(sedam pjesama)

SIJELO

Ruke crne
od minula ljeta
ustima prinose
kafu, vrelu
Onu što se otpija
lica zgrčena

Duhan blaži
usađen strah od gromova
što crnim nebom sijevaju

Djeca nečujno
odmjeraju kesu
što im je donio
tetak
obučen u najljepšu košulju

DŽEVADU KARAHASANU

Ne gazi mrve hljeba
zar ne čuješ
kako vrište

SREĆA

Moja je sreća
čaša vode
koju ti donesem
kad se noću
iz sna preneš

PJESMA KAMENU

Žalim što nisam kamen
ta siva uspomena

Da sam čvrsto u sebe strovaljen
da šutim
i podsjećam

SARAJEVSKI MALBORO

Jutrom grad svira violinu
od koje sam lijepo prazan

kao budistički svećenik

ZIMSKO JUTRO

Babo je jutrom lijep
na stijeni jastreb

dok puši i čeka
da u šporetu
zatutnja vatra

*

U potkrovlju soba

Na vjetru
igra
bijela zavjesa

Kroz prozor
prokapa kiša

Dan je ptica
što olukom hoda

KRAJ

Zastrašen sam, zacijelo
na tom počiva, da prostiš
moje pjesništvo

“A gdje ćemo mi/Poslije svega/Gdje”

Tako glase posljednji stihovi pjesme “Raseljenje” i posljednje riječi zapisane i objavljene u pjesničkoj zbirci “Smrt u Gazi” što ju je još prošle zime završio i proljetos objavio crnogorski pisac i pjesnik Miraš Martinović. Zbijam razvedene stihove u duže retke, da ih lakše uklopim u format novinskog članka. Oprostit će mi pjesnik. Moram prenijeti što još u toj pjesmi piše: “Gdje ćemo sada mi sa ove zemlje/onako na njoj nema ništa/Sve ste zbrisali/Kuće i gradove/Život se ne osjeća/Života nema/Ali mi hoćemo/Na goloj ledini/Da budemo/Na svojoj zemlji…”

Ili ovo: “Kako ćete/Graditi odmarališta/Skupocjene hotele/Na kostima/Naše djece/Ona vam/Neće dati mira/Ona će vam/U san dolaziti/Vaši gosti će se/Odmarati/Na kostima /Pa još na kostima/Djece/Stalno će/Čuti plač/Plač neće/Utihnuti/Čuće se do kraja/Zemlje /Do neba/I dalje će se/Čut i/Do Boga/I neće prestati…”

U pjesmi “Šta će ti to” Martinović čovjeka pita što će mu to da ruši gradove, da ubija djecu… Pita čovjeka “pomišljaš li da i tebe čeka smrt”… Šta će ti to/Čovječe”.

Dok su ti stihovi pisani, vijesti su govorile o “tek” jedanaestak tisuća mrtvih u Gazi. Vijesti su se pretakale u pjesme užasa, pjesme suosjećanja, pjesme pitanja i čovjeku i Bogu.

I sada neka me samo netko pita: a što je s tisućama i tisućama pobijenih kršćana u Nigeriji, ima ih kažu već više od sto tisuća, što je sa zapaljenim kršćanskim crkvama plamenom stvarnim i plamenom mržnje islamističkih terorista. Kako što je? Pa treba dignuti glas, treba do neba zavapiti, treba dignuti javnost na noge. Što čekaš ti koji me to pitaš? Što čekaju crkve? Što čekaju mediji? Ne znam što čekaju. Vjerojatno to da postanu malo više ljudi nego što jesu, da prestanu jednim zlom opravdavati drugo. Čekamo da postanemo jedan svijet i jedna borba, jedna vjera i religija s dostojanstvom i dragocjenošću svakoga ljudskog bića kao prvom, desetom i stotom i jedinom zapovijedi i grijehom najvećim onoga tko je prekrši.

Jedan je crnogorski pjesnik, moj prijatelj Miraš, zavapio stihovima. Drugi su izašli na ulice svojih gradova. Ima među njima mnogo i neznanja i gluposti. Ali kleveta je zlonamjernika da svi oni podržavaju Hamas i da nemaju srca za one što su ih Hamasovi teroristi pobili, zaklali, silovali, zapalili toga crnog 7. listopada.

Kažu, Hamas je dobio propagandni rat gurajući nedužne i nevine svoje sunarodnjake Palestince pod metke i bombe, a djecu naročito. Ali čije metke i bombe? Kažu, znali su da će Izrael, njegova vojska i država reagirati upravo tako, bespoštednim ratom. Teroristi su zvijeri koje ne mare za život. Doduše, njihovi vođe itekako često znaju sakriti svoje guzice na sigurno i toplo. Ali, ne postaju li njima slični, pa i isti, oni koji dijele taj njihov prijezir prema životima bilo čijim, svog ili onog drugog naroda?

O tome se radilo u Gazi. Hamas narod iz kojeg se izrodio koristi kao živi štit, što je zločin. Ali bombe su bile američke, vojnici izraelski, koji su počinili taj “propagandni” pokolj. Da, pokolj, a ne rat, da ponovimo točne riječi predsjednika Milanovića.

Što će ti to, čovječe, što će ti to, moj Izraele?

I onda se pojavi Trump mirotvorac. Onaj isti koji u gradove zemlje koje je predsjednik šalje američku vojsku u rat protiv “unutarnjeg neprijatelja”. Trump mirotvorac, koji u govoru kojim proglašava mir sa zanesenošću nedoraslog dječaka govori zaljubljeno o divoti i ljepoti svojih bombardera nabrajajući ih kao nisku bisera u svojoj mirotvornoj ogrlici.

