Vrijeme je da se Europa ukrajinizira

Prije mjesec dana stavio sam u drugi plan svoj posao književnika i volontera te se dobrovoljno pridružio redovima ukrajinske vojske. Kad sam krenuo na službu, neki od mojih poznanika opraštali su se sa mnom kao da sam već poginuo.

A ja sam rezimirao na drugi način: ako želiš preživjeti, obraniti svoju obitelj, dom i zemlju, moraš biti što bolje obučen i spreman braniti se. A na našem kontinentu nema bolje škole za to od Oružanih snaga Ukrajine.

Zato kada sam obukao vojnu odoru, kao da sam obukao zaštitni oklop i povećao svoje izglede za preživljavanjem u odnosu na civile oko sebe. Taj me osjećaj ispunio samopouzdanjem i optimizmom.

Čitajući ovo, vjerojatno ste pomislili da sam lud, ali ja nisam iznimka. Kad bi Bog imao smisla za humor, od srca bi se nasmijao saznavši da su među svim europskim narodima našega vremena najveći optimisti upravo Ukrajinci. Prema rezultatima paneuropskog sociološkog istraživanja, koje je krajem prošle godine provelo Europsko vijeće za međunarodne odnose[1], 41 % Ukrajinaca optimistično gleda na budućnost svijeta, dok je među Talijanima takvih samo 7 %, među Francuzima 8 %, a među Dancima 12 %.

Bilo bi logično za pretpostaviti da su Ukrajinci naivni i glupi, jer u suvremenom svijetu nema baš mnogo razloga za optimizam. No objašnjenje je zapravo dramatičnije: u četvrtoj godini sveobuhvatnog rata ljudi su toliko iscrpljeni da se čini kako gore od ovoga ne može biti. A ako gore ne može biti, znači da su pred nama bolja vremena. Uostalom, optimizam, vjera i nada možda su posljednji izvori otpornosti na koji nijedna mračna duša ne može nametnuti okrutne namete.

Među nama ima matematičkih optimista koji vjeruju da će biti bolje, jer ako loše razdoblje dugo traje, jednom mora započeti i ono dobro. Ima i analitičkih optimista koji za svoju nadu pronalaze neoborive argumente poput toga da Rusija slabi i gospodarski propada, a naši su se partneri probudili i ulagat će u obranu. Ima i fatalističkih optimista koji čekaju “crnog labuda” u obliku nekog svjetskog kataklizmičkog događaja, iznenadne smrti diktatora ili drugog nevjerojatnog čuda, poput uskrsnuća Ujedinjenih naroda.

Sjećam se kako sam prije nekoliko godina proveo mjesec dana u Sloveniji, rajskoj zemlji na obalama Jadranskog mora. Svi koje sam susretao strašno su se žalili na svoju zemlju i zbog svega su se ispričavali. Tek sam kasnije doznao da se u balkanskom folkloru Slovence smatra najdepresivnijima i vječito nezadovoljnima.

Tad mi je pala na pamet šala koja s godinama više i ne zvuči toliko smiješno. Predložio sam da se u Ukrajini otvore jednomjesečni tečajevi domoljublja za građane drugih zemalja: dođite k nama, živite u našim uvjetima i više vam se neće činiti da je kod kuće baš toliko loše. U Sloveniju ćete se zasigurno vratiti kao domoljubi svoje zemlje!

I eto, tu gotovo anegdotu danas potvrđuju rezultati socioloških istraživanja: ako Europljanima treba više vjere u sebe i u sutrašnji dan, trebaju gledati prema Ukrajini. Danas naša zemlja nije samo otvorena rana, nego i izvor snage, primjer da u suvremenom, ciničnom i turbulentnom svijetu nije nužno odustati od vlastitih načela kako bi se preživjelo.

Zato 24. veljače 2026. nije samo četvrta godišnjica početka velikog ruskog ratnog zločina, nego i rječita potvrda da neandertalski zakon jačega ipak nije pobijedio. Počinje peta godina sveobuhvatne agresije, a bijesni medvjed nije uspio dosegnuti ni svoje početne ciljeve – potpune okupacije Donbasa, a kamoli uništenje cijele Ukrajine.

