Objavljeno 29. lipnja 2016. 

Sve je nekako zapanjujuće u vezi s tim mađarskim mistikom Laszlom Krasznahorkaijem (koji je posljednjih godina i bez korupcije pokorio i naše krajeve), a bit će da ponajviše zapanjuje to da on uopće postoji, da je “stvarna ličnost” od krvi i mesa; eto, čak niti jedna Elena Ferrante ne postoji u nekoj građanskoj egzistenciji, ne posjeduje osobnu kartu, JMBG i OIB s tim imenom, nego se iza njega možda krije neki dežmekasti brko koji u zavjetrini anonimosti ispisuje svoje napolitanske romane; a onaj nadrealni sjedokosi tip rodom iz jedne istočnomađarske puszte – što nije drugo doli panonska vukojebina u kojoj nema ničega osim vjetra, trave i poneke ovce koja će skončati u čobanskom paprikašu – posve je stvaran, mada je vrijeme u kojem živi i piše sasvim inkompatibilno s jednim takvim umjetničkim postojanjem. Pa je jedino čudnije od samog takvog djela to da je ono naposljetku i te kako pronašlo rezonancu, i to poprilično globalnu, izvukavši Kraznahorkaijeve knjige iz rezervata jednoga relativno “malog”, pa još i krajnje osebujnog jezika bez pravih srodnika, barem evropskih.

Jednom sam govorio na promociji njegova romana “Melankolija otpora”, i rekao sam najprije da sam još pod presnažnim dojmom tek dovršenog čitanja, da sam posve zatravljen, kao da me je vlak pregazio i da još ne znam što me to snašlo i kako da s tom bujicom izađem nakraj, a on je na to rekao da niti on, poslije tolikih godina, ni sam ne zna što bi o tome mislio i što je on to zapravo napisao, pa bi možda bilo najbolje da – umjesto pametovanja i elaboriranja – obojica legnemo tu na pod i nastavimo u sebi meditirati o čitavoj stvari. Nije bilo nimalo, ali baš nimalo ironije u njegovu glasu: Krasznahorkai je nezamislivi broj svjetlosnih godina udaljen od ironije, sarkazma i sličnih suvremenih strategija za izbjegavanje jednoznačnosti ili naprosto ozbiljnosti. Nažalost, nismo legli i meditirali: čovjek, osobito u javnim prigodama, zbog svakovrsnih obazrivosti tako prokleto rijetko učini najpametniju moguću stvar.

U suočenju s novom, obimnom i gustom dozom Krasznahorkaijeve proze, tematsko-motivski uvezanom zbirkom pripovjedaka “Seiobo je bila tamo dolje”, koju je na hrvatski prevela Viktorija Šantić, ovome čitatelju dođe da piscu uzvratno zavapi molbu da legnu skupa na pod i promeditiraju, pa će mu se možda, čitatelju, otvoriti neke dodatne čakre za lakše tumačenje; uzalud, to se neće dogoditi, moraš se osloniti na svoje snage…

Pisac koji je svojim romanima i scenarijima uvelike zaslužan za jedan od najnekonvencionalnijih filmskih opusa na svijetu, onaj Bele Tarra, svakim se sljedećim djelom dodatno udaljuje od preostalih književnih konvencija, uključujući dakako i “konvencije nekonvencionalnosti”, koja je odavno postala dio klasificirane tržišne ponude. Ne zanima to Kraznahorkaija, on nije buntovnik iz neke popularne niše (recimo, ekološke, antikapitalističke, feminističke ili pak na drugoj strani nacionalističke, konzervativno kršćanske etc.), nego je umjetnik (nerijetko prerušen u filozofa u “istočnjačkom” smislu riječi) koji smjelim, dubinskim, nerijetko ludo drskim – glede sredstava, radikalnosti, obujma… – zahvatima u jeziku stvara svoj svijet, ne libeći se da čitatelja zatoči kao taoca i stavi ga na velika iskušenja, kao da ga stalno iznova provjerava: “Znaš li zašto si tu? Možeš otići bilo kada, tvoja stvar, no dok si ovdje, popustu se ne nadaj!”

Kada je ova zbirka u pitanju, Krasznahorkai u fokus stavlja umjetničko djelo – napose likovno, u najširem smislu riječi, i uglavnom blisko religijski konotirano, bilo kršćanski ili, recimo, budistički ili šintoistički – i njegov utjecaj kako na samoga umjetnika i njegovu sudbinu tako i na suradnike, oponašatelje, suvremenike, suvjernike, kao i daleke potomke, one koji će tu veliku umjetnost, svjetovnog ili nabožnog nadahnuća, muzealizirati i čuvati je kao u formalinu u svojim neprocjenjivo skupim fensi kolekcijama, načinivši od nje zapravo tek još jednu tržišnu nišu.

Priče su locirane što u sadašnjost što bliže ili dalje u prošlost, širom zapadnoga i dalekoistočnoga svijeta, njihovi su protagonisti umjetnici, mecene, vladari, sretnici i nesretnici koji će možda bez osobite zasluge steći besmrtnost kao modeli, no isto tako i ljudi koji na umjetnost gledaju iz niza naizgled “nižih” zornih kutova: recimo, iz očišta vozača kamiona za prijevoz dragocjenih umjetnina, ili iz onog čuvara u Louvreu cjeloživotno posve opsjednutog Milskom Venerom, u jednoj od najboljih priča.

Ili pak iz kuta manje-više običnoga mađarskog turista u suvremenoj Ateni, koji će se oblaporno i nestrpljivo krenuti uspinjati na Akropolu po vrelome danu blještave sunčeve svjetlosti, i zapravo Akropolu neće ni vidjeti, mada će mu biti pod nogama: ljepota koju tražiš može te oslijepiti upravo pretjeranom blizinom i prejakom osvijetljenošću; upravo privid kontrole i čak nekovrsnog fizičkog posjedovanja (Suljo iz drevnog vica bi rekao: “Čuj čito, hodo!”), umije se pokazati kao slijepa mrlja, ona koja djelo zapravo učini nevidljivim i nespoznatljivim.

Cijela je ova kolekcija, koja zaprema respektabilnih četiristotinjak stranica gustoga, “bernhardovskog” sloga, zapravo niz meditacija o umjetnosti i (ne)prolaznosti ispripovijedana kroz vješto nanesene slojeve nešto “klasičnije” pripovjedne radnje koja priče kontekstualizira u okolnosti s kojima se čitatelj može razumno suživjeti; no, s druge strane, Krasznahorkai se uopće ne namjerava zaustaviti kada ga uhvati neka vrst “kunsthistoričarskog” svraba, pa kroz silne stranice i stranice stane esejizirati i detaljizirati o stvarima koje su i književno vrlo upućenom i istreniranom čitatelju zapravo daleke. Ako niste uistinu dobar znalac i posvećenik klasične likovne umjetnosti Zapada i Istoka, ove vas stranice mogu i opako ugnjaviti, osobito ako ih krenete čitati “nervozno”, ako im ne date vremena i ne dopustite spisateljevoj jezičkoj magiji da učini svoje, a moj vam je savjet da to svakako učinite: pa, i kad uzmete aspirin, on ne djeluje baš trenutačno, morate ga pustiti da krene raditi…

Krasznahorkaija – ovoga osobito – svakako nećete nositi na plažu, no prava se čitanja ionako odvijaju negdje u sjeni i hladovini. A i reski hosszú lépés (klasični špricer) može pomoći tamo gdje zapne.

