Ovo što sada kažem nikada
nisam rekao nikome
samo sam ponekad
pisao pisma koje nikada
poslao nisam
pročitao ih jednom kokoški ranki
u zoru kad nisam cijelu noć spavao
a ona od tuge cijeli dan nije jela
samo kljun povila i prislonila
na moje čelo
dok sam ležeći na travi
gledao kako nestaje mjesec

*****

Kažu da je crna rupa svemira
najveće mjesto gdje se nestane
a ja redovno nestanem u tvojim
očima, zacijelim njihovim sjajem
i pomirim se s pticama
preskočim modre potoke i
mahnem ti s druge obale

vidi gdje sam, kažem ti
vidi me.. ti se nasmiješ a
od tvog osmjeha u zabuni
procvjeta trešnjin cvijet u martu

****

pričao mi jednom usput jedan
da duša nikada ne umire
samo se preseli i ponovo rodi
uvijek isponova dok ne nadje svjetlo
ja sam svoje već našao pomislim
samo još koji put treba da umrem
i da ona mene nadje na onom
istom mjestu gdje se nikada
nismo sreli

*****

Neko veče čujem kako me dozivaš
skočim izasna i tražim te
tumaram sobom, zavirujem u ćoše
ispred kuće, kroz prozor
ne vidim ništa a onda te osjetim
za vratom
okrenem se a ti časkom nestaneš u san
nevidno, na prstima
da me ne probudiš
kao leptir koji čuva zadnji dah svemira

****

zaboravio sam ti reći da su doselile
laste i da
kuća više nije prazna
ja od radosti zaplako
iznio dva fildžana pred kuću
i čini mi se da su i one plakale isto

šivajući kljunom gnijezda

(za oca)

u to vrijeme u
rerni su paprike bile
tople i saftne
izdušene miomirisne
s lokvicama eliksira
slasti u
nutrini
majka poslijepodne gleda televiziju
otac stiže
iznenada njuši
smjer kupolastih
babura tihe
čežnje u mojoj
sobi uzgajam
otpor privremenoj
vječnosti
razvijam strategiju
prezira trivijalnih
obreda glad
me goni u
kratke posjete
trpezariji sjedam za
stol jedem gnušam
se otac
mljacka oblizuje
prste ponavlja moje
ime traži potvrdu
užitka
mislim kako
živimo u različitim
svjetovima samo nas
paprike
spajaju

raskopčana vječnost
propovijeda
u slikama
golotinje
gladi za onim
ručkom kojeg se
više nikad
pojesti
ne može

kod nas

Prostor se ne mjeri metrima, kilometrima ni svjetlosnim godinama. Vrijeme se ne mjeri satovima ni kalendarima. Ono što je ovdje danas u kilometrima blizu, negdje je bilo nedohvatno daleko. Sredinom ožujka 1993. razdaljina između sarajevskog prigradskog naselja Dobrinja, građenog kao Olimpijsko selo za četrnaeste Zimske olimpijske igre, i hotela Holiday Inn, bila je među većim distancama u čovjekovom svijetu. Bilo je dana, tjedana i mjeseci te godine kada je od Dobrinje do grada, i do Holiday Inna, bilo dalje nego što je danas od Hrvatske do Novog Zelanda. Premda je to u kilometrima iznosilo samo osam i pol kilometara. Kažu da ni danas nije drukčije, ali ja to ne mogu reći, jer me u Sarajevu nema.

Tada mi je, tog hladnog ožujka 1993, Ivica Ivanišević iz Splita naručio intervju za Nedjeljnu Dalmaciju, s Ervinom Rustemagićem, koji je upravo bio prešao put od Dobrinje do hotela. S Ivicom se nisam čuo, nego s glavnim urednikom Krunom Kljakovićem, koji mi je samo prenosio njegovu molbu. A čuli smo se putem satelitskog telefona, kojemu sam slučajno imao pristup, instaliranog u Predsjedništvu Republike Bosne i Hercegovine. Telefonske veze sa svijetom su, naime, bile prekinute, a satelitski telefon bio je neki vrlo skup i glomazan uređaj, koji je funkcionirao na način sličan onom na koji će nekoliko godina kasnije, posvuda u svijetu, funkcionirati mobiteli. Kako je Ivanišević saznao da se Rustemagić nalazi u Holiday Innu, a ne više na Dobrinji, ja to ne znam.

Zašto sam pozvao Karima Zaimovića da zajedno odemo do Ervina? To, recimo, dobro pamtim. Zato što sam znao da će ga to veseliti i zato što sam vjerovao da je ispravno da u Nedjeljnoj Dalmaciji, u Splitu i u Hrvatskoj, koji su se tog časa činili dalekim kao planet Merkur, ali gdje je postojalo nešto što sam doživljavao kao i-Cloud vlastitog života i identiteta, izađe intervju u kojem će i Karim sudjelovati. Našli smo se negdje u našim mahalama, između Muzičke akademije, blizu koje je Karim trenutno stanovao kod svoje nene (bake, none…), i Sepetarevca, gdje sam ja bio, i otpješačili do hotela Holiday Inn. Razdaljina od Mejtaša do hotela: tri kilometra. U današnja doba nije to mnogo, ali 1993. je svakako previše. Srećom, čovjek se ne može vratiti u prošlost, niti mu današnje iskustvo može koristiti u događajima koji su se davno odvili. Ali da je to moguće, nikada više i ni za što na svijetu ne bih taj put 1992. i 1993. prelazio, niti bih druge na njega upućivao. A tada sam išao često, tim i sličnim putevima.

Ne pamtim je li tog dana pucalo. Sigurno jest, jer nije bilo dana bez pucnjave, granata i snajpera. Pa bi, možda, pametnije bilo upitati koliko je, kako i iz čega sve pucalo. Možda bi trebalo zaviriti u vremenske, da ne kažem meteorološke izvještaje iz Sarajeva za sredinu ožujka 1993, pa na osnovu toga rekonstruirati naše pješačenje na susret s Ervinom Rustemagićem. Ne pamtim o čemu smo pričali. Nisam mogao znati da će i to jednoga dana biti važno. Bit će da smo razgovarali i o tome što ćemo pitati Rustemagića. Ali jedno je sigurno, i o tome sam često poslije mislio: na svom smo pješačenju sasvim sigurno prošli onim istim putem kojim će Karim Zaimović prolaziti onoga kolovoškog dana 1995, kada će, koju stotinu metara od hotela Holiday Inn, pasti granata koja će ga ubiti. Vjerojatno smo išli i istom tom stranom ulice, sigurnijom i zaštićenijom.