Ne budimo licemjeri, ne tražimo od Izraela što ni sami nismo pokazali nakon pobjede u našem ratu, što ni trideset godina nakon njega nismo naučili postati makar toliko ljudi da makar jednu samilosnu riječ uputimo žrtvama na strani naših neprijatelja.

Tako ni ceremonija u Knessetu, jeruzalemskom parlamentu Države Izrael, nije uputila nijedno sućutno slovo prema ubijenima u Gazi. Ne kao da su svi oni bili teroristi i zakleti članovi Hamasa, nego kao da nisu ni postojali, kao da ih nikada nije bilo niti ih je ikada trebalo biti. Ni na tlu na koje su padale njihove bombe ni igdje drugdje pod kapom nebeskom.

Ne samo Netanyahu nego i vođa opozicije govorili su o velikoj cijeni koja je plaćena za mir, koji još uvijek više nalikuje krhkom primirju nad kojim imamo razloga strahovati. I u toj cijeni nabrojili su sve ubijene svoje sunarodnjake i sve svoje vojnike. Nitko da u tu cijenu pribroji i desetke tisuća žrtava druge strane i desetke tisuća vlastitih ljudi koje je rat, kao što to svi ratovi čine, pretvorio u ubojice svoje ljudske braće. Baš zato se na one druge i ne smije ni pomisliti kao na ljude.

Oteti su ponovno slobodni, vraćeni svojim obiteljima. I to s obje strane.

Barem jedan dan nije se pucalo ni ubijalo. Barem jedan dan počela se onima o kojima se ne smije razmišljati kao o ljudima dostavljati hrana, voda, lijekovi…

I to je dobro i tome se treba svaki čovjek radovati. Ali gorka je ta radost za nas, za ljude, za čovječanstvo ako smo pristali da je jedini način da se dođe do mira uništavanje i ubijanje, gola sila najrazornija i najmoćnija na svijetu.

Američki marinci imaju jednu “molitvu”, jedan zavjet koji izvikuju u obredima ratnih priprema. Riječi su to kojima se zavjetuju i zaklinju da će se boriti, da će ubijati, sve dok Amerika ne pobijedi, sve dok svi njeni neprijatelji ne budu uništeni, sve dok ne zavlada mir.

Donald Trump ponaša se upravo tako i vjerojatno se tako i osjeća: kao onaj koji će imati najmoćnija oružja i najsnažniju vojsku da bi sravnio sa zemljom svakoga tko remeti mir. Američki mir koji jamče i podmireni američki interesi. Oni interesi za koje svaki vođa uvjerava svoj narod da su interesi svih ljudi njegove zemlje i naroda. A znamo dobro da nikada nisu, nego samo šačice povlaštenih.

Ne pristaje pjesnik, ne pristaju umjetnici prošli i sadašnji, ne pristajem ni ja da je to jedini način postizanja mira. Ne priznajem da je temelj ljudske naravi bespoštedna, okrutna i nemilosrdna borba “mi ili vi” koja ne dopušta i ne poznaje suosjećanje.

A svi vi kojima je stalo do vaše kršćanske vjere i kršćanske civilizacije, čiji poziv čekam da izađem na ulicu i za progonjene nigerijske kršćane i gdje god progonjenih i ubijanih ima, ako Boga znate, samo se sjetite Isusovih riječi (njega valjda priznajete?): “Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati.” Pa mi onda odgovorite ili uputite na nekoga takvog pjesnika ili propovjednika koji sam vjeruje i koji će mene uvjeriti da je takav sin Božji Donald Trump. Krhko je to primirje, a ne mir, ni ljudski, ni Božji. 

Objavljeno u Obzoru, prilogu Večernjeg lista, 18.10.2025.

(Zaboravljene istorijske činjenice i povijesni fakti)

Sergej Bubka je bio “Bog-otac” u disciplini “skok s motkom”. Obarao je svjetske rekorde kad god je htio. Tačno se vidjelo da on svaki skok “leti” skoro pola metra iznad ljestvice i uvijek je (među nama pionirima) postojalo čuđenje zašto ide centimetar po centimetar kad ruši rekord, zašto odmah ne podigne ljestvicu dva-tri decimetra, dok nam jedan od legendarnih ex-yu sportskih komentatora (Boris Mutić ili to bijaše Milojko Pantić) nije spomenuo da “leteći Serjoža” svaki put kad obori svjetski rekord (pogotovo na mitingu u Cirihu) dobije i pozamašan novčani bonus.

Mlada poslijeratna socijalistička država Jugoslavija je odmah poslije pobjede nad fašizmom i protjerivanja kralja i njegove svite počela sa masovnim opismenjavanjem neukog stanovništva. Bio je to zahtjevan zadatak, nije laka stvar bila 88 posto stanovništva naučiti čitati i pisati. (Da, gospodo, u vrijeme kraljevine pismenost se vrtila oko 12 posto.)

Isto tako dizali su se u gradovima “Radnički domovi” i po selima popularni “Domovi kulture”. Radni ljudi, seljaci i građani su bili “ohrabrivani” da se kulturno uzdižu, da svojim prisustvom uveličavaju pozorišne predstave, koncerte ozbiljne muzike i opere. Sve ove gnjusne rabote su umnogome doprinijele da socijalizam slavno (pro)padne krajem osamdesetih, jer narod “komunjarama”nije nikad oprostio gore nabrojane kulturološke zločine i eksperimente koji su vršeni nad njima, odnosno nad njihovim mozgovima.

Aleksej Stahanov je 1935. godine imao 29 godina. Optimalna dob za velika djela, da se zadivi svijet. A ko je onomad zadivljavao ovu našu kuglu zemaljsku, obično bi završavao na naslovnim stranicama najeminentnijih svjetskih novina.