Teofil Pančić

posebnoj deci

Čekam da on ode
Ceo dan je u toj škrinji, gladuje i čita neku
crnu pesmu

Ja umem da izgovorim samo mama, i to kad sam uplašen,
a ja nisam uplašen, ja sam mršavi dečak
sa više lešnika od jedne ruke

Kada pređem zaključani prag, postoji prozračna kutija
u koju ulazim kada povučem kanap koji ne radi

Kada je tu, on mi ne da
da ulazim u kutiju

I ja, zatim, pravim korake u čamcu, a u njemu
nalaze se nenapisane posvete

Primetio sam da me opet gleda, opet mi daje oči crne pesme,
i četiri moja slova ne mogu
da izgovore oseku,
i ja odlazim do njegove
pregrade

Tu je crvenkasti kompas, sa svežnjevima, na njemu
atlasni oblaci

Ovoga puta, jesenast, uzimam točkove i okrećem pedale,
još malo, stići ću do petog slova

Veče je, još je u toj škrinji, on mi čita pesmu o zidovima, a ja
sam sav stao u ova svoja četiri

22.10.2024.

Njezin mali dućan, radionica s izlogom, koji bismo recimo mogli nazvati atelje, premda bi takvo mjesto prije pedesetak godina, u vrijeme našega vrlo ranog djetinjstva, zvali modnim salonom, nalazi se u Martićevoj ulici, nekoliko koraka od Bauerove, gdje već nekoliko godina nastaje maleni zagrebački Montmartre ili SoHo, s antikvarijatom moderne i avangardne umjetnosti, salonom dizajnerskog namještaja, finim, vrlo intelektualno koncipiranim caffeima, omladinskim književnim klubom, minijaturnim modnim salonima, postmodernom sladoledarnicom i kojekakvim još lokalima koji odišu duhom jednoga drukčijeg grada. U izlogu tog njezinog dućana, kojim i završava ovaj dvjestotinjak koraka dug zagrebački SoHo, obično je izložen po jedan njezin rad. Ženski kaputić, top, sako, vesta, haljina, predmet koji tako obješen više izgleda kao umjetnički objekt, tapiserija, skulptura, nego kao odjeća. Taj predmet vjerojatno je za nekoga izrađen, čeka tu da on, ustvari ona, dođe po njega, ali prethodno će odigrati svoju izložbenu funkciju. I do određene će mjere u tom kratkom vremenu publici ispričati priču o svojoj autorici i njezinim idejama, talentima i osjećajima, kao i o vremenu u kojem ona živi. Reći će o sebi ono što o sebi govori svaka dobra slika ili skulptura. U donjem desnom uglu izloga nalazi se, naslikan temperama, portret Nataše Mihaljčišin, rad jedne djevojčice.

Nataša je dijete zagrebačkih osamdesetih. Rođena 1966. u Prnjavoru, gradiću na sjeveru Bosne, nekad čuvenom po etničkoj i kulturnoj izmiješanosti neobičnom i za bosanske prilike. Živjelo je tu dvadesetak nacionalnih manjina, među kojima i prilično brojna ukrajinska zajednica. Folklorne i etnološke specifičnosti prnjavorskoga kraja, kao i njegovi jezici – primjerice, postojalo je i talijansko selo, s crkvom u kojoj se služba Božja obavljala na talijanskom – privlačile su istraživače i znanstvenike, a ovom gradiću i ljudima koji su iz njega potekli stvarale su neku posebnu auru. E, iz takvog je mjesta Nataša došla u Zagreb, godina je mogla biti 1984. ili 1985, a ona je namjerila studirati – građevinu. Ali upravo to je bilo vrijeme rađanja nekoga novog grada i svijeta, vrijeme muzike i njezinih brzih transformacija, vrijeme koncerata po danas kultnim i redom iščezlim zagrebačkim klubovima i dvoranama, vrijeme Kinoteke, čije su projekcije za nekih dana počinjale već u 9 ujutro, pa su se smjenjivale kroz dan, sve do 9 navečer, vrijeme knjižara i neke velike i moćne književnosti, koja je čovjeka uspijevala preobraziti i promijeniti u nekoga tko prethodno nije ni slutio biti. I što je najvažnije, bilo je to vrijeme kada se jedna mladost do kraja predavala svemu tome, predavala se umjetnosti, te je vlastito životno buđenje usklađivala s velikim, iz današnje perspektive gotovo ganutljivim, povijesnim buđenjem Zagreba. Pa kako onda svemu tome okrenuti leđa i jednostavno postati inženjerka građevine?

Na prvi pogled Nataša Mihaljčišin djeluje stameno i čvrsto. Djeluje kao netko tko ima više snage i strpljenja od vas, i tko će sigurno znati promijeniti gumu na automobilu i polijepiti knauf po zidovima, a možda i riješiti aktualne vodoinstalaterske probleme. Djevojka na biciklu, mnogo prije vremena kada će invazija biciklista preplaviti Zagreb, njegove kolovoze, pločnike i biciklističke staze, po prirodi svojoj je ekološki osviještena, pasionirana planinarka, koja će godišnje odmore trošiti ne tako da se odmara, nego tako da troši onaj višak energije koji nije uspjela potrošiti radeći. Među je načitanijim, za knjige i književnost zainteresiranijim ljudima koje poznajem. Piše vrlo zanimljive eseje o modi, i zapravo oduvijek piše poeziju. U književnosti je vrlo ozbiljna: mnogo joj je važnije što će, i kako, napisati, nego hoće li to, i kada, objaviti. Davno, kada je upisala građevinu, prijemni je položila i na književnosti, ali se nije usudila dalje tamo ići jer joj se činilo da je ono što pišu pisci koje voli toliko bolje od onog što ona pokušava, da nema smisla dalje u tom pravcu ići. Strašno mi se sviđa taj detalj: Nataša je pala kao žrtva iluzije pisanja, fatamorgane koja onoga tko piše trajno priječi u pokušaju da kao čitatelj priđe onome što piše. I uvijek nam je strašno loše ono što pišemo, mnogo lošije od onog što smo pročitali.