Razgovor je bio zajednički, ali sam ja pisao intervju. Dva su razloga tome: Nedjeljna Dalmacija su moje matične novine, a Karim je gost (kasnije će, sve do kraja, i on pisati u Nedjeljnoj), i drugo: brži sam u pisanju, lakše mi ide, intervjue uglavnom i ne skidam s trake, nego reproduciram upamćeni razgovor. Uvod u kojem je opisano Ervinovo stradanje danas mi zvuči vrlo literarno, a glasi ovako: 

“Scena sasvim obična, dobrinjska. S ‘aerodromske ceste’ prema naselju se zaputio tenk. Nakon što je pregazio travnjak, razrušio dječje igralište i razmakao nekoliko automobila, okrenuo je svoju njušku prema zgradi iz čijega su prizemlja izvirivali svi njeni stanari. Ljudi koje je tenk digao upravo od ručka zbunjeno su nekoliko sekundi gledali u njegovu cijev, blago hipnotizirani pravilnim brektanjem motora. Bilo je to vrijeme bez ikakvih osjećaja, tek malo međusobne znatiželje, ljudi za tenk i tenka za ljude. Dijelilo ih je samo tridesetak metara, sasvim dovoljno da brza i gipka zvijer u pet koraka zaskoči žrtvu. Potom je grunulo, cijeli se svet potresao, žbuka i cigle osule su se na narod, svaki zvuk pobjegao je iz ušiju. Oni pribraniji vidjeli su ga kako se, zadovoljan obavljenim poslom, okreće na drugu stranu, već savršeno nezainteresiran za staru žrtvu odlazi u potragu za novom. Granata je udarila u prvi kat, tek koji metar iznad glava ljudi. Uskoro su se začuli i novi tenkovi i transporteri, te je prašnjava i preplašena kolona krenula u bijeg prema sredini naselja. Otišli su upravo onakvi kakve ih je zatekao ručak. Bez ičega svoga. U hitroj koloni bili su i četrdesetogodišnji muškarac, djevojčica, dječak i žena. Nisu se osvrnuli za svojim stanom.

Priča o tenku bila bi već potpuno nezanimljiva jer je opće mjesto života u Sarajevu, da muškarac nije Ervin Rustemagić, vlasnik strip agencije Strip Art Featuresa, jedne od pet najjačih agencija za produkciju i trgovinu stripom, te da u plamenu iza njegovih leđa nije ostajao Ervinov sarajevski studio. Među brojnim važnim stvarima, među brojnim umjetnostima koje su, eto, četnici uspjeli potpaliti u Sarajevu našlo se mjesta i za devetu. Nitko, naravno, nije previše tugovao što su izgorjeli stripovi, tako da vijest o katastrofi Strip Art Featuresa nekoliko mjeseci nije stigla sa Dobrinje u grad.
O razmjeri požara doznali smo tek kada se sam Rustemagić nakon mjeseci dobrinjskog pakla doselio u Holiday Inn. U hotelu je sa obitelji zaposjeo jedan apartman s izvrsnim pogledom na četničko uporište Vraca. Okružen inozemnim novinarima i sličnim turistima, u nekakvoj čudnoj sajgonskoj privremenosti, sveo je neke životne, poslovne i emotivne račune.”

Ervin Rustemagić će tek mjesec dana kasnije navršiti četrdeset i jednu životnu godinu. Poživjet će još trideset dvije i pol, i otići u dobi koja, mjereći očekivanim trajanjem života Europljanina iz trećeg desetljeća u dvadeset i prvom stoljeću, nipošto nije neka starost. Ali gubitak koji mu je prouzročio jedan tenk T-55, i u njemu jedan anonimni tenkist, koji ispaljuje projektil upravo u kuću u kojoj je Ervinov studio, nikada nije nadoknadio. Ustvari, neće biti pogrešno ako kažemo da taj gubitak nije ni pokušao nadoknaditi. On je bio jedan od ljudi, kakvih znam iz Sarajeva, iz svoga bivšeg života i iz jedinoga svijeta koji sam imao pa izgubio, koji su nakon gubitka što ih je zadesio iz korijena promijenili životne prioritete. Sve što je Ervin prethodno bio, nestalo je s jednom eksplozijom, a sve što će do smrti biti jest jedan običan ljudski život, briga o bližnjima, te na koncu uzaludna briga o zdravlju.

Ervin je bio vrlo racionalan i samouvjeren čovjek. Imao je onu sigurnost u nastupu kakva se ne uči po menadžerskim tečajevima i školama, nego se valja s njom roditi. Umio je sve isplanirati, nije bio halapljiv, niti je bio željan slave. Ljude je impresionirao, a da nisu bili svjesni ni kako, ni čime. Jednostavno, uvjerio bi ih da će na kraju sve dobro biti. I doista, bilo je dobro. Stvorio je svjetski relevantnu tvrtku, te je mudro smjestio na sam rub svijeta, u Sarajevo. Ni to mu nije bio dosta, nego je i u Sarajevu, opet, otišao na rub, jer iza njegove zgrade nije više bilo grada. Na takav način, vjerovao je, stvara se nešto što, možda, neće biti sam poslovni i financijski vrh unutar svjetske branše, ali će omogućiti gotovo dosadnu pouzdanost i stabilnost.

Osim što je tog trenutka bio producent i trgovac, jedan od doista najvećih na svjetskoj strip sceni, Ervin Rustemagić bio je i zaljubljenik u tu umjetnost. Je li to sreća ili je prokletstvo kada si menadžer onoga što voliš? Upitao sam ga kasnije, jednom, a on je slegao ramenima i osmjehnuo se onim svojim osmijehom od milijun dolara, premda bi se svako drugi rasplakao i premda je bilo glupo i pomalo sadistički što ga to pitam.

U tom tenkovskom udaru uništeno je cjelokupno životno djelo Warrena Tuftsa, jednog od američkih klasika, majstora western stripa, koji je zbog prokletstva vlastitog perfekcionizma rano prestao raditi stripove. A sve što je ikad nacrtao bilo je, eto, kod Ervina, i postradalo je kao kulturno dobro u ratu što je izbio u zemlji, za koju Warren Tufts nije ni znao. Umro je kod Placervillea, gradića u rodnoj Kaliforniji, godine 1982. (Je li bliže od Placerville do Sarajeva, ili od Dobrinje do hotela Holiday Inn?) Umro je tako što je pao pilotirajući avionom koji je sam konstruirao.

Također, na Dobrinji je, kod Ervina, izgorio originalni Fosterov “Princ Valiant” iz 1956. Izgorjeli su dragocjeni originali genijalnog Latinoamerikanca Artura del Castilla, nestale su table Franquina, Johna Burnsa, Don Lawrencea, Joea Kuberta, Sergija Aragonésa, Rona Embletona… Nestao je jedan svijet, koji više nije mogao biti obnovljen, jer više nije bilo one tačke koja bi mogla biti početak. A počelo je na način gotovo bizaran, takav da bi se o svemu trebao snimiti film. Veliki i skupi američki, ali da ga režira netko koga više nema…

Godina je bila 1970. kada je sedamnaestogodišnji Ervin Rustemagić za Male novine – dječji tjedni list u izdanju dnevnika Oslobođenje, nešto slično Modroj lasti – crtao stripove, pa mu je to ubrzo dosadilo, jer je sve tu, po njegovom doživljaju stvari, bilo pogrešno. I tako je on odlučio, godine 1971, u ta za naš svijet još uvijek rana doba, da stvori svoj privatni strip magazin. I doista, to mu je uspjelo, pa je nastao Strip art. Kako je to u Sarajevu 1971. bilo moguće, kad u to vrijeme nigdje u Jugoslaviji nisu postojali privatni izdavači? Može biti da postoje dva, možda tri odgovora. Prvi je da su stripovi u to vrijeme, sa stanovišta ne samo službene kulture i većine građanstva, bili laka zabava i šund, pa je ideja magazina koji promovira umjetnost stripa naprosto bila toliko nenormalna da je nitko nije mogao ozbiljno ni shvatiti. Drugi je odgovor da se u Sarajevu nitko u to vrijeme ionako nije bavio izdavanjem stripova, pa je Partiji bilo svejedno šta to tamo radi neki srednjoškolac. Stripovi su, naime, izlazili u Gornjem Milanovcu, Zagrebu i Novom Sadu. Treći je odgovor prvi po značaju: Ervin Rustemagić je, ipak, bio genij.