Dječak Alija Sirotanović je u to vrijeme, 1935. godine, imao čitavih jedanaest godina. Ako je negdje i imao kakvih snova ili želja, oni se nisu ticali, nisu bili oni klasični, dječiji: “Šta ću biti kad odrastem?”Mališan iz sela Trtorići, opština Breza, republika Bosna i Hercegovina, znao je da će sa ostalom svojom braćom i svim komšijama raditi u rudniku “Breza”. Druga neka opcija jednostavno nije bila zamisliva, pa se stoga nije ni mogla naći ni u njegovim željama, ni u snovima. (Jer ne može se sanjat’, ono što se ne može zamisliti.)

Jedne ljetne noći, avgusta mjeseca gore spomenute godine, Aleksej Stahanov je sa svojim drugovima ušao u rudnik gdje su za jednu smjenu uspjeli izbaciti 102 tone uglja, što je za tadašnje vrijeme bilo svjetsko čudo i do tada nezamisliv rekord. Prosječna količina uglja koja se obično izbacivala bila je 7 tona. Ne treba biti neki matematički mag, pa da se shvati da je ta norma u ovom ludom slučaju uvećana za nevjerovatnih 1400 posto. Tako je baćuška “Aleksei” (tako se piše na engleskom) završio na naslovnici slavnog američkog magazina “TIME”.

1948. godine drug Tito se nešto dobro zakačio sa svojim vođom Josifom iz Moskve kojeg je, takvi su neki planovi bili, trebao jednog dana zamjeniti kad ovaj ode u penziju. Ubrzo su odnosi sa Sovjetskim Savezom zahladili, odnosno postali jako zategnuti. Čekala se invazija i okupacija. Očekivalo se da “Golijat” krene na “Davida”.

U tim turbulentnim vremenima često su se vodili krizni partijski sastanci gdje se, po svemu sudeći, demokratski dogovaralo, gdje se Broz nije rukovodio čvrstom rukom, nego je pomno slušao šta mu predlažu najbliži saradnici i prijatelji.

Prva tačka dnevnog reda na jednom od tih sastanaka je bila kako se obračunati, šta uraditi sa Staljinovim simpatizerima u sopstvenim redovima. Neko od drugova je predložio da se Staljinovi lojalisti pošalju na jedan otok na neodređeno vrijeme, odnosno dok se ne poprave i ne uvide i pismeno, vlastoručnim potpisom, prihvate svoje vlastite zablude.

Tako je, devetog jula 1949. godine, prvi brod pristao na Goli otok i izbacio prve uhapšenike, buduće logoraše.

Druga tačka dnevnog reda je bila kako i na koje sve načine pobijediti Staljina. U bilo čemu, ponajprije sportu. Smišljalo se kako bi ga se moglo ubosti, gdje ga ujesti a da najviše zaboli.

I pao je prijedlog. Pale su i sljedeće riječi jednog bosanskohercegovačkog druga:

– “Druže Stari… Rusi su jako ponosni na onog njihovog rudara Strahanova, što je još prije 14 godina iskop’o za jednu smjenu 102 tone uglja. Ima ba, druže Tito, u mene u Bosni, rudar, Alija se zove. Eno ga u Brezi. Čovjek čuda stvara sa pneumatskom bušilicom. Prič’o mi rođak, (eto ako on laže, lažem i ja) da ponekad Aljo Sirotanović uzme dvije bušilica pa s obje radi, istovremeno buši. Šta misliš da vidimo može li Alija sa svojim komoratima izbacit makar jednu tonu više od ruskog junoše?”

I Tito se složi. Istog dana predlagač sjede u službeni auto, pa pravac Breza.

Aliji, kao što se i pretpostavljalo, nije trebalo dva puta objašnjavat’. Sutradan je okupio ekipu. Navečer su sjeli i izračunali da za 102 tone treba da se iz rudnika iskopa i napolje izbaci 170 kolica. Znači, cilj je bilo nekako napuniti 171 kolica da bi Aleksej otišao u istoriju i da bi drug Tito porazio Staljina.

Petnaest dana nakon što je prvi logoraš podigao prvi kamen na Golom otoku da ga (u cilju prevaspitanja) prebaci sa jedne hrpe na drugu, Alija Sirotanović je, dakle, 24. jula 1949. godine, “kresno” svoju pneumatsku bušilicu i krenuo (poput gore spomenutog Sergeja Bubke) da samo malo popravi, da za jednu tonu obori svjetski rekord.

E sad dolazimo do najzanimljivijeg dijela cijele ove (nadam se dragi čitateljke i čitaoci vama interesantne) priče. Neki su svjedoci i očevici tvrdili da je postojao dogovor da se ide, da se kopa i ugalj iznosi dok se ne obori rekord, dok se iz “Jame 1” poznatije pod imenom “Rov vojvode Putnika” ne izvuku 171 kolica, odnosno jedna tona više od tada rekordnih 102. I da se tu stane. I čeka na eventualni odgovor Rusa.

Međutim, iz nekih izvora je procurilo da je na pola smjene, na pola puta do obaranja rekorda, iz “Belog dvora” doletio ferman (čitaj telegram) da se dadne gas, da se “nagari” i da se izbaci uglja što god se više može, da nikom više na vascijelom dunjaluku poslije toga ni ne pada na pamet da to proba nadmašit’.

Kad je Alija Sirotanović dočuo naredbu vrhovnog komandanta, u ljevicu ruku uzeo je i drugu pneumatsku bušilicu i otpočeo s pjesmom: “Druže Tito mi ti se kunemo…”, što bez pogovora prihvatiše i ostalih osam komorata.

Znate li krajnji rezultat? Šta mislite vi koji ne znate, da li su naši oborili rekord momka sa naslovne strane magazina “Time”?

Pa, naravno! Umjesto dovoljnih 171, izvučeno je čitavih 253 kolica. 152 tone uglja. 50 tona više od svjetskog rekorda! Ha ha ha! Oчень хороший!

