Bila je kuća, zapravo potkrovlje. U njoj je bilo 25 godina života i braka koji je završio prije tri godine.

U potkrovlju je ostao raspadnut kauč, ostala su dva ormara i odjeća iz prošlog života. Ostali su tanjuri i čaše, i sav escajg.

Ostala je masnoća iza raspadnutog šporeta, i crvi u kutiji s hranom, ostala je jebena mikrovalna koju nikad nisam koristio. Ostale su zaboravljene stvari na vrhu ormara prekrivene prašinom i pune kutije autića, legića, gormita. 

Ostale su tave i tepsije u paučini, kolonjske vode (osam komada), prva pomoć koja se osipa pri dodiru. Ostalo je dvadeset alkoholnih pića, napola popijenih, koja su sad sirće. 

Ostali su zaboravljeni laptopi ispod kauča, cdovi, promo dvdovi. Ostala je puna ladicu kablova bez svrhe. Ostali su fascikli, zaboravljeni dječji crteži, suveniri sa srednjovjekovnih festivala. Ostala je gipsana Baščanska ploča širine 10 cm. 

Ostale su, jebem im sve da im jebem, knjige, svih vrsta i veličina, uključujući i uvezano Drvo znanja. Kako to da bacim… 

Osim knjiga, sve sam pobacao. Knjige nisam jer sam idiot koji će im naći prostor na nekoj polici, iako ni prazne police ni prostora nema.

Leđa ne osjećam. Još koji dan muke i rješit ću se očevine, hvala bogu i đavlu. Sve sam razbio svojim rukama, bez pomoći, jer to tako treba da se napravi.

* * *

Sloboda je u velikim, čvrstim i crnim vrećama za smeće, zapremine 120 litara.

* * *

Završilo je veliko bacanje. Ustvari, nije. Još samo ta pseća kućica na terasi od pokojnog psa Đuke, koji je umro 2014. Kupili smo mu tu pseću kućicu, zapravo kuću, preko oglasa, gotovu i vrlo solidnu. Bila je velika, jedva smo ju donijeli na terasu. Imala je šindru na krovu, izolaciju od stiropora sa svih strana. 

I došlo je, eto, vrijeme da se ta pseća kuća polomi u dijelove, jer je sa svih strana strunula. 

Posudio sam od komšije sjekiru i u 11 ujutro krenuo da ju razvalim. Sve ću baciti na ostatak krupnog i svakakvog otpada po koji će doći kombi istoga dana.

Pogoditi sjekirom (ili čekićem) na željeno mjesto nije lako, pogotovo ako nemate iskustva. Tko zna zašto, prvih osam udaraca sjekirom pogodilo je baš ona željena mjesta. 

Uz škripu eksera koji izlaze iz drveta, pseću kuću sam razvalio prilično lako, puno lakše od očekivanog.

* * *

Nakon osmog udarca sjekirom, zaplakao sam. Prvi put u tih mjesec dana čišćenja tog potkrovlja. 

Nema katarze bez suza i barem malo očaja. 

Znoj mi je kapao u oči, znoju su se pridružile suze. Ne znam šta je slanije.

* * *

Kad je tog dana sav otpad otišao i kad sam završio s rabotom koja me mučila godinama, sjeo sam u auto prazan. Kad sam upalio auto, upalio se i radio. Iz zvučnika se začula pjesma “Moja prva ljubav”, Balaševićeva. Prvi stihovi su “Tad još ništa nisam znao / i nisam verovao / da na svetu tuge ima”.

Morao sam ugasiti radio i jecati u tišini.

Kad je i to slane vode izašlo iz očiju, sjedio sam u autu lakši nego ikad.

I onda sam se sjetio.

Jebote, taj legendarni Đuka, moj prvi pas, nikad nije koristio tu pseću kuću. Radije je ležao u dnevnom boravku.

* * *

Došao sam u stan, lagan i prazan. Na stolu u dnevnom boravku stajala je neka knjiga. 

“Kupila sam ti knjigu danas, kad sam kupovala sebi nešto”, rekla je Ines.

Gledam knjigu. Autor je Miljenko Jergović. Na koricama piše “Selidba”. Izdanje iz 2018. 

“Jebote, pa ja nikad neću pročitat sve njegove knjige”, rekao sam.

“Vidjela sam naslov, pa sam pomislila da bi ti mogla bit aktualna sad”, uz smijeh je odgovorila.

“Aukurac”, rekao sam.

“Šta je bilo, jel neki bed?”, upitala je.

“Zaboravio sam vratit sjekiru komšiji.”