Strip art nije dugo izlazio, tako da nije dočekao trocifreni broj. Izlazio je taman onoliko koliko je Ervinu Rustemagiću trebalo da shvati kako je i na svjetskom strip tržištu sve, kao i u Malim novinama, skroz pogrešno, pa je stvorio Strip Art Features. Pred rat je, uz studio u Sarajevu, imao ured u Holandiji, te trajni koprodukcijski ugovor s američkim Dark Horse Comicsom. S njima će nastaviti raditi i nakon što se 1993. trajno preseli u Sloveniju, u Celje. Sa stanovišta businessa bit će to, vjerojatno, siguran i dobar posao, tako da će Strip Art Features i dalje živjeti kao firma i brand, ali ipak je to samo bilo dotrajavanje na ranije stečenom kapitalu. Sve je, kako smo rekli, već bilo gotovo i svemu je, zahvaljujući jednom tenku i onima koji su ga na Ilidžu i na Dobrinju poslali, već bio kraj.

Ali nismo još ništa rekli o tome zašto je Ervin Rustemagić nama bio važan i zbog čega je Strip art jedno od najvažnijih izdanja u ukupnoj novinskoj i knjiškoj povijesti ovih zemalja, te jedan od dva-tri najvažnija kulturna povremenika koja su ikad u nas izlazila… Ali manimo se krupnih riječi, makar bile po smrti čovjekovoj, tužnim povodom izricane. Ostanimo pri sebi, u svakom pogledu. Strip art moju je generaciju vrlo rano poučio tome da je strip umjetnost, i da strip može biti čisti art. Osim što je to bila dobra škola u jednom odrastanju i sazrijevanju, Rustemagić je njome stubokom izmijenio tretman i doživljaj stripa u bivšoj Jugoslaviji. Sa Strip artom se, naime, scena konačno i trajno rascijepila na dva, ustvari na tri dijela. Prvi dio scene predstavljao je strip kao usputni novinski žanr: stripovi su, uglavnom po jedna pasica, izlazili u svim ozbiljnijim dnevnim novinama, ili po cijelu stranicu (tablu) u Politikinom zabavniku i, primjerice, SN reviji (“Nježni” Ivice Bednjanca), te u Nedjeljnoj Dalmaciji (stranica Dubravka Matakovića). Drugi dio scene zauzimala su specijalizirana stripovska roto izdanja, uglavnom lošije konfekcije, u rasponu od Lunovog Magnus Stripa i Zlatne serije do Alana Forda i Nippera Lawrencea. Treći dio proizaći će iz Strip arta, i strip će tretirati kao umjetnost. Najprije će se, po ugledu na Rustemagićev rad, reformirati, a pomalo i reformatirati populistička Stripoteka, pa će na sve strane, početkom osamdesetih, krenuti alternativna i underground stripovska izdanja, preporađat će se zagrebačka, novosadska i beogradska škola domaćeg stripa, a uz nju i niz malih izdavača i izdanja, da bi na kraju, iz svega toga, u novom dobu nastala i Fibra Marka Šunjića. Premda Marko o tome, vjerujem, uopće ne misli, ali da prije skoro pedeset i pet godina nije bilo Strip arta, ne bi danas bilo Fibre, niti bi, da nije bilo Ervina Rustemagića, stripovsko izdavaštvo u Europi i svijetu danas izgledalo onako kako izgleda. Ne bi strip bio elitna umjetnost, dok kod nas, u zemljama bivše Jugoslavije, ne bi ni u kakvom obliku preživio, nakon što ga je početkom devedesetih sustigao pomor i na kraju potpuni slom masovne stripovske roto industrije. Ili bi se europski i američki stripovski art na drukčiji način ispilio i rodio – vjerojatno bi se to moralo dogoditi – ali to s nama više ne bi imalo nikakve veze. Ako bi, recimo, stripovska umjetnost nastajala iz američkoga undergrounda, nama to ništa ne bi značilo, jer naš stripovski underground nije imao tu snagu da izađe iz podzemlja, a niti je nadzemlje ikad imalo tu razinu kulturne svijesti i takvu brojnost publike da primi i prihvati ono što iz podzemlja dolazi. I da ne bismo bili krivo shvaćeni: sarajevski magazin Strip art nije proizveo svjetsku tranziciju stripa u umjetnost, ali je Strip Art Features itekako za tu tranziciju zaslužan. Pitajte o tome svjetske klasike devete umjetnosti, jer još ih je živih.

Ovako je izgledao kraj tog (jedinog) zajedničkog članka/intervjua u Nedjeljnoj Dalmaciji, koji potpisujemo Karim Zaimović i ja: “Znameniti američki autor Bill Sienkiewicz je u svom stripu ‘Stray Toaster’ Ervina Rustemagića pretvorio u strip-junaka. U jednom kadru izbezumljena divlja prilika zamahuje nožem i urla: ‘Kill Rustemagik’. Domaćini su Ervinu u znak pažnje na jednom europskom festivalu kadar uvećali do golemih dimenzija i objesili na zid prostorije u kojoj se odvijalo primanje. Svi su se veselili dobrom štosu, nemajući pojma da čak ni tenk neće uspjeti strip prevesti u život.”

Sad tek shvaćam da je Ervinovo prezime, kada ga pišu bez kvačica, ustvari Ruste-magic, Ruste-medžik. Njegova magija bila je dosmrtna, što je za čovjeka mnogo. Uspijevao je nadživjeti sve nedaće u užase vijeka u kojem se zadesio. Bio je, poput strip junaka, jači od okolnosti koje su ga zadesile. U hotelu Holiday Inn tih je kasnoožujačkih dana 1993. za sebe i obitelj unajmio apartman s pogledom na četničke položaje na Vracama. Rekao nam je to, kao da je riječ o vicu, a ne o životu.
 

Atko i Lepa su se dugo voljeli. Tako je izgledalo svima u Varoši koji su ih poznavali. Oboje su bili iz siromašnih porodica. Atkov otac, hronični alkoholičar, mnogo je trošio na zadovoljavanje tog poroka. Malo je ostajalo za porodicu i kuću, koja se doimala sve zapuštenije. Lepa je rano ostala bez oca a time i porodica bez bitnih prihoda. Uz veliki trud, majka je teško izdržavala troje djece. Kako se kaže, jedva su sastavljali kraj s krajem.

Njih dvoje su, gotovo cijelo slobodno vrijeme bili zajedno: na nekada popularnom korzu, igrankama, izletima, sijelima i drugim druženjima. Nalazili su mjesta i vremena i da se grle, šapuću i zaklinju jedno drugom na trajnu ljubav, vjernost i povjerenje. To je obično bivalo u večernjim satima pod prozorom Lepine kuće u njihovom tamnom sokaku.

Lepa je završavala krojački zanat, a Atko srednju tehničku školu. Zatim bi, uvjeravali su jedno drugo, bilo sve lakše. I vjenčanje na koje su se zarekli i svadba i život. I vrijeme za ostvarivanje ovih željno očekivanih ciljeva konačno su dočekali. Trebalo je početi s pripremama za svadbu i vjenčanje.

