ili nad humkama onih koje volim

Roman “Grobar pasa”, Goran Samardžić, V.B. Z., Zagreb, 2024.

Pročitao sam veliki broj knjiga autora koje poznajem, neki su mi čak i prijatelji, ali niti u jednoj od njih nijesam našao toliku sličnost autora i njegovog djela kao u Goranovom – “Grobar pasa”. To jeste roman koji autor nije uspio prikupiti, već ga ostavio pomalo rasutog, i to na sve strane.

Ali ta disperzija nije falinka, naprotiv; uvijek me obraduju epizode, izleti iz vlastite avlije (teme djela), u oaze koje se tankom niti vežu za glavnicu. Tu se zamislim, zapljusnu me inspiracije, pa bi se i sam istoga trena mašio olovke i krenuo pisati.

To je Goran, sliven u svoj roman i roman koji se slio u svog autora, gradeći čudesan amalgam koji možemo zvati dječak-knjiga, ili knjiga-dječak, dječak kojeg već napuštaju sijede vlasi.

Pisac ima jedinstvenu prednost u odnosu na druge ljude i druga zanimanja, jer mu je Stvoritelj podario sposobnost da svoje unutrašnje boli i patnje prenese na papir. Na taj način, kroz proces pisanja, može ih sagledati iz nove perspektive i učiniti ih podnošljivijim.

U ovom romanu posebno se ističe izvanredan osjećaj za detalje, a deskripcija je projicirana iz ugla lucidnog posmatrača. Poređenja koja autor koristi dodatno izoštravaju cio sistem slika u romanu, te se stiče utisak da je neke rečenice oblikovala sama ruka Velikog Boga, Stvoritelja svega, što bi rekli vjernici, vidljivog i nevidljivog, pa i jada naših ovozemaljskih. Takva poređenja rijetko se susreću u savremenoj književnoj produkciji.

Imamo, recimo, porodični izlet na livadi i sve je besprijekorno organizovano, čeljad zapljusnuta valom radosti, sve je čisto: trava, cvijeće, nebo; porodica na okupu – veseli. Tu je hrana, piće, poljski sto i, naravno, pas Bleki, koji je dio porodice i kome je dobrim dijelom posvećen ovaj roman. Dugi dijelovi romana su o drugim psima i drugim ljudima, posebno Igoru, a i drugima koji su preživljavali skoro istu sudbinu pasa. I onih kućnih, i onih puštenih ulici da se snađu u nesnađu.

Ali ovdje sve prerasta u suštu suprotnost zamišljenog izleta; pojavljuje se keruša koja kreće prema djetetu.

“Strašno je kad trčite i grabite svom djetetu u pomoć. Noge se ne kreću hitro kako im nalaže um, već kao kroz najgušći med i melasu. Tako se često trči u snu. Al’ pas je brži.“

Ovaj pasus može se posmatrati i kao odraz unutrašnjih borbi pojedinca. U trenucima krize, često se osjećamo kao da su nam ruke vezane, iako naš um želi da djeluje. Trčati da se preduhitri pas koji sa iskeženim zubima kreće prema djetetu je isto što i trčati da se dijete iznese iz zapaljene sobe.

U cjelini, ovaj tekst može se interpretirati kao duboka refleksija o ljudskoj prirodi, borbi između želje i mogućnosti, kao i o emocionalnim izazovima s kojima se suočavamo u životu.

Roman “Grobar pasa” Gorana Samardžića je knjiga koja se upija, koja se dugo pamti i u kojoj se, bar dobar dio nas, pronalazi. Ovo je autobiografski roman, iskren do same kosti. Ovo je roman o ratu i poraću u Sarajevu, roman o ljubavima i truljenju i gašenju ljubavi u braku. Ovo je roman koji nam kazuje kako vrela bračna postelja postaje led. Led ledeni! Roman o razočaranjima, a sve manje o uspjesima i radosti, mada je i njih bilo, ali je svaka kapljica radosti skupo plaćena.

Igor, glavni lik u romanu, često, kritikuje sebe; olako upada u ljubavne veze, a onda se nađe „ni kriv ni dužan“ u vrtlogu koji ga vuče u bezdan. Ima tu i erotskih epizoda, ali su izvedene na krajnje suptilan način, tako da se roman ne mora pakovati u najlonske oklope i na njima ispisivati „Nije preporučeno mlađima od 12 godina.“

Pošto je prošao rat, Igor ulazi u borbu između erosa i tanatosa; borbu sa ženama i ljubavnicama – ona tiha vatra koja ne bukti, a izgorijeva sve do zadnjeg ivera.

Pas u njegovoj priči i u njegovoj kući nije pas, to je član porodice koji sa njima jede, pije, spava… Kada se razboli, sve ukućane zahvati golema tuga, a kada ispusti dušu, za njom vape kao za balonom odbjeglim kroz prozor.

Razumljiva je ljubav prema životinjama, koja često dolazi iz dubokog osjećaja empatije i brige za njihove sudbine, ali ova ljubav koju Igor osjeća prema njima je nevjerojatno intenzivna, prožeta snažnim emocijama i dubokim povezivanjem koje nadilazi običnu privrženost. Ona se manifestuje kroz želju da im pruži najbolji mogući život, da ih zaštiti od patnje i da ih voli bezuslovno. Tako postaju deo porodice, prema kojima ne gasne ljubav ni kada ih ostavi u male grobove na proplanku.

Scene sahranjivanja svojih pasa nisu samo rituali sahrane, već duboko emotivno iskustvo koje odražava povezanost Igora s tim bićima. U tim trenucima, on postaje više od običnog grobara – on je moralni grobar, koji jadikuje nad životima koji su prošli, koji su voljeni i koji su ostavili neizbrisiv trag.

U romanu se katkad pojavljuju i crnohumorni trenuci, koji, iako su obavijeni tugom, uspijevaju da bace svjetlost na mračnost koja prožima ovu priču. Ovi trenuci služe kao svojevrsni kontrast, koji čitaocu omogućava da na trenutak odahne, dok se istovremeno suočava s dubokom tugom i gubitkom. Ovaj roman se čita s ljubavlju, jer je u njemu pisac i djelo postalo jedno, spojeno u neodvojivu cjelinu. Čas je to jedno tijelo, čas drugo ogrtač, ali u svakom slučaju, njihova povezanost je neosporna i duboka, ostavljajući snažan utisak na svakog ko se upusti u njegovo iščitavanje.

za Nadu Stilinović

Kad stisne mraz i cvokoću zubi i kad padne debeli snijeg, pa niti tko nama, niti mi kome možemo doći, baka kaže nisu ove zime ništa kakva je bila ona 1943. i odmah se smrznem od te zime i srce mi zalupa jako jer volim godine koje su bile prije mene, one su tako uzbudljive jer su se tih godina događala čudesa i sve je bilo tako ogromno i strašno: te se zime, jednog petka u zeničkoj Kasini, napio Stari vrag, pa je onako pijan pošao kući, a snijeg bio dubok dva metra i bio je plav pod mjesečinom, pa se njemu učinilo da mu je to krevet, jorgan, šta li je i ko uopće zna šta može biti i šta se može učiniti nekome ko ime osamdeset pet godina, od kojih je minimum sedamdeset bio mrtav pijan, a Stari je vrag bio mrtav pijan možda i svih osamdeset, e pa kad je vidio toliki snijeg, on ti je lijepo u njega prilegao. Fino se pokrio snijegom, stavio ruke pod glavu i zahrkao. Bog zna koliko je ležao i koliko je trebalo da naiđu rudari na povratku s druge smjene, da ga pokupe i odnesu u bolnicu. Živoga! Ej, živoga, a ležao je u snijegu one zime, one 1943. koja nije bila kao ove zime, malo mraza, malo snijega i Bog te veseli, nego je to bila prava zima kakvih više nema, niti će ih biti barem dok ja budem živa. Odnesoše oni Staroga u bolnicu i sreća da ga nisu kući nosili jer je već sutradan dobio upalu pluća, osamdeset pet godina, plus četrdeset temperatura, ali misliš da ga je to smirilo! Ma jok, on ti je takav izlazio na prozor i bacao djeci pare da odu do apoteke i kupe mu medicinskog alkohola, onog stopostotnog, da ima šta piti, a djeca ko djeca, uzela bi pare i pobjegla. Mislim da je Starog vraga to ubilo, a ne upala pluća. Njega je samo rakija mogla ubiti, zapravo to što nije imao rakije, i ništa drugo na njega se nije primalo. Pio je, ali taj alkohol nije ubijao njega, nego je ubijao sve okolo njega, njegovo piće ubilo je jednu ženu, pa drugu ženu, obje mlade, pa jednu kćer, pa drugu kćer i rastjeralo mu sinove po svijetu i Bog zna šta je sve još njegova rakija ubila, ali njega nije mogla. Pijan se budio, pijan je lijegao, pijan je kovao u svojoj kovačnici i pijan je zgazio sve što mu se našlo na putu i što se rakijom zgaziti dalo, sve dok nije došla ta zima, najveća zima 1943. da i njemu dođe glave, pa si nekad mislim da je i bila tolika zima samo da Starome vragu nešto dođe glave, pričala je baka čim jako zazimi i tresla se od ljutnje i bijesa, a ne od zime jer ona nije bila zimomorna, ali je od svih ljudi na svijetu mrzila samo Staroga vraga, a od svih nastranosti, poroka, oružja i svih ljudskih pokvarenosti i zala najviše se užasavala alkohola i alkoholizma.

Stari vrag bio je moj pradjed i zvao se Josip, ali ga baka nikada nije zvala po imenu, nego je on jednostavno bio Stari vrag i nitko se, pa ni djed kojemu je Stari vrag bio otac, nije ljutio na nju, niti bi je ispravljao ili joj rekao da bi bilo baš zgodno kad bi svoga pokojnog svekra katkad nazvala nekim drugim imenom, recimo onim koje su mu dali na krštenju ili onim po kojem ga je znala sva Zenica: kovač Joža Slovenac. Na spomen svoga oca, moj djed bi sagnuo glavu i šutio, a šutjela su i njegova braća, naše amidže Karlo i Rudo, jer mu nikada nisu oprostili rakiju, niti su sebi oprostili što su bili djeca, pa nisu mogli spasiti svoje starije sestre koje su umrle od njegove nebrige. Kad bi se govorilo o Starome vragu, u bakinim, djedovim i maminim očima čitao se isti osjećaj, nešto kao obiteljsko obilježje, boja po kojoj su se Rejcovi razlikovali od drugih ljudi. Bio je to antirakijski osjećaj i bio je svijetlosive boje. Na različite načine, taj je osjećaj obilježio njihove živote, a bogme obilježava i moj život s njima. Djed bi popio dvije loze, a na treću ga se nije moglo natjerati ni prijetnjom srednjovjekovnih mučenja jer je bio uvjeren da se nakon treće loze postaje Stari vrag. Mama bi popila pola pive i već ju je hvatao strah da je mrtva pijana i da joj se Stari vrag smiješi iza prvoga ugla, a baka nije pila ništa. Ni za Novu godinu, ni za rođendane, nikad! Takvi su, kažem, bili Rejcovi, a onda sam među njih došao ja, isti ćaćetina, govorila je mama, Bože dragi, to dijete nema ništa rejcovsko, govorio je djed, pa je bilo sasvim normalno da ne dijelim rejcovske osjećaje o rakiji, niti mi se Stari vrag učinio strašnim. Zapravo, o rakiji nisam znao ništa osim da grozno smrdi i da taj smrad podsjeća na bolnicu, vakcine i operaciju krajnika, ali mi je pradjed bio jako velik i važan.

O djedovim mrtvim sestrama ne razmišljam jer ne mogu razmišljati, budući da o njima znam samo da su mrtve i da su u smrti jako mlade; o njima se samo tako govori, a to je nedovoljno da bih ih volio i da bih Staroga vraga okrivio za to što su umrle mlade. On je glavni i jedini lik jedne priče koja traje stotinu godina i nastavlja se iako je odavno mrtav, a u toj je priči kovač Joža Slovenac kao Flash Gordon; svi ga se plaše, ali mu nitko ne može ništa. Najjači je i najveći, taj moj pradjed; toliko je jak i velik da je morala doći zima 1943., pa da nakratko napusti priču o sebi u koju će se jednom sigurno vratiti, ja to znam, jer takve priče ne mogu biti dovršene prije nego što uđem u njih, pa neka mi je pet, sedam ili jedanaest godina, pružit ću mu ruku jednoga dana kad budem sanjao Staroga vraga i reći mu bio si strašan, ali te se ne bojim, a bojali su te se svi do mene; ne znam što će on na to reći, ali mi se nekako čini da će mi podrignuti u lice. Takav je moj pradjed kovač Joža Slovenac.

U školi smo učili poslovice, učiteljica je na ploči napisala: »Svatko je kovač svoje sreće.« Onda smo mi trebali u školske bilježnice napisati objašnjenje što ta poslovica znači, pa sam napisao priču o pradjedu kovaču svoje sreće i o tome kako su kovači svoje sreće obično kovači tuđe nesreće jer sreću nalaze u rakiji. Učiteljica je opet pozvala mamu u školu, ali mi mama ništa nije rekla, ni zašto je zove, ni što joj je učiteljica rekla, ali sam joj vidio crvenilo u očima i da je sva tužna i očajna zbog mene. Drugi dan je u razred došao školski psiholog, stao pokraj katedre, stavio ruke na leđa, učiteljica je rekla ovo je drug Mutevelić, on je psiholog i pratit će danas nastavu da vidi kakvi ste, a ja sam nakon pet minuta vidio da prati samo mene, bulji u moju glavu i sklanja pogled samo kad ja pogledam njega, a učiteljica stalno mene nešto pita, onako nasmiješena i prijazna kakva nikada nije bila, pita me kao da sam teško bolestan i to sve neka čudna pitanja o stvarima koje uopće nismo učili i za koje sam siguran da ih nema u gradivu, pita jesu li ljudi dobri ili zli, pita tko je pametniji, gavran ili lisica, pita je li Videk sretan što su mu sašili košuljicu, a Videk je dječak iz neke glupe priče koji je, kao, hodao gol po svijetu sve dok mu dobri ljudi nisu sašili košuljicu. Odgovaram da su dobri ljudi dobri, a da su zli ljudi zli, da je gavran pametan jer je našao sir, a da je lisica pametna jer mu ga je uzela, ali da je možda lisica glupa jer sama nije znala naći sir i da je gavran možda glup jer je pustio da ga lisica nasamari, dok o Videku nemam svoje mišljenje jer nikako ne mogu zamisliti nekoga tko okolo hoda gol, pa mu onda šiju košuljicu. Kad sam izgovorio to »svoje mišljenje«, pogledao sam druga Mutevelića ispod oka jer sam znao da će biti šokiran. Točno znam koje riječi kad ih izgovorim, šokiraju ljude, kao što znam i zašto ih šokiraju. Kad kažem »svoje mišljenje«, ili kad kažem »općenito gledajući«, ili kada kažem »karakteristično«, svi se osjećaju kao da sam obukao sako i kravatu za odrasle i na glavu stavio šešir. Tako je i sad: drug Mutevelić iznenađeno je podignuo obrvu, izvadio blokčić iz džepa i nešto zapisao.