U mračno doba za Europu, koju je preplašila Rusija, a izdala Amerika, Ukrajina je postala svojevrsni svjetionik i primjer da se čak i u strašnoj oluji može ne skrenuti s vlastita puta i boriti se za preživljavanje. Ponovit ću jer je važno: ne boriti se za preživljavanje po cijenu izdaje vlastita puta, nego se boriti za preživljavanje i čvrsto držati vrijednosni kompas. Ako je to pošlo za rukom Ukrajini, zašto ne bi i Europi?

U tom svjetlu ne zvuče toliko skandalozno riječi predsjedavajućeg Minhenske sigurnosne konferencije Wolfganga Ischingera, koji je u intervjuu za Tagesspiegel izjavio da je „dok god se Ukrajina bori, opasnost za Europu neznatna“. Njegove se riječi mogu tumačiti cinično: kao da Europa nije zainteresirana za mir u Ukrajini. No mnogo je zanimljivije promatrati tu izjavu u ključu realpolitik: Ischinger je zapravo rekao da je ukrajinski otpor danas temelj europske sigurnosti. Još jednom: ne NATO, nego Ukrajina je postala temelj sigurnosti EU-a 2026. godine.

 Na takav neobičan način odvija se stvarna eurointegracija Ukrajine. Dokumenti još nisu potpisani, ali u praksi smo integrirani u Europsku uniju na vrlo mnogo razina. A ako EU želi preživjeti i ojačati kao geopolitički igrač, mora integrirati Ukrajinu. Točnije, mora se uzajamno integrirati s Ukrajinom.

Jer davno je prošlo vrijeme kada su odnosi između EU-a i Ukrajine nalikovali odnosu učitelja i učenika. Tijekom godina kušnji i rata Ukrajina je stekla neprocjenjivo iskustvo opstojnosti, na bojištu naučila stvarne lekcije preživljavanja i u najnepovoljnijem trenutku ostvarila tehnološki skok, kreativno primijenivši inovacije u obrambenoj industriji. Danas i mi imamo štošta za podijeliti s partnerima.

O svemu tome mogao sam samo sanjati kada sam prije 22 godine izašao na svoj prvi politički skup tijekom Narančaste revolucije 2004. Tada mi se, naivnom brucošu, činilo da će ulazak Ukrajine u EU trenutačno riješiti sve naše probleme. A da se sam razvoj svodi na to da šutke i bez pogovora prihvaćamo sve briselske norme i prakse, jer čime bismo mi, siromašni i zaostali, uopće mogli biti korisni?

Od tada su prošla dva desetljeća: Revolucija dostojanstva, hibridni rat 2014., a potom i sveobuhvatna invazija 2022. Bile su to godine upornog rada i tvrdoglavog kretanja prema Europi, put koji smo doživljavali kao povijesni i kulturni povratak kući. Te dvadeset dvije godine cijeli su moj svjestan život, u kojem je najvažniji uvijek bio generacijski san da Ukrajinu učinimo europskom.

I sada smo se sasvim približili ostvarenju tog sna, jer Ukrajina je danas u središtu europskog života, a sudbina naše zemlje određuje budućnost kontinenta. Ironično ću primijetiti da se u ovom slučaju ukrajinska izreka „ne pravi planove da ne nasmiješ Boga“ opravdala sto posto.

Jer toliko smo dugo sanjali europeizaciju Ukrajine da naposljetku vidimo kako je došlo vrijeme da se Europa ukrajinizira. Ukrajinizira u smislu da se uči otpornosti, odanosti načelima i, koliko god to nevjerojatno zvučalo, optimizmu.

Zato je četvrta godišnjica zločinačke ruske invazije izvrsna prilika da kažem kako sam ponosan što sam Ukrajinac. I da dodam: Europi se nevjerojatno posrećilo što ima Ukrajinu.