Udala se Lepa, nije za Atka, iznenada se pročulo u Varoši. Vijest je bila prava mjesna senzacija. Svako se pitao: za koga, kako se to moglo desiti, zašto je to uradila, kako je sada Atku…? Pitanja bezbroj.

Isti dan se saznalo da je lijepim autima došlo nekoliko osoba, starijih i mlađih, koje su odvele Lepu iz Varoši. Atko je bio uvjeren da su je na to prisilili, oteli. Čak je organizovao i grupu prijatelja da je pokušaju naći i vratiti. Odustao je kada je od nesuđene punice saznao da ništa nije bilo nametnuto. Lepa se svojevoljno udala za jednog starijeg poznanika daleko od njihove Varoši. Čulo se da je bogat. Njena majka je pokunjeno šutjela i nije bila raspoložena za razgovor. Trebalo bi dosta vremena i prostora za prepričavanje čaršijskih komentara. Niko Lepu nije opravdavao, a najčešće se čulo da joj je tokom odrastanja dosadilo siromaštvo. Plašila se novog.

Prošlo je dosta vremena dok se Atko djelimično oporavio od istinskog šoka. Teško je to emotivno preživljavao. Nije mu godio ni status prevarenog momka, a još manje kada su ga sažalijevali. Postajao je oprezniji u kontaktima s ljepšim polom i nije dvije-tri godine uspostavljao nikakvu novu vezu. Ipak, vrijeme čini svoje. Rado se sretao s učiteljicom Cicom. Bila je znatno starija od njega i radila je u istom mjestu. Počeo je s njom razmjenjivati poneku rečenicu i zastajati u nešto dužem razgovoru. Zatim su zajedno pili kafu, išli na igranke, na izlete pa uskoro i u hotelsku sobu u većem susjednom gradu. Otišlo se dalje od šaputanja pod Lepinim prozorom.

Narednih nekoliko godina, uz uobičajene životne sadržaje, najvažnije im je bilo naći se negdje na osami u kući ili prirodi. Ta navika očito je godila oboma. Cica nikada nije pominjala brak, vjenčanje i koliko će trajati njihova ljubav. Nije ni Atko. Sjećajući se ranijih zbivanja, njemu je ovo uveliko odgovaralo. Jedne ljetne večeri sjedili su s veselim društvom do kasnih sati u novootvorenom kafiću. Cica i Atko su razišli svojim kućama uz dogovor gdje će se sutra sresti.

A sutradana u čaršiji nova senzacija, rodila Cica! Rodila sina. Bilo je to u lokalnom porodilištu i vijest se munjevito proširila. Svako je bio iznenađen, a Atko zaprepašten. Na Cici se nije zapažala trudnoća, o tome je šutjela, a djecu nije ni pominjala. Ceptio je od želje da joj izgovori sve što mu se skupilo u duši, svjestan da porodilja nije pogodan meta za ispoljavanje njegovog opravdanog bijesa.

Poslije nekoliko dana posjetio je porodilju u roditeljskoj kući. Majka i dijete bili su dobro. Bez obzira što je osjećao da će gotovo eksplodirati od želje da Cici svašta kaže, gotovo je zanijemio. Prva je progovorila Cica.

– Osjećam obavezu i potrebu da te zamolim za oproštaj, iako znam da ga ne zaslužujem. Neopisivo sam željela imati dijete, a nikad nismo pominjali mogućnost našeg braka, vjenčanje pa ni djecu. Nije ovo bio pokušaj da te na to privolim. Znam da si u nelagodnoj situaciji, koja se ne može promijeniti. Jedino što još mogu kazati je da ti nemaš nikakvih obaveza prema meni i djetetu. O njegovom odrastanju i odgoju ja ću se brinuti.

Atko je dugo šutio i napokon izgovorio samo nekoliko riječi: – Ne mogu ti ovo nikada oprostiti. Neka ste oboje živi, zdravi i sretni, ali od mene ne očekuj nikakvu podršku.

Ustao je i izašao iz kuće.

U čaršiji je o ovom događaju dugo raspredano a nezaboravno se urezao samo u živote Atka i Cice. Svakom na svoj način. Jedno je postiglo željeni cilj koji je donosio svakodnevne sadržaje i radosti. Drugo se osjećalo izigrano. Uz ono napušten momak, pominjan je i kao prevaren momak. Prijatelji su ga tješili svaki na svoj način, uključujući i šaljivu opasku „dobro je, prvo pa muško“. Ništa mu nije bilo ni utješno ni smiješno.

Kada je sin, nazvani Mak, prohodao i progovorio, Cica se odselila u jedno mjesto u drugoj republici bivše Jugoslavije. Atko je svoju aktivnost narednih nekoliko godina gotovo sveo na putanju pos’o-kuća-birtija. Ova zadnja lokacija bila je sve prisutnija u njegovoj svakodnevnici. Vraćajući se s posla, uvijek je prihvatao prijedlog prijatelja ili poznanika „hajmo na po jednu.“ Ako nije dobio prijedlog, on bi ga davao. I nikada nije ostao na jednoj.

Dva opisana malera i birtijski staž nisu mu davali lokalnu oznaku poželjnog ženika, a pomišljao je na trajnu životnu saputnicu. U jednoj prodavnici, granapu kako se nekada govorilo, često je sretao prodavačicu Umu. Bila je nenametljiva ljepuškasta djevojka odmjerenog ponašanja. Kao i njemu, bilo joj je vrijeme da nađe partnera. Poučen ranijim iskustvom, Atko je odlučio da ovog puta postupi po jednostavnijoj proceduri. Poslije jednog dužeg ćaskanja s Umom o kojećemu, upitao je – Bi li se ti udala za mene? – Nemoj se šaliti sa mnom – odgovorila je, porumenivši, Uma. – Ne šalim , ne šalim – ponovio je.

– Neka nam to oboma prenoći pa da se sutra izjasnimo – mudro je rekla

Uma. Tako i bi. Sutradan su se našli na kafi. Atko je ponovio prijedlog, a Uma prihvatila. Skromno su obavili svu proceduru svadbe i vjenčanja i otpočeli zajednički život. Atko je nešto skratio zadržavanje s prijateljima uz čašicu, mada su ovi susreti ostali nezaoblazni. Pored posla u firmi, Uma je vrijedno obavljala sve kućne poslove. I svekrva je za nju govorila – ruke ima a jezika nema.

Prve dvije-tri godine njihovog braka nagovještavale su da će to biti sređen porodični život. A onda se desilo novo neprijatno iznenađenje: Uma ne može imati djece! Na svim pregledima to je potvrđeno. Uz Umu, to je uveliko rastužilo Atka i njegovu majku. Produženi boravci u birtijama i bifeima bile su njegove prve reakcije. Pomisao na Maka samo je pogoršavala njegovo raspoloženje. Više nije ni kontrolisao svoje stanje, sve je više ličio na hroničnog alkoholičara. Svakom je opravdavao ponašanje riječima – Ja sam baksuz! Ja sam baksuz!

