(za Miljenka J.)

Prošle godine je radni kolega Tim bio prvi put u mom skromnom domu. Nema ovdje u Americi tih naših običaja, česte sjeđe po kućama, ispijanja kafa i usputnog tračanja komšiluka. 

Sjedili smo u dnevnom boravku. Dajana je nakon deset minuta donijela “dočekušu”. Stavila je na sto tacnu sa džezvom i fildžanima. 

Primijetio sam odmah Timovu zbunjenost. Nije prosto znao kako da priđe, kako da, naviknut na “Starbucks” čaše plastičare, uhvati majušni fildžan. 

Krene prvo otvorenom šakom, pa mu se učini preglomazna, stane, onda krene sa dva prsta, pa opet nije siguran, da li da hvata pri dnu ili gore, s vrha. 

Potom lukavo odustade, pričeka moj potez, da vidi kako ja uzimam i srčem iz svog fildžana, pa to, poput odličnog đaka, ponovi. 

Ono što nije ponovio je umakanje kocke šećera u vreli napitak. Ni ja to ne radim, ali eto, dođe mi nešto u tom momentu, sjetih se pokojne babe, pa i to odradih.

A onda sam svom radnom kolegi Timu donio slike, da mu pokažem svoje roditelje, brata i širu rodbinu. 

Gledajući svaku fotografiju sa velikim zanimanjem, Tim je povremeno bacao pogled na kartonsku kutiju iz koje sam prebirao i izvlačio opipljive uspomene. Na kutiji je masnim slovima pisalo SAS (San Antonio Shoes). Da, bila je to kutija od cipela, koje sam kupio prije dvadeset i pet godina. Odmah sam, pod prstima, prepoznao njenu čvrstinu. I buduću namjenu tog, po zapadnim mjerilima, smeća za reciklažu. U ovu kutiju ćemo odlagati slike, pomislih. Tu nije bilo nikakve dvojbe. 

Nakon kave i pregledanja porodičnog blaga, odveo sam Tima da upozna našeg mlađeg sina koji (za čudo božje nije bio na svom telefonu) je u svojoj sobi nešto prebirao po nekim knjigama.

Dok je razmjenjivao par kurtoaznih riječi sa Filipom, Tim je na stolu, nije mi promakao njegov izraz čuđenja, spazio veliku posudu od jogurta marke “Chobani”. U njoj, onako bez poklopca, bilo je smješteno desetak olovaka i penkala. Ništa nije pitao, samo je pri izlasku još jednom, krajnje začuđeno, zrakno to neobično spremište alata za pisanje. 

Na kraju sam Timu htio pokazati jedno malo drvo, japanski javor, koje se nalazio iza kuće. Otvarajući stražnja vrata, prstom sam Timu okružio desetak pari iznosanih cipela koje su uredno bile poredane ispod strehe da ne kisnu, čakajući da ih neko navuče na noge. 

Svakoj toj cipeli, što bi reko pisac Jergović, prelomljena je njezina krma, tako da ju se na nogu može navući kao papuču.

Tim je nijemo gledao. Amerikanac je navikao na sve i svašta, ali sa ovakvom mogućnošću izbora još se nije susreo. Bilo je tu svega, od onih takozvanih šunjalica, preko bakandži, koledžica, najki i adidas patika, do lakovanih špicoka. Bila ja to obuća za “oko kuće”. Previše iznosana da se koristi izvan domaćinstva, a grehota za bacit. 

– Ah, you European people! – kratko izusti Tim, pa navuče baš šunjalice. 

– Bosnian people! – sužavam ja geografiju na svoju domaju. Još mu, navlačeći bakandže, prisjećajući se njegovih pogleda u fildžan, kutiju za cipele, plastičnu čašu od jogurta i šunjalice dodajem onu, široko poznatu:

– You know Tim, I left Bosnia a long time ago, but Bosnia has never left me!

E, tu mu baš ništa ne bi jasno…

Govor u Gewandhausu u Leipzigu 18. ožujka 2026. na otvorenju Sajma knjiga

***

U zemlji u kojoj sam rođen pred ulazom u svaku seosku kuću leži desetak pari starih cipela.

Rečenica koju sam upravo izgovorio prevedena je na njemački jezik, ali se može prevesti i na sve ostale jezike Europe. Njih je više od 24, koliko je službenih jezika Europske Unije. Ali samo na onom jeziku na kojem je rečenica izgovorena biva razumljivo što je njome rečeno, i zašto pred ulazom u svaku seosku kuću leži desetak pari starih cipela.

Jezik Europe je prijevod, rekao je Umberto Eco.

A stvarna snaga i veličina Europe je u mnoštvu njezinih jezika. Svaki jezik jedan je cjelovit i dovršen svijet. I svaki taj svijet po jedna je cijela Europa. Stvarna europska moć nije u francuskim borbenim avionima i njemačkim tenkovima, nije ni u švicarskim bankama. Stvarna europska moć je u nepobjedivoj mnogostrukosti svjetova koji čine Europu, a koji proizlaze iz mnoštva europskih jezika. Svaki jezik jedan je cjelovit i dovršen svijet, različit od drugih svjetova.

Snaga Europe je u prijevodu. Snaga Europe je u mogućnosti razumijevanja onog što je neprevodivo.

Snaga Europe je u odgovoru na pitanje zašto pred ulazom u svaku seosku kuću leži desetak pari starih cipela?

