tribalj, mali sušik, balatura
(24.–.26. listopada 2025.)

PINIJA, KUĆA

visoko deblo
i krošnja kao šešir –
elegancija.

pinus pinea,
pitomi bor ili pinj,
za nas: pinija.

ponosna žena,
mediteranska dama,
stamena nona.

kćer je zemlje,
susjeda kamenovâ,
rodica neba.

ovdje u triblju,
blizu mora, bez mora
i pogleda na nj,

u ovom selu
za leđima primorja,
pod kobiljakom,

na kršnom kršu –
pinija je kamena,
sa balaturom.

kathrin i gordan
kuću čiji smo gosti
tako nazvaše,

čvrsto na zemlji,
ali kao na nebu,
da boravimo.

BILJKE VARALICE

čuh: neke biljke,
degenija i slične,
varaju i lažu.

dok iznad zemlje
prave se krhke, nježne,
centimetarske,

pod zemljom one
korijenje skrivaju,
dugô, kompleksnô;

lukavstvom one
vlastita carstva grade,
golema, moćna.

na tankoćutnost
ljudsku one računaju,
i sažaljenje,

ne bismo li mi
suzama od ganuća
tlo natopili.

PTICA, DRVO, JA

anonimna je
u svom jutarnjem poslu
ova ptičica:

ne znam što radi,
ni kako se naziva
ptičja joj vrsta.

anonimno je

u svojoj strpljivosti
i ovo drvo,

a u njemu je
rupa nalik na zdjelu,
čini činiju,

u njoj pak lišće,
malo sinoćnje kiše –
jesenska štednja.

neznana ptica
nenadano uskoči
u taj bazenčić.

pere li perje
ili vodom gasi žeđ?
svakako kratko.

neznano drvo
začas je opet bilo
k’o prije – sâmo.

sâmo u šumi?
s kukcima i bršljanom?
sâmo, a sa mnom?

sâm sam samo ja,
jer od stabla ne vidim
šumu, ni stablo.

međutim, ako
jednog ovakvog jutra
oči otvorim,

i stablo vidim
k’o neku katedralu
u punom sjaju,

a onu pticu
k’o nekog svećenika
preosveštenog,

i onu rupu
s lišćem i vodom kao
škropionicu –

postoji nada:
blagoslovljen ću biti
i biti spašen.

Ivo Goldstein i Sanja Petrušić Goldstein: Pariz: povijest i kultura, Profil, Zagreb 2024.

Ivo Goldstein bio je perspektivni medievalist, francuski đak s ozbiljnim ambicijama i znanjima. Onda je u jednom trenutku iz temelja promijenio predmet interesa, okrenuo se hrvatskoj povijesti dvadesetog stoljeća i povijesti hrvatskih Židova. Taj preokret bio je iznuđen po nuždi dvije povijesti: kolektivne ili narodne, te osobne ili obiteljske. Srednji vijek, to doba katedrala, kada se čovjekov duh primicao svojim vrhuncima, a estetika bila je važnija od politike, ostao je daleko za njim, jer se Goldstein – skupa s boljim i, ruku na srce, malobrojnim dijelom svoga naraštaja morao baviti poviješću kao vlastitom stvarnošću. I poviješću kao pravom na sjećanje, a ne pravom na interpretaciju.

No, kako se taj čovjek naprosto u životu temeljito školovao, a pritom je još i odrastao u kući s knjigama, među ukućanima koji su posjedovali stanovite estetske i moralne kriterije, što je, sve skupa, u nekoj ozbiljnoj kulturi i među ozbiljnim narodima za Pariz bolja preporuka negoli samo poznavanje jezika, nije bilo čudno kada ga je tadašnji premijer Zoran Milanović predložio za veleposlanika u Parizu. A još manje čudo bilo kada ga je Plenković, nakon uspjeha crne šatoraške revolucije, vratio u Zagreb, započevši dugu kampanju Goldsteinova ozloglašavanja.

Godinama kasnije, dok je hrvatsko veleposlanstvo u Parizu već godinama vodila privremena otpravnica poslova, Goldstein je u Zagrebu, skupa s Sanjom Petrušić Goldstein, objavio knjigu “Pariz: povijest i kultura”. O njoj zatim u hrvatskim medijima nije objavljen nijedan suvisli prikaz, a kamoli kritika, niti su autorski dvojac povlačili po HRT-u i u lajfstajl magazinima, da barem tamo govore o svojoj knjizi. To je, doista, neobično, jer barem je Ivo Goldstein prisutna i razgovorljiva javna osoba, a tema je kao stvorena na HRT-ove limunade: zamislite kako je to cukreno da su muž i žena napisali knjigu o Parizu! Pa u čemu je onda problem? U tome što na HRT-u i u režimskim medijima nije zgodno o Goldsteinu lijepo govoriti, a moglo bi se dogoditi i da premijer i gospođa tu večer gledaju televiziju, pa da se uzrujaju kad ga vide na ekranu kako govori o Parizu. Tako, dakle, ne pravimo se blesavi, stvari izgledaju u današnjoj Hrvatskoj.

Sljedeći problem je u nedostatku presedana. Među hrvatskim je diplomatima znalo biti pametnih i obrazovanih ljudi. Bilo je među njima i takvih koji bi nakon isteka mandata napisali i knjigu, a među svim tim knjigama čak bi se našla i poneka koja je vrijedna čitanja. Ali ovakve knjige među svim tim knjigama nije bilo. Naime, dok su drugi pisali politološke i povijesne analize, sebeljubive memoare i domoljubljem natopljene publicističke davorije, ili dobre i zanimljive reportaže koje fatalno brzo zastarijevaju, gospodin ex-ambasador i njegova supruga napisali su sjajan kulturno-povijesni bedeker Pariza. Knjigu za koju je grehota što je objavljena u formi tvrdo-ukoričene kabaste cigle, budući da bi, po logici žanra, morala biti u savitljiv plastificirani karton uvezana knjiga tankih stranica, sitna sloga i laganog papira, tako da stane u džep, da se čita po tramvajima i po čekaonicama svake vrste, te da stoji na vešmašini (perilici za rublje, kako bi se to mrtvački reklo), i da se iz nje uči Pariz, pred prvi ili pred svaki sljedeći put u taj grad. Ono što su Sanja i Ivo u ovoj knjizi napravili na više je načina iznenađujuće i čitateljski privlačno i zamamno. Prvo: zabavni i sadržajni bedekeri odavno nam dolaze isključivo na stranim jezicima, ili u prijevodu. Ovo je izuzetak od pravila da domaći ljudi ne umiju načiniti takvu knjigu, a da ne bude ili smrtno dosadna, ili uvredljivo trivijalna i isprazna. Drugo: hrvatski povjesničari rijetko vladaju tom vještinom da široka i duboka saznanja o određenom predmetu ili povijesnom razdoblju prepjevaju u nešto što je zapravo vrlo kratko, što je zabavno običnom pa i neukom svijetu, a što je istovremeno i pametno. Treće: čovjek istovremeno mora biti vrlo suzdržan i krajnje otvoren u iskazivanju svojih inhibicija, pa da napiše zaljubljeničku knjigu koja se dotiče i predmeta njegovih znanstvenih interesa. Ovo je knjiga zaljubljenika u Pariz i u Srednji vijek, čija zaljubljenost nije narušena ni viškom znanja, ni potrebom – naš bi narod lijepo rekao – za mudrovanjem.

