Ne volim ovo doba jer jurca bez glave i ništi sve što je u davnim danima bilo lijepo. Mnogi naši stari narodni običaji zauvijek su nestali. Na primjer konzumiranje domaće hrane u vozu. Čak i kad se iz Bosanskog Novog išlo u Prijedor ili Bosansku Krupu, što je nekih tridesetak kilometara razdaljine, pripreme za put trajale su cijeli prethodni dan. Pekla bi se koka, pravilo slatko: gurabija ili hurmašice; sipala voda u kanistere koji se već godinama koriste i u kojima voda odmah poprimi ukus stare plastike, ili bi se u staklene flaše sipao razrijeđeni sok od bazge. Stanica je bila daleko, čitavih deset–petnaest minuta hoda umjerenog tempa od centra grada. Jelo bi se prije izlaska iz kuće. Na stanicu se stizalo podosta ranije, jer “ja mogu čekati voz, on mene neće.” Do Krupe se putovalo motornim vozom. Ušlo bi se u voz, zauzela mjesta i čim voz krene odmotavala se i komadala koka. Vagon u motorcu bi poprimio miris pečene piletine prije nego što bi voz uhvatio ubrzanje. Obrok bi završavao zadnjim zalogajem hurmašice upravo kad voz staje. Onda bi se išlo kod rođaka koji su također bili jako daleko od stanice, deset do petnaest minuta hoda umjerenog tempa, i oni bi nas dočekali pečenom kokom i hurmašicama.

Ako bi se putovalo gdje dalje, na more recimo, nosila se pita koja se motala u novinski papir tako da se tekst iz novina često znao preslikati u koru pite, pa si prije nego što jedeš iz pite mogao pročitati ocjene igrača i izvještaj sa utakmice OFK Beograd – Osijek ili raspored TV programa. Na veći komad pite stao bi raspored i za prvi i drugi program.

Napraviću ovdje malu digresiju; naši stari su, tako kažu, hranu znali nositi u džepovima. Pričalo se za neke kako su u džepu stalno imali komadić sudžuka ili suhog mesa i kuhano jaje, pa kad bi sjeli u kafanu naručili bi čokan rakije, izvadili jaje i sudžuk, narezali i polako pijuckali i mezili. “Ništa nas ne smije iznenaditi” bila je maksima tih godina i očito se odnosila na sve sfere života.

No, da se vratim na hranu na putovanjima. Sjećam se jedne prilike, moglo mi je biti desetak godina, putovao sam na zimskom raspustu iz Novog u Tuzlu. Vozom do Doboja, pa autobusom do Tuzle. U autobusu bi gužva, ali mi dva prijazna čovjeka napraviše mjesta, zguraše se i ja sjedoh kraj njih, tako da smo na dva sjedala sjedili nas trojica. Čim je autobus krenuo izvadiše slaninu, luk i rakiju, a meni se ionako povraćalo u autobusu – muka mi je bilo tokom vožnje od Novog do Dvora što je tek nekih tri kilometra – dakle čim počeše reckati hranu i odvrnuše čep sa flaše meni se pomiješaše mirisi hrane sa mojom mukom, skidoh pletenu vunenu kapu sa glave, zaburih glavu u kapu i… već možete zamisliti dalji tok priče.

Još jedan lijep običaj koji se više ne praktikuje je punjenje unutrašnjosti auta duhanskim dimom. U stojadina ili pezejca bi se nekako natrpale dvije porodice, tate naprijed, mame sa djecom pozada, troje–četvoro djece. Obično barem jedno dijete nije podnosilo vožnju. Tate bi naprijed zapalile cigarete i bistrile politiku, možda bi malo otvorili jedan prozor, ne sasvim i nikako ne dva prozora jedan nasuprot drugom (protiv otvaranja prozora bile su i mame koje su se gušile u dimu, jer zaboga, od dima još niko nije umro, od promaje jest) dok bi djeca pozadi otvorenih usta hvatala zrak kao ribe na suhom i usput se borila da ne povrate dok auto vijuga krivudavim bosanskim cestama. Neminovno bi barem jedno dijete povratilo. Nekada bi to izazvalo lančanu reakciju, ali tate su to stoički podnosile i nastavljale pušiti jednu za drugom i analizirati političku situaciju u zemlji i svijetu. Nije pomagalo ni što su djeca na sebi imala obično barem jedan sloj odjeće više nego što je potrebno – jer ključno za očuvati zdravlje bilo je dobro se utopliti – pa bi im vjerovatno bilo muka od vrućine u pretrpanom autu zatvorenih prozora u kojem su sjedili zalijepljeni jedni za druge čak i da nije bilo dima i krivina.

Divan narodni običaj bio je i skidanje temperature oblogama od rakije. Dok je dijete buncalo u bunilu zbog visoke temperature odrasli bi, mame obično, natopili krpe šljivovicom (vjerovatno su se koristile i druge rakije u ove svrhe, meni je u sjećanju ostala šljivovica) omotali djetetove noge ovim oblogama pa preko njih navukli čarape. Inače je rakija za obloge bila odličan izgovor za održavanje zaliha rakije u kućama tatama čije su se supruge bunile zbog njihovog prekomjernog uživanja u voćnim destilatima. Ta je rakija za lijek, toga vazda mora biti u kući, zlu ne trebalo. Elem, djetetu bi stavili obloge i uskoro bi cijela soba bazdila na rakiju. Smrad (rakijoljupci ne zamjerite mi, u nekom drugom kontekstu bih ga mogao nazvati mirisom, ali u ovom moram ovako) rakije bi se ubrzo uvukao u posteljinu, pa bi ispunjavao cijelu sobu, pa i kada bi djetetu skinuli obloge. Alkohol bi kroz kožu prodro u krv, pa bi dijete, ionako omamljeno visokom temperaturom, bivalo dodatno ošamućeno alkoholom. Lebdilo bi dijete iznad kreveta dok su oko njega letjeli slonovi, mace i mede, Krezumica, Kalimero i Tom i Džeri, nasmijani Minja Subota se u ćošku sobe spuštao niz muzički tobogan, Vajta vodio Kockicu, a Branko Nedjeljni zabavnik. Eh, da su nam znali u tim momentima pustiti Pink Floyd ugođaj bi bio potpun. Gledano sa ovog vremenskog odmaka, možda bi ipak bilo bolje da su nam temperaturu skidali hladnim oblogama i andolima, ovako nam je u ranim godinama alkohol ušao u krv.

Polako izumiru naši lijepi običaji, a na nama je da ih se ponekad sjetimo i sačuvamo od zaborava.

O tempora, o mores!

VATRA (PRVA, VJEČNA); HERAKLIT

kao da jučer
ili da prekjučer sam
palio vatru,

a stvarno nisam,
već duže od toga nisam.
peć je šutjela,

drva šutjela,
čekala izvršenje
svoje sudbine

(i moje sudbe:
energetske, toplinske,
vatrene, drvne).

onda je palih,
onda je i zapalih,
vatru, tu moju,

a zapalih je
i kao vječnu vatru
u vječnoj peći.

kao heraklit,
potpalih i održah
vatru i vatru.

kao heraklit,
veselih se tom vječnom
u prolaznome.

kao heraklit,
s mjerom i neizmjerno,
sretan i blažen.

kao heraklit,
moram i to da kažem:
kao piroman.

