Ne znam(o) koliko je Terrence Malick, američki filmski redatelj,  konzervativan tip, ali ravnozemljaš nije; ono što s njime zasigurno znamo, sljedeća je činjenica: Zemlja je uistinu okruglo nebesko tijelo. Snimao ju je uzduž i poprijeko, pa bi bačvastom slikom (postignutom posebnim ultraširokokutnim objektivima) pratio svoje filmske protagoniste dok se šetaju stazicama, vuku vojnički kradom travnatim uzbrdicama ili u toplim obiteljskim domovima trčkaraju po sobi prepunoj drvenih igračaka. Naginje rakurs hipijevski slobodno, a svi glumci pritom ostaju uzemljeni, ne padaju zaljuljani redateljevim umjetničkim postupcima. Koliko je tek religiozan isto možemo nagađati ili pokušati istražiti pozorno slušajući njegove rijetke intervjue ili iščitavajući zabilješke o njegovim malobrojnim javnim istupima. S obzirom na izbor nekih univerzalnih kršćanskih tema u par njegovih zadnjih filmova (od kojih je jedan još uvijek u višegodišnjoj, a čini se beskrajnoj, postprodukciji – na kojoj Malick kao i uvijek inzistira) nije ga teško asocijativno svrstati uz Mel Gibsona ili Martin Scorsesea, dvojicu danas najpoznatijih pričalaca vječne priče bogočovjeka u Kristu. 

Terrence Malick se ne povinuje producentima, publici, komforu glumaca ili početnom scenariju – redatelj je jedan i redatelj filma je ujedno i filmski bog. Mnogi glumci će mu se zahvaliti na suradnji s primisli nikad-više, a neke će i sam izrezati iz svojih višesatnih iskolažiranih naddjela pokretne slike i ostaviti na podu zajedno sa ostalim bezbrojnim izbačenim scenama. 

U veljači ove godine na Hrvatskoj radioteleviziji prikazan je njegov film iz 2019. godine, za koji potpisuje scenarij i režiju, naslova “Skriveni život”. Na snimanju je uglavnom koristio prirodno svjetlo; Sunce ima značajnu ulogu osvjetljavajući kadar i dokumentirajući fotografiju točno onoliko koliko Malicku treba. Cijela glumačka postava je europska, lokacije su autentične – pastoralni pejzaži gornjoaustrijskih sela u planinskim lancima. Švicarski glumac Bruno Ganz ovdje igra svoju posljednju ulogu, vojnog suca Wehrmachta, i na neki način iz pilatovske pozicije ispituje glavnog junaka s prizivom savjesti, koji odbija služiti njemačku vojsku i zakleti se na vjernost Adolfu Hitleru.

Okrivljeniku o kojemu je riječ u ovome biografskom filmu, austrijskom farmeru Franzu Jägerstätteru (utjelovio ga je njemački glumac August Diehl), na koncu nacističkog protokola odrubljena je glava giljotinom, a Katolička Crkva ga je 2007. godine proglasila mučenikom i blaženikom. Mučeništvo je u ovom slučaju uredno faktografski zabilježeno. Ono je bilo i Franzovim legitimnim kršćanskim ciljem i to u duhu onih prvih kršćana fanatika koji nisu odustajali od svojih ideja čak i kad su bivali suočeni sa sigurnom smrću, ucijenjeni usput obiteljskim ili društvenim normama. Čini mi se ipak da je mučeništvo kao takvo, i nedovoljno transparentno ili vjerno prikazano na filmu; kao da je Malickov imperativ bio učitati Franzu njegovu civilnu moralnu dvojbu – ispred one duhovne, u kojoj izlaže egzistencijalnom riziku vlastito biće i svoju užu obitelj ostavlja na milost i nemilost povampirenoj i ustrašenoj seoskoj zajednici. I mi zajedno s Franzom Jägerstätterom čekamo dugim minutama, satima ili filmskim vremenom u danima, mjesecima i godinama, hoće li se on nakloniti samo božanskome pozivu ili će misliti racionalno i na sigurnost svoje žene Franziske i njihovo troje male djece; hoće li pobijediti njegova tvrdoglavost, njegov ideal mučenika ili seoski kolektiv koji pristaje na aneksiju Austrije, pod fantastičnom mašinerijom Zla. 

Nijedan pucanj, ni zvuk granate odlukom Terrencea Malicka neće se čuti u ovome ratnom filmu i takvom odlukom će onaj žanrovski ratno-antiratni vazdagladni gledatelj ostati uskraćen užitka akcije (nad kojom se prečesto neuvjerljivo i automatski zgraža). Zabavu potražite negdje drugdje – kao da nam poručuje ovaj film, netko mora snimati i priče u koje treba istraživački uroniti i ponavljati sve to isto više puta ispočetka jer iz starih priča se izgleda ništa i nikad ne nauči. Kratkog smo pamćenja, ostaje nam jedino puko i ustrajno ponavljanje – kao što blaženi Franz ustrajno ne spašava svoju glavu, odbijajući potpisati zgotovljene izjave koje mu nude izlaz i prestrojavanje s kolosijeka sigurne smrti. Dolazak nacista predosjetio je u jednom davnom snu, nakon aneksije Austrije 1938., u manifestaciji brzog svjetlucavog vlaka na koji se želi ukrcati i staro i mlado. Slika nešto sporijeg nacističkog vlaka iz naše perspektive i naše filmske kolektivne memorije malo je možda i drugačija, ali zloguka atmosfera je u suštini ista, izaziva u nama osjećaj jeze, a nepravednima i historijski nevjernima među nama izaziva posebnu vrstu nelagode. 

“Bolje trpjeti nepravdu nego je činiti!” jedan je od dva citata grčkog filozofa Platona koje možemo čuti u filmu. U ovoj naracijskoj inačici tu izvorno Sokratovu misao izgovara Franzov punac ne bi li njome utješio svoju kćer Fani koja s cijelom obitelji trpi neugodne posljedice, nakon što su joj muža strpali u zatočeništvo zbog doslovnog pridržavanja kršćanskog morala i čvrstih odluka sličnih sokratovskoj etici. Osim toga, moglo bi se reći da blaženi Franz korača i stazama francuske junakinje iz davne prošlosti Ivane Orleanske, ali za razliku od nje i nekih sukladnih blaženika iz doba Drugog svjetskog rata njegov motiv nije nimalo animalno domoljuban, niti orubljen ovozemaljskim etno-carstvom. Njegov motiv je, kaže nam Malick gurajući na kraju filma izvjesni citat pod nos, u skrivenom životu, skrivenom od očiju, od nevjernika, nalazi se unutra, iza čela – u vjeri i molitvi. 

Nije lako poistovjetiti se s našim glavnim junakom, s njegovom tvrdokornošću. U godinama moralnog izgnanstva iz Sankt Radegunda, od 1927. do 1930., koje provodi u rudnicima željeza u Eisenerzu, doživljava političko i duhovno preobraćenje. Vrativši se u domovinu hvalisa se prvim motociklom u selu, a mještani su ubrzo bili zasupnuti njegovim naglim otkrivanjem vjere i promjenom karaktera. U sred (filmskog) vrtloga Drugog svjetskog rata, kao što bi to onomad učinio i jedan od Isusovih učenika, Franz ostavlja svoju obitelj i ide za svojom misijom valjanosti, ispravnosti i kontra mračnih sila mase, to jest rulje sa srpovima i sjekirama (alatke koje će uskoro zamijeniti puškama pod kukastim križem). Nismo uvjerljivo stali u njegove cipele, ali nam se nameće, cijelim trajanjem dugometražnog filma, osjećaj nesigurnosti u naš mogući izbor koji bi nas inače vrlo lako mogao dočekati iza ugla ili u skorijoj budućnosti unutar vječnih ratnih ciklusa na ovoj planeti; u kojima susjedi i vlast imaju za nas već pripremljena očekivanja i jednoličnu viziju domoljublja i istine. Što je u konačnici taj strah – pod kojim izgovorom odustajemo od junaštva ili mučeništva? Možemo li se prepoznati u onim ustrašenim pojedincima koji naglo probuđeni dižu pogled sa svojih usjeva ne bi li što bolje uočili koji vjetar snažnije puše i koju istinu narod osluškuje u krošnjama drveća. Mi koji smo, nažalost, živjeli unutar specifičnih jednoumnih sredina ili čaršija, razumijemo taj fenomen malo jasnije od pojedinih gledatelja koji u primisli imaju tek nešto razumijevanja možda za neka daleka i egzotično-romantizirana plemena Indijanaca, Meksikanaca ili za stanovnike zaboravljenih indonezijskih otočića – kojima ionako opraštamo njihovo naravsko tiskanje i zajedničko djelovanje.

U srpnju 1943. u Berlinu, nad tridesetšestogodišnjim Franzom izvršena je smrtna kazna zbog zločina “potkopavanje vojnog morala”. Čak i poslije rata, njegova obitelj bila je izopćena iz zajednice. Ta ista zajednica smatrala je život i cilj Franza Jägerstättera uzaludnim. Teškim promašajem.

Vjetar i violine tkivo su ove trosatne video poeme “Skriveni život”, redatelja Terrencea Malicka, u kojoj je prikazana nezaustavljiva energija propagande i nacionalističke užarenosti (naših) očeva, majki, ponosnih žena i još bjesnijih muževa; uz pivske parole, gurkanje i ritualne poglede, uz poslušnost i slabost pred uniformiranim strojem Trećeg Reicha. Ta banalnost zla i zadatost ljudske karakterne slabosti, unutar čopora čovjekoumnih primata, je ono što nalazim uspješno dočaranim u ovom vizualno prelijepom i depresivnom filmu, koji je tek još jedan moralni kamenčić na putu snenog transčovjeka što srlja fatalistički u bolju i bržu budućnost crnim vlakovima. 

Ovakve teme jednostavno nisu i ne mogu biti obično filmsko iskustvo.

Vreme 26. februara 2026, broj 1834.

Razgovarao Ivan Milenković

Nedavno se u knjižarama, u izdanju „Booke“, pojavilo srpsko izdanje novog romana Miljenka Jergovića 1983. Podnaslov knjige je „romaneskni manevri“ što sugeriše da ovde nije reč o romanu, nego formi koja, u isto vreme, i jeste i nije roman: poglavlja su objedinjena u vremenu (godine 1983.), ali ne i radnjom i likovima. Izuzetak je lik koji se provlači kroz gotovo sva poglavlja, ima 17 godina, zove se Miljenko Jergović, svojevrsni je izaslanik u prošlost pisca Miljenka Jergovića i njegov vodič kroz 1983. Taj sedamnestogodišnjak će 27. oktobra 1983, u knjižari „Prosvete“ u Sarajevu (oko podneva), da ukrade Enciklopediju mrtvih Danila Kiša. Ovaj lik i ova epizoda pojavljuju se i u drugim Jergovićevim knjigama (kao, uostalom, i komšinica Almasa, majka, nona, otac…), ali ni u jednoj drugoj knjizi nema ovakvu ulogu: taj „zločin“, ta njegova krađa, zalog je svih njegovih strasti, prošlih i budućih, svih njegovih muka, razočaranja, sumnji, lomova i radosti, svega onoga što će ga, godinama, voditi do romana 1983. Miljenka Jergovića. Godina 1983., koju će pisac nazvati „dokumentarnom fikcijom“, pokazaće se, na mnogo načina, prelomnom za tog momka, ali ne samo za njega. Iz zatamnjenih delova našeg sećanja pisac će izvući znake buduće katastrofe i protumačiti ih onako kako, usudili bismo se reći, do ove knjige niko nije uradio. 

VREME: Šta su to romaneskni manevri?

Najprije, manevri su jedna od onih tajanstvenih riječi iz ranog djetinjstva. Prvi put pojavljuje se 1971. Naime, te godine se, na teritoriju cijele SFRJ. odigravala jedinstvena vojna vježba, pod nazivom „Sloboda 71”. Riječ vojna vježba nije u to vrijeme, valjda, bila dovoljno jaka i upečatljiva, pa su to bili vojni manevri, a kako je za naš jezik i govor karakteristično skraćivanje fraza i sintagmi, tako se te 1971. posvuda govorilo o – manevrima. Nisam znao što ta riječ znači, ali mi se jako sviđala. A „romaneskni manevri”, iz podnaslova knjige 1983. ustvari su niz poglavlja, ili poglavlja u poglavljima, pisani s mišlju da bi to mogli biti, ustvari da to možda već i jesu, isplanirani i skicirani romani. Nijedan od tih romana nije napisan kao roman, nego je svaki ostao na razini romanesknih manevara. A svi zajedno, kao knjiga 1983., oni predstavljaju čvrstu cjelinu koju ja doživljavam kao roman, i to nikako dokumentarni, nego fikcionalni. Bez obzira na to što je u knjizi sve, ili gotovo sve, gola istina, svako je poglavlje konstruirano kao fikcija (osim, možda, nekoliko uvodnih, u kojima se postavlja scenografija, a čitatelj se namjerno navodi na krive tragove), ali u svakom poglavlju postoji element nedovršenosti, koji ga dodatno potvrđuje romanesknim manevrom, a ne romanom. Ne znam kako ti zvuči ovo moje objašnjenje, možda bih mu mogao dodati još samo to da je ovo jedna od malobrojnih mojih knjiga koja podrazumijeva i nekakav užitak u pisanju, neku gotovo djetinju igru pisanja romana koji neće biti napisani i izlaganja stvarnosti koja je takva kao da sam ju osobno izmišljao. Ustvari, kad promislim, ja možda i pišem na dva načina: ili izmišljam pa podmećem izmaštanu stvarnost, ili dokumentarnu stvarnost predstavljam kao izmišljotinu. U svakom slučaju, oboje je fikcija. 

Jedna od “junakinja” tvojih romanesknih menavara je i Jugoslavija… 

Jugoslavija je okvir i kontekst, ali ona nije „lik”. U nekoj drukčijoj knjizi bi i mogla biti, ali u ovoj nije. U nekim drugim mojim knjigama, recimo u romanu Srda pjeva, u sumrak, na Duhove Jugoslavija je nešto malo više od konteksta, ali roman u kojemu bi Jugoslavija odigrala glavnu ulogu ja nisam pokušavao pisati. Više je razloga za to. Prvi i najmanje važan je taj što bi takav roman bio uvredljiv po sve njegove današnje čitatelje. Jugoslavija je danas drugo ime za prokletstvo. Čak je i nostalgija za tom zemljom, taj sentimentalni kičasti žal za mladost preživjelih generacija, samo oblik prokletstva i zatočenosti u neprolaznoj prošlosti. Drugi, i važniji razlog zašto ne pišem roman o Jugoslaviji tiče se činjenice da me se ona, paradoksalno, nikada, sve do rata, nije ni ticala. Naime, osamdesetih godina, a to je moje inicijacijsko doba, Jugoslavija za nas gotovo da nije ni postojala, kao što za nekog britanskog klinca nije postojala Velika Britanija, ili za Nijemca Njemačka. Bili smo slobodni od institucije države, čak i kada je ona pokazivala strogost prema nama. Mogli smo prema Jugoslaviji biti cinični, ironični, ravnodušni. Nismo naokolo hodali u majicama s njezinim simbolima, niti smo bili neprijateljski prema njoj. Jugoslavija je naprosto nama bila samo kontekst, okvir, prostor na kojemu su važile naše lične karte. Dakle, roman o Jugoslaviji mogao bi pisati samo netko tko je doživio ono pravo, prethodno jugoslavensko doba, recimo od 1945. do ustava iz 1974. I treći razlog zašto taj roman nisam pisao jest što roman o Jugoslaviji, razočaranju u nju, te na neki način i njezinom raspadu već postoji. Napisao ga je Miroslav Krleža, naslov mu je Zastave. To je najmoćniji spomenik Jugoslaviji koji se da zamisliti. 

Ovi romaneskni manevri „nastoje razjasniti [događaje, pojave, ljude] na ponešto drugačiji način nego što je to dosad učinjeno po tisku i sudovima” (str. 247).  Šta znači “na ponešto drugačiji način”?

Rekao bih da je to autoironična fraza. Znaš kako se katkad u starim filmovima, obično negdje odozgor, znao vidjeti mikrofon u kadru. Volim taj mikrofon uvoditi u svoju prozu. Usred neke pripovijesti, na najuzbudljivijem njenom mjestu, najednom počinjem komentirati tehnike pripovijedanja i čitatelju kvarim ćeif. Pritom, i tu sam samom sebi čitatelj. Ali postoji i još nešto: u

našoj maloj i velikoj povijesti postoji golem broj događaja, senzacija i čudesa kao stvorenih za pripovjedača, romanopisca, pjesnika. Stvarnost naših života u posljednjih je šezdesetak godina nadmaštala našu imaginaciju i natpjevala sve naše pjesničke moći, a jedva da ima pisaca koji su se time bavili. U knjizi 1983. bavio sam se pisanjem mnogih nenapisanih romana, koje bih, eto, ja htio čitati kad bi mi ih netko htio napisati. Jedan od malobrojnih pisaca koji piše za mene takve romane je Milenko Bodirogić. A tebe bih upozorio i na novi roman Nade Gašić, naslova Kutijica od školjki, koji je također za mene napisan. Ali ću rado dopustiti da ga i ti pročitaš. Šalim se, ali se ne šalim!

U manevru s naslovom „Nesreća u Mramoru“ (str. 477.), pišeš: „Jezik nije tek puko sredstvo sporazumijevanja. On je, prije svega drugog, medij priče, medij pripovijesti koja je u pravilu mudrija od svojih govornika”. Da li je, međutim, jezik uopšte medij, posrednik, ili on konstituiše svet? Bez priče svet bi bio bez značenja…

Jezik je i jedno i drugo! Za mene je važno da tako u svakom trenutku bude. Jezik je istovremeno medij unutar kojeg pripovijest biva moguća, a još prije toga i medij u kojem svatko od nas biva moguć. U jeziku su naše pojedinačne svijesti, u jeziku je sve moje (i tvoje!) ja. Nas samih izvan jezika nema, ili nas ima na onoj razini na kojoj ima virusa i bakterija. Nisam, na žalost, religiozan, ili to nisam do one mjere koja bi mi pružila utjehu, ali bih, recimo, mogao povjerovati da je jezik Bog. Dakle, ne da je jezik od Boga, nego da je baš Bog. I naravno, jezik konstituira svijet. Ničeg izvan jezika nema. Ili to što ima postoji u potpunoj entropiji, kojoj ni fizikalni zakoni ne stvaraju privid reda i poretka. Naprosto, izvan jezika nema i ne može biti smisla. Svijet izvan jezika nije čak ni besmislen, jer i da bi nešto bilo besmisleno, mora postojati unutar smislenog. 

Da li za tebe kao pisca postoji bilo kakva razlika između lika Aleksandra Rankovića (na primer) i lika momka koji 1983. godine ima sedamnest godina i zove se Miljenko Jergović? 

Naravno da ne postoji. Ili naravno da ne bi smjelo postojati. Ne postoji ako sam ja toliko dobar pisac da bi moglo biti tako. Meni su, recimo, tih sedamnaest Rankovićevih godina, od 1966. pa do smrti, koje je velikim dijelom provodio u Dubrovniku, velika romaneskna i filmska tema. Čovjek koji je stvorio komunističku policiju u Jugoslaviji, i koji je iz najdubljeg mraka izronio na ljetno svjetlo Grada, biva svo to vrijeme manje ili više diskretno praćen od onih koje je prethodno stvorio, ali živi neki običan penzionerski život, i ima svoju veliku unutarnju dramu između krajnje i doživotne odanosti velikom vođi i revoluciji, i osjećaja da je napušten i izdan. Pritom, trebam li napominjati da drug Marko u povijesnome smislu nije nimalo pozitivna figura? S obzirom na to kakvim smo glupanima i ološem okruženi, možda bih trebao i takve stvari napominjati. A nije to loše reći i zbog još nečega: piščeva dužnost prema priči nije u prepoznavanju i suživljavanju s pozitivnim figurama, nego je njegova dužnost u prepoznavanju i suživljavanju s onima koji to nikada nisu bili. Ili, recimo, jedan mnogo tragičniji lik u knjizi 1983., bivši direktor „Ine“, tada državne naftne kompanije, sada politički emigrant, o čijim razlozima za emigraciju nikada ništa nećemo saznati, koji se u nekoj najsumornijoj njemačkoj vukojebini pokušava spasiti tako što nabrzinu nastoji postati književni disident. To je doslovno jedini način na koji on misli spasiti svoju nesretnu glavu. Po onom što piše, sudimo da nije u životu baš mnogo čitao i da nema baš nimalo talenta za priču. Recimo, taj Đureković je neka žalosna hrvatska i komunistička Šeherezada, kojoj Bog nije dao ono što je dao prvoj Šeherezadi. I taj Ranković, i taj Đureković naprosto su likovi koji su mi bliži od tog sedamnaestogodišnjeg mladića koji je 1983. nosio moje ime. O njima nikad ne moram lagati, o njemu katkad i to moram, jer mi se čini da ga više ne razumijem.