Premda ovo nije vodič po Parizu, pariškim ulicama i trgovima, muzejima, galerijama i znamenitostima grada, knjiga je nezaobilazna za svakog iole ozbiljnog putnika ili putnicu u taj grad. Sanja i Ivo, moglo bi se to i tako reći, napisali su knjigu koja je vodič kroz sam pojam Pariza, te objašnjenje zašto uopće ići tamo.

Demonstracije, nasilje, terorizam

Evo kako započinje ovo, jedno od završnih poglavlja: “Demonstracije su dio pariških i francuskih tradicija od početka moderne demokracije, dakle, od kraja 19. stoljeća. Francusku djecu i omladince tijekom školovanja i općenito u raznim društvenim kontaktima podučava se da budu politički osviješteni, proaktivni, da se bune i da izađu na ulicu onda kada se iscrpe sva druga sredstva.” Jasno i vrlo jednostavno, s propedeutikom nekoga dobrog učitelja za odrasle ili turističkog vodiča, tako da načas zažališ što nisi bio dijete u Francuskoj.

Zadužbina

Riječ iz Anićeva “Velikog rječnika hrvatskoga standardnog jezika”, koju će neki jezikoslovni mamlaz ili mamlaskinja proglasiti – srbizmom. A zadužbina je ustvari ljepša, potpunija i za nekoliko nijansi intenzivnija riječ od riječi – zaklada. Dok je zaklada financijski ili materijalni projekt, zadužbina je “djelo za dušu darovatelja i osnivača”. Knjiga “Pariz: povijest i kultura” zadužbina je para Goldstein – Petrušić. Njome su se odužili narodu koji ih je poslao u Pariz. Po ovakvim se knjigama, a ne po vjerodajnicama, tricama i kučinama, ambasador/ica razlikuje od otpravnika/ce poslova.

Na sjedištu 10A. putnica gleda film Pijanista

znanja o istoriji
uzidana su
u predvorje labirinta
na paralelnim zidovima
mogu se pročitati hana i ajhman
ona gleda u njega otvorenih očiju
on stoji nasuprot nje zatvorenih očiju
između njih su posjetioci muzeja
zgroženi nad zločinima iz prošlosti
spremni da naprave nove

Na sjedištu 11C. putnica gleda film Melanholija

u hodniku visi kaput u obliku majke
iako majka više nema svoj oblik
pored njega visi odijelo u obliku oca
iako ni otac već dugo nema svoj oblik
ni ja uopšte nemam oblik u kom su me stvorili
a majka sam
i otac
oblik sam
njihovog odsustva

dragi putnici
govori vaš kapetan

kada napustim bilo koji grad
bilo kog mjeseca
bilo kog dana
prepoznajem sva mora
i sve oblake
neko se negdje rađa
a nešto zauvijek ostaje među prstima
možda strah od ponora
bez straha od visine

Iz “Levijeve tkaonice svile”

U veliki stan na vrhu lijepe austro-ugarske trokatnice, sagrađene krajem devetnaestog stoljeća, na brežuljku preko kojeg je vodio put prema jevrejskom naselju na Bjelavama, narodne su vlasti, malo nakon rata, naselile dvije obitelji: Julija Prpića, obućara, i ženu mu Mariju, rodom iz Vrgorca, te Miloša Bilbiju, gluhoga slovoslagara, rodom iz Bosanskog Grahova, i ženu mu Maricu. 

Stan je podijeljen nadvoje, ali su zahod i kupaonica ostali zajednički. 

Sljedećih trideset godina dvije su porodice živjele u mržnji i netrpeljivosti. Jedni su se drugima upisali u sudbine. 

Prpići su bili katolici, Bilbije pravoslavni. 

Prvi su dobili dvoje djece, sina Božu i kćer kojoj se ne pamti ime. Drugi su ostali bez djece. 

Miloš Bilbija nije umio biti tih, jer je bio gluh. Glasno bi mumlao, bučno huktao i uzdisao, treskao vratima i hodao da mu se noću i danju svaki korak čuo i pamtio. 

Marija Prpić bila je bijesna žena. Djecu bi s prozora polijevala vodom, kada bi se u vrijeme popodnevnog odmora igrala u dvorištu. Svađala se sa cijelim komšilukom, obično ne tražeći razloga. 

Postala je još gora nakon što joj se ubila kći. (Skočila je pod tramvaj nakon što je u školi prvi put dobila jedinicu.) 

Marica Bilbija bila je trpeljiva i staložena žena. Sve je vidjela i sve čula. Čekala je dan kada će Miloš dobiti stan od štamparije, pa da se konačno odsele, da imaju svoj zahod i svoju kadu. 

Julije Prpić bio je šutljivi čudak. Nikoga nije pozdravljao, ni sa kim nije razgovarao. 

Bilbije su se odselili 1981. 

Prpići su ostali sami, u velikome austro-ugarskom stanu, na jednome sarajevskom brijegu. 

Julije je umro prije rata, Marija je preživjela opsadu, i umrla u dubokoj starosti, jednako bijesna na cijeli svijet. 

Njihov sin, električar Božo Prpić, teško se razbolio i dugo umirao. Dočekao je novo stoljeće. 

Danas nitko ne živi u velikome stanu na vrhu lijepe i stare austro-ugarske trokatnice. Blijede zelene platnene rolete, spuštene na svim prozorima, i ne čuje se ništa. 

Kada bi se moglo ući unutra, sjesti na pod i slušati zidove: 

Roman o tridesetogodišnjoj svađi. O zahodskoj školjci, o kadi. 

Prije ravno jedno i po stoljeće, povrh gradske čaršije se na brijegu ustoličilo naselje imena Begovina. Iznad njega je bila samo tvrđava u kojoj su se poput straže smjenjivala godišnja doba. Begovina je zaposjela vidikovac koju deceniju prije nego će nestati bosanski begovat.

Decenijama poslije, oko Ismail-begove vile oblika djeteline sa četiri lista, poput gljiva reduša-đurđevača što rastu ukrug i u grupama, nicale su kuće kmetova, a s vremenom i njihovih potomaka kao slobodnih ljudi. Iako ih je bilo raznih vjera i nacija, nikada i nikome nije smetalo što se rađaju, žene ili umiru u Begovini.

Prvi Ismal-beg je imao sina Ismail Sulejman-bega Drugog koji je izrodio tri sina od kojih su dvojicu svaki za sebe po jednog uzeli dva Svjetska rata, a onaj treći što je nosio ime svog djeda Ismaila-bega Prvog pod stare je dane sa mlađahnom Julijanom, kćerkom mjesnog kinooperatera, izrodio dva sina, Azera i sedam godina mlađeg Sufijana.

Oba ih je majka Julijana rodila u Begovini, nekih stotinjak metara više kuće u kojoj je rođena kao jedinica u oca Umberta i majke Behare.

Kroz nasljedstva su se Begovani prsili tradicijom utvrđenim oblicima života i ponašanja u svom naselju u koje, išao uzbrdo ili nizbrdo, moraš proći kroz kamene kapije; onu gore kroz koju sunce ulazi sa istoka i onu dolje koja ispred sebe otvara čaršiju i kroz koju sunce ulazi u svom zalasku. Imali su i svoje golubove koje bi letjeli samo od džamijske munare do zvonika stare pravoslavne crkvice i katoličke kapele.

I obratno. Ukrug kao eho zvona i ezana.