PEČENJE RAKIJE

ta uspomena,
kad su pekli rakiju,
trajno sjećanje,

ne tek događaj,
nego to događanje,
proces, običaj,

ti rituali,
u novembru studenom,
mirni, a divlji,

čitav komšiluk,
moj stari, drugi stari,
a svi najbolji,

svi ovi moji,
mudraci oko kotla,
predsokratovci.

fragmente pamtim,
i dalje su nejasni,
ali i bitni.

u to vrijeme,
a i mnogo kasnije,
nalazio ih

kod nekih drugih
suvremenika ili
nevremenika,

primjerice, kod
svetog petra kočića,
„rakijo, majko“.

(usput se pitam:
otkud to u lektiri –
rakija, djeca?)

uglavnom, ovo:
sve te uspomene – dim –
snašle me jutros

(ja kao mali,
prst u čaši rakije,
„nek’ mali proba!“

ja kao mali
moram čuti, saznati
šta je to svijet)

uz dim iz peći:
miris iz korijena
mozga i mene

nije tek spomen.
drvo, vatra i priča
– beskonačnost su.

PEPEO (PEPELU)

„ashes to ashes“,
pjeva mi ziggy stardust
u pravom času:

sabajle, zorom,
dok čistim peć – pepeo
ugasle vatre

(dok spremam novu
– još drvâ, još žrtava –,
mora se, zima),

nisam tek čistač,
a ni običan ložač;
biblijski sam lik.

to što ja radim,
uz običnu pećicu,
biblijski je čin,

žrtvovanje je,
sa svim posljedicama,
odgovornošću,

i sa svom krivnjom.
tako je to, nažalost,
kod nas vjernika

i nevjernika
koji se uklanjamo
nuždi trenutka.

ta banalnost zla:
neupitno pitanje,
mȍra moranja

(ah… život, pa smrt…
relativizacija,
fina umorstva).

drva me muče:
prah prahu i prah meni,
pepeo taj, moj.

a kad je tako,
što drugo da pomišljam
osim očitog?

očito mi je,
pa mislim na pepeo
svih pepelova:

onaj prah prahu
i pepeo pepelu
vatrozločinstva:

vatra nijemstva:
pepeo auschwitza.
ashes to ashes.

vatra židovstva:
pepeo palestine.
ashes to ashes.

neka sve ide
u prah praha, pepeo,
u tri lijepe

(baš tako kažem,
a i namjerno psujem
sve po popisu).

jebi se, ziggy!
zar smo dotle morali
u zoru doći?

PALJENJE VATRE; MOJ POSAO I POZIV

evo što radim:
razni materijali
preda mnom stoje;

biram, pa slažem,
stvaram neke strukture
pažljivo, skrbno;

nečemu težim
(mislim neku cjelinu),
imam svrhu, cilj;

želim postići
najmanje loše dobro
(sklon sam najboljem);

kad dođe moment,
izvjestan tren jasnoće,
tražim upaljač,

inspiraciju,
ali i neko sredstvo,
pametan alat.

isto što radim
s ovim drvljem, papirom,
svim zapaljivim

(da bi stvorio
plamičak, vatru, toplinu
sigurnu, trajnu)

radim inače,
kao filozof, pjesnik,
(takvim se smatram),

u saznavanju
ne skroz jasnih procesa,
usmjeravanju.

(jedno je jasno:
teorija i praksa
sasvim su srasle.)

kao znanstvenik,
a i kao stvaralac,
nemam kontrolu;

sto je faktora
koji mi umanjuju
aroganciju,

sto podsjetnika
da nisam gazda svega,
a ni ne znam sve.

ova je vatra
u mom nedjelokrugu
i djelokrugu.

je li baš vječna?
koliko je baš vječna?
– to je pitanje.

bez te vatrice
ne bi svijet propao,
to je sigurno.

neke, pak, grije
– mene i moje bližnje,
uže i šire.

moram li stvarno,
rastvarajući tvarno,
vatru da tvorim?

i što bi svijet
ako ja kao ložač
jednom sagorim?

koliko žara
i koliko pepela
tad bi ostalo?

moram li, dakle,
inzistirati dalje,
sve do pepela?

Stvarajući različite sisteme, od svoga postanka, od onog maglovitog dalekog dana kada je počeo da se razlikuje od drugih primata, čovjek se brani od haosa svijeta oko sebe. Da li je on ili nije dio nekog sistema, njega odmah ne zanima, teško da taj osjećaj ima mnogo hiljada godina potom, tek kasnije dolazi ta u osnovi teološka misao o pripadanju smislenom svijetu čija je osnova Bog. Bog je u stvari najbolji mogući sistem, ono rješenje koje je spasonosno, iako mu ne vidimo niti jednu polugu stvarnog sistematičnog vladanja. To je definisanje smisla sui generis, iz imena.

Zapravo, bezbrojni su sistemi do kojih je moguće doći misaonim naporom. Bog nema uticaja na njihov broj, i dalje iznad toga, on je u stvari izvan svih sistema. Bog nije Sistem, nije Smisao, takve definicije ne vode ka shvatanju njegove suštine. Jer se suština Boga ne može shvatiti, kao što se ne može napraviti dobar sistem sistema. Težnja ka odgonetanju one osnovne ciglice od koje je sve sačinjeno jeste pokušaj da se sistem dovrši, da mu se da završna tačka, takav završetak bio bi propast samog sistema.

U Americi nema saobraćajnih inženjera

Odmah po dolasku u Ameriku, u koju sam emigrirao u septembru 1993., iz ratom razorene Bosne, postavio sam sebi tri prioritetna zadatka: prvo, naći neki, bilo kakav, posao od kojeg ću moći preživjeti; drugo, učiti i usavršiti engleski jezik kako bih stekao potrebnu komunikacijsku vještinu i bio spreman za zadatak broj tri, a to je traženje posla u mojoj struci koji bi bar približno odgovarao mom visokom nivou akademskog obrazovanja i praktičnom iskustvu koje sam kao diplomirani inženjer saobraćaja i doktor tehničkih nauka stekao školovanjem u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu i radeći, prvo u saobraćajnim preduzećima, a zatim i kao profesor na univerzitetu u Bosni i Hercegovini. 

Prvi zadatak sam realizovao relativno brzo. Već nakon mjesec dana boravka u Americi dobio sam posao u noćnoj smjeni u velikom trgovačkom centru Wal-Mart. Radio sam na odjeljenju prijema i otpreme robe – Shipping and Receiving – što u slobodnijem prevodu znači utovar, istovar kamiona i slaganje robe na brojne police u šarenolikim odjeljenjima, počev od auto-dijelova, baštenske i piknik opreme do toalet-papira, peškir-papira i dječijih pelena.

‘Dobio sam posao u struci’ sarkastično sam govorio kao da se hvalim, a ustvari šalio sam se na svoj račun, da bih odmah zatim, videći zbunjene upitne poglede znatiželjnika, pojašnjavao: 

‘Da, to je posao iz moje struke jer sam ja svoje studente na fakultetu u Sarajevu učio da je saobraćaj, po definiciji, djelatnost kojom se ljudi, stvari i informacije premještaju sa jednog mjesta na drugo.’

