Otkad je Sabi odbijen zahtjev
za daljnjim boravkom,
svaki put kad bi ugledo natpis Polizei,
postao bi otkos. Tako bi ga presjeklo!
Naglo bi mijenjao smjer,
planove, brige, naume i geste.
Odreko bi se sebe,
ko da ima još ega.
Samo da ga ne bi šta ko pito
jer on je na njemačkom
samo istinu znao sročit.
Sabo se nit htio nit mogao vratiti kući.
Sve se zamrsilo
i skrivečki je živio i radio,
ako bi ga ko od poznanika zovno.
Ženi i djeci je slao pare,
slao slike i slatke riječi
da je sve uredu,
da mu je dobro,
da se snašo.
Oni nemaju pojma
da on živi većinom
pored banofa.
Da u grmlju drži kofer, ruksak,
da ondje povješa prnje
ko plamene jezičke.
Neće da kaže da ga boli stomak
jer jede samo suvo.
Da ne voli Polizei,
iako je malome za rođendan
poslo autić s istim natpisom.
“Mali se povazdan s njim igra”
veli mater,
“U autić sjedne sa svojim babom
i doveze babu kući.”
Sabo na to odšuti,
tiho se namjesti u grmu
da ga lom grančica ne bi odo.
“Doći će on kod svog babe”
tiho promrmlja,
“Hajde sad moram ići,
posla katastrofa!”
I nikud zatim ne ode,
već tiho cvili i tinja
u grmu kraj banofa.
Tamo gdje su se nekad formirali vlakovi
Zagreb, ljeto 1961., prvo nakon filma “Ljubav i moda”, i vrijeme je da se ide na more. Ali majka će slomiti nogu, pa djevojčica u Trogir ide s tetkom. Višnja je udata, mlada i vrckava. Soba – danas bi se reklo: apartman! – unajmljena je od poznate, šjore Vice. Ljetovanje neće dugo potrajati, doma u Zagreb ići će se prije kraja, i neće na tom ljetovanju biti velikih događaja, nitko neće biti ubijen ili pokraden, kao što bi se, možda, moglo očekivati u romanu spisateljice koja je u dosadašnjim svojim knjigama umjela uživati u insceniranju kriminalističkih slučajeva. Ustvari, neće se dogoditi ništa što se nije događalo na svakom ili skoro svakom ljetovanju iz tog vremena. Pritom, Nada Gašić nije od sentimentalne i nostalgične čeljadi. Premda joj je u vrijeme kada dovršava ovaj roman punih 75 – što je dopušteno spomenuti, jer takvu svoju dob, sve s datumom, navodi već u posveti “Kutijice od školjki” – i premda piše o nečemu već vrlo davnom iz svoga života, ona događaju ne pridaje značaj kakav on nema. Uostalom, od kakvog bi općeg značaja moglo biti jedno pretpubertetsko ljetovanje otprije ravnih 65 godina? Ali u životu jedne osobe, to davno ljetovanje, u međuvremenu svedeno na kratku epizodu, na anegdotu u nekom imaginarnom životopisu, među onim je malim događajima, kakvih nema mnogo, a mogao bi ih razumjeti i protumačiti samo dobar psihoanalitičar, dobar ispovjednik, ili dobar čitatelj (što je, na neki način, isto), koji usmjere i odrede život intenzivnije nego veliki događaji. Važnije je, možda, u životu junakinje ove knjige, koju srećemo s nadimkom Tamala (od: ta mala!) to ljetovanje u Trogiru, godine 1961, nego rat koji će započeti tačno trideset godina kasnije.