PLASTIKA GLADI

Palestinu mori izgladnjivanje:

Djecu
S punim njedrima
Poklona iz svijeta dokolice

Bože –

Niko dosad stvorio nije
Za gladnu djecu
Ništa jadnije

Ništa strašnije
Od igračkica plastične hrane

(2024)

TRPNA STANJA

Svakoga petka siđem u grad
Kroz park –

Jutros su
Staze prepune jeseni

Eno, sestra brata lišćem
Zatrpava, i šapta:

Spava, bato, spava –

Kao ona makanja
Nad majkom u filmu Kozara

(2021)

Ima više od šest mjeseci da sam se našla u za mene nesvakidašnjem društvu, u vezi nesvakidašnje i prijatne obaveze, nakon koje su se vodili tako neki takođe nesvakidašnji razgovori i pila nesvakidašna pića. Onda je kroz šumove više tih nesvakidašnjih razgovora do mene dopro glas Miljenka Jergovića koji je rekao da je roman Vukašina Milićevića važan i da bi trebalo više pisati o njemu. On je htio, ali ne može se sve stići…

Miljenko Jergović nije verbalno glasan čovjek i nije ustao i podviknuo da ga svi čujemo, već je to onako usput rekao nekome do sebe. Ali po prirodi stvari, u kakvom god višeglasju da se nađemo, uvo se izoštri kada se jedan od tih glasova izjasni o nama ili o nečemu što nas se lično tiče.

Kako se mene lično tiče roman Vukašina Milićevića? Prvo, prijatelj mi je – ali imam ja i prijatelja čiji me romani lično ne dotiču, a drugo i mnogo važnije je što u romanu piše o stvarima ličnim, njegovim, ali se na jednom planu zajedničkog iskustva koje nikada ne mora da bude vremenski ni prostorno usklađeno – znači nismo ga, osim vrlo kratko možda kao studenti, dijelili – prepliće sa mojim iskustvom i postaje esencijalan i za mene.

Jergović je u pravu, čovjek, iako želi, ne može mnogo toga da stigne. Slušajući na lijevo uvo te večeri njegovu opasku, pomislila sam da ni ne treba, ima Jergović mnogo dobrih stvari koje stiže, i da, iako bih ja mogla da stignem, nije dobro da pišem o Vukašinovom romanu. Jer pisaću o djelu nekoga koga volim. Neće biti objektivno.

U međuvremenu se u životu Vukašina Milićevića desilo svašta. Iako nije ni prije bio anonimus, u posljednjih šest mjeseci, nizom turbulentnih obrta i događaja od opšte važnosti, isplivao je u žižu javnosti. Pojavljuje se u najslušanijim podkastima, gostuje na određenim TV stanicama, dok na drugim pričaju o njemu. Sve u svemu, on govori i osvjetljava tzv. javni prostor sobom – takav kakav jeste.

Prije nekih desetak dana, dobio je poziv od biblioteke iz Istočnog Sarajeva da, u okviru tamošnjeg malog sajma knjiga, predstavi svoj roman. Kada me je pozvao da mi to kaže i pozove me da pored njega i ja nešto pričam, rekao je: „Kad me žena nazvala, mislio sam da je pogriješila.“ Jer, od opšte klime koju, predrasudama – ne bez osnova – skloni, pripisujemo Istočnom Sarajevu, ne očekuje se da traži nekoga kao što je Vukašin Milićević – kontroverzni sveštenik (ko god iole poznaje crkvu i bar malo njenu istoriju zna da zabrane sveštenosluženja i ostale kazne u sebi nose mnogo manje kontroverze od npr. odličja), teolog ljevičarskog nastrojenja i čovjek nedvosmislenih stavova po pitanju toga šta je dobro, hrišćansko, opšteljudsko – kako hoćete.

Ali gospođa iz biblioteke u Istočnom Sarajevu se nije zabunila. “Vaskrsenje”, roman Vukašina Milićevića, zaista je najtraženija knjiga na njihovom posudbenom odjelu i kao takva, po procjeni organizatora pomenutog kulturnog dešavanja, zaslužuje da bude predstavljena svojim čitaocima, sa sve autorom – glavom i bradom.

I dok sam se ja, čitajući ponovo roman, spremala da zablistam na književnoj večeri posvećenoj “Vaskrsenju”, na društvenim mrežama se, iza mojih nezainteresovanih leđa, vodio pravi rat i pozivalo na linč jedno „govno“ koje treba da ima književno veče u Istočnom Sarajevu. Saznala sam samo ponešto od onoga što je pisano, ali sam odlučila da se ne obazirem, kao ni Vukašin koji se ne obazire ni na mnogo gore stvari koje mu srpska javnost priređuje u posljednje vrijeme. Ipak, dva-tri dana pred sam naš, sa radošću iščekivan, polazak za Sarajevo, stiglo je izvinjenje zbog otkazivanja na koje je gđa direktorica biblioteke bila primorana nizom prijetnji koje su joj zbog Vukašina Milićevića upućene iz svih mogućih institucija za čuvanje deluzivnog mira i reda tzv. srpske savjesti, neprikosnoveno neukaljanog identiteta i ne znam ni sama čime su sve anonimni jurišnici pravdali napade na gđu najbolje namjere.