Što se tiče drugog zadatka, odmah sam počeo pohađati tri puta sedmično ESL (English as Second Language) kurs i nakon dva semestra moje znanje engleskog je bilo dovoljno da sljedeći semestar, uz dopuštenje predmetnog profesora, pratim predavanja is predmeta Saobraćajno inženjerstvo i Planiranje transporta sa studentima treće godine građevinskog fakulteta. U Americi se, naime, saobraćaj izučava na građevinskim fakultetima, ali u mnogo manjem obimu nego u evropskim zemljama. Nakon što sam odslušao navedena dva kursa, pokušao sam da nađem još neki predmet iz saobraćajne struke koji bi eventualno mogao slušati naredni semestar. Međutim, takav predmet nisam našao jer ga nije ni bilo. Tako sam nenamjerno saznao da u Americi nema saobraćajnih inženjera jer ne postoje specijalizirani fakulteti na kojim se obrazuju specifični kadrovi za rad u saobraćajno-transportnom sektoru. Iznenađen, pitao sam se : ‘Zar se neko može zvati “saobraćajni inženjer” ako tokom svog školovanja ima vrlo malo dodira sa saobraćajem i transportom?’. Moj odgovor bi bio…, opet pitanje: ‘Da li biste nekoga ko je slušao samo jedan predmet iz hirurgije na medicinskom fakultetu zvali hirurgom?’ Trideset godina nakon ovog mog saznanja, ili tačnije u januaru 2023. u podkastu neprofitne, nevladine novinske organizacije “Next City” pojavio se tekst istog naslova i istog značenja kao što je bila moja davno zaboravljena konstatacija “America has no traffic engineers” (Amerika nema saobraćajnih inženjera). Autor teksta je Steffen Berr, projektni inženjer koji radi u Holandiji, a koji je studirao građevinarstvo na državnom univerzitetu Sacramento u Kaliforniji.

Moguće je da će budući građevinski inženjer uraditi dobar posao i ostvariti uspjeh u izgradnji zgrada, stadiona, ili možda čak i puteva i drugih saobraćajnih objekata. Veliki novac koji se ulaže u izgradnju novih i proširenje postojećih puteva nije dovoljan da zadovolji stalno rastuće zahtjeve za povećanje kapaciteta. Nasuprot tome, stalna izgradnja i proširenje puteva privlači nove korisnike, broj vozila se povećava te proizilazi da je to uzaludan posao. Ovaj fenomen Tom Vanderbilt u svojoj knjizi “Traffic, Why We Drive the Way We Do” (Saobraćaj, zašto vozimo na način kako to radimo) poredi sa nečijim naporima da problem svoje prekomjerne tjelesne težine riješi popuštanjem kaiša.

Međutim, taj isti građevinski stručnjak nije spreman da se uhvati u koštac sa izazovima koji su u domenu optimalnog upravljanja saobraćajnim tokovima i da ponudi odgovore na pitanja kao što su: kolika treba da bude optimalna širina brze gradske ulice; kako izabrati najprikladniji tip raskrsnice za željenu lokaciju; kako odrediti prioritete i uravnotežiti nivoe zagušenja saobraćaja sa nivoom sigurnosti, zagađenja zraka, buke ili kvaliteta života u gradu; kako primjenjivati etiku i estetiku u saobraćajnom projektovanju; kako rasporediti putni ili ulični sistem na nivou mreže ili rute, ili kako trajno riješiti problem saobraćajnih gužvi. Građevinski inženjeri, u nemogućnoti da nađu odgovore na postavljena pitanja, ostaju dosljednji svojoj neefikasnosti i izmišljaju nove termine, koji suštinski ne znače ništa, kao što su “smirivanje saobraćaja” postavljanjem na kolovoze takozvanih “ležećih policajaca”, izgradnjom  mješovitih “biciklističko-motornih” traka, prihvatanjem politike “vizija nula” i usvajanjem novih saobraćajnih oznaka i znakova, samo zato da bi naslovi u vijestima otkrili da je broj smrtnih slučajeva u saobraćaju ostao isti ili je čak porastao. Postoji konsenzus da je u Americi broj smrtnih slučajeva u saobraćaju izuzetno velik (116 poginulih lica na milion stanovnika), da je veći od prosjeka u zemaljama Evropske Unije (46 poginulih lica na milion stanovnika) i da ga treba smanjiti. U Americi su dostupna savezna i državna finansijska sredstva za unapređenja sigurnosti saobraćaja, a postoje čak i rastući pokreti samoorganizovanih ljudi koji se uključuju u lokalnu politiku kako bi poboljšali stanje u svojoj lokalnoj zajednici. Ispostavilo se da su znanje i adekvatan sistemski pristup sigurnosti saobraćaja ključni sastojci koji nedostaju.

Radar 18.12.2025

“Šta je istina? Vjerojatno ono što upravlja čovjekom za njegova života. Sve poslije su epitafi, mistifikacije, naknadna dopisivanja. I uzaludna nastojanja da se u svemu pronađu neki red, smisao i logika. Čarolija kalendara postoji samo u prošlosti. Dramaturgija jedne godine, kao i dramaturgija čovjekova života, uspostavlja se naknadno “, piše Miljenko Jergović u novom romanu 1983. (Fraktura, 2025). Baš kao što se naknadno posle avionskih nesreća traga za crnom kutijom, uređajem čija je osnovna svrha da snima razgovor u pilotskoj kabini za vreme leta kako bi se u slučaju nesreće mogli odrediti uzroci.

Roman 1983. u podnaslovu nosi odrednicu romaneskni manevri, i vodi nas na putovanje kroz ličnu prošlost autora, ali istovremeno i kroz vremeplov dešavanja zvanične istorije sa velikim “I”. Nema odvojene istine koja nas se ne tiče. Sve je u vezi. O tome pripoveda Jergovićeva 1983. U toj godini autor nalazi pukotine koje će dovesti do raspada jednog naizgled idiličnog sveta kako na širem planu svetskog kalendara ‒ koji beleži atentate, avionske nesreće, rascepe u jugoslovenskom društvu, afere i pronevere visokih funkcionera, atentat na turskog ambasadora u Beogradu, sovjetsko rušenje južnokorejskog putničkog aviona, eksperimentalno uvođenje trolejbusa u Sarajevu, sudbinske sednice državng vrha, sahranu Aleksandra Rankovića ‒ tako i u kamernom okruženju jednog sedamnaestogodišnjaka koji se te mirne 1983. godine, sprema za odlazak na služenje vojnog roka, i u kultnom sarajevskom kafiću Bugatti sluša kasetu Bajagine Pozitivne geografije, savršeno čist “master” snimak, koji je te večeri doneo jedan gost.

Kad se nešto važno dogodi, mi ne primećujemo posledice tog dešavanja, jer one dolaze kasnije. Ali, ostaje enigma zašto pamtimo neke prizore koji hirom sećanja ostaju deponovani u našoj svesti da bi godinama kasnije uskrsnuli i otkrili nam pravo značenje događaja. 

Roman 1983. je trezor jedne epohe na zalasku, crna kutija koja nam otkriva zbivanja i pojave jugoslovenskog društva čiji građani su bili naučeni da ne razmišljaju. “Godina 1983. važna je, kao posljednja godina pred 1984., pred godinu koja u stvarnost stiže iz metafore”, beleži Jergović. “Godina l983. važna je kao posljednja godina u razdoblju jugoslovenskog titoizma, i prva predratna godina u životima naše generacije. Ali ta godina je zapravo posljednja godina moje emocionalne i erotske čežnje, samoće i pustoši. Sljedeće godine, u kolovozu, idem u vojsku. U martu 1983. to mi je već na umu, opterećuje me, plaši i usmrćuje. Što godina dalje bude odmicala, strah od vojske bit će intenzivniji.”