Tim se ljetovanjem Nada Gašić bavi na skoro svih 375 stranica romana. Ni o čemu drugom ona ne pripovijeda. Nema kod nje ni digresija u pripovijedanju, ni esejističkih pasaža, ni ekskursa u prošlost ili budućnost. Samo priča o ljetnom Zagrebu 1961, o pakiranju i putovanju na more, o ljetovanju u Trogiru i kratkom izletu na Šoltu. Ono čime začarava svog čitatelja, ili čime ostvaruje napetost u pripovijedanju, ne tiče se dramaturgije, ni iščekivanja da se dogodi nešto. Ona ga začarava najdelikatnijim i najprobranijim sredstvom: jezikom. Već se u prethodnim svojim romanima, ambijentiranim uvijek u Zagrebu, Nada Gašić prikazala kao fanatični kartograf i narativni planer jednoga grada i mjesta, i već je u njima iskazivala vještinu koja uopće nije česta u hrvatskoj, a pogotovu zagrebačkoj književnoj tradiciji, a ta je da svijet koji crta i opisuje istovremeno i jezično potpuno restilizira, tako da u čitatelju stvara dojam dvostruke autentičnosti: dokumentarne autentičnosti mjesta koje opisuje i filološke autentičnosti jezika kojim nešto opisuje. No, dok su joj u njezinim tobože kriminalističkim romanima takve stvari mogle biti smetnja u njezinom glavnom poslu, u “Kutijici od školjki” mogla si je pustiti na volju. Priča o ljetu 1961. ispripovijedana je jezikom mjesta i vremena. To, naravno, ne znači da se upravo tako tada u Zagrebu i Trogiru govorilo, nego da je Nada Gašić stilizirala jezičnu mrežu, koja će čitatelju biti savršeno uvjerljiva i koja će savršeno zahvatiti cjelinu jednoga svijeta.
Smisao stvaranja jezične mreže nije u restauraciji i rekonstrukciji stvarnog jezika epohe, niti u kopiranju određenog narječja u stanju u kojem se zateklo u ljeto 1991. Time se ne ništa ne postiže, tako se ne može napisati dobar roman, tako ne postupaju dobri pisci. Kada bi i bilo moguće oživjeti odavno već mrtvi jezik Zagreba ili Trogira iz ljeta 1961, tim jezikom ne bi se mogao napisati roman o tom ljetu, jer on ne bi imao stvarnu moć reflektiranja mjesta i epohe. Priča o vremenu pripovijeda se nakon što je vrijeme prošlo, jezikom koji je umjetnička tvorevina, koji je fikcija, kao što je i sama priča fikcija. Govor o vremenu mora biti u jeziku koji je izvan vremena. Ili koji je stilizacija jezika kojim se onda govorilo. Ako je takva stilizacija uspjela, svaka riječ, fraza, rečenica postaju udica i kotva za čitateljevu imaginaciju i njegovu moć upričavanja. Ako nije uspjela, jezik postaje smetnja čitanju.
Otac kupuje peronske karte i traži vlak: “Od nekog je pristojnog željezničara doznao gdje se vlak ‘formira’. Bila je to tajanstvena, konspirativna riječ koja je tih godina ispod glasa kružila oko perona i kolosijeka.” Nada Gašić od svog je čitatelja starija šesnaest godina, što je u jezičnom smislu mnogo. Ta je razlika u vremenu mnogo veća od razlike u jezikotvornom mjestu između Zagreba i Sarajeva. I nije to bilo kojih šesnaest godina, nego je riječ o vremenu obnove i izgradnje, ubrzane modernizacije, opismenjavanja i rađanja jedne velike, iz današnjih hrvatskih prilika neusporedive i nesagledive književnosti, što se, sve skupa, na jezik snažno i upečatljivo odražavalo. Nada Gašić pamti jedan važan jezični detalj, oko kojeg diskretno veze priču: u željezničarskom argou, koji se u to prosperitetno i bogato vrijeme za vlakove prenosio na putnike i publiku preko staničnih i kolodvorskih zvučnika, obično bi sat prije vremena najavljenog u redu vožnje započinjalo “formiranje kompozicije”. U ljetna doba, kada je po kolodvorima vladala poslovična gužva, jer je radnička klasa prilično masovno odlazila na more, u vrijeme “formiranja kompozicije” budući bi putnici već tumarali peronima, vukući za sobom kofere, torbe i jedva pokretnu djecu. Cilj im je bio da otkriju mjesto na kojemu se vagoni preslaguju u budući vlak, i da ranije zauzmu mjesta u drugom razredu, tamo gdje nema rezervacija, te da tako, već udobno smješteni, doplove do matičnog perona i kolosijeka.