Kad smo kod likova… Jednom mi je Dragoslav Mihailović rekao da pisac mora da voli svoje likove, čak i ako su đubrad i zločinci. Onda je dodao: Tomas Bernhard ne voli svoje likove, zato i ne mogu da ga čitam. Kako razumeš ove Mihailovićeve reči? Kakav odnos uspostavljaš sa svojim likovima, pa i s onim sedamnaestogodišnjim kradljivcem Kišove knjige. 

Rekao bih da Mihailović nije dobro čitao Bernharda. Ustvari, Bernhard ga je predvidljivo nervirao. Zar ti nije totalno logično da Thomas Bernhard nepodnošljivo nervira Dragoslava Mihailovića? S druge, pak, strane ja baš i ne mislim da bi pisac morao voljeti svoje likove, ili sve svoje likove, ali on bi se morao u njima prepoznavati, morao bi se s njima moći poistovijetiti. Voljeti ih, recimo, ne mora, kao što ni sebe ne treba uvijek i u svemu voljeti. Recimo, tog sedamnaestogodišnjaka iz 1983. ja ne volim. Osim što me je u životu povrijedio, pomalo i prezirem njegove strahove, mrzim u sebi tu njegovu tjeskobu. Ima u knjizi 1983. likova koje volim mnogo više nego njega. Uz koje sam morao kontrolirati naklonost, jer bi mi predavanje njoj moglo uništiti priču. Recimo, upravo takav je lik Stjepana Đurekovića. Ranković baš i ne, ali njegova žena svakako. Ono kad nasred magistrale viče na milicionera koji ih je zaustavio, dok drug Marko pokunjeno šuti, velika je scena. Prema ljudima Rankovićeva kova osjećam duboki otpor, sve se u meni buni protiv policijskog zla, mnogo više nego protiv razbojničkog zla, ali istovremeno ja to policijsko zlo u sebi mogu prepoznati. Njega, međutim, ne volim, kao što volim sve one likove iz tuzlanske rudarske nesreće. Ili onu nevjestu bez ruku. Ne volim tragače za metaforama, ali ta nevjesta bez ruku bila bi zgodna metafora Jugoslavije.

“Važan smisao književnosti, a možda i najvažniji u ovim romanesknim manevrima kroz 1983. u stvaranju je okvira i forme onoga što je nastalo u imaginaciji. Priča će zamijeniti telo. Samo u priču ima se gde izaći iz tjela” (str. 442). Zar ne gubimo stvarnosnu supstanciju ako prednost damo imaginaciji? Kako se (onda) branimo od proizvoljnosti? Ti napišeš knjigu od 700 stranica, recimo, a moja baba nijednom u životu nije poverovala da su Amerikanci sleteli na mesec. Ona je na taj način čuvala stvarnost. (Verovala je, međutim, u sve što su radili Rusi.)

S imaginacijom treba pažljivo postupati. Najprije, treba imati svijest o tome da je imaginacija, iliti da je mašta – da se i tom riječju iz djetinjstva poslužimo – prvenstveno sredstvo dešifriranja i dekodiranja onoga što upravo gledamo ili čujemo, a tek potom je imaginacija stroj za slobodna i neograničena maštanja. Tvoja baba nije vjerovala da su se Amerikanci spustili na Mjesec iz dva razloga. Prvi: to je nevjerojatno, a ono što je nevjerojatno nepotrebno je čak i ako se dogodilo. Drugi razlog: na Mjesec su se mogli spustiti samo Rusi, a oni nisu lažovi, pa to nisu učinili. Ostavimo li po strani babinu rusofiliju kao nešto što nam je antipatično, jer mi smo odrasli na suprotnoj strani Mjeseca od babe, baba je u svom prosuđivanju skoro pa bila u pravu. Ili je sa stanovišta književnog formiranja svijeta bila skroz u pravu. Dok god govorimo o književnosti, onaj sloj stvarnosti unutar kojeg baba nije bila u pravu je posve nevažan. Ako se toga držimo, ako u svakom trenutku znamo o čemu govorimo, ne bismo trebali imati problema ni s proizvoljnostima sjećanja, ni s bagovima (ili bug-ovima) u imaginaciji.

Da li ste vas dvojica, sedamnaestogodišnjak koji se zove Miljenko Jergović i ti koji se zoveš isto kao i on “pomirili” u vremenu knjige, ili i dalje nastavljate svojim putevima. (Ako ništa drugo sada ne moraš da kradeš knjige po knjižarama.)

Danas knjiga ne kradem zato što to više nema smisla. Ne samo zato što danas imam novca da ih bezbolno kupujem. Samo u bogato i blagodarno vrijeme, pod kupolom velike i široke kulture, u zemlji uglavnom neslobodnoj, ali u kojoj je bilo ljudi koji su tragali za vlastitom, vrlo individualnom slobodom, samo tada imalo je smisla krasti knjige. Od koga danas da ih kradem? A pomirili se, moj lik i ja, nismo, niti je pomirenje moguće. Naši životi teku u različitim vremenskom tokovima, u različitim kosmičkim sustavima, i teku paralelno. Često razmišljam o tome kakav je njegov život, tog sedamnaestogodišnjaka iz 1983, u vremenu u kojem 1991. nije izbio rat, i koji on danas živi, paralelno sa mnom koji živi u vremenu tog rata. Ovo je malo komplicirano, je li tako? Ali je u prirodi čovjekovoj da na taj način misli. To je kao oni razgovori koje vodimo sa svojim mrtvima, a svi ih, čini mi se, vodimo.

Priča o učiteljicama (između 1973. i 1975. godine) višeslojna je priča o jeziku koji oblikuje identitete, u ovom slučaju etničke. Na određeni način tvoj sedamnaestogodišni vodič po 1983. upravo tih godina počinje jače da oseća etničke pritiske. 

Učiteljice su bile tri: u prvom razredu u Drveniku, stara učiteljica pred penziju, Nada Kostanić, vazda u crnini, jer joj je nekoliko mjeseci ranije umro muž. U drugom i do polugodišta trećeg razreda, u Sarajevu, u Osnovnoj školi Silvije Strahimir Kranjčević, učiteljica Aida Alibegović. I od polugodišta trećeg, nova, divna učiteljica, Sofija Ištuk, žena tadašnjeg bosanskohercegačkog partijskog faktotuma Hrvoja Ištuka. Iskustvo s te tri učiteljice i s preseljenjem u Sarajevo, vjerojatno je formativno najvažnije političko iskustvo mog života. I trenutak u kojem samom sebi postajem jedini jezični kriterij. U Drveniku se, kod učiteljice Nade, govorio i pisao književni hrvatski, a školski predmet zvao se hrvatski ili srpski jezik. Premda moj kućni jezik, naučen razgovorom s bližnjima, slušanjem, te pomalo već i čitanjem knjiga, nije bio idealan hrvatski, bio je visoko iznad jezičnog nivoa jedne dalmatinske seoske škole, pa je učiteljica bila oduševljena. Po dolasku u Sarajevo, kod učiteljice Aide jezik se zvao srpskohrvatski/hrvatskosrpski, ali je učiteljica dosljedno crvenom kemijskom podvlačila krive riječi u mojim zadaćama: rajčica, marelica, uopće… I u tom sam drugom razredu imao trojku iz srpskohrvatskog, predmeta koji je učiteljica Aida kraće zvala – srpski. Tako su, jer im je bilo kraće, predmet nazivali i učenici. Ja nisam, nikad. Osjećao sam se jadno, kao žrtva neke nezamislivo strašne nepravde, bez obzira na to što su mi paradajz, kajsija i uopšte bile normalne i svakodnevne riječi koje sam i sam izgovarao. Ustvari, najviše me je pogađalo to što se moji nisu htjeli zbog svega ovog svađati s učiteljicom. Iz mojih knjiga shvatit ćeš ponešto od razloga zašto nisu. Nisam im, na neki način, nikad to oprostio. Srećom, sljedeće je godine, na polugodištu, učiteljica Aida Alibegović mijenjala školu, pa je otišla negdje u Novo Sarajevo, na Alipašino polje, čini mi se. Stigla mi je opet zaključiti trojku. Sljedećoj učiteljici, Sofiji Ištuk, bio sam najdraži učenik, čije će sastave iz trećeg razreda ponosno naokolo pokazivati kad se, puno godina kasnije, pročujem kao mladi pjesnik, pa kad objavim prvu knjigu. Na neki me je način ta žena spasila od potpunog socijalnog debakla, koji sam skrivio samo time što nisam htio mijenjati svoje riječi, nego sam ih tvrdoglavo pisao u zadaćama, praveći se da ne znam one druge. Tada sam prvi put u životu čuo onu za mene strašnu rečenicu, koja glasi: tako se u Sarajevu ne govori! I na kraju, za ovu priču nije uopće nevažno to što ona zapravo i nije priča o nacionalizmu, niti o tvrdim identitetima, nego je priča o onom starom i iritantnom stereotipu prema kojemu mi u Bosni prije rata nismo ni znali što je tko, te priča o onom drugom još iritantnijem stereotipu prema kojem je najlakše ne biti nacionalist tako što ćeš ignorirati postojanje nacija. Učiteljica Aida Alibegović je, naime, bila Muslimanka, bila je i Jugoslavenka, sasvim sigurno nije bila Srpkinja, ali je eto bila pobornica jednostavnijih rješenja u životu i društvu. Lakše je reći srpski jezik, kao što je iz takve perspektive nekako lakše i prirodnije reći paradajz i kajsija, a ne rajčica i marelica. Te uopšte i svuda, ne čini li vam se da je insistiranje na uopće samo oblik kurčenja? Jer kome bi bilo prirodnije izgovoriti općina, a ne opština, ili skupćina, a ne skupština? Opet, ja sa svojih osam godina nisam bio nikakav Hrvat, nego sam bio učenik koji je došao iz Drvenika u Sarajevo. Nacionalno pitanje dolazi s odrastanjem, a u Bosni onog vremena mnogo je upečatljivije nego u Srbiji i Hrvatskoj, zato što nas u Bosni ima raznih. Svijest o vlastitoj različitosti dolazi iz dva izvora: prvi se tiče raznih naslijeđenih obiteljskih krivnji ili stradanja, a drugi se tiče političkih događanja u Jugoslaviji nakon Titove smrti. Mislim da je formativno važnije ovo prvo. Ali vrlo rano sam počeo misliti da sve to traži vrlo glupe ljude. Jer samo vrlo glupom čovjeku jednu je riječ lakše izgovoriti nego drugu, i samo vrlo glup čovjek misli da se u Sarajevu nešto kaže ovako, a ne onako. Bio sam drugi razred osnovne škole kada sam shvatio da su sve riječi mog jezika moje riječi, i da je to razlika između mene i učiteljice Aide. A shvatio sam i to da će uvijek biti tako da ona meni daje trojku, nikad obrnuto. Do danas se tu ništa nije promijenilo, osim što je cijela bivša Jugoslavija u međuvremenu postala drugi dva razred Osnovne škole „Sivije Strahimir Kranjčević“ u Sarajevu.

Ako je tačno da se događaji iz Hrvatske i Srbije nužno prelivaju s jedne strane na drugu, da li ono što se sada događa u Srbiji može da se odrazi, na neki način, i na Hrvatsku i BiH? 

Samo loše stvari imaju tendenciju prelijevanja. Tako je barem dosad bilo. Nemam vjere u to da će građanska svijest i savjest nešto na bolje promijeniti u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji. Do promjene će doći kada se formira dovoljno moćna politička struktura koja se moći da izvede tu promjenu. Hoće li to biti promjena na bolje, ili na još gore? Mislim da bismo u svakom trenutku trebali imati svijest o tom pitanju. Ta nas svijest ne treba demoralizirati, ona nas ne treba odvraćati od osnovnog naloga našeg ljudskog dostojanstva prema kojem smo dužni biti građani, a ne podanici, i prema kojem nikakve država i nacija ne zaslužuju da se odričeno naših ljudskih i građanskih prava. Ali neartikulirana ili slabo artikulirana pobuna protiv loše vladavine neće po nekoj inerciji proizvesti dobru vladavinu. Gravitacijska sila zla uvijek će nadjačati, i to je razlog zbog kojeg nema smisla vjerovati u ikakvo dobro koje bi moglo proisteći iz potrošenosti loše vladavine. Do promjene može doći samo na način na koji je do promjena dolazilo u Poljskoj i Čehoslovačkoj, krajem osamdesetih. Dugim i ustrajnim demokratskim preodgojem, tolerancijom i pristojnošću, i dobrom književnošću. Pretpostavljam da je iritantno ovo što govorim, a da spominjanje književnosti u svemu tome djeluje i dodatno naivno, ali to je naprosto tako. Nema efikasne ni smislene pobune bez ustrajnog svakodnevnog prevaspitavanja. I to ne drugih, nego sebe.

Pobjeđuje samo onaj koji nikada ne uspije.
                                                                                                                                        (Pessoa)

     U knjizi „Pet genija“, izvorno „Az ōt géniusz“, Béla Hamvas na jednome mjestu piše: „Nismo mi birali svoju sudbinu, sudbina smo mi sami“. U množini svojih implicitnih značenja, ta konstatacija ponajprije prianja uz život i djelo ili, još točnije, uz život i smrt, jer i smrt je bila njegovo djelo, Pier Paola Pasolinija (1922-1975). Pjesnik, romanopisac, esejist, redatelj, scenarist, glumac, slikar i što sve ne. Ali ponajprije pjesnik i buntovnik. Pjesnik  na način na koji ga je Baudelaire proglasio jednim od triju bića dostojnih štovanja, faber celeste koji je po uzoru na Eliadea oživio korelaciju između pjesničkog i kovačkog zanata, nalazeći u riječi ono što je bilo prije svijeta i ono što će tom istom svijetu prenijeti poruku spasa. S kršćanskim, komunističkim ili nekim trećim predznakom, ovisno o adresantu. A buntovnik je Pasolini bio valjda od časa kad je izišao iz majčine utrobe. Zato je cijeli svoj razmjerno kratki i rastrzani vijek ostao opsesivno vezan za nju: mogao se razračunavati s ovim ili onim, institucijama i ideologijama, mogao se konfrontirati sa svojim oponentima, svojim prijateljima , pa i sa sobom samim, ali majka je bila iznad svega. Besprijekorna i intaktna. Kad je umro, odnosno kad je ubijen (na Dušni dan, 2. studenoga 1975. u Ostiji), u nekrologu objavljenom u „Corriere della Sera“ Eugenio Montale nazvao ga je „Il poeta malvoglio“, što će reći pjesnik zlovoljnik. Slavni Montale, dobitnik Nobelove nagrade za književnost u godini u kojoj je ubijen Pasolini, najprije je tako krstio svog isto tako slavnog kolegu u jednoj pjesmi, a onda i u tekstu koji je imao karakter konvencionalno intoniranog oproštaja ili svojevrsnog epiloga. Istina, nije Montale pogriješio kad je Pasolinija nazvao onako kako ga je nazvao, ali Pasolini nije bio samo zlovoljnik ili je to bio zato što je davno prije svih drugih, pa i prije Montalea, jasno vidio kuda ide zapadnjačka civilizacija uronjena u konzumerizam i kulturu opsjene, civilizacija koja se, prema Leeju Harrisu, svela na „samoubojstvo razuma“ („The Suicide of Reason“) i koja se pedeset godina poslije Pasolinijeve smrti, ili poslije ubojstva koje je djelovalo kao samoubojstvo, našla na rubu definitivne apokalipse.

     Pola stoljeća, koliko je minulo od te zagonetne ili nikada posve objašnjene smrti, neobjašnjive u istoj mjeri u kojoj nije objašnjiv ni Pasolinijev život, sasvim je dovoljno da se rezimiraju dimenzije njegove ostavštine. Možda je neobična spoznaja da se ključ za razumijevanje Pasolinijeva difuznog opusa krije u njegovoj smrti, najmanje iz razloga senzacionalističkih i nekrofilskih, ali najviše zato što je smrt kao opozit životu, kao njegova ultimativna točka ili u krajnjoj liniji kao svrha na različite načine pretkazana, simulirana i režirana u njegovim tekstovima i filmovima. Što god tko mislio o Pasoliniju, volio ga netko ili mrzio, svodeći ga jednostrano na njegov ekshibicionizam i/ili homoseksualizam, jer Pasolini je volio epatirati, kako bi rekli Francuzi, nije mu isto tako bilo mrsko ni stvaranje skandala, „dare scandalo“, kako bi rekli Talijani, o čemu svjedoče stotine sudskih postupaka i ročišta u manje od 30 godina, bez obzira ne sve moguće nesuglasice i nesporazume, a bio je sam protiv svih, čak i u onoj fatalnoj noći u Ostiji, činjenica je da mu je povijest duga 50 posthumnih godina u mnogočemu dala za pravo. Premda je Mussolini bio poražen, pa i pogubljen, poslije Drugog svjetskog rata mladi i nadobudni Pasolini je na svakom koraku identificirao tragove fašizma, baš kao i Thomas Bernhard koji je u posthitlerovskoj Austriji s detektivskom strogošću otkrivao tragove nacizma. U njihovoj eri svijet je izgledao kao „il deserto roso“, Antonionijeva „crvena pustinja“, čiji su tvornički dimnjaci i otrovne pare idealan dekor za stanje tjeskobe i emocionalne praznine, dok danas funkcionira kao „isušena kaljuža“ (Kamov) u čijim se škuljama tako dobro gnijezde insekti i ini životinjski praoblici. U klimi koju kreiraju zakoni neoliberalnog kapitalizma, u kojoj je ljudsko biće poistovjećeno s konzumentom, u kojem tom istom biću degradiranom u masu nikada nije dosta zabave, televizije i Eurovizije, tamo gdje je spektakl supstitut za elementarnu pamet, gdje reproduciranje svih mogućih tehnikalija i estradnih fekalija ide ruku pod ruku s infantilnošću nezasitne i barbarske rulje, tamo čak i ne treba spomenuti mnogima tobože omrznutu riječ fašizam. Tamo se fašizam ukazuje kao zec u mađioničarevu cilindru.