Ljudi iz ratom opustošenih i siromašnih zemalja ne dolaze u Europu zato što se u Europi proizvode tenkovi i borbeni avioni, niti zato što se u Europi štampa najkvalitetniji novac. Oni ne dolaze ni zato što su Europljani osjetljivi na njihovu nesreću i siromaštvo. Ljudi iz Afrike i Azije dolaze u Europu zato što vjeruju u njezinu snagu. Oni dolaze zato što im se čini da u toj množini svjetova, nastaloj iz mnoštva europskih jezika, ima mjesta i za njihov svijet i njihov jezik.

Kada nas hvata strah od ljudi koji dolaze, to nije strah od njih, njihovih svjetova i jezika. To je strah od Europe. To je strah od prijevoda kao jednog i jedinog jezika Europe. Strah od vlastite moći. Iz tog straha rađa se ideja o imperiju, koji će, kao i svi imperiji, biti monolitan, i koji će u ime jednoga svijeta, jednog jezika i jednog vođe, nadjačati sve ostale imperije. Iz straha od Europe rađaju se ideje o deportacijama stranaca. Najprije takozvanih ilegalnih migranata, a onda i svih ostalih. Da bi se strance efikasno deportiralo, moraju se najprije otvoriti deportacijski logori. Da bi deportacijski logori bili samoodrživi, mogli bismo ih pretvoriti u radne logore. A radni logori lako postaju logori smrti. Kao što problem ilegalnih migranata lako postaje problem svih ljudi čiji su nam jezici nerazumljivi, a svjetovi tuđi.

Zato je važno znati da postoji onaj europski svijet u čiji jezik upisano je znanje zašto pred ulazom u svaku seosku kuću leži desetak pari starih cipela.

Zemljopisne granice Europe čine tri mora: Sjeverno, Atlantsko i Sredozemno. Europa, međutim, nije otok. Sa četvrte strane svijeta nema mora! To je još jedan, veoma važan, element straha Europe od same sebe. Sa istočne strane svijeta nije moguće postavljati granice Europe. Prema istoku, Europa je poput otvorene fabule, poput Fade outa na kraju posljednje pjesme s gramofonske ploče, poput ideje o beskraju svemira predočene djetetu, ili poput rastvorene utrobe koju nikako nije moguće zašiti… Europa se plaši vlastitog istoka, Europa se plaši istočne Europe, i svega onog što dolazi iza. 

Strah od istoka nemoguće je izbjeći ili otkloniti postavljanjem istočnih granica, stvarnih ili provizornih. Jer uvijek će izvan istočnih granica ostati još Europe, s kojom Europa neće znati što da čini. Ili koja će biti ona Europa koja ne želi biti Europa…

Strah od istoka može se otkloniti samo razumijevanjem činjenice da Europu ne čine njezine zemljopisne granice. Europa nije određeni, jasno razgraničeni teritorij. Ona je množina svjetova, nastalih iz množine jezika. Europa se širi unutar sebe, a ne izvan sebe, ona nije okupatorska ili kolonijalna sila. S tri je strane okružena morem, a s četvrte se razlijeva kao boja u akvarelu, Europa nema stvarnih neprijatelja izvan sebe same. Oni izvan Europe koji bi je željeli uništiti, istovremeno bi da za sebe sagrade i stvore jednu drugu instant Europu, koja bi se od autentične Europe razlikovala po tome što u njoj ne bi bilo Europljana, jer Europljani tako nepodnošljivo kompliciraju stvari. Najživopisniji među tim europskim vanjskim protivnicima bi, recimo, Europu rado i od srca uništio, ali mu je san da usto dobije Nobelovu nagradu za mir. A Nobelova nagrada, to svi znamo, najslađi je lilihip modernog čovječanstva, ali europski lilihip. Europa je svijetu u proteklih nekoliko tisuća godina podarila tolike lilihipove da bismo je mogli proglasiti tješiteljicom djece i emocionalno nestabilnih.

Europu bismo trebali osloboditi straha, jer će se inače iz europskoga straha opet roditi veliko zlo. Još od vremena kada je slavni Đenovljanin u potrazi za začinima otplovio na pogrešnu stranu svijeta pa otkrio Ameriku, ili još prije toga, od vremena kada je s istoka u Europu stigla kuga, svako veliko zlo naše civilizacije rađalo se iz europskoga straha. Danas nam nema drugog spasa, nego da se ne plašimo. Nema nam drugog spasa nego da shvatimo da je nepodnošljiva privlačnost Europe u prijevodu i u sposobnosti da razumije ono što je neprevodivo, a koja se rađa iz sve te množine europskih svjetova.

Recimo, zašto ispred ulaza u kuću u kojoj živi samo troje ljudi leži barem desetak pari starih cipela? Svakoj toj cipeli prelomljena je njezina krma, tako da ju se na nogu može navući kao papuču. To su cipele koje ljudi navlače kad nakratko izlaze na dvorište ili u vrt. U njima se ne odlazi nigdje dalje. To su stare cipele, koje je, prema vjerovanju naših ljudi, šteta baciti. U tim je cipelama prethodno iskustvo moga svijeta. U njima je naša mala privatna povijest, na kojoj možemo biti zahvalni Europi. Europi u nama, i Europi oko nas. U tim je cipelama, ostavljenim ispred ulaza u svaku seosku kuću moje zemlje, i budalasta nada da će one nekim čudom opet postati nove. Toj nadi da će staro postati novo ime je tradicija, europska tradicija. Tih cipela je barem desetak, premda je ukućana samo troje, zato što je važno da uvijek postoji mogućnost izbora. Iz mogućnosti izbora proizlaze ljudska sloboda i demokracija. Sloboda nije samo pravo na izbor u životno važnim stvarima. Sloboda je i pravo na izbor u onome što se drugima čini nevažnim.