Mali je jako pametan za svoje godine, ima bogat rječnik, ali, znate, njegove su emocije sasvim dječje i one s njegovom nesumnjivom inteligencijom čine jednu malu bombu, rekao je drug Mutevelić mami, a ona mi je, za divno čudo, to prenijela od riječi do riječi, valjda jer je u knjizi Vi i vaše dijete upravo pročitala kako me je nužno katkad šokirati psihoanalitičkim nalazima ili onim što odrasli o meni misle. Nisam ja pametan, nego oni od mene očekuju da budem glup… Ko bi to od tebe očekivao?… Učiteljica i drug Mutevelić. Pitali su me je li Videk bio sretan jer su mu sašili košuljicu. Takve se stvari pitaju samo kad hoćeš nekome pokazati da je glup… Zašto si napisao da je svako kovač svoje sreće i tuđe nesreće?… Nisam to napisao, nego sam napisao da je pradjed bio kovač i da su svi oko njega bili nesretni. Eto, to sam napisao, a o drugima ništa nisam pisao jer nisam imao vremena i jer ništa nisam čuo o drugim kovačima… Pa zar baš moraš pisati ono što čuješ kod kuće? Nešto bi mogao i izmisliti… Misliš, nešto bih mogao i slagati?… Ne slagati, nego izmisliti… A koja je po tvome mišljenju razlika između izmišljanja i laganja?… Ta što lažu lažovi, a izmišljaju pisci… A ko onda piše i priča o onome što se stvarno dogodilo?… Pojma nemam, valjda povjesničari, ali to sad nije važno, pokušaj biti pametan i šuti o nekim stvarima.

Tako je prošao moj prvi susret s psihologom. Bilo je to vrlo neugodno iskustvo koje bih volio ubuduće izbjegavati, premda mi se nakon njega ugled u razredu naglo popravio jer su svi skužili da je drug Mutevelić došao zbog mene i djeca su mislila da je to zato što sam ili jako lud ili jako pametan, ali nitko nije bio u stanju razriješiti tu dvojbu, osim nekog Šandora, razrednoga propaliteta i ponavljača koji me je nakon Mutevelićeva posjeta svaki dan tukao, valjda uvjeren da me iz jednakih razloga valja mlatiti i ako sam lud i ako sam pametan.

Sve je dakle krenulo od Staroga vraga i obiteljskoga straha od rakije i alkoholizma. Stoga sam odlučio vrlo pažljivo pratiti odnos svoje obitelji prema alkoholu, te ponešto povremeno i zapisati, jer je bilo očito da je u pijanstvu ključ i da moram biti oprezan pred njihovim strahovima. Čim bi se mama, baka ili djed nečega plašili, ja bih dobio po glavi jer ne bih dijelio njihove strahove. Onda bih se morao plašiti svega onoga čega se ne plašim, a kako se nisam mogao prestati plašiti onoga čega sam se plašio po vlastitom osjećaju, tako sam uz svoje strahove imao i strahove od njihovih strahova što je, priznat ćete, prilično nezgodna stvar kad imate pet, sedam ili koliko već godina.

Zapazio sam da je naša ostava prepuna alkohola: domaća šljivovica i lozovača, deseci boca vinjaka i konjaka, dvije litre viskija, vodka, džin, bijelo, crno i crveno vino, likeri od mentola i likeri od čokolade, makedonska mastika i grčka metaksa… Boce su uredno poslagane i neotvorene, osim loze i viskija— da se nađe kad dođu gosti. Sav taj alkohol dio je nekih davnih posmrtnih počasti ili su to rođendanski i novogodišnji pokloni iz vremena prije nego što sam se rodio. Kad netko umre, komšiluk dolazi na žalost i donosi boce s pićem, koje se onda slažu u ostavu i tamo zauvijek stoje. Svi znaju da se u našoj kući ne pije, ali običaj je običaj, a ljudi se najčvršće drže baš posmrtnih običaja jer njih ne smiješ prekršiti čak ni ako nemaju baš nikakva smisla jer je smrt trenutak kad živi moraju biti dobri jedni prema drugima, a najbolji bivaš ako radiš nešto što nikome nije od koristi, ali je zato jako dirljivo.

Likeri od mentola i od čokolade bili su pokloni za mamu u vrijeme kad je ona bila jako mlada i još me nije ni rodila. Na jednoj je boci temperom nacrtano probodeno srce i u njema upisana imena mame i nekoga muškarca. To je njoj draga uspomena, što je meni sasvim nerazumljivo. Kako joj boca likera može biti draga uspomena ako se užasava alkohola? Mislite da joj je draga uspomena ono srce? Zgodno: uspomena ispisana na boci punoj straha.

Ako u našoj kući još netko umre ili ako se u mamu još netko zaljubi, u našoj ostavi više neće biti mjesta ni za što drugo osim za boce s alkoholom, a uskoro će i njih biti toliko da ćemo ih držati i pod krevetima i u ormarima s kaputima. Sve je to zbog Staroga vraga. On je duh iz ostave i uopće nije važno što je umro 1943. i što se dugo mislilo da je zauvijek sahranjen na zeničkome groblju. Nitko ga iz ostave ne može izbaciti, sve dok se netko u ovoj kući ne propije. Evo, na primjer, ja! Šta bi bilo kad bih postao alkoholičar? pitao sam baku. U sedmoj godini?, bila je šokirana. Ne baš u sedmoj, nego malo kasnije… Koliko kasnije? Nosi te vrag, postani šta hoćeš, samo sačekaj da ja umrem… Nisam rekao da ću biti alkoholičar, ali šta bi bilo kada bih bio?… A zašto bi, molit ću lijepo, ti bio alkoholičar?… Recimo zato da neko već isprazni ostavu od svih onih boca.

Tog vikenda došao je ujak iz Zenice i odnio sav naš alkohol. Ispred kuće je parkirao volvo karavan i sat vremena tovario ga bocama. Svi su bili jako ljuti, a najviše mama i baka, tako da ništa nisam smio pitati, pa ni to što će on sa svim tim vinjacima, konjacima, votkama i vinima, uključujući i likere od mentola i čokolade. Odnio je i maminu dragu uspomenu, njezino srce i muško ime u srcu upisano. Baka je oprala stalaže i prekrila ih šarenim papirom. Tako, sad ima puno više mjesta za ajvar i paprike, rekla je, a meni je bilo žao tih boca. Možda zato što sam slutio da bi ih doista jednoga dana mogao popiti, a možda i zato što je tog dana iz naše ostave tako grubo istjeran duh kovača Jože Slovenca, moga pradjeda, Staroga vraga.

Ove godine pravit ćemo rumopst, svečano je objavila baka i na stol postavila golemu keramičku teglu od pet litara na kojoj je čudnim slovima, to je gotica!, bila ispisana neka poruka ili ime iznad naslikanih krušaka, jabuka, trešanja, smokava i grožđa koje nije bilo ni žuto, ni crno, nego je bilo zeleno kao trava ili kao prekrivač na našem kauču. Rumopst je voće za hladne dane, rekli su mi, a ja ću ga jesti samo ako budem dobar i ako pokažem zrelost u svim mogućim situacijama. Pojma nemam što bi to trebala biti zrelost u svim mogućim situacijama, ali sam svečano obećao da ću dati sve od sebe jer me taj rumopst silno zanima i to zato što se pravi od ruma, a rum je alkohol, čega se, čini se izgleda, ni mama, ni baka nisu uopće sjetili. Ili je nešto drugo u pitanju; ne znam, ali saznat ću na jesen, već početkom jedanaestog mjeseca kad se rumopst otvara.

Potkraj maja, baš oko moga rođendana, baka je napunila teglu rumom i unutra ubacila pola kile jagoda. Raširila je ruke, rekla gotovo i izbacila me iz ostave. Petnaestak dana kasnije opet smo bili u ostavi, ona je otvorila teglu, ubacila unutra dvije šake trešanja, raširila ruke i opet rekla gotovo. Govorila je gotovo i kad su rodile smokve, jabuke, dinje, lubenice, kruške i na kraju grožđe. Ako baš želite znati, mislim da je širenje ruku i riječ gotovo dio recepta i da je za rumopst to jednako važno kao voće i rum. Nisam siguran može li svatko izgovoriti tu riječ i šire li se ruke na neki naročit način, ali ako vam rumopst ne uspije, možete biti prilično sigurni da je recept izgubljen za sva vremena jer sam očito zaboravio neku sitnicu ili neki tajni sastojak, a u vrijeme kad budete ovo čitali moja će baka sigurno već biti mrtva, pa ni nju nećete moći pitati.

Pred Dvadeset deveti novembar pao je veliki snijeg, a na sam Dan Republike temperatura je pala na minus dvadeset. Noćas je zeko tražio svoju mamu, ustvrdila je moja mama, pravi je dan za rumopst, zaključila je baka, a meni je srce zalupalo kao ludo. Zamirisao mi je rum i prije nego što je baka otvorila teglu. Nema većeg uzbuđenja od onoga koje donosi Prvi put; to jako dobro znam: sve što mi se događalo prvi put bilo je odlično, a svijet je srećom još bio pun stvari za Prvi put i trebalo je imati samo malo strpljenja i već bi bio neki Prvi put. Vani su se na jarbolima mrznule zastave, crvene partijske i crvene republičke, a između njih trobojnica državna; sve je bilo tiho, ledeno i mirno, nigdje ni daška vjetra, a one su, te zastave, stajale ukočene, kao da su od lima ili kao da ih je netko zaustavio u trenutku najvećeg uzbuđenja da čekaju zajedno sa mnom, širom otvorenih očiju, raskriljenih nosnica i stisnutih šaka da bude na stol iznesen rumopst, usred zime, usred najhladnijega od svih dana koji je još i Dan republike, to voće od prošloga ljeta, plodovi vrućih dana u kojima je sve živo i zdravo, sačuvani u rumu, u tom strašnom alkoholu, da bi sad bili pojedeni Prvi put.

Dobio sam jednu smokvu, dvije trešnje, krišku jabuke i tri jagode. I to ti je previše, rekla je baka, nećeš nam se tu napijati, rekla je mama, a ja sam gledao ono voće u svojoj zdjelici i bio sam pomalo razočaran. Plodovi su izgubili boje: smokva i jagode bile su smeđe, trešnje crne, a jabuka je bila skoro siva. Umjesto voća, pred sobom sam gledao nešto što je izgledalo kao leševi voća; mrtvi plodovi koji nisu bili pojedeni dok je bilo vrijeme, nisu nastavili život u našim trbusima i žilama, u srcima koja ih se sjećaju i na nepcima koja su osjetila njihovu slast, nego ih je netko pustio da umru i tako mrtvi dočekaju u rumu Dan Republike.

Držao sam se prstima za kraj stola i buljio u zdjelicu. Nisam znao što da radim, s koje strane i od kojeg ploda da počnem. Šta ti je?… Izgledaju mi kao oči… Kakve oči?… One oči u formalinu, na medicinskom fakultetu. Mama je ljutito pogledala baku: Eto vidiš šta je uradio… O, gospode Bože, rekla je baka. Kažem ti da nije normalan… A šta ja tu mogu?… Ti si ga pustila da ga odvede… Šta sam mogla, da mu zabranim možda? Pa nisam ja tu majka i otac.

I tako, problemi su nastali i prije nego što sam prvi put probao rumopst, krivac je bio tata jer me je vodio da mi pokazuje organe u formalinu. Mislio je da to moram vidjeti i da nema nikakvih razloga da djeca ne vide dijelove bivših ljudi, a možda je mislio i da ću se zainteresirati za medicinu i nastaviti, kako kaže teta Doležal, njegovim stopama. Umjesto toga, mene je sve mrtvo i lažno počelo podsjećati na organe u formalinu, od plastičnih lutki rodice Regine koje su izgledale kao slezena u formalinu, preko kiselih paprika punjenih kupusom koje su u providnoj tegli izgledale kao tumor na mozgu u formalinu do voća iz rumopsta koje je izgledalo kao oči u formalinu. Ne shvaćam u čemu je problem i zašto me nešto ne bi smjelo podsjećati na nešto u formalinu, ali je očito da ništa ne smijem ispitivati. Mogu se, evo, samo smješkati i praviti se glupljim nego što jesam.

Baka je zgrabila zdjelicu ispred mene i ubacila voće natrag u teglu. Ne podsjeća me, ne podsjeća me! zaurlao sam, ali je već bilo kasno. Nećeš se ti meni napijati, rekla je baka, idi vježbaj matematiku, rekla je mama, a ja sam izgubio prisebnost i počeo sam tuliti. Uvijek si poslije govorim da to ne smijem činiti, ali uzalud, rasplačem se u presudnom trenutku, urlam, zapomažem i ridam sve glasnije, a živci mi se rastežu kao žlundravi rezanci u govedskoj supi i jasno mi je da ništa neću postići jer su one na moje suze neosjetljive kao da sam fašist u partizanskom filmu, no što mi zapravo preostaje kad mi to rade i još na Dan Republike kada bismo trebali voljeti jedni druge više nego ostalih dana jer je državni praznik i sve treba biti kao svečani televizijski program.

Tulio sam satima, ali one me nisu htjele slušati, nego su mirno radile svoje poslove. Kad je mama počela usisavati, prestao sam. Jednostavno, uvreda je već bila prevelika, a i taj usisivač je zvučao kao da se šali na moj račun jer mu je intonacija gotovo savršeno odgovarala intonaciji moga glasa, pa bi netko tko bi nas slušao vjerojatno pomislio da usisivač i ja izvodimo neki tradicionalni napjev s dalekih istoka, recimo iz sibirskih pustara ili iz mongolske pustinje.

Ušutio sam i započeo štrajk ljutnjom. Nisam ih cijeli dan gledao, na pitanja sam odgovarao kratko i hladno i to samo na ona koja su bila sasvim službena, recimo koliko sutra imam sati u školi i treba li mi oprati opremu za fizičko, mama je rekla pasković jedan, vidi ga kako se duri, a ja sam prešutio i tu uvredu. Prije spavanja me pokušala pomilovati, pa sam se bijesno pokrio jorganom preko glave i čekao da izađe iz sobe.

Bio sam ljut i sutra. Baka je nakon ručka pitala hoćeš li rumopsta? i jedva sam dočekao da joj kažem: neću, gadi mi se!… Sram te bilo, kako ti se to hrana gadi!… To nije hrana, to je al–ko–hol, to je al–ko–hol. Nisam pjandura i ne treba mi al–ko–hol. Razdvajao sam slogove i gledao je ravno u oči. Ništa mi ne može jer što god bi sad rekla, pred očima bi joj zaigrao Stari vrag, iz groba bi se probudio moj pradjed kovač Joža Slovenac, moj veliki saveznik za taj dan.