     Naravno, Pasolini je bio ljevičar, štoviše, deklarirani komunist u sukobu sa svojom oficijelnom strankom, u sebi je nosio genetski ucijepljenu nostalgiju za nekim davnim ruralnim svijetom, fiksiranim u Pascolijevoj poeziji (predmetu njegova diplomskog rada) i usporedivim s vizijom prvobitnog kršćanstva, kao 23-godišnjak u gradiću Versutta, u blizini Casarse della Delizia, pokrenuo je Academiuta di lenga furlana i izdavao časopis „Stroligut“, nošen ambicijom da očuva furlanski jezik, jezik svoga djetinjstva i svoje majke Susanne Colussi, gotovo na isti način na koji je Krleža, kreirajući „Balade“, promovirao kajkavštinu koju je naslijedio posredovanjem svoje bake po majci Terezije Drožar Goričanec, ali isto tako posredovanjem lektire i Belostenčeva „Gazophylaciuma“. Vjerovao je da je svijet svetiji tamo gdje je bliži životinjskom i primordijalno čistom, pokazivao je simpatije prema besprizornima i marginalcima, koje Talijani zovu sottoproletariato, ali je jednako tako gajio rezerve prema gomili, u svojoj nezasitnosti i amorfnosti usporedivoj s hobotnicom koja iz utrobe riga jedino crnilo. Bio je intelektualac koji je suvereno vladao Biblijom, Danteom i Carduccijem, zanosio se jednako tako Rimbaudom, Machadom i Ungarettijem, Gramscijem, Freudom, Jungom i Eliadeom, čitao je recentne autore ali i alkemijske tekstove, njegujući jezik koje je hotimično dvoznačan ili, drugim riječima, koji je takav upravo u mjeri u kojoj stvarnost nije jednoznačna niti svodiva na ideologijski i vjerski limitirajuće obrasce. Njegova erudicija, spojena sa znatiželjom i nepresušnom energijom, nije bila razlog da spram intelektualaca gaji ikakav popust: naprotiv, objašnjavao je da oni ne mogu izigravati nevinost jer su obrazovaniji i u tom smislu odgovorniji od drugih. U drastičnoj formi to stajalište ilustrirao je i u testamentarnom filmu „Salò ili 120 dana Sodome“, iz kojeg  su neki zapamtili samo gole stražnjice, zaboravljajući da je autor u toj manje božanstvenoj, a mnogo više đavolskoj komediji parodirao kapitalistički univerzum u kojem će čovjek učiniti sve, pa i koračati preko leševa, da bi zadovoljio svoje apetite. Posljednji intervju koji je dao u vrijeme kad je njegov „Salò“ skandalizirao Italiju, dan prije smrti u Ostiji, imao je naslov „Svi smo u opasnosti“ („Siamo tutti in pericolo“), a tiskan je 8. studenoga 1975. u torinskom dnevniku „La Stampa“. Je li taj apologet prošlosti, koji je bio duboko ukotvljen u svoje vrijeme, koji je tvrdio da je stvarno samo ono što je mitsko i obrnuto, je li taj režiser vlastitog života i vlastite smrti bio možda u krivu?

      U različitim dijelovima Italije obilježena je pedeseta obljetnica njegove smrti, osobito u gradovima i punktovima za koje je bio intimno, pa i sudbonosno vezan. U Ostiji, muncipalnom dijelu Rima, u kojem je ubijen i čije su ime neki autori identificirali s ostijom kao sinonimom za žrtvu (iako ime grada potječe od latinske riječi ostium, što će reći „usta“, „otvor“, budući da je grad u antičko doba bio rimska luka), održani su prigodni razgovori i predavanja pod zajedničkom egidom „Un poeta che non muore“. I stvarno, Pasolini nije umro barem ne ako je smrt istoznačnica za zaborav i ako se složimo s njegovom tezom da pravi život nije rutinski, sekularni život  nego posthumni, duhovni, život onih koji ostaju u elizejskim poljanama gdje, po vjerovanju starih Grka, nakon smrti prebivaju duše velikih junaka i zaslužnih pojedinaca. „Dokle god smo živi, nedostaje nam smisao“, tvrdio je Pasolini u knjizi „Heretički empirizam“. Što to znači? Pojednostavljeno, ništa drugo nego to da je smisao života smrt jer svako putovanje, a ljudski život je isto tako svojevrsno putovanje, ima svoj početak i svoj kraj. Ako je kraj isto što i cilj, onda je cilj smrt. Uostalom, u književnosti 19. stoljeća, u crkvenoslavenskoj jezičnoj tradiciji imenica „kraj“ ili „konac“ nerijetko je supstituirana imenicom „svrha“. Premda je Pasolinijev odnos prema smrti bio radikalan koliko je bio radikalan i njegov odnos prema životu, ne treba ga tretirati kao patologiju nego kao izvanrednu poziciju intelektualca koji je svoju zemlju i svoje vrijeme komentirao i kritizirao sub specie aeternitatis, bez primisli i bez jeftinih kalkulacija. Kao da je katolik veći od pape, premda je bio uvjeren ljevičar i premda je Papu Pija XII, alias Eugenija Pacellija, podvrgao žestokoj kritici, koliko zbog njegova stava prema nacizmu, toliko i zbog odnosa prema rimskim lumpenproleterima koji nisu bili dostojni njegove ljubavi. A pjesmu „Jednom Papi“ („A un Papa“), publiciranu u knjizi „Religija mojeg vremena“ (1961), zaključio je stihovima: „Koliko si dobra mogao napraviti! A nisi ga učinio:/ nije bilo većeg grešnika od tebe“.

     Iz osjećaja grešnosti možda je proisteklo i komemoriranje Pasolinija u spomenutoj Ostiji. U tom gradiću od stotinjak tisuća žitelja, smještenom u blizini stare rimske luke, poznate kao Ostia Antica, nije malo onih koji i mrtvog Pasolinija tretiraju kao trn u oku. Pa kako bi drukčije tretirali pjesnika koji se javno deklarirao kao diverso, dakle, kao muškoljub, koji je svoju diverzantsku narav (diversus/latinski = suprotan, neprijateljski) demonstrirao bez pardona, na sve moguće načine i koji se nije libio zaključiti „da  je Italija mnogo gora od neke države druge lige“? Istina, u Ostiji se nalazi nekoliko spomen-obilježja posvećenih Pasoliniju, što je pohvalno, premda je manje pohvalna spoznaja da su izložena smeću ili vandalskim ispadima koje makar prešutno podržava kvalunkvistička većina, a pogotovo ih podržavaju pripadnici profašističke stranke Movimento sociale Italiano. U povodu Pasolinijeve obljetnice u Rimu je održan program „Una disperata vitalità. Pasolini 50 years after“, u njegovu rodnom gradu, u Bologni, priređena je filmska retrospektiva i izložba pod naslovom „Pasolini. Anatomia di un omicido“, a u Casarsi della Delizia, zavičajnom gradu njegove majke, u kojem je Pier Paolo pokopan uz svoga brata Guida (kojeg su 1945. ubili garibaldinski partizani) i gdje je 1981. pokopana njegova majka Susanna, različitim manifestacijama također je odana počast tom slavnom Furlanu koji je bio kozmopolit i citoyen du monde, ali je istodobno bio indigen i furlanski contadino koji, ako ćemo pravo, nikome nije pripadao bez ostatka. Možda nije propada ni sebi, pa je živio kako je živio, hrleći ususret smrti koja nije bila (samo) ubojstvo nego delegirano samoubojstvo, kako je lucidno i s mnogo razloga predmnijevao Enzo Siziliano.

     Hrvatske boje u ovom slučaju spasila je Rijeka, grad koji u našoj prošlosti i sadašnjosti fungira kao corpus separatum, čemu je umnogome kumovala njegova pozicija na sjevernom obodu Kvarnerskog zaljeva, sučelice Krku i Cresu, nadohvat Opatije i sedamdesetak kilometara udaljenom od identitetski bliskog i komplementarnog Trsta. U Rijeci je prikazan filmski ciklus „Pasolini 1975“, na čijem je početku otvorena izložba pod znakovitim naslovom „Pasolini, savjest Italije“. U mjesecu studenom 2025. u Novoj Gorici, u graničnoj zoni s Italijom, prikazan je program pod engleskim titlom „Pasolini’s passions“, posvećen njegovoj ljubavi prema nogometu. U svemu što je poduzimao Pasolini je participirao cijelim bićem, pa nije drukčije bilo ni s nečim naizgled tako običnim kao što je sport. I sam je igrao nogomet na relativno visokoj razini, a u Bologni je nastupao za istoimenu omladinsku momčad. Premda se rado poistovjećivao s pticama nebeskim („uccelli del cielo“), nije bio rijetka ptica među piscima koji su favorizirali nogomet, a među kojima su Albert Camus, Camilo José Cela, Péter Esterházy, Günter Grass, Peter Handke, Nick Hornby, Umberto Saba i drugi. Izjavljivao je da je nogomet posljednji sveti ritual našega vremena, a kao intelektualac koji je svijet ponajprije motrio iz književnog rakursa, uspostavio je distinkciju između europskog i latinoameričkog nogometa. Prvi je izjednačio s prozom, drugi s poezijom, što je u pedesetim i šezdesetim godinama 20. stoljeća, dok još igra na stometarskom travnjaku nije okupirala cijeli globus, bilo više nego točno. Kao nativni Bolonjez, isprva je podržavao klub iz svog rodnoga grada, ali se kasnije priklonio milanskom Interu, što mu rossoblù, kako se prema bojama zovu navijači „Bologna FC 1909“, nikada nisu oprostili. Ali što sve nije oprošteno tom nevjerojatnom Pasoliniju, što mu sve nije upisivano u grijeh i za što nije plaćao ceh ni kriv ni dužan, iako dužan samo u mjeri svoje iskonske iskrenosti ili radikalne kritike društva i institucionalne Crkve proistekle iz duboko usađene potrebe za svetim?

      Jednim dijelom svoga bića Pasolini je bio vezan za suvremenost, drugim za prošlost. I to ne bilo kakvu. Bio je vezan za furlansko djetinjstvo, fiksirano u liku divinizirane majke, zagovarajući svijet prvobitne čistoće u kojem analfabetizam nije isto što i  neznanje nego je sinonim za nevinost, objašnjavajući da  su njegovi sunarodnjaci (i ne samo oni) žrtvovani na oltaru jedne izrabljivačke civilizacije. I teško je reći da je bio u krivu. Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća dokazivao je da su pripadnici sottoproletariata  u imaginaciji posvećene većine tretirani kao zlo, jednako kao što su američki rasisti u ono vrijeme, a valjda i danas, tretirali svoje obojene kompatriote. Zato se Pasolini obraćao prošlosti, ne samo svojoj, furlanskoj, nego i onoj mnogo daljoj, kršćanskoj i antičkoj, mitskoj i utopijskoj u kojoj je nalazio svoje ideale. Kada je putovao, mnogo radije nego na Zapad, odlazio je u zemlje Trećeg svijeta, u Keniju, Mali, Nigeriju, Ganu, Tanzaniju Kongo i Senegal, o čemu je u knjizi fiktivnih pisama „Dragi Pier Paolo“ („Caro Pier Paolo“) svjedočila njegova prijateljica i suputnica Dacia Maraini. „Africa! Unica mia alternativa“, zavapio je u pjesmi tiskanoj u knjizi „Religija moga vremena“ (1961), dok je u jednoj pjesmi iz knjige „Nova mladost“ (1975) kliknuo doslovce „Viva la povertà“, što će reći „živjelo siromaštvo“. U doba blokovske ravnoteže između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza,  strahovao je da će talijanski jezik nestati pred najezdom engleskog i ruskog, premda ruski nikada nije postao ono što je u staroj Heladi predstavljao koinē (koinós/grčki = zajednički). Jer da jest, Vladimir Visocki bio bi danas popularan kao i Bob Dylan, čiji su preci, Dylanovi, došli u Ameriku iz Odese, grada koji je pripadao Kijevskoj Rusiji, potom Osmanskom carstvu, sovjetskoj Rusiji i osamostaljenoj Ukrajini, iako je u počecima bio antička kolonija. Pokazalo se zapravo da jezik nije samo pjesnički nego i imperijalistički instrument. Stvaranje carstva Aleksandra Velikog u vremenskom rasponu od jedva desetak godina, išlo je ruku pod ruku sa širenjem koinea u negrčkim zemljama, kao što je stvaranje američkog carstva, uz traperice (Levi’s, Lee, Wrangler), Coca-Colu i McDonald’s, sinkronizirano s planetarnom rasprostranjenošću engleskog jezika.

     Pedeset godina poslije Pasolinijeve smrti nije pretjerano zaključiti da je veličina njegova „neuspjeha“ u proporcionalnom odnosu s veličinom zadaće koju je kao mitski Atlas preuzeo i na osobit način derivirao u književnim tekstovima, filmovima i svemu čega se prihvaćao. Jer osim što ga je krasila nepresušna energija, bio je tutologo, onaj što se osjećao pozvanim pisati ili suditi o svemu, neumoljiv u svojim stajalištima koja su, u spoju s homoseksualizmom, nepokolebljivim gošizmom i sablažnjivom iskrenošću, u većini njegovih sunarodnjaka budila omrazu, iako je u jednom užem krugu  bio itekako respektiran i iako su mu najtiražniji talijanski dnevnici nudili kolumne i naslovne stranice.  Ljudsko vrijeme je konačno, a božansko beskonačno, što će reći da ne postoji kriterij koji im je zajednički. Upravo u tome se krio Pasolinijev osnovni problem iz kojeg je – za neke – proistekao njegov tobožnji neuspjeh, za razliku od drugih koji su u tome identificirali njegovu nepatvorenu veličinu. Nitko nije bio do te mjere opsjednut konkretnim povijesnim vremenom i nitko nije istodobno tako izravno i bespoštedno, lavirajući permanentno na granici samouništenja, komunicirao s vječnošću, onim što je bio i ostao privilegij Bogova. Za takvu vrstu ambicije bio je kažnjen, jer tko se to usuđuje petljati u Božje prerogative, ali je bio i nagrađen, ovisno o rakursu iz kojeg se interpretira njegov život u kojem smrt nije nužno shvaćena kao poraz nego kao apogej poistovjećen s duhovnim uzdignućem. Kad je snimao filmove čiji su protagonisti Edip, Krist i Narcis, kad se vraćao u eru Dantea i Boccaccia ili kad je reinterpretirao priče iz „Tisuću i jedne noći“, Pasolini se obraćao vječnosti, obraćao se beskonačnosti postojanja koje s njegovim vremenom nije imalo prevelike veze. Dakako, izuzev duhovne koja je njemu kao tvrdom komunistu i vatikanskom opservatoru bila važnija od svega! Da bi teško  shvatljivu ideju vječnosti na neki način približili ljudskom umu, Irci su ljudsko ili cikličko vrijeme podredili Božjem, relativizirajući granice u kojima se nekoliko stoljeća doima kao jedne godine. Cikličko vrijeme destruirali su dodavanjem jedne jedinice u jednoj godini i jednom danu, pa su dan i noć postali simboli vječnosti. Tom idejom poslužio se Joyce pišući „Uliks“, roman u kojem je stvarnost glavnog lika Leopolda Blooma svedena na jedan grad (Dublin) i jedan dan (16. lipnja 1904), na manje od 24 sata, naizgled kratkih ali dovoljnih da se u njima repetira ljudska sudbina. Počinje u 8 sati ujutro kad Buck Mulligan silazi niz stepenice sa zdjelicom za brijanje, a završava u 2,30 iza ponoći Innenmonologom Bloomove supruge Molly.

     To da se jedan dan može izjednačiti s jednim životom i jednom sudbinom, imanentno je snu. Ali i smrti koja je bliska prijateljica sna. Zato nije čudno da je Pasolini, posežući za dramama, napisao i parafrazu slavne Calderonove drame „Život je san“. Zato nije čudno, a neće biti ni slučajno, da je skončao 2. studenoga, na Dušni dan koji je posvećen svim preminulima. A nije valjda slučajno ni to da su u irskoj ili keltskoj tradiciji kontakti između ljudi i onih koji su na drugom svijetu, u sidu, ograničeni na svetkovinu 1. studenoga. Ta svetkovina zaključuje jednu i otpočinje drugu godinu, premda ona sama nije dio ni prve ni druge. Ona je u svojevrsnom međuprostoru, izvan vremena, a takav „manevar“, da se boravi u središtu, ali istodobno i izvan njega, moguće je u krajnjoj liniji realizirati samo u intenzivnosti duhovnog života i unutarnje napetosti koja je Pasoliniju bila svojstvena. Od Cervantesovih vremena, otkako se piše roman, nitko mu nije ucijepio takvu slobodu, ali i takvu disciplinu kao Joyce. Od davnih vremena, ili barem u zadnjih sto godina, u talijanskom krugu nitko nije bio toliko slobodan, ali istodobno tako rezolutan i strog, prema drugima, ali još više prema sebi, kao Pasolini. Da je imao odgovarajuću moć, Pasolini bi ukinuo televiziju, a u svibnju 1966. godine, kad je zbog bolesti mjesec dana proveo u krevetu, sročio je tekst u kojem je objašnjavao da se nijedan talijanski pisac ne usuđuje obznaniti što uistinu misli o nacionalnoj televiziji. A on se nije skanjivao. U mjesec dana koliko je boravio u krevetu i, silom prilika, gledao televiziju, nije uspio locirati ni jedan jedini treptaj iskrenosti i autentičnosti. „Iz televizije izvire nešto užasno. Nešto gore od strave kakvu je u davnim stoljećima trebala buditi i sama pomisao na specijalizirane sudove inkvizicije“, zaključio je, naglašavajući kako se na televiziji može pojaviti „samo onaj tko je imbecilan, licemjeran, sposoban govoriti rečenice i riječi koje nisu drugo nego zvuk“. Svojih invektiva nije poštedio ni Moraviju, prigovarajući mu da sudjeluje u petparačkim okruglim stolovima, iako mu Moravia nije bio samo kolega nego suradnik i bliski prijatelj.

     Nevjerojatno, pisac koji je u olujnoj mješavini instinkata i intelekta jurio ususret smrti, koji je pisao da nitko ne može tvrditi da ga je poznavao dok ne bude mrtav, koji je u posthumno objavljenoj knjizi „Amado mio“ (1982) deklarirao svoje proročke sposobnosti, koji je u mnogim stihovima, i ne samo u stihovima, s uznemirujućom preciznošću anticipirao svoj kraj i koji je svojevoljno izabranu smrt shvatio kao vrhunski stupanj slobode, taj i takav Pasolini bio je beskompromisni protivnik pobačaja u kojem je nalazio još jedan dokaz o potonuću zapadnjačke civilizacije. Pjesnik i sineast koji je vidio daleko unaprijed, ali koji je u neku ruku bio pasatist i tradicionalist, dičeći se svojim furlanskim i seljačkim korijenima, grozio se nad promjenama koji su signalizirale tobožnji napredak. Jednako kao Heidegger koji je dokazivao da suvremena tehnika i znanost predstavljaju krajnju fazu zaborava bitka, sinkroniziranu sa svjetskom noći i oskudnim vremenom koje biva sve oskudnije, slično kao Raoul Vaneigem, za kojeg je ekonomija najstrašnija laž u desetak tisuća godina nazvanih poviješću, napokon, kao Kundera koji je naslovom romana „Polaganost“ izričito potvrdio Alonsovu naizgled banalnu ali savršeno točnu tezu da je kultura u osnovi sporost. Što je preostalo tom, po Moraviji, „sentimentalnom komunistu“ koji je pledirao za žestok život, kako to hoće naslov njegovog romana („Una vita violenta“, 1959), ali i za nepatvorenu svetost fiksiranu u viziji pauperiziranog protokršćanstva? Jest, Pasolini je bio za revoluciju, ali samo u početnoj fazi, dok se njeni protagonisti ne popnu na tron, svjestan da će se ti isti revolucionari kao pobjednici pokazati možda i gorim od onih koje su svrgnuli s pijedestala. Svjestan svih implikacija koje su svojstvene prevratničkim pokretima, godine 1968. nije podržao pobunjene studente nego one koji su im stajali sučelice – policajce. Iz njegove pozicije sasvim logično. U studentima nije vidio ništa više nego razmaženu mladež, buržujsko potomstvo za koje revolt nije u krajnjem slučaju ništa drugo nego pomodni hir, poslije svega uredno upisan u njihov poslovni curriculum, dok je u čuvarima red i mira identificirao djecu sottoproletariata i marginalaca spram kojih je gajio trajne simpatije.

     Takvom kakvim ga je dao Bog i kakvim ga je dala njegova majka Susanna, na različite načine ovjekovječena u njegovim knjigama i filmovima, možda mu i nije preostalo drugo nego „mistično oponašanje Raspetog“ („una mimesi  mistica del Crocifisso“), kako je poentirao Umberto Eco u tekstu publiciranom 9. studenoga 1975. u rimskom tjedniku „L’Espresso“. U ispovjednom intervjuu s Giuseppeom Cardillom, Pasolini je objašnjavao da je njegov psihički profil obilježio narcizam, ljubav prema samome sebi koja izvire iz kompleksa inferiornosti i kompleksa krivice, a intervjuist je kasnije tvrdio da je tako konciznu i sugestivnu moć rasuđivanja prepoznao još samo u Enricu Berlingueru. Naravno, Pasolinijev narcizam sugerirao je na neki način i njegov izgled. U nebrojenim razgovorima s Albertom Moravijom, ovaj mu je prijateljski spočitavao da glorificira siromaštvo ali da, usuprot tome, nosi skupe cipele od semiša, vozi Alfa Romeo i uživa u komforu svoje sobe. Nema sumnje, Pasolini je bio (i) Narcis, ali taj pojam ne treba shvatiti jednoznačno. Jer glagol spekulirati ima korijen u latinskoj riječi speculum, što će reći ogledalo, a projektirajući svoj život i još više svoju smrt, Pasolini i nije poduzimao ništa drugo nego ogledao sebe u svijetu i svijet u sebi. U skali svojih divergentnih emanacija bio je Krist u mjeri u kojoj je bio mučenik i Terencijev heautontimorumenos, bio je Narcis koji je sposobnost introspekcije i autoanalize pretvorio u razornu kritiku društvene stvarnosti, bio je Edip, iako nije oženio svoju majku koju je volio možda i više nego što se vole žene i muževi u svim sakramentima ovjerenim brakovima. Nije mogao voditi ljubav s nekom ženom, citirala ga je ili parafrazirala Dacia Maraini, jer bi u tom slučaju imao osjećaj da je vodio ljubav s vlastitom majkom. Žensko tijelo bilo je istodobno mit i tabu. Ili kako je zapisao u pjesmi „Molba za moju majku“ („Supplica a mia madre“): „Nezamjenjiva si. Zato je osuđen na samoću/ život koji si mi dala“.