Godine 1993. nakon što je u Hrvatskoj prošao onaj najdramatičniji rat, a rodna Bosna gorjela je kao okrvavljena šibica, Nataša Mihaljčišin u Opatiji je upisala studij Modnog dizajna. Prethodno je triput nagrađivana na Međunarodnom modnom natjecanju Fashion News, a umjesto prijemnog ispita priznata joj je posebna nagrada Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu. Modom se, dakle, već vrlo ozbiljno bavila prije nego što ju je odlučila studirati. Četiri godine kasnije je s Martinom Vrdoljak Ranilović i Anom Savić Gecan osnovala Studio I-gle. Ana je ubrzo zatim otišla baviti se kazališnom kostimografijom, a njih dvije su sljedeće dvadeset i dvije godine, ili pola jednoga prosječnog radnog vijeka, bile I-gle. Ono što su svih tih godina radile u ženskoj modi moglo bi se, glazbenim jezikom govoreći, nazvati visokosofisticiranom postpunk alternativom. Bile su nešto kao band koji bi producirao Brian Eno, ili bi se na nekom projektu mogao naći s Philipom Glassom. Ali niti je bilo drugih, koji bi s I-glama stvarale zajedničku scenu, niti su postojali uvjeti da se I-gle prošire izvan Hrvatske, da produkcijski ojačaju i narastu, da postanu nešto drugo, a ne kreativna radionica ili – jezikom Cankarevog doba – krojačnica s mnogo posla za dvije nesretne krojačice. Naprosto, igle su bile nešto pretjerano lijepo i luksuzno za jednu malu i sve manju Hrvatsku, tako da su se Martina i Nataša morale na kraju razići i ubiti meni najzanimljiviji brand hrvatske mode. Uvijek bih, naravno izvan radnog vremena, zastajao pred izlogom I-gala u Dežmanovom prolazu i dugo pokušavao razabrati čega unutra ima. Za radnog vremena bih samo škicnuo u prolazu, jer mušku nije u svakom trenutku jednostavno objasniti zašto ga zanimaju ženske haljine. I naravno da sam na damama precizno umio prepoznati I-gle, i to sam cijenio kao stav i kao dobru knjigu u ruci slučajne prolaznice. Odjeća nikad nije nevažna, ali njezina važnost ne izražava se komercijalnim kategorijama.

Postojao je još jedan razlog za razlaz I-gala. Možda i najvažniji. Zajednički rad u umjetnosti i književnosti, kao i u modnom dizajnu, uvijek podrazumijeva žrtvovanje vlastite kreativne osobe, žrtvovanje pripovijesti koju bi željela ispripovijedati, da bi skupa s nekim stvorila neku imaginarnu kreativnu osobu, i ispričala njezinu pripovijest. Za Martinu i Natašu I-gle bila je ta imaginarna kreativna osoba, koja ih je ograničavala i na kraju svih krajeva frustrirala. U nekom sretnijem ili barem većem svijetu, I-gle bi s vremenom narasle u radionicu, studio, atelje s barem desetak djevojaka i mladića, modnih dizajnera, koji bi živom održavali tu imaginarnu osobu i dopričavali njezinu pripovijest. Ili bi u nekoj pametnijoj i racionalnijoj Hrvatskoj – čujte sad i ovu blasfemičnu ideju, koja će vas svakako iznervirati! – u nekim ministarstvima kulture i gospodarstva postojalo zajedničko tijelo, recimo agencija, koja bi se bavila ozbiljnim sufinanciranjem I-gala i omogućavanjem da one prerastu u nešto što više nije krojačnica za dvije izluđene krojačice, jer bi prethodno unutar te agencije bilo procijenjeno da su I-gle od interesa za gospodarsku i kulturnu, a možda i turističku promociju Hrvatske.

I na kraju je tako, nakon razlaza iz puke nužde, konačno i za sva vremena, ali za dobro dvije talentirane žene, potopljen brand I-gle. Ono što Nataša u svom malom dućanu radi – uzgred, za razumijevanje riječi dućan i njezina konteksta u ovome tekstu, ali i iz čistog zadovoljstva, pročitajte knjigu priča Brune Schulza “Dućani cimetne boje” – podsjetit će onog tko zna gledati na I-gle, ali asocijacija će se više ticati autorskog rukopisa, nego srodnosti stila i žanra. Danas Nataša radi u tehnikama kukičanja, pletenja i makramea – to je barem ono što sam ja u stanju prepoznati –  a njezini radovi katkad izgledaju kao žive tapiserije. Sve je krhkije, naoko osjetljivije, manje spektakularno nego u vremenima i žanrovima I-gala. A u svemu što danas radi kao neki daleki odjek, kao duh i sjećanje, prepoznaju se vernakulari iz Natašina prnjavorskog djetinjstva. Sedamdesetih godina vrlo živ i aktivan bio je kult pletiva, a važan, možda i najvažniji dio tog kulta, bilo je paranje starih vesti i džempera, premotavanje vunice – u govoru uvijek se na ovom mjestu koristio deminutiv! – od kojih će pletilja isplesti nešto novo. Osim što je to novo podrazumijevalo kreaciju, u kojoj bi obično postojalo neko iznenađenje, nešto što bismo danas nazvali autorskim potpisom, u njemu se prepoznavalo ono staro: očeva vesta, džemper pokojne babe, šal za ugrijati bubrege kad zapada snijeg… U tom ra-stvaraju, a zatim i u toj re-kreaciji, živjela su duga sjećanja i nehotično su se provodila najuzvišenija i najplemenitija ekološka načela današnjeg doba. U tom vernakularnom, danas posve zaboravljenom, pučkom modnom dizajnu, nešto je od Natašinih aktualnih stilova i fascinacija.

Ona pokušava stvarati trajne forme od onoga što je trošno, skoro uništeno. Vizualne senzacije koje nastaju kada se izvuče očica na čarapi, ili kada se raspliće i raspada nesolidno pletivo, pa čak i čudesa koja za sobom ostave moljci, guste koprene višedesetljetne paučine po neistraženim tavanima naših djetinjstava, sve to se prepoznaje u njezinim radovima. I kada na svojim odjevnim predmetima stvara najtrošnije vizije, oni djeluju najveličanstvenije. Najelegantnije i na neki vrlo poseban način najekskluzivnije. U tehničkom smislu, ona je u potpunosti ovladala čvrstinom krhkoga, snagom paučine, glamuroznošću samosvjesnog siromaštva iz nekih djetinjih sjećanja. Svaki put kad Ana na sebe stavi, kad obuče neki od predmeta koji je Nataša za nju radila, ostajem jednako fasciniran tim skladom slike i naracije, i tom paradoksalnom čvrstinom trošnoga.