Od Begovine pa sve dolje do vrata čaršijske Kapije vodila su dva puta. Podsmjehujući im se, čaršijaneri su govorili kako Begovani imaju jedan put za niz a drugi za uz brdo i kako zbog uroka nikada u hodnji ili vožnji nisu prekršili to nepisano pravilo nastalo iz praznovjerja. A sve generacije mještana ovog naselja što je noću svijetlio poput bisera na gradskom prstenu, svoju su ophodnju Begovine činili da bi vazda iznova ljepotom napunili oči. I od brige za komšilukom.

Od značajnijih objekata i mjesta Begovine s jedne i druge strane onog nizbrdo puta koji je tablom imenovan kao Hitri put, nalazili su se ograđeni mezaristan sa turbetom Ismail-bega Prvog koji kada na njeg gledaš sa munare podsjeća na goblen, zatim tri mjesne bogomolje različitih vjera i među njima Policijska stanica;

Lijeni put uzbrdo su krasili Zadružni dom sa kino-salom, Osmogodišnja škola sa igralištem i kabinetom za muzičko vaspitanje, Vatrogasna stanica sa garažom čija je zgrada sagrađena još u vrijeme austro-ugarske vladavine Bosnom.

Braća Azer i mlađi Sufijan su, otkako su prohodali, kao i svi drugi, kretali se ukrug Hitrim i Lijenim putem. U toj životnoj vrtnji stariji Azer je završio Medresu i Fakultet Islamskih nauka i postao imam džamije Begovina, a Sufijan je diplomirao muzikologiju i etnomuzikologiju na Muzičkoj akademiji i postao nastavnikom Muzičkog u OŠ Begovina. Svirao je flautu, usnu harmoniku i saz. Nije pjevao jer glasom nije bio bogato obdaren kao njegov stariji brat hodža Azer.

Tog petka, a značaj petka u islamskom svijetu je ogroman, Sufijan se, još prije ezana, sa već ostarjelim ocem Ismailom spustio niz Hitri put i s bismilom su ušli u džamiju.

Sjeli su u prvi saf naspram minbera.

Dok je Azer sa munare učio ezan, njegov otac i brat su u tišini sjedili jedan pored drugog i u sebi se molili. Bar je tako bilo svaki put otkako dolaze na džumu u džamiju Begovina.

I prije nego će njihov Azer postati njen imam.

Ovoga puta se Sufijanu činilo da njihov otac Ismail ne moli, već u sebi stišće neki nemir, možda čak i ljutnju što on, njegov mlađi sin, sve rjeđe zajedno s ocem ide na molitvu. Mjesečno u jedan petak, kao da mu to više nije vjernička dužnost ili misli da nema grijeh za kojeg od Boga treba oprosta zaiskati.

A nije tako, mislio je u sebi Sufijan, dok je krišom pogledavao na markantni profil svog oca.

Naprosto, i njegova muzika, i njegova Zejna hoće da ga i za sebe imaju.

Samo što se poput meleka spustio s munare, Sufijanov brat Azer, imam kojemu se zbog njegove iskrene vjere u Allaha u sve izgovoreno i učinjeno vjeruje, stade na minber i prije nego će imamiti džumu namaz započe hutbu zbog koje neki čak iz čaršije znaju doći u džamiju Begovina kako bi čuli ovog po godinama još mladog, a po pameti ostarjelog Božijeg stvora.

– Svi mi, draga braćo i sestre, znamo da se tradicionalno niz naš Hitri put silazi, a uz naš Lijeni put uspinje Begovinom. Niko nam to nije naredio, a ni tražio od nas smrtnika. To smo mi sami sebi propisali. I u tome se ogleda sva ljepota naših života, poštovanje prema precima i amanet našim potomcima. U toj kružnoj kretnji kazaljki naseg ovozemaljskog sahata, ima neke simbolike:dok naši tabani kruže zemljom, naša se duša uspinje uz naše ruke podignute u molitvu. Harmonija ovog i onog Svijeta – govoraše tiho imam Azer, a da ga pritom svi dobro čuju i bratski osjećaju.

Primijetio je Sufijan kako se otvorilo očevo oko koje ispod svog kapka čuva zjenicu za koju je otac Ismail davno rekao kako joj je ime Azer. Zjenica onog drugog očevog oka kojeg sad ne vidi nosi njegovo ime Sufijan. Obje svoje očinje zjenice je nazvao imenima svoji sinova nakon što im je obavljen čin sunećenja.

– Ima nekih među nama, braćo draga, koji svojim postupcima štete toj harmoniji. Teško mi je ovo izustiti, i u muzici kojom se moj brat Sufijan bavi harmonija znači sklad, ravnoteža jedinstvo, ali on to zanemaruje i svoj hod u silasku i uzlasku za šejtanima svodi na Lijeni put…samo da više ne bi hodio Hitrim i morao prolaziti pored ove naše džamije Begovine. Bog je svima nama dao nešto. Mom je mlađem bratu dao vjeru i dar za muziku, ali mu je dao i svjetovnog šejtana u ženskom obliku da mu naruši tu harmoniju, da mu izbriše pola kružnice i uguši vjeru u Boga. Vidim, očeva i moja molitva tokom prethodnih džuma-namaza koje moj nesretni brat Sufijan nije obavio, primila se kod dragog nam Boga. I, evo ga opet s nama, a što je značajnije evo ga u svojoj vjeri što je Allahu najmilije. I sa džume će se, akoBogda, uspeti uz naš Lijeni put, prespavati u našoj rodnoj kući, a sutra, pročišćen i čist od grijeha, strčati u čaršiju niz Hitri put i ne pogledavši u pravcu zgrade iz koje se čuju šejtanski zvuci gudala.

Amin!

Neki vjernici glasno, a neki u sebi za svojim imamom ponoviše “Amin!”.

Oni što se nisu čuli, a ni pomislili da iza ovakvih riječi njihovog hodže izgovore “Tako neka bude”, bili su u većini.

Nakon džume, dok su izlazili iz džamije Begovina, vjernici su, puštajući ih da prvi izađu, u znak poštovanja prema ocu Ismailu podizali desnu ruku do predjela svog srca, a drugom rukom po ramenima tapšali odjednom u stasu povijenog Sufijana.

Dok je nazuvao svoje cipele (nikada nije dozvoljavao sinovima ili bilo kome da mu u toj radnji pomažu) Otac Ismail je imao otvorena oba oka sa suznim zjenicama u njima.

Kada su iz malog džamijskog harema izašli na Lijeni put, Sufijan, što prije nikada nije činio, hitro, ispred oca, krenu uz Lijeni put.

– Sufijane, vrati se. To je put tvog brata Azera. Onaj tamo, Hitri put, je tvoj. Hajde, spustićemo se niz njegov Lijeni, pa se popeti uz tvoj Hitri put. Samo nemoj žuriti, nešto sam onemoćao – reče otac Ismail tako glasno da je cijeli džemat mogao čuti svaku njegovu izgovorenu riječ.

Dok su se njih dva, hodeći ruku pod ruku u smjeru suprotnom tradicionalnom, spuštali niz Lijeni put, iz harema i avlija, s prozora i vrata zanatskih radnji koje su po završetku džume otvorili mladi pomoćnici majstora, pratili su ih pogledi puni nevjerice.

Kao da su njih dva u brzini ili neznanju, naopako nazuli obuću.

Golubovi su nadlijetali Begovinu jer ih se te zemaljske pojave nisu ticale.

Samo je Sufijan osjećao da je bio posljedni put s ocem na džumi.