     Od Dantea je baštinio riječ transhumanizirati, koja se našla u naslovu zbirke stihova „Trasumanar e organizzar“ (1971), koju je možda najbolje citirati s izvornim naslovom jer je riječ „trasumanar“, koliko god tipična i definirajuća za njegovu sudbinu, teško prevodiva na hrvatski jezik. Tko se transhumanizira, taj se uzdiže iznad svoje fizičke zadanosti, iznad svog krhkog i trošnog tijela, a to je ono za čim je Pasolini težio cijelim bićem. Osim već spomenutih mitskih figura, rado se identificirao s Ciappellettom, junakom prve novele u „Dekameronu“. U fokusu te novele je neki ser Ceparello iz Prata, čovjek niska stasa i veoma gizdav, pa su ga Francuzi, ne znajući što znači njegovo ime, zvali Ciappelletto. Taj Ciappelletto, ili kako se već zvao, bio je notar, ali važnija od toga bila je njegova neodoljiva potreba da sije „zlu krv i neprijateljstva i sablazni između prijatelja i rođaka i bilo koga drugoga, i što je više zla vidio da se iz toga rađaju to je više uživao“. Psovao je Boga na sva usta, u crkvu nije zalazio, revno je pohodio krčme i druga mračna mjesta, uživao je u „neprirodnom bludu“ (pri čemu Boccaccio aludira na sodomiju), a nadasve rado sudjelovao je u ubojstvima i inim opačinama, iako nije ni znao tko je i zašto bio objekt njegove đavolske volje. U smrtnom času, taj i takav tip obrlatio je jednog fratra, legitimirajući se bitno drukčijim i hineći skromnost s kojom je poduzimao redom tolika plemenita djela da plemenitija nisu mogla biti. Na koncu se u svojoj poniznosti rasplakao pred fratrom da bi, kad je otišao Bogu na račun, bio proglašen svecem. Zašto je Pasolini baš u njemu prepoznao svog rođaka? Zato što je unatoč svom deklarativnom narcizmu bio izrazito kritičan prema samome sebi (što je tek jedna od njemu svojstvenih kontradikcija), zato što ga je buržoaska elita ali i pigra masa vidjela upravo takvim ako ne i gorim nego što je Boccacciov Ciappelletto i zato što je bio svjestan da je sa svojim stajalištima, sa svojom seksualnošću, sa svojom tour de force osudom državnih i vjerskih institucija osuđen na sve samo ne na svetost. Ali računi se zbrajaju na kraju, nakon smrti, a u toj vrsti spekulacije Pasolini se pokazao dalekovidnijim i mudrijim od mnogih drugih. Uostalom, nije li na početku pjesme „Dan moje smrti“ („Il di de la me muàrt“), kao svojevrsni kredo citirao fragment iz Ivanova evanđelja: „ako zrno žita, koje padne na zemlju, ne umre, ostat će sâmo, ali ako umre, dat će mnogo ploda“.

     U razrješavanju enigme zvane Pasolini njegovi interpreti nerijetko su polazili od sintagme „očajnička vitalnost“ („una disperata vitalità“) iz istoimene pjesme, objavljene u knjizi „Poezija u obliku ruže“ (1964). Nema sumnje, tragično osjećanje života, svijest da svijet nije onakav kakvog ga zamišljamo ili kakav bi trebao biti, Pasolini je kompenzirao frenetičnom aktivnošću u kojoj nije bilo mjesta za predah. U skali svojih alternacija i više ili manje bolnih bifurkacija mogao se identificirati i sa Sizifom, mitskim junakom koji po stoti put gura kamen uzbrdo, premda zna da će se kamen nošen silom gravitacije opet strovaliti nizbrdo. Sizif je svjestan svoje uzaludnosti, ali očajnička vitalnost tjera ga da tu istu radnju ponavlja u beskraj. Ili kako primjećuje Camus, već sama spoznaja da može pomaknuti kamen mjesta, dovoljna je da ispuni njegovo srce. Pasolinijeva sudbina tek je jedan od argumenata u korist teze da se autentična umjetnost rađa iz patnje, kako je davno ustanovio Dante. O tome svjedoče sve moguće biografije (Beethoven, Van Gogh, Dostojevski, Rimbaud, Kafka, Slava Raškaj, Frida Kahlo, Sylvia Plath), o tome svjedoči i Ujevićev amblematski stih iz pjesme tiskane 1926. u zbirci „Kolajna“: „Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik“. U monografiji o Baudelaireu Sartre je konstatirao da je taj veliki pjesnik naprosto izabrao da bude onaj koji griješi, poput djeteta, iz čega je Bataille  izveo zaključak da čovjek ne može sebe u potpunosti voljeti ako se istodobno ne osuđuje. Izlišno je tražiti neke druge autore ili druge argumente koji u toj mjeri prianjaju uz  Pasolinijevu sudbinu. Samoljubiv pjesnik koji zabija nož u vlastito srce, hedonist i mazohist, vječiti dječak kojeg je u knjizi „Problem puer aeternusa“ definirala Marie-Louise von Franz. Polazeći od Saint-Exupéryjevog „Malog princa“ i „Kraljevstva bez prostora“ Bruna Gōtza, ta Jungova sljedbenica analizirala je negativne aspekte vječitog dječaka, njegov odnos prema majčinskom kompleksu, donjuanizmu i homoseksualnosti.

     Makar i očajnička, Pasolinija je njegova vitalnost vodila prema onome u čemu se očajanje može ispuniti, vodila ga je prema vječnosti i prema smrti, dok su ga enervacije vječitog dječaka gurale u prošlost, u blizinu Furlanije, majke i arhetipske religioznosti. Kao morski valovi koji udaraju o stijenje, vraćajući se tamo odakle su došli, u nedogled, Pasolini je udarao u ono o čemu je većina šutjela, hineći se da to ne vidi, pa se je to što ne vidi u krajnjoj liniji ni ne tiče. Najvažnije etape njegova književnog i filmskog života imale su adekvatne tumače, a dimenzije njegova pasioniranog aktivizma dodatno potvrđuje suradnja u novinama i časopisima među kojima su „Bianco e nero“, „Cinema nuovo“, „Corriere della Sera“, „L’Espresso“, „Il Giorno“, „Il Mesaggero“, „Nuovi Argomenti“, „Paese sera“, „Paragone“, „Rinascita“, „Tempo“. Ali bilo bi naivno pretpostavljati da je sve teklo glatko: u milanskom tjedniku „Tempo“, u kojem su surađivali Massimo Bontempelli, Curzio Malaparte i Salvatore Quasimodo, pisao je kolumnu pod egidom „Kaos“  koja mu je ukinuta 24. siječnja 1970. Manje je možda poznato da je u kasnu jesen 1967. intervjuirao Ezru Pounda. Nijedno pravilo nije bez iznimke, a aureola nad glavom velikog i kontroverznog Pounda bila je dostatna da i Pasolini, unatoč visceralnoj odbojnosti prema malom ekranu, pristane da se njihov razgovor emitira na državnoj televiziji RAI, što se i dogodilo 19. lipnja 1968. Razgovor je bio krajnje apartan, po mnogočemu neprimjeren za jedan takav medij kao što je oficijelna televizija, ali od takvih sugovornika nešto drugo nije se moglo ni očekivati. S jedne strane slavni pjesnik, kompromitiran zbog adoriranja Musollinievog fašizma, s druge isto tako pjesnik koji uporno naglašava svoj komunizam, ali ne komunizam kao staljinizam nego kao oblik primarnog zajedništva, evidentiran u prvobitnom kršćanstvu ili u univerzalizmu Walta Whitmana, pa nije čudno da se svojim početnim pitanjem Pasolini referirao upravo na tog američkog prethodnika.

     Dva pjesnika, prvi u sutonskim godinama (82), drugi u naponu snage (45). Koliko god je Pound bio zagovornik jedne povijesno kompromitirane, a danas ponovo povampirene ideologije, koliko god se taj „fabbro“ (kojem je Eliot posvetio „Pustu zemlju“) kajao nad svojom političkom prošlošću, toliko Pasoliniju nije bilo ni na kraj pameti da mu soli pamet ili da mu se obraća iz pozicije onog koji je u turbulentnim povijesnim okolnostima izabrao pobjedničku stranu. Uostalom, Pasoliniju je itekako dobro bio poznat stari rimski slogan „vae victis“, a već 1943. u Sjedinjenim Državama je protiv Pounda podignuta optužnica za veleizdaju. Nakon što je osuđen, zatočen je u psihijatrijskom odjelu bolnice St. Elisabeth u Washingtonu do 1958. Nakon toga se vratio u Italiju, gdje je i preminuo, na Svisvete 1972. u Veneciji, dok je Pasolini umro tri godine kasnije, na Dušni dan u Ostiji. Kao visokobrazovani romanist Pound se vrlo rano iz Sjedinjenih Država preselio u Europu. U Italiji je 1908. objavio prvu zbirku pjesama. Živio je isto tako u Londonu i Parizu, da bi se 1925. locirao u Rapallu, talijanskom gradiću blizu Genove, u kojem je nekoliko godina  ranije sklopljen ugovor između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, dakako, na štetu ove potonje, odnosno na štetu Hrvatske, a kako to u graničnim revindikacijama najčešće biva,  repovi tog ugovora vuku se do dana današnjega. Početkom 20. stoljeća Pound je slovio kao neosporni vjesnik moderniteta, čije su pjesničke postupke karakterizirali pastiši i parafraze raznih, često manje poznatih autora iz latinske, provansalske  i kineske književnosti. Njegova najvažnija knjiga je „Pjesme Ezre Pounda“ („The Cantos of Ezra Pound“), mamutska i teško prohodna konstrukcija od 117 rimskim brojevima signiranih pjesama, krcata citatima, fragmentima i slikama koje su ostale privilegij povlaštenih čitača. Jedan od njih bio je i Pasolini. U ukalupljenoj građanskoj svijesti percipiran kao svađalica i trouble maker, u razgovoru s Poundom pokazao se krajnje taktičnim i skrupuloznim, kakvim su ga prikazali Mladen Machiedo u pogovoru knjige „Jedan od mnogih epiloga“ ili Dacia Maraini u već spomenutoj epistolarnoj prozi „Dragi Pier Paolo“.

     Osim što je demonstrirao suvereno poznavanje Poundova opusa, simptomatično je da su intervjuistova pitanja bila neusporedivo dulja od odgovora. Naravno, nije teško pretpostaviti da je Pasolini bio nošen vitalnošću u kojoj se njegova dokazana ambicija preplela s isto takvom erudicijom, potenciranom potrebom da u pjesniku koji potječe s druge strane (iz države Idaho, u kojoj su nekoć gospodarili Šošoni i ini indijanci), i koji je svjetonazorski bio kontaminiran nečim mnogo dubljim i daljim nego što je atlantska dubina i daljina između Europe i Amerike, otkrije zajednički supstrat, ono što jedino ima smisla. Jer poezija se piše zato da bi se dospjelo do drugoga, a Pasolini se isto tako obratio Poundu iz pozicije koja nije htjela biti kontrarna nego komplementarna. U više navrata Pasolini je citirao stihove iz „Pisanskih Cantosa“ označene rimskim brojem LXXX. Ali nije citirao fragment u kojem Pound, fingirajući razgovor između Aubreyja Beardsleyja i W.B. Yeatsa, zaključuje: „ljepota je tako teška“. Možda to nije učinio zato što je i sam znao da je ljepota teška do groba, da „ljepota nije drugo do početak užasa“, kako je mislio Rilke, i da signalizira smrt u svijetu i u gradu koji je simulakrum ljepote, u kojem je Gustav von Aschenbach proveo zadnje dane i u kojem je, na otočiću San Michele, pokopan Ezra Pound. Povijest ljepote istodobno je povijest odnosa između apolonijskog i dionizijskog  u kojem je prvi atribut sinonim za sklad i mjeru, a drugi za ono što je istodobno strastveno i kaotično, instinktivno i iracionalno. Nietzsche je tvrdio  da je vrhunac antičke umjetnosti činio spoj tih dvaju atributa, premda je u Pasolinijevoj ostavštini prevladavajuća dionizijska ili uznemirujuća ljepota. Kojem će se carstvu prikloniti koji umjetnik ovisi o njegovim predispozicijama, ali i načinu na koji shvaća slobodu.

     O Pasoliniju je u hrvatskoj talijanistici najviše i najvjerodostojnije sudio Mladen Machiedo. U časopisu „Filmska kultura“ broj 75, tikanom 1971. godine, dok je Pasolini još bio na ovom svijetu, objavljen je intervju naslovljen Pasolinijevim riječima: „Slobodu shvaćam kao pogibiju od namjerno izazvanih rana“ („Intendo la libertà come una morte di ferite appositamente cercate“), koji u svojoj disertaciji navodi i Valter Milovan. Za razliku od Mozarta koji je skladao Rekvijem u d-molu, ne znajući da ga sklada za samoga sebe, jer je umro prije nego što ga je završio, Pasolini je smišljao pjesme kao anticipando, kao svojom rukom ovjeren carte blanche za smrt. Smrt je bila njegov jezik (Zigaina), njegova ljubavnica, „cara morte“, kako ju je apostrofirao u tragediji  „Orgija“ u kojoj je teatralizirao bračni par čija se stvarnost ne otkriva kao raspojasana pijanka nego kao ritual postupnog samouništenja. O isijavanju fašizma i agresije citirana drama svjedoči na privatnoj, a „Saló ili 120 dana Sodome“ na institucionalnoj i kolektivnoj razini. Posebnu pozornost u svojim pjesničkim i dramskim radovima Pasolini je posvetio Marylin Monroe, Rudiju Dutschkeu braći Keneddy, Johnu i Robertu, te Janu Palachu. Izbor nije bio slučajan jer nitko od njih nije umro prirodnom smrću (Dutschke je umro od posljedica atentata). Početkom 20. stoljeća mnogi umjetnici, među njima Gauguin i Picasso, glorificirali su i na svoj način parafrazirali barbarsku  ili primitivnu umjetnost. U težnji za autentičnošću i većom ekspresivnošću, takva shvaćanja podržali su futuristi i dadaisti, a Pasolini ih je u nekoj mjeri slijedio u oporbi prema navadama buržoaskog kanona. Njegovi filmovi jedinstven su spoj svetog i profanog, brutalnosti i političke provokacije. Koristeći statične kadrove i reducirajući muziku, s junacima koji su svojevrsni antijunaci, kriminalci, sitne protuhe i prostitutke, postizao je nesvakidašnje učinke, bliske efektu očuđenja (ostranenie) koji je inaugurirao Viktor Šklovski.

     Zbog toga je posezao za naturščicima, potencirajući dojam dokumentarnosti, premda je snimao igrane filmove. Ali osim majke Suzanne Colussi i Giovannija Davolija zvanog Ninetto, koji su svako na svoj način imali posebnu ulogu u Pasolinijevu privatnom i profesionalnom životu, u njegovim filmovima  nastupali su mnogi poznati glumci (Laura Betti, Ana Magnani, Silvana Mangano, Terence Stamp, Laurent Terzieff, Ugo Tognazzi, Totò, Orson Welles), ali isto tako spisateljske kolege i kolegice (Alfonso Gatto, Natalia Ginsburg, Francesco Leonetti, Elsa Morante, Marcello Morante, Paolo Volponi), operna vedeta Maria Callas, filozof Giorgio Agamben i slikar Giuseppe Zigaina. Premda nikada nije krio svoje seksualne sklonosti koje, kao i mnogo toga drugoga, nisu bile u skladu s konvencionalnim moralom, iznimnu ako ne i presudnu ulogu u Pasolinijevu životu imale su žene. Majka prije svega, Susanna Colussi, koja je poput mitske Hekube doživjela smrt svojih sinova. Najprije Pier Paolova tri godine mlađeg brata Guida, antifašista s konspirativnim imenom Hermes, kojeg su ubili garibaldinski partizani, a 30 godina kasnije i Pier Paola, čije ubojstvo nikada nije u potpunosti razriješeno, premda nije nemoguća, a ni cinična pretpostavka da je posrijedi bio savršen zločin, po Baudrillardu „le crime parfait“, u kojem su participirali i krvnik (ili krvnici) i žrtva. Gospođa Suzana bila je za svog starijeg sina alfa i omega, osoba koja je formirala njegova stajališta, koja mu je pokazala kao se piše sonet, koja je bila prisutna u bitnim poglavljima njegova života, a onda i u njegovoj umjetnosti. Koliko je to točno, sugerira činjenica da joj je u „Evanđelju po Mateju“ povjerio ulogu majke Marije, dok je u „Teoremu“ nastupila kao seljanka. Pritom ne treba smetnuti s uma da su seljaci za njega bili utjelovljenje jednog neiskvarenog, prostodušnog svijeta koji je s kapitalističkom proliferacijom svega i svačega sveden na relikvije i simulacije za naivne turiste.