Dobro, nećeš rumopst. A i ne moraš, ostat će nama više. Otpuhnuo sam kroz nos i pokušao se cinično osmjehnuti. Taj osmijeh stalno uvježbavam, za situacije u kojima ne znam što bih rekao ili u kojima ne smijem ništa reći da ne bi dobio po labrnji, ali mi se stalno čini da ga ne radim dobro i da njima izgleda kao da ću se rasplakati, a ne osmjehnuti.

Te godine nisam probao rumopst. Odbijao sam ga i kad sam se već prestao ljutiti i kad su dolazili gosti i kad je za Novu godinu došao Nano i rekao: hajde, probaj malo od mene. Takva je jednostavno bila situacija; nisam mogao popustiti, iako sam želio okusiti to mrtvo voće i alkohol u njemu i znati zašto je voće umrlo i u čemu je moj pradjed uživao cijeloga života i čega su se to baka, mama i djed tako panično bojali.

Baka je rumopst pravila i sljedeće godine, širila je ruke, govorila gotovo i sve se ponavljalo do grožđa, tog posljednjeg voća, i do prvih ledenih jesenjih dana kad je otvorena tegla i kad je baka rekla: probaj ovu smokvu, meni za ljubav. Tada sam popustio jer je u pitanju bila smokva, a ona je za moju baku bila specijalno voće. Sve u vezi sa smokavama bilo je nježno, tiho i daleko, sahranjeno u nekom dalekom vremenu u kojem je kad bi se u njega vratila, postajala tako slaba i nesigurna, bivala djevojčica, moja baka djevojčica, jer su za nju sve smokve ovoga svijeta bile dubrovačke i to iz onoga Dubrovnika u kojemu je odrastala kao što ja odrastam danas, išla u talijansku školu i gledala more s Boninova; to more nije imalo kraja, kao što ni život nije imao kraja, da bi na kraju od života i mora, kao jedina stvar u kojoj je još bila dijete, ostale samo te smokve i najljepša među njima, ljubičasta smokva indiana, plod u kojem živi moja baka bez ijednog životnog razočaranja i bez ijednog velikog bola odraslosti u kojoj stvari prestaju biti djetinje i više ništa nije Prvi put. Baka je rađala djecu i sahranjivala prvo od njih, baka je voljela Gretu Garbo, njezinu šutnju i plave oči, baka je rađala unuke i sahranjivala prvu od njih, baka je voljela djeda i sahranila i njega, baka je mrzila Staroga vraga jer je Stari vrag djedu donio samo patnju u životu, a baka nije mogla dopustiti da pate oni koje je voljela. To sam pomislio kad je rekla probaj ovu smokvu, meni za ljubav ili sam pomislio puno kasnije, u vrijeme kad sam brže rastao i kad je bivalo sve više stvari koje su bile Posljednji put i sve manje onih koje su bile Prvi put, ali mi se ta smokva zalijepila za misao iz drugoga vremena i sada samo njoj pripada i ostat će tako zauvijek.

Mrtva smokva iz rumopsta bila je moj prvi alkohol u životu. Ne znam kakav je okus imala, ne sjećam se ili se ne želim sjećati jer s takvim sjećanjima čovjek riskira da mu opet dođe neki drug Mutevelić i premjerava koliko si pametan i hoćeš li jednoga dana eksplodirati kao bomba jer ti se bez razloga plače, iako znaš da su te suze glupe, nemaju nikakva smisla i nitko ih neće razumjeti. Ne mislim na suze iz bijesa, nego na one druge suze zbog kojih sam pojeo tu smokvu, ali mi se nije učinilo da je snijeg debeli modri jorgan pod ledenom mjesečinom, jorgan ispod kojega spava kovač Joža Slovenac.

Priča iz “Mame Leone”

– Ko ne vodi ljubav stotinu dana, iznova je nevin – tako je na napuljskoj Pinjaseki, kazao onomad škembidžija Paskvale, sekući komad kravljeg buraga. 

Vidim ga u sećanju kao tad, prinosi na vrh noža: – De, zagrizi! 

Presipa uljem, dodaje zelenu maslinu, kapar, cedi limunov sok iz šake: 

– Voliš masnije, ili bi suvlje, čvorovito? 

Paskvale titrave škembiće stavlja na vršak sečiva, kazuje rukama anatomiju, tapka po kuvanom bivoljem tkivu koje zovu sto koža, zatim nastavlja o svome gradu usred Sredozemlja, o četvrti usred grada.  

Na ledom presutoj dasci, reže mreškava vlakna. Govori kao mudrac četvrti, o buragu sa sladostrašćem, o jelu lascivo. 

Vri napuljski kotao vrelog ulja. Vrti se od hrane i govora Pinjaseka, gradska nutrina i mresište. 

*

Dolazi mi u sećanje napuljsko izobilje i ovde na Ružinom brdu, na pijaci Fenj. To je agora budimske četvrti. 

Nema maslinovog ulja, sve greje vrela guščija mast. I mađarski govor načas brz, onda usporen. Mađari nisu Napolitanci. Planu pa ćute, dumaju u se. Piju često od muke, dnevne ili trajne, trijanonske, pre nego od slasti. 

A na napuljskom asfaltu i kaldrmi, pijan si već od sunca i vazduha, mlakog kao utroba! I zapliću ti se rige u vina: fjano, aljaniko i vino zvano lisičji rep. – Ne po boji, nego po obliku grozda – kazao je Paskvale, praveći kupast oblik rukama, kao oko ženskog struka. 

Ovde, na Ružinom brdu, Matijaš barmen, o rizlingu svežem i reskom. Uzme u ruke flašu sode, toči penušavu vodu u čašu: – Mađarska invencija!

I na budimskoj pijaci Fenj, priče prate ritam govora, ritam vina. 

U jesen, za Martinje, Budimci kažu: vreme previranja. 

One što uplove drži sidro, a duša traži put, da se ne učauri. U međuvremenu ime četvrti pretvorilo se u alhemijsku reč. Rožadomb, Rožadomb, Ružino brdo. 

Okupio sam ih oko trpeze priče. 

Ester je videlica. Zna tajne i zbivanja na Ružinom brdu. I zimi ide gologlava, u prolećnom mantilu. Po dobi ni stara ni mlada. A priđeš li bliže videćeš, oči joj menjaju boju. 

Bivalo je vetrova nad brdom. Na vrhu, gde se ulice sužavaju u visini, videli smo: pleše u haljini boje jantara i nešpole. Sad, u jesen, božjacima s brda pravi čaj od limunove trave, krepi i odnosi nesan.

I ovako je bivalo, kaže ponekad: ne vozi u utorak kroz Ferencvaroš, ili: danas nemoj Petefijevim mostom. 

Na Ružinom brdu znaju, Ester razgoni vetrove koji unose nemir i slušaj da čuješ šta će biti. 

A ja znam Abišaka, indijskog fotografa, slušao sam njegove priče o tigrovima snimanim izbliza. O šarenim divljim mačkama kao o braći. 

I on o predskazanjima, talismanima i himalajskim isposnicima koji se, video je u planini, u molitvi blago odižu od tla. 

Znam Adama, taksistu, mišlju i nogama na zemlji. 

I barmena Matijaša, čoveka od zanata. Riđ sa bakenbardima, grofovski otmen, zna reći manje. 

Ester na Ružinom brdu uči druge koracima. Ona kaže: za sto dana možeš naučiti ples. I još, da je u svakom dar: ko zna hodati, može plesati. 

Možda ćemo se, kao u Dekameronu, dok ne prođe pošast izmaknuti na brdo, stotinu dana da bude stotinu priča? 

Paskvale, na napuljskoj Pinjaseki, o sto posnih dana. A na budimskom brdu, i ovog Martinja mošt previre u vino.  

Priče su guste, zrnaste kao sočno tkivo s Pinjaseke. 

*

Abišak danas, pred jesenja slavlja, o vrelom indijskom maslu i gurabijama, o testu što se topi i novoj koži koja srasta. I on od Budima sveg od jave, plovi i tone u dubine. Danas o pacifičkom plemenu:  

– Deset i više minuta oni mogu roniti pod vodom! Zamisli to, rode… 

– Deset? Znaš li, ti, rode, koliko u proseku traje seks? – presekao ga je taksista Adam.

Abišak podiže dlan da ućutka taksistu, vedrog, zajapurenog živom rečju i vinom. 

– Duhovito! – kaže Indijac, smeh mu navire na usne a bio bi miran kao braman: – Seks, seks, tebi je sve seks! To se zove: ljubavni čin! – Abišak je indijski gošpar i sve bi u svileni sari umotao, i butine i grudi i gurabije, u nagoveštaj više negoli u sirovu sliku. 

Počeo je o hramovima, reljefima i isprepletanim telima, onda o Kamasutri, te kako ljubavni čin traje satima: poezija, sitar, jestiva slana i slatka, a telesni je užitak što je slatko slanom, šećerni prah na slastici.

– Gledaj tigra: razjapi snažne vilice u širok zev, sjaje mu oči i zubi, pa snažno rikne, tako priziva ženku. Žlezde, rode, lučenja… 

– Koliko traje? – opet Adam. 

– Nije koliko, već kako – kaže Abišak i menja tok plovidbe. Ka već zacrtanom arhipelagu, ka plemenu što lovi u okeanskoj dubini, harpunom, tune glatke kože, goleme kirnje sa žutim mrljama: 

– Osim kopljem, love i lukom i strelom. 

– I to pod vodom? – umeće taksista. 

– Pod vodom, dašta! Može, rode, može… – kazuje Abišak i nastavlja: 

– Ima u lobanji, pod obrazima, između kostiju, raznih šupljina… – pokazuje na svom, bakrenom licu: 

– Evo, ovde oni drže vazduh. – I dodaje: – Odmalena, buše bubne opne. 

– Zato u starosti slabo čuju – uzvratio je Adam, kao da čita iz enciklopedije. 

– Ne mora se sve čuti – kazala je Ester.  

*

Na Rožadomb su spustili kotve mnogi, a ponavljanja ima, svake je godine Martinje. Na pijaci, veliki kotao, tope gustu, žutu ptičju mast. 

Preko mora, u Napulju, majstor Paskvale reže, prinosi na vrhu noža mreškavi škembić, i kazuje svoje o danima bez seksa, dok na ledom presutoj dasci služi deliciju sirotinjsku a slasnu, dodajući masline, kapar, ulje, limunov sok. 

So? Morska, himalajska? 

Priča je so soli. 

U Budimu, plivao sam u bazenima iz turskog vremena. Para hamama taži kožu, greje kost. Tamo, ispod turbeta derviša Đulbabe, bazen je tih kao tekija, plivanje tonuće i uzdizanje. 

– Kraul, diši na 2, ili na 4, ili na 6, pa plivaj rode koliko imaš daha – kaže Abišak – seti se okeanskog plemena. 

Kao inače o tigrovima, Abišak sad najviše o ljudima vode, o plemenu što u šupljinama pod kožom drži kiseonik. Love, gledajući u riblji svet i koralje. 

Dno bazena tirkizne boje. Izronivši, Budimpešta providna kao staklo. 

Škembidžija s napuljske Pinjaseke, o stotinu suvih dana. Putnici vele, posle tri meseca valja na put. 

– I planinski ždral krene, taman kad mu je potaman – kaže, usred martinjskog slavlja, Abišak. Govori, i u slast grize vreo guščiji batak i pekarski hleb od kiselog testa.

 Opet je Martinje, opet su na Ružinom brdu zalogaji, gutljaji, reči. Četvrt je fragment grada. 

– Što je veliko, živi u fragmentima – kazala je Ester. 

*

Fenj je mati izobilja. 

Bio je na pijaci danas jedan radnik, železničar, nosi šešir, maramu i kožnu jaknu sa metalnim kopčama i broševima. O sebi kaže: spaja rude vagonâ negde kod Kečkemeta. 

Kečkemet, imenom grad kozje staze. Na putu koji od Segeda vodi u Budim, između magle i memle, ni velik ni malen. Kao čovek između detinjstva i zrelog doba. 

– Bio sam jednom, skrenuvši s puta – kazao sam, i bilo je slavlje, kao što su na Ružinom brdu. Bila je lomača, dizao se u nebo klobuk, slavio odlazak zime. 

Spajač ruda govorio je meni i svakom ko čuje, tako govore ljudi od agore: – Dok ja, čukadžija, ne udarim čekićem po točku, ne može krenuti voz. – Kaže, trebalo mu ili treba, tek koja godina za penziju. 

Iz priče, zamagljene, ne može se sve razaznati, već samo žene, alkohol, neko ljubičasto ulje prosuto po cesti. I hod mu blago nagnut u stranu. Motociklista je, bajker, prelazi rukom preko resa jakne.  

Pričao je svoj bluz, sa mirisom duvana, asfalta, štavljene kože, uz zagasitu boju hmelja, škljocao zipo upaljačem kao da vrti revolversko bure. 

Pokazuje bedževe s puta, značke, memorabilije motociklističke, sa roštiljijada, koncerata, magistrala i motorskih ruta: 

– Najbolji su putevi uz vodu. Asfalt je mek, kao podmazan mašću. 

*

Na Rožadombu već se prekriva zimskim ćebetom a u snu menjaju strane sveta. Tamo, u Napulju, toplo kao u trbuhu kravljem. 

Gradovi imaju stotinu koža. Do nutrine, u mlako škembe, u burag grada! 

U Martinje mošt previre u vino, ima sirotosti i izobilja. Grizli smo u vezivo biljno i mesno, bibavo, čvorovito ili resko, u reči koje su opore.  

U Napulju vino zvano lisičji rep, ovde žuta guščija mast i kiselo hlebno testo. Na Pinjaseki Paskvale seče stotinu koža, tkivo u stotinu listova: 

– Pogledaj, nalik je knjizi.  

Na budimskom brdu Abišak, Indijac naš, lomi pečen batak, priča o ronilačkom plemenu, o opnama uha, pritisku oka.

Ester kaže: biće hladno, te kako je danas bolje zaobići bulevar što svija u Ferencvaroš.

Zašto, ne moramo znati. Treba je slušati jer ona vidi nevidno, poznaje vetrove i podzemne vode, trave i tajne brda.   

 Priča ima stotinu koža. 

Putnik od Kečkemeta začinjava priču adrenalinom i kortizolom. Pali zavijutak, škija je žiška i srž:  

– Dobar se duvan brzo gasi.

31. listopada

S lokacije San Giovanni in Persiceto krenuli smo u 4.30. Giacinto je pripremio furgon s potrebnim lijekovima, inkubatorom, pelenama za odrasle, invalidskim kolicima. Četrnaest sati putovanja do unutrašnjosti Rumunjske, dan prvi u kutiji.

1. studenoga

Polazak u 5 sati: ravnice, planine, sve do prostranih livada, koje se spuštaju do Crnog mora, gdje je na rumunjskoj obali (Isaccea) ukrcaj na trajekt koji vozi preko Dunava na ukrajinsku obalu u Orlivku. Carinarnica s temeljitim pregledom tereta, nanovo slažem ispreturane kutije, dok se Giacinto brine za dokumentaciju.