Tako je u glavi jednog sarajevskog sedamnaestogodišnjaka. U isto vreme, u istom prostoru, na makro planu dešavaju se tektonske promene. Ekonomski slom postaje vidljiv, inflacija zvanično prelazi 70 posto, nestaje roba iz prodavnica, plate gube vrednost, ekonomska kriza izaziva pojačani nacionalni narativ.

A samo nekoliko godina kasnije, iz te stvarnosti izroniće apokaliptični svet građanskog rata. 

Ruski klasik Gajto Gazdanov kaže: “Vreme teče samo po sebi, mi živimo sami po sebi, sve dok neka mehanička sila ne uspostavi kalendarsku istinu. A, uopšte uzev, vreme ne postoji. Postoje uspomene, postoji mašta, postoji poniranje u prošlost, strah od budućnosti, ali mi sve to nazivamo tako ‒ prošlost, budućnost, sadašnjost ‒ samo zato što ne mislimo i ne trudimo se da shvatimo da su sve to samo osećaji.”

O tim osećajima, o kalendarskoj istini, ali i o nečemu što se dogodilo izvan povesti, bavi se Miljenko Jergović u maestralno ispisanim romanesknim manevrima 1983. 

Nakon što je klanjala sabah namaz i preko oba svoja ramena odaslala selam, pozdrav svim vjernicima i melecima, majka Mina zavrnu postećiju s njenog vrha i s tespihom u ruci se pridiže na svoje klecave noge. Do prozora kuće u kojoj je sama živjela nije dopirao ezan ni sa jednog od minareta džamija vascijele Cazinske krajine. 

I bez sata u kući, ona bi se svih pet dnevnih namaza molila u vrijeme koje je za njih propisano. Vaktiju je ravnala po otkucajima svog srca, uzdasima duše i navikom da od svoje četvrte godine redovno i smjerno moli Božiju milost.

Ni da se popenje na brežuljak povrh kuće, ni tada ne bi čula poziv na molitvu. 

Onda, kada su je ovamo pod brijeg kao mladu na konju doveli i udali za njenog Mehu Mašinovića, on bi je, po njegovom povratku iz radno-noćne smjene, a prije nego će ona ostati noseća, svakodnevno između dnevnih namaza izvodio na taj jedini brijeg u njihovom selu Crvarevac. 

Dok bi ona slušala i odgonetala kakav to zvuk treperi vasionom, on bi je krišom posmatrao i mjerkao njen vitki stas niz koji se prosulo crnilo njene duge kose. 

Ni tada taj zvuk koji je čula nije imao umilnost ezana. 

Kad je skupila hrabrost, a tad je uveliko već bila noseća, stidno mu je rekla da je eho zvuka što dolazi otud iz pravca Velike Kladuše podsjeća na rakoljenje stotina kvočki za kojima gega hiljade izleglih pilića. 

Zagrlio ju je i prvi put izvan spavaće sobe poljubio u oba obraza, rekavši – Baš tako, Mino. Tamo je Agrokomerc, prehrambreno preduzeće sastavljeno od velikog broja farmi na kojima se uzgajaju pilići. Otud nam ja donosim plaću u dinarima. 

Mjesec dana po tim izletima na brijeg povrh kuće, rodila mu je prvog, a nakon nepune dvije godine i drugog sina.

Nakon što se bolje razdanilo, majka Mina iz ormara koji je, kao i svo drugo pokućstvo ručni rad njenog Mehe, izvadi mantil od diolena i kožnu tašnicu u obliku trapeza. Mantil sa tokastim kaišem je dobila na dar kad je rodila Ismeta, a tašnicu sa sedefli ručkom donijevši im na svijet Nihada. U hodniku nazu cipele koje su, prije dok su ukratko živjele u svekrovoj zajednici, naizmjenično nosile ona i zaova joj Ćamka.

Prije nego će iskoračiti u dvorište kuće u kojoj već devetu godinu samuje, obiđe i dvije kvočke koje joj do sad zaredom šest puta uvijek izlegoše svaka po trianestoro piladi. 

Majka Mina je kvočkama bila staratelj, a one njoj hranitelj. I podsjećale su je na braću blizance Merdžana i Kadriju, Gorance čiji su se preci davno doselili u njeno rodno krajiško selo Skokovi. 

Merđan je sa ženom Đulom izrodio 13 sinova, a Kadrija sa njenom sestrom Alemom 13 kćeri.

Završila se mubarek noć Lejletul-regaib u kojoj se ispunjavaju želje i molbe, a osvanuo je petak, dan u kojemu vjernici muslimani ostavljaju kupoprodaju i odazivaju se na molitvu. 

A u ovaj poseban dan bi majka Mina redovno obilazila svoje sinove. 

Nedjeljom, posebnim danom za hrišćane, ateiste, vojnike, bolesnike i zatvorenike, posjećivala bi muža Mehu.

Do sinova bi stizala za malo duži treptaj oka, a za obići njihovog oca svaki put bi joj valjalo vozeći se u oba smjera četiri puta presjedati iz autobusa u voz. To bi je putovanje svaki put koštalo najmanje tri pilice. 

Peškeš-duhan bi mu nabavila u selu zamjenivši tridesetoro jaja za pola kilograma “narezane duše” kako bi njen Meho nazivao duhan dok bi do pupka uvlačio dim te njegove cigarli dragane.

Kako su znali u koji će sahat tačno doći, njih bi dva majku Minu uvijek zajedno dočekivali. Ona bi ih prvo pomilovala po glavi, poljubila u bijela čela, a onda, iako ih je rodila, sjela bi im “pod muške noge”. 

Tako bi i ovog jutra koje je trebalo ispuniti njene sinoćnje molitve i želje. 

Jok. 

Njih dva šute k’o nišani. Ma, ni da joj namignu. Vazda isto. Hajde što na nju, ali što jedan na dugoga ne gleda, morilo ju je i u dolasku, i u odlasku, i u snu kada bi urijetko zaspala sjedeći na sećiji.

Braća, zaozbilje ratnici.

Majka Mina iz tašnjice izvadi flašicu i nakon što ih prsnu vodom kao da ih umiva, ovaj put bez suza i uzdaha, započe: 

– E, sad vas dva, moji jarci sukobljeni na sirat ćupriji, mene dobro saslušajte. Ja, moj Ismete i moj Nihade, nisam vam ja ta, dobro sam upamtila, ta vaša Antigona o kojoj ste, pred sami rat, hodajući po kući, za školu iz knjiga naglas učili. 

Ja, eto, tragediju te jadnice upamtila, kao da sam znala da mi nekad, to sad, može zatrebati. 

A nisam vam ni sestra kao što je ona svojoj braći bila, majka sam vam. 

Ono u čemu sad na nju mogu ličiti jeste da sam vas obojicu po ratištima tražila dok vas nisam poubijane našla. I ugnijezdila, zajedno, ovdje u dvorištu naše kuće. Ispod hrasta na koji ste se verali i u njegovoj krošnji od oca sakrivali kada bi se on ponekad iz čaršije pijan kući vratio. 