Mnoge riječi u govornom jeziku posljednjih godina i decenija sve brže nestaju, ustupaju mjesto novim, često tuđicama, ili se sasvim gube, zaboravljaju. U mom kraju (područje Srednje Bosne koje obuhvata dijelove opština Teslić, Prnjavor, Čelinac i Kotor Varoš) posebno su bila zanimljiva imena pojedinih komada zemljišta (oranica, pašnjaka, šuma). Bile su to lične imenice, ali kako su se počele učestalo pojavljivati i u ostalim naseljima i krajevima, prerasle su u zajedničke imenice.

Gotovo svako seosko domaćinstvo u mom selu (Šnjegotina Gornja u opštini Teslić) imalo je po jednu ili više njiva koje su zvali Krčevina. Pojam je poznat, zabilježen je u rječnicima. Označava komad zemljišta koji je pretvoren u oranicu krčenjem šuma – sječom stabala i vađenjem panjeva. Međutim, u sve pustijim selima malo je onih koji obrađuju takve njive i krčevine ponovo postaju šikare ili šumarci, a riječ se gotovo izgubila iz narodnog govora.

Bjeljevina je manje poznat pojam. To je njiva koja je nastala „bijeljenjem“ (u mom kraju doskora se govorilo da se krompir, jabuke, kruše i drugo voće bijeli, dakle guli, skida kora), iskorjenjivanjem šiblja, ostruga (kupina), vinjaga (loze), bujadi (paprati) i drugog korova. Poslije krčenja na takvim područjima zimlja je bila čista, „obijeljena“, pa su je oni čije je vlasništvo bila nazivali Bjeljevina i tako je postala opšta imenica bjeljevina.

I pojam torina nije sasvim nepoznat, čak u mnogim našim krajevima ima naselja ili njihovih dijelova koji se zovu Torine. Tako se su zvali dijelovi pašnjaka na kojima su se premještali torovi za ovce s jednog mjesta na drugo, da bi tako ovce torile (đubrile) zemlju predviđenu da se pretvori u oranicu (sijanicu, kako su je nekad nazivali).

Palučak u mom kraju ima nešto drugačije značenje nego u drugim krajevima. Tako su nazivali komadić plodne zemlje, korišćen kao livada, pašnjak ili za obradu, kraj rijeke, rječice ili potoka. Poznato je da se plodna zemnja kraj rijeke zvala luka (po nekim tumačenjima tako je nastalo i ime Banja Luka), a palučak je – kako bi se moglo pretpostaviti – umanjenica riječi luka.

U mnogim našim krajevima susrećemo toponim Maslišta. To je mjesto, (najčešće na nekom brdašcu, čistini u šumi ili sličnom terenu) gdje su održavane seoske slave, nazvane masla, posvećene molitvama za ljetinu (usjeve). Domaćinstva su iznosila razna jela i piće, sveštenik je osvještavao zajedničku trpezu i zajedno s mještanima molio Boga da sve dobro rodi, da ljetinu ne „ubiju“ suša, grad i druge nepogode. Često bi se poslije obreda sa mnogo paganskih obilježja tu zasviralo, zaigralo i zapjevalo. Narod je ta mjesta, na kojima su ponegdje podignute i drvene kapele, nazvao maslištima.

Ograničio sam se ovdje samo na ovih pet riječi, a mogao sam govoriti i o drugima, na primjer o naplavinama (njivicama nastalima tako što je poplava tu nanijela zemlju), močilima (potočnim virovima gdje su se nekada stvljali na „kiseljene“ lan i konoplja), vododerinama (goletima nastalim odronima tokom poplava), zakopaonicima (dijelovima seoskog kolskog puta zkopanog u nekom brdu), solilima (mjestima gdje je stadima ovaca davana so)…

Važno je da te i slične riječi ne zaboravimo.

Salenjaci 

Baka Julka svoju ljubav iskazuje kroz kolače. Ona se ne grli kao baka Margita, s njom nikada nisam ležala u krevetu i slušala priče, otprati me tek s jednom pusom u čelo. Baka Margita je ti, baka Julka vi.

A ipak, svake nedjelje kada odemo kod nje na kavu baka nas dočeka s tepsijom kolača. Iako je u penziji, ona i dalje čitave dane kroji i šiva, a svako vrijeme oduzeto od tog korisnog rada za nju je gubitak i žrtva. To daje dodatnu vrijednost kolačima. Znam da se baka probudila najkasnije u šest kako bi prije mise umijesila tijesto da se digne dok je ona u crkvi. Zatim prije nego li mi dođemo mijesi kiflice, buhtle, krafne ili salenjake. Dočekuje nas s toplim kolačima neprestano nutkajući da uzmemo još.

U vrijeme kada me počinje mučiti debljina odbijam bakine kolače ne razumijući da time odbijam njenu ljubav. “Ne smijem baka, na dijeti sam.” “Ma kakva dijeta, ja nikad nisam bila na dijeti, a uvijek sam bila mršava. Mi smo ti za večeru dobili pola kriške kruha i šljivu ili pola jabuke.“ Počinje baka jednu od svojih priča. Volim njene priče, često potresne, ali neobično živopisne, pred očima mi promiču likovi starinskih imena kakva više ne srećem: Cilika, Ludva, Gusta… Od jedne bake dobivam dodir, ali o njoj ne znam ništa, od druge dobivam priče, ali bez zagrljaja. Da je baka umjesto da čitav dan sjedi pogurena nad šivaćom mašinom pisala bili bi to romani koje gutaš u jednu noć i zatim zuriš u zid s knedlom u grlu.

Ja se i dalje nećkam oko kolača, na što ona izvlači krajnji argument: “Ma ajde, pa nećeš se od ovoga udebljati, to su ti samo brašno, mast i šećer.”

Varivo od palačinki

Teta Mirjana kuha jer se mora jesti. Kod nje na selo odlazimo piti kavu, nikada ne odlazimo na ručak. Jedino preko ljeta puštaju me par dana kod nje na praznicima, teta me vodi po nekim divnim sočnim livadama, lutamo i uči me o biljkama, prepoznajem johe uz potok, divimo se leptirima. Daje mi nježno ilustrirane češke slikovnice koje ne razumijem, no prepoznajem cvijeće u njima. To su jedini dani kada jedem njene ručkove. U varivo od lisnatog povrća narezala je ostatke slatkih palačinki. Jedva se prisiljavam pojesti taj tanjur.

Teta voli knjige, za svaki rođendan poklanja mi knjigu, po posvetama u njima mogu pratiti tijek odrastanja. I drugi njoj poklanjaju knjige, o putovanjima, o umjetnosti, o duhovnosti. Jedino joj muž svake godine za rođendan poklanja kuharicu. Nakon desetak kuharica, ona mu pred nama odgovara: “Ali mužu, pa kada ćeš shvatit da ja nikad neću naučit kuhat.”

Almin Kaplan: Mali otac, Fraktura, Zaprešić 2025.