[1] https://ecfr.eu/publication/the-european-archipelago-building-bridges-in-a-post-western-europe/

Prevela Dariya Pavlešen

Tekst Andriya Lyubke napisan na četvrtu godišnjicu invazije na Ukrajinu preuzimamo sa sajta Krokodila u srpskom prijevodu

Pre mesec dana sam stavio na pauzu svoj rad pisca i volontera i dobrovoljno se priključio redovima ukrajinske vojske. Kad sam kretao na službu, neki od mojih poznanika su se opraštali sa mnom kao da sam već poginuo.

Moj proračun je bio upravo suprotan: ako želiš da preživiš, da odbraniš svoju porodicu, dom i zemlju, moraš biti maksimalno obučen i spreman da se zaštitiš. Na našem kontinentu nema bolje škole za to od Oružanih snaga Ukrajine.

Tako da, obukavši vojnu uniformu, kao da sam navukao zaštitni oklop i uvećao svoje šanse za preživljavanje u odnosu na civile oko sebe. Taj osećaj ispunio me je samopouzdanjem i optimizmom.

Čitajući ovo verovatno ste pomislili da nisam baš zdrav u glavi, ali nisam jedini takav. Da Bog ima smisao za humor, prasnuo bi u smeh pred saznanjem da su u današnje vreme među svim evropskim narodima Ukrajinci najveći optimisti. Prema rezultatima sveevropskog sociološkog istraživanja koje je krajem prošle godine sprovela Evropska savetodavna grupa za međunarodne odnose, 41% Ukrajinaca je optimistično u pogledu budućnosti sveta, dok je među Italijanima takvih samo 7%, među Francuzima 8%, a među Dancima 12%.

Logično bi bilo pretpostaviti da su Ukrajinci naivni i glupi, jer u savremenom svetu nema mnogo razloga za optimizam. Ali objašnjenje je zapravo dramatičnije: četvrte godine opsežnog rata ljudi su toliko iscrpljeni da se čini kao da gore ne može biti. A ako gore ne može biti, onda su pred nama bolji dani. Na kraju krajeva, optimizam, vera, nada – to je gotovo poslednji izvor otpornosti na koji nijedna mračna duša ne može da nametne iznuđivačke takse.

Među nama ima matematičkih optimista koji veruju da će biti bolje jer, ako loš period dugo traje, jednom mora da počne i dobar. Ima analitičkih optimista koji svojoj nadi pridružuju neumoljivu argumentaciju – kažu, Rusija slabi i ekonomski propada, a naši partneri su se probudili i ulagaće u odbranu. Ima i fatalističkih optimista koji čekaju „crnog labuda“ u vidu neke svetske kataklizme, iznenadne smrti diktatora ili drugog neverovatnog čuda poput npr. vaskrsenja UN.

Sećam se kako sam pre nekoliko godina mesec dana proveo u Sloveniji – rajskoj zemlji na obali Jadranskog mora. Svi s kojima sam se tamo sretao strašno su se žalili na svoju zemlju i neprestano se izvinjavali. Tek kasnije sam saznao da se u balkanskom folkloru Slovenci smatraju najdepresivnijima i večito nezadovoljnima.

Tada mi je pala na um šala koja nakon svih ovih godina više ne deluje toliko smešno. Predložio sam da se u Ukrajini otvore mesečni kursevi patriotizma za druge zemlje: dođite kod nas, živite u našim uslovima i više vam se neće činiti da je kod kuće tako loše. U Sloveniju ćete se sigurno vratiti kao patriote svoje zemlje!

I upravo ovaj gotovo-pa-vic danas potvrđuju rezultati socioloških istraživanja: ako Evropljanima treba više vere u sebe i u sutrašnjicu, trebalo bi da pogledaju Ukrajinu. Danas naša zemlja nije samo otvorena rana, već i izvor snage, primer da u savremenom ciničnom i turbulentnom svetu nije neophodno odreći se sopstvenih principa zarad opstanka.

Zato je 24. februar 2026. ne samo četvrta godišnjica početka velikog ruskog ratnog zločina, već i ubedljiv dokaz da neandertalski zakon jačeg nije uspeo da pobedi. Počinje peta godina pune agresije, a besni medved nije ostvario ni svoje početne ciljeve – potpunu okupaciju Donbasa, da ne pominjem uništenje cele Ukrajine.