     Kakav je bio odnos majke Suzanne i njenog starijeg sina? U knjizi epistolarne proze „Dragi Pier Paolo“ Dacia Mariani evocira jedno afričko putovanje. Nakon desetak sati drndanja po nepoznatim pustopoljinama, svi su bili gladni i željni počinka. Ali Pasolini je bio nervozan. Nigdje nije bilo hotela ili javnog okupljališta, a kamoli telefona kojim bi se uspostavila veza s Italijom. Najbliže mjesto iz kojeg se moglo telefonirati bilo je udaljeno pedeset kilometara. Vozač Ahmed više nije bio raspoložen ni za što, ali kad mu je Pier Paolo obećao dodatak na honorar, odmah se pokrenuo. Poslije nekoliko sati, kad je Dacia spavala, Pier Paolo i njegov vozač vratili su se u njihovo odredište. Ujutro je Pier Paolo imao debele podočnjake, a prijateljici je objasnio da nije mogao spavati zbog glavobolje. Objašnjenje: protekle večeri njegova majka patila je od migrene koju je telefonskim ili telepatskim putem transferirala na svog sina. Mater dolorosa i mamma coraggio. Među inim i posebno važnim ženama u njegovoj biografiji izdvaja se Elsa Morante, spisateljica s kojom je proživio silovito prijateljstvo. Elsa je u sebi nosila djetinju izravnost koja je privlačila Pier Paola kao što šećer privlači pčele. Barem tako tvrdi Dacia Maraini. Pier Paolo oduševljavao se svime što je lijepo i privlačno, pa su ga tako oduševljavale lijepe i privlačne žene. Jedna od njih zvala se Silvana Mauri Ottieri. Bila je novinarka, spisateljica i prevoditeljica, sestra dramatičara  Fabija Maurija i supruga pisca Ottiera Ottierija. Kao urednica u milanskoj nakladničkoj kući Bompiani održavala  je kontakte  s važnim autorima na talijanskoj književnoj sceni. Korespondencija s mladim Pierom Paolom pretvorila se u intenzivan sentimentalni odnos koji nije imao budućnost zbog Pier Paolove homoseksualne orijentacije. Unatoč tome – ili baš zbog toga – do kraja života njegovali su čvrsto i iskreno prijateljstvo. Ali citirajmo Pier Paola, doslovce: „Ti si za mene bila nešto posebno i drukčije od svega, toliko iznimna da tome ne nalazim nikakva objašnjenja, čak ni neko od onih objašnjenja koja su još u zametku, ali tako konkretnih, a koja znamo uhvatiti u svom unutarnjem monologu, u svojim lukavim misaonim manevrima.“

     U nastavku Pier Paolo piše Silvani da ju je volio „do bola“, da joj nikada nije govorio o svojoj nježnosti jer nije vjerovao u sebe sama, a onda se izvlači iz delikatne situacije, delikatne u onoj mjeri u kojoj je njihova ljubav mogla biti duhovna ali ne i tjelesna, pozivanjem na „Uska vrata“ („La Porte étroite“). Dakako, posrijedi je roman Andréa Gidea koji svjedoči o razornoj snazi religijskog asketizma, jer je glavna junakinja u ime duhovnog savršenstva odustala od ljubavi prema svom partneru. Glumica Laura Betti bila je dugogodišnja Pasolinijeva prijateljica i, po Daciji Maraini, jedna od njegovih alternativnih majki. Tom tvrdnjom Dacia ne sugerira da je Laura htjela upravljati njegovim životom nego da mu je nastojala asistirati u onom u čemu su muškarci i inače nepraktični i nesnalažljivi. Laura je na neki način postala zaštitni znak Pasolinijeve kinematografije, 2001. snimila je dokumentarac o Pasoliniju, a dokumente vezane uz njihovo prijateljstvo donirala je arhivu  Fondazione Cineteca di Bologna. Posebno poglavlje pripada Mariji Callas koju je s Pier Paolom vezivalo „duboko i neočekivano razumijevanje“. Pier Paolo posvetio joj je jedanaest crteža/portreta i nekoliko pjesama nastalih od 10. do 23. kolovoza 1970. na grčkom otoku Skorpios. Callasova je igrala glavnu ulogu u njegovoj „Medeji“, djelovala je arhetipski, kao da je osvanula iz jutra antičke civilizacije, ali unatoč velikom, gotovo bratskom razumijevanju, za nešto više od toga Pasolini nije bio spreman. Osim s Moravijom, slavna talijanska spisateljica Dacia Maraini (koja je dio svog dugog i bogatog vijeka provela u konclogoru u Japanu, jer njeni roditelji nisu htjeli priznati Mussolinijevu Republiku Salò), bila je Pasolinijeva bliska prijateljica i suradnica. Daciju i Pier Paola podjednako su vezivala svjetonazorna i estetska stajališta, često su putovali zajedno, uglavnom Afrikom, gajeći osjetljivost prema marginaliziranim i socijalno ugroženim skupinama. U zrelim godinama Dacia je inzistirala na snažnoj feminističkoj perspektivi, prema kojoj je Pier Paolo osjećao stanovite rezerve.

     U romanu „Uvod u drugi život“ (1983) Mirko Kovač ponudio je Pasolinijev vjerodostojni, iako distanciran portret, što je posebno zanimljivo s obzirom na Kovačevu poetiku, njegova naslove („Gubilište“, „Ruganje s dušom“, „Vrata od utrobe“), njegove dileme vjerske i sekularne naravi, a pogotovo s obzirom na skandale koje je provocirao možda i mimo svoje volje, kao i činjenicu da se našao na udaru četničkog pokreta zbog čega se na koncu iz Srbije preselio u Hrvatsku. Jedno poglavlje tog romana, u kojem pripovjedač ili glavni junak bez skrupula otkriva svoju intimu, zbiva se u Ferrari. Koincidenciju su zapanjujuće. Narator i njegova znanica Andrea doputovali su spačekom iz Ravenne, grada u kojem se nakon progonstva skrasio veliki Dante, grada u kojem je završio „Božanstvenu komediju“ i u kojem je 1321. otišao na drugi svijet. Dante je Pasoliniju bio jedan od duhovnih vodiča, a njegov biološki otac Carlo Alberto Pasolini, potomak pauperizirane plemićke loze, pješački časnik i uvjereni fašist, bio je podrijetlom iz Ravenne. Dana 31. listopada 1926. godine, kad je petnaestogodišnji Anteo Zamboni u Bologni pucao na Mussolinija, plativši svoju traljavost linčom i stravičnom smrću, Carlo Alberto Pasolini zapovijedao je jednom od satnija koje su Duceu pružale zaštitu. No, neovisno o biološkoj blizini, između oca Carla Alberta i sina Pier Paola ispriječila se svemirska daljina. I praznina. A kad opisuje Ferraru, Kovač ne citira nikog drugog nego Pounda, s kojim je Pasolini vodio onaj po mnogočemu nevjerojatan i neponovljiv razgovor. Dakle, Andrea i pripovjedač posjetili su gospođu Renatu Kalčić koja je živjela u Ferrari u Via Montebello. Bila je notorna ljevičarka, napisala je knjigu o Emmi Goldman i polemizirala s Nobertom Bobbiom. S obzirom na pedigre gospođe Kalčić, nije čudno da se u njenom stanu i u njenom društvu našao upravo Pasolini.

     I nastavlja Kovač, ne onaj s Velasquezova platna „Vulkanova kovačnica“, čiji se središnji lik, faber celeste, doima kao Pasolinijev daleki predak i facijalni blizanac, nego Mirko Kovač, srpski, hrvatski i crnogorski pisac koji je kao kovač riječi, kao Prometej krao vatru s neba, potkopavajući vjeru u moć bogova: „Renata nas je uvela u prostranu sobu i predstavila nam Pier Paola Pasolinija. Sjedio je na podu okužen raznobojnim jastučićima koje je stalno privlačio i gomilao oko sebe praveći neki svoj udobni i djetinjasti kutak. Nije se pomaknuo iz tog položaja. Na sebi je imao bijelu košulju zavrnutih rukava, samtene hlače pripijene uz tijelo, neukusne cipele s visokim potpeticama. Lice mu je bilo mršavo, ali čvrsto i pravilno, kosti sitne, usnice tanke, ali pogled blag i nježan. Pasolini je Renatin miljenik. Ona kaže da se Pier Paolo, valjda kao komunist, voli šepiriti i kretati u visokom društvu gdje njegova kritika zabavlja buržuje, a onda sići među proletarijat i otuda donijeti pregršt priča koje šokiraju gospodu. Mi smo ih zacijelo prekinuli u nekom razgovoru, ali Pasolini se nije dao smesti, nastavio je o mladićima kao kurvama, o mladeži koja se sve više uniformira i služi desnici, a to je najčešće ona mladež koja se izdaje za ljevicu.“ Razgovaralo se potom o kršćanstvu, komunizmu i islamskom terorizmu, a Pasolini i Kovač (premda su obojica bili kovači!) nisu mogli ili nisu htjeli prevladati obostrani odbojnost. Na koncu su se razišli, a Pasolini je poklonio Kovaču svoju najnoviju knjigu pjesama „Trasumanar e organizzar“, na temelju čega je moguće zaključiti da se njihov susret zbio negdje 1971. Umjesto konvencionalne posvete, Pasolini je u knjigu upisao naputak za špagete po recepturi njegove majke. Kovač je u više navrata iskušavao recept i objavio ga u romanu, a knjigu je ostavio Andrei jer, kako je nonšalantno priznao, nije znao što bi s njom.

     U našem dijelu svijeta Pasolini je poznat i priznat, najviše kao filmski redatelj i pobunjeni čovjek, l’homme révolté, pri čemu ta sintagma ne vodi samo formalno prema Camusu jer je dramatičnost i pronicljivost kojom je Camus prokazivao fašizam, praksu desnog ali i lijevog totalitarizma, u mnogočemu podudarna s Pasolinijevim stajalištima. Godine 1962. Pasolini je objavio politički roman „San o jednoj stvari“ („Il sogno di una cosa“), potaknut zacijelo i tragičnom sudbinom svoga brata, lociran u ruralnoj Furlaniji, u kojoj trojica mladih radnika (Milio, Eligio i Nini), ćuteći socijalnu nepravdu, maštaju o komunizmu, štoviše, o državi koja je u njihovoj neposrednoj blizini. Zanimljivo je da između pisanja nekih talijanskih novina, kao što je na primjer tršćanski „Il Lavoratore“, i onodobnog jugoslavenskog tiska nije bilo velike razlike, kako precizira Nedjeljko Fabrio (vidi njegove „Eseje“, knjiga druga, Profil, Zagreb, 2007). Kao mnogi snovi, i snovi furlanske trojice raspali su se poput mjehura od sapunice. Jedan od junaka je umro, druga dvojica su izgubila nadu, no i taj Pasolinijev manje uspješan roman karakterizira njegova kritika buržoaskog svijeta i empatija prema onima koji tavore na društvenom i socijalnom dnu. Dana 18. prosinca 1970. Pasolini je gostovao na tribini zagrebačkog Centra za kulturu i informacije, a prevoditelj i moderator razgovora bio je Mladen Raukar. U Pasolinijevim najranijim godinama njegova obitelj često se selila po gradovima sjeverne Italije, neko vrijeme živjeli su u Idriji, u današnjoj Sloveniji, a u Sloveniji je, strahujući od ekstradicije, poslije Drugog svjetskog rata živio i ubojica Pier Paolova brata Guida. U knjizi „Dragi Pier Paolo“ Dacia Maraini piše da je Pasolini godinu dana prije smrti radio na adaptaciji talijanske verzije Makavejevljeva filma „Sweet Movie“. I u tom slučaju inzistirao je da glasove ne posuđuju profesionalni glumci nego anonimci, ljudi s ulice i prijatelji, a suprotno svim apriornim i uopćenim predodžbama, Dacia spominje da je njegova nevinost, zahvaljujući blagom glasu i furlanskom dijalektu, „izgledala blistavijom od punog mjeseca“.

     Pedeset godina poslije ubojstva u Ostiji – ili svjesno režiranog odlaska s ovog svijeta – Pasolinijevo djelo nudi se različitim interpretacijama, iako pritom ne treba ignorirati činjenicu da je i smrt bila njegovo djelo. Možda hrabro, možda ludo, ali dosljedno izvedeno iz onoga na čemu je konzekventno nastojao u svemu što je mislio i poduzimao. Uostalom, upravo je Pasolini vjerovao da se smrtnost tijela može transcendirati veličinom djela i individualne, zapravo kristovske žrtve  i tako dosegnuti vječni život. Pisanje je za njega bilo isto što i mišljenje, a mišljenje isto što i djelovanje u skladu s 11. tezom o Feuerbachu koja umjesto različitog tumačenja svijeta inzistira na zbiljskoj promjeni tog svijeta. Bezbožničko i revolucionarno? Jest, u mjeri u kojoj je bezbožnički i revolucionaran biblijski redak iz prve poslanice Korinćanima kojim počinje njegova pjesma iz zbirke „Slavuj Katoličke crkve“ („L’usignolo della Chiesa cattolica“): „Jer, ono što je ludost Božja mudrije je od ljudi“ („Perocché la stoltezza di Dio è più saggia degli uomini“). U svijetu u kojem je vizija Krista supstituirana kristalnom vizijom kaosa, u kojem je sloboda postala fraza u istoj mjeri u kojoj je ljubav postala farsa, Pasolinijev glas, makar dopirao s neke nevidljive obale, čini se kao glas vapijućeg u pustinji. Njegov eho odzvanja u kronikama čileanskog pisca i performera Pedra Lemebela, koji je u svom manifestu izravno apostrofirao Pasolinija, u grubom i minimalističkom rocku Gorana Barea, u poeziji istarskog autora Drage Orlića („Tvoja Mama Roma/ je i moja mati“), u partizanskoj himni „Bella ciao“ u verziji Katarine Peović („Pod cijenu smrti,/ savit se neću,/ o bella ciao,/ bella ciao“) te u refleksijama Marka Vučetića koje plediraju za poniznost, ali i za odgovornost koja je drugo ime za otvorenost, pa i za pobunu. Svojom intelektualnom dosljednošću, koja nije prezala ni od čega, pa ni od samouništenja, Pasolini uvijek iznova zaziva Simone Weil, filozofkinju koja je potekla iz imućne  pariške obitelji, ali je odustala od lagodnosti sveučilišne karijere zarad altruizma kojim je bila prožeta tokom svog nevjerojatnog  i nevjerojatno impulzivnog i ispunjenog vijeka. Vrlo rano počela je vjerovati da je njen nastavnički rad elitan i da treba biti utemeljen na nečem stvarnom i iskustvenom. Sudjelovala je u španjolskom građanskom ratu, a za boravka u  Assisiju doživjela je religioznu ekstazu koja je označila radikalnu prekretnicu u njenom budućem životu.

     Za vrijeme Drugog svjetskog rata živjela je u Londonu i premda je bila bolesna, ograničila je svakodnevni unos hrane, solidarizirajući se sa stanovnicima Francuske pod njemačkom okupacijom. Umrla je u 34. godini i koliko god o njenoj smrti postoje različite verzije, čini se da je permanentnim izglađivanjem, koje je graničilo s pokorom i isposničkim fanatizmom, počinila samoubojstvo. U knjizi „U slavu neuspjeha“ („In Praise of Failure“) Costica Bradatan objašnjava da je ljudskom rodu nasušno potrebna Simone Weil. I nastavlja: „Ne da nam pokaže kako da iziđemo iz postojanja (njezin čin nestajanja bio je isključivo njezin), već da nas nauči kako živjeti dobro, duhovno dobro, odnosno kako razbiti umrtvljujuće obrasce koje nam život neprestano nameće. Potrebna nam je Simone Weil da nam pokaže kako održati dušu budnom vodeći zahtjevniji, ne lakši život – poduzimajući rizike i koračajući u nepoznato, umjesto da budemo zadovoljni ugodnim rutinama. Bila je stroga prema sebi, kao što bismo svi trebali biti želimo li duhovno napredovati. Takva strogost samo je uzvišen oblik blagosti“. Nema sumnje, od slova do slova te riječi potpisao bi i Pasolini. U svojoj zemlji i svojoj kulturi, na drukčiji ali supstancijalno isti način, u mjeri koja podrazumijeva intelektualnu i fizičku cjelinu, koračao je taj poeta maledetto koji nije pripadao nikome, premda je želio pripadati svima i koji je strahovao da će „umrijeti loše“. Baš kao i Simone koju su njeni roditelji zvali svojim drugim sinom i koja se za studentskih dana nerijetko potpisivala kao Simon. Baš kao Pier Paolo koji je pjesmu „Ah, noge moje bose“ („Ah, miei piedi nudi“) zaključio sljedećim riječima: „U svakom slučaju ovo je izvjesno: što god/ ovaj moj urlik značio,/ suđeno mu je da traje iza svakog mogućeg svršetka.“ U ovozemaljskom svijetu čovjeku se nude dvije osnovne mogućnosti: razoriti svijet zbog ega ili razoriti ego zbog svijeta. Ovo drugo je neusporedivo teže i krvavije. Ali i moralnije. Kakav je bio i kako je živio, Pasolini je mogao izabrati jedino ovo drugo. Zato će njegov urlik odzvanjati in saecula saeculorum, za one koji imaju sluha i koji su njegov eho spremni čuti ili oćutjeti.

Tu priču napisao sam u ratu, negdje 1993. prošloga vijeka. Eto, da budem bar približno tačan – čini mi se da je bilo proljeće. Da je Koševski potok bio nadošao i da je granata, ispaljena sa Poljina, u naselju Kobilja glava od djece koja su brala trešnje napravila gomilu mesa – ne dogodilo se ni dušmaninu.

Nažalost, priču nisam sačuvao, ali nije da se baš ničega više ne sjećam.

Znam da je počinjala ovako: U cijeloj Vranješkoj dolini nije bilo takvoga konja…

To mi je, dan ili dva prije nego što sam je napisao, ne znam kojim povodom, ispričao jedan od meni najmilijih ljudi na planeti – ali ne samo meni nego i mnogima u Sarajevu tih i narednih godina – Marko Vešović Sarajlija.

Marko nije bio po rođenju Sarajlija, ali mu je njegov krik, u samom početku napada na Sarajevo, protiv rata i napada na grad, za vijek vjekova prišio to ime ili nadimak – kako god hoćete – Sarajlija.

Sve što je stajalo u toj priči ticalo se konjčeta u vlasništvu njegove, tada jako siromašne porodice. Pa im je to konjče, kako god bilo, izgledalo najljepše na svijetu. Najsilniji konj koji je opasao vraneške livade.

Sjećam se, pričao je Marko, da im se to konjče jedne noći zavrzlo i objesilo konopcem kojim je bilo vezano za šljivu blizu kuće. Kada su ujutro ustali, umjesto konja ispod šljive bila je velika, naduvena lopta od konjskog beživotnog tijela. Kakva tuga u porodici Vešović, kakve suze njegove majke Darinke i njih petero braće i jedne sestrice.

Skoro da ih takva nesreća i žalost nije zadesila otkako su im u Ljuboviđa potoku ubili oca Velimira, koji se četrdeset i osme godine, sa cijelim bjelopoljskim komitetom informbirovaca, oteo i pobjegao u šumu.

Osim što je ta priča objavljena u Sarajevskim večernjim novinama, čitala ju je u noćnom programu i spikerica Radija BiH, Prvog programa – Aida Krehić. Njen glas je priču učinio ljepšom od one kakvu sam ja napisao i čitao.

Hvala Aidi. Hvala Marku što mi je priču ispričao i što se lijepo obradovao kada ju je vidio objavljenu.

To je bila priča o konju koji je bio u posjedu porodice Vešović u selu Pape, u Vranješkoj dolini, nedaleko od Bijelog Polja u Crnoj Gori. A moj rođak Smail čudio se što pišem o tom konju, kada je u našoj strani bjelopoljske opštine bilo da su se vješali i konji i ljudi, a bogme i pokoja nevjesta od neizdrživa zuluma.

Pa mi veli:
Sjećaš li se kada su u homaru Smrdan jedne noći vuci razdrli vašu kobilu Murgu, i da ste ujutru između kleka na brijegu pronašli samo gomilu oglodanih kostiju? A Murga, koliko se otimala, iskopala rupu kopitama, pa bi se tu toga ljeta, kada god napada kiša, nalila voda i pravio mali bunar, a mi udarali prutom po vodi i ponavljali: „Haj, Murga, haj…“

Sjećam se, velim mu. To nikada neću zaboraviti. To su bili prvi naleti vukova u naše krajeve od Drugog svjetskog rata. I u našem kraju Murga je bila prva žrtva i vučja večera.

Slava njenim kopitama!

Uradit ću sve da priču “Mrkalj” pronađem i možda dopišem još koji redak.

Paničan telefonski poziv. Moj sin, Kiko:

„Hej, možeš li razgovarati?“

To pitanje pokazalo se u našoj povijesti kao uvod u neku dramatičnu priču.

„Mogu“, kažem. „Šta je bilo?“

„Znaš onu hrpu knjiga pored kauča?“

„Znam. I sigurno nisi odlučio da ih čitaš. Jel’ požar ili poplava?“

„Pa… više ovo drugo. Prolio sam punu čašu vode po njima…“

„Dobro, šta je – tu je, take it easy. Koliko su nastradale?“

„Ha, čuj, dosta su nastradale… Koje su ti posebno važne, pa da prvo njih spašavam?“

„Koje su mi posebno važne? Nemam pojma, svaka je važna, a osim toga, znaš koliko knjiga imamo kod kuće i ne znam baš koja je knjiga na kojoj polici ili hrpi…“

„Ali reci brzo koja ti je najvažnija!“

„Evo, recimo, Antej Jelenić“, ispalio sam jer sam znao da je Antejeva knjiga bila na vrhu te građevine od knjiga.

„Okej“, rekao je Kiko, „ona je dobro prošla. Idem dalje rješavati problem, vidimo se sutra!“

Sutradan dolazim kući, Kiko spava, ali me na prozoru dnevne sobe dočekuje izložba vodonosnih knjiga, izloženih zraku i lijepo raspoređenih. Šteta je mnogo manja nego u Kikovom jučerašnjem zabrinutom izvještaju; samo je jedna papirnata žrtva bila nespasiva, i to jedna konfekcijska promotivna publikacija jednog njemačkog univerziteta, a voda mi je zapravo pomogla da je spremim u stari papir i uputim u reciklažu. Tri druge knjige stekle su, pak, zahvaljujući Kiku i vodi, osobitu vrijednost; zauvijek će me, dok ih budem listao i čitao, podsjećati na Kika, ovu dirljivu zgodu i knjiško-roditeljski akvarel. 