Njezini predmeti su, naravno, unikatni. Ali oni su i varijacije protutipova. Istu će stvar načiniti i drugi put, ali malo drukčije. Savršeno gospodari bojama, igra se. U načinu na koji suočava boje čuje se duh punkerske pobune s početka osamdesetih. Voli slagati boje koje se ne slažu, i to čini tako da više nitko ne vidi da se one ne slažu. Silno mi se sviđa, volim ono što Nataša danas radi.

Da, malo mi nije bilo drago što ne radi muške stvari. To je jedna od onih nevolja patrijarhata i jedna od slabije istraženih strana rodne neravnopravnosti, ovaj put na mušku štetu: prirodno je i vrlo privlačno, već više od stotinu godina, da žene nose muške stvari, ali kad muškarci nose žensku odjeću ili obuću, onda je to prelazak granice, identitetska transformacija, prelazak u nešto u što čovjek, možda, i ne bi prelazio, nego mu se samo sviđa odjevni predmet i može sebe zamisliti u njemu. Ali ne bih ja ništa od toga Nataši Mihaljčišin govorio. Bilo bi to nedopustivo sugestivno, kao da meni netko govori o čemu bih trebao napisati svoj sljedeći roman.

No, srećom stvari se zbivaju same od sebe. U posljednje je vrijeme nekolicini muškaraca dizajnirala stvari za njih. Recimo, za jednog je zagrebačkog dirigenta načinila dirigentski frak od kukičanog materijala: genijalan predmet! Nije to veliki pomak za nju, ali veliki jest za njezinu publiku, a onda i za umjetnost koju stvara. 

Uzgredni zapisi (Oslobođenje, 22.6.1983, str. 8. „KUN“)

Mogu li u jednoj ličnosti supostojati pjesnik i matematičar, ono što se naziva fini duh, paučinasti i nestvarni i ono što se naziva stvarnost, materijalni, svjetovni duh? Ma kako ovo pitanje odražavalo nerazumijevanje biti stvaralaštva, čudesne eliptike ljudskog duha, ono ipak traži odgovor, pošto je tako često. 

Odgovor se račva u dva smjera. Prvi ukazuje na neshvatanje enigmatike ljudskog duha i njegovog životnog opredjeljenja, drugi pak na neshvatanje oba rečena pojma, matematike i poezije. Dakle evo jednog objašnjenja

Nejasan je put čovjekov do samoga sebe. Cijeli vaspitno-obrazovni sistem upinje se da ga odvoji od njega, da stvori jedno neodređeno opšte biće koje će misliti da je takvo kakvo jeste, odnosno koje neće znati takvo u suštini jeste. Od vještačkih potreba do nerečenih sposobnosti, čovjek je okružen zabludama. Kako probiti zid zabluda? Silaskom u sebe. Ispitivanjem onih najdubljih podruma svoga bića gdje se sakrio čovječuljak koga bi trebalo da predstavljamo. Tamo gdje je to drugo nepoznato biće preosjetljivo na dnevnu svjetlost i masovnost (kulture i svih drugih potreba). Ne vrijedi mu dovikivati, on se plaši tog tutnja što mu stiže iz maglenih visina nebića. Što glasnije ponavljamo pozive tom stvarnom ja, ono se to više skriva, koči i osamljuje. I tako možemo cijeli život proživjeti ne upoznavši se. Treba oprezno prilaziti samome sebi, mjerimo promašaje i pogotke – ima li nas u svemu tome! Ako tu pronađemo poetski trag, budimo sigurni, poezija nas ište. Mi smo taj veliki sluh koji se mora osloboditi svakodnevnih tlapnji kako bi bdio nad obuhvatnijim. Duh i sluh koji osluškuje promjene da bi ih izrazio u jeziku. A opet, možda ćemo stići do druge odrednice, gdje stoji da je naše ja matematičko, astronomsko, medicinsko, ili bilo šta drugo – spoznaja krijepi. Imati stvarnog sebe u sebi, najveće ljudsko saznanje.

Šta je u osnovi matematičkog duha? Prije svega sposobnost uopštavanja. Matematički zakon (aksiom, definicija, teorem) važi za sve entitete (jednake objekte) . Matematičar se uvijek užasava svođenja njegove nauke na računanje (što obično neupućeni čine). On kaže, zbir uglova u trouglu iznosi dva prava ugla. Ovo je jedna savršena tvrdnja. Matematičari kažu da ima estetiku. U njoj nema ničega suvišnog, krajnje je opšta. Da li je zbir uglova trougla kog čine duži čiji su krajnje tačke u Melburnu, Buenos Airesu i Moskvi, a koje se pružaju po površini Zemlje, zaista dva prava ugla? Nije. Ali na tu vrstu trouglova u svojoj tvrdnji matematičar nije mislio. 

Šta je poezija? Nema dobre definicije. Genij imenovanja. Pjesnik ide iza vrhovnog tvorca i imenuje stvari. Kad progovori, uvijek kao da je tren pred njim svijet nastao. „Poezija je jedna vrsta nadahnute matematike čije jednačine ne stoje umjesto apstraktnih figura (trouglova, lopti i sličnih) već za ljudska osjećanja, ili se čak, ukoliko duh ima veću sklonost prema magiji nego prema nauci, o tim jednačinama može govoriti kao o magiji ili čaranju. (Paund) Pšiboš kaže: „Poetska mašta jeste jezička mašta .“ Svaki Rilkeov stih je dodirivanje onostranog. Kad imenuje, Rilke je uzvišen: „Svaki anđeo je strašan.“ Ili: „To ti još nije znano!“ Matematičar se može diviti ovakvom imenovanju, ali on se od njega okreće, jer se ne može dokazati. Ono što se ne može dokazati kao da ne postoji.

U osnovi svake genijalnosti je poetsko, što će reći: primarno, ničeovski nadljudsko. Ali jedino muzičari, pjesnici i matematičari imenuju nepostojeće. Da li zaista nepostojeće? Da li matematičar izmišlja ili otkriva? Da li se on, možda, igra? Nisu li sve spoznaje djetinja igra? Koliko divnih pitanja. Ali postavljati pitanja znači baviti se umjetnošću. I tako u zagrljaju, prepletenih udova, matematika i poezija, dragi i mrski! Mogu li stvarati zajedno?!

ROBINIA PSEUDOACACIA

 živjeli smo s njim
– više nego on s nama –
desetljećima.

voljeli smo ga
– lako, ali duboko –
kao sebe, nas;

ljudski voljeli
njegovu drvnu narav –
biće, bit, bitak;

u toj cjelini
i njegovu ljepotu,
neodvojivu;

voljeli i hlad
što nam je on pružao,
bili zahvalni.

bagrem, taj bagrem
hvalili smo, slavili –
malo božanstvo;

štovali smo ga.
a onda odlučili:
sad je gotovo.

odluka pala
– ni odjednom, ni lako –,
presjekli smo to:

posjekli smo ga.
ćud je ćud, a sud je sud;
tako je bilo.

kao neki bog,
postao je opasan
u svojoj slavi;

„on je kriv“, vičem;
ljuljao nam je vjeru,
i zaljuljao.

golem i krhak
klimao se, krivio,
i nakrivio.

prijetio je
banderama i drumu,
ljudima, selu.

u pomoć (nama)
došli naši seljaci
koji sve znaju:

radna akcija
(religiozni obred?),
rad (žrtvovanje?);

čime? koliko?
kako, pod kojim kutom?
(mora li se baš?)

a što kasnije?
kome će cjepanice,
kome panjevi?

rušimo li ga
ili ga pak sjeckamo?
(usmrćujemo?)