U mračnom vremenu za Evropu, uplašenu Rusijom i izneverenu Amerikom, Ukrajina je postala svojevrsni svetionik i primer da se čak i u strašnoj oluji može ostati na svom kursu i boriti za opstanak. Ponavljam jer je važno: boriti se za opstanak, a ne po cenu izdaje sopstvenog kursa; boriti se za opstanak i jasno držati vrednosni kompas. Ako je Ukrajina mogla, zašto ne bi mogla i Evropa?

U tom svetlu reči predsednika Minhenskih bezbednosnih konferencija Volfganga Išingera, koji je u intervjuu za Tagesspiegel rekao da „dok se Ukrajina bori, opasnost za Evropu je mala“, ne zvuče toliko skandalozno. Njegova se izjava može tumačiti cinično: navodno, Evropa nema interesa za mir u Ukrajini. Ali zanimljivije je posmatrati ovu izjavu kroz prizmu realpolitike: Išinger je zapravo izjavio da je ukrajinski otpor danas temelj evropske bezbednosti. Još jednom: ne NATO, već Ukrajina postala je osnova bezbednosti EU 2026. godine.

Na taj čudan način odvija se prava eurointegracija Ukrajine. Dokumenta još nisu potpisana, ali u praksi smo integrisani u Evropsku uniju na mnogo nivoa. I ako EU želi da preživi i ojača kao geopolitički igrač – mora da integriše Ukrajinu. Preciznije rečeno, treba da se uzajamno integriše s Ukrajinom.

Jer davno je prošlo vreme kada su odnosi između EU i Ukrajine ličili na interakciju učitelja i učenika. Kroz godine iskušenja i rata Ukrajina je stekla neprocenjivo iskustvo otpornosti, na bojnom polju naučila je stvarne lekcije opstanka i u najtežem trenutku napravila tehnološki skok primenivši inovacije u odbrambenoj industriji. Danas imamo šta da podelimo s partnerima.

O svemu tome sam mogao samo da sanjam kada sam pre dvadeset dve godine izašao na svoj prvi politički miting tokom Narandžaste revolucije 2004. Tada mi se, naivnom brucošu, činilo da će ulazak Ukrajine u EU trenutno rešiti sve naše probleme. Smatrao sam da razvoj znači tiho i bezuslovno prihvatanje svih briselskih normi i praksi, jer čime to mi, siromašni i zaostali rođaci, možemo da doprinesemo?

Od tada je prošlo dve decenije, Revolucija dostojanstva, hibridni rat 2014. i onda potpuna invazija 2022. To su bili godine napornog rada i upornog kretanja ka Evropi, put koji smo doživljavali kao istorijski i kulturni povratak kući. Tih dvadeset dve godine su ceo moj svesni život, u kome je uvek najveći cilj bila generacijska težnja da se Ukrajina učini evropskom.

I sada smo se približili ostvarenju te težnje, jer je Ukrajina danas u centru evropskog života, sudbina naše zemlje određuje budućnost kontinenta. Pa moram ironično da primetim da se u tom smislu ukrajinska izreka “Ne zasmejavaj Boga – ne pravi planove” potpuno obistinila.

Jer toliko smo dugo sanjali o evropizaciji Ukrajine da sada konačno vidimo da je došlo vreme da ukrajinizujemo Evropu. Ukrajinizovati – u smislu podučavanja otpornosti, posvećenosti principima i, koliko god to sumanuto zvučalo, optimizma.

Dakle, četvrta godišnjica zločinačke ruske invazije je odlična prilika da kažem da sam ponosan što sam Ukrajinac.

I da dodam: Evropa ima neverovatnu sreću što ima Ukrajinu.