Koje je to bilo rasturanje, ljudi moji!

Usporedbe radi, zamislite kraljicu sportova i najpopularniju utrku, trku na sto metara. Recimo da je svjetski rekord okruglo 10 sekundi i da ga drži Rus Stakhanov. I onda dođe neki tako ubogi Bosanac Sirotanovic i istrči “stotku” za 6.71 sekundi. I još kaže poslije trke da bi on trč’o i brže da je im’o patike, da nije, siromah, mor’o trčat’ bos.

Alekseja Stahanova (lice sa naslovnih strana svjetskih magazina) nakon što je oborio rekord drugovi su okitili svim mogućim medaljama, pa poslali na fakultet, kojeg je uspješno i u roku završio. Kasnije je postao direktor, čak i političar.

Alija Sirotanović je također dobio orden, ali ga niko nije tjerao na fakultet, poslije obaranja rekorda vratio se u jamu, svojoj najboljoj jaranici, pneumatskoj bušilici.

Aleksej Stahanov je vremenom, u poznijim godinama, razvio još jednu ljubav s kojom je Alija (tako kažu) koketirao od rane mladosti. Bila je to ljubav prema alkoholu. Tako je nesretni Aleksej, poslije nekoliko deci ispijene vodke, u jednom momentu uletio u pijansku tuču i usljed tog nemoralnog čina drugovi mu oduzimaju Lenjinov orden i izbacuju iz partije. Pred kraj života završava na psihijatriji. Zlobni jezici su govorili da bi i Alija tamo (na psihijatriji) okončao da je završio fakultet. Šta je prava istina nikad nećemo saznati.

Legenda kaže da je svaki upravitelj rudnika u Jugoslaviji pomno čitao imena i prezimena svih onih koji su se prijavljivali za posao rudara. Posebno su na cijeni bili i traženi su kandidati sa inicijalima A.S. U rudarskom svijetu je postojalo uvjerenje da su takvi stvoreni za okna i jame. Poput ove naše dvojice junaka koji su pored ljubavi za domovinu dijelili i zajedničke inicijale.

Pred kraj ove sage također je važno napomenuti da Alija Sirotanović nije nikad osvanuo na naslovnim stranicama svjetskih novina i magazina “Time”. (Vjerovatno jest u pokojem domaćem listu, možda ponekad za praznik rada u “Areni” ili “Oslobodjenju”.)

Ali je 1984. godine osvanuo na novčanici od 20000 dinara i bio je, kako se to veli, u opticaju do 1987. godine kad vlada Ante Markovića uvodi novi (7:1) konvertibilni dinar.

Aleksej Stahanov umire u novembru 1977. godine sa punih 71. Alija Sirotanović umire u maju 1990. godine ne napunivši 76 godina. Eto, dobi Alija Ruju i u tom sportu. 

I tako je ova priča došla do samog svog kraja. Šta bi se na kraju moglo poručiti? Možda bi najbolje bilo da se završi upravo onako kako je počelo na dočeku šampiona Alije i njegovih drugova te sada pradavne godine u predsjedničkim dvorima. Kada je najveći sin svih naših naroda ugledao Aliju, čvrsto ga zagrlio, pa ozarena lica radosno uzviknuo:

– Aferim, Sirotanoviću!

Sestrina zgrada miriše na zapršku i punjene paprike. Oduvijek su mi išli na živce njeni pretjerano revni susjedi. Ramenom skrivam dječje lice od svitanja, pretvaram se da prvi zvukovi stubišta nisu kotačići našega kofera. Stan je otključan, zadržavam dah i nadam se da će nas pas ovoga puta dočekati mahanjem repa. Polažem kćer na pripremljeni ležaj, prekrivam joj stopala. Mlaz vrele vode u kupatilu sapire prašinu i vonj autobusa. Već za trideset minuta morali bismo krenuti prema Dubravi. U šest sati počinju dijeliti brojeve za pregled. 

Sjedimo u tramvaju i kćer još lagano drijema u svome sjedalu. Kosa joj miriše na kokos i čokoladu. Na stanici ulazi mladi bračni par, nespretno pridržavaju platnena kolica za kupovinu. Obrazi su im crveni i natečeni. Kroz misli mi struji hladnoća Vlaške ulice i ispucane ruke moje žene. Između sebe nosimo golemu plinsku bocu, zadužili smo je na izbjeglički karton. Niz dlanove nam propada sav teret života, dom koji smo ostavili iza sebe i provincijski biljeg otisnut na leđima. Ne možemo izdržati i boca se kotrlja niz stepenice tramvaja. Ljudi nestrpljivo cokću i kolutaju očima. Stid ne bira žrtve, pomislih dok ono dvoje nesretnika pokušava smjestiti svoja kolica između sjedišta. 

Bolnički hodnici beskonačni su i plavi. Kćer se sada već sasvim razbudila i trčkara bezbrižno po prostranom atriju. Vodi me do pulta s grickalicama i stripovima. Podiže uvis džepno izdanje Garfielda i smije se. Pogled mi zapinje na reklamnoj ilustraciji Hogara Strašnog i sve zamiriše na kasno ljeto u studentskom naselju Šarengradska. Nas nekoliko ilegalaca igra poker u sobi, na vratima se začuje bojažljivo kucanje. Ulazi preplašeni, mršavi brucoš i pogledava čas papirić u lijevoj ruci, čas našu uzavrelu partiju. 

„O-ovo je moja soba, rekli su…“, muca raširenih očiju. 

S moje desne strane sjedi Strašni, Čapljinac gorostasnog izgleda i južnjačkog srca. Lijenim pokretom dodaje mi nož kojim smo nešto ranije rezali domaću slaninu. 

„De ga ti prikolji, bliži si“, mrmlja i raspoređuje svoje karte. 