Vani zvijeri zavijaju
na nebo i mjesec.
U kućama ljudi
zaleđeni, čekaju.

Kad prva padne
ni jedan neće stići zapisati:
bio je svijet
i više nije.

Spremao se rat, građani su po smočnicama pripremali zalihe brašna i ulja, jer tko zna koliko će potrajati, kada je jedne večeri, vraćajući se s puta, kamionom pregazio mačku.

Zbilo se to u uličici u kojoj stanuje, nakon skoro petsto kilometara puta, neka je sjena sunula iz mraka, ali nije to bila sjena, nego sivo-bijela mačka, koja je s jednoga na drugo mjesto u zubima prenosila mače.

Malo joj je nedostajalo da izmakne. Kotač joj je prešao preko stražnjih nogu, zdrobio ih, pretvorio u zdruzgotinu.

I dalje je u zubima držala dijete. Nježno, tako da ga ne ozlijedi.

Uzeo je mačića, ona mu je vlažnom njuškom onjušila nadlanicu, da mu se umili, da nježan bude prema njenom rodu, i u sljedećem trenutku je uginula.

Stavio ga je u džep kaputa pa se zaputio da pogleda gdje su ostali.

Ali uto je netko zatrubio, morao je micati kamion s ulice, parkirati ga u dvorište ispred kuće.

Ujutro ih više nije mogao naći. A možda je mačić nekim čudom bio jedinac.

Mlako je mlijeko stavio u bočicu od kapi za oči, pa ga je hranio pipetom. Mislio je da neće preživjeti, ali nije odustajao.

Nikada prije nije imao mačku ni psa. I nije volio životinje. Nije ih ni nevolio. Naprosto je bio ravnodušan, živeći mimo njih.

Ali ponešto se u životu dogodi mimo čovjekove volje.

Tako je on, mimo svoje volje, početkom rata imao krupnoga sivog mačka, koji ga je pratio kamo god pođe.

Mačak je imao narav psa.

Grad se našao pod opsadom, pa on više nije imao posla, kamion je stajao na dvorištu, pomalo su mu već i gume ispuhale. Išao je samo do krčme u kvartu, do samoposluge u kojoj više nije bilo ničega, ali su blagajnice, mesar i šef i dalje dolazili na posao, kupci su je i dalje obilazili, da im oni kažu da u trgovini nema ničega. 

Njemu bi govorili da životinja ne smije u samoposlugu. Zbog higijene.

Moj mačak, čistiji od sviju vas, ne smije zbog higijene u samoposlugu u kojoj više ničega nema! – čudio se.

Ovoga jutra on, kao i svakoga drugog jutra, nazuva kundure za vožnju, ali špigete ne vezuje, jer će samo, u mačkovoj pratnji, odšetati do samoposluge pa do krčme, i taman da će za kvaku, kad začu mačka kako mu za leđima povraća.

Događalo se povremeno. Mačke iz nekog razloga povraćaju, pomislio je. 

I da će u banju, po krpu kojom će za njim počistiti, kad grunu iza njegovih leđa. Vrata su iskočila iz dovratka i rasula se po predsoblju. 

Granata je pala pred kućni prag, tamo gdje bi se zatekao da mačka baš u tom trenutku nije uhvatilo povraćanje i da se nije vratio prema banji.

Da nije bio takav po naravi, da ga nije stalno pratio.

On da nije bio uporan, da ga onako malenog kap po kap nije hranio mlijekom.

Da mu netko nije rekao za bočicu i pipetu.

Da nije izašao iz kamiona da pogleda što se to dogodilo.

Da nije uzeo to mače.

Da po povratku s puta nije pregazio mačku.

Da nije naišao upravo u tom trenutku kada je ona, zbog nečega zabrinuta, svoga mačjeg sina prenosila s jednoga na drugo mjesto.

Da nije bilo tako mračno da se od žive mačke pričini sjena.

Da ga savjest nije mučila što je djetetu ubio mater.

Ne bi ničega više bilo.

Ne da mi djeca Sehilova i kuće Kamberovića, nismo viđali zmije, viđali smo ih; e sad reći da smo ih viđali na svakom koraku – bilo bi pretjerano, i malo bi nam ko povjerovao. Jer zmija, iako je živo biće koje ne posjeduje čulo sluha, što znači da je bez uši i onog cijelog ušnog aparata, ima instinkt da osjeti i da se skloni ispred noge i batine. No ako se ne stigne skloniti, ima ona svoje zubiće, pa gdje zagrize tu i pocrni, a bogme, ne stigne li se navakat doktoru ili se ne nađe neko sa zdravim zubima da isisa ono što je šarka, iliti neka druga vrsta iz te životinjske dihanije, ubrizgala – živa pogibija; gdje ona zagrize, tu trava ne niče.

Helem, zmija otrovnica – a drugih se u našim selima nije ni protinjalo – nije bila nepoznato stvorenje od koga smo se svi plašili, a pogotovo ja. Pomeneš li je – pretrnem. Dovoljno je bilo reći: Zmija!, a ja već vidim veliki šareni obruč kako svjetluca pod jutarnjim suncem. Takvu sam prvi put i vidio. Bijah tad još uvijek golokrak dječačić, trčah sokocima sela, tek se počeo penjati uz stabla naših trešanja, kad jednoga dana ispod aršlame pokraj gumna, na kamenoj ploči – veliki šareni obruč.

– To ona spava – došapnu mi Jarun, nešto stariji i umješniji od mene kada je u pitanju gmizadija našega sela. Pa on mi je prvi put pokazao i šarenog daždevnjaka kako se poslije kiše pokušava prebaciti preko nasipa na putu na Mramoru, kojega bjehu nanijele obilne ljetnje kiše koje toga ljeta bjehu učestale kao nikada.

Džaba cijelo selo uči kišne dove, džaba iznosi sinije ispred kuće – ona ne prestaje, pa ne prestaje. Malo, malo, pa zagrami iznad našeg sela ko da je stotinu bikova naišlo na svježu krv.

Ali, vratimo se velikom šarenom obruču pod našom aršlamom. Stajali smo i gledali debelu šarenu zmiju kako spava. Jarun drži ljeskov prut i njime maše. Najednom, kao da mu se ote, udari po zemlji i ona, za trenutak, podiže pljosnatu glavu, nešto crno tanko poput jezička isturi iz svojih tankih ustiju, pa ga ponovo uvuče nazad. Krenula se odmotavati. Nije tako zastrašujući njen izgled koliko je jeziv šištavi zvuk između kamenja, a onda je, tamo blizu stabla, zamakla ispod jedne ploče. 

– Sutra, kad ugrije, ona će ponovo izaći na sunčanje – veli Jarun – a šta će jesti do sutra? – pitam ga, te mi on pojasni kako će ona, kada večeras sve zaspi i utiša se, polako vrebati miševe koji ne miruju noću i tako će se nahraniti možda i za tri i više dana. – One su smrt za miševe – veli mi. I tu se raziđosmo. Kuku ga miševima…

Sutradan sam u isto vrijeme došao ispod naše trešnje, gledam tamo u onu ploču, ali nje nema. Onda sam pitao majku gdje li bi mogla biti zmija koju smo juče vidjeli, te mi ona objasni da se ona možda pretvorila u nevidljivo biće i sada je tu negdje, ali je mi ne vidimo.