Jednog pored drugog sam vas ukopala, jer nam nijedna od te dvije naše proklete muslimanske zaraćene strane nije dala da vas u isti mezaristan spustimo ne bi li se bar tamo u smrti braća izmirila.

 Nakon što vodom iz flašice prsnu i sebe po marami na glavi, licu i prsima, jedva izusti:

– Sad ste najpreči jedan drugom, djeco moja? Zar pjesmuljkom “Oj, Alija dugačkoga nosa, nećeš jesti Babovoga topsa”, da vam uši tako ožare da se vi međuse poubijate! Nit’ vam je nos k’o u Alije, a nit’ ste od tog keksa ojačali. Vaš je Babo samo jedan, onaj što ste ga do rata zvali aba Meho!

Na povratku kući, od dženetskog do kućnog praga, prvo što joj se učinilo da je putovanje od dvadesetak koraka duže nego kad ide Mehi u posjetu, pa u hodu iskapi ono vode iz flašice. 

Drugo, u šta bi se zaklela da nije pričina, čula ih je kako na prstima idu za njom i jedan joj na desno a drugi na lijevo uho, šapuću: – A što nikad, mati Mino, ti ne priupita našeg abu Mehu za belaj koji je on živ nama mrtvima napravio?! 

Od minđuša joj se odbi eho njihovih glasova i jeknu pravo i duboko u njenom srcu.

U prvu nedjelju je otišla u zenički zatvor gdje je njen Meho već devetu godinu izdržava zatvorsku kaznu. 

Do tad je majka Mina mislila kako je Sud njenom mužu odrezao tako dugu zatvorsku kaznu samo zato što je u dvorištu, između sinovljevih mezarova, iz lovačke puške ubio nekog Babovog autonomaša koji ga je pijan izaziv’o. 

Kad se to dogodilo, bila je u selu gdje je razmjenjivala jaja za kantice kozijeg mlijeka, pa nit’ je vidjela, nit’ znala šta se sve zbilo u dvorištu njihove kuće. Zbog toga je nisu ni zvali na Sud u Bihać, a i da jesu, ne bi se mogla odazvati jer im je rat sve uništio, pa u kući nisu imali jednog jedinog helera da bi kupila autobusku kartu. 

Na povratku je zatekla krv po nišanima sinovljevih mezarova i Mehinu pisanu poruku “Ubio sam skota koji pola rata bio na pravoj, a drugu polu na krivoj strani. Tako sam im se svima osvetio za naše sinove! Prosvir’o sam ga sačmaricom da se može pratit muzikom dok provokatorski pjeva.” 

Kad mu je rekla šta su je njihovi sinovi zadužili da ga pita, odgovorio je: 

– Čuj me, Mino moja, jesam, svašta sam vik’o dok su me safatavali oni kod kojih vidiš samo oči i usta, a iz ruku im snaga krvnički bije. I sad, to isto, u zeničkoj kaznionici, kad skočim iz sna, vičem.

I podviknu aba Meho: 

– Popišam se ja na vašu Bosansku državu i Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna kad u njoj više nema Minine i moje djece! Pljujem ja na sve vas koji na pogibiji naše djece nama njihovim lažno preživjelima roditeljima samo imarete izgradiste!..

Dotrčaše uniformisani i odvedoše abu Meha nazad u samicu. 

Dok se sa duhanom mekim kao duša u dragane vraćala u Crvarevac, majka Mina je dumala:

“Hajde što si pred policijom i okupljenim komšijama to izvikiv’o, a gdje ćeš tako reći pred Ismetom i Nihadom!? Zbog toga, iako su tog dana sve vidjeli i čuli, i nisu htjeli svjedočiti u tvoju korist. Dirnuo si im u muško junaštvo i krajišku tvrdoglavost, nesretni moj Meho. 

Eeee…

Znaš i sam, k’o u oko svoje da si iglu ubo! K’o u oba oka!..”

Vladi Jankoviću

Penjali smo se od Savskog venca
ka Vračaru, pored spaljenih
Savinih moštiju

Osetio sam kako asfalt kupi
susnežicu kao zimnicu
kako Hram udara krstom
u nebo, u plafon

Na Čuburi smo pričali
o detinjstvu, Šumadiji,
Kosovu
kariranim stolnjacima
davali smo smisao

Na Slaviji smo shvatili
promrzlih prstiju
da je Srbija neuporediva
bre, bato!

Ostaće i nakon susnežice
i nakon spečenih leta
i nakon što odleži u kaci
zasviraće Terazijama

Na Andrićevom vencu
pobediće mlada
zagledana u ocila
na krstu pravoslavnom

Boris Dežulović: Tko je taj čovjek, Ex Libris, Rijeka 2025.

Budimo malo drski: dvije su knjige, dva romana u kojima se zrcali Hrvatska od srpnja 2025; prvi “Tko je taj čovjek” Borisa Dežulovića, drugi “Herkul” moje cijenjene neznatnosti. O “Herkulu” danas dalje nećemo, premda bismo i to mogli, a o knjizi “Tko je taj čovjek”, evo, ovo:

Roman “Christkind”, izvještaj o rođenju u austrijskoj provinciji s kraja devetnaestog stoljeća i o nemogućnosti da se zločinca ubije dok je još dijete, Dežulović napisao je prije dvadeset i dvije godine. Ozbiljna, vrlo ambiciozna i stilski briljantno izvedena europska proza, dramatično je te 2003. nadrastala mjere i mjerila hrvatske književnosti. Nadrastala je, naravno, i njezine mjeritelje, jer “Christkind” je, mimo običnih čitatelja – kakvih u nas itekako ima, dobri su i pouzdani kao i posvuda na svijetu – ostao vrlo temeljito nepročitan. “Tko je taj čovjek” drugi je piščev roman o Hitleru, sada već o Schnurrbart Ritteru, pisan po gotovo istom motivu, ali zločinac nije više dijete, premda još uvijek nije se kao zločinac ostvario, trideset i četiri su mu godine, tog 9. studenog 1923, na Odeonsplatzu, kad vrijeme je uličnih nacionalsocijalističkih demonstracija i neuspjelog Pivničkog puča.

Dok je “Christkind” obilježen atmosferom jeze i strepnje, koja ga čini vjerojatno i jedinim do kraja ostvarenim hrvatskim gotskim romanom, “Tko je taj čovjek” referencama je prebogata, savršeno konstruirana romaneskna zavjera, čiji je najbliži književni rod, možda, “Berlin Alexanderplatz” Alfreda Döblina. Srodnost je, naravno, u vremenu i mjestu radnje, vajmarska Njemačka dvadesetih, u rađanju nacionalsocijalizma iz duha epohe i iz poremećenih ljudskih naravi, ali srodnost je, kada je o hrvatskome čitateljskom iskustvu riječ, još i u stilu i jeziku. Jezikom i stilom Boris Dežulović izvodi savršen otisak epohe, kao što je i Snješka Knežević, prevoditeljica Döblinova romana, jezikom i stilom načinila jednako savršen otisak iste epohe. Vrijedi i iz tog razloga usporedo, ili jednog za drugim, pročitati Liberovo izdanje “Berlin Alexanderplatza” iz 1979, i knjigu “Tko je taj čovjek”. Još nešto zajedničko je Döblinu i Dežuloviću: pripovjedne tehnike, svojevrsna romaneskna montaža atrakcija, žamorenje ulice, zidnog plakata, glasova iz filmske dvorane. Pritom, “Berlin Alexanderplatz” pisan je i objavljen krajem dvadesetih godina onog, dok “Tko je taj čovjek” izlazi dvadesetih godina ovog stoljeća. Prošlo je sto godina, a Döblin i Dežulović svejedno su suvremenici. Dijelom, tiče se to teme: Hitler je naša neprestana sadašnjost. Dijelom se tiče stilsko-estetskih formacija: suvremenost Kafke i Döblina naša je suvremenost.