Uglavnom, sve je to u meni probudilo potrebu da ipak ja napišem nešto, jer ako mogu da pišu skriveno ispred zvaničnih institucija, potpisano po internetu, prosto iz sebi samo znanih razloga (usuđujem se da za sve okrivim loše pisce) – ljudi koji mrze Vukašina, zašto ne bih pisala ja koja ga volim. Objektivnost definitivno nije ni na čijoj strani, a i koga, zapravo, uopšte briga za nju?

Kada je napisao roman “Vaskrsenje”, pomislila sam: „Kad, čovječe, i roman!“ Profesor na fakultetu, sveštenik, muž, otac četvoro djece, autor brojnih radova iz najteže oblasti filozofije i teologije i sad i –  roman. Neki ljudi ipak, možda ne sve, ali svašta stižu. I pročitala sam ga, pohvaliću se, među prvima. I bila sam kao i konzumenti knjižničkog fonda biblioteke Istočno Sarajevo nešto kasnije, pogođena. Tužna, suočena sa sobom kroz te jednostavne rečenice koje u sebi nose mnogo trpljenja, višedecenijskog ćutanja, iskustva, ali prije svega i najviše – ljubavi prema životu.

Život je pojam maglovit. Svako pod njim podrazumijeva nešto drugo, a najčešće – ništa. Živimo ne propitujući, ili kada se zamislimo, posegnemo za filozofijom, religijom, umjetnošću da si pomognemo u momentu nemira. Nekad ne pomogne ništa i odiseja otkrivenja se ne završi dobro, a nekad, stisnuvši zube i pretrpivši baš tu bespomoćnost – da ne kažem besmisao – dođemo do poznanja života u njegovom punom sjaju koji se krije iza prostih bioloških stvari kao što su djeca (kaže Vukašin u romanu), ili mirisa – hrane, žene; zvuka muzike i svega onoga što je kao pozadina poslužilo trileru (ja nisam ni znala da je triler, ali udruženje pisaca triler romana koje ga je uvrstilo u najuži izbor za najbolji roman – kaže da jeste) koji nam priča pisac.

I ja vjerujem da je taj „triler“ oko koga se sve vrti, to razračunavanje sa istorijskim momentom koji uznemiruje do krajnjih granica svakog iole osviještenog autorovog sunarodnika – za njega samog najbitniji, ali to što je dovelo do tog samorazračunavanja za mene lično je još bitnije.

Prvo i najteže, sa čim se čitav život mučim – problem vremena. Da li su se stvari koje su prethodile buđenju glavnog junaka u svom automobilu desile juče ili godinu dana ranije? I u kojoj mjeri je to bitno zavisi samo od toga da li je vrijeme koje je prošlo doprinijelo nekoj određenoj svijesti koja će se u njemu razviti, jer, kako sam junak kaže: „Ne želim da živim u nesvijesti, ne želim ni da umrem u nesvijesti.“ Vrijeme je prokleto i neprijatelj je samo čovjeku koji ga traći radeći „deceniju, dvije, tri iste stvari“ i prosto počinje da prezire ono veliko i moćno što mu je u tom vremenu dato – život.

Glavni junak romana se zove Lazar. Roman se zove Vaskrsenje. Lazar, kao i u Jevanđelju, vaskrsava – ne samo prosto fizički i ne kao manifestacija „velikih djela Gospodnjih“, već prije svega duhovno i moralno i kao ličnost.

Sjećam se, prije par decenija se pričalo kako je “Zločin i kazna” hit u Americi – čitali su ga kao triler. Da li je iko od čitalaca zastao pred potresnom scenom u kojoj Sofija Marmeladova čita Raskoljnikovu jevanđeljski pasus o vaskrsenju Lazarevom, pretskazanje pravog suštinskog obrata koji će se desiti, nauštrb iščekivanja hoće li istražitelj Porfirije Petrovič razotkriti zločinca? Nije ni bitno, jer romani postoje da bismo mi koji ih umašćujemo pored kreveta i zalivamo jutarnjim kafama u njih učitavali šta hoćemo.

Slično Dostojevskom, i Vukašin se zabavno igra imenima, pa u romanu imamo popa Samarjančića i gospodina Ktitorskog, ali imamo i bezimenih, a važnijih, kao što su Ona, Žena i Otac, kojima imena nisu potrebna jer im lik gradi odnos ogromne ljubavi sa glavnim junakom.

I još mnogo svega i svačega ima u tom Vuletovom romanu, i otvoreno je veliko more učitavanja, i nije neobično što su se pojavili žalosni mali bojovnici protiv promocije istog u Istočnom Sarajevu.

I možda su sretni sad zbog izvojevane pobjedice, dovoljno glupi da ne znaju da zabranjivanje pisaca i knjiga nikome nikada više koristi nije donijelo nego upravo samim zabranjenim piscima i njihovim zabranjenim djelima. Ako ne odmah u tom momentu, a onda nekad u istoriji koja se još piše.