Jedino njih razumijem u ovom gradu
Jedino su oni moji
Premda ja nisam njihov
Rijetki gradski usamljenici srednjih godina ili malo stariji
Došli iz kamene provincije
Na oljuštenim drvenim šankovima
S votkama i opušcima
Nacionalizmom ispod pripovjedačkog dara

Mimoilazimo se po pješačkim zonama u centru
Uvijek sami
Poželim da im pružim ruku
Da kažem
Razumijem te čovječe
Tvoju muku nepripadanja
I vruću želju da ne budeš stranac
Ni dolje gdje ti je bilo usko
Ni ovdje gdje je malo šire
Da budeš svoj među svojima
Rodijak među rodijacima
Građanin među građanima
Glava stabilne obitelji
Bezglavi pijanac
Nerealizirani ljubavnik ekscentričnih gradskih žena
Lišen pratnje glasina

Nikad ne priđem da prozborimo
Bojim se njihove nesigurnosti i gorčine
Tersluka
Opsjednutosti Hrvatskom
Zato samo produžim
Mislim
Da li i oni misle isto
Ili su njihove misli uzvišenije

Iz zbirke “Ostatak svijeta”

Alvaro Siza: Zapisi o arhitekturi, AGM, Zagreb 2006.

Álvaro Joaquim de Melo Siza Vieira (1933.), tako se portugalski arhitekt punim imenom zove. Ljudima iz tih krajeva već je u imenu upisana stvaralačka raskoš. U blizini dvorca Miljana, gore kod Kumrovca, jedna je bijela kapelica, na privatnom posjedu i daleko od očiju javnosti, koja je njegovo djelo. Sudeći po fotografijama, vrlo je lijepa, ali nećemo je uživo posjetiti, jer zaziremo od zalaska na privatne posjede i ne znamo što vlasnici o nama misle. Svaki je čovjek rob vlastite reputacije.

Prije sada već punih dvadeset godina, kod zagrebačkog je AGM-a objavljena lijepa bijela knjiga, meko uvezanih kartonskih korica, na kojoj su sitnim slovima, jednake veličine, upisani ime autora i naslov. Urednik bio je Maroje Mrduljaš, a knjiga je prevedena s talijanskog. Dakle, ne s portugalskog. Razlog je samorazumljiv, ali neobičan: priređivač knjige Antonio Angelillo je kao mladi arhitekt u Portu stažirao kod Size, a kada je odlazio od njega odlučio je s raznih strana sakupiti, na talijanski prevesti i u knjigu ukomponirati majstorove tekstove. Siza mu je to dopustio, a cijela je stvar imala smisla zbog jednog neobičnog razloga. Za razliku od većine klasika moderne arhitekture, pa čak i za razliku i od većine cijenjenih i skupih arhitekata današnjice, Siza nije svoje djelo osiguravao i okruživao velikim teorijskim i narativnim bedemima, niti je svoje kuće riječima preporučivao. Pritom, Siza je čovjek široke kulture, odličan i vrlo pasioniran crtač, sjajan portretist, poznavatelj književnosti, mislilac, majstor i umjetnik, karizmatičan gospodar riječi. Angelillo je pažljivo načinio i na talijanskom objavio knjigu od Sizinih riječi, koju je onda Jasenka Gudelj prevela na hrvatski, a ja sam je kupio istoga dana kada se te 2006. pojavila u knjižari u Teslinoj. Privukla me Kuća Marija Bahije, koju sam nekad davno vidio u nekom stranom magazinu, kako se spušta niz padinu, a nad njom toranj na vrh kojeg je garaža. Ta kuća istovremeno je izgledala kao neka nadrealistička skulptura i bila je savršeno funkcionalna, srođena s krajolikom poput mravinjaka s livadom. Fascinantno. U “Zapisima o arhitekturi” je i kratki Sizin tekst o toj kući, u kojem govori o tome da razumijevanje započinje učenjem gledanja, i da je svaka ideja u arhitekturi određena i ograničena prostorom, propisima, investitorovim željama, proračunima ovim i onim, količinom novca: “Možda zato projekti nisu nikada tako dobri kao što bi mogli biti, niti toliko loši koliko su okolnosti obećavale.” Naizgled, tu je razlika između književnosti, ili pisanja romana, i stvaranja kuće. Ali samo naizgled, jer sva ona ograničenja o kojima Siza govori postoje i u poslu romansijera, ali je razlika u tome što ovdje arhitekt protiv sebe ima istovrsna ograničenja – u svojoj glavi. I doista, roman nikad nije tako dobar kao što je mogao biti, niti je tako loš kao što su okolnosti obećavale. 