Konačimo u Ukrajini, prije Odese, našavši smještaj samo u jednoj dvokrevetnoj sobi. Za prvih putovanja u ovom ratu Giacinto je imao orkestrirani san opskrbljen puhačkim instrumentima i udaraljkama, a glasnoća se čula po susjednim sobama. Smanjujući teret, njegov noćni solfeggio postajao je profinjen, nalik na šum vrapčjih krila.

2. studenoga

Polazak po noći, beskrajna ravnica prema Odesi, zora dolazi preko desne sljepoočice. Velike vjetrenjače kreću se kao kazaljke na satu, lagano otkucavaju svoje ravnodušno vrijeme. U tako blistavom danu rat je još gnusniji.

U Odesi kod prijateljice liječnice istovaramo inkubator, pelene za starije osobe, invalidska kolica.

Lijekovi su nabavljeni novcem donacije proizvođača aromatičnog octa Jacobazzija.

Giacinto i ja ne primamo novac, donacija stiže od udruge koja potrebne lijekove nabavlja uz poveći popust.

Nastavljamo put Nikolajeva, prelazimo preko rijeke Bug, jednog od onih veličanstvenih vodotoka koji se ulijevaju u Crno more. Drugi su na D: Dunav, Dnjestar, Dnjepar, Don. Valja znati i malo geografije da bi se razumjelo povijest .

Istovaramo ostatak iz furgona. Razgovaramo s Albertom Capanninijem, odgovornim za Operaciju Colomba, volontere koji u smjenama rade u Hersonu. Podijeljen Dnjeprom na dvoje, zapadna obala je ukrajinska, a istočnu su okupirali Rusi. Rat je svakodnevica. Na pol ispražnjen grad odolijeva.

Alberto nam pokazuje fotografiju s jednog vjenčanja: mladenka u bijelom, u pozadini su ruševine. Bračno putovanje može pričekati, sreća ne može, čak ni izložena topničkoj paljbi.

Bilježimo potrepštine za sljedeći dolazak. Polako krećemo nazad. Noćas je još cijela Ukrajina, pod mjesecom koji se puni.

3. studenoga

Ukrajinski dan na putovanju, sve do rumunjske granice, s onu stranu Karpata.

Ova kronika prestaje, nastavlja se naše putovanje od tisuću kilometara dnevno u kutiji.

Preveo Tvrtko Klarić

(#fondazionerrideluca #errideluca)

Priča iz “Mame Leone”

Između mene i moje druge bake, tatine majke, stajala je jedna velika kost. Ta kost u nekoj drugoj prilici ne bi bila važna, obična oglodana govedska kost, ali je nitko od onih koji su za nju čuli nije zaboravio, pamtili su je do smrti, a pamtim je, evo, i ja, iako mi nije ta kost bila toliko važna. Možda zato što sam je dobio kad sam navršio tek treću godinu i bio sam u životnome dobu u kojemu je čovjeku svejedno kakvim ga kostima darivaju.

Ta moja baka, neću joj spomenuti ime, nije bila sretna kad je tata oženio mamu. Ne bi bila sretna ni da je oženio neku drugu ženu; ona je željela da tata ostane sam i da mu ona, njegova majka, ostane jedina žena u životu. Prezirala je sretne i vesele, grozila se ženske lakomislenosti, dane je provodila naslonjena na prozor svoje sobe i gledala ih kako lepršaju na vjetru, sve te žene, lake žene koje će živjeti i umrijeti sretne jer samo one mogu biti sretne, sreća za nju nije bila ženska riječ. A one druge, male, neugledne i ružne, one koje skrivaju svaku oblinu i za koje neće zapeti niti jedno muško oko, te su svetice i zbog toga su osuđene da se pate do smrti. One će iskupiti i sebe i svoje grube pijane muževe i na sudnji dan za njih isposlovati milost Božju. Sebe je smatrala sveticom jer ju je muž ostavio s tek rođenim djetetom, mojim ocem, i jer se cijeloga života morala brinuti za njega, ali i za svoju braću i sestre. Živjeli su u jednom minijaturnom stanu u Nemanjinoj ulici, zapravo u sobi u kojoj je pola prostora zauzimao klavir, a drugu polovicu kreveti. Klavir nije ničemu služio jer nitko nije znao svirati, ali bio je znak da su nekoć bili bogati, iako se tog vremena nitko nije sjećao. Valjda je to bilo toliko davno da nijedna dirka više nije pamtila svoj ton i nikakva se ljepota i bogatstvo duše nisu mogli naći u tom stanu. Ispod klavira bilo je skladište za zimnicu, za tegle s kiselim paprikama, vreće s krumpirom, kupus i sve ono što su drugi ljudi držali u ostavama i špajzama.

Moja mama za nju nikako nije mogla biti svetica. Moja mama se smijala, imala je plavu kosu i pogled kao iz socijalističkih filmskih žurnala, pun nedopustivoga i neodgovornog optimizma. Konačno, ona je bila lijepa i mlada, bila je bogata na način na koji smo bogati prije nego što shvatimo da nam je siromaštvo vječno, tako da je i sama njezina pojava mojoj baki bila uvredom, a vjerojatno ništa nije toliko povrijedilo nevinost njezine sobe i svetost pozlaćenog drvenog Krista obješenog iznad ulaznih vrata kao trenutak kad je jednoga januarskog dana 1965. ušla moja mama, s tisuću snježnih kristala u svojoj kosi i s nadom kojoj danas više nitko ne zna ni ime. Tata je vjerojatno morao satima ili danima moliti baku, morale su se s visokih stropova rušiti sve obiteljske tajne, morao je platiti kao nikada u životu da ona konačno pristane i dopusti da joj sam ženski vrag prijeđe preko praga. Baka je bila duboko religiozna, ali i naprosto gluha za lepet krila anđela; vidjela je samo vraga u tisuću obličja, a najprije u ljepoti, u ženskoj ljepoti koja je došla oteti joj ono jedino i najviše što je u životu imala, njezina sina.

Sjedila je u svojoj fotelji, nudila mamu slatkim od ruža i smješkala se dok joj se srce ledilo i rasla joj vjera u Božju dobrotu i veličinu, u to da će Svevišnji zaštititi i nju i njezina sina i da će moja majka iščeznuti kao što na kraju iščezava svako iskušenje na koje ju je Bog u životu stavio da provjeri njezino srce i sve što u tom srcu jest. Sat vremena sjedile su jedna nasuprot drugoj, tata je pokušavao započeti neki razgovor, a zapravo je od svoje majke tražio milost koju mu ona nije bila spremna dati. Ona je vjerovala u Boga i u toj vjeri činila sve, a on je vjerovao u nju, nastojao je slomiti, ne znajući da ona lomi njega i da ga njegova ljubav neće čekati onoliko dugo koliko je potrebno da shvati kako život ima dva početka: onaj s rođenjem i s prvim sjećanjima i onaj s ljubavlju. Za razliku od drugih ljudi, tata je morao ubiti prvi da bi stekao pravo na drugi početak, ali on to nije mogao učiniti.

Ali ne bi se moglo reći da se nije trudio. Otišao je s mojom majkom i ostavio svoju da ga spominje u svojim molitvama i od Boga traži da ga oslobodi napasti i izbavi ga od zla. Potom je jedne lijepe sunčane nedjelje, u hotelu Panorama na Palama, začeo mene i povjerovao da ću ga spasiti od svega, a ponajviše od slaba karaktera, nedostatka okrutnosti i čvrstine, da ću ga spasiti od svake potrebe za njegovim odlukama jer će njegova majka s rođenjem djeteta shvatiti da u tatin život nije ušao vrag, jer se s vragovima ne prave djeca.

Jesi li siguran da je to tvoj sin? pitala ga je čim je ušao u sobu. Da, odgovorio je, okrenuo se i otišao. Tog je trenutka vjerovao sebi, a ne njoj, ali je njegova vjera bila mlaka, ni vrela ni hladna, i rastopila se prije nego što je mogao shvatiti da se na takva pitanja nikome ne odgovara, pa ni vlastitoj majci, jer se u njima ne pita o nečemu tvome, o tvome djetetu, nego se pita o tebi samome. Uglavnom, došao je mojoj mami, ljubio je i smješkao joj se, grlio je onim zagrljajima u kojima ima previše čvrstine jer kriju sumnju, ali ne sumnju koja bi se mogla sakriti. Mama ga je zaprepašteno gledala i ništa mu nije mogla reći, počela je stariti i svoju ljubav pretvarati u mržnju.

Ja sam bio velika debela beba, na bijelim heklanim jastucima, sa znakom maline na lijevoj sljepoočnici. Žene iz komšiluka rekle su joj poželjela si malina ili jagoda dok si ga nosila, ona se začudila da, jesam, jagode želim otkad znam za sebe, a žene su kimale glavama i željele da se osjeti krivom. Ta malina s vremenom će rasti, doktori su rekli da će prekriti cijelo moje lice ako se ne odstrani, pa sam šest mjeseci kao dvogodišnji dječak dobivao injekcije slanoga rastvora u sljepoočnicu. Taj bol ostat će najjasnije sjećanje u mome životu.

Ti misliš da ovo nije tvoj sin? vikala je na tatu, dok su se moji pravi djed i baka mrznuli u susjednoj sobi. Ne mislim, tako mi Boga, ne mislim, odgovarao je on i opet odlazio svojoj majci. Vraćao se sa saksijama jednogodišnjeg cvijeća, govorio ovo je za naš stan, ali je i on znao da ni od toga stana, ni od cvijeća neće ništa biti. Moja zla baka uspjela je u svojim namjerama, ali se Bog malo našalio uslišivši njezine molitve: nije iz njegova života istjerao ženu vraga, nego je iz ženina života istjerao čovjeka koji se na trenutak pokazao nedostojnim svoga očinstva.

I tako: bogobojazna majka zadržala je svoga sina, ali je bila zauvijek kažnjena jednom neobičnom okolnošću. Već s godinom dana, kad su mi bile jasno označene crte lica, izgledao sam kao moj tata. Isti oblik glave i čela, ista brada, nos i oči, pa čak i isti oblik noktiju na rukama; i druga djeca bila su slična svojim roditeljima, ali ne toliko i ne samo jednom od njih. Umjesto da mi tata ne bude tata, ja sam izgledao kao da mi mama nije mama jer se na mome licu nije prepoznavalo ništa od njezine ljepote, nijedan njezin osmijeh ili dar. U to vrijeme sve na meni bilo je njegovo, a on je svojoj majci odnosio moje fotografije, ona ih je gledala, stiskala usne i bivala još očajnija zbog strašne sudbine koja joj je namijenjena. Samo je ona mogla vidjeti na koga to dijete sa slike zapravo sliči, kao što je cijeloga života s užasom primjećivala na koga sliči njezin sin: obojica smo bili dvojnici onoga čovjeka, mog djeda Đorđe, koji ju je u životu unesrećio. Do njezine smrti i još mnogo kasnije živjet će njegov lik koji će samo potvrđivati da je patnja besmrtna i da traje čak i onda kad više nema onih koji bi patili.

I, šta sad hoćeš od mene? pitala je vraćajući mu fotografije. Hoću da ti pokažem svoga sina, odgovarao je tata. Dobro, pokazao si mi ga, i što sad?… Hoću da ti ga živog, u ovoj sobi pokažem. Ništa mu nije odgovorila, samo ga je gledala nadajući se da će njezina šutnja biti dovoljan odgovor, da će on tu šutnju razumjeti i da će znati kako se neke stvari pred Bogom ne smiju izgovoriti, ali se o njima mora voditi računa, kao što se na osnovi njih treba u životu i postupati kad je riječ o onima koje voliš. Samo ljubav majke prema sinu za nju je bila veća od Boga, a od sina nije očekivala ništa drugo nego da i njegova ljubav prema njoj bude od Boga veća.

Moraš mi to učiniti, tata je uvjeravao mamu, a ona je palila treću cigaretu iako su joj već dvije gorjele u pepeljari, moraš, nakon toga će sve biti drugačije. Nije mu vjerovala, ali je istodobno znala da na kraju mora pristati i da trajanje njezina otpora nema utjecaja na odluku koja je davno donesena. Da, naravno, ona će svoga sina okupati, počešljati, učiniti ga najljepšim na svijetu i odvesti ga toj ženi koja je zapravo njegova baka, koliko se god to mami činilo nevjerojatno i koliko god već bilo jasno da u ovoj priči nema mjesta za bake i unuke jer je zaključena davno prije, u vrijeme koje se mame nije ticalo i u kojemu je i onaj klavir, možda, davao glasa od sebe.

I vi idete s nama, je li tako, obratio se tata mojoj baki i djedu. Baka je obukla svoj crni paradni kostim, uzdahnula kao prije nekog velikog posla, a djed je odmahnuo glavom: Ja ne idem, a ako me pitaš zašto ne idem, reći ću ti da ne znam, ali mislim da sam dovoljno star da ne moram raditi ništa što ne želim. Mladi ste, pa se sami brinite. Iako vjerojatno nije razumio što mu govori stari Franjo, tata nije inzistirao, niti mu je više išta rekao. U biti mu je, možda, bilo i pomalo drago. Nije dobro imati takve svjedoke u životu ako nisi spreman biti jak jer ti oni mogu jednim zamahom ruke srušiti cijeli svijet. Naime, djed je znao biti prijek, ali iako su svi to pripisivali astmi, tata je slutio da je ta prijekost druge vrste i da dolazi od čovjeka koji drugima ne oprašta ono što već nije oprostio samome sebi. Što god se dogodilo u sobi s klavirom, bolje je da se dogodi bez staroga Franje.

Sjedio sam u tatinu krilu. Moja baka i mama na koljenima su držale cvjetne tanjuriće s fildžanima, a ona druga baka smiješila se iz svoje fotelje. Šutnja je bila mnogo veća od sobe, veća od klavira i veća od svake šutnje koju bi živi jedni drugima bili kadri uputiti. Riječi su se odronjavale bez reda i smisla, baš mi je drago što smo se konačno upoznali, rekla je moja baka, jeste li za slatko od ruža? upitala je na to ona baka, a onda se opet dugo nije odronjavalo ništa, imate lijepog unuka, dugo je smišljala moja baka, a zašto nije došao vaš gospodin muž, munjevito je uzvratila ona iz fotelje. Nitko ne zna koliko je to trajalo, ali je trajalo jako dugo, toliko dugo da sam na kraju zaspao gledajući onaj križ nad vratima i tog čovjeka prokovanog čavlima koji me je plašio jer o njemu nisam ništa znao, osim što je u mome sjećanju postao znak za tu sobu u kojoj su živjeli samo klavir, križ i ta starica, moja pogrešna baka, koja nikada u mome životu nije ustala iz fotelje, pa ne znam ni je li znala hodati.