Kada? Vukašinu Milićeviću – savršeno nebitno.

On je mnogo toga, pa i vrijeme, „provalio“ bolje od nas.

Marku V.

Onaj što je u ratu ostao s onima bez oružja
iako je ime imao kao naoružani onaj što je i
svoje dijete pustio među njihovu djecu jer
ako je da umiru djeca neka ni njegovo ne ostane
živo svetac kada je umro na fejsbuku za njim
ostalo je sedam hiljada lajkova dvanaest hiljada
srca i pedeset i četiri hiljade suza a komentare
ni brojali nismo sve onih koji su naoružani svojom
patnjom i žrtvom radosno primali na se njegovu
neporecivu svetost svetac kada je umro ptice
na granama kukale u glas va vijeke va vijeke
va vijeke va vijeke

Onaj što je u ratu ostao s onima bez oružja
iako je ime imao kao naoružani narod onaj što je i
svoje dijete pustio među njihovom djecom
da živi ako je na djeci da ostanu živa svetac kad mu je
godina istekla po smrti i kada mu je fejsbuk
sam od sebe pomen dao lajkova dvanaest
srce jedno jedna suza i tri smijeha povrh
ispod pomena mu ostalo a ptice na granama kukale
u glas su va vijeke va vijeke va vijeke va vijeke

(18. kolovoza 2025.)

Opet odlazimo.
Pred nama je put svih puteva.
Odlazak svih odlazaka.
On lomi grane i obara hrast.
Pravi kratere u genima.
Ne da im da se oporave od bjegova i odlazaka.

Hrabra sam. Dok ne uđem u autobus. Mašem zgurenim staricama u crnim
maramama.
Kecelje im punim suzama.
Oduzimam im dah. One ostaju u samačkom opijelu.
A mi bježimo.

Djeci drhte brade, suze zaleđene na bjeloočnicama kao slike na zamrznutom
ekranu.
Ne usuđujemo se pogledati kroz prozor, jer bi se moglo desiti da nam oči zauvijek
ostanu tamo.
Tamo, tamo, tamo.
U mjestu predaha:
Velikom groblju lipa i bagremova.

Autobus poput svemirskog broda prolazi kroz sazviježđa bola
Putnici nijemi.
U njima se razgrano kamen.
Gravitacija praznog, nedovoljno istražen fenomen.

Prevrćemo po torbama,
tražimo sendviče,
iako smo upravo doručkovali.
Kruh i suze zatvaraju apetit.
I krug prekinute mantre: Ne plači, opet ćeš doći!

Pred granicu su nam pune ruke: mokre maramice, zdrobljeni sendviči, putovnice. I
jedna riječ.
Koju nikad nismo izgovorili.
Pa to nećemo ni sada.

Sjetila sam se da nisam poljubila oca. To me obara.
Prstima tražim srce.
Tražim sebe. Svoju zemlju. Svoj život.
Iz torbe vadim još jedan sendvič.

Jedem ga onako kao kad se zakoceneš i više ne znaš kako se zatvaraju usta.

18.8.2025

Dočekali smo jutro na granici Bocuane i Zimbabvea. Prozori kombija su postali mlečni. To je najavlo ono što će doći. Stakla su se razbristrila. Dve žirafe su se nagnule do nas. Njihove zavodničke trepavice su bile u nivou naših lica. 

– Ajde napravi facu kao žirafa – rekao sam Nataši.

Ona je zatreptala.

– Sad kao majmun.

Ona je poprimila izraz nestašnog zaprepašćenja. 

Dejvid Livingston, škotski lekar i istraživač je, u svojim Misionarskim Putovanjima i Istraživanjima u Južnoj Africi iz 1857., zapisao da je dvadeset minuta nakon isplovljavanja sa ostrva Kalai video stubove dima kako se povijaju prema vetru i mešaju sa oblacima. To je ličilo na vulkan. Bili su to vodopadi. Vodopadi su pošli ka nebu.

Ubrzo smo videli stubove dima. 

Osetili smo iskre vode na licu.

Pomorandža se usijala i rastopila u zrake u koje se ne može gledati.

Stotine sunčevih snopova propušteni su kroz krošnje. Kroz njih je šibao vodeni prah. Sunčevi zraci bili su mali vodopadi.

Duga je svetlela. Ona je bila deo veće duge.

Bože što je bilo lepo. Sav vazduh je bio obojen.

Voda je kapala sa grana.

Slušao sam ujednačeno sveprožimajuće:

Šššššššššššššššššššš!!!!

Ratnici Makololo nazivali su ovo mesto Mosi-oa-Tunia, para koja grmi. 

– Teško je shvatiti skalu onoga što leži pred tobom – zapisao je Livingston. – Niko ne može da pojmi gde tolika voda odlazi. Izgleda kao da je zemlja guta.