– Čudne su moći zmija – veli majka, pa razveza šamiju, pomilova mi kosu i veli: – Ne briži ti, oči moje, puno oko zmija, to je poseban svijet i ako ih ne diraš, ništa ti one neće, samo ih ne ljuti…

Povjerovao sam majci i za uvijek upamtio da zmiju nikada i nigdje ne treba dirati, te da su to bića koja imaju pravo živjeti tamo gdje i mi živimo i raditi sve što i mi radimo: jesti, piti, sunčati se, voditi ljubav i, jelde – braniti se…

*

Sve je to tako bilo, kao da ste svojim očima gledali, ali – ovo je priča o kućnoj zmiji. Onoj koja se jednoga jutra neopaženo provukla ispod naših vrata i pojavila na hodniku. Sjedio sam na staroj hoklici pred prozorom i ponakad pogledam napolje kada se začulo jezivo šuštanje od vrata. Ustao sam i krenuo vratima. Imao sam šta i vidjeti: po sredini hodnika leži velika crna zmija. Rep bješe podigla uvis, a on, nabreko i gladak, samo što ne progovara – došla sam da vam svoj otrov iscijedim u svaki kutak vašega doma. Ah tugo moja, kako su mi se odmah usta osušila ko barutom napunjena.

Zbogom sretni snovi!

Nije bježala, nije tražila rupice u koje bi nestala, ostala je tu i svojim sitnim svijetlocrnim okicama gledala u nas. I mi je, i nek je zmija, prihvatismo… Ponudismo joj mlijeko i šećer i ona svoju glavicu uroni u limeni sud u koji smo joj spremili dobrodošlicu. Odmah se na površini mlijeka ukaza nekoliko plavih pjegica i mi se ujedosmo za jezik – to ona pušta otrov.

I bio je otrov!

Dođe vrijeme da i mi probamo ono mlijeko u koje je velika crna zmija držala svoju pljosnu glavicu. Uvjeravao nas je Dilim da nam od toga ništa neće biti, da ćemo ojačati i um nam se razbistriti, te mu povjerovasmo.

Slaga Dilim kao pas – bilo nam je.

Svima, na lijevoj nozi, iskočila krasta koja je prva tri dana samo svrbila, a onda je bolilo.

Puno nas je bolilo.

Dođe glas od Dilima da je ni slučajno ne ubijamo, ne iznosimo iz kuće i da joj pustimo da se sama privikne na naše mirise i običaje. Tako i uradismo, a ona svoju crninu i otrov svoju provuče i zaleže na krevetu u drugoj sebi, a svojim repom dade znak da joj slučajno ne udaramo na vrata i da je pustimo da spava do mile volje.

Nismo joj udarali na vrata; bilo joj je do mile volje.

Privikavali smo se da u našoj kući nad kojom se diže veliki bijeli dud, jedan bor i dvije breze živi i zmija; naša kućna zmija. Šištala je na svaki pogled i davala nam do znanja da je ne smijemo ni gledati, a ako bi slučajno naš pogled pao na njenu crninu – pisnula bi da se do neba čuje, te bi nam uši zahule, pa smo se hvatali za nos i puhali kako bi ponovo pročuli.

I pročuli bi.

A onda pošto bi pročuli sabijali bi se jedni uz druge i vijećali šta nam je činiti, jer se ovako ne može dugo živovati. Zmijska piska probija kosti i nije lako otrpjeti to što niko otrpjeti ne može. Voljeli smo Dilima i poštovali njegovu volju i zamolbu da ne dodirujemo živu otrov koja se ušunjala i sad gospodari našim domom.

Nismo je dirali; nije ni ona nas.

Nekada, pred kišu i nevrijeme, znala se izvući iz zmijske kože i navlačiti janjeće runo. Bila ja janje koje se smije, janje koje govori i umiljato prelazi s jedne strane kuće na drugu, ali smo se mi bojali, jer smo svi znali, mi kuća Kamberovića, šta se krije ispod bijelog runa. Znali smo da će se ubrzo presvući i svojim piskom prepasti i pauka koji je na tavanu mirno rastezao svoju mrežu.

I vraćala se u zmijsku kožu.

Kada se jednom stara Mušija navrati i kroz oškrenuta vrata ugleda zmiju na jastuku – natekoše joj prsti na rukama. I reče nam da joj se to dešava od kako joj muža Ihrama zaždio grom pod kruškom na Carevoj ravni. Tada je kroz prozor ugledala kako se nebo smračilo, a prasak groma i grmljavina potresli su kuću, te joj istog časa natekli prsti. Sada, čim osjeti strahotu, ponovo se nateknu i rašire njeni dlanovi, pa to više nisu bile njene ruke, već bukove cjepanice okačene o njena ramena.

I sada su se ruke njene bile cjepanice.

Sjede blizu prozora i reče ono što smo svi znali i od čega smo se strašno bojali: – Vaša kuća ima zmiju koja će širiti svoju vrstu i od koje ćete u kasnijim godinama dobijati vrtoglavicu.

I dobili smo vrtoglavicu.

Ona je znala juriti po kući bez ikakvog vidljivog razloga, a mi smo za njom zakretali glave, a onda bi nam se javila vrtoglavica. Tada smo shvatili da je prokletstvo ovoga i onoga svijeta ako se zmija uvuče u kuću i stane po njoj vršljati. Zmiji nigdje drugdje nije mjesto već pod kamenom. Tu i samo tu.

*

Mjesec je oktobar, ali vrijeme još uvijek lijepo, kao da je avgust. Dolinci u našem kraju napunili su se toplog vazduha koji blago piri i tek negdje pred zoru osvježi, ali samo do sunčevog izlaska. Čim sunce ogrije – zbogom svježino!

Čovjek koji je zovnuo pred kućom: – Ima li koga?! – i kojem mi umalo ne odgovorismo – Imamo mi i našu zmiju – bio je nepoznat i po nama neko ko prvi put gazi naše puteve.

Otvorismo mu širom vrata, naklonismo se, i on, šerile berile, uđe u našu kuću. Samo što ukorači, pusti da mu gunj, poiprilično ishaban, sklizne s ramena, ali tu je Sunčica koja ga istoga časa podiže i objesi o čiviluk.

– Nema – veli – potrebe da vas pitam jeste li se naspavali, znam da niste, a i ko bi spavao kada zna da ga odnekud virka zmijurina.

– Zmija? – skoro uglas upitasmo.

– Ne pravite se nevješti, znate vi ono što svi znaju pod nebom, nego – gdje vam je ona?

Nismo u tom trenutku znali šta je najpametnije odgovoriti te smo svi kao jedan pognuli glave i pogledali u patos. I taj trenutak potrajao je cijelu vječnost, a onda je neko od nas podigao glavu, među nama i moja mila majčica; kasnije nam reče kako bi više voljela da je umrla nego što je ponovo morala podići glavu, pogledati onog čovjeka i tako priznati da naša kuća ima crnu zmiju.

Ona je prva progovorila, ali sada je njen glas bio hrapav i isprekidan, a za zmiju reče da je tu negdje i da nikako ne prođe ni sahačak a da se ona ne oglasi svojim piskom. – Ako samo još časak budete ovdje, čut ćete njen krik – veli i suza joj kanu.

Kanu majčina suza teža od kuće koja je zemlju pritiskala.

– Unesite razboj – veli nam – i osnujte ćilim pa ga izatkajte sa njenom slikom po sredini. Kada bude pao na ove podnice i ona vidi sebe na ćilimu – nestat će glavom bez obzira. Ali, o svemu ćemo nakon svega…

I mi poslušasmo čovjeka sa kojeg je spao pohabani gunj.