[pa još i ovo:
koji to kalkulator
broji bezbrojno,

bezbroj godova,
nebrojive godine,
život bez brojki?

otkud nam pravo,
otkud ikome pravo
na pravo stabla?]

grižnja savjesti
zazvučala je kao
motorna pila

dok se u predmet
veličanstveni bagrem
transformirao.

a potom, tiho –
kad je bilo gotovo –
odahnuli smo;

pronašli smo mir
piljevinski, iverni,
posttraumatski:

naivni ljudi,
zaboravivši život
prirodni, božji.

jer bagrem, k’o bog,
ignorirao nas je,
radio po svom.

prvo, njegov panj
bio je i još je živ,
mimo logike.

s bršljanom bujnim
udružio se bratski
– ljubav, zanos –,

bagrem i bršljan,
k’o bejturan i ruža,
prosperiraju.

a onda on sâm
i njegove mladice:
autonomija.

cijeli brijeg,
a i više od toga,
stalno opsjeda.

i nadalje će,
kaže dendrologija,
kažu seljaci.

njegovo deblo
onom humanom sječom
uništili smo,

ali ne njega!
njegovo korijenje
življe no ikad!

glavni korijen,
sporedni korijeni,
dnevni izdanci;

šumom prijeti:
nije više tek bagrem,
nego bagremlje.

on sve je mlađi
dok ja život svoj brojim
mahom sjekire.

divno je grozan:
njegov raj, naš pakao,
u ravnoteži.

u čistilištu
veseli nas i brine
skupna budućnost.

to kroćenje
nije nam utopija,
jer nevoljko je.

a distopija?
a sizifov posao,
ili pasija?

ni to nije, jer
osvetu prihvaćamo
s radošću, sretni.

u ovoj borbi
ni pobjednika nema,
ni poraženih.

poražen je nož
koji misli da je bog
nad svakim bogom.

na našu sreću,
mi takav nož nemamo,
takvu testeru.

biti nemoćan
pred bagremom, životom –
osnažuje nas.

on dugovječan,
u ljudskoj perspektivi
možda i vječan.

sve mi se čini
da nadživjet će čak i
grižnju savjesti.

Predrag Finci: Abecedarij bivšeg Sarajeva: Sentimentalni uvod u estetiku, Sarajevo/Zagreb 2025.

Ovako će o tome reći enciklopedija, i to ona prava, prije wikipedističkih samosramoćenja: estetika je etimološki “teorija osjetilne spoznaje”, dok je u filozofskom smislu estetika “disciplina koja kao opća teorija umjetnosti ispituje tijek umjetničkoga stvaranja i doživljavanja, prosuđuje vrijednosne sadržaje i oblike umjetničkog djela, njegov izvor i smisao”. Iz svega ovog nije krivo misliti da se estetika bavi prošlošću. Svako umjetničko djelo koje biva predmet estetskih uvida nastalo je u prošlosti. Nema estetike budućnosti.

Tako nema estetike mimo sjećanja, evokacije, imaginiranja. Imaginacija, pored ostalog, služi tome da čovjek pomoću imaginacije popunjava praznine u sjećanju. Istodobno, estetika bavi se plodovima imaginacije. I prelaskom nečega što je posve osobeno i individualno u opće, za stil i za epohu karakteristično. Sjećanja su uvijek puna praznina. Popunjavanje praznina budi sentimente, uglavnom tuge i nostalgije, više nego samo sjećanje. U popunjavanju praznina, a ne u onom što je upamćeno, sama je bit i smisao sjećanja.

“Abecedarij bivšeg Sarajeva”, s podnaslovom u zagradama “(Sentimentalni uvod u estetiku)”, mogao je biti piščev, ili estetičarev, memoar, samo da je knjiga nastavljena onako kako je u prva dva teksta započeta. U prvom, riječ je o kinu, u drugom, riječ je o smrti. Zaista, između kina i smrti mogao bi stati jedan život u Sarajevu, e da devedesetih nisu nastupile promjene i da nam, slijedom toga, pitanja sjećanja nisu postala tako važna. I tako onda, nakon ta dva teksta, slijedi (skoro) cijela knjiga, abecedarij međunaslova “Odsutni”, pod kojim opet, više kao priča u priči, nego objašnjenje, stoji “Jer još smo svi tu”.

Abecedarij čine jedva poneki pojam, te dugi niz imena i prezimena, ili samo imena, među kojima ima poznatih, onih koje su znali i ljudi izvan Sarajeva, manje poznatih, koje su znale onodobne Sarajlije, i poneko nepoznato ime, netko koga su znali samo pisac i njegovi. Recimo, pod navodom “Bećir” ovako piše: “Znao sam ga. Viđao na predstavama, izložbama, u knjižarama. Poslije više nisam. Jedan od onih koji se raduju umjetnosti i koji raduju umjetnike, od onih koji čine ‘stalnu publiku’, od onih zbog kojih umjetnost ima svoj društveni značaj. Kad bih znao još nešto o Bećiru, još nešto bih napisao.” Finci to ne kaže, ali podrazumijeva se da bez Bećira ne bi bilo ni estetike, ali ne samo zato što bez njega ne bi bilo predstava, izložbi, ni knjižara, nego prvenstveno zato što bez njega ne bi bilo “radovanja umjetnosti”. I bez njega, slijedom stvari, nijedna stvar, nijedan predmet, ne bi bio lijep.

Ovo je, vjerojatno, artistički najsavršenije izvedena Fincijeva knjiga. Što ne znači ni da je najbolja, ni da je najvažnija. Ali to je ona knjiga koja u piščevu opisu funkcionira kao nadgrobni natpis, kao epitaf i svjedočanstvo kako je živio i s čime se bavio taj čovjek u kamen ili u knjigu pretvoren. Interesantna je stilistika “Abecedarija bivšeg Sarajeva”, jer ona sadrži izvjesno pomaknuće u odnosu na način i stil drugih Fincijevih proznih, esejističkih i pjesničkih knjiga – jer o onim filozofskim, estetičkim ne možemo govoriti, pošto je tu riječ o drugom i drukčijem stilističkom zanatu, koji se od književnog razlikuje koliko i zanat vodoinstalatera od zanata električara – a to se pomaknuće sastoji u tome što se u glasu Predraga Fincija pripovjedača i esejista, Fincija pjesnika, čuju diferencirani i nediferencirani glasovi drugih ljudi. Čuju se žamor sarajevskih birtija i kavana, čuju se glasovi i naglasci ulice, čuje se onaj šum jučerašnjega svijeta, čiji su sentimenti bili smrtonosni za jednog Stefana Zweiga, ali Finci ih lako preživljava, poput kakvog toksikofila koji se dugo, u malim dozama, pripremao za njihov konačni otrov. To mnogoglasje i žamorenje čine čudo ove knjige.