Zlatila se litica na kojoj se voda lomila.

Vodopad je bio dvaput viši od Nijagare, širok hiljadu sedamsto osam metara a visok sto osam. 

Najviši na planeti.

***

Ovo je bilo ostvareni san Kaspara Davida Fridriha.

Pola vode je padalo a pola letelo. Spiritualni slap se podizao nad stvarnim kao duh.

Pena je jurilila u ponor. Para u nebo.  

Asocijacije su bile: pakao i raj. 

– Jesi video ovako nešto? –  pitala me Nataša.

Bele pare su kuljale uz liticu. Padala je kiša na stenu. 

To je bio bog!

Na Nijagari, Indijanci su žrtvovali device.

Makololo su se molili na mestu gde se čuje para koja grmi i gde se vidi njen duh. 

I pevali su

Limbaji! To ne zna niko
Odakle dolaziš i kuda ideš.

Bio je to kraj formi.

Sve je nestajalo u belilo, u maglu, u šum. U ništa.

Hiljadu odvojenih vodopada izviralo je iz stene. 

Potkovica voda je usporila. 

Polako su padale draperije.

Predeo – sad puko nagađanje – do malopre je bio vidljiv.

Šum se pojačao. Zatvorio sam oči i sjedinio se s njim.

Vrisnuo sam. Vodopad se opet pojavio i opet počeo da se magli.

Majmun je sedeo na drvenoj ogradi mosta. Pravio je facu kao Nataša. Stene su bile mokre. Neke od tih su opasne tačke. Znam da su opasne. U Americi bi sve bilo bolje obezbeđeno, da niko ne može da tuži.

Pena je kuljala.

Nalazio sam se u kraljevstvu Artura Gordona Pima. 

Bio sam medju dimovima, duhovima, dugama i sijajućim svetlima.

Osećao sam srećnu malaksalost kao posle ljubavi.

Nije se razlikovala voda od pene, pena od vodenog dima, dim od vodenih iskri ili od oblaka.  

***

Često Evropljani govore o Livingstonu kao o čoveku koji je stvorio Viktorijine vodopade. Do vodopada su ga doveli poglavica Sekeletu i dvesta Makololo ratnika. Na ostrvu nazvanom Kalai našli su tvrđavu ukrašenu ljudskim lobanjama i Sekote grob obeležen sa sedamdeset slonovskih kljova. Livingston je svoja iskustva objavio je u Misionarskim Putovanjima i istraživanjima u Južnoj Africi.

– Najlepši pogled koji sam video u Africi. – zapisao je Livingston. – Niko ne može zamisliti nešto ovako na osnovu bilo čega što je video u Engleskoj, na ovakve scene mora da gledaju anđeli u letu.

***

Na mostu uzvodno od vodopada lokalci su nudili bandži džamping. Elastični konopac mi je igledao kao nešto zaostalo iz rezervi iz Korejskog rata. Čovek je vezivao konopac oko mlade devojke. Mršava plavuša, verovatno Amerikanka, zverala je oko sebe. Bila je veoma uzbuđena. Ja sam se plašio i da pogledam preko ograde. Devojka je bila kao mladi pas, pegava, zelenooka. Apsolutno besmrtna. Odbacila se je. I skočila.

Iz udaljenog planinskog sela davno je sišao,
pa je na gornju čaršiju zasjeo kao na Olimp,
po cijelom gradu pipke je pružio, kao polip,
uplašio se siroti mještanin, i posve se stišao

Velebnu kuću digao je sebi pod Gradinom,
i kroči uznosit, kao Pejgamber, neuzubilah!
Kao da je čaršija do njega u džahilijetu bila,
premda je pola milenija grad prožet dinom,

prosvijetljen nurom, mirisnim ruhom islama
Ruši se ova sublimnost bez ikakvoga srama,
jer aršin svemu postao je šićar, euri i marke,
skrit će ih hodža u potpalublju Nuhove arke

A jedan starina kazuje: I ranije bilo je mana,
ali posvećen grad bijaše idealu čistog imana
Između zla i dobra oduvijek znala se razlika,
dobro se sad izopačilo, za zlo postalo krinka

Svaki grad ima svoju pjesmu,
makar i lošu, tupu i glupu,
makar to bila i dva grada,
jedan naspram drugoga,
jedan sakriven drugim,
jedan samotniji od drugog;
svaki grad ima jedan glas,
jednu ruku, prste i dah –
jače je to od mene, sada,
makar sam se oružao svijetom,
makar sam bio odsutan,
makar sam dolazio težak
u neki dan izvan kalendara;
svaki grad, s mostom između,
na rijeci jačoj od njega,
ljepšoj od njegovih kestenova,
tako ostavljen, samotan,
iza sedam i sedam, i sedam,
s jutrom od magle,
s danima zagubljenim,
otputovalim put gradova
većih i ljepših, dalekih
toliko da nikada niko
noćnim vozom neće doći,
spustiti se do mosta,
stati na sred rijeke,
sve dok ne svane dan
sličan onom, zapamćenom,
od koga se plače i smije,
sve dok noć ne pokrije
dva grada, na granici uma,
iza sjećanja, ispred zaborava.