Hodnik gori od našega smijeha i topota koraka onoga sirotog brucoša. Ništa nije toliko prkosno i slobodno kao mladost. Kupujem svojoj kćeri Garfielda i produžujemo dalje do ortopedskog tehničara. 

Zvonko nosi sve manire zagrebačkoga gospodina. Brada mu je iritantno uredna i miriše na mentol. S nelagodom primjećujem skoreni komad blata na vrhu mojih tenisica. Kćer stoji ispred njega i razdragano mu priča o svojim prijateljima i učiteljici. On je naizgled sluša dok joj po trupu oblikuje gipsani otisak. Prokleto brzo raste i gotovo svaka tri mjeseca mora dobiti novu ortozu. 

Uspjeli smo srediti da ide preko uputnice, morao sam zvati onoga rođaka s Črnomerca. Naravno da je iskoristio i tu priliku da me napomene kako bi sve bilo drugačije da sam onda pristao. Proljeće je naprasno zauzimalo parkove Dubrave, žena i ja sjedili smo u skučenom dnevnom boravku. 

„Kaže da će nam srediti sve papire, da je već to radio…“, šapućem joj. 

„Ti bi to stvarno htio? Da ti djeca govore kaj?“, gleda me ustrajno i molećivo. 

U prolasku kroz Knin vidjeli smo babu kako gura gotovo nov štednjak. Po smežuranom licu izbijale su joj graške znoja. Bilo je nešto toliko tužno i smiješno u tome prizoru. Možda je zaista ljudska dužnost uzeti ono što mu je ponuđeno, pomislio sam nekoliko dana kasnije. Izolir trakom lijepio sam rupu na zidu, za prvu ruku. Štednjak u našem stanu iščupan je takvom silinom da su sa sobom odnijeli i utičnicu i dovode struje. Bit će teško to ponovno napraviti. Tako smo, valjda, htjeli. Da nam je teško, ali da smo doma. 

Zvonko ispire gips s ruku i govori nam da sačekamo dok se otisak stegne. Liječnik će nas primiti nešto kasnije. Kćer lista Garfielda i mrmlja gotovo nečujno sadržaj malih prozorčića. Stavljam joj dlan na koljeno. 

„Znaš da te tata čuva?“, naslanjam usne na njenu meku kosu. 

„Tajo-majo“, odgovara mi zaigrano. 

Najednom mi više nije važno. Grad kojemu sam pripadao do srži i koji mi je postao stran. Zadimljeni podrumi i prve Džonijeve svirke, koferi puni pića i zaostaci stipendije, hodnici ETF-a i jesen zapletena u gornjogradske klupe, sivilo neba i gorak okus konzervirane juhe od gljiva, snijeg koji otresam s kaputa i osmijeh namješten za njih što me čekaju u posuđenome stanu. 

Izlazimo iz bolnice i čvrsto stišćem svoju kćer za ruku. 

„Hajde, vodim te na sladoled!“

U ruksak spremam nalaze. 

Kontrola za tri mjeseca, po potrebi i ranije. 

HELIANTHUS ANUUS; FIDES ET RATIO; DEUS AMICUS; MANDA

I.

evo ga, tu je:
naš prvi suncokret je,
prvi svoj i naš.

tako počinju
i jedna historija
i dva života.

jednogodišnjak –
znamo da neće dugo –,
ali sad je tu:

dalekosežan
u našoj memoriji,
u budućnosti.

tako prolazan
oslikava nam vječnost,
bitak, vrijeme.

ecce suncokret!
helianthus anuus,
klanjamo mu se.

II.

u nevrijeme
sjeme je posijano
suncokretovo;

smiraj prirode,
sunce skoro jesensko,
kretnje sporije.

susjeda manda
udahnula je život
ovom sjemenu.

mandino sjeme
nadahnuto je znanjem
i njenom vjerom.

ja neupućen:
i znanja, a i vjere
nedostaje mi.

nemam sjemena,
a nemam baš ni znanja –
tek sumnjičavost.

(ta sumnjičavost
ne pomaže ni meni,
ni suncokretu.)

manda vjeruje
i vjerujući znade
da bit će dobro.

i bî sve dobro
i više nego dobro:
sve bî lijepo.

i počinusmo
od sveg djela mandinog,
blagoslovljeni.

III.

manda vjeruje
u boga i sve drugo
srcem i mozgom.

glede božanskog:
manda moli krunicu
redovno, smjerno.

smjerno pohodi
seosku kapelicu
sa susjedama.

isusa, svece
uređuje i šminka,
i majku božju.

svake nedjelje
u sesvetama, crkvi,
zgušnjava vjeru.

ta gusta vjera
pije se kao kafa
turska, bosanska,

a to je bitno,
jer manda je iz bosne
tu presađena:

iz posavine,
golgotom, kalvarijom,
sve do prigorja;

iz tramošnice
sve do kučilovine
nosila je križ;

k’o sizif il’ krist,
kao da nosi perje,
križ je nosila,

i još ga nosi,
jer ne d’o ti bog biti
igdje strankinja,

s domovinama,
bosanka i prigorka,
ni tamo, ni tu,

s domovinama,
zemaljskim i drugima,
sumnjom i vjerom,

isus krist židov
među svim židovima
i rimljanima.

IV.

mandina vjera
u boga i u cvijet
božanski cvate;

bez teorije
i bez teologije,
vjeruje i zna.

čudim se, divim:
vjera, ufanje, ljubav –
kao kristali.

a i zavidim,
jer grumenje mog znanja
ilovača je.