Sizino majstorstvo u projektiranju vrlo je slično i srodno njegovom majstorstvu u tumačenju. Premda se od neukih ne štiti teorijskim bedemima, sav je od riječi. Negdje na početku knjige, govoreći o važnosti crtanja i o crtežu kao podsjetniku, on lamentira nad bjelinom papira. Priča o tome koliko je neobično i neizdrživo naći se pred iskušenjem prvog poteza, pred prvom zamisli o kući. Tu najednom, neosjetno, skoro i ne znajući što čini, Siza prelazi u diskurs umjetnosti. Od majstora-graditelja, koji u glavi uvijek unaprijed ima ideju o kući, kao što pekar ima uvijek istu formu kruha, a cipelar istu formu cipele, čime su obojica osigurana od nemoći čovjekove da stvori nešto novo, tu, u tom trenutku kada biva svjestan da je suočen sa ničim i da bi od ničega trebalo stvoriti nešto, Alvaro Siza postaje umjetnik. 

Ali tome prethodi nešto što je mnogo važnije, a u ovoj je knjizi prikazano na mnogim njezinim stranicama, skoro u svakome tekstu: kada opisuje kuće, tuđe kao i svoje, ili kad govori o gradovima, ulicama, predjelima, Siza nikad ne govori jezikom zidara pa ni jezikom urbanista. On predjela opisuje posve pjesnički, kao da se sprema na put s Fernandom Pessoom, a ne kao da se sprema projektirati kuću ili studentima objašnjavati kao se to radi. Njegov pogled na prostor je, vjerojatno, pogled arhitekta, ali oko kojim gleda i jezik kojim artikulira viđeno su potpuno pjesnički. Kako je to moguće, ne znam. I zašto je to tako, ne znam. Ali bez toga zacijelo ne bi bio moguć ni onaj toranj s garažom na vrhu, u Kući Marija Bahije.

Zašto arhitektura?

Živjeti u kući koja je umjetničko djelo, a ne biti njezin rob. Eto, to bi bilo idealno, ali za ljude kakav je ovaj Sizin čitatelj, i za njihove naravi i financijske proračune, nije zamislivo. Ali vrijedi se baviti arhitekturom vlastitih snova, kućama u kojima se odvijaju naše noćne more, vraćaju se u zrelim dobima djetinjstva, ili se naprosto živi u snovima. Većina tih kuća za ovog je Sizinog čitatelja u njegovim snovima bivala vrlo autentična. Jednom se tako, u snu, zatekao u Kući Marija Bahije. Ustvari pokušavao je iz garaže sići u kuću, prestravljen pogledom u provaliju.

Ova knjiga

Još jedan je razlog, vrlo privatan: već nekoliko godina na sve strane tražim još jedan primjerak Sizinih “Zapisa o arhitekturi”, jer sam ih, na poklon, obećao prijatelju arhitektu. No, knjige nema, nijednog primjerka, nigdje. Mogao bih, naravno, prijatelju pokloniti svoju knjigu, ali to nema smisla, jer bih onda ja ostao bez nje. Istina, muči me već pomalo pomisao da Siza možda više pripada mom prijatelju, arhitektu, nego što pripada meni koji nisam arhitekt. Odmah zatim pomišljam da baš i nije tako, i da Sizina knjiga više pripada pjesniku i romanopiscu, nego arhitektu. Uglavnom, bio bih zahvalan svakome tko bi mi ustupio “Zapise o arhitekturi” Alvara Size, da ih proslijedim prijatelju.

Prije
nego naprave portrete lica u koncentracionom logoru,
govore „mi“.
Prvo lice jednine zamijene toljagama. Higijenskim mjerama.

Domovina i otadžbina se reklamiraju kao frižider
u kome ima mjesta samo za domaće namirnice: One iz naše bašte.

Tuđe se odstranjuju.

Po kućama se pripovijeda o bombama
u komšijskim kuhinjama i dječijim sobama.