Razboj smo uzeli kod Mujice, pređu nam donijeli iz Trijebina, a onda majka pošalje Sunčicu da sazove seoske djevojke da dođu na tkanje, ali ni jedna bez kirkita. Ah kakvih je djevojaka bilo u našoj kući Kamberovića; sve sa bijelim dugim grlima i kosama puštenim preko ramena koje su im padale niz nabujala prsa. Gledao sam odozgo od prozora kako kirkiti udaraju pređu, kao da sami udaraju, a da jedre bijele ruke samo trče za njima; gledao sam njihova prsa koja poskakuju na svaki udarac kirkita kao sakriveni zečići pod njihovim bluzama.

O zmiji danima nismo progovarali. Nismo je spominjali kao da se ne valja.

A zašto je nismo spominjali? Od kako se naša kuća napunila bijelim djevojačkim grlima – svi zaboravismo na zmiju, a i ona se negdje ukrila, kao da je negdje sa tajnog mjesta samo njoj znanog, posmatrala i duboko čeznula što i ona nije djevojka, i što i ona ne tka ćilim na kojem će biti njena slika. Istina, nekoliko puta preko noći čuo se onaj jezivi šum koji ona proizvodi svojim gamizanjem, ali je brzo nestajao iz naših čula.

Čovjek sa kojeg je spao gunj, poslije tri dana vratio se u našu kuću i sjeo na drvenu stolicu po sredini sobe, baš na onom mjestu gdje će sutra, kada se izatka ćilim, biti slika zmije.

– Hoće li ovdje biti Živka? – pitao je bijela grla koja zabavljena udaranjem kirkita jedva čuše ovaj glas.

– Živka? – upitaše bijela grla, sva uglas.

– Živka! – odbrusi čovjek. Od ovog trena tako ćemo je zvati.

Djevojke se složiše i nastaviše udarati kirkitima, samo je moja mila majčica pogledivala kroz malo četvrtasto staklo na prozoru i suze joj klizile niz obraze.

Nešto je slutila…

Čovjek je nekoliko puta iz džepa vadio kutiju duhanjaru koja se caklila, okretao je u ruci i ponovo vraćao u džep. Za sve to vrijeme šutio je i prebacivao pogled sa jedne na drugu tkalju, sa jednog na drugo čeljade naše kuće. Bojali smo se da ta njegova šutnja ne prizove onaj stravični šum nepomenice i da se uz tu njegovu šutnju potpuno ne odomaći i ne stane se peti uz naše gole noge kao vrijes uz brijestova stabla u šumi Rakitnici, na cigaru hoda od naše avlije.

– Ako mislite, veli čovjek sa kojega je onoga dana spao gunj, da vam ikada odem iz ove kuće – nađite je, a ja ću sa njom svijati planove i dogovarati šta dalje.

Sunčica, moja sestrica, duša moja, uskliknu koliko je glas nosi i reče čovjeku da ne traži crnu zmiju i poče se tresti kao prut.

– Smiri se, sunce malehno – čovjek zažmiri na oba oka. – Smiri se, kćeri kuće Kamberovića, i gledaj kako ove djevojke, na čelu sa Mejremom Mehremić, tkaju i šta sve može izaći ispod kirkita.

Mejrema Mehremić poskoči sa svog tronošca po kojem bješe postavila jastučić napunjen vunom pa se okrenu čovjeku.

– Ti – uperi prst desne ruke pravo u njegovo čelo – ko ti je rekao moje ime?

– Ona, Živka mi došapnula – veli čovjek, mrtav ozbiljan i ruke mu se preznojiše kao tek iz punog lavora podignute.

– Ona – veli Mejrema, ali jedva čujno, napuštala.

Kirkit joj ispade iz ruke, okrenu se i svoje duge tanke zube osloni o patos. Ona se uhvati za strune konaca, na trenutak se zadrža, ali ne izdrža – pade kraj kirkita i opruži se pokraj razboja. Poskočiše bijela grla, moja mila majčica donese ibrik vode i stadoše je umivati dok ona, nerazgovijetnim glasom, pokušava da nešto dokaže. A onda je zaspala. Čovjek sa kojega je, kada je prvi put dolazio u našu kuću, spao gunj nestade iz sobe. Ni dandanas se ne zna kuda i kako, ali je nestao kao da bješe kap vode pala na vrelu ploču i nestala.

*

Istoga dana, cijelo selo Sehilovo i cijeli kraj saznaše vijest da je u kući Kamberovića umrla djevojka, lijepa i prelijepa Mejrema Merhemić, jedinica u oca Nasufa i majke Aleme, rođene Brus. Njen stariji brat Muzafer bio je u vojsci u Štipu, a mlađi brat Harunčić trčkarao je za govedima po sehilovskim pašnjacima, pravio piskove, igrao klisa i smišljao belajluke koje nikad niko nije, ni u selu Sehilovu, ni u cijelom kraju.

– Ovakvo dijete se jednom rađa u stotinu godina – govorili su Sehilovljani, a malo ko imade u selu da ga Harunčić nije načepio, ako ništa drugo, dok bi jahali na konjima, iskačući iz grmenja pokraj puta, plašio je konje, a oni odskakali u stranu, zbacujući jahadžije sa svojih leđa. Čini se, najviše su ga stimali oni kojima je najviše naudio; donosili su mu sitne poklone i krijući od druge djece trpali mu u njedra i u džepove…

Nije ga to mijenjalo; još istog dana stigao bi da počini novi zijan i zbriše s lica mjesta da ga niko niti vidi niti čuje, a svi su znali da je on, ko bi drugi?! Otkako ga je Esmihana, snaha Sefera Bahtijarevića, vidjela kako naveče donosi jaja i spušta pred prag njihove kuće da oni sutradan ugaze u njih – svaki zijan u selu bio je njegov. A zijana je bilo. Redali su se ko đinđusi na đerdanu, sve jedan za drugim.

Kući Kamberovića se nije primicao, neko mu došapnuo da se tu krije crna zmija i da ona možda i neće domaću čeljad, ali oni koji bi se primakli da zijane – njih bi odmah mogla dohvatiti. I nije se usuđivao. Na velikom prstu lijeve noge Mejreme Mehremić, prije nego je zauvijek zamakla pod zemlju, otkrivena su, ispod samog nokta, dva mala uboda zuba od kojih joj noga bješe poplavila sve do koljena i natekla kao stupa.

Harunčić je tri puta pokušavao da zapali kuću Kamberovića i zmiju u njoj, ali mu se nije dalo. Donosio je šuškor iz okolnih gajeva, punio ih u podrum pokraj kaca za kupus, potpaljivao, ali bi se plamen brzo kidao, a mi djeca Kamberovića osjećali miris izgorelog lisja, istrčavali napolje i uz vrisku i kamenje gonili od kuće Harunčića. Naposljetku ga je otac Nasuf uveo u izbu i zavezao za jasle. Tu je, bez zalogaja hljeba i bez kapi vode, ostao puna dvadeset i četiri sata. Otac ga je odvezao kad mu je ovaj obećao da nikad više nikom neće zijan činiti, ali da hoće tragati za čovjekom koji je ulazio kod tkalja kada je Mejrema izdahnula.