Kako se na polaznoj stanici – a Zagreb i Sarajevo, jezikotvorna mjesta spisateljice i njezina čitatelja, uz Beograd bile su dvije najmarkantnije jugoslavenske polazne stanice, s tim da se kroz Zagreb i Beograd prolazilo, dok se iz Sarajeva isključivo polazilo – kako se na polaznoj stanici “formira kompozicija”? Tako što manevarska lokomotiva, poznatija i kao dizelka, naokolo juri i dovlači vagone. Nada Gašić jednom preciznom riječju svom čitatelju budi sjećanje i navodi ga na upričavanje priče u njezinoj priči, ali ona ne restaurira jezičnu frazu iz tog davnog vremena. Jer kada bi to učinila, njezin bi jezik postajao nerazumljiv, pa bi pojedine riječi tražile nova tumačenja, i otvarali bi se pripovjedni rukavci kakvima ona nije sklona. I tako se onda kod Nade Gašić “formiranje kompozicije” pretvara u “formiranje vlaka”.
Riječ vlak specijalistički jezik željeznice izbjegavao je, kao što specijalistički jezik drumskog prometa izbjegava riječ automobil. Na željeznici bila je riječ o kompoziciji, a u svim drumskim službama umjesto o automobilu govori se o motornom vozilu, putničkom vozilu, osobnom motornom vozilu… Riječi vlak i automobil pripadaju jeziku nevježa, onih koji su tu samo da bi se vozili. Specijalistički jezik, kojim se nadležne službe obraćaju i putnicima, te njime bude strahopoštovanje, riječ vlak tretirao je samo u krajnjoj nuždi. Vlak je spomenut samo pri njegovom dolasku i odlasku. To su bili trenuci u kojima nije više bilo riječi o – kompoziciji.
“Kutijica od školjki” roman je (možda) o odrastanju, ili je (možda) roman o sjećanju. Istina, njegov je svijet rascijepljen na dvoje, budući da posveta glasi: “Autorici za sedamdeset peti rođendan, srdačno, njena Tamala”. Tamala je jedanaestogodišnja djevojčica, ili jedanaestogodišnja Ona. Tamala je autoričina osoba sjećanja, koja trajno živi u jednom usporednom vremenu, koje se nikad, osim možda u snu, ne susreće s vremenom u kojem živi autorica. Istodobno, “Kutijica od školjki” roman je o sjećanju jezika. I po tome je, možda, jedinstven u suvremenoj hrvatskoj književnosti. (Inače, Zagreb baš i nije književno mjesto, nije sliven i pretvoren u tekst, kao što neki drugi gradovi jesu. Ni Šenoa, ni Zagorka, koje se obično spomene kao zagrebotvorne pisce, naprosto nisu dovoljno dobri da budu ono što je Joyce Dublinu ili ono što je Ivo Andrić Sarajevu (Travniku, Višegradu…), tako da je Zagreb, ostavimo li po strani neke dobre dječje i omladinske knjige, do novijega doba ostajao grad izvan romaneskne ili pripovjedne fikcije. To u posljednjih desetak ili dvadeset godina mijenjaju Ivan Lovrenović, Slobodan Šnajder, ali najviše Nada Gašić. Ona je ono što Zagorka nije, na žalost, mogla biti, jer naprosto nije bila dovoljno dobar pisac…)
Po svojim talentima i vještinama Nada Gašić jedinstven je slučaj u hrvatskoj književnosti, ali je u socijalnom, generacijskom i intelektualnom pogledu po mnogo čemu tipična. Javnom je romanesknom stvaralaštvu pristupila vrlo kasno. Bilo joj je 57 kada je 2007. kod Algoritma, tojest kod Krune Lokotara, objavila svoj prvi roman “Mirna ulica, drvored”. Četiri godine kasnije na istom je mjestu objavila roman “Voda, paučina”, i bila nagrađena Nagradom Vladimir Nazor i Nagradom grada Zagreba, što će reći da je tada bila na svom socijalnom vrhuncu unutar hrvatskoga književnog života. Potom, 2020. objavljuje “Devet života gospođe Adele”, a četiri godine kasnije “Četiri plamena, led”. Godine 2022. objavila je knjigu “Posljednje što su vidjele”, koju je moguće čitati kao knjigu priča ili kao jedinstvenu, ulančanu proznu formu.