Možda one nisu slučajno postale izabranice vode?

– Nataša Mackuljak i Persson Perry Baumgartinger, knjižica o desetogodišnjici Wienwoche – Festival for Art and Activism (2021.) – izabrana valjda zato što sam je čitao s užitkom i nostalgijom kao da sam baš na svih devet Bečkih tjedana bio, a nisam bio ni na jednom.

– Karmina Šilec, Baba. Katalog (2021.), neobična, žanrovski i na druge načine neodrediva knjiga – izabrana možda zbog onog Karmininog zapisa koji govori o čitaocu i obraća mu se: „Istu šalicu nikada ne dajemo nekom drugom čitaocu da bi još jednom provjerio ono viđeno. Uzmite u obzir da većina stručnjaka za čitanje izvodi potpuni utisak, a ne samo osnovno čitanje iz šalice. Čitanje je i performans.“

– Mehmed Mahmutović, Nikakav plivač (2023.) – knjiga pjesama, izabrana vjerojatno zbog svih lijepih Mešinih stihova o Uni, rijeci, vodi, a i zbog njegovih pitanja: Pitam se da li se još neko na svijetu / oduševljava osvijetljenim stanicama? / Da li je uopće važno za život / svakodnevno se oduševljavati?

A knjiga Anteja Jelenića, Stalak za svijet (2020.)? Kad se Kiko probudio, pitam ga gdje je ta knjiga, nema je na prozoru. 

„Pa rekao si mi da ti je ona posebno važna, eno je na polici sa knjigama.“

I stvarno, evo je na polici sa knjigama, na istaknutom mjestu, kao čudesno spašeni kip Majke Božje, uz Celana, Jandla, Mayröcker, Kavanagha, Heaneyja, Šopa, Dragojevića i druge klasike. Klasična knjiga, sad u svakom smislu. Ovaj pjesnik zacijelo nije od onih koji ostaju mimo paralelnih svjetova / i svih kolektivnih rezonancija bliskosti / mimo svih logorskih vatri zapaljenih / na marginama društva / zauvijek samo ono što jesu / glupi pisci sa svojim idiotskim knjigama. – Dakle, nekršten je vodom, živa je vatra.

Kad toga ljeta nije definitivno i za vazda zamrzio sopstvenu majku, neće nikada. Njen glas, koji je redovno slijedio tačno pet minuta nakon ubitačne zvonjave sata, bio je užasan, bila je to krajnja i nemilosrdno posljednja opomena da se ustati mora, da više odlaganja nema. Pozivala ga je, već preko glave sita svega, onda kada za nikakvo još samo malo nije bilo ni mrvice prostora.

– I da ćeš mi sve te tvoje silne plate, sve do posljednje pare, spuštit u ruke, pa bi mnogo bilo – iznervirana ga je svakog jutra pratila na posao – moram se natezat s tobom, moram se svaki dan na sabah nadut dok se tvoje gospodstvo ne udostoji ustat. Neću te više dozivat, da si mi živ i zdrav, pa da se na mene istresaš, da ga nećeš tamo više nikad kročit.

Mrmljao je, psovao, zatvorenih očiju navlačio pantalone, tražio čarape, ispeglanu košulju, leptir mašnu… Radio je za vrijeme školskog raspusta u hotelu kao konobar-servir jer su svi radili, jer je to tako, valjda, moralo. Htio je da poslije ljeta ima svoje pare za odjeću, za gramofon, ploče, za ribarski pribor ili moped. Ovog je raspusta zarađivao matursku ekskurziju, što je slijedila već krajem septembra.

Samo da je imao vremena da se naspava.

Putem do hotela već bi se lijepo rasanio, rašćario, otvorile bi mu se nenaspavane oči. Tamo je, čim se stigne, slijedila velika jurnjava i bitka da se ugrabi spremiti reon, da se serviraju stolovi i spremno se dočekaju gosti ranoranioci, koji mu, inače, uopšte nisu bili jasni: na odmoru su, a ustaju u devet zora!? Da bi pili čaj, mlijeko ili kafu, ne popili ga – blagosiljao ih je.

Svi su mu gosti što doručkuju bili krajnje nepodnošljivi, dok su ručali bio je prema njima ravnodušan, a za vrijeme večere topio se od ljubaznosti i uslužnosti. I samo zbog te večernje maske uspio bi da ugrabi kakav bakšiš, da sačuva platu od troškaranja. A trošiti se moralo, jer se nigdje i ništa bez para nije moglo. Naročito se nisu mogli skupljati bodovi. Bodovi bez kojih si u društvu, a i pred samim sobom, bio bezvrijedan, pred kojima je padala sva vrijednost plate – bodovi što su ih namicali ljubavni uspjesi.

Po nepisanom pravilu Čehinja je donosila jedan bod na ljubavničkoj rejting listi, Njemica dva, za prevrnutu Beograđanku pisala su se tri boda, a mještanka je bila favorit sa četiri. No, niko se nije previše znojio da osvoji maksimum od četiri boda, jer bi mu za to vrijeme izmaklo više onih malih, ali češćih trofeja.

Sirote, obezvrijeđene Čehinje bile su divne cure, kulturne i vaspitane, fine i uljudne, ali ružno obučene, nisu izgledale moderno i imale su, po pravilu, velike i meke sise i još mekša srca – nisu znale reći ne!

Njemice su bile uglađene, njegovane, ne baš mnogo lijepe, a i nisu bile teške. Ni po naravi, ni po nećkanju. Pale bi često i rado i to zato što im se tako htjelo, a ne što bi ih ti, spretan i stručan, oborio.

Tri boda, vrijednu tricu, na konto uspjeha donosile su mlade stanovnice glavnog grada, Beograđanke. Te kultne djevojke iz metropole, zgodne, moderne frajerice, znale su biti i đavoli i dame i mangupi i drugari. Bodove su namicale lako i radosno kao i Njemice, ali su to mnogo žešće i spretnije radile.

On sve ove pojedinosti još nije uspio da provjeri i potvrdi na sopstvenom iskustvu, ali je na svakom koraku slušao stručne elaboracije na tu temu. Ovoga ljeta, a jul je već isticao, nije se mogao pohvaliti svojim saldom, posebno kada bi ga uporedio sa učinkom svojih hotelskih drugara. Imao je dva mršava priznata boda, a samo je on znao da su čak i ona naduvana i neostvarena.

Sa krupnom plavookom Hanom, Čehinjom dlakavih nogu, cijelu se noć borio u njenom krevetu i nije se izborio. Odbijajući njegove nestrpljive nasrtaje sve je vrijeme do iznemoglosti ponavljala da se ne može sjediniti sa nekim kome čak ni miris kože ne poznaje. ‘Pomiriši me onda i upoznaj’- htio je biti duhovit i kretao u nove nalete. Odoljela je i on se pred zoru pokupio iz njene sobe s bolom u duši zbog neuspjeha i bolom u donjem stomaku, iz istog razloga. Ali, vidio ga je noćni stražar kako izlazi iz njene sobe, namignuo mu saučesnički i sjutradan mu posvjedočio i ovjerio bod.

Drugi je poen stvarno odradio, ali traljavo. Nakon dužeg gušanja, lickanja i mackanja, uspio je da dođe do protivničkog gola, kada se gola Pražanka prepustila njemu i sudbini. Za sudbinu ne zna, ali je on nije mnogo namučio, počevši se grčiti čim se njene tople utrobe dotakao. Skočila je kao oparena stresajući ga sa sebe, bojeći se da sobom odavde ne ponese besplatnu, a najskuplju morsku uspomenu.

Drugari su se hvalili, svakodnevno sebi dopisivali poene, imali liste duže čak i od jezika, pričali naglas, svima, sve pojedinosti. Posebno su bili orni za priču kada je u društvu bila i Suzi, prelijepa i prezgodna mještanka, koja je radila na recepciji. Bila je u dugoj vezi, bila je vjerena i uskoro je trebalo da se uda i niko nije pomišljao da gubi vrijeme baveći se njome. Ali, pričati pred Suzi svoje golicave priče, pred njom što ih je tako spretno i đavolasto primala i komentarisala, bio je pravi užitak.

On se nije hvalio, nije imao čime i to mu je naročito teško padalo kada bi ga đavolica sa recepcije usput priupitala o stanju ‘stvari’. I baš kad se nervozno domišljao kako da je što bolje slaže, da joj odlazeći sa doručka ispriča tobožnju ‚sinošnju priču’, obavijestila ga je da su upravo pristigli gosti iz Novog Sada i da treba da ih posluži, da nema odlaska na pauzu. Opsovao je sve po spisku i nevoljno se vratio, pospremio nekoliko stolova i poslužio desetak doručaka novim turistima. Bili su to, većinom, srednjovječni Novosađani, fini, dragi i srdačni ljudi, bolji od svih ostalih gostiju, ali od njih nije bilo neke vajde, nisu imali da dijele bakšiš.

Nju nije ni primjetio. Da ima neko mlađi od četrdeset, vidio je tek za večerom. Bila je tu njegovih godina, možda je imala tek koju više. Došla je sa majkom i nije podizala pogled – gledala je samo u sto, u svoj tanjir, zbog čega je jedino i zapazio, nju kratke smeđe kose, blijedog lica, obučenu u široku majicu i još širu suknju. Nije progovarala, sa majkom je šaputala, nije se smijala i bezvoljno je hodala. Tek poslije tri ili četiri dana prvi put joj je vidio oči i zaključio da su predivne. Pogledala ga je i krajem usne se blago nasmiješila kada ga je zamolila da za njenu majku upakuje doručak, jer je ona od ranog jutra na plaži, ukopana u pijesak.

Sljedećeg je jutra opet došla sama i on je bez razmišljanja, kao po nekom obaveznom protokolu, pitao da li je voljna da sa njim uveče negdje izađe, da prošetaju, da idu u disko… Pogledala ga je iznenađeno i klimnula glavom, pa potvrdila da hoće, zašto ne… i tiho dodala, onako, prijateljski, drugarski’…

Koji će mu klinac ‚prijateljski i drugarski’ – cijeli je dan razbijao glavu – imao je on prijatelja i drugara koliko je god htio – njemu je trebao jedan žestoki ženski neprijatelj da se krvnički dohvate… Poslije večere sišao je na terasu, pogledao okolo, nije je vidio i vrlo je rado prihvatio poziv na piće od svojih gostiju, holandskog bračnog para, koje je životno zanimalo što će biti s ovom zemljom nakon druga Tita. Tu su bili na njegovom terenu, tu je bio kao riba u vodi i ležerno im je, traljavim njemačkim jezikom, saopštio ‘da smo svi mi Tito’ i da je ‚bratstvo i jedinstvo tako jako usađeno i učvršćeno od Triglava do Đevđelije da ga niko raskinuti neće’. Holanđanin od dva metra tužno ga je i sažaljivo slušao i gledao kao bolesnika, isto kao što je on njega prethodnog dana gledao na pijaci s pravim samarom preko leđa. Skinuo ga je seljanki s magarca i debelo ga platio da mu krasi restoran u Lajdenu.

Novosađanka, Marija se zvala, nije sjutradan došla na doračak, a za vrijeme ručka njena majka ga je gnijevno pitala zašto se tako ponaša i zašto su svi dečaci tako bezdušni’, tako je kazala, kako je mogao Mariju, bez bilo kakvog razloga, da onako uvrijedi?

Nije mu bilo jasno o čemu govori, o čemu se radi, kako je uvrijedio, a ona mu, mirnijim glasom, kazala kako ga je njena kćerka čekala, kako su se i dogovorili, a on je, mangup, sjeo, pio i razgovarao sa nekim ljudima. Mladi se konobar kleo i preklinjao da je nije vidio, da je mislio da neće da izađe, a sjetio se da je na kraju terase vidio jednu djevojku u dugačkoj i širokoj crvenoj majici, ali nije pomislio…

Majka mu je u par riječi ispričala da se Marijin dugogodišnji momak ovoga proljeća, bez znanog razloga i bez bilo kakve najave, ubio i da je ona još uvijek u šoku. Zbog toga je i došla sa majkom na more – nije to činila od osnovne – zbog toga je i onako nevesela, ćutljiva, ćudljiva… Konobar je zapanjen slušao, skupilo mu se u grlu, stislo ga, bilo mu je žao, kajao se i stidio sebe, grizlo ga je taman kao da joj je on ubio momka.

– Recite Mariji da mi je jako žao, da mi oprosti i da je molim da dođe večeras na terasu, ja ću je čekati – svečano je i patetično, a od sveg srca, odrecitovao.

Bila je tu tačno u devet u svojoj velikoj majici i japankama. Prišao je lagano i naizgled ležerno, krenuo da se izvinjava, a ona ga je samo uzela za ruku, kažiprst lijeve stavila mu je na usta i rekla da ćuti. Rekla je, zatim, da je njoj sve svejedno i da idu gdje god on misli da je dobro. Krenuli su Borovom šumom, lagano šetali i progovorili tek po neku riječ, a zatim sišli na Žensku plažu, otvorenu ljetnju diskoteku. Ona je samo posmatrala oko sebe, njemu bi se povremeno nasmiješila i ispijala je svoj sok od jabuke. Nije htjela ništa drugo, a on je uzeo džin tonik, iako mu se nije sviđao džin, a još manje tonik. Ali, znao je da tako treba, svi su tako radili: pila se koka kola s rumom, votka s đusom, a tonik – zna se… Čekao je lagane pjesme, pjesme za ples, kada se s partnerkom moraš naći u bliskom kontaktu. Pa se malo dotakne rame, opiše se rukom struk i provjeri se čvrstoća grudi. Znao je napamet kako ide lagani, plesni blok, red pjesama za stiskavac. Taman kada je njegov omiljeni Žo Dasin pjevao o njoj ‘koja ne postoji’, baš kad se spremao da je pozove da plešu, čuvar reda u diskoteci je s kraja terase doviknuo dječaku za muzičkim pultom da pusti ‘Paloma blanka’… ‘Pa to će biti treći put večeras,’ bunio se disk džokej, a čuvar je reda, jedini što je tu pravio nered, rekao da će se to svirati i trideset i tri puta, ako on tako hoće…

Nakon sedme ‘Palome’ otpratio je Mariju do hotela i zaželio joj laku noć.

I sljedeće su večeri bili na istom mjestu, samo što s te noći redaru nije bilo do pjesma o bijeloj golubici, pa su mogli i oni da slušaju muziku i da igraju. Mogli su, ali nisu – njoj se nije plesalo, a on nije navaljivao. Rekao joj je, prateći je, da sjutra veče, vjerovatno, neće moći da izađe jer mora da negdje ide, ima neke obaveze, shvata li, pitao je… Shvatala je, naravno, poželjela mu lijep san i zahvalila se na druženju.

Suzi ga je ujutro pitala ima li već ili će brzo bit tih bodova, cijela tri, jer je Novi Sad bio u istoj kategoriji sa Beogradom. Vidjela je ona njega sinoć s onom zgodnom, namrštenom… Odmahnuo je rukom i žaleći sebe pojadao joj se da je džabe izgubio nekoliko dana, a avgust već grabi. Suzi se kikotala – uživala je i slušajući o uspjesima, a još više o promašajima.

A bila je dobra, bila je bomba mala, najzgodnije biće u hotelu. On je zatekao jedne večeri u prostoriji gdje se personal presvlačio, samo u gaćicama. Ušla je na brzinu, negdje joj se žurilo, nije ni vrata zatvorila. Uletio je za njom, stao zbunjen i iznenađen, koraknuo nazad izvinjavajući se, a Suzi je zalupila vrata, samo što mu nije razbila nos.

– Nisam ja kriv, zatvaraj vrata za sobom… ili bolje nemoj, ima se što vidjeti … one ti gaćice bijahu roze, a? – začikavao je zatim, a ona se durila i mrškala ga.

Mariju je viđao svakog dana u hotelu, izmjenili bi po par riječi, a sreo je i na plaži dok se spremao da pričvrsti pentu na krmu barke. Prišla je, ostavivši majku u pješčanom grobu i započela razgovor. On je, više reda radi, pitao da li bi se provozala sa njim, ima cijelo popodne slobodno. Javila se majci, kratko su razgovarale i on je vidio kako trpa stvari u torbu i nasmijana prilazi. Veselo je uskočila u barku i odmah se pružila preko prove, mlateći rukama po površini vode. Držao je pentu i gledao u nju, prvi put vidjevši njeno tijelo u kupaćem kostimu. Izgledala je savršeno i on pomisli kako ona mnogo griješi što takvu ljepotu pokriva svim onim širokim majicama.

Usidrili su se u pustoj uvali i ona je izašla na stijenu da se sunča, a on se još kratko vrijeme zadržao u barci da je usidri i priveže kako treba. Kad se okrenuo i pogledao ka obali vidio je da ona potpuno gola sjedi na peškiru i maže tijelo kremom. S blagom nelagodom joj je prišao, a ona mu je dodala kremu i rekla, najnormalnijim glasom na svijetu, da joj namaže leđa. Prionuo je na posao, svojski, mazao je i mazio, po sto puta razmazivao i utrljavao, a ona se potpuno opustila, predala i umirila, da je učas pomislio da je zaspala. Dugo je trajalo to mazanje i premazivanje i kada su njegove ruke počele da šetaju sve šire i duže, kada su te šetnje postale sve smjelije, ona se trgla i iz grla joj se otelo: ejjj… Zastao je, završio, odložio kremu i trudio se da misli skrene što dalje od tog predivnog tijela, koje je blistalo i topilo se na suncu. Bio je do krajnosti napet i trudio se da to skrije, da ona ne vidi, da misli da je njemu golotinja normalna, da mu je tako svaki dan. Smijala se kada je zabrinuto govorio da može po dupetu i sisama da dobije opekotine, jer su joj ti djelovi tijela mnogo bijeli, pa bi najbolje bilo da ih on štiti rukama.

Ona se gola ponašala prirodno, kao da je do grla zakopčana, a on isto kao da mu je jezik u grlu zakopčan – sve mu se svezalo. Bila mu je bliska, nikad bliža, razgovarala je, šalila se, a opet je, na svoj način, s jednim običnim, otegnutim ‘ej’ postavila ogroman zid među njima, koji on više nije ni pokušavao da pređe.

Tako je proteklo popodne, kupali su se i sunčali. Navukla je kupaći na tijelo i krenuli su nazad, niz maestral. Kada su već bili nadomak gradske plaže i sidrišta, ona ga je molila da joj pokaže kako se upravlja barkom, kako se drži penta. Prišla je i sjela do njega, a on joj je namještao ruku na upravljač motora i kazivao što da radi. Bila se potpuno naslonila na njegovo rame, a sisa joj je ležala na njegovim grudima. On se opet uzbudio i to nije mogao skriti. Pogledala je u njegove gaće, pa podigla glavu, gledala ga nekoliko trenutaka ravno u oči i prislonila svoje usne na njegove. Dok se on iznenađen i zbunjen gušio, Marija je uvukla ruku u njegove gaće, lako i prirodno kao u svoju torbu, obujmila ga nježno rukom, ustala, pomakla svoje gaćice u stranu i polako sjela na njega. Poslije nekoliko laganih pokreta, snažno ga je zajahala i stala se svom snagom nabijati na njega, sve se vrijeme držeći za ručicu pente i stišćući gas. Barka se punom brzinom okretala ukrug, brujao je motor probušenog auspuha, a njih su se dvoje gurali i trgali, davili se i gušili…

Poljubila ga je u obraz kada se iskrcavala s barke. Izašla je na rivu i lagano, u svojoj širokoj majici, otišla put hotela…

Te je večeri kod svlačionice sreo Suzi i prstima joj pokazao trojku, smijuljeći se kurvanjski.

– Što si to tri puta, ludače, osušiće ti se kičma, izrašće ti dlake na dlanovima – bezobrazno se smijala.

– Danas sam zaradio tri boda, pa pričaj ti što hoćeš – samouvjereno joj je, sladeći se, uzvratio – u stvari, ako se ja uopšte bodujem, ona je zaradila poene, pa mi ih dala. Opalila je ona mene, a ja nisam imao srca da joj ne dam.

– Bez majke, pričaj mi, sve mi pričaj – palila se Suzi, lutka hotelska, vjerena, još koji dan pa udata.