Te stare cipele ispred ulaza u seoske kuće zemlje u kojoj sam rođen cijela su jedna Europa.

Hvala vam što ste za mene imali razumijevanja i onda kad me niste razumjeli.

Hvala vam na brizi za sve druge.

Iz rukopisa u nastajanju “Moje stvari”     

Affan Ramić, čije malo ulje na platnu (50x40cm) visi na zidu spavaće sobe, bio je čuveni sarajevski slikar. Rođen u Derventi 1932, u majke katolkinje i oca muslimana, završio je 1957. slikarstvo na beogradskoj Akademiji likovnih umjetnosti, u klasi Marka Čelebonovića. U ona zlatna i zvjezdana doba kada je Bosna i Hercegovina u svakom pogledu bila na svojim vrhuncima, sedamdesetih i osamdesetih godina, Affan je bio umjetnik visoke reputacije i ugleda, ali na svaki način nezainteresiran da za sebe i za svoje od toga stvori neku trajnu korist. Bio je istraživač u umjetnosti, veliki eksperimentator. Godinama se ustrajno bavio kolažima, u ratu je otkrivao umjetnost instalacije i čudesni oblikovni potencijal ostavljenih, odbačenih, razvaljenih ili napuštenih predmeta. Slikao je svjetlo i kamen. Ustrajno je slikao hercegovački krš, i usred krša tirkizni vodeni tok, jezera u kamenu je slikao, sive kuće usred sivih, kamena sela i gradove usred kamenog svijeta, pod plavim i tirkiznim nebom, nad plavom i tirkiznom vodom. Radio je mnogo, ali na prvi pogled nesređeno. Radio je onako kako zapravo rade oni umjetnici za koje je umjetnost putovanje, život i životno istraživanje, i koji se po svom načinu razlikuju od drugih umjetnika koji jednom otkriju svoj stil i način, a zatim, uz varijacije, tim načinom i stilom stvaraju do kraja života. Njima gotovo da i ne trebaju kustosi i tumači, osim pri procjeni materijalne vrijednosti svakog njihovom rukom stvorenog objekta. Oni će prvi, pak, čija je umjetnost putovanje, život i životno istraživanje, biti izgubljeni ako se nakon njihove smrti – ako već nisu imali sreće da im se to dogodi za života – ne nađe netko tko će srediti prirodni nered njihova stvaranja. Među njima, istina, ima i onih koji sami to pokušavaju napraviti, ali Affan Ramić nije bio jedan od njih.

Affanov punac bio je čuveni sarajevski latinist, briljantni prevoditelj antičkih klasika, Cicerona, Teofrasta, Kvintilijana i drugih, te autor udžbenika iz kojih smo učili latinski jezik, Petar Pejčinović. Bivši fratar, krupna figura jedne kulture, imao je kćer Ljilju, s kojom je Affan proživio cijelih pola stoljeća. Sinu jedincu nadjenuli su ime Damjan. Čim je 1992. počelo, Damjan je pošao u rat i poginuo. Smrt djeteta u miru obično preobrazi roditelje. Utisne im se kao iskustvo koje nadmašuje, a često i obesmišljava sva druga iskustva. Na sličan način biva obilježena i zajednica: na majke i očeve mrtve djece ne gleda se više onako kako se na njih gledalo dok su im djeca bila živa. Ljudi se plaše da im se previše ne primaknu. I onda bivaju lažno pažljivi i nepristojno sentimentalni. Govore tiše i nikad se ne smiju pred onim tko je izgubio dijete. 

U ratu je, međutim, drukčije bilo. Slučajnost je htjela da sam već nakon nekoliko mjeseci rata u svojoj okolini znao sedam majki i sedam očeva koji su izgubili sinove. Osim jednog roditeljskog para, koji je odmah po sinovljevoj smrti napustio Sarajevo, ostali su se jednako držali. Golema je bila njihova bol, onakva kakva bi bila i u miru, ali kao da ih nije izmijenila. Bili su to isti oni ljudi od prije, s kojima se jednako razgovaralo kao i sa svim drugim ljudima: o tome kad će humanitarna pomoć, o tome gdje će se po vodu, o tome pada li danas više ili manje nego jučer…

Nije se mijenjalo ni držanje zajednice prema tim ljudima. Kao da je između živih i mrtvih sad bila manja razlika nego ranije, ili kao da smo svi već bili pomalo mrtvi. Normalno su, kao i ranije, majke mrtvih sinova razgovarale s majkama čiji su sinovi utekli iz grada. Raspitivale se kako su oni, jesu li se preko radio amatera uspjeli čuti. A majke živih su im odgovarale.

Affanov Damjan poginuo je početkom prosinca 1992. U gradu bez struje, vode i grijanja, u gradu bez imalo svjetla, ta vijest ipak se razlikovala od prethodnih. Poslije sam razmišljao zašto. Možda zato što je Affan Ramić umjetnik, u našem je doživljaju veliki umjetnik, i što smo očekivali da će se sad dogoditi nešto čega nikad prije nije bilo. Umjetnost je uvijek izricanje neizrecivog. Affan je sinu posvetio izložbu koja se uskoro održavala, a svom je imenu vrlo diskretno pridodao još jedno ime. Jednom ga je, sjećaju se, neka žena upitala što bi učinio kada bi ulovio Radovana Karadžića. Ne bi ništa! Kako ništa, čudila se navalentno pitačica. Pa bi li ga… I onda je rukama pokazala bi li ga, biva, pridavio. Ne bi ništa!, rekao je, jer ako bi učinio nešto, mater bi mu se u grobu prevrnula. Tako je on rekao, a Boga pitaj je li pitačica što shvatila i je li bila razočarana odgovorom.