Njegovi romani su, kaže ona s kojom prvom razgovaram, kao romani Patricka Modianoa: u njima se istovremeno ne događa ništa a događa se sve, u istom su tonu i nije ih moguće prepričati. Takvi da urednik svaki put sigurno ima problem s blurbom, ili s opisom djela za Facebook i internet. Ili nikakvih poteškoća nema, jer može napisati bilo što, i bit će podjednako tačno i netačno. I opet kao kod Modianoa, svi Kaplanovi romaneskni tekstovi bave se istim svijetom, do u tančine ga opisuju, stvarajući hijerarhije zbivanja i osjećaja, koje su daleko od sugerirane hijerarhije životne svakodnevice. Kaplan piše o običnome svijetu, u kojemu se ništa naizgled izuzetno ne dogodi, ali je zasnovan na unutarnjim pravilima i afektima koji su čitatelju poznati, samo što njihov redoslijed i važnosti nisu onakvi na kakve je navikao. Uzbuđenje i visoku napetost njegove proze, još jednom kao u Modianoa, čini to što u njoj ništa nije stereotipno. Ništa nije onako kako je u drugim pričama. Kako se sve događa po prvi put, sve je novo i sve u svojoj običnosti uzbudljivo.

“Mali otac” roman je o privremenom boravku na drugom mjestu. Ali to nije bolnica ni zatvor – kao što bi se dalo iz prethodne rečenice naslutiti – nije neko mjesto na kojemu su književni junaci često znali biti. Premda je istovremeno to mjesto prilično prisutno u imaginaciji naših suvremenih pisaca, pa tako i njihovih čitatelja. Književna rezidencija! Mjesto na koje glavni junak dolazi i koje kaplanovski akribično, a ipak svedeno i sažeto, opisuje prepoznatljivo je. Poznajemo taj gradić, znamo i za rezidenciju. Čak smo je, istina ne kao rezidenti, nas dvoje i posjetili. To je bilo upravo kada je Kaplan bio tamo. I nekim čudom, bili smo jednog popodneva tamo baš kada je stjecao iskustva, ili bi bilo bolje reći vršio istraživanja za “Malog oca”. Vidjeli smo kućicu koje opisuje, vidjeli smo i žicu rastegnutu preko kanjona, niz koju su se, premda bez potrebe za viškom hrabrosti, spuštali turisti željni avanturice. Raspravljali smo tog popodneva o tome bi li smo se i sami odvažili spustiti niz žicu. No, nije nam padalo na um da to doista i učinimo. Za takve je stvari potrebna poduzetnost.

Dakle, postoji slika stvarnosti, sjećanje na nju, na tu sliku stvarnosti, u nama postoji, pa smo u prilici, neobičnoj i izuzetnoj, da sjećanje na sliku uspoređujemo s onim što Kaplan o njoj piše. Glavni junak ima ženu i oca, kojima iz rezidencije telefonira. Ima i sitnije probleme sa samim osobom. One probleme koje bi, možda, imao i sam čitatelj, kad bi se češće u sebe zagledao. Subjekt Kaplanovih romana, naročito onih koji su pisani iz prvog lica, u sebe je zagledan introvert. Najlakše je ustvrditi da je nastao prema autobiografskom predlošku. Ali ako i jest, nije to ono što je ključno. Unutarnja dovršenost i integriranost književnog lika, ili pripovjedača u djelu, ni u kakvoj vezi nije s tim je li on “stvaran” ili je “izmišljen”. Uostalom, sve je ovdje izmišljeno i ništa izmišljeno nije.

Otac glavnog junaka depresivni je, obeznađeni stari udovac. Iz-zglobljeni i razdešeni tradicionalac, pored kojeg je teško živjeti i još mu je teže pomoći. Čovjek na odlasku. Djeca su emocionalno ucijenjena da po svaku cijenu, pa i po cijenu vlastitog života, održavaju živote svojih roditelja. Tako je to danas, u našem poslijeratnom svijetu. Kaplan uvijek piše o upravo tom i takvom svijetu. Djeca održavaju živote prerano ostarjelih i demotiviranih roditelja onako kako su, barem roditelji vjeruju da je tako bilo, održavali živote djece nakon što su se ova tek rodila. Telefonski razgovori s ocem su zlokobni. Kaplan umije stvoriti slutnju u svojoj prozi. Umije stvoriti zlokobnu atmosferu, ili navesti čitatelja da takvo što postoji, da bi ga onda lakom rukom izveo van, pa ga možda i uvjerio da mu se to samo učinilo. On je jedan od onih pisaca – malo ih je i dragocjeni su – koji u svojim čitateljima stvaraju dojam da usporedo sa životom romana teku i njihovi, čitateljski, životi. Imaginativni život Kaplanova čitatelja biva bogatiji od imaginativnog života čitatelja drugih knjiga. Na kraju, za mnogo toga će on, čitatelj, pomisliti da je umislio i učitao u roman, ne sluteći kakvom je iznimno finom rukom vođen kroz labirinte jednog unutarnjeg života.

“Mali otac” knjiga je o nenadanoj odraslosti, o roditeljima, o psihoterapiji… Knjiga vremena i knjiga o vremenu. Krhka knjiga sva posvećena krhkosti čovjekovoj. To je Kaplanova posvećena tema. Ta krhkost.

Prva rečenica

Ona glasi: “Noćas sam stigao u P.” Kao da je iz proze ruskoga devetnaestog stoljeća. Da nije prvog lica, mogao ju je napisati i A. P. Čehov. Naziv grada ne spominje se s nakanom anonimiziranja svijeta. Gradić P. nije više ono mjesto koje postoji u zbilji, kao što ni ostali, akribično opisani detalji stvarnoga svijeta, nisu onakvi kakvi su u zbilji. U trenutku kada stvari izgube svoja imena, ili kada se ljudi više ne zovu kao u stvarnosti, sve će postati iluzija. I postat će fikcija. Ona najneobičnija. Kao kad crnobijelu fotografiju provučemo kroz telefaks mašinu. Sjeća li se netko kako to izgleda?

Posljednje rečenice

“Čekali smo. Prvi su komarci letjeli oko nas.” To je trenutak one najkrhkije privremenosti, koja nije ni ugodna, e da bi se pamtila. Ili postaje ugodna tek ako se nekim čudom upamti. Kraj knjige je reminiscencija, ali je taj kraj otvoren. Jer oni i dalje čekaju. Ono što su počeli čekati, davno.

U filmu Đavo nosi Pradu ima ona upečatljiva scena kada Meril Strip objašnjava An Hatavej ko i šta sve stoji iza boje džempera koji ova nosi na sebi. Sve na ovom svijetu može biti ozbiljno i lakrdija, ljudi mogu sve da pretvore u filozofiju, daju mnogočemu umjetnički glanc… I obrnuto – da unize i bespovratno izvitopere najveće domete ljudskog duha, pa čak – dozvoliću sebi da kažem – i bogonadahnutu zaostavštinu da uvaljaju u blato.

I nije to najgore. Blasfemija kao takva je besmislena jer se oslanja na religiozna osjećanja. Kao i svako osjećanje, religiozno je prilično individualno i na opštem planu ne znači ništa. Ono što je mnogo gore jeste upotreba duha i istih tih nedefinisanih osjećanja u svrhe ideoloških zamlaćivanja koje u svom korijenu krije – zapravo, već odavno se ni ne krije – profit i nasilje.

Scena iz filma Đavo nosi Pradu pala mi je na pamet jer, ma koliko visoku modu posmatrali kao mašineriju korporativnih deluzija, ona u svojoj osnovi ima umjetnost i svjedočanstvo dugog niza obrazovanih i talentovanih ljudi koji su je oblikovali.

Zato je prezrivi osmijeh mlade žene koja samo misli da je moda ne zanima, iako već prisutna u svim sferama njenog života, morao biti kažnjen. Bar jednom kvalitetnom i edukativnom grdnjom.