I on joj je pričao i pričao, i širio, i dodavao, solio, dosoljavao. Trajala je priča i duže nego što je Marija vozila njega i barku. Uvećavao je doživljaj, a uvećavalo mu se opet i u međunožju, a Suzi je bila rumena, slušala je ne dišući… Kada joj je – ni sam ne znajući što priča – rekao da može slobodno ako hoće, evo sad, da opipa ono na što je Marija danas sjedila, tiho je izustila da je on stoka jedna bezobrazna i da je ostavi na miru i odakle mu sloboda da joj priča svoje pokvarene izmišljotine i mrš mu je rekla i otrčala niz hodnik.

Dok je bio na ekskurziji, Suzi se udala. Bila je to velika svadba i čuo je da je nevjesta bila prava kraljica.

U novembru mu je stigla razglednica iz Londona. Marija je pisala da se u kišnoj i maglovitoj Britaniji često sjeti njegove sunčane obale. A njega? – mislio je, e, ne sjeća ga se, baš je briga. A on se, jadan, kako prolazi vrijeme i kako dolaze sve posniji i samotniji zimski dani, sve češće i sve bolnije sjeća plovidbe barkom, punim gasom ukrug.

Dođite po mene,
Cigani,
S proljećem –
Kupit ću magarca.

Imam kišobran bačen,
Lonac i kašiku,
A čekić ukrašću.

Da uz rijeke
Čerge pobadamo,
Iz šaka,
S potoka, vodu pijemo
Jedemo mrcine kravlje.

Kad budemo krpili lonce
Tuđe šišali ovce
Sve ću ko i vi raditi
Mene se nećete sramiti.

Dođite po mene,
Cigani,
Da putevima hodimo.
Braća smo,
Niko nam ništa ne može.
Rage i putevi su ciganski.

Pretvaram se. Zabilješke pod ruskom okupacijom Volodimira Vakulenka i Pogled na žene, pogled na rat.
Jedan dnevnik o ratu i pravednosti Viktorije Ameline

Uvod u književnu večer posvećenu neprekinutome ratu u Ukrajini. 24. veljače 2026. u kazalištu Münster

ALARM

Zračni alarm u cijeloj zemlji
Kao da ih se sve istovremeno izvodi
Na strijeljanje
A cilja se ipak tek na jednoga
Najčešće na onoga na rubu

Danas to nisi ti, svršetku uzbune!^[1]

Tu je pjesmu Viktorija Amelina napisala 5. travnja 2022. Ovdje smo je, na ovome mjestu, čuli već jednom, prije dvije godine, na početku večeri održanoj povodom druge godišnjice početka totalnog agresorskog rata Rusije protiv Ukrajine. Pripremajući se za ovu večer više sam se puta pitala: Koliko često još? Koliko se često još moramo ponoviti? Koliko često moramo opominjati suočeni s ovim ratom koji Rusija sada već četiri godine vodi pred cijelom svjetskom javnošću, a kojemu je prethodilo osam dodatnih godina u kojima je Rusija vodila tek površinski prikriven rat u Istočnoj Ukrajini? Na njega opominje slika u pozadini plakata za današnju priredbu kao i ona s prošlogodišnjeg plakata: to je fotografija scene iz adaptacije romana Internat Serhija Žadana uprizorena u kazalištu Münster. Lutanje figura u sivoj – zapravo stravičnoj – zoni između frontova, njihova isporučenost nasilju i stravičnosti rata, kojega se ne da izravno predočiti, u inscenaciji je na binu dovedena u formi kazališta sjenki.

Danas slušamo izvatke iz tekstova koji izravno dokumentiraju rat što se već četiri godine širi po cijeloj Ukrajini, zločinački rat kojega prate bezbrojni zločini. Tome što oboje potpisnika tih tekstova, Volodimir Vakulenko i Viktorija Amelina, u njima više ne nastupaju kao spisatelji, spisateljice, kao umjetnici, umjetnice riječi, već kao dokumentarist i dokumentaristica, tome je, velim, kriv rat. No, još jedna potencija: on i ona su platili svojim životom rusku agresiju i tako postali njezine žrtve. A oni tekstovi, iz kojih će se danas čitati, ostali su fragmenti.

No njihovi tekstovi i njihova smrt nisu povezani samo tim paralelama. Volodimir Vakulenko je po rođenju sina postao autor omiljen zbog svojih dječjih knjiga. Nakon što je u hladnu zimu 2013/2014 na Majdanu nezaležnosti sudjelovao u ukrajinskoj Revoluciji časti, tako nazvanim protestima koji su doveli do pada Viktora Janukoviča, vratio se u svoju istočnoukrajinsku domovinu, uvjeren u demokratsku Ukrajinu, obvezanu vrijednostima slobode i pravne države. U tome je smislu ostao uvjereni Ukrajinac i onda kada su njegovo selo Kapitolivku kod Izjuma u rano proljeće 2022. zauzele ruske trupe. Odbio je nositi bijelu traku kako su zahtijevali okupatori, odbio je govoriti ruski. Kako su pod ruskom vatrom već početkom ožujka u selu prekinuti dovod struje i plina, a uskoro potom se i preventivno napunjeni powerbanks ispraznili, Vakulenko je svoja zapažanja zapisivao na stranicama jedne bilježnice. Činio je to pri punoj svijesti da će „ovaj rukopis pasti u ruke FSB-u koji će slijediti rašističkim Z-divizijama“, ali i u jednako čvrstome uvjerenju „da će, u slučaju trajne okupacije moći isporučiti internacionalnim organizacijama koje će, onda, prema pravilima internacionalne zajednice, biti na licu mjesta.“^[2]

Vakulenka su – upravo kao Ukrajinca – uhapsili ruski okupatori, a izdao ga je, kao što je njegov otac izvijestio novinarki Katarini Lihohljad, koja je istraživala o njegovome slučaju i o ratnim zločinima u Izjumu, jedan susjed „za konzervu mesa i za cigarete.“^[3] Posljednji je nadnevak od 21. ožujka 2022. Sljedećeg dana okupatori su odveli njega i njegovog autističnog sina, ali su ih još jednom oslobodili. Volodimir Vakulenko je slutio da time opasnost nije prošla i zakopao je svoj dnevnik pod jednom trešnjom u vrtu. Ocu je rekao: „Predaj ga našima kada dođu.“^[4] 24. je ožujka, kao što se moglo i pretpostaviti, iznova odveden. Kasnije, nakon oslobođenja regije Izjum, moglo se rekonstruirati da je strijeljan, njegov je leš, nemarno bačen na rubu ceste, pronađen, a dobrovoljci su ga zakopali u jednoj od masovnih grobnica kod Izjuma. Nakraju je 6. prosinca 2022. prenesen u Harkiv, na dan Ukrajinskih oružanih snaga u koje je tako čvrsto vjerovao. „Ja virju v peremohu“ – „Vjerujem u pobjedu“, to su istaknute riječi koje su odmah upale u oči Viktoriji Amelinoj kada je konačno prošla dnevnik ispod trešnje.

Viktorija Amelina je prije 24. veljače 2022. bila romansijerka i autorica dječjih knjiga. Dim dlja Doma (Dom za Doma) iz 2017. u međuvremenu je preveden na njemački. U tekstu u kojemu se sjeća Ameline Katja Petrovskaja piše: „Rođena je u Lembergu, njezina obitelj potječe s istoka zemlje i uvijek je tražila putove razumijevanja. Tako je u njezinome Domu za Doma tragičnu povijest zemlje mora ispisati jedan pas, budući da ljudi šute.“^[5]

Nakon 24. veljače Amelina je kao književnica napisala tek nekoliko pjesama, jednu smo čuli na početku. Težište je aktivnosti potom stavila na angažman u civilnom društvu kojim se i ranije bavila: 2021. je u gradiću Nju-Jork koji se već tada nalazio u blizini fronta osnovala književni festival i odlazila tamo, kako u nekrologu piše Claudia Dathe „s autorima, pripadnicima lokalnog civilnog društva i posjetiteljicama, u potrazi za tragovima, pod naslovom ‘Prava imena, prave povijesti’. Festival je ljudima u blizini fronta trebao omogućiti sudjelovanje u kulturnim zbivanjima, ali istovremeno i konfrontirati druge dijelove Ukrajine, u kojima je dominirao narativ o istoku zemlje kao regiji napučenoj suputnicima i primateljima naredbi, sa slikom jednog aktivnog civilnog društva.“^[6] I tu se, dakle, nalazi potraga za putovima razumijevanja i, kako Claudia Dathe ističe u vezi s Amelininim književnim i civilno-društvenim nakanama, „predočavanje i percipiranje Ukrajine u njezinoj povijesti i sadašnjosti kao višeslojne, heterogene i kontroverzne zemlje. Skretala je pogled na ljude s fragmentiranim biografijama koji su bili obilježeni totalitarizmom i nasiljem ali i težnjom za slobodom i htjela im je pružiti pravednost.“^[7]

Potraga za pravednošću ključna je riječ i pogonska snaga knjige Viktorije Ameline iz koje će se danas čitati i koja je, kao i Vakulenkove zabilješke, morala ostati fragment. Jer je (uz dvanaest drugih civila) Viktorija Amelina 1. srpnja podlegla povredama koje su joj nanijete prilikom ruskog raketnog napada na jednu piceriju u Kramatorsku 27. lipnja 2023. Na taj bi dan bio pedeset i prvi rođendan Volodimira Vakulenka. No to nije jedina veza njezine smrti s njegovom. S kolumbijskim kolegama spisateljima još je jednom putovala u Kapitolivku da bi im pokazala mjesto na kojemu je iskopala Vakulenkov dnevnik. Nakon toga su jeli u toj popularnoj piceriji iza linije fronta. Kada je Ursula von der Leyen jednom od njih, Héctoru Abadu Faciolinceu, koji od tada kampanjom “Aguanta, Ucrania” – “Resist, Ukraine” nastavlja naslijeđe Ameline u Latinskoj Americi, rujna 2023. primila kao počasnog gosta u Europskom Parlamentu,^[8] na licu mu je još uvijek stajalo upisano pitanje: Zašto ona a ne ja?

Viktorija Amelina je – poput brojnih umjetnika i intelektualaca – na početku sveobuhvatnog agresorskog rata isprva pružala humanitarnu pomoć: stavila je unutarnjim izbjeglicama na raspolaganje svoj stan u Lvivu, sama se povukla u oskudno namješten jednosoban stan u kojemu je noći za zračne uzbune, slijedeći pravilo „dvaju zidova“, provodila u plakaru u hodniku, pakovala je pakete za pomoć… Vođena razmišljanjima o pravednosti, to joj više nije bilo dovoljno i priključila se NGO Truth Hounds, pohađala je kursove kako bi mogla pomoći u dokumentiranju beskrajnoga broja ruskih ratnih zločina.

Kao netko rođen u Lvivu bila je itekako svjesna tradicije u kojoj se zbog te činjenice nalazi: pojmove i koncepte genocida i zločina protiv čovječnosti nakon Drugoga svjetskog rata skovali su pravnici Hersch Lauterpacht i Raphael Lemkin koji su studirali upravo u Lembergu/Lwówu/L’vivu. Viktorija Amelina je u listopadu 2022. vodila na Book Forum Lwiw razgovor sa stručnjakom za međunarodno pravo Philippom Sandsom koji je njihovu povijest izučavao u knjizi East West Street (2016)^[9] i zapis razgovora dodala prvoj verziji svoga rukopisa. Osobito ju je zanimala njegova ideja da se sam agresorski rat uvede kao krivično djelo u međunarodno pravo, kako bi se pred odgovornost doveli ne samo oni kojima se mogu dokazati konkretni zločini protiv čovječnosti, već i oni koji se nalaze na najvišoj razini zapovjednoga lanca.

Kao popratnu radnju uz djelatnost istražiteljice ratnih zločina, Amelina je počela raditi na projektu knjige: Looking at Women Looking at War: A War and Justice Diary, u kojemu je portretirala novinarke, odvjetnice i aktivistice koje je sretala tokom svog rada. Otprilike 60% rukopisa je bilo završeno, a posthumno su ga priredili i preradili njezin muž i prijatelji, pri čemu su fragmentarnost ostavili vidljivom. Amelina ga je, kao dokument usmjeren prema svjetskoj javnosti, sačinila na engleskom. Objavljen je u SAD-u i u Engleskoj i istovremeno 2025. u Francuskoj, Italiji, Švedskoj i Njemačkoj.^[10] Kao što je Vakulenko htio sačuvati svoj rukopis, tako je i Amelinoj bilo važno očuvanje njezinih zabilježaka. Nakon što je pronašla Vakulenkov dnevnik, smirila se tek onoga trenutka kada ga je fotografirala i slike poslala dvama osobama od povjerenja, direktorici književnog muzeja u Harkivu Tetjani Pilipčuk, i voditeljici ukrajinskog PEN-a Tetjani Teren. Kada je u lipnju 2023. u svrhu dokumentiranja otputovala u Herson, poslala je svoj vlastiti rukopis s puta jednoj prijateljici s riječima: „Neizvjesno je koja će me raketa pogoditi u Hersonu, dakle ovaj dokument može u svakom slučaju ostati kod tebe.“^[11]

Uz volju da se svjedoči i time pobrine za pravednost, postoji i drugi lajtmotiv koji se provlači kroz knjigu i koji je bio određujući za urgentnost kojom je tražila Vakulenkov rukopis: svijest da otporom protiv rata koji je usmjeren na uništenje svega ukrajinskog stoji u dugoj tradiciji. Amelina promatra pokušaj Rusije da Ukrajinu izbriše kao državu ali i kao kulturnu i civilizacijsku naciju od samoga početka u svjetlu tzv. „strijeljane renesanse“. Tako se obilježava onaj kratki period nakon revolucije, u dvadesetim godinama prošlog stoljeća, kada je u cijelom Sovjetskom Savezu provođena politika tzv. „ukorijenjavanja“ (korenizacija) kojom se različite narode bivše carevine trebalo, poticanjem izgradnje nacija, pridobiti za novu sovjetsku državu. Tada je i ukrajinska kultura doživjela procvat. Oznaka „strijeljana renesansa“ projicirana na prošlost, anticipira i kraj toga perioda. Nakon kratkog vremena, s učvršćivanjem Staljinove vlasti, slijedila je rigidna politika rusificiranja, slijedila su hapšenja i strijeljanja velikoga dijela ukrajinske elite i slijedio je Holodomor, umjetno prouzročena glad čijom su žrtvom postali milijuni Ukrajinki i Ukrajinaca. Već u bijesnome članku iz ožujka 2022. u kojemu se javlja u vezi s diskusijom angažirano vođenom na Zapadu u vezi s pitanjem smiju li se prekinuti kulturalne veze s Rusjiom, Viktorija je Amelina debatama o „Cancel Culture“ suprotstavila sjećanje na „Executed Culture“:

Jeste li ikad pročitali knjigu Šumska šljuka ukrajinskog spisatelja Mikole Hvilovija? Nisam ni ja.  […] Drugi su dio rukopisa uništili Rusi, a svi primjerci ukrajinskoga časopisa u kojima se nalazio su zaplijenjeni. Nikada nije pronađen niti jedan jedini primjerak.

Časopis je zaplijenjen 1933., iste godine u kojoj je Hvilovij umro u Harkivu. U to su vrijeme sve živežne namirnice Ukrajinaca u okolici grada konfiscirane. Milijuni su umrli u Holodomoru koji je danas priznat kao genocid. „Manji“ zločin zapljene časopisa i uništenje još jednog djela ukrajinske književnosti ostao je nezapažen godinama nakon toga. Oni koji su o tome nešto znali bili su pogubljeni.^[12]

Svijest o toj prošlosti na izvjestan način proganja Amelinu kada se grozničavo upušta u potragu za Vakulenkovim rukopisom:

Jedan gubitak tih rukopisnih bilježaka o kojima prije nekoliko sati nisam ništa znala, i koje su se izmakle Volodimirovom ocu, ničim se drugim, tako nam se oboma sada čini, ne bi mogao nadoknaditi. Za Volodimirova oca ne – jer tada ne bi mogao ispuniti posljednju volju svojega sina. Za mene ne – jer bi tada postalo izvjesno ono čega se najviše bojim: nalazim se usred jedne nove „strijeljane renesanse“. U jednom vremenu u kojemu se, kao u tridesetim godinama dvadesetog stoljeća, ukrajinski umjetnici pogubljuju, njihovi tekstovi nestaju, a uspomena se na njih briše. Čini mi se kao da epohe utječu jedna u drugu, kao da čekaju, zadržavajući dah, na jedno rješenje – a ja u slobodinskoj crnoj zemlji tragam ne samo za bilješkama jednoga od nas, već i za cjelokupnim uništenim ukrajinskim tekstovima: drugome dijelu Šumske šljuke Mikole Hvilovija, Kuliševim kazališnim komadima, posljednjim Stusovim pjesmama, dnevnicima iz vremena Holodomora i starim tiskovinama izgorjelim u požaru kijivske biblioteke 1964. Svi naši gubici – od rukopisa do Vakulenkova dnevnika – su poput jednog jedinog, dugog teksta koji nikada neće biti čitan. Što je stajalo u tome dnevniku? Što u svim tim tekstovima?^[13]

Viktorija Amelina rekla je o Vakulenku: Bio je ubijen zato što je bio Ukrajinac, zato što se odlučio za izbor da bude Ukrajinac.^[14] To „biti Ukrajinac“ inače nije shvatila u etno-nacionalnom smislu, već u smislu državljanstva i u civilno-građanskom smislu. I više nego jasno to postaje na jednom mjestu njezinih zabilježaka u kojem izvješćuje o zamjenici pročelnice jednog pogrebnog poduzeća u Izjumu:

Ona imenuje sve kontrolne točke Rusa u Izjumu: škole, dječje vrtiće i gradsku upravu.

„Ja sam Ruskinja“, kaže, kao da nas želi provocirati.

„Ne, zvučiš kao netko tko se odlučio da bude Ukrajinka. Mi smo politička nacija, to je dakle tvoja odluka.“^[15]

O Volodimiru Vakulenku, uvjerenom Ukrajincu, pisala je u svome Uvodu njegovim bilješkama, obraćajući se njegovom čitatelju:

Volodimir Vakulenko pisao je dnevnik jer se nadao da ćete ga Vi čitati. Kada dakle danas držite ovu knjigu u rukama, tada je spisatelj Volodimir Vakulenko pobijedio.^[16]

Kao što odgovara njezinome uvjerenju „ako jedan spisatelj može biti čitan, tada je živ“,^[17] neka oboje, Volodimir Vakulenko i Viktorija Amelina, večeras i ovdje žive s nama. I s njima ukrajinska kultura. Slava Ukraini!

[1] Victoria Amelina: „Тривога / Alarm“. S ukrajinskog prevela Chrystyna Nazarkewytsch. U: Claudia Dathe / Tania Rodionova / Asmus Trautsch (Prir.):  Den Krieg übersetzen. Berlin: edition.fotoTAPETA 2024, S. 8f.

[2] Volodymyr Vakulenko-K.: Ich verwandle mich. Aufzeichnungen unter russischer Besatzung. Ausgewählte Gedichte. S ukrajinskog prevela Beatrix Kersten. Weimar: Mauke 2025, S. 19.

[3] Isto, S. 87.

[4] Isto, S. 77.

[5] Katja Petrowskaja: „Victoria. 16.07.2023“. U: Als wäre es vorbei. Texte aus dem Krieg. Berlin: Suhrkamp 2025, S. 116.

[6] Claudia Dathe: „Die Spurensucherin“. U: Republik, 08.07.2023. URL: www.republik.ch/2023/07/08/die-spurensucherin [25.02.2026].

[7] Isto.

[8] V.: “The European story of Victoria Amelina! Aguanta, Ucrania, Slava Ukraini”. URL:  https://www.youtube.com/watch?v=AU1bwu1CRIM [25.02.2026].

[9] Njemački: Philippe Sands: Rückkehr nach Lemberg. Über die Ursprünge von Genozid und Verbrechen gegen die Menschlichkeit. Frankfurt/Main: S. Fischer 2019.

[10] Victoria Amelina: Blick auf Frauen den Krieg im Blick. Ein Tagebuch von Krieg und Gerechtigkeit. S predgovorom Margaret Atwood. S engleskog preveli Steffen Beilich i Andreas Rostek. Berlin: edition.fotoTAPETA 2025.