Uskoro će šesta godina kako ne živim u Mostaru. Često me plaši konačnost tih riječi. U misli mi nepozvana dolazi vrelina srpanjskoga asfalta i fantomska mjesta moje mladosti. Istovremeno se čine nadohvat ruke, kao i kilometrima daleko. Pokušavam ih spojiti u cjelinu, uvjerena da će mi to napokon donijeti katarzu koju čekam. Ponekad me dočekaju sasvim novi lokali, ponekad prazni i oljušteni izlozi, ponekad oronule ruševine. 

„Koncept“ pamtim po jednoj neperspektivnoj izložbi slika i Mancetu. Bio je legenda za moju generaciju, lik kakvoga smo poznavali tek iz priča roditelja, heroj minuloga vremena. U „Konceptu“ kavu nisam pila, mjesto je prešutno bilo rezervirano za stariju raju. Vijest da se zatvorio odjeknula je srednjoškolskim kuloarima poput kakvog sočnog trača. Pored zabrtvljenih vrata netko je nacrtao grafit lokalnoga nogometnoga kluba, a stepenice koje su vodile do njih pomalo su rušene sve dok nisu postale ilegalno parking mjesto. 

Bila sam već studentica kada se pročulo da je Mance otvorio svoj kafić, u zgradi Spajalice na Strelčevini. Nazvao ga je „Đet-set“, no svi smo ga zvali „kod Manceta“. Tamo sam odlazila gotovo svakodnevno. Vodila beskrajne razgovore, počinjala i završavala veze, čitala novine i knjige koje je Mance brižno poslagao po par niskih komoda. S prvim naznakama ljeta sjedali smo na gornji kat, na terasu i često samo buljili u automobile što prolaze Avenijom. U nosnicama nam je ostajao miris lipa, slobode i mladosti. Ne mogu se sjetiti kada je i zašto Mance zatvorio, no vjerovala sam tada kako njegov kafić nikada ništa neće moći zamijeniti. 

Sjedila sam na balkonu u Osijeku, u jesen 2021. godine i listala po mobitelu. U Mostaru se otvorila knjižara „Ivo Andrić“, ni manje ni više nego u prostoru Mancetovog kafića. 

Prvi put kada sam kročila u nju učinila sam to s gotovo religioznim poštovanjem. Nikako nisam očekivala da ću ostati unutra otprilike onoliko koliko sam nekada u istom prostoru pila kavu. Idućega ljeta kupila sam sabrana djela Daria Džamonje i s vlasnikom se složila da su trebali knjigu podijeliti u nekoliko tomova. Saznala sam tada da je netom objavljena i Intimna prepiska, zbirka njegovih novinskih kolumni. Ovoga Božića kupila sam zbirku pripovijetki Ive Andrića, gotovo antikvitetni primjerak u izdanju sarajevske Svjetlosti. Zaključili smo da ako netko želi znati kako pisati, morao bi čitati Andrića. 

Jučer nas je u knjižari po prvi puta dočekala simpatična žena, mlađahna izgleda i opuštenih ramena. Moja djeca prebirala su po policama, penjali se uz stepenice, izlazili na lišćem zasutu terasu. Pratila sam ih šutke i putem razgrtala uspomene. 

Oduvijek sam smatrala floskulom izjavu kako poneki gradovi i mjesta imaju dušu. Duša mi se čini kao preopćenit pojam, dok je ono što stanuje u zidovima knjižare „Ivo Andrić“ nešto sasvim osobno. Majka koja te dočekuje s kavom nakon dugog puta. Otac koji glumi da rukom tjera dim od cigarete, a zapravo krišom otire oči. Dah vjetra niz Aveniju i miris tek uskavasala kruha iz nekadašnjega Žitoprometa. Sladak okus Ždrepčeve krvi i odjek potpetica po ocakljenim pločicama. Svitanja na stepenicama Turističko-ugostiteljske škole. Ono što si prvo pospremio u džep na odlasku. Ono što izgovoriš kada si sam i potpuno siguran da te nitko ne čuje. 

„Dolazila sam ja ovdje prije, kod Manceta“, šapućem dok plaćam knjige. 

„Pa, vidim ja… Violina, jelda?“ smije se žena iza pulta. 

„Je. Anica.“

„Ana“, maše i zatvara vrata. 

Uskoro će šesta godina kako se Mostaru vječno vraćam, pomislih. 