V.

mandina gospa
prva nam je susjeda,
mudra starica.

mandin je isus
normalan bogočovjek,
gospodin i drug.

mandinog boga
volio bih spoznati
i upoznati.

s tim dragim bogom
moglo bi se živjeti
djetinje, bratski.

deus amicus,
kad mu se ne zamjeraš,
uz tebe je, tvoj.

deus vicinus,
bližnji i komšijski bog,
susjedov susjed;

čuje čovjeka,
zna slušati i biljke,
svaku molitvu,

tèžāk i majstor,
uvijek je dostupan
i učinkovit.

mjesnog odbora
predsjednik mogao bi
on dobar biti,

jer on prosto zna
kako treba s ljudima
i što je dobro.

VI.

suncokret motrim:
njegov rast, cvat i propast
bogoliki su.

zaista, kažem:
nije to ona vjera
kakvoj se divim,

ali bar načas
kao prolaznik mogu
baciti pogled,

vidjeti nešto:
neizvjesnost božanskog
i ljudsku snagu,

i ravnodušnost
postojane prirode
spram boga, ljudi,

koji joj mogu,
uz kap mašte i vjere,
zrcalo biti.

Dugih rukava za početak,
To je lako.
Kuda sad, prema osobi što košulju tijelom
Ispunjava, prethodno navlači, zakopčava
Ogleda vrteći se čežnjivo u kukovima.

Stranputicom opisati zrcalno ogledalo treba
U trenju rečeničnom tražiti zvuk kojeg nema u
Standardu podstavit modal; na tipkovnici
Svečanom košuljom prekriti čežnju.

Pod udarcem prsta to je
Slovo kao dugme, plastično bijelo puce.
Toliko dugmadi za prebrojati, rasporediti, prišiti, ušiti
I zašiti. Sve koncem.
Kako opisati košulju u tolikom neznanju

Iznaći krojača, njegov rodoslov, zatim
Taktove pravilnog tkanja, hladnoću čiste rijeke;
Smežuranost kože, nakostriješenost
Svijetlih srebrenih dlačica desnice
Pri toplini užurbanih čestica prenijetih
S metalnog glačala. Slijedi kako treba

Erotična struna crvene nitne užurbanosti,
Ispeglani pamuk i sezonski uzorak,
Sempl izgubljene elegancije
Ne ponovljiva ukrštenica, saobraćaj koloriranih pruga
Dizajn beskrvne dekadencije, propadanja
u posmrtnu zemljicu – košuljicu.
Nositi ili biti nošen.

Na krojačkom stroju igra nožica, ušica, riječ i rečenica,
Meso, mišići, koža i kosti, singerica!
Ovratnik oko vrata, utor, podšav, džep za sadržaj –
Vjetar u kancelariji. Trag od krede na lopatici, prekrojena
Zazubica, inspekcija, znoj slobodnog čovjeka, vonj i nabor.
Sve bi trebalo uzeti u obzir.
Ubrzanu povijest svijeta, mjeru
Veliku bijelu košulju sretnog čovjeka na štapu
Taj kobni predumišljaj u pogledu, sitnije oči od sunca su.

Košulja
Kao košuta.
Odleprša.

Paul Auster umire 30. travnja 2024. u svojoj kući u Brooklynu. Posljednje što je godinu ranije objavio bili su kratki roman “Baumgartner” i reportaža “Bloodbath Nation”. Roman je, nasuprot njegovoj autorskoj maniri i stilu, sažet, sveden i stegnut, pisan u posljednji čas. I upravo takav, svom čitatelj pruža veličanstven doživljaj. Takav je i u moćnom prijevodu njegove stalne prevoditeljice na srpski Ivane Đurić Paunović. Istih mjeseci, ili samo malo ranije, izlazi i nevelika knjiga “Bloodbath Nation”, s fotografijama Spencera Ostrandera. Reportaža je upečatljiv književni žanr, ali u suvremenoj hrvatskoj kulturi ona, na žalost, postoji samo kao odavno već i zapostavljena novinska forma. U književnosti hrvatskoj nje skoro da i nema, a kada se na nju i naiđe, kod Krleže, recimo, ili u najnovija doba kod Slavenke Drakulić, Dubravke Ugrešić, Barbare Matejčić, krivo je se žanrovski određuje, ili je se diskvalificira kao – publicistika. (Što je uopće publicistika u Hrvata. Prema Vladimiru Aniću i njegovu rječniku bilo bi to “pisanje i objavljivanje analitičkih, obuhvatnijih i temeljitijih tekstova (u odnosu na one u novinama) u knjigama i periodici koji obrađuju teme iz javnoga i kulturnog života”, dok je u hrvatskoj zbilji i praksi publicistika svako  objavljivanje novinskih i nonfikcionalnih tekstova u knjigama, osim kada je autor dostojan da takve njegove tekstove nazovemo esejistikom, historiografijom, putopisom, memoarskom prozom itd. Istina je, međutim, da pisci koji su unutar umjetničke proze uspostavili vlastitu rečenicu i stil pišući reportaže, izvještaje ili kolumne (uzgred, kolumna nije žanr, nego je grafički opis teksta objavljenog u jednom stupcu), u pravilu ne pišu nešto što bi se moglo nazvati publicistikom.

