različitih događaja u selu. Nažalost, bilo je i tužnih dana gdje bi opet jedni drugima pomagali.

Prije izgradnje Doma sve se dešavalo na najvećem guvnu, jer bilo ih je više. Na tim okruglim prostorima guvna, na kojima se inače za ljetne žege vršlo sijeno i tad bi se dizala prašina, znoj bi tekao ne od truda već od igre kola i pjevanja partizanskih i drugih pjesama, dok je ogromna vatrena buktinja na sredini bacala žeravice u vis i produhovljavala naše dječje ushićenje što nam pripada sloboda i mirno odrastanje. Pucketala je vatra uveseljavajući naša bića, a varnice vrcajući davale ugođaj.

Skupljanje na guvnu bio je poseban doživljaj. Dotrčavši iz škole, bacili bismo torbe u letu, utrčali unutar kola dok su odrasli zagrljeni isprepletenih ruku iza sebe pjevali gromko i igrali, ponekad bi svirala harmonika ili cvintare. Lica su sijala od topline vatre i nekakvog kolektivnog ushićenja, zajedništva ili od vina i rakije. I tako do kasno u noć, dok nas djecu netko ne isprati kući.

Poslije se danima čulo po selu prevrtanje priča i utisaka, ogovaranja.

I onda sagradiše Dom za omladinu, kako ga nazvaše. Ugasle su logorske vatre i guvna ostala samo za vršidbe još par godina od tada.

Otvorenje je bilo svečano za Dan Republike s prigodnom priredbom i dobrim odazivom. Cijelo selo je došlo, djeca su sva bila uključena u program. Svi smo provirivali kroz zavjesu da vidimo jesu li naši došli i u kojem redu sjede. Pripremljeni su skečevi, kola, recitacije, himne (uvijek dvije) te druge pjesme i moderni plesovi.

I na kraju, kad odrasli odu, disko veče s našim bendom ili samo s pločama, a poslije kasetama na kasetofon sa pojačalom.

Kad počeše pravi dani života, revolta, prvih pijanstava, simpatija, plača uz tužnu muziku, trčanja uz vjetar i sukoba, u prvom redu s roditeljima, pa sa samim sobom. Glumili smo da smo nešto, a ništa još nismo bili, u stvari bili smo sve, ali ko bi to shvatio, dok je u ratu sa samim sobom, da nije u pravu i da će se sve promijeniti godinama. Je, neki su pomalo već odlazili u svijet i dolazili s novim pločama, pričama i modnim stilovima, pokazujući da tamo negdje postoje drugi svjetovi ali sa sličnim ljudima.

Bili smo seoska djeca koja su u šetnjama i igrama nalazila raznu hranu i zabave u sklopu s prirodom i njenim mijenjanjem i ništa nam falilo nije.

Poslije škole se trčalo u Dom, sjedili bismo ispred, po ogradi, i pričali, zezali se te dogovarali za sve, a bilo nas je u par generacija pedesetak. Živjeli smo djetinjstvo pa mladost organizirajući plesove, priredbe, slobodne aktivnosti kao svirke tamburica, gluma, igranje kola i drugih plesova, igranje stolnog tenisa, čitajući knjige iz biblioteke koja je bila bogata knjigama na latinici i ćirilici.

Nove godine bismo pripremali po mjesec dana prije s svim ukrasima koje bismo sami napravili i jelkom koju smo sami posjekli u šumi. Jednu smo zasadili ispred, a ona je rasla poput nas.

U prvom redu život drugarstva i sloge, razbibrige i zajedničkih dogovora. I u Domu odrastali, moj čitav put je ispraćen tamo, a to je bila privilegija. 

Najljepše priredbe bijahu za Prvi maj s obaveznim nošenjem Titove štafete, praćeni toplim vjetrom i mirisom jorgovana i viola raznih boja koje bismo stiskali u rukama obučeni u narodne nošnje naših predaka. Poslije večernjeg programa čekali bismo da odrasli odu te da napokon budemo bez nadzora, slušamo muziku, plešemo sentiše, skačemo. Do dugo u noć, ako niko ne dođe po nas, ili ako nas komšije ne otjeraju zbog buke. Disko kugla i napravljeni lajt šou davali su posebnu notu takvih događaja. Omladina je bila posebno kreativna, i to baš u svemu, svaki pojedinac je bio za nešto.

Nestao je krov s Doma kao da je od lego kocaka, pozna se mjesto gdje je bila bina, gdje sad rastu smokva i oleandar.

Uvijek se dogovaramo kako ćemo ga obnoviti, ali ništa od toga jer nas je sve manje koji imamo sjećanje na Dom. Vita jela ispred je baš narasla, spomenik palim borcima strči razbijen, dok djeca koja slučajno prolaze i ne obraćaju pažnju.

Neki čovjek, u poznijoj dobi, po svome ponašanju,
bolje kazati: po raspomamljenom bljuvanju gnjeva
tobože neodoljivo izazvanog iskonskom pravdom,
međutim lažnom, patvorenom, jer se njegov strašni
bijes argumentira samim neistinama, a na gnusnim
objedama i smutnjama temelji se njegova u javnost
ispružena jarost. Ogovara taj luđak i mene bezočno,
i još gore nego druge, besramno me blati, ali raskoš
njegove imaginacije proizvodi mi čuđenje više nego
ljutnju, a ponekad (priznajem) čak i divljenje, jer iz
nje izniču čudesne, ali sasvim uvjerljive priče, kroz
koje me nesmiljeno ocrnjuje. “Taj nesretnik! Kakav
je to pisac mogao biti…”, kazah nekom poznaniku.
“Očigledno je da ne znaš”, otpovrnu ovaj. “U ranoj
mladosti i on je pokušavao pisati pjesme, ali ubrzo
je odustao.” Nije taj čovjek niti jednom spomenuo
moje ime, ali svi i bez toga razumiju, jer dočarava
me prilježno i do u detalj, crta me kroz zanimanje
i obitelj, socijalni status, strasti… Pomislih kako bi
valjalo zapisivati taj zapanjujući užas što ga smišlja
o meni kao o osobi koja krije svoju mračnu stranu,
po kojoj je demonski opasna za okolinu. Moglo bi
mi to nekada i ustrebati, jer niko ne zna sve o sebi.