On je u to vrijeme slikao, koliko bi imao svjetla. Radio je instalacije, za koje mu svjetlo nije trebalo. I lako je govorio o svemu. Affanov je način govorenja bio takav da mu je olakšavao stvar. Bio je tih. Uvijek, i usred sveopće larme i nadglasavanja, Affan je govorio tiho. Tako da bi se i oni najglasniji i oni koje najmanje zanima što drugi imaju reći nagonski utišavali da ga čuju. A bio je duhovit. Jedan od onih ljudi, možda i najmalobrojnijih među govorećima koji su uvijek i o svemu govorili s nekom vedrinom i sa svijetlim, sunčanim humorom. Tako je govorio i o Damjanovoj smrti. S onom nježnošću koja sugovornika ne okiva u korotu, koja u tom trenutku ne zaziva suze, prije smiješak dragosti, ali zato u sjećanju budi svu tugu ovog svijeta.

Affan je bio čovjek kavane i rakije. Bio je od one duge kavanske kontemplacije, s obiljem priča o koječemu, u kojim bi posve prirodno oživljavali mrtvi, dok su živi bez ikakva straha silazili u grobove. Takav život je, vjerojatno, nezdrav po sve unutarnje organe, ali on ga je vodio neškodljivo po sebe i druge. I što je važno: nikad on nije gubio vrijeme od posla i od razmišljanja. Bio je proživljeno obrazovan i načitan čovjek. Sve što bi vidio i čuo, sve je propuštao kroz vlastito iskustvo, promaštavao kroz svoj svijet. Nekad se za takve kao on govorilo da su na svoju ruku. I zaista, bio je Affan na svoju ruku, jer je sve, svaka stvar, predmet, događaj, zadobivala druga mjerila nakon što bi je on pogledao, izmjerio i doživio. 

Jedne od onih poslijeratnih godina u Zagrebu su mu, u Kulturnom centru Ambasade Bosne i Hercegovine, u prostoru u kojem je nekad bio atelje Dušana Džamonje, organizirali izložbu. Premda bi u neka druga doba i u nekoj normalnijoj kulturi izložba Affana Ramića, značajnog i vrlo osobenog umjetnika iz susjedne zemlje, bila priređena na nekom viđenijem mjestu, u nekom javnosti dostupnijem i bližem prostoru, u Klovićevim dvorima, Modernoj galeriji ili Umjetničkom paviljonu, tako da bi na izložbu mogla pristizati zagrebačka kulturna elita, gospođa i gospođe koji vole takva događanja, jer se poslije gledaju u svojim probranim toaletama na snimkama i fotografijama na televiziji i po novinama, posljedica rata i raspada Jugoslavije i te velike jugoslavenske kulturne pozornice dovela je do toga da izložba Affana Ramića bude priređena u bosanskom getu i za publiku koju sačinjavaju doseljenici i izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, njihovi ne baš pretjerano brojni zagrebački prijatelji, te dežurni policijski uhoda, koji sve promatra, bilježi i zatim izvještava tamo gdje treba. Na tu izložbu neće doći nitko od čuvenih zagrebačkih kunsthistorika, tih posljednjih stvarnih medijskih zvijezda hrvatske visoke kulture, ali Affana za njih nije bilo previše briga. Ustvari, on je živio svojim životom u svijetu u kojem, nekim čudom, oni uopće nisu postojali. Pozvao je mene da govorim na otvorenju izložbe.

Običaj je, u njegovom svijetu, da se govornik na otvorenju časti slikom. Važno mi je, rekao je, da moja slika bude u Zagrebu, na tvom zidu, i da je gledaš! Dogovor je bio da sliku izaberem kad dođem u Sarajevo, u njegovom ateljeu na Marijin dvoru. Do takvog mu je reda stvari i procedure također bilo stalo.

Od Sepetarevca do Marijin dvora nije daleko, a nije ni blizu. Ili blizu nije za onodobna sarajevska mjerila. Prije rata bih, pretpostavljam, sišao niz Sepetarevac i niz Dalmatinsku, pa pričekao tramvaj kod Narodne banke. Svaki koji naiđe je odgovarajući. Do Marijin dvora jedna je, ili dvije stanice. Može se izaći kod Higijenskog zavoda, a može se produžiti i do sljedeće stanice. Ako bih izašao kod Higijenskog, morao bih dugo čekati zeleno za semaforu preko najveće sarajevske raskrsnice. Ako bih produžio do Marijin dvora, iz tramvaja bih izašao na osoju, u vječitom hladu i vlazi, negdje preko puta hotela Zagreb. Prije rata sam volio tramvaje. Danas to znam. Onda to nisam znao. Upijao sam predjele iza stakla, uživao sam u gradu koji je imao unutarnje oblike mog organizma. Glava, ustvari unutarnja strana lubanje, bila je negdje na Baščaršiji, sljepoočnice su se uspinjale uz Bistrik i uz Vratnik, moj vrat bio je kod pijace na Markalama i kod mliječne tržnice, Saborne crkve i poslovne zgrade Svjetlosti, Katedrala bila je jabučica u mom grlu, a tijelo se prostiralo od Vječne vatre sve do te najveće raskrsnice – u Zagrebu bilo bi to već raskrižje – iz koje rastu noge, što će se pružiti sve do Ilidže.