“Bloodbath Nation” književna je reportaža o američkoj opsesiji posjedovanjem oružja. Na fotografijama u knjizi uslikana su mjesta na kojima su se, širom Sjedinjenih Američkih Država, dogodili masovni ili pojedinačni zločini, ubojstva počinjena osobnim naoružanjem. Beogradska Geopoetika je ljetos objavila i ovu Austerovu knjigu, u prijevodu Ivane Đurić Paunović. Mi je čitamo na više načina i iz više uglova. Jedan je tematski: konačno, i sami živimo u zemlji u kojoj je cijeli jedan društveni sloj opremljen osobnim naoružanjem, često i automatskim. Drugi se ugao tiče žanra i čitalačke znatiželje: dobro napisana reportaža uzbudljiv je i rječit izvještaj o epohi. Treći se ugao tiče pisca: ovo je Auster pisao krajem vlastitog života, a onda već i teško bolestan dovršavao je tekst. Premda je bio na odlasku, bavio se jednom vrlo živom i aktivističkom temom, ne misleći o tome da ga se ona osobno svakim danom sve manje tiče. Smrt mu je prilazila nenaoružana, ali on je pisao svoje, o oružju. Ovo u psihološkom smislu može biti zanimljivo. Pisac je stroj, on je mašina duše i uma, koja je svikla da radi nasuprot svim okolnostima, pa i toj čovjeku neprihvatljivoj okolnosti vlastite smrtnosti. Konačno, zar nisu upravo pisanje i čitanje najsavršenija sredstva za dosezanje besmrtnosti, barem na dosegnutoj tački razvitka ljudske civilizacije? S tim da je put kojim se krećemo na zanimljiv način izokrenut: naši dobri prijatelji i drugovi, pas, mačka ili konj, nisu svjesni svoje smrtnosti, pa su samim tim i besmrtni; ne vodi li nas književnost k tome da se vratimo konju, mački i psu?

Auster nikad, na žalost, nije imao svog hrvatskog prevoditelja. Na njegovim se knjigama smijenilo desetak i više kompetentnih i savršeno nekompetentnih prevoditeljica i prevoditelja, te nekoliko uglavnom vrlo aljkavih nakladnika, sve dok ga, čini mi se oko 2011. sasvim nisu prestali objavljivati u nas. Grehota je to, ne samo zato što je riječ o jednom od najznačajnijih pisaca našega doba, nego i zato što je Auster jedna od onih pozicija i figura koje nedostaju, makar i kao uzor i potka, suvremenoj hrvatskoj književnosti. Ispomaganje briljantnim srpskim prijevodima Ivane Đurić Paunović ne može nadoknaditi Austerovo nedostajanje unutar hrvatske kulture, a još manje iluzija da svi znaju engleski, pa će Austera čitati u originalu. Uostalom, prijevodi važnih književnih djela ne rade se zbog onih, ili samo zbog onih koji ne znaju strani jezik. Značajna djela se prevode, jer je to jedini način da se integriraju u hrvatski jezik. A što je neka kultura manja, književnost skrajnutija, a jezik što joj je slabije frekventan, to je potreba za prijevodima veća…

“Naciju okupanu krvlju”, kako glasi naslov srpskog prijevoda, otvara “Beleška autora”, koja glasi: “Fotografije koje prate reči o ovoj knjizi jesu prizori tišine. Tokom dve godine Spenser Ostrander je u nekoliko navrata putovao širom zemlje da bi fotografisao više od trideset mesta na kojima je, u poslednjih nekoliko godina, pucano u ljude. Na slikama je uočljivo odsustvo ljudi, kao i to da na njima nigde na vidiku nema oružja. Ili makar traga oružju. To su portreti zgrada, često sumornih, ružnih objekata u neupadljivom, neutralnom američkom krajoliku, zaboravljenih građevina u kojima su ljudi, koristeći puške i pištolje, počinili jezive masakre, čime su one nakratko zadobile pažnju nacije, a zatim pale u zaborav sve dok se Ostrander nije pojavio sa svojim objektivom i transformisao ih u nadgrobne spomenike našeg zajedničkog bola.”

Prema procjeni Istraživačkog instituta Dječje bolnice Philadelphije, piše Auster, stanovništvo Sjedinjenih Država posjeduje oko 393 milijuna komada vatrenog oružja, ili više od jednog komada po svakom muškarcu, ženi i djetetu. Svake godine od rana zadobivenih vatrenim oružjem strada 40.000 Amerikanaca, što je jednako stopi smrtnog stradavanja u svim američkim prometnim nesrećama. Od tih 40.000 tisuća smrti, pola otpada na samoubistva, što opet čini polovinu svih američkih samoubojstava u jednoj godini. “Kad se tu dodaju ubistva počinjena vatrenim oružjem, situacije kada su policijske snage pucale iz vatrenog oružja i ubile nekoga, prosječan broj iznosi više od stotinu metkom pogođenih Amerikanaca dnevno. Osamdeset hiljada ranjenih i četrdeset hiljada mrtvih, ili stotinu dvadeset hiljada poziva hitnoj pomoći i slučajeva u urgentnim centrima na svakih dvanaest sekundi jedan, ali cena nasilja u kom se korisni vatreno oružje daleko prevazilazi izrešetana i okrvavljena tela samih žrtava, i preliva se na očaj koji tada zadesi njihove porodice, njihove rodbine, njihove prijatelje, saradnike, ljude iz njihovog susedstva, njihove škole, njihove crkve, njihove sportske klubove, čitavu širu zajednicu – bezbrojne brigade života dotaknutih životom jedne osobe koja živi ili je živela među njima – što znači da se broj Amerikanaca koji su direktno ili indirektno obeleženi nasiljem izazvanim oružjem svake godine svakako može iskazati u milionima.” (Pročitajte ovu rečenicu još jednom, i vidjet ćete zašto ovo nije publicistika, ni u mišljenju, ni u diskursu, ni u stilu i pripovijedanju.)

Paul Auster svoju reportažu piše tako što nastoji obuhvatiti ograničen, ali dovoljno reprezentativan broj slučajeva. U nju, međutim, upisuje i vlastiti slučaj – o njemu je ranije već pisao – navodeći da je njegova baka tako ustrijelila njegova djeda, što je proizvelo traumu i potiskivanje, koje se prenosilo s koljena na koljeno, sve dok pisac gotovo slučajno nije otkrio što se zapravo dogodilo. U radikalno podijeljenom američkom društvu, među onima koji su za ograničenje ili zabranu posjedovanja oružja, i onima koji posjedovanje oružja doživljavaju kao ustavno pravo i temeljnu slobodu, Auster je, očekivano, jedan od protivnika oružja. Nikad u životu nije imao pištolj niti pušku. I “Nacija okupana krvlju” u tom smislu je radikalno antitrumpovski tekst, ali kako se istinski pisci razlikuju novinara i političara – ili, kako bi se to u nas reklo, od “publicista” – upravo po svom interesu za perspektivu nekoga tko je na drugoj strani, ili za izuzetke od općeprihvaćenih pravila, tako je najupečatljivija epizoda u knjizi posvećena liku koji se ne uklapa u stereotip. 