Osmanlijske kuće u Hercegovini su, u skladu sa Le Corbusierovom idejom stambene arhitekture, pravi strojevi za stanovanje koji se sastoje od otvorenih i zatvorenih prostora, hajata, kaldrmisanih avlija sa šadrvanima. U selamluku iza ulazne kapije skupljali su se svi posjetitelji dok su samo najbliskiji mogli ući u haremluk, istinsko srce kuće. Naime, ljudi u ovoj mediteranskoj klimi koja miriše na ruže, hadžibeg i šipak veći dio godine provodili su u poprilično jednakoj mjeri vani i unutra. Interijeri su bili bogato ukrašeni i sa pogledom koji puca na okolnu prirodu, kao što su Bišćevića kuća u Mostaru i Derviška tekija u Blagaju. Jedino što je stajalo između diskrecije obiteljske intime i avlije bile su drvene opne kroz koje se filtriralo hercegovačko sunce za koje ima jednako naziva koliko i za snijeg u inuitskom: prančiok, ćelopek, žega itd. Stolačka Šarića kuća savršen je primjer funkcionalne estetike osmanlijske arhitekture, gdje je predvorje na katu zaklonjeno mrežastim drvenim panelima koje zrake sunca pikseliziraju. Kad bih imao treće oko, umjesto stolarije vidjelo bi trodimenzionalnu sliku Ivana Picelja, ali naravno da graditelji ove kuće nisu mogli vidjeti tako daleko u budućnost. 

Kuću je izvorno izgradio Ismail-kapetan Šarić u 18.st., iz prve kapetanske obitelji u Stocu. Osim ovoga, podigao je i čatrnju, džamiju i mekteb, infrastrukturu koja obilježava život i ritam  hercegovačke čaršije. Na neki način, ništa nije prikladnije od čatrnje u ovakvom gradu, definiranom i oblikovanom oko Bregave, njenih kaskada i mostova. Voda, osim što je izvor života, igra i važnu ulogu u duhovnosti, abdest koji se uzima prije molitve: ona tijelo čisti od prljavštine svakodnevice kako bi oslobođeni ušli u prostor duhovnosti. Ovdje nikada nismo predaleko od melodije rijeke kojoj sve ulice hrle u susret. U centru, blizu kuće, stoji sahat kula, svojevrsni most između dvije vremenske zone u kojoj žive ovi ljudi: zemlja (sat) i nebo (ezan). S obzirom na sve što ovaj grad već godinama muči, moglo bi se reći da su se kazaljke na kuli zaustavile, ali mujezin se još nije predao. Na neki način prikladno jer jedino Svevišnji može razmrsiti političko klupko u koje se zapleo jedan od najljepših gradova u Bosni i Hercegovini. Srećom, ljepota je imanentna ovom mjestu i njegovoj mitologiji, što dnevnopolitička melodrama ne može uništiti. Upravo takvu ideju utjelovljuje kuća kapetana Šarića.

Na prvom katu, nad ulicom bdije istureni dio kuće, kao stare žene koje ljeti vrijeme ubijaju dumajući kraj otvorenog prozora, promatraju sokak kako prolazi pored njih. Slično šalterušama u državnim firmama što lakirajući nokte čekaju pauzu za kavu. Ofarbana u bijelo, vidi prolaznika bez da on istovremeno vidi nju u cijelosti, pa je misterija tim veća. U vremenu narcisoidnog egzhibicionizma društvenih mreža, dobro je da još uvijek postoje mjesta čije iznutrice nisu konstantno servirane putniku namjerniku na srebrnom pladnju. Kao i toliko drugih u Stocu, ni ovo nije bilo pošteđeno devastacije. Kuća je zapaljena u vrijeme rata, prije čega je funkcionirala kao ekspozitura Umjetničke galerije BIH, tj. Galerija Branko Šotra u kojoj su bila izložena djela ovog velikog grafičara u okvirima Jugoslavije, ali sa korijenom ipak u ovom gradu. U ratnom kaosu djela su nestala, a zgrada je obnovljena 2012. godine. Nažalost, ovo nije jedini hercegovački primjer mjesta koje živi od svojih sjećanja i boemske mitologije: počiteljska likovna kolonija u kući jedne druge kapetanske obitelji (Gavrankapetanović) ljeti probudi iskru života, a zimi u samo nekoliko kuća gori svjetlo. U svim ostalim prozorima gori mrak. Možda je čak i više hrabrosti potrebno za prezimiti tišinu Počitelja nego na bojišnici gdje se umjesto aveti mrtvih i dijaspore sa ekrana mobitela i kompjutora čuje fijuk metaka. 