“Tko je taj čovjek” knjiga je dokumenata, citata, skrivenih i otkrivenih faksimila. Nijedan povijesni podatak u knjizi nije izmišljen ni domaštan. Istina je sve, do posljednjeg djelovodnog broja i novinskog citata. Postojalo je i postoji sve. No, “Tko je taj čovjek” ni u jednom trenutku ne biva dokumentarni roman. Ovo je fikcija, fantazija o atentatu na Adolfa Hitlera, s jednim jedinim fiktivnim, izmišljenim protagonistom. Ili, možda, ni on nije posve izmišljen? To će otkrivati pomnjiv i začaran čitatelj, dok bude čitao ovu knjigu.

“Tko je taj čovjek” roman je rasprava o T. S. Eliotu, Oswaldu Spengleru i njegovom klasičnom djelu “Propast Zapada”, pomalo je to i zavičajni minhenski roman, plan grada bavarske metropole na njezinim povijesnim i kulturnim vrhuncima. Po svojoj fakturi i zahvatu, roman visokog modernizma. Po prebogatoj referencijalnosti i miješanju visokih i niskih kulturno-civilizacijskih registara, postmodernistički roman. Okvirnom radnjom, onim što bi se moglo prepričati u dvije-tri rečenice, žanrovski roman, triler, jedna od onih tako rijetkih igara unutar žanra trivijalne književnosti, čiji ishod čitatelju doista biva neuhvatljiv, nenaslutljiv, doista iznenađujući. Ali ono što će dobrog čitatelja u svemu tome najprije osvojiti jest genijalno piščevo snalaženje u vlastitoj erudiciji, kakvo srećemo samo u onih pisaca koji stvarno razumiju ono o čemu govore. Hoće li biti jasno o čemu govorimo, ako sljedećeg Dežulovićevog romansijerskog srodnika otkrijemo u Umbertu Ecu, iz “Praškoga groblja”? Romane obojice pisaca lako će, naime, i u punoj napetosti čitati i takav čitatelj koji ne zna ništa ili gotovo ništa o referencama njihove proze.

Čitajte ovo: “Budućnost? Da stvarno izmisle vremenski stroj i pošalju ekspediciju u njemačku budućnost, istraživači bi se vratili i objavili kako takvog nečeg uopće nema, grleno se smijao Gustl i odmah na komadu papira skicirao skeč o putnicima kroz vrijeme koji krstare njemačkom devetom dimenzijom i vraćaju se da objave kako su sve pretražili i kako u Njemačkoj nema budućnosti. Ima samo prošlosti, i to sjajne, veličanstvene njemačke prošlosti, recimo prošle jeseni, kad je obični radnik u tvornici imao satnicu od stotinu milijardi maraka, ali budućnosti nema, ekspedicija je prevrnula cijelu Republiku od Heidelberga do Königsberga i nijednog traga budućnosti nigdje nisu našli, ni svijetle ni mračne, ni daleke ni bliske, nikakve budućnosti u Njemačkoj nema.” A Gustl je August Annast, kabaretski glumac i umjetnik minhenski čuveni, pritom i kafedžija, koji je duže od četrdeset godina vodio Caffe Annast, centar kulturnog i umjetničkog života u gradu, mjesto od kojeg je Hitler zazirao, i jedan je od onih, taj Gustl, koji su, ne znajući što rade, stvarali materijal za njemačku budućnost, koju će, kao i svaku budućnost jedne obezbudućnošćene zemlje, skicirati, koncipirati i pisati veliki pisci. A njih Njemačkoj nije nedostajalo, od Thomasa Manna i Güntera Grassa do Borisa Dežulovića. Zato je Njemačka, uostalom, i preživjela. A ne zato što je prostranstvom i brojnošću Nijemaca velika.

Nagrade i priznanja

U Hrvatskoj, naravno, ne znače ništa. Tojest, znače: nagrađeni i čašćeni državnim nagradama i priznanjima u Hrvatskoj će biti ili oni koji su toliko beznačajni da bi bili nagrađeni, ili oni koji su u svakom pogledu bezopasni, pa mogu biti i nagrađeni. Roman “Tko je taj čovjek” zavređuje priznanja i nagrade nekog književno ozbiljnijeg i odgovornijeg entiteta nego što je to, na našu žalost, kulturni entitet Republike Hrvatske. Ovaj čitatelj knjizi dodjeljuje sve nagrade i priznanja njegova – čitateljeva! – hrvatskog jezika. Koji u književnosti ponosno dijeli i baštini s Dežulovićem i nekolicinom pisaca i spisateljica koji ovaj jezik stvaraju i rastvaraju.

I još o budućnosti

Njemačka 1923, zemlja bez budućnosti, zemlja je općeg gnjeva i bijesa, uličnog svevlađa ratnih veterana i obespamećene poratne omladine, koji uz naklono postupanje nesposobne i korumpirane vlasti, taj gnjev i bijes nastoje dovesti do krajnje konsekvence. Budućnost koju pritom imaju na umu glupavo je naivna, poput kakvog fantasy romana za nezahtjevnu mladež. Samo iz takvog koncepta mogu nastajati logori smrti, sa šest milijuna Židova koji odlaze u dim.

Kada mladi mesar, susjed iz zadnje kuće u selu, kaže da je vrijeme, svinja se iz korita, gdje se palila, postavi na čengere, a onda on prvo svinju razreže, pa izvadi drob i preda majci koja je, u tom trenu, već i sama puna smrti, pa utrobu samo odsutno prihvati u ruke pazeći da joj ne padne na ugaženu travu. Uokolo se, izjutra, već zablatilo, od vode i koraka. U koritu čisti svinjska crijeva. U crijevima kratka svinjska godina; ni toliko. U crijevima: noć kad je mater plakala u svinjskom toru. Ali to je san, san. Tako je prije bilo, tako je kao dijete među svinje trčala, da se sakrije od svog oca. Da se sakrije od majke. Tako nekad trči noćima. Jednom je sanjarila, pa se zaista među svinjama probudila.

Majka nije mogla u početku gledati svinjokolju, ali poslije je, kad bi smrt jednom već bila sveprisutna, kad bi zavladala u svinji i već bila u svim rukama, kada je provalila u sve koji su svinju dodirivali, majka bi uzela u ruke nož, primila smrt hrabrije nego je mislila da će moći, kao da je smrt bila lakša čim bi svi oko nje bili puni smrti, pa i sama potom odvajala svinjske butine od tijela, rezala meso i komade špeka. Stavljala komad po komad mesa u mašinu za mljevenje; gurala i pritiskala jednom rukom gore gdje se meso ubacivalo kroz maleni stroj, a iz njega je izlazila neprepoznatljiva crvena kaša. Tako je samljeveno meso trpala u dugačke nizove kobasica, tiskala u prije oprana crijeva. Potom su komade mesa, slaninu, i butove i plećke, i kobasice, vješali na sušenje na tavan. Da se nadimi. Stavljali su i u mast. Da se sačuva. Dobro dimljeno meso moglo je potrajati i do ljeta.