Tako je, dakle, bilo moje prijeratno tramvajsko Sarajevo, a ta stanica ispred Higijenskog zavoda bila je važno mjesto. Tu negdje središnje je mjesto, obelisk moje muškosti. Širina raskrsnice na kojoj se u Titovu slijeva Ulica Đure Đakovića, određena je time što ispod te ulice teče potok. Naziv mu je Koševski potok, i sav je, kao i brojni drugi sarajevski potoci, prekriven gradom i asfaltom, ali na Skenderiji vidljivo je mjesto gdje se još uvijek živi Koševski potok ulijeva u Miljacku. S jedne strane raskrsnice je Kino Radnik. S druge je strane Kino Sutjeska. Odmah do Kina Radnik zgrada je Higijenskog zavoda. Projektirao ju je, uoči Drugoga svjetskog rata, arhitekt Vaso Todorović, koji će poslije rata projektirati i stadion na Koševu. Praški student, koji se iz Čehoslovačke u Bosnu vratio 1938, nakon što su Nijemci okupirali zemlju, i odmah je dobio zadatak da izgradi tu važnu građevinu, u simboličkom smislu možda i najvažniju u modernoj povijesti Sarajeva. Godine 1923. u Sarajevu je, u plodnoj kooperaciji Zagreba i Beograda, Andrije Štampara i Milana Jovanovića Batuta, osnovana Prva bakteriološka stanica, koja će dvije godine kasnije postati Državni higijenski zavod. Osim što je bila lijepa i tajanstvena zemlja, čijim su predjelima i apartnom narodnom kulturom putnici bivali opčinjeni, osim što je bila zemlja duboke povijesne tragike, u se zatvorena granična zemlja, zemlja s kraja svijeta, u kojoj su, jedni pokraj drugih, bivali ljudi međusobno različiti, zbratimljeni u svojoj omrazi, osim što su u toj zemlji s vječite granice jedni uvijek bili taoci onih drugih i trećih, i što je čovjek vazda bio nekome kriv zbog onoga što jest, u toj zemlji zatvorenoj sa svih strana i zaustavljenoj u dubokom Srednjem vijeku, postojao je i zlokobno se razvijao neki sasvim poseban svijet klica, bakterija i virusa. Bosna je u ta doba bila zemlja drevnih bolesti, mnogo strašnijih i smrtonosnijih nego što su ove današnje, moderne. Zemlja endemskog sifilisa, tifusa i kolere, zemlja trbušnog i pjegavog tifusa, zemlja trahoma koji su prenosile muhe, ili ga je prenosila sklonost tih ljudi da međusobno izmiješaju suze, zemlja gube, ili školskim jezikom lepre, u kojoj će zadnji leprozorij, onaj pri sarajevskoj koševskoj bolnici, biti zatvoren sredinom sedamdesetih. Zemlja čistog i urednog svijeta, koji nije imao pojam o higijeni i koji se često protiv higijene svim srcem borio, jer je ona, higijena, narušavala njegovu tradiciju i način života.

U toj zemlji, dakle, tridesetih je godina zamišljena izgradnja zgrade Higijenskog zavoda. Bit će dovršena umalo pred sam rat. Licem zagledana prema Alipašinoj džamiji, jednoj od najljepših i najskladnijih sarajevskih džamija, ta kuća bila je vrlo neobična. Monumentalnog pročelja, zračila je neobičnim povijesnim optimizmom, i izlječenjem od svih bolesti, ostala je spomenik jedne započete i naglo prekinute povijesti. Najimpresivnija međuratna sarajevska građevina.

Tu bi se, kod Higijenskog zavoda, zaustavljao tramvaj iz kojeg bih, možda, izašao da sam prije rata išao do ateljea Affana Ramića. A nisam! Ili bih, možda, produžio do sljedeće, pomalo tijesne i vlažne stanice na Marijin dvoru. Ali u ratu se, a pogotovo nakon njega, izmijenila perspektiva. Ono što je ranije bilo daleko, i što se prelazilo tramvajem, autobusom, trolejbusom, ili čak i taksijem, u međuvremenu je postalo blizu. U ratu smo se naučili pješačiti, šunjati se, trčati preko otvorenih raskrsnica. Naučili smo kako na vlastitim nogama lako prelaze nekoć nedostižne razdaljine. Boravak u drugim gradovima, mnogo većim, prostranijim, rasutijim od Sarajeva, okrenuo nas je hodanju i uputio tome kako je mali naš grad i kako je tu sve blizu, pa je i grehota voziti se prostorom koji se tako lako pješice prelazi. Osim toga, znali smo da više i nismo tu, da ćemo se još zaželjeti Sarajeva ili da će – u mom slučaju – doći vrijeme kad u Sarajevo nećemo više ići, pa nam je pješačenje Sarajevom sve više bilo ritual opraštanja s rodnim gradom. Dugi ceremonijal odlaženja iz mjesta s kojeg smo na odgodu protjerani ili mjesta gdje je isteklo naše vrijeme.

Tako sam pješice otišao na Marijin dvor, do ateljea Affana Ramića. Možda je to bilo već i cijelu godinu dana nakon njegove zagrebačke izložbe. U međuvremenu sam nekoliko puta dolazio u Sarajevo, ali nikako da se nakanim i odem po sliku. On mi je preko drugih ljudi napominjao da ne zaboravim, pa se malo i ljutio što me nema. Kobajagi se ljutio. Hoću da imam svoju sliku u Zagrebu, govorio mi je, pa udovolji staru čovjeku, ako ikako možeš!