Iako u Šarića kući više nema stanara i koristi se u reprezentativne svrhe, atmosfera intime se još osjeti, zidovi avlije grle me kao ljuska orah. Sjene svojim crnim oštricama režu osunčanu kaldrmu avlije koja je postala sinonim za kulturu. Upravo taj novi, književni duh ovog mjesta je ultimativni inat toksičnoj anksioznosti dnevnopolitičke realnosti ovog grada. Inat gdje barem nakratko oživi duh Maka Dizdara da nas podsjeti zbog čega smo ovdje i zbog čega je upravo ovo najprikladnije mjesto, u samome centru, ovdje gdje je Maku i njegovoj ostavštini mjesto, pa taman i u državi koja je sve od autentičnih vrijednosti uspješno stjerala na margine.  No postoji nešto što kuće kao što su ova ili ona počiteljska vezuje sa nečim što je poprilično daleko zemljopisno, ali duhovno esencijalno puno bliže: tradicijska arhitektura Japana, sa posebnim naglaskom na čajni paviljon i njegovu precizno proskribiranu strukturu. Umjesto ćilima, tatami, umjesto drvenih grilja, shoji od rižinog papira. U takvim prostorima priroda igra važnu ulogu, umjesto džamijskog mihraba je tzv tokonoma. No mihrab je prazan, a ovdje je izložena ikebana gotovo kao na oltaru. Asimetrična u skladu sa nesavršenošću prirode iz koje je iznikla i umjetnička je forma sama po sebi. Prirode koja se ne pokorava nego slavi kao živo biće, gdje smo reducirani na protagoniste. 

Sve je prirodno, taktilno i promišljeno. Minimalizam prije novovjekog globalnog: život kao umijeće umjesto stila. Kao i u slučaju Stoca, delikatna međuigra svjetla i sjene je, uslovno rečeno, jedino što je nepredvidivo, u čemu se sastoji ljepota ovog prostora izloženog neprestanoj promjeni iako se njegov princip nikada suštinski ne mijenja. Kao i mujezinov ezan, sunce izlazi i zalazi u pravilnim vremenskim rasponima, a sve između toga su varijacije na temu stvarnosti. Naše društvo fetišizira svoju prošlost. Mi se za svoje sjećanje držimo rukama i nogama, a tamo sipi kao pijesak bez imalo melodramatike. Takve su i njihove tradicijske kuće: nema vizualne hiperstimulacije, kiča i statusnih simbola tako karakterističnih za sve ono što je naša socijalistička kućanstva pretvorilo u muzeje malograđanštine. U međuvremenu su mediji na zapadu komodificirali čajnu ceremoniju i ikebane, sa njihovim duhovnim i estetskim temeljem, i pretvorile ih u još jedan proizvod u jeftinim vazama iz neke tvornice u zemljama trećeg svijeta. Ova banalizacija polako nagriza autentičnost fenomena do kojeg je sve teže doći, osim u fizičkom prostoru gdje su sve emocije analogne. Orijentalnu i dalekoistočnu arhitekturu povezuje olfaktivnost: sandalovina i tamjan, njihova sakralnost koja poziva na introspekciju i askezu. 

U osmanskim kućama, kuhinja (mutvak) i kupatilo obično su bili izgrađeni odvojeno od stambenog prostora koji se na taj način štitio od nereda, prljavštine i neugodnih mirisa. Na taj način je cijeli prostor dijalog svih osjetila, od drvenih i kamenih podova koji imaju vlastite koračnice do svjetla kojim se manipulira putem fluidnih arhitektonskih barijera, ono što je danas funkcija filtera za fotografije na društvenim mrežama. Japanski paravani shoji pretvaraju kuću u svojevrsno kazalište sjena u nekoj vrsti snoviđenja isprekidanog delikatnim zavjesama tamjana. Uistinu od prošlosti i Galerije Branko Šotra u Stocu nije ostalo ništa, a ono što vidimo tek je ukrsnuće iz mrtvih, jer je svaka ptica u ovom gradu feniks koji čeka da raširi krila i poleti. Nažalost, njihov domet je ograničen stvarima na koje je teško utjecati. No ono što sasvim sigurno možemo je diviti se ostavštini kapetana i priči o umjetniku koji je ovo mjesto zadužio iako mu taj dug nikada nije vraćen. Svakako bi to bilo previše i očekivati. Unatoč svemu, sama svijest da smo za ljepotu ipak sposobni budi nadu da ipak postoji nešto neuništivo, identitet za koji se vrijedi boriti. Napuštam Stolac napola sretno i tužno, ali sa vjerom da će me ono zbog čega sam se u njega zaljubio i sljedeći put dočekati. Vrijeme prođe, ljudi sa svojim razmiricama dođu i prođu, kuće, kule i minareti padaju i ustaju. Kao, uostalom, Šarića kuća. Ali čarobna Bregava je konstanta koja uvijek ostaje. Svjetlost i sjene koje se šuljaju među zidovima i prozorima starih turskih kuća u njenom se ogledalu vraćaju svome izvoru. A on ispija hercegovačko sunce, mjesec i zvijezde. Sve što živi i umire sačuvano je u zapisu rijeke, tkalačkom stanu čiji su ćilimi ispredeni od kapljica u koje stane sva povijest jedne utopije.

6.8.2025.