Možda modu ne možemo iskorisititi za krvoproliće. Ali ako se sjetimo “brze mode” i načina na kojih nastaje, znamo da to nije istina. A i na jednom određenom nivou, sve što se oko nas dešava i što proživljavamo, sa čim ili za šta se borimo, ima veze sa modom, duhom vremena i onim što on nosi.

DUGI MARŠ KROZ KAMPUSE

U Americi je ubijen jedan mladi čovjek. Na njega je izvršen atentat, ali tragedija tog događaja mene lično ne bi nadahnula da pišem jer nisam znala ni ko je, niti sam bila upućena u djelovanje po kome je bio poznat. Ali činjenica da u srpskoj javnosti postoje oni koji njegovu “žrtvu” vide kao znakovitu, važniju od žrtava ratova koji se trenutno vode i oplakuju ga stvarajući jednu prilično kontroverznu atmosferu, natjerala me je da se ipak uputim.

Mladi čovjek se zvao Čarls Kirk i poznat je kao jutjuber i influenser “konzervativnih” stavova. Zanimljiv prije svega što je svoju popularnost izgrađivao obilazeći studentske kampuse, pri tome odbacujući formalno obrazovanje kao bespotrebno (nije završio koledž) i vodeći debate sa studentima koje je karakterisao kao liberalne. Takođe, imao je i udruženje koje je njegovu ideologiju sprovodilo u više od 3000 srednjoškolskih i studentskih kampusa širom Amerike.

Još juče nisam ni čula za njega. Švrljajući internetom da se na brzinu upoznam sa likom i djelom te uticajne ličnosti, na društvenim mrežama sam se probijala kroz čete pravovjernih Srba, vođenih pravoslavnim sveštenicima – takođe u manjoj ili većoj mjeri influenserima – koji svako na svoj “mrežni” način oplakuju dotičnog, predviđajući tragičan kraj svima koji, kako navode, “govore istinu”, naravno i sebi samima.

Zaista, kao neko ko se učio u istoj “školi Istine” u koju se kunu uticajne pravoslavne mudre glave, nisam imala izbora nego da zaronim bar malo u svijet na koji je influens imao pokojni Čarli Kirk.

Ima tu štošta da se zapazi: samouvjerenost kojom je potkrijepljena demagogija i potpuno odsustvo konvencionalnog obrazovanja iz oblasti kojima se bavi, zaodjenutost u odijelo, kratku kosu, glatko izbrijanu bradu (ponovo se vraćamo na modu)… Dakle, u kostim američkog mužjaka iz pedesteih godina prošlog vijeka koji od devet do pet gine za porodicu dok ga ona sa meatloaf večerom i osmjehom od boga blagoslovene zajednice čeka kod kuće. Takav, izgleda koji pretenduje da bude neupadljiv – on bi vjerovatno rekao “normalan” – itekako se ističe baš tu u okruženjima na kojima je djelovao, među studentima.

Besprijekorno utegnut, Kirk je imao mišljenje o svemu koje je u duhu Tik-toka, Instagrama i ostalih sredstava prenošenja informacija vrlo šturo obrazlagao ili često uopšte nije. On je prosto stajao samouvjeren, moralno superioran iznad omladine sa kojom je debatovao, ponašajući se kao da oni ni ne zaslužuju njegov odgovor.

“Čestitam, pravi si liberal”, završavao je Kirk razgovor sa mladićem s kojim je vodio debatu kada više nije imao argumenata, naizgled odnoseći pobjedu. Demagoški mag, majstor opštih mjesta, koji odbacuje formalno obrazovanje jer je zatrovano i obilazi studenteske kampuse koji mu – što vidim kao njihov najveći poraz – daju na značaju duvajući vjetar u leđa njegovoj premisi o suvišnosti hramova znanja.

I opet, ponavljam, ništa me od svega toga ne bi gurnulo ka tastaturi da se sada tragično preminuli Kirk nije predstavljao kao hrišćanin, zaštitinik hrišćanskog morala od liberalnih LGBTQ agendi, woke kulture i svega onoga što je vidio kao prijetnju tzv. američkom hriščanstvu i zapadnom kanonu od čega je stvarao ideologiju za koju je imao zdušnu podršku samog predsjednika SAD. Naime, Kirk je propovijedao vrijednosti u čijoj osnovi su biblija i najviši filozofski i umjetnički dometi zapadne kulture, ali ako uzmemo u obzir da je slobodno tržište, pravo na imovinu i preduzetništvo stavljao kao prioritetne, a na trećem i ostalim mjestima zaštitu tradicionalne porodice, škole bez LGBT propagande, morbidne prolife praćene ponižavanjem žena i ismijavanjem feminizma, već na prvih nekoliko minuta “upoznavanja” postaje jasno da tu nešto nije baš ni najtransparentnije ni usaglašeno.

“MUČENIŠTVO”

Mislim da je suvišno objašnjavati koliko ni jedna od njegovih tačaka oslonca za tzv. američko hrišćanstvo ne korespondira sa autentičnim hrišćanstvom. Čak i ako dopustimo da postoji nešto što se zove američko hriščanstvo i priznamo mu ideje koje je propagirao Čarls Kirk, društvene mreže preplavljene pravoslavnim internet življem i njihovim duhovnim vođama koji ne samo što tuguju za Kirkom već se sa njim i njegovim “mučeništvom” poistovjećuju, djeluju potpuno sumanuto i suvišna je svaka analiza.

Dotaći ću se jedne, ali za mene u ovom slučaju najvažnije stvari. Ako moda – kao što kaže glavna junakinja filma sa početka teksta – nije nešto što smo neuki pozvani da ismijavamo i pojednostavljujemo, šta onda reći za dvomilenijumsko učenje hrišćanske crkve za koje je Kirk smatrao da ne treba da ima nikakvo obrazovanje? Kakvo je to bacanje u septičku jamu i povlačenje vode nad učenjem i kulturom koju su gradili hrišćanski mislioci od postanka te vjere do danas kroz nipodaštavanje spisa, savršenstva drevnih jezika na kojima su pisani i u krajnjoj liniji, ako je riječ o vjerniku, a Kirk je tvrdio da to jeste, otkrivanja samoga boga koji je sebe kroz te spise pojavljivao?

U vremenu u kome zaista svako može biti sve, razorni uticaji samoproklamovanih učitelja i iscjelitelja se ne završavaju njihovom smrću, već se, kao u konkretnom slučaju, pune gorivom do vrha. Svaka influenserica istovremeno je i dizajnerica sa sopstvenom modnom linijom, koju možda ne nosi đavo, ali je nose i masno plaćaju stotine i hiljade ženica koje mrze i preziru obrazovanje. U tom kontekstu, Čarli Kirk je dizajnirao svoju ideologiju koju je – izraziću se vjernički – đavo zaista ponosno pronosao kroz studentske kampuse u Americi izazivajući nelagodu, bjes i zastrašujuće podjele.

Ne, Čarli Kirk nije trebalo da bude ubijen. Ne zato što je muž i otac – i u Gazi žive i više ne žive muževi i očevi – već zato što prosto ljudski i hrišćanski niko ni od koga ne treba da bude ubijen i zato što je to ubistvo, koje je navodno predvidio, najveća usluga njegovoj opasnoj propagandi koja guta zapadni svijet lažno se predstavljajući. A koliko u tome ima uspjeha, porazno ali vrlo precizno oslikavaju objave pravoslavnog sveštenstva na društvenim mrežama koje se završavaju sa “Bog da ti dušu prosti, brate Čarli”.