Đed krv nije mogao vidjeti kraj zdravih očiju, pa je svinjokolju vodila baba, on je svinje samo vukao iz svinjca. Onda bi čekao da sve završi, već pijan kao letva, posramljen svojom slabošću pred smrti. Baba je pak svinjama najbrže rezala vratove, spretna i okretna.

Jednom će i babi, kao svinji, izvaditi crijeva, a prije toga će u njima pronaći očevo i majčino vjenčano prstenje. Ništa o tome još ne znaju, ništa ne slute. Dijete stoji kraj babe, dijete čuje kako ga nitko ne čuje, eto je plače u kući, umotali su je tako da ne može nigdje, sapeli joj noge, sapeli joj ruke. Dijete stoji kraj babe i promatra kako ona salijeva rakiju u sebe, kad god đed u nju ne gleda, sve je rumenija, sve je glasnija, sve svadljivija. Stoji kraj matere i gleda kako majka u crijeva zuri kao u talog u kavi i vidi sve što će doći, vidi, sve vidi.

(odlomak iz putopisne proze “Jugoslavija: hronika šest ili sedam zemalja”)

Ne brojim kilometre, jer zadnji su najteži. U Konjicu, tačno između Mostara i Sarajeva, vozim u brda. Jutro nakon nesanice, bez klime i sa mekanim gumama. Nema tu pomoći, moram dalje. Nisam li to sam izabrao: putovanje na kraj Evrope, ka nepostojećoj zemlji, ka mrtvima koji još nisu sasvim mrtvi? Jedinu pomoć nalazim u kafani: konobar koji mi s bakrenom džezvom u ruci veli svaka čast: sretno.

Nakon toga se vijugavim putem penjem uz planinu. Usput puno kretanja: konji, ovce, bikovi, psi, svi u kretanju, i ljudi na putu ka nekom cilju ili nikamo, djeca čobani, jedan na biciklu, neki pijanac pod drvetom, i još životinja, orao koji gospodari nebom. 

Put se često sužava, sve dok se očajan ne zaustavim jer doista ne mogu dalje, ali nemam izbora, pješice, mora se, drhteći, uz ponore. Onda najednom stanem, licem u lice s kamionetom. Ko popušta? Ja ne, ali opet nemam izbora, znači u rikvrec. Dok kreten u kamionetu prolazi kraj mene, otvara prozor, očekujem oštru reakciju, ali ne: kao prvo to je žena sa šarenom maramom na glavi; kao drugo, njena reakcija liči na živahan pozdrav: “Desno ti svjetlo ne radi, drugar! Sretan put, ćao!”

Malo dalje na putu ima stijena odronjenih od velikih kiša, sklanjam ih vlastitim rukama. Gospođa kamionet je bez problema preplesala preko njih.

Samo naprijed, ne sporednim putevima, jer oni ne vode nikamo. Na putu odjednom iskrsne oblak. Krajem ljeta dolazi jesen, sa kišom ili bez kiše. Katkad je mračno kao u gustoj šumi, a samo mi jedna lampa radi, onda me opet zaslijepi sunce. U jednom selu ima velika crkva, u slijedećem džamija, sa kao gar crnim vrhom, i malo dalje u zemlju zabijen krst s dijagonalnom poprečnom letvom. Na ruševnoj kući viori se zastava. Jedna tabla upućuje na bunker: TITOVO SKLONIŠTE U SLUČAJU NUKLEARNOG RATA. Oko nje, lijevo i desno od puta, minska polja. Jako mi se piša, ali ovdje radije ne. Kod jedne kolibe sjedi grupa lovaca s torbama punim mrtvog mesa. Iza uzbrdice se ukažu beskrajne livade, ali se beskraj završava, opet se spuštam i dižem. Rijeka kraj mene šumi i pjeni se, već vjekovima, dok traje moje putovanje. Padine, provalije, zaštitne ograde crvene od rđe. Trideset stepeni, gusta kiša.

Deset stepeni, kišica. Kuća koja to više nije, tabla koja upozorava na medvjede. Jelen, dvaput veći od mog auta, zijeva u mene. Groblje, tek tako, na livadi, staro kamenje, isklesano zagonetkama. 

Zadnji kilometar. Cilj je mjesto koje je u međuvremenu osvojilo moje snove. Ako bi raj na zemlji mogao imati ime, to je onda to. Onaj ko traži geografsko središte Evrope, taj će završiti ovdje. Ovo je srce Evrope. Ako želiš negdje početi ili negdje završiti: ovdje to uradi. Zadnji metri se sastoje od magarećeg puta, oblutaka od krečnjaka i škriljca, tu samo sa potkovicama ispod potplata možeš proći nepovrijeđen. Auto skakuće, ali onda sve naprosto prestane, i put i šuma i ovo kolebljivo vrijeme, jer tu sam gdje biti moram, i auto se s olakšanjem zaustavlja pred kapijom.

Elmir Pravljak* me pozdravlja mašući poput vjetrenjače. Prihvatam njegovu široku ruku, zubi mu se smiju, prsa sjaje od znoja. Grlimo se. Onako muški. Bratski. Mirišem mu zemlju na koži. Ograda se otvara. Ogromna tabla sa HERZEGOVINA LODGES ti želi dobrodošlicu. Moje vozilo posljednjom konjskom snagom traži mirno mjesto na livadi. U podnožju brijega ispred nas se nalazi pet planinskih kuća. Stepenice između njih vode uvis. Među kućama rastu mladi luk, korijander, ruta, ruže. U otvorenoj kuhinji u podnožju brijega Elmir otvara dvije boce sarajevskog piva. S frižidera nas motri portret Tita u prirodnoj veličini. Na kamenom ognjištu leže pastrmka, oguljeni bijeli luk, svježe ubrane masline. Goga Šarić**, Elmirova žena, spremna i budna, mijesi tijesto za hljeb i vodi svu elektronsku komunikaciju.

Tako smo se mi pronašli, na internetu tragajući za zajedničkim interesima. Sad skupa jedemo sir koji ima ukus milionima godina starih trava sa glečerskoga zida, jer je po geolozima zemlja ovdje nakon nastanka podrhtavala pedeset miliona godina, tako da su stijene i zvjezdana prašina pretvorene u  vijenac od krečnjaka i metala, iz kojih su nastali glečeri i jezera. Katkad se, nakon svih tih godina, dogodi mali potres, koji se osjeti kao da negdje u blizini prolazi kamion.

Sjedimo u sjeni pod odrinom. Grgolji voda iz ručne pumpe. Goga je Srpkinja, Elmir je Bošnjak. Religija? Nije to za njih. Odrasli u Jugoslaviji šezdesetih i sedamdesetih, najboljih godina, majčinim mlijekom su usisali vjeru u bratstvo i jedinstvo. Znaju svaku stijenu u ovom kraju, svaku travku, svaku kuću i njene žitelje, familije koje se ne pitaju ko je ko, koje se ne opterećuju vjerom, imenima, jezicima, porijeklom. Goga i Elmir su živjeli u istom gradu, išli u istu školu, slušali istu muziku, zaljubili se i vjenčali. 1991. vidjeli prve čarke, bližio se rat, i tada su odlučili da, iz predostrožnosti, na neko vrijeme odu u inostranstvo, u Njemačku, dugogodišnjeg saveznika Jugoslavije, uprkos ratnim traumama. Slučajno su otputovali dan ranije nego što su naumili. Inače bi, kako su kasnije saznali, nesumnjivo imali posjetu milicija koje su ubijale ljude s muslimanskim imenom, skupa sa njihovim najbližim.*** U inostranstvu su, prvo u Njemačkoj a onda u Holandiji, odbili da zatraže politički azil, jer nisu željeli da budu kao kolaboracionisti iz Drugog svjetskog rata. Azil je ipak dobijen, pošto se rat odužio. Učili su holandski jezik i gradili život u Holandiji.