Probudio sam se u autu. Mama me je držala u naručju, tata je vozio, a moja baka držala se za rukohvat i kljucala u ritmu vožnje svojim velikim nosom po zraku. Nisu govorili jer su mislili da ja spavam. Mama je pokušavala zaviriti u najlonsku vrećicu u kojoj je bilo nešto, umotano u bijeli papir za poklone. Narednih petnaestak minuta to će biti posljednja nada za spas njezina braka. Naime, kad smo odlazili, ona je baka poskočila iz svoje fotelje, rekla imam nešto za maloga, on je sada u razvoju, iz frižidera izvadila tu vrećicu i pružila je mami. Izgledala je kao netko tko umalo što nije zaboravio nešto što mu je jako važno, što je za mamu bio sitan, ali beskrajno važan, znak da sve možda i nije izgubljeno i da je ljubav njezine svekrve ipak pronašla načina da izroni iz mraka i oslobodi se lanaca u koje je bila sputana od vremena kad je klavir još bio mlad. U tih petnaestak minuta mama joj je oprostila sve i već se korila jer nije imala dovoljno razumijevanja za njezinu nesreću, mislila je samo na sebe i ovo dijete što joj drijema u krilu, nikad ne pomislivši kako je i ta žena jednom davno u svome krilu držala jedno isto takvo dijete i bila bez ikakve nade u čovjeka kojeg je voljela.

Djed nas je čekao za trpezarijskim stolom. Ispred sebe rastvorio je stare redove vožnje, pčelarske priručnike i rječnik mađarskoga jezika, samo da mu vrijeme što brže prođe, da što manje misli na nas i što manje sumnja u misiju u koju su se zaputili njegovi žena i kćer. Kako je bilo?, skinuo je naočale čim smo ušli, čekaj da dahnemo dušom, rekla je mama, sad ćemo vidjeti kako je bilo, rekla je baka i uzela onu vrećicu, čekaj!, mama ju je uhvatila za ruku, dobro, čekam, rekla je baka i spustila vrećicu. Djed je podigao obrve i pustio vremenu da prolazi. To mu inače nije bio običaj, ali ovo nije bila obična situacija; tu se, znali su svi osim mene, prelamao jedan život, život moje mame, a možda i još jedan, onaj moj, koji je, istina, tek započeo, pa se nije imao gdje ni prelomiti.

Mama je izvadila paket iz vrećice, razmotala papir, a nasred našeg trpezarijskog stola našla se velika, savršeno gola govedska kost. Bila je bijela i čista, bez traga mesa i krvi, kao da ju je netko, recimo Svevišnji, načinio upravo takvom i beskraju poslao poruku: Ti ćeš biti kost i ništa drugo, nećeš imati svrhe, ni smisla, nećeš se ploditi, niti ćeš biti živa ili mrtva. Mama je dlanovima držala svoje lice da se ne raspadne, baka je sjela, djed je rekao znači tako i svi su netremice zurili u tu kost.

Da vidim, da vidim, trčao sam oko stola i vikao. Nisam osjećao da se događa nešto loše jer se zapravo ništa nije ni događalo, niti sam osjećao njihovu ljutnju ili tugu jer nisu bili ni ljuti, ni tužni. Možda su bili bijeli i hladni i možda su, barem u naknadnom sjećanju, bili nalik toj bijeloj kosti na finom crnom furniru. Beskorisna kao neka priča i jednako lijepa, ta je kost bila ono konačno zlo nakon kojega se više ništa dobro ne može dogoditi. Mojoj mami ta je kost bila provalija na kraju jednoga puta; znak da bi se trebala okrenuti na drugu stranu i poći nekim drugim putem, ako ga je u stanju zamisliti i odmah povjerovati kako na kraju svakoga ipak ne stoji kost za njezina sina.

Daj mi to, hoću to, vikao sam, ali mi nisu htjeli dati kost. Djed ju je uzeo, stao pred kantom za smeće — ili je kost bila prevelika da u nju stane ili je pomislio da se takve stvari ne bacaju u kantu za smeće, a onda je izišao s tom kosti van, mogu ga zamisliti kako hoda niz Mejtaš s ogromnom govedskom kosti i kako mu se ljudi sklanjaju s puta jer mu po očima i po tome što ima u ruci vide da je lud; odnio ju je nekamo, nikad neću saznati kamo i vratio se pola sata kasnije, a ja sam plakao jer mi nisu dali to nešto što me je tako jako zanimalo.

Tata je sutradan pitao mamu što mi je njegova majka poklonila jer mu to ona nije htjela reći, ali mu mama nije ništa rekla. Nije znala što bi mu rekla jer je to bilo ono nešto što se riječima ne može reći i što bi nas moglo više zbuniti nego svi mrtvi klaviri ovoga svijeta.

U tu sobu više nikada nisam otišao, niti sam tu svoju baku više ikada vidio. Ne znam čak ni kako je umrla, ni gdje je pokopana, ni je li joj ikad više tata pokazivao moje slike. Ako jest, tada joj je moralo biti malo lakše. S godinama više nisam bio toliko sličan njemu i mogla je povjerovati da je Bog više ne iskušava i da je uslišio sve njezine molitve.

Jurij Andruhovič, Perverzija, 1996

Perverzija je završni dio trilogije koju čine Rekreacija i Moskovijada. U središtu se prva dva romana nalazio karneval, točnije karnevaleskna recepcija zbilje, tako da je, po logici pripovijedanja, nužno da se u trećem dijelu dođe do neke vrste klimaksa karnevalesknih zbivanja koja moraju biti smještena u – Veneciji, gradu kojega se s razlogom smatra svjetskim središtem karnevala. Andruhovič iznova stavlja u pogon sva sredstva postmoderne poetike koja mu stoje na raspolaganju. Pronalaze se kako na formalnom i na tematskom planu. Organizacija pripovjednog teksta je iznimno kompleksna, a njegova jezična realizacija i više nego zahtjevna. Pođimo redom.

U središtu se zbivanja nalazi ukrajinski pjesnik i avangardni umjetnik Stanislaus Perfecki. Sam je tekst uokviren Predgovorom i Pogovorom pripovjedača, Perfeckijeva prijatelja Jurija Andruhoviča.  Pozvan je na seminar pod naslovom „Postkarnevalističko ludilo svijeta: što prijeti na horizontu?“ koji se od 6-10.3. 1993. (dakle u doba karnevala) održava u Veneciji. Prisutni su i bezbrojni gosti koji će održati predavanja na teme koje zvuče, u najmanju ruku, skurilno. Po završetku seminara Perfecki nestaje netragom, a glavni je korpus romana pokušaj Andruhoviča da, na osnovu u  raznim medijima sačuvanih dokumenata, rekonstruira sudbinu svog nestalog prijatelja za kojega, s pravom, smatra da nije mrtav (ili je, misli se, ubijen ili je, eventualno, izvršio samoubojstvo). Budući da leš nikada nije pronađen, ne može se s izvjesnošću utvrditi što se zbilo. To ostaje tajnom upisanom u srce romana. Tako će se i priređivač pri samome kraju romana upitati: „Najvažnije pitanje na koje do sada nemamo odgovor – je li se zbio skok kroz prozor, je li se desilo samoubojstvo?“ Da bi, završavajući ga, samopouzdano ustvrdio: „Jer Stah Perfecki, kojega gotovo cijeli svijet drži za utopljenoga samoubojicu i koji je pravi autor (ne samo nekolikih!) fragmenata ovoga romana, Stah Perfecki boravi i dalje među nama. On živi i, štoviše, on će se vratiti. Isprva u obliku svoje knjige koju mi je tako lukavo podmetnuo.“ Iz ovih redaka kao da se u potaji čuje potraga koju Andreas Sam u romanu Bašta, pepeo Danila Kiša poduzima kako bi pronašao svog nestalog oca, veličanstvenog karnevalistu Eduarda Sama.

Stiješnjena između dvaju okvira nalazi se povijest boravka Stanislausa Perfeckog u Veneciji. (U zagradi: Stanislau je austro-ugarsko ime sadašnjeg Ivano-Frankivska, rodnog grada Jurija Andruhoviča, nazvanog po znamenitom ukrajinskom spisatelju Ivanu Franku, a u prezimenu Perfecki odzvanja težnja za savršenstvom.) Taj je tekst ispisan u potpunoj opreci prema trezvenom tonu (fiktivnog) priređivača. Riječ je o nizu labavo povezanih događaja koji čvršću vezu stječu tek zahvaljujući asocijativnim nizovima koji se formiraju oko njih. Asocijacije se povezuju s aluzijama, ove, pak, svoj posao obavljaju prizivajući raznolike kulturalne momente, najčešće se njima poigravajući, razbacujući ih u vremenu i prostoru pripovjednog teksta, ali podrazumijevajući informiranost čitateljstva koja pomaže da se razviju u svojoj, nakraju, cjelokupnosti. Razbacane fragmente valja pratiti s puno strpljivosti. Ne treba očajavati nad izgubljenim nitima. Naravno, za taj je posao nužna koncentracija (i dobro pamćenje), ali će napori biti nagrađeni onoga trenutka u kojemu će tekst steći željenu zaokruženost. I, da naglasim, to ne mora biti stapanje kojega priređivač J.A. sprovodi u svojemu Pogovoru. Čak i kada ga se pročita, nužna je čitateljska akcija vraćanje Predgovoru (lako je moguće da ga se u međuvremenu zaboravilo), a kada se i to čini se svrsishodnim još jednom pogledati što nudi „rasut teret“ u kojemu se opisuje dolazak Perfeckog u Veneciju i njegov boravak u „carstvu karnevala“.

To nas sve mora dovesti do zaključka da je Perverzija roman koji se mora doživjeti kao vatromet čije se rakete ispaljuju s poligona tuđe književnosti, i ne samo književnosti. Važna je folija u njemu glazba, tako da nije zgorega baciti jedan pogled na nju. Pri tome ću morati zanemariti veliki dio njezinih gotovo bezbrojnih pojavljivanja i koncentrirati se na samo jedan segment – operu. Jedno je od kulturnih događanja koja prate program „seminara“ i praizvedba opere Orfej u Veneciji koju je uprizorio redatelj Matthew Kulikoff. Ta je „opera“, promotrimo paralelu s poetičkim prosedeom koji se koristi u Perverziji, patchwork sastavljen od dijelova drugih opera, najviše onih koje se bave mitološkom tematikom vezanom uz Orfeja i Euridiku, ali i drugih, manje ili više poznatih. Uz to su u nju umetnuti i glazbeni komadi tako da ono što nastaje kod publike izaziva u najmanju ruku dvojbene osjećaje. Je li mogućno konzumirati takvo „umjetničko djelo“? Ono što se zbiva za njegove izvedbe najbolje je svjedočanstvo kontingencije koja dominira, kao poetički postupak, cjelinom. Dok sve nervoznija publika ne zna što će sa sobom i koncentracija joj, logično, vidno opada, tenor iza scene kolabira. Groteska doslovce eksplodira: Perfecki koji se u loži skriva od nepoznatih koji ga progone, s očitom nakanom da ga ubiju, vidi da je otkriven i spušta se, poput Tarzana, na konopcu koji je privezan za ložu do pozornice. Pucnji ubojica ga promašuju, on oblači kostim glavnoga junaka i pjeva ariju koju publika prihvaća s oduševljenjem. Opera koja se nalazi na prijelomnoj točki je spašena, trijumf kompozitora i dirigenta, skupa sa spontanim pjevačem, potpun. Andruhovič izvodi akciju spektakularnog poigravanja sa svim elementima pripovjednog teksta. Sinopsisu „opere“ slijedi spektakularna kaskaderska scena, a performativni se umjetnik u hipu pretvara u opernoga pjevača. Gdje su granice samoga pripovijedanja? 

U svakom se slučaju može reći: daleko pomaknute. Andruhovič kreira hibridni tekst u kojemu se pretapaju najraznolikije diskurzivne formacije. Gore sam kratko predočio kako se sinopsis opernog libreta prebacuje na razinu avanturističkog ili špijunskog filma. Perfecki se stilizira kao ukrajinski James Bond kojemu uspijeva bijeg od anonimnih progonitelja. Na drugoj se razini doslovce reproduciraju izlaganja pojedinih učesnika i učesnica seminara. Andruhovič ih kreira kao persiflažu ili parodiju specifičnog jezika poststrukturalističke filozofije. Takav je pripovjedni postupak izazov za čitateljstvo. Suočeni s teško razumljivim govorom, nalazimo se u situaciji koja od nas zahtijeva da preskočimo te dijelove. Naravno, i ironični se pripovjedač učitava u našu poziciju i poziva nas da to učinimo. No što nam valja učiniti jest pružiti otpor tome pozivu, ma koliko ljubazan bio, i upustiti se u borbu s tekstom. Rezultati će takve odluke biti i više nego zadovoljavajući. Primit ćemo ismijavanje jedne pomodne pojave koje, ipak, neće biti zlonamjerno već, mogao bih čak reći, dobrohotno. Evo i jednog primjera: „Njegovo je puno ime Phallus i gotovo sve civilizacije prošlosti smatraju ga najobožavanijim idolom u Panteonu. Naglašavam: prošlosti. Želim vam dokazati da on nema budućnost. Čak i ovdje, u ovom magičnom, umirućem gradu, gdje su mu postavljeni spomenici u obliku zvonika San Marca i bezbrojnih stupova, želim govoriti o tome, u jednome gradu u kojemu je njegov kult nevidljivo prisutan, u genima i potajnim pogledima, u jednome gradu koji je proizveo najmarljivijeg svećenika i mučenika njegovoga, Monsieur Ph-a, kulta – govorim, naravno, o poznatom seks teroristi Casallegri, ha ha, oprostite, Casanovi s čijim se divljim životom povezuju bezbrojne anegdote, legende i, po mom mišljenju neprihvatljive predrasude.“ Ovo je dio izlaganja američke znanstvenice Lise Sheile Shalizer pod naslovom „Seks bez klipa ili Crvenkapica na dobrom putu“. Riječ je o parodiranju feminističkoga diskursa, ali s dozom poštovanja prema govornicu koju se ne ismijava. No to nije sve. Grafički je to poglavlje oblikovano tako da se stranica cijepa na dva stupca. Dok je predavanje na lijevoj strani, na desnoj se govori o tomu što Perfecki i njegova idealna ljubav Ada rade dok Sheila govori. Perfecki se sjeća prethodne burne noći, a njegovo i Adino tijelo kao da mehanički ponavljaju radnje koje su tada prakticirali. To je ponavljanje, ipak, donekle iskrivljeno, preobraženo, manje strastveno, a više sentimentalno, na mjesto bure je došlo smirenje. Tako dva dijela teksta korespondiraju u harmoniji koja nadilazi granice tematskoga i uzdiže se u neku višu sferu. Time se dvije strane tuđega mire, a pripovjedačeva ironija prelazi u nježni, melankolični ton.