Nihove ruže optužuju za glad u svijetu.

Utjeraju ih u rovove, logore, grobove.
Popraše štetočine.

Slave Dan nezavisnosti, Dan zahvalnosti.

Dan kad su žito odvojili od kukolja.

Kad završi deratizacija, šapuću: Ne ponovilo se.

Pisac Carlo Collodi je stvorio stolara Geppetta, Geppetto je bio vješt u svojem poslu i kada bi neko sudio o onome što je ovaj majstor napravio govorio bi o drvenariji i stolarskoj vještini Geppetta. Djelatnika, pa i stvaraoca, čine njegova djela. Po njima je on dobar majstor ili umjetnik. Geppetto je bio vrlo poseban majstor: napravo je lutka Pinocchia, poželio da on bude živo biće, uz pomoć dobre vile lutak oživio, otišao u svijet, svašta radio, na kraju došao pameti, vratio se kući, obradovao svog oca i tvorca jer je postao onakav kakav je trebao biti. Svaki bi pisac da njegov tekst postane putnik, svakom je više do njegova teksta nego do vlastita imena, a velika mu radost kada njegov junak (u slučaju filozofije njegove ideje i njegova misaona građevina) postane poznatiji od njega. Baš kao što znamo za Pinocchia, koji je postao od onih likova koji nanovo stvore svog autora, pa sada znamo i za oca koji ga je napravio i za pisca koji ga je opisao. Čak i više: Pinocchio iz Disneyevog crtanog filma potisnuo je Pinocchia iz Collodieve priče, jednako kao što nam filmovi formiraju predstavu o tome kako su izgledali likovi iz davnih vremena, jer smo te osobe samo u filmu i vidjeli, pa nam je film nanovo stvorio i junake knjiga i povijesne ličnosti. A kada se pojave nove verzije filmova sa istim ličnostima, u ovom slučaju sa Pinocchiom, onda nam je barem jedno vrijeme teško prihvatiti njegov novi lik, jer nam treba vremena i duhovne fleksibilnosti dok se naviknemo i usvojimo različito i novo, treba nam vremena dok usvojimo novi lik i drukčijeg stvaraoca. Svako djelo je obilježeno svojim stvaraocem, a i onim kako ga drugi shvaćaju i doživljavaju, jer stvoreno ode od svoga stvaraoca i živi svoju vlastitu sudbinu. A svaki stvaralac je svoje vlastito zrcalo, istina svojeg privida, sjena svojih snova i stvarnost svojih sjena. Svoja tvorevina, nekada sebi slična, nekada od sebe različita, čak samom sebi suprotna, a postaje lik za Drugog; stvaralac je to što jest, a i od sebe neka različita osoba. Stvaralac je cijeli svijet i odsjaj svoga djela. Iako je po sebi razumljivo, ipak treba naglasiti: stvaralac je u svome djelu, a stvoreno djelo je djelo, a ne slika stvaraoca, čak ni kada je njegov osobni pečat znak i garancija kvaliteta djela. Kakva je stvaralac osoba, drugo je pitanje i ne postoji uvijek znak jednakosti između djela i osobe. Ali mi i pored toga stvaraoca najčešće identificiramo i označavamo po djelu koji je stvorio, pa pamtimo stolara Gappetta i pisca Collodia po lutku Pinocchiu, koji je postao njihova oznaka i preobličio one koji su ga oblikovali. Pisac stvara svoje djelo, a na kraju dobro djelo stvori svoga pisca.

pastoru Saši

Crkva nam je bila krov
nad glavom
Svetim Duhom ispunjeni
razgovarali smo,
ništa pred Hristom
sakriti mogli nismo

Evanđeoska poruka
Pentekostna crkva
pastor i ja
tačno u podne
pred Biblijom
u prevodu Evanđeliste
Ivana Šarića

O Tolkinu i Ci-Si Lujsu
o Timu Keleru,
o Tomasu Mertonu
o Sv. Dimitriju

O stotinu čuda u
društvu dobrom
možeš prozboriti
pred živim Bogom
pastor i ja
u Sarajevu u ulici
Marka Marulića