Nadam se da će nam svima “bog dušu prostiti” kada ideologija ličnih interesa koju je Čarli Kirk vješto pakovao u borbu za moral i istinu, a naši duhovnici objeručke prihvatili odluči da nas sve proguta i mi pod jadnom i nedopustivom izlikom da nemamo izbora, odlučimo da je pronosamo.

Baš Kao Pradu – đavo.

Kupio sam prvi još dok sam išao u gimnaziju. Mali, s kratkim obodom, sličan lovačkim šeširima, ali tamno sive, a ne zelene boje. Šešir je pokrivalo, koje je pokazivalo nacionalnost, imovno stanje, položaj, profesiju. U doba moje mladosti bio je pomodni odjevni predmet i znak značaja. Šešire su u ranija doba nosili mušketiri, nosili su ih i svećenici, a onda gangsteri i biznismeni, političari, doktori, profesori. Gospoda. Gradski svijet je nosio Fedora šešire i one koje Englezi nazivaju trilby. I jedan moj profesor je uvijek nosio šešir, ljudi ga prepoznavali po njemu, ali mu na posljednjem ispraćaju, vjerujem mimo njegove volje, na mezar staviše fes, što me iznenadi, jer je njemu bio primjeren drukčiji šešir, s drukčijim značenjem. Fascinirao me Napoleonov šešir, simbol njegovih trijumfa i moći, volio sam vesterne u kojima su se sukobljavali bijeli i crni šešir, detektive koji jure gangstere u kriminalističkim filmovima, sviđalo mi se kako moj otac lagano dodirne obod šešira kada nekog usput pozdravi. A ja htio izgledati ozbiljnije, htio biti stariji, pa bih u znak pozdrava podigao šešir, „moje poštovanje”. Držalo me to nekoliko dana, onda mi postalo šega, dao šešir jednom rođaku i drugi nisam poželio. Sve više sam mislio da šešir pripada buržoaziji i prošlim vremenima. Tek nedavno sam kupio novi šešir, safari, da me štiti od sunca. I da više ni po čemu ne budem mlad. U mladosti sam žurio da se dokopam svijetle budućnosti, žurio tamo gdje nikada nisam stigao, sada nipošto ne bih natrag u mračnu prošlost, a ni u još goru budućnost. A ne bih ni da me uhvati sunčanica. Vrijeme mi taman za šešir, pa ću, ako ovdje nekad nekog poznatog sretnem, lagano dodirnuti obod šešira i malo se nasmiješiti.

Radar 25. septembar 2025.

Ne, nije to naziv vojne vežbe. 

Vilenica je pećina u Sloveniji, najstarija izložbena pećina u Evropi. Prvi turisti zabeleženi su još 1633. godine. Nalazi se pored sela Lokev u opštini Sežana, na Kraškoj visoravni. Duga je više od 1300 metara, sa dubinom od 180 metara, a da biste došli do dela dozvoljenog posetiocima, zaista fascinantnog, morate sići niz gotovo 600 stepenica.

Od 1986. godine, u drugoj nedelji septembra, u pećini i njenoj okolini održava se Međunarodni književni festival Vilenica. Centralni deo festivala je uručivanje Evropske nagrade za književnost Vilenica, i to u  pećinskoj dvorani Plesna, a dodeljuje je Društvo slovenskih književnika. Ovog septembra proslavljen je jubilej – 40 godina renomiranog festivala i nagrade. Laureat je bugarski pisac svetskog ugleda, Georgi Gospodinov. Kao i svake godine, nagrada je uručena uz prisustvo brojnih književnika i prevodilaca iz sveta, sa više od desetak književnih programa, u nekoliko mesta nekad pograničnog, a danas zajedničkog slovenačko – italijanskog prostora. Bez granica, bez viza i dokumenata, bez rampi i uniformisanih lica, bez čekanja u redovima. Skliznete iz jedne zemlje u drugu kao da ulazite u sopstveno kupatilo ili kuhinju. Uz zaboravljeni, prijatni osećaj slobode.

U Lokevu mirna, sunčana jesen. Kao i u ostatku Slovenije. Na čelu države je predsednica za ponos svojim biračima. Žena koja dobro zna šta su ljudskost i pravda i koja se ne libi da se za njih zalaže i van sopstvenog dvorišta. U svetu u kojem većina njenih kolega ćuti, i ne bi da se meša u poslove velikih sila, Nataša Pirc Musar javno poručuje: “Kroz naše postupke prema Gazi, mi otkrivamo ko smo”.

Tako se na jednom kraju bivše zemlje odvija normalan život, više nego normalan po našim merilima. U njenom istočnom delu, u bivšoj zajedničkoj prestonici Beogradu, i širom Srbije, dešava se deveti krug pakla. Teče vojna parada pod nazivom Snaga jedinstva. 

Snaga? Koja snaga?

Snaga izanđalih, prastarih tenkova, i za veliki novac iznajmljenih iz inostranstva aviona i pilota?

Jedinstvo? Koje jedinstvo?

Jedinstvo na pravdi boga utamničenog, negvama okovanog studenta Bogdana i onih koji su ga takvog doveli da sahrani oca? Jedinstvo sa Bogdanovom majkom, čiji sin na produžetak utamničenja odgovara štrajkom glađu?

Jedinstvo unesrećene majke Dijane i onih koji joj prete prebijanjem jer učestvuje u kolektivnoj žalosti za stradalima, u kolektivnom vapaju za pravdom?

Jedinstvo između žandarmerije i naroda? Naroda koji finansira kupovinu svih tih šlemova i štitova, svih pendreka i zvučnih topova, iz čijeg džepa direktno idu sve njihove plate i bonusi, ne bi li čuvali red i pravni poredak? 

Jedinstvo naroda sa ovima koji ruše pravni poredak, izjednačuju čuvare reda i kriminalce, izdaju naredbe i pujdaju ih na nas koji ih sve zajedno izdržavamo?

Jedinstvo između fašiste koji je omladinu zorno gurao u pogubni rat, a sad je na čelu nacionalnog teatra, i glumice koja je čitavog svog života neodvojivi deo tog teatra, i koja je dočekala da joj tu, pod novom komandom, kažu: “Marš napolje!?”

Jedinstvo sa emiterima laži, uvreda i pretnji preko svih medija bliskih vlasti? Sa uništiteljima plodne zemlje i poljoprivrede uopšte? Prodavcima vode i vazduha, dok cede poslednje kapi iz ove opljačkane i opustošene zemlje?

Jedinstvo sa bitangama dok nasrću palicama na porodične ljude koji su decu poveli na mirno popodne na fudbalskoj utakmici? 

Ili si mislio na jedinstvo sa spaljenim štićenicima staračkog doma koji godinama, uz blagoslov tvojih službi, posluje bez ijedne potrebne dozvole? Možda jedinstvo sa šesnaest mrtvih ispod nadstrešnice i poluživom Teodorom?

Ostalo ti je, genije promašenih strategija, jedinstvo sa NULA ambasadora na tvojoj jadnoj paradi. 

Pod nepostojećom zastavom.