Predavanje samoga Perfeckog kreće se drukčijim registrom. Ono ima samo blago izvitoperenu konkretnu formu u čijem se središtu nalaze povijest i kultura Ukrajine. Za razliku od svojih hermetičnih prethodnika i prethodnica on će govoriti jasno i bez ikakvog zamagljivanja sadržaja. To ne znači da je njegovo izlaganje slobodno od mistifikacija. Naprotiv! One vrve u njemu, redaju se u sve smjelijim varijantama i varijacijama, ostavljajući vrlo malo mjesta za ozbiljnije promišljanje, za refleksiju o onome o čemu se govori. Perfecki publici objašnjava bit Ukrajine na sljedeći način: „Određena tima četirima rijekama (Don, Dnjepar, Dnjestar, Dunav – D.B.) moja zemlja ima već stoljećima daleko fatalnije probleme sa svojom geografskim položajem. Njena se bit nalazi u tome da bi ta zemlja – brdovita i planinska na zapadu i sjeverozapadu, šumovita i močvarna na sjeveru, koja međi s dva dostatno topla mora na jugu – odgovarala potpuno normalnom europskom uzorku kada ne bi bilo istoka, sjeveroistoka, jugoistoka i naprosto istoka: stepa, ravnica, polje, Azija. Borba te dvije, ili dvjesto dvadeset dvije, geografske tendencije od samoga je početka određivala dramatiku naše situacije. Gdje je Europa upravo počinjala postojati, rasti, razvijati se, Azija je odmah revoltirala i zahtijevala uvođenje jednog despotskog i istovremeno anarhičnog statusa. Ne velim da je to loše. Ali velim da je to bit i da ta bit potpuno proturječi jednoj drugoj, europskoj biti.“ To je vizija Ukrajine kako ju formulira Perfecki. Može li ju se pripisati Juriju Andruhoviču? Vjerojatno, ali ne i nužno. Radi li se projekciji koja će potvrditi stereotip o nacionalizmu Ukrajinaca, osobito onih sa zapada, iz Galicije? Iznova: vjerojatno, ali ne nužno. Prodorna se snaga tih riječi u cijelome tekstu predavanja korigira stalnim ukazivanjem na karneval kao središnje obilježje ukrajinskoga mentaliteta – ali i kulture. A karneval je, ne možemo to poreći, anarhičan.

Sljedeći nivo komplikacije pripovjednog diskursa pronalazimo u izvještajima koje ženska osoba (iza koje nije teško prepoznati Adu, makar se potpis kojim se ti izvještaji ovjerovljuju stalno mijenja) šalje svome pretpostavljenom. Oni se odnose na njezino špijuniranje Perfeckog. I dalje nam se uskraćuje informacija zbog čega je on zanimljiv nekoj (i kojoj) tajnoj službi. Izvještaji su puni križanja, korekcije u imenovanju (špijunka Perfeckog isprva imenuje, onda to korigira i naziva ga respondentom), promjene tona, od neutralnoga ka povjerljivom, čak i odanom. Vidi se kako njezina simpatija prema osobi koju prati raste, kako se njezin odnos prema nalogodavcu shodno tome mijenja. Ali ono što ostaje uskraćeno jest informacija zašto (se špijunira Perfeckog) i tko (to čini). Bez te dvije karike Perverzija se pretvara u roman zavjere. Na kraju, s takvim modusom pripovijedanja harmonira i gore spomenuta strategija uokvirivanja teksta. Egzistencija ukrajinskoga umjetnika ostaje tajna kao što je tajna i njegov nestanak. Tekst oscilira između pozitivne (humor, smijeh, ironija) i negativne strane karnevala (razaranje, nasilje, groteska koja prelazi u perverziju). 

Ovim romanom, zacijelo najambicioznijim, Andruhovič završava svoju trilogiju. Karnevalska razigranost koja izbija iz nje neće prekriti mračniju sliku tranzicijske Ukrajine koja se od samoga stjecanja nezavisnosti bori protiv raznih bolesti sistema (na prvom je mjestu korupcija) koje je izjedaju iznutra, ali, što se sve više pokazivalo s vremenom da bi kulminiralo 24.2.2022., i vanjskoga neprijatelja koji čine sve kako bi joj osporio pravo na postojanje. Da u tome dosada unatoč svih napora nije uspio zaslužni su i spisateljice i spisatelji koji pružaju objašnjenja svoje zemlje i nude rješenja za njezinu budućnost. 

Igrale su se, u mom djetinjstvu, razne kartaške igre. Remi, poker, žandar, igralo se i poklape, ali najomiljenija igra bila je tabla, ili, kako su neki govorili, tablić.

Pokojna mama učila me pravilima table, jer trebalo je zbrajati da bi se odnijele karte sa stola ili da bi se pokupile sve i glasno uzviknulo: tabla! To je značilo da onaj koji piše poene stavlja crticu sa strane, jer i table su se zbrajale u konačnom rezultatu. Igralo se do 101.

Igrao sa s majkom često, jer popunjavali smo vrijeme čekajući mog oca, koji je najčešće dolazio kasno, iz birtije, pripit ili pijan. Kad bi bio dobro raspoložen, donosio bi, umotane u papir, kolače, uglavnom one koje je on volio, pa bismo se malko osladili ublažavajući gorak okus njegovog pijanstva.

Pokojni ćaća me naučio igrati remi. Iz vrlo pragmatičnog razloga. Falio mu je četvrti ili, kako bi on govorio: fali mi četvrta žrtva. Igrao je strastveno, nije volio gubiti. Znao bi, nakon izgubljene partije galamiti i vikati na sve oko sebe. Zanimljivo mi je bilo kako nikada nije igrao karata u cilju kockanja, samo za ubijanje vremena i užitak. Bokalić rakije, meza, cigarete bilo je obvezno. Bez toga nije bilo ni igre. Kad bih ja, slučajno, pobijedio govorio bi: pobijedi nas mali šugo. Petak uvečer bilo bi okupljanje igrača i nerijetko bi svanulo, a mi smo bili za stolom i igrali, a mati bi ustajala i kuhala nam jutarnju kavu.

Brat me učio igrati poklape. To je ono kad se napravi, od karata, toliko kamarica koliko ima igrača, karte okrenute licem prema dolje, izabereš svoju kamaricu, staviš dvije banke ili pet banki , prvo se okrene kamara onoga koji je dijelio, a onda svaka pojedinačno. Onaj čija karta bude veća, jača, taj nosi pare. Djelitelj, onaj kojega smo zvali bankar, stavlja svoj novac, onoliko koliko stavlja i igrač, pa ili gubi ili nosi novac. To je već bila kocka pa se brat s ekipom sakrivao u šupu, kao, ako naleti milicija, da ih ne uhvati u kocki. Inače, dvije banke su bile kovanica od 20 para, a pet banki kovanica od 50 para, to su bilo dijelovi dinara, valute u bivšoj Jugi. Još i danas se čuje: nemam dinara, kad netko želi reći da je bez novca, ili idem zaraditi koji dinar, ako ide raditi na dnevnicu, na crno. Ostalo nam to kao digitron za mini računalo, kao faks za deterdžent, kao kalodont za pastu za zube, kao kiseljak za mineralnu vodu.

Stari samo nikada nije htio igrati table sa mnom. Govorio mi je: nije to za djecu. Nisam odmah shvaćao zašto to govori, samo me više s tim poticao na želju da igram. Ali, jedno ljeto dok sam bio kod bake, a stari došao po mene, stvari su mi postale jasnije. Djed, moj stari i njegova dva brata, moji stričevi, sjedali su za stol igrati table i kuhinja bi postajala ratna zona. Sjedali su parovi, jedan nasuprot drugom, rakija, meza i cigare su bili pri ruci. Djed bi, čak, stavljao na stol i malo ogledalce, ono što smo kasnije morali nositi u JNA, kako bi mogao gledati dnevnik na crno-bijelom televizoru, da se ne mora okretati, nije želio riskirati otkrivanje karata protivnicima.

Ja sam stalno bio tu u blizini, možda nekome zatreba nešto, gledao, slušao, ne razumijući baš sve.

Oko svakog bacanja karata ili odnošenja poena žestoke su svađe bile. Jedni su galamili: u što gledaš! Što mu nisi bacio onu kartu! Znaš da ima desetku! Drugi su galamili: što mu ti nisi bacio peticu! Vidiš da čeka osmicu, jebem te ćorava!

Nikako mi nije bilo jasno zašto stalno namiguju, čas lijevim okom, čas desnim, stalno se češkaju iznad obrva, potežu resice uha, napuhuju obraze. Dugo mi je trebalo shvatiti kao to jedni drugima šalju signale koju kartu imaju. Svaka karta imala je svoj tik, svoj pokret.

Repertoar psovki bio je takav da papir i priča to ne može podnijeti.

Još kad sam svjedočio modifikaciji igre table pa se počelo igrati: tko manje. Umjesto početne zamisli osvojiti što više poena u što kraćem vremenu počeli si igrati osvajanja što manje poena i uvaljivanja protivniku situaciju da mora pokupiti što više poena. Tu se moj stari pokazao kao pravi majstor i od njega sam naučio kratkoročno žrtvovati nošenje malo poena kako bi protivnika prisilio uzeti puno više.

Table se igralo, uglavnom, navečer. Nama djeci nije se dozvoljavalo gledati televiziju poslije crtanog filma. Govorili su nam: pogledaj crtani, pišat’ i spavat’. Stariji su onda ostajali sami, mogli su sjediti, gledati poneki film ili igrati karata ili, jednostavno, pijuckati, meziti i tračati susjede i rodbinu. Zidovi, namještaj i garderoba imali su miris ustajalog duhana i rakije brlje. Tek kad sam naučio igrati remija, za mene je to značilo da sam prešao u svijet odraslih. Tada sam shvatio kako me otac promatra kao sebi ravnog, posebice kad sam počeo pobjeđivati i njega i druge igrače koji su s nama igrali.

Petkom ili subotom navečer smo sjedali, stari, Maki, moj zet Cober i ja. Svatko je znao svoje mjesto. Njih trojica su pušili, ja nisam. Ubijali su me svojim duhanskim dimom, ponekad i svojom igrom, ali nisam se predavao i dao smesti. Zapuštao sam gradivo, prvo u srednjoj školi, poslije i na fakultetu. Remi je bio važniji tada. Nekako, kad smo prestali igrati, jer tata se razbolio i više nije mogao ni sjediti, posebice pratiti igru, sve je otišlo negdje bez veze. Poslije sam igrao redovito sa suprugom i kumovima, ali nije bilo onoga žara i napetosti kao onda kada sam imao cilj pobijediti oca u kartanju.

Vrijeme je donijelo i igru kockicama jamb. Mene je učio moj susjed i tadašnji prijatelj Adam igrati jamb. Odmah mi je pokazao varijantu igre s osam kolona, dodatne četiri kolone u odnosu na četiri osnovne, tako da sam nastavio i danas, još uvijek, igram sa ženom tu varijantu jamba. Postali smo pravi kockari. Igramo u to tko će skuhati sutra ručak, ili tko će kasnije kuhati kavu (u Bosni se kaže: ispeći kavu), ili tko će sići do granapa nešto kupiti.

Uglavnom ja gubim. Posebice gubim ako igramo u kuhanje ručka. Jebi ga, volim kuhati.   

Nije mi bilo ni punih deset kada sam se definitivno opredijelio da kada odrastem budem novinar. Da radim u trafici i kao čika Milovan prodajem novine.

Čekajući taj dan svakodnevno sam se vrijedno pripremao za budući posao, pažljivo ispitujući i studirajući tri staklene strane trafike, što su je tog septembra postavili taman preko puta moje zgrade. Zadnja strana sa koje se ulazilo bila je potpuno nezanimljiva, sem što je na njoj već poslije nekoliko dana osvanuo crtež neke raskrečene djevojke, kojoj je pukotina među nogama sličila ježu. No, takvih je žvrljotina bilo na svakom zidu, a i moralo se dobro paziti da se ne nagazi na štogod smradno, pa iza kioska nisam zalazio.

Čika Milovan je već prvog dana sav izlog potpuno prekrio šarenim revijama, mrskim crnim novinama i pisanim i crtanim romanima, okačivši ih štipaljkama na zategnute špage. Od slike do slike, od naslova do naslova, ostavljao sam trag svog vrelog daha na staklima, želeći da pročitam i ono što je bilo najsitnijim slovima odštampano, upijajući likove stripova, razaznajući nazive serija.

Ja sam svakog petka kupovao Politikin zabavnik, to se znalo, to je moralo, imalo se – nemalo. Učiteljica je jednom na roditeljskom kazala da je Zabavnik korisna i vrlo poučna novina za dječiji uzrast, ali je istovremeno rekla da stripovi zatupljuju djecu, pa ih treba izbjegavati. To me začudilo i nekako rastužilo jer je poljuljalo moje betonirano mišljenje da je ona najpametnije biće, možda ne u cijeloj državi, ali u gradu sigurno. Jer, posmatrao sam ljude oko sebe koji nikada u ruci nisu ni sekunde držali bilo kakav strip i nisam mogao da zaključim da su nešto mnogo pametni. Naprotiv, čitali su o nekakvim komitetima, rezolucijama i referatima – sve je to pisalo u čika Milovanovim novinama na naslovnim stranama – a da si ih pitao kako se zove Fantomov konj – pojma nisu imali. A sve su druge konje znali napamet. Ja nikako nisam želio da na taj način budem pametan i rado sam se htio zatupljivati, samo da je imao ko da mi daje pare za sve te tajnovite i poželjne sveščice. Petkom sam bio prva nestrpljiva mušterija, prvi je Zabavnik sa gomile morao bio moj, ali je u nedjelji bilo još cijelih šest dana tokom kojih su redovno pristizali novi i novi naslovi.

Onog dana kada mi je čika Milovan grubo cuknuo u staklo, jer sam lice sasvim priljubio uz izlog, postao mi je najmrskiji čovjek na svijetu. Bio mi je prilično mrzak i do tada, stvarno, jer je samo vikao i mirisao na rakiju, ali je ovo bila kulminacija. Najmrže mi je bilo kada sam ga petkom čekao po sat vremena dok se dovuče iz kafane Pod lozom, gdje je češće sjedio nego u trafici. Gunđao je što žurim, da nije šećer u vodu, preturao je nervozno tražeći moju novinu i obavezno bi je po malo izgužvao i iscijepao, grubo je čupajući sa dna bale. Izgubio je živce, svi su govorili, na nekom otoku, gdje je ostao najduže, dok je god to trajalo. ‘Morao je i tamo da čeka fajront, kao Pod lozom’ – čuo sam jednom teta Zadu, koja je čuvala mog malog komšiju Bucka. Meni nije bilo baš najjasnije o čemu se to radi, ali sam znao da nije normalan već samim tim što imajući takav izbor na raspolaganju, on uvijek bira samo naslovnu stranu Politike i posljednje strane Pobjede. I stalno raspravlja o nekom Nato paktu koji nije ni primać jednom drugom, uvijek se nadvikujući sa sagovornikom, tvrdeći da on to bolje zna, jer zaista niko nije načitan kao on, da je s novinama po cijeli dan.