[11] Tetjana Teren, Jaryna Hruscha, Sascha Dowshyk, Alex Amelin: „Nachwort: Leere Seiten“. U: Isto, S. 289-298, ovdje S. 293.

[12] Victoria Amelina: „Cancel Culture gegen Execute Culture“ – 31. März 2022. U: Aleksandra Konarzewska / Schamma Schahadat / Nina Weller (prir.): „Alles ist teurer als ukrainisches Leben“. Texte über Westsplaining und den Krieg. Berlin: edition.fotoTAPETA 2023, S. 46-49, ovdje S. 49.

[13] Victoria Amelina: „Geschichte eines Sieges“. U: V. Vakulenko: Ich verwandle mich…, S. 7-23, Ovdje S. 10.

[14] V.: “Solidarity Across Continents: The Aguanta Ucrania Campaign’s Call for Support”. URL: https://www.youtube.com/watch?v=uLySA9uwnwU [25.02.2026].

[15] Victoria Amelina: Blick auf Frauen den Krieg im Blick…, S. 196.

[16] Victoria Amelina: „Geschichte eines Sieges“…, S. 23.

[17] Isto, S. 14.

(odlomci iz romana u rukopisu)

Sad je sam, skinut dogola. Samo na glavi ima kapu u obliku gramofonske ploče. Dok se ona po svojoj horizontali na tjemenu vrti, pred njim se naizmjenično otvaraju rafovi sa nosačima zvučnih zapisa. Dok to rade, najviše sviraju, pjevaju, recituju. Ponekad se začuje uzdah, grlen smijeh, jauk. Iz ladičnih pregrada, kao mali ljudi iz radija, iskaču sjenke patuljastih muškaraca i žena. Podvriskuju i skakutajući pale-gase stropne reflektorske sijalice. Neke melodije prepoznaje. I sam pjeva, ali ne čuje svoj glas. Dok to radi, primjećuje kako mu se miču rebra kao tipke na klavirnoj harmonici. Grudni koš postaje član velikog orkestra radijske fonoteke. Na zidu prvih rafova vidi izduženu sjenku žene patuljasta uzrasta. Diriguje. Shvata da je dirigentici podijum gramofonska ploča na njegovoj glavi. Podiže ruke uvis, da je, kao pticu, svojim šakama uhvati.

Prvo tiho, a onda sve glasnije čuje se fraza poznate meksičke kompozicije Mama Juanita iz filma Jedan dan života. Svojim ponavljajućim tonom potiskuje sve druge zvukove. Razaznaje i riječi pjesme “(…) Već sviće, dolazi svjetlost dana / Ustani, mama Huanita, vidi već je svanulo…”

Kerber, revnosni bivši organizator snimanja i domaćin RTV Muzičkog studija, brzo se pridigao i sjeo na ležaj. Svjetlucajući staklenom pločicom, muzičkom frazom oglašavala se budilica ručnog sata na njegovoj ruci – poklonu meksičkog novinara. Pritisnuvši malu tipku na obodu sata, zaustavio je vještačku svjetlost, muziku i mehanički glas budilice i, prije nego će krenuti sa jutarnjom higijenom, poluglasno izustio “Daj Bože, pa ovaj san izađe na dobro.”

Vodom iz ćuturice, koju je donio u ruksaku, umio se: iz usta, u nedostatku kaladonta, isplakao je raskvašen grumenčić sode bikarbone i, uprkos hladnoći, prsnuo je vodom po šakama i onda se njima osvježio ispod pazuha. Uz nešto dužu sijedu kosu uredno je šišao na kratko i svoju bijelu bradu, zvanu sunet-brada, što mu je pristajala uz nadimak Evlija, tako da se nije morao brijati. Dok je peškirom posušivao lice, vitalni starac Kerber je po ko zna koji put zaključio da se samo zapamte oni snovi koji se tokom noći kod muškaraca poput paučine uhvate u bradi, a kod žena u kosi. Čak i kada su spleteni ljubavnim zagrljajem.

***

Domaru Kerberu prijao je svjež zrak. Dok je pospremao studio činilo mu se da je još uvijek sputan od šoka koji je prethodno doživio. Osjećao je da mu i dalje u glavi gori, a šepave noge, postale hladne i otežale, kao da su se u rep pretvorile. Aplauzi i povici građana što ih sobom strujanje hladnog zraka izvana donosi i oni mu pravo duši gode. Kao mehlem se privijaju na srce što je u ratu i samo znalo od goleme tuge ponekad zatajiti.

Osjećao je, prije nego za njima troma uđe u ćumuranu, da se mora prvo sebi vratiti i u sebi sve pospremiti. Niz kičmu pružiti čulni visak i uspraviti se. Zna on sebe, kad je pribran na svom je terenu i brže prepoznaje opasna mjesta na kojima najčešće zamke vrebaju. A putovanje u nepoznato tek je krenulo i ne zna se u kojim će se pravcima akcija sve razvijati. Tada treća životna dob i nakupljeno životno iskustvo moraju postati njegov najbolji štit i mač. Trenutno, polovično je dobro oboružan – štit iskovan od mudrosti i vještine još uvijek je uz njeg, ali mač iskustva pravljen na žaru ljubavnog sazrijevanja ostao je ugašen i zaglavljen u koricama već nakon prvog poraza. I da ga nazor isuče, nema fajde, decenijama nije oštren, balčak mu zahrđao, a vršak dvosjekle oštrice sam od sebe otupio. I šta će mu, kada više ni ne zna kako se s njim u ljubavnom ratu rukuje. Druga su vremena, generacije sve mlađe i mlađe, nove metode, a mač ljubavi, sačinjen od njegovog prvog iskustva, odavno je pohranjen u muzej nikad prežaljenih stvari. Treba se u štit uzdati, za vremešnog čovjeka najopasniji su snovi koje budan sanja.

Pomiren s činjenicom da se dunjalučki kraj sve brže primiče početku novog vječnog života, ne isplati mu se, i da mu sječivo kojim čudom iznova bljesne, razmahivati mačem i uludo trošiti dragocjenu snagu koju mora čuvati za neizbježan prelazak iz prolaznog u trajno stanje, zaključio je domar Kerber.

Na povratku u ćumuranu nakratko je zastao u hodniku i kroz veliku rupu od granate gledao kako snijeg što pada kajmači sarajevsku kotlinu, koja granatama zasipana liči na komad zagorjelog ratnog hljeba.

***

Da li su ga pjesma o Dori, spominjanje kuće ispod Bijele i Žute tabije, gutljaji grijeha popijeni nakon gotovo pola stoljeća suzdržavanja od alkohola, pogled na ležaj u sivodomaškoj ćumurani i zaspalu gošću kojoj samo lijepo lice viri ispod višeslojnog prekrivača skroz razoružali domar Kerber nije znao. Samo je osjetio da se to nešto do sada malo poznato naglo u njemu pokrenulo. Na oči mu spustio mrak kao iz jedne od Hiljadu i jedne noći. Srećom, pomoglo mu da se u tom letu prvo dočepa svog štapa, koji mu je pri dodiru, kao Aladinu lampa, odmah u ruci zasvijetlio. I pritom ugleda kako se, na stoliću, poput igle kompasa, zavrti ključ Eminog automobila i zaustavi, usmjeren prema otvorenim vratima ćumurane.

Prije nego će ih zatvoriti, kroz polupane prozore i šuplje zidove, zagledao se u ušunjalu rijeku magle što hodnikom nadire prema studiju iz kojeg joj ususret curi potočić nakupljenog pušačkog dima. Mahinalno je zaronio u iskustvo vremenske linije prošlosti. I prvo što je vidio bilo je kad s večeri zaključava avlijsku kapiju, jer u bravi vrata njihove vratničke kuće nije ni bilo ključa. Avlija bi se osjetila napuštenom.

Čuo je kako ključ preklopi bravu dva puta i glas izdaleka, koji mu kazuje – Zaključao si objektivnu stvarnost, a otključao vrata paralelnog svijeta za kojeg nisi vjerovao da postoji u čovjeku, a o kojemu si odavno upućen od tekijskih šejhova i odskora od ratne psihologinje Silve. Nije imao glas, a htio je tom nekom drugom reći “Pa ovo i nije tako strašno kako sam zamišljao da može biti.”

Štap mu je svijetlio put prema nekom elementu namještaja koji liči na ležaljku za plažu, bolnički krevet, tabut. Do sada mu je poklon-štap samo jednom ovako stazu spasa obasjao, ono kad mu se u po bijela dana smračilo pred očima. Tad ga je neprijateljski snajperista odnekud uočio i ranio u drugu, zdravu nogu. Ustvari, pogodio je štap, upalio da svijetli, rasprsnuo se i komadićima olova bolno se zario u potkoljenicu njegove desne noge. Kad se izuo, iz krvave čizme istresao je komadiće metka koji su prošli kroz meso, a iz potkoljenične kosti spaljenim vrškom čakije izvadio je njegov najveći dio. Stavio ga je u vitrinu pored šrapnela, kojim je krajem Drugog svjetskog rata ranjen u lijevu nogu. Od tada ima pijetlov hod i nadimak Šepo, uprkos nekoj vrsti balansa u hodu, koje je uspostavilo ranjavanje i u drugu nogu.

Šrapnel je sačuvala majka Begzada, kao da je to njegov prvi ispali zubić. Ona mu ga je sama iz pete izvadila. Od sve medicine imala je molitve Bogu i listove stolijeka. A ništa ga nije boljelo. Kao ni u slučaju ranjavanja na Kovačima. Prvi put zaslužne su majčine ruke, a drugi put štap. S jednom velikom razlikom. Prvi put je skakutao na jednoj nozi i ranjen se oslanjao na majku dok su se spuštali niz Bistrik. Kod drugog ranjavanja, poklizujući se na snijegu dok se penjao uz Kovače, oslanjao se na duha, koji je, svijetleći štapom i kapom bjelicom kao sjenka, išao uporedo s njim. Srećom, nur sa obližnjeg šehidskog mezaristana stopio se s bjelinom kape, kose, brade, štapa, snijega i zabljesnuo oči koje odnekud nišane tuđe živote, pa im on više nije bio vidljiva živa meta.

S naporom se spustio u čučeći položaj, šakama i bradom se podbočio na, kao polumjesečasta kost šake, zaobljenu dršku štapa i zagledao u smjeru kreveta, u kojem već danima i noćima bolesna leži majka Begzada. Oko nje, po podu, posjedale profesorica Ankica i njene četiri studentice sarajevske Muzičke akademije, članice grupe YuEtno, kojima je on upriličio susret s majkom. Pjesma je punila potkrovlje njihove kuće i kroz poluotvoren krovni prozor plovila među zidine stvarne Bijele tabije koja stoljećima natkriljuje stari grad Vratnik i Sarajevo.

Prvo je majka svojim melodičnim glasom tiho zapjevala “Od jelike je granu savila/ A na granu je gajtan bacila/ Da se objesi Dora robinja…”

I dok su u korepeticiji profesorice studentice uvježbavale tekst i melodiju, primijetio je kako majka gleda u njegovom pravcu i prosto ga upija u svoj pogled, kao da joj je posljednji dunjalučki.
Začudo, brzo se uspravio. Dirigentski mašući štapom iznad glava po podu posjelih studentica i sam je glasno zapjevao “Od jelike se grana slomila/ U tom času je sina rodila…”

Ponovo su majčine oči sinule poput ljetnih svitanja iznad Sedam šuma, a onda je zajedno s njim zapjevala, pustivši glas, kao u ono davno vrijeme kad mu je priznala kako je prežalila njegovog oca što im ga nesretna sudbina rano uze.

Dok su horski pjevali završne stihove “Do podne bija sveti Ilija/ A od podne je hazreti Alija” svi u sobi su plakali. Osim majke. Sama se pridigla na jastuku. Primajući ga u zagrljaj, da se čuje, ponosno je rekla – Uh, kako lijepo pjevaš! Uh!.

Nôno mi je ostȁvi motȉku
Rȅkā je: “Sȉni mõj, nemôj da ti se
nȉkad deštemperȁ motȉka!”

Nôno mi je ostȁvi motȉku
Rȅkā je: “Sȉni mõj, nemôj je bācȉt
nẽćeš nȉkad bȉt glãdan!”

Nôno mi je ostȁvi motȉku
Rȅkā je: “Sȉni mõj, zatȍp je ȕ vodu
da ti ne hlȁbje, da ti ne pȕkne držȁlo!”

Nôno mi je ostȁvi motȉku
Rȅkā je: “Sȉni mõj, glȅdāj kakȍ držȁlo grẽ ȕ uši
nemôj je nasādȉt ȕkrīvo!”

Ẽ, tõt smo…!?

Nemôj je nasādȉt ȕkrīvo!
Nemôj je nasādȉt ȕkrīvo!
Koda se pȉva sȁlam u crĩkvi
odrebatĩjedu mi vê rîči u prsȉman!

(Zarad čȅga mi odrebatĩjedu
vê rîči u prsȉman…?)

Kakȍ jã svȅ znân
(kȍ svȁko mlãdo čejādȅ
krcȁto fôrce ol životȁ
ma prãzno pȁmēti ol životȁ)
stâ san se mećȁt
sâm nasādȉt držȁlo ol motȉke.

Nôno je znȁ
da vajȁ znȁt
držȁlo ȕ uši motȉke fermȁt.

Jã nīsân znȁ
da tȍ vajȁ znȁt
jȅrbo, jã svȅ znân…

A nīsân ni znȁ
da san držȁlo
ȕ uši ol motȉke
ȕkrīvo fermȁ.

Motȉka je bĩla nasãđena ȕkrīvo…

Onȁ je tȍ znȁla
jã
nȅ…

Šotobrȁco jã i motȉka
ȉšli smo u vȑtāl.
Onȁ znȁ svȅ
a i jã znân svȅ…

Nīsân znȁ sâmo tȍ
da je motȉka bĩla nasãđena
ȕkrīvo…

Motȉka je
pametnȉja ol mȅne…

Smȉrī san š njõn obo zȅmju
kjûn ol motȉke je plȅsnu
obo škorũp ol vȑtla
i zazvonî je pȍjubac
gvȍzda i stīnjẽ po dvōrȕ.

Zemjȁ se zadȉmīla
škȁja je poletȉla
svõn fôrcōn me je
u šćūtȅ ol nogẽ udrȉla.

Svȅ zvīzdȅ su zasjȁle
ȕ po bĩla dâna
u dvōrȕ…

Motȉka je bĩla nasãđena ȕkrīvo…

A onȁ
svȅ koda bi mi ništȍ rȅkla…?
Motȉka, ȕkrīvo nasãđena…

Zatvorî san jȍči
pa dȉga glâvu prama nȅbu
(jȍšćec mi svĩtlīdu zvīzdȅ
ol škȁje u šćūtȉman)
a nikȉ, koda ânđel
s nebẽs mi govȍri:
“Ča sȉ mȉsli učinȉt ol mȅne vãke?!”

(“Ča sȉ mȉsli učinȉt ol mȅne vãke?!”
Jȍpēta odrebatĩje u mojîman mȍžjāniman
kȍ antȉfona sâlma iz Barabȁna na Vȅlu srîdu…)

Nĩ tȍ bî ânđel
nĩ, sigûr san
vȅngo Šjora Motȉka
nasãđena
ȕkrīvo…

Jebênti mãlēga mȉša
ma bȁš:
ča ćȕ jã učinȉt š njõn onãkōn…?

Ča ćȕ jã učinȉt š njõn onãkōn…?

Prvô ću zamotȁt nȍgu
u fȁšicu
fermȁt kȑv
ča jȅ je
pūstȉla motȉka
nasãđena
ȕkrīvo…

Ondȁc ću põć nãć držȁlo
uberenȍ držȁlo ol česmȉne
uberenȍ u štajūnȕ
i ispilâno
i izdȉlāno
ma se nĩ rȁšpōn finȉlo
ȕ fīno…

Vajȁ finȉt držȁlo
i ne falȉt jȍpēta
jȍšćec jedân pũt
pa nasādȉt
motȉku
ȕkrīvo…

Bȍže, oćȕ znȁt finȉt držȁlo
nônotovo
pa nasādȉt
motȉku
prȁvo?

Nôno mi je ostȁvi motȉku…

Nôno mi je ostȁvi držȁlo…

Nôno mi je ostȁvi i šakopêrtu
a u njõn kȍmād kârte ol sakȅta cimênta
na kojõn je sa lâpišon za sinjāvȁt facâde
bîlo zdatâno:

“Sȉni mõj, znâ san da ćeš jednẽga dâna
põć išćȁt nȍ uberenȍ držȁlo za motȉku
nȁmo u nõn prostorȉji dȉ stojīdũ drvȁ
ča jȅ na njȅmu bîlo pînku kȍre
znâ san da ćeš ga põć išćȁt
vȁvīk san jã bȉ vȉrova ũ te
ma nīsân znȁ ȍćeš znȁt
sâm finȉt držȁlo ȕfīno
pa san ti ga jã načinȉ
da mi tĩ ne bȉš falȉ
pa se ȕnefāl udrȉ
bȑž pȑst izgubȉ
ni u grȅbu tȍ
ne bȉ, nȅ
pȍdni…

Sȉni
Sȉni mõj
mȍlīn te nemôj
motȉku nasādȉt ȕkrīvo
motȉka je kakȍ i ženȁ, mȁtēr
kakȍ uskȍpāš, tãko ćeš i iskopȁt
ȕkrīvo nasãđena motȉka ne grẽ u vȑtāl
ȕkrīvo nasãđena jūbâv nẽma blȁgoslova
jã san ti vȍ rȅka, ma tĩ učĩn kakȍ te bȕde vȍja
Sȉni mõj, mȉšu mõj, mȉsli na blȁgoslov, nôno tvõj.”

Glȅdān vȍ ča jȅ nôno zdatȁ
(slovȉman je nacȑta dvȉ motȉke…!)
držĩn tȕ kârtu u rūcȉ
i bojĩn se
bojĩn
kȍ mãlo dītȅ
da se tȁ kârta ne bȉ
užgãla
ol fôrce jūbȁvi
i
izgorȉla…

Nôno mõj dȍbri
skužâj ča tȉ nīsân vȉrova
mȍlīn te skužâj
i ne jĩd se
ča tȅ nīsân poslȕša
da nȅ smīn
vȉrovāt
jūdȉman…

Ispȁda da san i jã
motȉka
nasãđena ȕkrīvo…

A nȍna?

Nȍna mi je ostȁvīla krȕnicu
Rȅkla je: “Sȉni mõj, zlȁmenāj se!
Jẽs se Bȍgu priporūčȉ?”

Odgovorî bi non danȁs:
“Fālȁ ti nȍna
ča sȉ me tĩ priporūčȉla
nekȁ jã nīsân znȁ!
Fālȁ ti ȍlsrca
ča sȉ mi načinȉla pȍsteju
i võde dȍli
i tõte gõri!”

Krȕnicu san zamotȁ
kolo držȁla ol motȉke…

Mĩran san i srȉtan.

Nĩma vȅze čȁ dõjde kojagôd sȕza.
Onȁ opȅre ȍči
pa čejādȅ bȍje vȉdi…

Ča mȉ se vȉšje parî da nīsân srȉtan
jã san tô mirnȉji
i tô sritnȉji…

Fālȁ ti nôno
fālȁ ti nȍna.

Znâte da san vȁvīk bî
nedokãzān!

Skužâj mi nôno
skužâj mi nȍna.

Ča vȁn nīsân vȉrova…

Fālȁ van ča stȅ vĩ
ũ me vȉrovāli
i nīstȅ se umorȉli u vȉri
ũ me…

Bôg vas rȁja napojȉ!

Ȉšā san išćȁt držȁlo
neduperâno
i neučinjenȍ
ma nīsân nãša držȁlo
neučinjenȍ
vengo nônota
kojî je ostȁvi držȁlo
učinjenȍ

Ol česmȉne
uberenẽ
u štajūnȕ…

Zalāšćî mi se je nȍhat pâlca
na nozȉ
krȍnūla je
nã nje
kȁpja
iž
jȍka

Za nônoton

I
zalĩla
je
cvît
mu
na
grȅbu

Split, rujan 2014.