Kad su se strasti u rodnom kraju smirile, vratili su se. Kupili komad zemlje i okupili komšije. Dinamitom napravili pukotinu u stijeni i počeli da rade prema Goginim planovima, ona je arhitekta. I evo nas sad ovdje, godinama kasnije, na mjestu koje bi htjelo da poveže Bosnu i Zapad. Pet planinskih kuća, svaka sa imenom jednog mjesta u Jugoslaviji****, namještenih u bosanskom stilu. Oni sami peku hljeb, love ribu, prave džem, vino i nakit i pozivaju jugoslovensku dijasporu u goste. To je zadivljujuće, ne znam kako da nakon sve te bijede opišem ovo slavlje. Za vrijeme mog boravka, ovdje dolijeću gosti iz Njemačke, Poljske, Češke, Švajcarske, Švedske, kao i mnogi iz Holandije i Belgije. Čujem sve jezike, mnogo dragog holandskog sa šarolikim akcentima od gornjeg sjevera do dubokog juga, a nad svime odzvanja Elmirov i Gogin sonorni karakteristični bosanski akcenat holandskog jezika. A navrate i Novozelanđani, Kanađani i Australijanci. Dovedu ovamo porodice i prijatelje, i prijatelje od prijatelja, znatiželjnike, i putnike kroz prostor i vrijeme poput mene, tako da u kasne ljetne večeri poput ove imamo cijeli svijet okupljen za dugačkim stolom, s vinom, ribom i mesom, svaka generacija sa svojim pričama, a na livadi punoj ljuljački naša djeca imaju doživljaj za pamćenje. Goga i Elmir ovdje jednom godišnje organizuju filmski festival, pozivaju pjesnike, muzičare, profesore, skulptore, ambasadore, inžinjere i glumce iz svih krajeva, ima kafe u džinovskim džezvama, vina u ogromnim karafima a u večernjem ognju neko izmađija i ogromnu flašu rakije. Priča nikad ne jenjava. Kad postane suviše vatrena, neko zgrabi gitaru i svi počnu pjevati, svesmirujući lijek, prastare bosanske pjesme koje svi znaju, jer je svaka jugoslovenska duša stara duša, muzika pokriva sve pukotine, rješava sve sporove i zaustavlja vrijeme, tako da je na tren opet jugoslovensko doba, iluzija bratstva i jedinstva. 

Gosti se duboko u noć penju ka svojim planinskim kućama, ili se vuku ka sobama u jednoj od kuća u selu na obali jezera. Znam planinske kuće, ali ovoga puta spavam na farmi pokraj imanja seljaka koji su nakon rata sami kuću preuredili u pansion, šarmantno nespretno, sa utičnicom koja dopola viri iz zida, prozorom koji se ne zatvara, krevetom poput rupe, uključujući komarce, i škorpije – lud sam za tim! Sa zadnjom pivicom se sklupčam u krevet, čitam stihove koje mi je jedan pjesnik danas tutnuo u ruke, i zapisujem ove riječi koje sad neko u svijetu čita. 

  Ujutro, uprkos svemu, pratim Gogu i Elmira do lokalne kafane da pretresemo zadnje vijesti. “Kruškovaču, gospodine Johan?” Daj mi kafu, tursku. Kruške su za kasnije. Ili ipak jednu? Kasnije, sa zadnjim zrakama sunca, idem u dugu šetnju oko jezera, u sela, pokraj rijeke, u planine, svuda baršunasti leptirovi, siesta u mahovini. 

Boško i Amira nisu mrtvi. Oni ovdje žive. Na vrijeme su napustili pakao. Dok se još moglo. Onomad prešli most koji ih je odveo ka miru. Oni žive. Peku vlastiti hljeb, prave džem, vino i nakit, i svi im dolaze.

Vrijeme se mijenja. Obožavam ljeto, ali sad ga je već dosta, dobrodošla prva studen, uveče na pragu moje sobe. Jesen i zima ovdje imaju jaku vezu, kao proljeće i ljeto, međuperiodi su tako neupadljivi da ih zaboravimo. I tako se desi da jedne večeri, kad su svi pjesnici, ambasadori i umjetnici nestali, ostanem sam sa onima koji govore holandski i svim prijateljima-od-prijatelja. Australija i Švajcarska su se vratili u Australiju i Švajcarsku. Bosanska dijaspora i jugonostalgičari su otišli kućama – ovdje je fino, ali kući je ljepše. Autoputem bratstva i jedinstva, putem razdora i propadanja. Dovraga, zahladilo je. Upalim vatru u peći na drva, ima nešto jela i pića da se prebrodi veče, ali dešava se nešto čudno. Obuzeo me je jak osjećaj usamljenosti. Auto mi ima dvije prazne gume, otišli Goga i Elmir, živa u termometru se noću spušta ispod deset stepeni, moj gazda u vrtu ispred farme iskopao septičku jamu – “Pazite, gospon Johan, ako po noći krenete u šetnju” – nema struje, kokoši u kokošinjcu nemirno spavaju, a ja se osjećam ostavljen od svih, jer Bosna i Hercegovina – prošireno na Jugoslaviju, ne, bivšu Jugoslaviju – se prazni, svi žele da odu odavde, a samo ja hoću ovdje da ostanem. Želim li ostati? Ja sam predodređen da ostanem ovdje. Na ekranu koji me još povezuje sa svijetom gledam ratove, užas, bijedu, glad, izbjeglice: perpetuum mobile, čovječanstvo se vrti u krug, prije trideset godina, prije stotinu godina, prije pet stotina godina, hoće li ikada prestati? Neće prestati. Hoću da mokrim u vrtu, ali ne znam tačno gdje je septička jama. Telefon mi se ugasio. Hoću da odem u noćnu šetnju. Gdje je septička jama? Orjentišem se prema glasanju pilića. Noć bez mjeseca. Prokleto hladno. Zvjezdano nebo kakvo još nikad nisam vidio. Sva sazviježđa. Zemlja dvije sekunde drhti, septička jama grgolji, naknadni odjek zemljotresa od prije deset miliona godina.

(2020-2025)

* Prevljak – prim. prev.

** Sarić – prim. prev.

*** Ovo nije istina. Konjic se neposredno prije, u i poslije rata nalazio pod bošnjačkom (muslimanskom) kontrolom, pa je bilo gotovo nemoguće da se ELMIRU neko pojavi na vratima i ubije ga zbog muslimanskog imena. Biće da je nesporazum nastao u komunikaciji između pisca i Goge i Elmira – prim. prev.

**** Hercegovini. Zato se kućice, sve skupa, zovu Herzegovina lodges – prim. prev.

S holandskog preveli Goran Sarić i Goran Trkulja