– Mali, reci onoj tamo da nam donese dvije kafe i po rakiju, ovdje u kiosk – prvi put u životu čika Milovan mi se obratio lično i direktno. Ni sam ne znam kako sam pretrčao ulicu, a da me nije što sprštilo, nego je sreća da tada nije bilo mnogo auta. Bila je, zbilja, tu blizu, parkirana crna opštinska Volga, ali se ona nije mnogo vozila, nego je šofer Cufo glancao po cijeli dan.

Uletio sam u kafanu, prišao šanku i bez duše prenio narudžbu konobarici Hanifi, što joj je butka u mrežastoj čarapi potpuno sličila ćurećem batku koje su vazda imali u Vračaru pred Novu godinu. Ljuljajući se kao lađa Hanifa je prešla preko puta i poslužila mušterije u trafici, pa se u povratku sazula kod lipe i dugo o travu otirala govno sa štikle, psujući nekim čudnim psovkama koje sam tada prvi put čuo.

—–

– E ovo je mnogo pametno učinjeo – komentarisala je Zada sa balkona – doveo je ovu djevojčuru iz kakvog usputnog ćumeza, dva put joj otac može bit. Sad se zaista usrećio.

– O, usrećiće se još mnozina, ja ti velim, ima tu što da čini više njih – dodala je Mika s prvog sprata, pa su se slatko smijale.

Popodnevnu smjenu u trafici preuzela je mlada, okrugla i nasmijana Rake, Milovanova nova žena. Onoj staroj se ionako traga nije znalo, jer je otišla mnogo prije nego joj se čovjek vratio sa tog otoka.

Rake je bila glasna, vesela i mnogo je voljela šampite, pa je Miftar iz slastičarne Ohrid svako malo, s onim svojim hitlerovskim brčićima i tacnom, dolazio do nje. Sačekao bi da ona u dva zalogaja smaže još mlaku šampitu, smijao se i vidjelo se jasno da uživa gledajući njene mesnate i sočne usne, okrugle obraze i bradu s rupicom. Strpao bi pare u džep i odlazio, smijuljeći se putem kao budala i pričajući nešto sam sa sobom.

Šampita je i mene prvi put uvela u trafiku, kad me Rake zamolila da joj je donesem, jer je njen Slatki otputovao kući, u Makedoniju. Ponudila mi je parče i rekla da sjednem ako hoću. Nisam uzeo šampite, ali veću čast nije mi mogla ukazati, nego mi dozvoliti da sjednem na slog starih novina u tijesnoj, ušuškanoj trafici. S ove strane sve je bilo drugačije: i izlog, i maleni prozorčić i spoljašnji svijet, što se nazirao između gusto izvješanih novina. Rake je gutala šampitu, a ja sadržaj kioska. Najednom se preda mnom nalazilo sve bogatstvo ovog svijeta, sve sam stripove mogao dotaći, razgledati, omirisati…

Došao sam i narednog dana i stidljivo se uvukao u trafiku, a onda svakog sljedećeg. Rake mi se već i radovala, jer se smrtno dosađivala kada bi popodne nastupila opšta pustoš i kada je pred trafikom krstario samo milicioner Lale, tapkajući dlanom po pendreku. Kad god bi se pojavio onako krupan i plav kao Blek Stena, ja bih lagano potonuo niže u moje gnijezdo od novina i sakrio bih lice stripom. Bio sam ubjeđen da se Lale stalno vrzma ovim dijelom grada jer još nije zaboravio sniježnu grudvu od prošle zime i da se još nada da će naći onoga što ga je za vazda obrukao. Ja sam vidio ko je na njega gurnuo grudvu veću od svake lopte sa gornje terase pošte i činilo mi se da svi znaju da znam. Sniježna bomba ga je promašila, rasprsla se o beton tik pred njegovim nogama, ali se milicioner kao pokošen ispružio na trotoaru svom svojom dužinom i težinom. Skočili su ljudi, kvasili ga i trljali, jedva su ga povratili, pa kad su razumjeli da ga ništa nije pogodilo nego se prostro od straha, svi su popadali od smijeha. Tako je Lale pandur poginuo bez metka, tako mu je poginula reputacija, tako je postao predmet sprdnje čitava dva dana koliko je snijeg i trajao. Dva dana opšte pomame u mjestu kada su stari k’o jedan polomili noge, mladi ruke, a glave su pogubili svi redom, ne želeći da išta propuste jer su znali da snijeg neće dugo.

Najviše sam volio da gledam poznata lica kada se sagnu pred malim prozorčićem od trafike, kada se smjerno poklone, pa možeš da vidiš jesu li skoro prali kosu, imaju li peruti, sijedih… izgledali su smiješno i jadno i baš mi je bilo drago što tako naopako prave kioske. Mali čika Avro, visok taman do otvora, poturio bi na njega svoje veliko dlakavo uvo iz kojeg su virile žice od slušnog aparata. Rake bi uvijek, vidjevši žice, toliko zagraktala da je siroti čovjek morao odskočiti sa zemlje. Zade je dolazila da iz Praktične žene izvadi mustru za heklanje, a Bimo, pisar u sudu, gledao je samo Čik i Zum reporter u izlogu. Jednom je Čik i kupio, pa ga je umotao u Pobjedu i otrčao bez osvrtanja.

Morao sam Raki da objašnjavam da Komandant Mark i Zagor Te Nej nisu jedno te isto, iako su obojica zgodni i mišićavi. Vođa Vukova sa Ontarija bori se za slobodu protiv Crvenih mundira, kazivao sam joj, a Duh sa sjekirom sa svakim ko ugrožava pravdu. Svejedno, rekla je, ona voli obojicu, a ne podnosi onoga Ripa Kirbija, jer je uštogljen i nosi naočare. Baš kad sam krenuo da branim Ripa, da joj sve potanko kažem o njemu, o njegovoj pronicljivosti i pameti, u trafiku je mrtav pijan upao Milovan. Nas dvoje nije ni pogledao, nego je otvorio ladicu i zgužvao gomilu para koje je strpao u džep. Mlada žena ga je uhvatila za ruku, pokušala da ga zadrži, čupala ga za rukav, ali se on otrgao i otišao brže nego je i došao. Rake je opsovala za njim, pa bijesno rekla da će mu ona pokazati. Iz ladice je pokupila svaku paru, zatim zadigla haljinu i gurnula ih u gaće. Sve sam vidio: lastiku od bijelih gaća vezanu u čvor, crveni trag što ih je ostavila na njenom mekom mesu trbuha i dlake oštre kao žica što su iz gaća štrčale na sve strane. Ništa mi oku nije promaklo i odmah mi je naumpao naslov za moj nikad napisani roman ‚Njegovom oku ništa ne promiče’. Nekoliko puta počinjao sam da pišem o svevidećem tajnom agentu, ali bih uvijek sjutradan shvatio da sve to previše liči na strip što ga upravo imam u rukama. Riješio sam da se pisanju posvetim kada jednom prestanem da čitam.

Lale je jedini kupovao filter Dijamant i to sam kod njega iskreno cijenio. Te su mi cigarete djelovale jako otmeno jer su sličile jednim stranim što su ih pušili samo pomorci. Nikako nisam podnosio Moravu i Zetu i u nekoliko navrata neki su me ljudi, što sam ih do tada poštovao, prilično razočarali, kupujući baš njih. Milicioner bi se svaki put naslonio na banak od kioska, virio bi kroz otvor i zasmijavao Raku, ispušivši najmanje tri cigare dok bi, napokon, platio svoj Dijamant. Znam da sam jednom pročitao kompletnog Mandraka i već se dohvatio Teksa Vilera, a on je još visio na izlogu. A kada je, jedne neradne nedjelje, zatekao nas nekoliko iz komšiluka gdje sjedimo na prag od kioska, grubo nas je istjerao:

– Silazi otale, brzo! Kakav je to način – sjedite li kući na trafiku!?

Nisam u kući imao trafiku da na njoj sjedim, ali da sam često na nju mislio – jesam. Znao sam stati kraj prozora, gledati izlog i bilježiti svaku promjenu na njemu. Bilo mi je, zato, neobično što u trafici jedne kišne večeri ne gori svijetlo i nimalo se nisam lijenio da u papučama siđem i pogledam. Mrak je, može neko da provali, da zapali, sve je to moglo – čitao sam da se to često događa. Prišao sam oprezno, nikoga nije bilo u blizini i ulica je bila pusta, a iz trafike su se čuli čudni zvuci. Prepao sam se i baš kad mi je palo na um da treba potražiti Lala milicionera, zaškripala su vrata i iz trafike je, pritežući kaiš na pantalonama, iskočio upravo on! Nije me vidio, sakrio sam se iza Volge, disao nisam, krepao sam skroz. Izašla je za njim i Rake, pogledala brzo na sve strane, popravila kosu i žurno se uputila svojom uličicom uzbrdo.

Poslije nove godine danima je izlog trafike bio prekriven bijelim pakpapirom i velikim je slovima pisalo: POPIS. Zabavnik sam išao da kupujem kod Dode, skroz na Pijacu, jer on nikada nije zatvarao, a stripove sam posmatrao s čežnjom.

Sigurno je već bio i februar, jer je već počelo drugo polugođe, kada je moja trafika ponovo otvorena. Zatrčao sam se srećan, poželio sam i Raku da vidim, ali me u okviru prozorčića dočekalo skroz nepoznato lice neke mršave, crne žene, koja mi je kao robot rekla: Izvol’te? Nisam ništa uzeo, ništa nisam ni odgovorio, samo sam se pokunjeno vratio na svoju stranu ulice.

Dani su prolazili. Zade je sa terase pričala o nekakvom Milovanovom manjku i nagađala hoće li baksuz stari opet u zatvor, a ja sam ćutao i budno pratio nove trafikante, vrebajući da uhvatim vole li rakiju ili šampite.

Klavir koji je bio namješten ispod prozora, koji su gledali na ulicu, Pero Jovanović nije koristio iz jednostavnog razloga. Iako je bio svršenik kragujevačke gimnazije i punokrvni romanist, spretan u sva tri jezika koja su se izučavala na katedri Filološkog fakulteta u Beogradu, Pero Jovanović nije umio svirati ni jedan instrument. Klavir je tu stajao ne iz pomodarskog hira nego zato što je njegova pokojna supruga Radmila bila pijanistica i profesorica klavira u srednjoj muzičkoj školi. Od njene smrti, na tom klaviru niko nije svirao, a čika Pero, kako smo ga mi djeca iz ulice jednostavno nazivali, svakog je dana brisao prašinu sa lakirane površine egzotičnog instrumenta.

Nama egzotičnog, jer niko od nas, djece iz ulice, nije umio svirati niti je posjedovao neki instrument, osim Adnanovog oca Ferhata koji je svirao harmoniku i to samo kada je bio dobrano pijan. Ali, to je muziciranje bilo upitne vrsnoće jer je majka Zada uvijek, s nekom njoj nepoznatom zlobom, govorila da bi više voljela da se „Ferhat mane rakije nego njen Asim, samo da prestane više razvlačiti taj pogani instrument“, nakon čega bi se ljudi smijali, a ona ostajala ljuta i nervozna.

Otkako su mu sinovi Dragan i Milan otišli u Francusku, čika Pero je živio sam. Njihov odlazak je bio logičan i očekivan, bili su izvrsni gimnazijski đaci i odlični studenti mašinskog fakulteta, vrijedni, trpni, nenametljivi. Kada razmišljam o njima, shvatam da bi ih najbolje opisao precizan i punoznačan Andrićev jezik, jer ih i pamtim kao takve, kao likove neke njegove priče koji se na početku zbivanja pojave, a onda odjure iz pripovijesti i Bosne nekud u nepoznato i nepovratno. Zbog njih je dvojice čika Pero razvio jednu rutinu od koje nikada nije odustajao i koja je u ulici postala legendarna.

Pošto u kući nije imao telefona, jer je to bila želja njegove pokojne supruge vječno uplašene da bi je česta zvonjava ometala u muziciranju, čika Pero je, kako bi komunicirao sa odsutnim sinovima, svake subote u isto vrijeme odlazio u zgradu pošte i iz jedne od govornica birao broj u Nantesu, gdje su Dragan i Milan živjeli. Nisu ti razgovori bili dugi, ali svakog puta nakon što bi razgovarao sa sinovima odlazio je, tada već starac, u dugu i umarajuću šetnju Zenicom.

Čika Pero je bio čovjek koji je u svako doba godine nosio šešir, ljeti slamnati, a zimi kartonski. Ljeti je znao, za najvećih vrućina, hvatati šešir za obod i koristiti ga kao što žene koriste lepezu. Stvarao bi sebi ugodan val zraka čija bi prijatnost na licu izazivala grimase nalik onima koje čovjek pravi kada se umiva hladnom vodom. Dobro je podnosio vrućinu, jer je i za najtoplijih ljetnih dana iz stana uvijek izlazio dotjeran i gospodski obučen. Bio je omalenog rasta, jako tamnoput i nosio je komotna odijela uvijek vežući kravatu na uredno ispeglanim košuljama. Pošto je bio profesor romanskih jezika, znao je nekada, odmjereno i bez da bude arogantan i uvredljiv, u razgovor ubaciti neku frazu na francuskom jeziku što ga je u očima svijeta naše ulice još više činilo nekako stranim i tuđim. Ali, ne na odbojan ili na način da se mogao osjećati nastranim ili možda odbačenim, jer čika Peru su svi voljeli zbog njegove prirodne jednostavnosti i sanjarske prirode.

Nije čika Pero imao nikakvih poroka i, što je bilo čudno za Šumadinca, nije uopće pio alkohol. U Kraljevo, otkuda je bio rodom, nije nikada odlazio, ali je o svom mjestu i porodici često govorio. Imao je mlađeg brata Stevana i mlađu sestru Draginju, a sve troje su bili svršenici Beogradskog univerziteta i profesori u srednjim školama. Jedina prava strast koju je čika Pero imao, a da smo mi djeca to mogli odgonetnuti, bilo je čitanje i pamtim dobro da je osim velike porodične zbirke knjiga, koja je bila legendarna, još krajem 80-ih postao član sa najdužim aktivnim stažem u gradskoj biblioteci. Jedne godine, uoči izbijanja rata, tim povodom, dobio je nekakvu plaketu i Naša riječ napisala je kratku reportažu o njemu. U tom površnom zapisu, koji i danas čuvam u ličnoj arhivi, zapisana je gomila tričarija, a najvažnija stvar, koja je najbolje opisivala čika Peru, nije uopće pomenuta.

Taj je Srbijanac porijeklom gajio jednu, neobičnu ali kod svojih komšija veoma cijenjenu sklonost, makar sam i danas ubijeđen da većina ljudi koji su živjeli u Ulici Omera Maslića nisu razumijevali korijene te strastvene sklonosti. Čika Pero je, sve do svoje smrti, da napomenem, bio strastveni antikvar i nije bilo stvari u kojoj je uživao, s toliko ljubavi, kao u skupljanju antiknih predmeta. Većinu svoje kolekcije, koju smo gotovo svi vidjeli, jer je čika Pero bio blagonaklon na njeno pokazivanje, sakupio je u okolini Zenice često za bagatelne novce kupujući predmete koje su seljaci svakako htjeli odbaciti. U njegov se stan dolazilo kao na neko hodočašće, a dok je pokazivao razne kubure, jatagane, sablje i sehare, čika Pero je govorio milozvučnim glasom.