Prva rečenica u knjizi, ustvari prva rečenica u njezinu predknjižju, u “Bilješci uz ovo izdanje”, toliko je notorna da se čini gotovo pa autoironičnom kada je ispiše jedan profesor estetike: “Svakog formira njegovo iskustvo.” Pogotovu ako baštini kulturu kojoj pripada Konstantinovićeva “Filosofija palanke”, razorno moćna knjižurina, koja započinje rečenicom: “Iskustvo nam je palanačko.” Tko zna, vjerojatno ni pisac sam to ne zna, je li Finciju Konstantinović na um pao kada je u knjigu stavljao svoju prvu rečenicu. Ali čitatelju je asocijacija neizbježna, pa slijedom nje nastavlja ovako: Fincijevo iskustvo nije palanačko, premda njegovo Sarajevo – kao i ono moje, koje nastupa tačno dvadeset godina po Fincijevom – jest markantnim svojim dijelom bilo palanka. Socijalistička, titoistička, kriptonacionalistička palanka, kasaba, čaršija. A istovremeno bilo je grad, toliko velik i slojevit da je u mom sjećanju ništa manji od Austerovog New Yorka, ili Svevovog Trsta, ili Kavafijeve Aleksandrije. Naprosto, grad svih prošlih i budućih gradova, u kojem je, naravno, dominantno iskustvo, ili iskustvo većine bilo palanačko. Fincijevo, međutim, nije. A zašto nije?

Nije, najprije zato što je ovo iskustvo iz prvog lica jednine, a ne iz prvog lica množine, kao u Konstantinovića. Ali tu postoji važan amandman: Fincijevo iskustvo ekstremno je društveno. On u se, poput Zeliga, sažima i u sjećanju i imaginaciji sakuplja iskustva svih svojih ljudi, ili većine osoba iz abecedarija, i u knjizi stvara babilonski žamor naše kotline. Nešto je u tome svjetsko, općecivilizacijsko, kosmičko, nipošto palanačko. Osim što Fincinije produhovljen duhovima palanke, postoji još nešto što njegov tekst beskrajno udaljava od Konstantinovićeve rečenice. On piše o nečemu čega više nije, o onima koji više nisu. Palanka, međutim, uvijek jest.

Glumac

Stara je stvar, stoput ponovljena, to da je profesor estetike, filozof sarajevski pa londonski, bosanskohercegovački i hrvatski, Predrag Finci ustvari glumac. Odustao je od profesionalne glume, da bi bio filozof. A onda je, više stjecajem povijesnih nego privatnih okolnosti, postao prozni – zasad nefikcionalni – pisac, esejist i pjesnik. (Od toga, slutim, ne bi bilo ništa da nije rata i surguna. Surgun se u moderna vremena kaže i egzil.) No, kako je čovjek glumac, za njega se glasovi drugih naprosto lijepe. On ponekad i lakrdijaški lako ulazi u tuđe uloge. I život pretvara u dobro ispričan vic. Jedinstveno mnogoglasje “Sentimentalnog uvoda u estetiku” mnogo duguje Fincijevom glumačkom daru.

Dodatak

“Dodatak (ideja estetike)” kratki je tekst, dvadeset i pet teza, o estetici. Kao perce lagan filozofski tekst, koji u se sabire mnogo toga što Finci jest. Tu je i rečenica koju bi češće trebalo ponavljati: “Lijepo je kvaliteta koja nastaje u relaciji”, iz čega, recimo, proizlazi da nema objektivne ljepote. Općenito, nema objektivnosti u stvarima duha i dara, pameti i umjetnosti. Što, bezbeli, ne znači da svatko ima jednako pravo na estetski stav. Da bi se izrazio subjektivni estetski stav, čovjek bi se morao moći uzdići do razine subjekta. Ili bi, naprosto, morao imati pojam o onom o čemu govori.

Svečano ruho već je u sehari.
Kriju ga od nje. Od očiju da ne ode,
od njenih ko trava zelenih očiju.

Noćas će veliki crni bik 
zariti rogove u našu kuću.
Veliki Bože, zar je tako mek duvar od kamena?
Gdje se djenuše psi čuvari
na mlijeku odgajani i biljka čuvarkuća
rukom njenom zalivana?

Noćas će majku polivati. Refku joj odvedoše.
Ona se savila ko suha kupina,
oči joj pod zemlju odoše. 

Onoj kojoj je majka
po svunoć do u jutra mrzla
tkala ćilime šarene i vezla jorgane svilene –
zmija se nalegla pod spavaćicom.

Niti spava niti je budna
samo joj oči zelene sanjaju
kako poljem, gdje prvi djevojački 
kikot je ostavila,
prohode bijeli jeleni i glogov behar
po rogovima pada.

Danas se prepira kuća njena –
biće dolaznika sramnih i slavnih.
Ona još ništa ne zna. Ako je ponekad umine,
razmišlja: šta će najmlađoj ponijet
iz velikoga grada. Dok joj otrovnica mirno večera
pod pojasom. 

Vidjela sam, veli mi jednom,
kako iz naše česme
voda mutna ko oranje grlja
puna crva crnih ko mahune.
Noć na vodu pade, sude ne napunih.

Znam:
Više te ne boli –
zemlja je usrknula posljednji jek.
Sa tvojeg bašluka 
jutros je poletjela grlica.
Kiša je. Zemlja se sliježe.
Ko što se sliježu godine. I bol u duši s njima. 

Majci drhte ruke dok gleda njenu sliku
i stotinu joj novih nadijeva imena.
Kad bi barem mogla, kao nekad, provuć ruku
da opipa zebe li joj oko krsta
i pod glavom je l’ joj tvrdo. 

DATULE

                   za Milana Milišića (1941. – 1991.)

Pada li ga, pada.
Neka.

Evo me jedem datule iz Katara
Veće su nego naše (turske, tuniške?). Punjene su
Sjemenkama i začinjenim orašastim plodovima.
Tako je u Kataru, nafta i datule.
(Bog ima zlatnu krv.)
Na televizoru su zvali kišu,
I na mobitelu isto
Putem aplikacije (kap po kap). Pogledam
Kroz prozor, pogled je prost, uzbudljiv,
U daljini se nazire i gradi.
Ulice su prokopane, ozon cvjeta
Orgonski automobili oprani.
Veš je dignut na vrijeme, iza stakla
Valovi klešu Porporelu, barke
Zbijaju redove.