Iza onih velikih, širokih visokih vrata austrougarske stambene zgrade, do kojih se dođe kroz mračan i čađav haustor u kojem se miješa vonj mačje i ljudske mokraće, u nevelikom stanu koji miriše na terpentin i boju, i zamrljan je, od poda pa dokle ljudska ruka može dohvatiti, i zašarenjen bojama s Affanovih slika. Po tim zidovima skoro da ni nema crvene, ali zato je plave, modre, crne, bijele, sive, smeđe u svim formama i nijansama. Ponegdje zid je poprskan, kao da je majstor neoprezno zamahnuo četkom, negdje se vide potezi četkom, kao da je započeo slikati fresku, a negdje su samo tragovi prstiju i dlanova umrljanih bojom. Ovo je tvoja slika, rekao sam mu. Jest, odgovorio je, najbolja!

Evo, kaže, izaberi! Ali ovu ovdje, ovu tu i onu tamo nemoj. Te tri sam obećao.

Slika, uglavnom ulja na platnu i možda dva-tri na lesonitu, bilo je petnaestak. Različitih formata, ali sličnih motiva. Tirkizna jezerca u kamenu. Obrisi grada u kamenjaru, kao da su iskinuti iz proze Mirka Kovača. I dvije slike Dubrovnika, vrlo neobičnog, s fragmentima neba i mora. Iz bogatog, vrlo koloritnog sivila kamena, izranjaju odnekud skaline, iz stijene rađaju se lica kuća, nad kojima pojavi se tek u obrisu crveno-smeđa slutnja krova. Odabrao sam jednu od te dvije slike. Godinama se već, od proljeća do jeseni, ujutro budim s pogledom na nju. Dubrovnik kada zamišljam, vidim ga tako. Premda na slici nema ničega prepoznatljivo dubrovačkog, osim, možda, tog fizičkog obrisa grada. Skamenjenog u pogledu.

Affan je sliku umotao u onaj modri papkapir, od kojeg su nam nekad naše majke i bake radile omotnice za školske udžbenike – doista, kad je iščezao i taj običaj? – pa je svoj vrlo uredni rad prevezao kanafom – kako smo mi nazivali špagu – koju prije nego što će pritegnuti i privezati rekao mi je: tu pritisni prstom! A ja sam pritisnuo prstom na mjestu gdje se špaga križa, onako kako bih svom Nonetu pritisnuo prstom na to isto mjesto kada bi on u Drveniku pripremao paket u modrom pakpapiru, koji će poslije nositi na poštu i slati u Sarajevo ili u Zenicu. I dok sam to radio, dok sam bez riječi pritiskao prstom da Affan priveže kanafu na paketu sa svojom slikom, pomislio sam da tu stvar vjerojatno činim posljednji put u životu. Zato sam to u upamtio.

Moja tadašnja partnerica nije voljela sliku Affana Ramića. Zato je nismo ni držali na zidu. Kada sam odlazio iz Kopernikove 5, sa mnom je iz tog stana otišao i taj za nju suvišan predmet, na koji, vjerujem, nikad više nije pomislila i za koji više ne zna ni da je postojao. Tako je s predmetima. Malo je onih, ako takvi uopće i postoje, koji prema različitim ljudima zrače istim intenzitetom i značenjima. Ono što je nekome stvarčica oko koje mu se okuplja život, drugome je ništa. Nepronična mrtva stvar, neupotrebljiva, ružna i po svemu beznačajna. Ali kada nekoga voliš, u njegovim ga predmetima prepoznaješ. To što je njoj bila mrska i nejasna Affanova slika, za mene je trebalo biti jasnim znakom da me više ne voli. Ali ja to nisam pomislio, premda sam, vjerojatno, bio povrijeđen. Na kraju, spasio sam tu sliku od urokljivog oka. Ispunio sam Affanu Ramiću želju da ima svoju sliku u Zagrebu i da ja u nju gledam.

Pripovijest o jubilarnoj trećesiječanjskoj grafici Ede Murtića možda je manje intimna. U ponedjeljak, 3. siječnja 2000. godine u Hrvatskoj su održani parlamentarni izbori, na kojima je HDZ potučen. Četvrt stoljeća kasnije, u vremenu kada pripovijedamo ovu priču s kojom pokušavam na jednome mjestu sakupiti sve svoje stvari, nije više lako objasniti što je taj događaj značio za nas. Franjo Tuđman bio je tek tri tjedna mrtav, a njegova osobna, svedržačka vlast, bizarna diktatura u kojoj je, recimo, imao i tu ovlast da prihvaća ili ne prihvaća volju građana na izborima u glavnome gradu, pa je tako već odbio prihvatiti opozicijskoga gradonačelnika, nakon čega je bio imenovan još jedan hadezeov, raspala se u trenutku njegove smrti i rasula u prašinu. Tog 3. siječnja 2000. godine činilo se da od onog što je prethodno bilo doista nije ostalo ništa i da se Hrvatska nalazi na početku. Zajednica je tog dana bila prazna ploča, u koju će se tek upisivati znakovi. Prazna ploča u koju će biti urezana hrvatska povijest i pripovijest o ovoj zemlji, koje će, za razliku od svih prethodnih povijesti i pripovijesti, biti istinite. Ono što se prethodno zbivalo u životu zajednice, i u svim prethodnim životima do u duboku prošlost, a što je nas današnje učinilo ovakvima kakvi jesmo, trebalo je biti po redu i vrlo staloženo ispripovijedano, u svim vrlo razuđenim i međusobno suprotstavljenim tokovima priče, koja se nikad u istom trenutku ne tiče svih njezinih protagonista. Hrvatska je zemlja ukrštenih i isprepletenih sudbina. U njoj žive plivači i neplivači, oni koji oduvijek umiju letjeti i oni padaju i razbijaju se o beton kao prezrele kruške. Modeli naših stradanja razlikuju se. Različiti su grbovi i zastave pod kojima su ginuli naši stari. Razlikuju se do potpune nerazumljivosti jezici naših predaka, imperije uz koje su rasli gradovi u kojima smo se rađali također su različite. Hrvatska je zemlja neobičnog zemljopisnog oblika. Sva je vanjska, bez ičega unutra. Takva zemlja ne može opstajati na jednoj zajedničkoj pripovijesti. Nju laž ubija i učas poništava, jer je Hrvatska također i zemlja malobrojnih i slabo ukorijenjenih ljudi.