Riječ je o slučaju koji se zbio 5. studenog 2017, u baptističkoj crkvi u gradiću u Teksasu, u koju ulazi dvadesetšestogodišnji sitni probisvijet i razbojnik, svojedobno izbačen iz svih škola, i počinje redom ubijati ljude. Ubit će ih, na kraju, dvadeset i pet, a mrtvih bi bilo više, da ga u susjedstvu nije čuo pedesetšestogodišnji vodoinstalater, otac troje odrasle djece, tradicionalist iz farmerske obitelji koja je tu već generacijama, koji se od malih nogu učio pucačini i pripada onom društvenom sloju koji je apsolutno vezan za pravo na posjedovanje i nošenje oružja, kao za temeljno američko ljudsko pravo. Čovjek je iz soške uzeo svoju automatsku pušku, i izašao van da vidi što se zbiva. Uspio je zaustaviti ubojicu u njegovom pohodu. Ustrijelio ga je, nakon međusobnog puškaranja. I postao je, makar nakratko, savršeno skromni junak nacije. Premda je žalio što nije ranije izašao, jer bi tad više ljudi ostalo živo, svoje dubinsko iskustvo sažeo je u riječi koje Auster citira: “Mi nismo sazdani da drugoj osobi oduzmemo život. To je nešto što nas oštećuje. To je ono što nas menja.” I rekao je da se nikad u životu nije toliko isplakao kao prvog tjedna po događaju. Bio je to normalan čovjek, izuzetak među nenormalnim. Ali, sa stanovišta književnosti, on je, ipak, najzanimljiviji.

Ovako izgleda Austerov robot tipičnog američkog ubojice: “Počinioci najvećeg broja masovnih ubistava jesu usamljeni mlađi muškarci, povremeno i nešto stariji, na početku srednjeg doba, retko, veoma retko (gotovo nikada) žene (kao u slučaju gnevnog bivšeg muža u Albukerkiju, oni to postaju u mračnom unutrašnjem skrovištu ličnog osećaja nepravde i ozlojeđenosti, gde mesecima trule, čak i godinama, a zatim metastaziraju u univerzalnu mržnju koja onoga koji puca nagoni da ubije svakoga ko ima i najmanje veze sa njegovom osnovnom metom. To je ono po čemu se razlikuju masovna ubistva usled ozlojeđenosti od onih jedan na jedan: po spremnosti onoga koji puca da oružje uperi prema neznancima i pokosi ih bez ikakvog drugog razloga osim zadovoljstva koje oseća zbog ubijanja – što je upravo ono što većina ljudi ima problem da razume, bilo da smo za oružje ili protiv oružja, ili negde između to dvoje. Zašto bi pobogu neko hteo da ubije ljude koje ne poznaje, naročito ako mu oni nikada ništa nažao nisu učinili, i verovatno bi mu pomogli da se uspravi kad padne, ili bi mu dali dolar kad bi im rekao da je gladan?”

Ove Austerove riječi i rečenice mogu biti zanimljive i važne čitatelju koji nema iskustvo pisanja: kako se piscu iz onog što je faktografska izvjesnost, iz onog što se, dakle, dogodilo, rađa nastavak, koji se tiče onog što bi se moglo dogoditi. Pisac je autor usporednih pripovijesti. Uz ono što se dogodilo, vazda teče i nešto što je moglo biti, ili što će tek biti. Uz stvarno vrijeme, vazda se, što usporedno, a što u suprotnom smjeru, razvijaju vremenski tokovi nekoga samo njemu poznatog svijeta. Ima toga, naravno, i kod ljudi koji nisu pisci, ali to kod njih traje s prekidima i u stalnim diskontinuitetima.

zazvao me: nato
fikret drug moj
iz osnovne
zazvao me desetljećima
nakon što se
svijet izvrnuo u
vrtlogu istorije
okupao u krvi i
presjekao nježne vrpce
pupoljaka
rastjerani sjeverom
i zapadom jugom
i istokom pokopani
ispod sna
žuti dukati travni
sjaje na suncu
livadama i mezarima
zazvao me: nato
iz lakoće iz
iz radosti iz onog dana
ljetnog
jela sam sir u njegovoj
kući s tanjura u komadićima
majka napravila
u posjet došle
drugarica i ja
u njegovu mahalu
pretrčale brežuljke
nekoliko puta
obišle oko
štale dvorištem hodale
gore dole
dočekane ugošćene
počašćene
princeze gradske
kao
zazvao me: nato
probudio pružio
ruke preveo
preko vrtloga i
ponora
vratio u datum i
mjesto i godinu
rođenja kao da sam bila
zaboravila okus
namrvljenog sira
i taj dan čiste
radosti
s trbušastim livadama
u konjuhovcima

bio je otišao
vratio se odmah kad
je završilo
oženio
jedan sin drugi sin
ponosan
ima posla radi sve i ono i ovo
i sitno i krupno
djeca su im kuću
prerasla
izdigla se odlepršala
školovala
neka su
svoji tako treba i
biti

njemu je lako
uvijek mu je bilo
tako
i kad nije
šezdesetsedam kilograma
nema tu težine
samo snaga
dječak je
fikret drug moj
iz osnovne
dječak i dobitnik
sretnog zgoditka
onog
koji se izvlači prije
početka

budućnosti