– Tražit ću ga, tako mi ruke brata Muzafera, veli kroz suze, do nakraj svijeta, i ako ga nađem… – još je nešto kanio reći, ali u tom času otac Nasuf otrže konjski jular od jasala i njime preko ramena sastavi Harunčića, te on u dva skoka iskoči iz izbe i dohvati se polja i slobode.

Od tada raspitivao se za čovjeka, nekada hodao danima po selima hafljanskog sreza, opisivao ga svakom koga bi na put sreo, ali je svijet uginjao ramenima, te nikad ništa ne sazna. Vrijeme je proticalo i na kraju se vrati iz vojske brat mu Muzafer. Došao je kasno navečer, bio je blijed i umoran.

Sutradan otišli su zajedno do mezara svoje sestre Mejreme i tu, uz njenu humku, čučali, učili dove, odbacivali kamenčiće sa mezara sve dok iz grobljanske trave nie zašištalo i kroz oba uha im prošao onaj zmijski pisak koji ih ošamuti, te oni, pošto dođoše sebi, krenuše od mezara…
U kući Kamberovića, osta je razboj i na njemu nikad nedotkan ćilim u koga je bila zamišljena zmija kako bi samu sebe istjerala iz kuće, ali – ne nadmudri se lako kućna zmija…

dođite mi u srce, svi
slobodno dođite
ili bih se ja trebao približiti vama?
ne znam što je pametnije
kako bi vam bilo lakše
povjerovati
zaista nekad ni sam nisam
pametan
kako nam pomoći
kad pomoći zapravo
nema kao što nema
ni istine ovdje
to zaista zvuči prilično
nerazumljivo i
nelogično usuđujem se
tvrditi
ali tako je
jednostavno je tako
moj jezik, moji zubi, moj glas
moje srce
moje tijelo
sve su to oštri simboli
razdvajanja
svjetlost koja se prelama
u predvečerje je u
parku, mrežasta
rešetka
ali zapravo svi prolaze kroz
tu oštrinu
neozlijeđeni
prolaze, trče, šeću
park je krasan
kao trbuh je ispupčen
u njemu ključa naša krv
dođite mi u srce
bit će vam toplo
ili ću se javiti ja vama
neočekivano, nemojte
misliti kako sam nagrada
ne
ne može me se osvojiti
dobrim djelima jer sve je meni
isto
znam, besmisleno je
nekad mislite kako sam
bezosjećajan
okrutan
nekad se dodvoravate
nekad me bušite jasno mi je i žao
pomalo
što se tako teško
volimo, patimo
i mjerimo
kada bi došli blizu
meni
možda bi bilo lakše
možda malo
jednostavnije
toplina bi vas umirila
uljuljkala
mogli biste leći u moje srce
odmoriti se malo
na sigurnom, na toplom
krvavom

Mirko Kovač: Nebeski zaručnici, BIGZ, Beograd, 1987

Objavljeno u Odjeku, Sarajevo, 15-30, 9.. 1987.

Ko je pisac kome je Mirko Kovač dao moć pripovijedanja? On je, u više pripovijedaka, uspješan, rodom iz hercegovačke zabiti, tamo od Trebinja, iz istog kraja uz koga je Kovač. Tu je obojici sve poznato. Nevješt čitalac biće ubijeđen da su to Kovačeve autobiografske priče. Ali to bi bilo suviše jednostavno, da ne kažem pogrešno. Mirko Kovač može reći, poput mnogih, da taj pisac pomalo liči na njega. Čak su rođeni isti dan. „Drugi dan Božića (Sv. Stjepan) bio je moj rođendan“. U jednoj priči on je istoričar: „Scenarij je odbijen zbog crne slike stvarnosti, a na mene se tada upiralo prstom kao na smutljivca. Čak su i ratni veterani, tražili da se krivično gonim kao pripovedač koji  raspiruje nacionalnu mržnju.“ U posljednjoj, krunskoj priči, to je ostarjeli pisac „na izmaku devete decenije“ , koji, suprotno istoričaru, istoriju  prezire i smatra da joj nema mjesta u literaturi. Taj ostarjeli pisac, u trenu svoga uskrsnuća, ugledaće lice mladića koji ga je doveo do tog usamljenog mjesta. Taj mladić imaće njegovo lice. On je pomalo mizantrop, dosta mu je praznih razgovora, plaši se novih susreta, ljudi koji gnjave, žene ga privlače kao seksualni objekti. Mrzi intelektualštinu. Kao suviše radikalan, da to još jednom konstatujemo, on 1971. godine biva tretira kao „neostaljinista“ što je bila uobičajena fraza za sve radikalne kritičare staljinističkog morala. „A onda sam udaljen kao predavač i premešten u biblioteku, nagovaran da podnesem ostavku i najzad otpušten zbog ‘izrazito neinformbirovskih ideja‘‚ kojima sam, eto, trovao mladež.“ Sada već govorim o istoj osobi, onoliko koliko pisac može u svakom trenutku biti ista osoba. On to jasno, nije, stoga i sve ove priče. Stoga i sam metod, u kome fiktivni, fantomski pisac pripovijeda autobiografske zgode ne da bi ih osvijetlio, nego da bi sagledao sebe. U priči „Propalo društvo“ pisac svraća u varoš iz svoga djetinjstva i tu slučajno susreće nekog čovjeka koji mu govori: „Ti na jednom mestu veliš da je otac kinjio tvoju majku. E pa da ti kažem: mogao bi mi sto puta biti otac, ali ako je jednom podigao ruku na moju majku, za mene bi postao zlotvor, a ja spreman da mu krv popijem.“ Kasnije će pisac u Beogradu, gledajući cigančicu koja mu se odjednom gotovo perverzno dopala pomislivši nije li on Ruđer. „Pomislih da Ruđer i nije postojao; to sam bio ja. Neko moje neostvareno, zaostalo ja. Pa i ja sam, po očevom nagovoru, polagao prijemni za podoficirsku školu. Nije li Ruđer bio sablasna projekcija vlastite provincijske sudbine.” To je odnos pisca i njegovog dvojnika. Taj drugi ima sve ono što pisac nema, bar u bezočnosti. Tom se piscu prigovaralo i prigovara da je surov u opisivanju ljudi, da nema mjere niti skrupula, ali ovdje on susreće ljude u kojim se ovaplotila ta surovost koju on sam nema a koja bi, negdje u sebi, možda poželio. Tako je on, umjesto svojih ličnosti iz ranijih djela, oživio sve svoje negativne emanacije. Toliko o samoj ličnosti pripovjedača. Jer nije dovoljno neprekidno ponavljati  da pripovjedač u djelu nije ista osoba onoj koja ga je zamislila. Da djelo ima svoju logiku, svoju buduću stvarnost. Ono nije, poput riječi, tu da označava već i da znači. Ono nije ono što se koristi kao da jeste ono jeste.

Što znači pripovijedati? Tražiti sebe rasutog po svijetu, skupljajući atome da bi se pojavio neki fantom koji se možda zove X. Y. Šta je, dakle, poslije svega što znamo o pripovjednoj umjetnosti, izmišljati priče? Ili je to, kako tvrde neki fizičari, otkrivanje a ne izmišljanje. Jer izmisliti mi ništa ne možemo, sve je već zapisano, tražimo ono, kako je govorio Sartr, što imamo. Niko nikada nije pronašao ništa tuđe. Treba samo biti predan, posvećen, vjernički zanijet! Od svoje prve knjige, takav je Mirko Kovač. Njegove posljednje knjige su potpuni novom u našoj savremenoj književnosti, čitajući ih svjesni smo tog ogromnog napora da se pronađe stvarnost, da se utvrdi vlastiti identitet. Da se izvrne istorijska vreća kako bi se očistila od pljeve svakodnevice i da bi se osjetio njen čisti smisao. Ako smisla ima.