Ushit koji smo osjetili kada smo se 3. siječnja 2000. zatekli pred čistom neispisanom pločom u koju smo slobodni od svih inhibicija trebali upisivati sebe neusporediv je s bilo čime što nam se dogodilo. Tog dana možda sam pomislio da ovdje pripadam. Tog ponedjeljka je, kao i svakoga drugog dana u životu, Edo Murtić slikao. Sklon velikim ushitima i kolektivnim euforijama, ispunjen vlastitom veličinom, jedan od najintenzivnijih hrvatskih i jugoslavenskih umjetnika uopće, ali i jedan od posljednjih živih patrijarha hrvatske kulture, opjanio se povijesnim trenutkom. Na sliku koju je tog dana naslikao upisao je datum: 3. I. 2000.

Nino Pavić bio je tada hrvatski novinski magnat. Stvorio je moćnu novinsku kompaniju, s mnoštvom izdanja, koja je proizvodila ozbiljan društveni utjecaj, svakako veći od utjecaja koji je mogla proizvesti država preko Ministarstva kulture i svih svojih kontroliranih institucija. Pavić bio je tada moćniji od cijele Hrvatske radiotelevizije i uz nju svih državnih medija zajedno. Ta moć proizlazila je iz iluzije o slobodi, kao i iz činjenice da je Pavić urednicima i novinarima svojih novina doista dopuštao da slobodno pišu. Ali samo u čvrstim formalnim i žanrovskim okvirima, kojih su se urednici držali vojnički strogo. Upravo je u tim okvirima, međutim, bila klica buduće propasti. Nino Pavić je s nekolicinom ljudi stvorio hrvatski infotainment, etiku i estetiku dugih i zabavnih naslova, koji su često zauzimali više mjesta na stranici nego cijeli tekst. Angažirao je mlade, relativno obrazovane i bešćutne prvake onih najtoksičnijih tabloida iz 1991. da mu budu urednici. Među sveučilišnim je profesorima, filmskim redateljima i književnicima pronašao genije i čudake da budu kolumnisti i da proizvode neke svoje sadržaje koji će istovremeno reflektirati stvarnost i proizvoditi veliku iluziju kojom će hipnotizirati publiku. Kada se tridesetak ili pedeset godina kasnije po arhivima i dokumentacijama budu listale Pavićeve novine, istraživačima će se činiti da je to vrijeme u kojemu su izlazile bilo zanimljivije, krvavije i zabavnije od svih drugih vremena. I pritom će im se, vjerojatno, učiniti i da je to vrijeme potpune moralne ambivalentnosti.

Slikajući tog ponedjeljka svoj svakodnevni gvaš, Edo Murtić nije mogao znati kakvi će biti rezultati izbora. Saznat će ih iste večeri, u svom ateljeu na Zrinjevcu, punom prijatelja, stvarnih i fiktivnih – to kod ljudi poput njega nikad nije do kraja jasno – i tada će mu, uz tu sliku na štafelaju, na um pasti da od nje načini grafiku i da je umnoži u onoliko primjeraka koliko je iz njegove perspektive i iz perspektive Nine Pavića, tehničkog organizatora i financijera cijele stvari, zaslužnih za dolazak trećesiječanjske slobode. Tako su njih dvojica, svaki za sebe, probrali nekoliko desetaka imena, žena i muškaraca, u javnosti uglavnom čuvenih, kojima će, na svečanosti u Umjetničkom paviljonu na Zrinjevcu, grafika biti uručena. Imena koja su u Murtićevu životu, ili u Murtićevih deset godina tuđmanizma, zaslužuju tu čast razlikovala su se, naravno, od imena koja bi izabrao netko drugi. Pavićev dodatak Murtićevom izboru trebao je cijeloj stvari donijeti neki zapravo i nepotreban privid objektivnosti.

Nisam bio na toj priredbi u Umjetničkom paviljonu, ali kada je uskoro izbila afera, koju su pokrenule izvjesne ljevičarske moralne vertikale, a ni porazom ošamućenim tuđmanovcima nije bila mrska, javno sam obznanio da se nalazim među Murtićevim zaslužnicima i da s radošću prihvaćam grafiku. Starog slikara se, naime, optužilo da je u komplotu s novinskim mogulom naumio stvarati nekakvu novu paradržavnu elitu. A ne samo da Edo Murtić nije imao takvu moć, nego nakon Trećeg siječnja nije moglo biti ni govora o demontaži prethodnih društvenih i političkih elita. Oni koji su bili moćni i od režima podržani, to će i dalje biti. Isti ljudi pod Račanom kao i pod Tuđmanom. 