Isusa Hrista poruka
film The Apostle
u mislima,
Ingmara Bergmana
luteranska kamera
radost Vilijema Simura

U Pentekostnoj crkvi
pred rečju iz Biblije
u prevodu Ivana Šarića
pastor i ja
tačno u podne

i radost Jevanđelja

Djetinjstvo

U mlijekošećernom talogu
Pojedene drobe
Na dnu zdjele
Djetinjstvo
Ostade

Očeva suza

Dijete od devet
Na crvanjskome proplanku

U zornoj rosi lipnja
Suzu oca od četrdeset jedne
Prvi put je vidjelo.

Ukoso okrenut
Halalio se sa majkom svojom.

Dvije hamajlije

Dvije ručne bombe
Jednu – zelenu, glatku
Drugu – crnu, kockaste košuljice

Čuvala je naša majka, ko hodžin zapis
U ormaru, u crnome cekeru
Ljeti iza jorgana
Zimi iza naŝe ljetne odore.

Seljene s haljinkama
U pet novodomova
Kroz rat i mir.

Kad se uvjeriše da je rat otiŝao
Majka reče školarcu:
Evo ti crni ceker
Nosi, u Neretvu baci!

Ispod brane
Naše dvije hamajlije
Zeleni vali zagrliše.

Straže

Od devet Dijete na straže ide.

Lovačku vuče.

Maho viče:
Oooo Sokole!

Kruh

Dragićina
Selo grudsko
Vinima optočeno

Udomi muhadžire
Od ummeta Muhammedova
Što ispod Crvnja hidžru učiniše
Kod Bošnjaka Isusova zakona.

Mira Bošnjakova
Kruh svakidašnji
Aiši peče

Pa ga sinovima njezinim
Umotanog
Crvenom tkaninom daruje.

Allah se prvi put u Dragićini spomenu
Aiša za Miru dovu učini:
Allah ti svako dobro dao!

I

Hodanje za mir

Od novembra jedne,
do februara naredne godine
stotinu i osam budističkih monaha
u zemlji Car Je Go,
samo u skromnim haljama,
kroz kišu, vjetar, snijeg,
i jalovo sunce,
hodali za mir.

Snagom sporohodajućeg spokoja
htjeli da ugase vatru,
obuzdaju haos
koji je u njihovoj zemlji,
izvan tišine hrama,
užgao Harlekin.

Veliki mediji o tome su,
uglavnom, šutjeli.
Unosnije im – bolje
se plaćaju –
Harlekinove vratolomije:
prijetnje i laži,
gaženje tuđih cvijetnjaka.

II

 Hodanje za poeziju

Miroslavu Mandiću

Moj davni poznanik
još od sredine osamdesetih,
mnogo puta hodočastio poeziju.
Od groba do groba,
od humke do humke,
od pjesnika do pjesnika:
od Cankara do Njegoša,
od Prešerna do Helderlina…

Hodao. Šutio. Gledao.

Jednom, kad je došao
u moj mali grad,
kratko me je
učio strpljenju:
“Vidi, kad sipaš vodu,
nikad ti ne treba
jak mlaz.
Nego neka curi,
curka, kàpa,
sporo i neumoljivo
kao život.”

Poslije sam živio i ovako,
i onako.
I sporo i brzo,
griješio,
pa ispravljao
krive drine…

Ali nikad.
baš nikad,
nisam zaboravio
tu važnu lekciju.

pukla je i rasula
se padoše na
pod otkotrljaše
se biseri perle staklene
i plastične
u svim smjerovima na sve
strane neke ostaše tužne
visiti na prekinutim
nitima nekoliko ih ruke
vratiše u kutijicu
ostale stigoše
do bližih i
delekih zemalja
patagonije amerike
švedske
japana par se smrznulo
u ledu antarktika
par na dno oceana
potonulo
za neke vele kako
su uzletile napustile
svijet naš
najdalje se dometnuše
one za koje se
nije znalo u čiji
san uđoše kroz
čije grlo
skliznuše čije čelo
kao metak
pogodiše čije srce
zauvijek
utišaše