Romane je, ovaj njezin čitatelj tako vjeruje, počela pisati zato što je 1996. prevela “Dobrog vojnika Švejka”, kreirajući pritom neki prošli kajkavski jezik Zagreba. Prijevod je bio razglašen i naširoko komentiran, ali važnije od toga jest da se Nadi tad, vjerojatno, rastvorilo u svijesti što pisanje zapravo znači, te da bi i sama mogla malkice biti pisac. Generacijski je tipično da je navalila pisati krajnje specifične kriminalističke romane. U tom prvom poslijeratnom zagrebačkom naraštaju obrazovanih cura i dečki – vjerojatno i najtemeljitije obrazovanoj, intelektualno najelegantnijoj generaciji koju je Zagreb ikad imao – u modi su bili pisci poput Graham Greene, a naročito Johna le Carréa, pisci špijunskih zapleta, zavjerenici i konspirativci, u čijim se svjetovima stvarnost rastvarala na neki drukčiji način nego u svijetu kojim je upravljao silni i svemoćni duh Miroslava Krleže. U neka buduća doba, u kojima će Zagreb postati glavni grad jedne samostalne države, ali će se istovremeno suziti i smanjiti, pa će postati manji i od Graza, većina te Nadine generacije obratit će se tada već pokojnom Krleži, ne bi li vlastitome gradu vratili njegovu izgubljenu veličinu, ali bit će to uzalud. Ona će, pak, Nada Gašić, u svoja zrela intelektualna doba stvarati svjetove koji će imati dvostruko podrijetlo: krležinsko (prije nego krležijansko) i lekareovsko. Takvi će biti njeni prvi romani, koji će osim te žanrovske potke i prepoznatljive zagrebačke ambijentiranosti, biti ženski, intelektualno i socijalno manjinski, i na neki fini, starinski način feministički.
U međuvremenu, međutim, ona više neće biti autorica u trendu. Naišlo je neko žamoreće mnoštvo mlađih i suvremenijih, a istodobno je nastupio i neki grdan kvar u položaju književnosti u medijima. Iščezli su novinski književni kritičari, ugasili su se iole relevantni književni časopisi, televizija s koje nas je ranije iritirala Branka Kamenski s emisijom „Pola ure kulture“ se, kada je riječ o književnosti, pretvorila se u kokošinjac i gusinjak napučen isključivo iritantno nekompetentnim i nenačitanim pojavama oba spola, prema kojima se umirovljena Kamenski čini kao hrvatska Susan Sontag i Shoshana Felman, a stil i jezik u medijski prezentabilnoj hrvatskoj prozi zamijenjeni su aktivizmom u najprimitivnijem obliku. To se odrazilo i na književne nagrade, koje ionako u hrvatskoj književnosti nikad nisu bile pouzdanim smjerokazima. Nada Gašić u tom je vremenu pisala i objavljivala više nego ranije, ali je, kao i većina dobrih hrvatskih pisaca, postala nevidljiva. Koštao ju je višak dara, stila i obzira.
S “Kutijicom od školjki” ništa se neće promijeniti. Roman o jednom ljetovanju prije 65 godina, o postelji peršonaipol, o dobi u kojoj djevojčice prestaju na plažu ići samo u gaćicama i traže “gornji dio”, o ljubavi, preljubu i očaju, roman o važnoj sekvenci iz jednoga po svemu običnog ženskog života, roman o suštinskoj samoći svakoga čovjeka, a naročito svake žene, roman o nekoj prethodnoj Hrvatskoj iz koje je nastala upravo ova Hrvatska, ili o nekim prethodnim nama od kojih smo nastali ovi današnji mi, roman o Tamali iz koje je nastala Nada Gašić i o Nadi Gašić koja je stvorila Tamalu, takav je roman u tematskom smislu teško dokučiv za mjerila kokošinjaca i gusinjaka hrvatske suvremene književnosti, a jezik i stil Nade Gašić superiorni su im upravo na način na koji je “Jama” Ivana Gorana Kovačića superiorna stilu i jeziku Marka Perkovića Thompsona. Problem je nerješiv i tragičan što je uvijek na štetu Nadinu i Goranovu.