Treba kupiti nepromočive čizme,
One duge gumene, za vinograd
I poći u grad (u vinograd).
Stisnuti medvjeda u džepu,
Ući u crveni semafor.

S palmom njihati kostima, duriti se
U kanalu. Raščupano
Tkivo celuloze uhvatiti u zraku.

Južina zanosi galeba,

Treba se
Podvući u karantenu, u zidine i
Morsku pjenu, spriječiti najezdu.
Pročitati osmrtnice, mačkama
davati imena.
Ličiti.
Presložiti mozaike.
Pridržati
Mrtvo
Zvono.

GRAD

Sanjao sam da sam dvojici dužan pare,
Velike pare. Ko će to vratit?
Tukli su me, prijetili
I sve je odobravala njihova majka, odnekud se pojavila.
Gledala me i odmahivala rukom
Majčinski me koreći.

Sanjao sam da si nabavila psa,
Jednog od onih opasnih
Ne mogu se sjetit enciklopedijskog imena,
Malo crno bijesno prase
U igri mi je kesilo zube
I sve sam morao podnositi zbog tebe,
Dokle?

Probudio sam se.
Padao je ogroman grȁd.
Velik kao grad.

Zvuči glupo.
Upalio sam svjetla na taraci i osvijetlio
Ledene kugle, munje su parale nebo.

Ujutro imam provjeriti još
Jesi li zaista nabavila psa.

BOLNICA NA MEDAREVU

Podno betonske gromade
Posadili su murvu,

Mladi se njen list poput jednog svijeta nade
U bolničkom caffeu na Medarevu

Na uskom balkonu, umorni agent,
Okrenut leđima, konobari i pacijenti

Hihot rodbine nadglašava iracionalni
Glas josipe, odsutne lisice, na zapešću

Sterilna gaza, dugačkim hodnicima
Pozvan je lift, tijela sva u bolesti

Ravnodušni pogledi starije čeljadi –
Netko diše dubokim udisajima,

Odjeli su kao izlomljena rebra

Plastične persijane na prozoru, iza,
Divlji raspored borove šume

Na zemljanom parkingu
U prašini šute službena vozila

Možeš otići kad poželiš
Slugo jeseni,
u titraju bijelog neona.

U MJERAMA

Te noći kad je Adolf oslijepio
Okretao sam jastuk nalijevo

Jugo je navlačilo
Afrički pijesak i miris spaljenih sela,

A zapravo su komšije cijeli dan palile draču i
Suhu travurinu između nebodera

Blavor se izmjestio iz uređenih vrtova
Među otkosom leži onesviješteno
Gumeno crijevo.

SFUMATO

Obavještajna ograda hrđa,
u mrežastim vodilicama titl

Anđeoske oči na staklima boja i lakova šire se
Kao oči sivog skakavca  skrivenog u granju

Razbijen betonski skalin, još namještaja, šut kao šutnja
Vrapci usitno skupljaju građu

Pogledi su zaprti, a gdje li su puške?

OBRT

Graknula je vrana na siječanjskom nebu
Kao u češkom filmu, sunce, i talas crne kave

Prijetnja dokolici u zavjetrini
Glasan  šteket vanjske jedinice klime

Prstenovi po metalnom stolu
Jeftini porculan je nacikao

Mačka je crna, snovidna

Unutarnji akvareli se lješkaju
Umjetni zub sporo mijenja boju

Po tjelesnim zidovima
Iščitavaju se crteži

Poprskani kafom
Ukavljeni otkucajima,

Bombonjerske
Ruže.

Radni dan je produžen
Kao slika ogoljele košćele

Sa sjenom se pojačava ton
Saobraćaja

U kvartu Russian Hill u San Francisku u kući pravoslavnog ruskog popa posmatrao sam završetak utakmice San Francisco Giants protiv ekipe San Diego Padres. Kalifornijski derbi meč u profesionalnoj američkoj bejzbol ligi. Mog domaćina ta utakmica sigurno nije mnogo interesovala. Želeo je da razgovara sa mnom na druge teme, ali eto slučajno je televizor bio upaljen i slučajno je na kanalu FoX News bio emitovan live prenos te utakmice. Kuća je mirisala na tamjan i na sveže pečenu pitu od višanja. Zamišljao sam je istom kao u seriji Twin Peaks. Bio sam gladan. Moj put iz New Yorka trajao je relativno dugo. Avion me je dotukao. U glavi mi je konstantno zujalo. Sa zidova su me posmatrale tužne Hristove oči, svuda su visile ikone. Ličio je ruski Hristos na onog našeg srpskog. Istom su ih emocijom slikali fresko-slikari. Isti je mrak izbijao iz pozadine, čitao sam ga između redova u purpuru i zlatu. U raskoši vizantijskog slikarskog zanata. Pop Evgenij ušao je u dnevnu sobu obučen u civilno odelo, veselog izraza lica. Seo je preko puta mene na sofu i pažljivo me posmatrao. Rukom je gladio svoju dugačku sedu bradu.

“Ti si, Marko, pevao u crkvi i ranije?” – izgovorio je na engleskom jeziku.

Setio sam se te Badnje večeri u mojoj rodnoj Novoj Varoši. Sa Zlatara i iz pravca Sjenice vejali su oštri snegovi na čaršiju. Grad je mirisao na led i topao hleb. Pravoslavni hram u centru grada bio je pun vernika. Badnjak je svojom žuto-narandžastom nijansom obojio kuće svih žitelja čaršije. Dok je sveštenik molio za mir i pokoj duše kosovskih junaka od 1389. godine pa do danas mi smo pevci složno pojali u pozadini “Slavite Gospoda jer je dobar aliluja, jer je do veka milost njegova aliluja!”

“Da, jesam oče Evgenije… Tamo u Srbiji. Od deteta. Baba me je vodila u crkvu. Tako sam i počeo. Dobro sam naučio da čitam crkveno-slovenski jezik, kao i slavjano-serpski. Poznajem rusku azbuku. Mislim da bih se lako snašao i bez muke se uključio u liturgije u Vašem hramu.” – dodao sam takođe na engleskom jeziku.

Obojica smo zaćutali. Za San Francisco Giants bacao je četrdeset-dvogodišnji veteran Justin Verlander.

Za ekipu San Diego Padres udarao je Danny Machado.

Komentator je znalački dizao atmosferu. Stadion u San Francisku bio je ispunjen do poslednjeg mesta. Nikako nisam mogao da sklonim pogled sa televizora. Strašno me je zanimalo kako će se utakmica završiti, ko će pobediti. Nisam mogao da se usredsredim na popa Evgenija iako mi je budućnost i egzistencija zavisila od njegove dobre volje i Ruske pravoslavne crkve u USA.