Pitome naravi, i sa nervom istinskog pedagoga, umio je o svakom predmetu ispripovijedati čarobnu priču. Djedu Asimu je tako, pripovijedajući o jednoj skoro pa potpuno pocrnjeloj osmanskoj sablji, govorio kako ona uopšte nije iskovana i korištena ovdje u srednjoj Bosni nego su je nekada, u austrougarsko vrijeme, donijeli prvi krajiški doseljenici. To je bila sablja nekog Ahmed-kapetana o kojem nemam mnogo podataka osim da je, po legendi, cijeli život bojevao uz granicu sa Hrvatskom, na Savi, pričao je čika Pero, a ja i danas pamtim zamišljeni djedov pogled iza kojeg sam mogao naslutiti da u glavi pokušava zamisliti tog slavnog pretka i junaka njegove rodne grude. Djed je, kada bi dolazio kod čika Pere, sjedio na njegovom stilskom namještaju poput djeteta a velike, teške i nezgrapne radničke ruke, držao je opušteno u krilu ne usuđujući se dodirnuti ni jedan predmet.

Čika Pero je, inače, volio ugađati svojim gostima, a svima je, bez obzira na dob, iznosio Kraševe napolitanke s ukusom limuna i praline, kojima bi se ljeti topila ovojnica od čokolade ostavljajući smeđi trag na jagodicama prstiju. Većina ljudi divila se predmetima koje je tokom života iskupio u svom stanu, ponajviše oružju, ali ono što je bilo zaista fascinantno u njegovom stanu bila je ogromna kućna biblioteka i pet velikih polica napunjenih knjigama na francuskom jeziku. Sam je pričao da je najviše volio čitati u kasno poslijepodne sjedeći na fotelji smještenoj tik ispod prozora.

Pamtim da je često govorio da mu je najdraži pisac François Mauriac, ili sam to umislio, ali da je čitao i govorio francuski jezik to je bila činjenica. Postojao je mit da je čika Pero vrstan poznavalac francuskog jezika i vjerovatno najobrazovaniji čitalac u Zenici, mit koji su mnogi, iz čiste zavisti i zluradosti, pokušavali razobličiti. Tvrdili su, što je opet nekim drugima bio veoma ubjedljiv argument, da ako je sve to što se priča o njegovoj erudiciji istina, onda bi vjerovatno bio univerzitetski profesor ili ambasador ili nešto slično, a nikako obični, što su namjerno izgovarali s prepoznatljivom notom podrugljivosti, profesor latinskog jezika.

Ako je njegovo poznavanje francuskog jezika imalo mitske razmjere, njegov status gimnazijskog profesora, malo je reći, bio  je legendaran. Uspijevao je čika Pero, o čemu su s ljubavlju svjedočile generacije njegovih učenika, u to mrtvo i nezamislivo štivo udahnuti neku neviđenu živost, a jezik koji se teško prelamao preko dječjih jezika nakon njegove poduke postajao je pitak, prohodan i milozvučan. Posjedovao je prirodan autoritet i neprikosnoveno znanje, jer je i najvećem srednjoškolskom mangupu bilo jasno da profesor latinskog, u građi koju podučava, uživa s nekim neobjašnjivim žarom. Nije se libio, taj omaleni profesor savršenih manira, ako je to bilo potrebno ili situacija tako zahtijevala, održati čas na neku historijsku temu, a najviše je volio govoriti o Vergilijevoj Eneidi. Toliko se strastveno unosio u pripovijedanje da su mnogi svršeni gimnazijalci decenijama prepričavali kako su mogli osjetiti treskanje lađe po nemirnom Jadranskom moru, upravo one koja je nesretnog pjesnika prevozila u progonstvo.

Mirnoća s kojom je čika Pero pristupao stvarima bila je više nego dostojanstvena i niko ne pamti da se taj čovjek prigušenih pokreta ikada, u javnosti, prepustio emocijama i pokazao bilo šta drugo osim stoičku smirenost. Na zborovima mjesne zajednice i kućnog savjeta, na kojima je redovno prisustvovao, govorio je malo, ali se nije držao suzdržano. Uglavnom bi iznosio primjedbe koje su bile ciljane i dobro osmišljene i ljude je čudilo s koliko je prirodnog talenta umio uočiti neki zaista krupan komunalni i životni problem. U godinama koje su prethodile smrti supruge i odlasku djece Pero Jovanović je pokazivao i stanovitu dozu nježnosti, koja je svojstvena ljudima tankoćutne naravi i još karakterističnija muškarcima koji obožavaju svoje najbliže srodnike. Uvijek je bio obazriv i učtiv, uvijek odmjeren i pristupačan do mjere koja nije narušavala dostojanstvenost njegovog držanja.

Tu i tamo, znao je prozboriti i na francuskom jeziku, a njegov govor nije bio unakažen onim slavenskim akcentom tako karakterističnim za naša podneblja. Najsretniji je bio kada bi se u ulici pojavio Sabrija Hadžiahmetović s kojim bi uživao u razgovoru na jeziku koji je bio njegova pasija, a obojica bi, šetajući džentlmenski odjeveni, teatralno gestikulirali dajući razgovoru neki uzvišen patos koji, vjerovatno, ti banalni dijalozi o svakodnevici nisu imali. Zbog svoje, u svemu nenametljive prirode, čika Pero je bio pomalo i enigmatična ličnost naše ulice.

Povučenost i pristojnost kombinirana sa poprilično nekonvencionalnim sklonostima učinili su ga pomalo komšijskim parijom, ali daleko od toga da je postojalo neki prećutni dogovor da ga se izbjegava. Baš suprotno, ljudi su voljeli odlaziti u čika Perin stan i razgledati neobične predmete iz njegove antikvarske kolekcije, a on je, čemu je dokaz bio djed Asim, umio u svojim malim predstavama prepoznati i ubosti onu najosjetljiviju ljudsku žicu.

Njegova skromnost ogledala se u još jednoj stvari, veoma očitoj i pohvalnoj, barem u očima svijeta s kojima je živio. Poznat kao veoma uredan i pedantan čovjek, čika Pero, koliko je meni to poznato, nikada nije pokleknuo u insistiranju na stanovitoj dotjeranosti. Uvijek besprijekorno obučen praktikovao je vezati kravatu u svakoj prilici, a taj, za mnoge komšije, ipak, ukrasni odjevni predmet, nosio je čak i ljeti, kada bi je vezao oko kragni svojih košulja s kratkim rukavima. S jeseni bi na košulju i kravatu oblačio jednobojne, zagasite, mahom sive ili braon, sakoe, uvijek najmanje jedan broj veće od njegove konfekcijske mjere. Nije volio strukiranu odjeću, što je, valjda, bilo naslijeđe njegovih formativnih godina kada su se muškarci ugledali u filmske likove koje su otjelovljavali James Stewart, Henry Fonda ili Gregory Peck.

Gospoština s kojom je nastupao u svakoj životnoj situaciji nije bila hinjena, napadna ili skorojevićka nego je odražavala njegovu mekoputnu i blagonaklonu narav. Bio je ljubazan jer je volio ljude, bio je nasmijan jer se smatrao sretnim čovjekom i bio je tih jer nije smatrao da se glasnom pričom može išta objasniti na pravilan način. Od svojih principa i strasti nikada nije odustajao, a u vrijeme kada je ostao bez supruge i kada su sinovi otišli živjeti u Francusku, češće je vrijeme počeo provoditi na kućnim sijelima.

Bio je galantan uvijek donoseći poseban dar domaćinu, a poseban njegovoj supruzi. Kada je dolazio kod djeda Asima i majke Zade, njemu bi, u pravilu, donosio ili Rubinov vinjak ili Badelov konjak, a majki Zadi neke turske rahat lokume s ukusom oraha. Bez obzira u kojem smjeru razgovor tekao, čika Pero bi, kada bi se već malo podnapio, govorio o svojim omiljenim temama. Zanesen svojim umovanjima nerijetko je, da bi, pretpostavljam samome sebi, ili nekom imaginarnom sabesjedniku, najvažnije dijelove svojih oralnih hipoteza potkrjepljivao rečenicama u potpunosti izgovorenim na francuskom jeziku.

Samoća ga nije izmijenila, barem niko to nije primjećivao, ali svi su dobro znali da pati za suprugom. Znao se nekada, u društvu, prisjetiti se kakve zgode iz njihovog zajedničkog života, a najviše je volio pripovijedati o koncertima na koje je odlazio dok su oboje još bili studenti. Sjedio je uvijek negdje u sredini sale i pogledom je pokušavao uhvatiti gipko kretanje njenih ruku po tipkama klavira. Tu naviku nikada nije promijenio, a kada je Radmila postala profesorica muzike i cijenjena provincijska pijanistica, običavao je na koncerte donositi buket ruža, koje bi svojoj supruzi davao nakon aplauza i umjetničkog poklona publici. U godinama nakon njene smrti sa istovjetnim je buketom jednom mjesečno odlazio na njen grob i tamo bi se, u tišini, zadržavao neko vrijeme posmatrajući spomenik od crnog mramora i njeno krasopisom uklesano ime na nadgrobnoj ploči.

Privrženost umrloj supruzi najbolje je pokazivao svojim tvrdokornim stavom da nikada više ne dozvoli ženi da uđe u njegov stan. Taj je zahtjev shvatao veoma ozbiljno i ne samo da je ostao udovac nego nije dozvoljavao ni spremačicama da mu pomažu u poslovima, koje su se u to doba još uvijek atribuirali kao ženski. Sam je kuhao, sam je prao svoj veš, peglao odjeću i u svemu tome je bio izuzetno vješt, jer na njegovim košuljama i pantalonama nije bilo pogužvanih dijelova, a stan je uvijek bio besprijekorno uredan. Kada bi neko od komšija zapodjenuo razgovor o ženidbi, čika Pero se ne bi osjećao neprijatno već je spretno okretao priču na humor navodeći primjere slavnih osoba iz historije, koji su bili odani isključivo svojoj prvoj ljubavi.

Kada je bio dobrog raspoloženja, deklamovao je dijelove iz Ciceronovih govora dajući britke komentare o njegovom oratorskom umijeću, ali svaku besjedu o Rimu završavao je podsjećanjem na tužnu sudbinu prognanog Vergilija. Da li je to činio jer je čeznuo za roditeljskim domom u Kragujevcu niko nije mogao znati, ali je s posebnom sjetom uvijek spominjao svoje studentske dane i gradsku vrevu Beograda. Često je pričao i da je prisustvovao predavanjima Miloša Đurića i da je jednom, u prolazu, susreo Koču Popovića kojem se naklonio, na šta je ovaj uzvratio istom mjerom. Redovno je kupovao i čitao Oslobođenje, a barem jednom u mjesecu odlazio je u Sarajevo kupovati knjige i sa tih se putovanja vraćao sa platnenim cekerima natrpanim novim knjiškim izdanjima. Od željezničke stanice do svog stana u našoj ulici hodao je lagano često se zaustavljajući i vadeći neku od tih knjiga da bi je onda preturao po rukama, otvarao, čitao dijelove, a zatim pažljivo vraćao u ceker.

Razgovore o politici nije volio, ali ih nije izbjegavao. O svemu je uvijek imao svoje mišljenje i nije se libio iznijeti ga pred drugima. Godinama nije išao na sastanke u gradski komitet iako je, kako je otac to često ponavljao, bio jedan od najstarijih članova partije. Kada bi mu otac to u razgovoru pripomenuo, čika Pero bi se nasmijao i pomalo šeretski govorio kako sigurno ima starijih Zeničana od njega, jer on, eto čak nije još ni penzionisan, a do tog slatkog dana ostalo je još ravno nekih pet godina. Otac bi se onda vrpoljio u mjestu i objašnjavao kako se nije dobro izrazio i kako je mislio da je on jedan od ljudi koji su najduže komunisti u ovom gradu, ali čika Pero bi ostajao nepokolebljiv govoreći kako praktična politika više nije za njega i da će se on, dok mu zdravlje to bude dozvoljavalo, nastaviti baviti društvenim pitanjima samo kroz teoriju i nikako drugačije.

Te zime prije nego će se povući u intimu svog stana češće nego inače odlazio je u poštu razgovarati sa sinovima. Poslije svakog od tih razgovora ostajao bi danima neraspoložen i moglo se samo naslutiti o čemu su se vodili ti razgovori. Djedu se jednom pojadao kako Dragan i Milan ne namjeravaju više da se vraćaju u Jugoslaviju i doimalo se kao da se stidi toga što su odabrali da žive u egzilu. Tada se umjesto te koristila riječ tuđina, a čika Pero je izgovarao s takvom gorčinom da je čak i djed Asim ostajao pred njim potpuno razoružan i nemoćan da izmišlja neke utješna opravdanja za ono što su učinili. Samo bi rekao, poput djeteta koje je napokon shvatilo neku životnu istinu, „vidiš kakva je ovdje ekonomska situacija“, a čika Pero bi odmah spremno odgovarao „u gorim smo mi uslovima živjeli pa nam ništa, evo, ne fali“. Poslije ovih riječi djed nije umio više ništa reći pa bi onda ili stajali u tišini, i ne gledajući se, ili bi hodali jedan pored drugog, obojica s rukama na leđima.

Kad je te godine puhno prvi hladan vjetar, a čika Pero počeo u gimnaziju odlaziti ogrnut debelim, zelenim, kaputom i s rukavicama na rukama, pojavila se knjiga čudnog naslova. Znam da je čika Pero donio sa jednog od svojih odlazaka u Sarajevo i pretpostavljam pročitao u jednom dahu. Pričao je o njoj nadahnuto i sa neskrivenim oduševljenjem govoreći čak i onima koji nisu iskazivali ni najmanje interesovanja za njegovu čitalačku pasiju kako mu je ta knjiga promijenila način na koji gleda arapsku civilizaciju. “Istočni diwan”, ta će se knjiga pamtiti, ponavljao je neprekidno sve više zaboravljajući neposredni svijet u kojem je živio.

Do početka zime hodao je od kuće do gimnazije ne obazirući se više čak ni na komšije, koje je najviše volio, uvijek zamišljen i odsutan, ali nasmijan i sretan. I često bi, često, u svakoj prilici, i na svakom mjestu, kada bi mu prilike to dozvoljavale govorio „Istočni diwan, to je knjiga koja će se pamtiti“, a onda bi se smijao nekim posvećeničkim smijehom. Onima koji su pažljivije posmatrali njegovo ponašanje djelovao je kao čovjek koji je dokučio neku od bezbroj istina ovog svijeta i vjerovatno su bili u pravu.