Svijet nam nije dom, rekao je pjesnik. Tako se osjećaju i Kovačeve ličnosti. Šta izabrati, šta uzeti kao svoje? Ljude ili stvari? Život ili smrt? Dan ili  noć? Od prve priče, „Prozračno telo“, do posljednje, „Nebeski zaručnici“, traje neprekidni solilokvij u kome pisac varira taj svoj odnos prema stvarnosti u koju si gurnut. „Često sam opisivao smrt, ali ne kao nešto od čega se grozim, niti kao mesto šutnje, već pre kao uzbudljivu činjenicu koja nadahnjuje da se sve drugačije sagleda.“,“(Prozračno telo) „Sve više sam verovao da nikakvog života i nije bilo izvan knjiga, ili ako ga je bilo nije me zanimalo. Sve što sam pročitao jasno mi je kao dan, a ostalo je zamagljeno.“ (Nebeski zaručnici).

Kovač u gotovo svim pričama varira odnos pisca prema zavičaju, prema stvarnosti, prema onome što on bješe i što jeste. „Povratak zavičaju izaziva u meni teskobno osećanje, neku vrstu unutarnje panike“. ( Prozračno telo) Ili “Pripisivali su mi gadosti iz knjiga, a uistinu sam bio čedan čovek.“ (Nebeski zaručnici) Oni koji prigovaraju su tzv. javno mnenje, najčešće glas ljudi iz hijerarhije provincijalne vlasti. Pisac ode u svijet, ali duhom ostaje u tom zavičaju, koji mu je dat kao njegova sudbina. Neprekidno u relacijama premjeravanja onoga svijeta i onoga naslijeđenog, čemernog, ograničenog, pisac pokušava da dokuči gdje je sam. Je li ostao na sredokraći?! Od priče do priče, jasno, kao što i priliči iskusnom piscu koji svoje djelo vidi svedeno u onu žižu koja se dobije prolaskom sunčevog zraka kroz sočivo, Kovač vidi i vodi svoje priče. „Kad pisac kaže da je priča istinita, naslućujem prevaru, jer istinite priče nema, ona to treba tek da postane“. (Nebeski zaručnici)

U većini priča riječ je o životnom gubitniku. Kao da Kovač stalno svom junaku, uspješnom piscu, suprotstavlja jednog bezuspješnog, neko svoje nepostojeće, moguće, demonsko i dijabolično ja. Tako je, na primjer, Valentin iz Moskve samo jedan vid, dalek ali stoga ne manje vjerovatan, pisca koji ga sluša i kasnije ostvaruje. Nepoznati iz „Prozračnog tela“, Florijan, Feher, Valentin, čak i koljač fra Anđelko, Kuljić, ukazuje se kao sablasti, oni ne postoje izvan piščeve svijesti, ne svijesti Mirka Kovača već njegovog junaka-pisca, one se njome hrane. Ali su veoma mogući ti demoni, čak po nečemu naši domaći demoni.

Kovačevom svijetu, odnosno u svijetu njegovog pisca, zlo i dobro nisu antipodi, prije bi se reklo da oni zajednički, ruku pod ruku postoje i samo prilike, samo vrijeme, samo unutarnji ili vanjski okvir istjera jednog da nadvisi ono drugo. Kao u slučaju fra Anđelka Kuljića, za koga bi teško bilo reći je li čovjek u đavolskom ili đavo u ljudskom obličju. On je i jedno i drugo, a demon je taj koji na kraju zlo dovede da zagospodari njegovim bićem. Po danu fra Anđelko je idealan čovjek, božji glas na zemlji. On miri ljude, privodi ih ljubavi i radu. Pomaže lijevo i desno, ali je trapav. On dan ne voli, u njemu se osjeća kao medvjed. Tek noću postaje pravi fra Anđelko, kreće se prostorom kao pravi sotona. „Dvojica pozornika, mladih ljudi, uzeli nagradu i zaradili viši čin, ali ih ne može mimoići raskršće kapelice sv. Obitelji, lako dotičući i skačući  vešto i sigurno kao da je dan a ne pomrčina. Za njih je on odleteo ravninom i nije više bio zemaljsko stvorenje“ I, zaista, nije, pretvorio se u demona. Samo tako se može objasniti onih deset krstova na koricama njegove kame, gdje svaki krst označava jednog zaklanog čovjeka. U našoj literaturi još nije stvoren takav dijaboličan tip, anđeo i đavo u istoj osobi, koji na kraju pristaje mirno da bude kažnjen, slavljen od ljudi kao pošten, iako će  ga onaj, kome je služio na zemlji, prevesti u pakao. Ali on i jeste službenik noći, tamne ljudske strane. Samo, je li daleko od te strane Ruđer? Ili Florijan. Svaki koji žudi da zadovolji tu nastranu, tamnu stranu svoga bića. Gdje je u odnosu na fra Anđelka i pokorni sluga vlasti Varajić? Kome se on zaklinje, koga on poštuje, da li on sumnja, pere se, moli, nada?! Kovačev pisac daleko je od toga da se može nazvati anđelom.On ne želi, na određen način, ni da saučestvuje. On samo, poput Savaraota, stvara..

Ove su priče napisane besprijekornim stilom. Ali šta je stil moderne proze? Koji su njeni meandri? Malo je reći da po preciznosti rečenice Kovač je u samom vrhu naših prozaista. On koristi različite pripovjedne postupke kako bi sa svih strana dao svoje neobične ličnosti. Tako, na primjer, portretišući fra Anđelka Kuljića, Kovač koristi klasičan Andrićev metod. Taj fra Anđelko dođe kao neki narodni fratar,  izišao. Izišao iz Andrićevog ciklusa o fratrima. „Dnevne stvari bile su mu grube, odnosi s ljudima tegobni i nepredvidivi, a noću bi sve to postajalo blago i jednostavno, pod rukom fino i mislima dostupno.“ To je ta klasična, mudra i moćna rečenica u kojoj je „riječima tijesno a mislima prostrano“. Čini se da je ovom postupku pribjegao Kovač kako bi metodom vrhunske ironije pokazao naličje tih tzv. dobrih, mirnih ljudi. A šta će se s njima desiti ako u svojim rukama osjete nečiji nevini i podatni vrat.

Jezik kojim su napisani „Nebeski zaručnici“ je književni, daleko od folklora, argoa, slenga. U nekim pričama Kovač koristi, da bi dao dušu svoga pisca, leksičko hercegovačko bogatstvo, ali daleko je on od toga metoda izvan onog konteksta u kome se koristio i Andrićevim pripovjednim postupkom. Kovač nije od onih pisaca koji suviše vjeruje u jezik sam po sebi, ne zanosi se njegovom pjesničkom snagom. Jezikom se samo modeluje, on sam je nedovoljan da suptilnije izrazi čovjeka koji opsjeda Kovača.

„Nebeski zaručnici“ je visoko ostvarenje naše savremene književnosti. Kao cjelina djeluje skladno, možda skladnije i od Kišove „Grobnice za Borisa Davidoviča“. Dijelovi te cjeline, pripovijetke, sami za sebe su primjeri moderne proze, sigurno antologijska ostvarenja savremene jugoslovenske umjetnosti.