“Srpski narod… Čudna je to i tragična priča. Vi se “sjećate prve svoje slave” kako je pevao veliki Njegoš.” – dodade pop Evgenij setno.

Šta da radim i da ne dobijem boravak i posao ovde u San Francisku, razmišljao sam. Ne mogu se ubiti. Nisam imao hrabrosti da se ubijem iako su me te suicidne misli uvek radovale kao miris orlovih noktiju. U New Yorku nisam mogao ostati. Bio sam na rubu egzistencije u tom surovom i predivnom gradu. Na kraju, uvek me čeka moja Nova Varoš. I u njoj prošlost. Bila je opipljiva moja prošlost, zarasla u mahovinu sećanja. Sećam se na primer dede kako suče svoje brkove i govori svečano: “Neka nas bombarduju… Zaslužili smo da tako mremo. Junački, bre!”

“Da li mislite da ispunjavam uslove da ostanem u Vašem hramu? Hoćete li da napravimo probu na današnjoj liturgiji? Večernjoj službi? Svakako sam planirao da ostanem i čujem Vas kako govorite u Božiju slavu.”- trudio sam se da pogodim rečnik pravoslavnih vernika što sam mogao verodostojnije. Želeo sam da ostavim utisak verujućeg, poznavaoca Svetog Pisma i reda u crkvi i van nje.

“Naravno… Biće nam svima drago. I sveštenstvu i vernom ruskom narodu rasejanom u Americi i Kaliforniji.” – rekao je otac Evgenij i otišao u kuhinju.

Opet sam ostao sam u prostoriji… Mogao sam na miru nekoliko minuta gledati bejzbol.

Verlander je briljirao. Bacao je strajk za strajkom. Udarač Machado bio je na ivici  ispadanja. Verlander je najčešće bacao curvy ball, onu lopticu koja se uvijala i hitro bežala protivničkim bejzbol palicama.

Onda mi je iznenada u misli banuo učitelj istorije u osnovnoj školi. Radenko. Obožavao je da govori o našem rodnom kraju kao o izvoru i temelju srpske države. To je bila Raška za njega.

“Ovde je srce Srbije a ne na Kosovu!”- uzbuđeno bi govorio učitelj Radenko na predugim časovima istorije.

Tada bih posmatrao kroz prozor školsko dvorište zameteno snegom. Vrane bi nesigurno gacale po dubokom snegu i to je bila slika moga detinjstva. Skočene vrane na vejavici. Crno-sive prikaze na velikoj belini.

“Evo i pita od višanja… Moja supruga ih znalački pravi. Verujem da će vam sada dobro leći na stomak, topla pita od višanja je jedno od najvećih Božijih čuda” – pokušavao je otac Evgenij da mi nacrta smešak na lice.

I uspeo je… Hipnotisano sam gledao u tanjirić pred sobom i na njemu parče pite koje se puši od vreline. Testo je upijalo želatin od višnje. Zamišljao sam kako je halapljivo proždirem dok su mi creva horski vrištala.

“Pita od višanja je zaista izvrsna…” – zaključio sam nakon desetak minuta. Tanjirić predamnom bio je prazan. Zbog te pite nikada nisam saznao kako je utakmica završena. Prekorio sam sebe i svoje proste ljudske nagone za hranom, vodom, snom… Propustio sam sjajan završetak kalifornijskog derbija. Na kanalu FoX News već se govorilo o nečemu potpuno drugom… Prilog sa američko-kanadske granice. Ljudi koji se bune. Neke demonstracije i duboki planinski sneg. Ličilo je sve na moj rodni kraj. Nije mi više TV držao pažnju.

Sa popom Evgenijem sam dogovorio da ću se nacrtati u hramu u 19:00h na večernjoj liturgiji. U “Crkvi Svetog Trojstva” kako je pravoslavni ruski hram nosio ime. Do tada sam imao vremena da prošetam kvartom Russian Hill, da upoznam naselje i spustim se do parka Marina Green, velike zelene livade sa koje se pružao nestvaran pogled na San Francisco Bay, ostrvo Alcatraz na kojem se nalazio ozloglašeni zatvor kao i na simbol grada Golden Gate Bridge.

Marina Green bila je idealno mesto da se zadubim u svoje misli i psihički se pripremim za ono što me je čekalo kasnije na “probi”… Sedeo sam u turskom sedu na ogromnoj zelenoj livadi zagledan u pejzaž koji mi se otvarao pred očima. Bio sam impresioniran Golden Gate Bridgeom. Ovakvih mostova u mojoj domovini nije bilo… Uz Ibar i Rašku gradili su neke ćudljive male ćuprije da premoste muku i bol na drugu obalu. Ovde su mostovi bili simboli radosti i ponosa a u našoj tatkovini predstavljali su objekte koji su u ratovima korišćeni za protok droge, ljudskih organa i kapitala. I da se naposletku granatiraju, kada više nije bilo sumnjivih čizama koje bi ih gazile.

Setio sam se mog prvog prelaska jednog takvog mosta… Preko jezera Gazivode. Išao sam u posetu kosovsko-metohijskim manastirima sa grupom vernika iz Nove Varoši preko Sjenice i Pešteri, Novog Pazara i Tutina. Bila je 2006. godina. Zaustavile su nas KFOR-ove patrolne jedinice prilikom ulaska na teritoriju Kosova. Bio sam mlad i preplašen, osećao sam se kao Palestinac u poseti svojim maslinjacima otetim od strane izraelskih vlasti na Zapadnoj Obali. Samo sam želeo da se bezbedan vratim kući a naša ruta nije ni počela. Kako sam samo bio srećan kada smo sedam dana kasnije ugledali Novu Varoš sa Zlatara. Kućerke skutrene brdima. Nikada se nisam osećao sigurnije. Te sam se godine na Kosmetu nahvatao straha za čitav život.

Golden Gate Bridge… Zaista, na suncu se crvena boja konstrukcije mosta pretvarala u zlatnu prosjaktanu vodenim nijansama. Kako je lep zalasak sunca u ovom gradu. Most mi je odjednom zaličio na onaj Badnjak koji se u Novoj Varoši ukazao za Božić. Na svom telefonu u aplikaciji Spotify ukucao sam evergreen hit koji izvodi Scott McKenzie “San Francisco”… Stavio sam slušalice u uši, povezao ih na telefon preko BlueTooth-a i pojačao do kraja.

Zavalio sam se na livadu Marina Green parka i uživao u prvim taktovima pesme, u muzici koja je formirala jednu čitavu generaciju mladih Amerikanaca.

Nisam čuo kada su crkvena zvona ruske pravoslavne crkve “Svetog Trojstva” u kvartu Russian Hill zvonila za večernju liturgiju.