Iz “Kutijice od školjki” Nada Gašić nas izvodi raščaravanjem. Na posljednjih skoro i pedeset stranica iz fikcije izlazimo u fakciju, u takozvanu stvarnost i sadašnjost, u svijet koji zacijelo nije više u stanju razumjeti o čemu je tu sve riječ. I što zapravo znači formiranje vlaka, i zašto se to tako razlikuje od formiranja željezničke kompozicije, i zašto je nekima od nas tako uzbudljivo to što su i vlak i simfonija ustvari – kompozicije. Vraćamo se u tobožnju stvarnost u kojoj bi nekome trebalo objasniti da je tu riječ o stilu, a da je stil osnovni kriterij za ustanovljenje umjetnosti u okviru nekog umijeća. A iz stila izvire i ono drugo, iz stila izvire, recimo, i etika teksta. Iz stila, a ne iz aktivizma.
Posljednja rečenica Nadinog romana prije njegove datacije, iste koju već nalazimo u posveti: “U Zagrebu, 27. 10. 2025. godine”, dio je poglavlja “Dopisano pronađenim Pelikan nalivperom”, a koje cijelo glasi ovako:
“S prepunjenog pera kapnula je točkica koje je ostavila trag na Jasnoj poljani: kako bi dobila hrvatsko državljanstvo prirođenjem Tamala je, tad redaktorica prvog izdanja Anićevog Rječnika Hrvatskog jezika, izdanje 1991., policijskom službeniku morala odgovoriti na pitanje: Govorite li i pišete li hrvatski jezik?
Prisjetivši se tog ispitivanja predložila je autorici neka zamoli svog izdavača da ovaj roman ne šalje ni na jedan književni natječaj.
Njeno ljeto, njen život, njen jezik nisu za procjenjivanje ni ocjenjivanje.”
Ta posljednja rečenica, vraški je lukava, toliko lukava da sam se na Nadu skoro naljutio, da sam se u času naježio, da sam bio ljubomoran na ovaj književni postupak – a poznato je da kao pobožan književni čitatelj i redovnik u tuđemu književnom tekstu nikad nisam ljubomoran na tekst koji je napisao drugi, nego sam zahvalan što ga nisam napisao ja, pa mu stoga onda mogu biti čitatelj – jer ta posljednja rečenica kao da izokreće cijeli roman i kao da je prethodnih 375 stranica napisano da bi se toj posljednjoj dalo na težini, da bi se ta rečenica opisala i objasnila, da bi je se napisalo na papir koji je teži od kamena, koji je opet teži i od zemlje, i to ne bilo koje zemlje, nego upravo od ove o kojoj rečenica govori, jer ta posljednja rečenica teža je i od “Rječnika hrvatskog jezika” Vladimira Anića, prvo izdanje Novi Liber 1991, kada se zbroji težina papira, težina kartona i kože u koricama, težina olova u svim njegovim riječima, i težina svih riječi u njemu. Ta posljednja rečenica u romanu, koja glasi: “Njeno ljeto, njen život, njen jezik nisu za procjenjivanje ni ocjenjivanje.”, pokazuje čemu na kraju svih krajeva služe i jezik, kao i najbolji i najpouzdaniji rječnik u povijesti tog jezika. Služe tome da bude napisan roman, da od njih bude načinjena umjetnina, kojom se branimo od smrti. Roman je sredstvo kojim se pisac brani od vlastite smrti, ali roman je i sredstvo kojim se jezik brani od smrti. Bez romana izgubljeni su i čovjek, i njegov jezik.
Ima li u toj posljednjoj rečenici ogorčenosti? Naravno da ima. U svim posljednjim riječima uvijek ima gorčine. Naročito u djece i osjetljivih koji su bili u prilici odgovarati na policijska pitanja o jeziku.