Murtićeva trećesiječanjska grafika doživljena je, zahvaljujući moćnim oponentima, kao hohštaplerska gesta, tako da se ovim zapravo privatnim, a ne javnim priznanjem gotovo nitko nije javno kitio ni hvalio. Premda su Murtićevi radovi već u posljednjih pola stoljeća jedan od statusnih simbola građanske Hrvatske, tako da bi se mogao načiniti zanimljiv i bogat katalog znamenitih Hrvatica i Hrvata, koji su se za potrebe ženskih i lajfstajl magazina fotografirali u svojim stanovima, rezidencijama i uredima ispred Murtićevih slika na zidovima, teško da se itko slikao ispred grafike koju je dobio na dar za zasluge u Trećemu siječnju. S jedne strane, to ne bi bilo zgodno u odnosu na stavove i mišljenja koje su propisale lijeve moralne vertikale, a s druge strane, hrvatska će stvarnost poteći u tom smjeru da već nekoliko tjedana nakon 3. I. 2000. nikome od zvijezda nacionalnog lajfstajla, te ujedno i pripadnika jedine zbiljske naše društvene elite, neće biti u interesu da se hvali vlastitom ulogom u rušenju mrtvoga Tuđmana.

Bile su mi nepune trideset i četiri kada sam tu sliku nosio na uokvirenje u radnju kod Vjesnikovog nebodera, koja se i danas nalazi u prizemlju duge stambene zgrade u kojem su se, jedan za drugim, nizali kafići, njih pet-šest, u kojima je tih godina trajno zasjedao cvijet hrvatskoga pisanog novinarstva. Četvrt stoljeća kasnije, većine tih kafića više nema, cvijet je uvenuo i sasuo se u prah, avetinjski pustim Vjesnikovim neboderima i objektima u aneksu tumaraju duhovi, ali ja još uvijek tu, u istoj toj radnji, uokvirujem slike. Vrijeme koje je u međuvremenu proteklo nešto je ostavilo onakvim kakvo je i bilo, a nešto je do neprepoznatljivosti preobrazilo. Tako je postupilo s onim što je u nama, a jednako i s onim što je oko nas. Da nije onog što je ostalo neizmijenjeno, ne bismo imali čime ni kako pamtiti. Da nije onog što je u nama i oko nas sasvim promijenjeno, ne bismo imali što pamtiti. I možda tad ne bismo ni imali dojam da vrijeme prolazi.

Edo Murtić umire dan pred godišnjicu Trećega siječnja, 2. I. 2005. godine. Njegove posljednje slike, a slikao je jednako manijakalno kao i prethodnih desetljeća, slikao je plešući tijelom i rukama oko slikarskog platna, kao plesač tanga, kao Krleža s golemim mokrim, u boje umočenim četkama, posljednje njegove slike bile su crne, tamne su bile i uplašene. Slikao je svoj strah od smrti, na način u kojemu bilo je nekog autentičnog heroizma i tragizma. Ne samo da se nije pripremao za umiranje, nego više nije računao ni na samu mogućnost smrti. Nije računao na to da postoji nešto izvan njega što bi moglo zaustaviti njegov ples po platnu. Pripadao je generaciji koja je Boga ubijala, zagledana u užase vijeka. I ubila ga je vrlo temeljito. Onako kako će njega, plesača bojom po platnu, ubiti njegova smrt. Bio je to smion duhovni i intelektualni poduhvat, vjerojatno najveći na koji se čovjek, uspravivši se i postavši svjestan svoje smrtnosti, uopće i odvažio. Ali što nakon toga slijedi? Nepodnošljiva tama i praznina, nakon duge igre po platnu, kojom je pokušavao nadomjestiti Boga.

Družio sam se s njime nakon Trećega siječnja. Odlazio sam mu u atelje i u njegovu i Gorankinu zagrebačku vilu. Išao sam kod njih u Vrsar. Nalazili smo se na ribljim večerama u Dubravkinom putu i u depadansi Baltazara. Razgovarali smo slobodno, svaki iz svoje, vremenski, prostorno i statusno udaljene perspektive. On je pripadao rodu pobjednika, dok sam ja bio od roda poraženih. Bio sam mlad, okasnio sam na ovaj svijet i ni na što izvan svoje rečenice nisam imao utjecaja. Na mladost je, kako mi se činilo, pomalo bio i zavidan. A prema rečenici iskazivao je veće divljenje, čak i neku vrstu strahopoštovanja kakvu ona, moja rečenica, nije zasluživala. On je, naime, vjerovao da se s takvom rečenicom može sve – eto, vidiš Krležu, jebem ti, njega malo gledaj! – a ja sam mu, da ga razgnjevim, govorio da s time ne možeš ništa. Bio je jednako borben kao i kad je s dvadeset odlazio u partizane. I sad bi, činilo mi se, on pošao u neki dobar rat.

Meni je, pak, mnogo značilo što sam 3. I 2000. bio jedan od onih koji su iz perspektive Ede Murtića bili za nešto zaslužni. Nije važno za što. Ionako mi je više stalo do rečenice, moje rečenice, nego do onog o čemu pripovijedam. Pa ću zbog rečenice žrtvovati ono o čemu ona govori. Otići će ona svojim tokom, a život od kojega nastaje priča na drugu će stranu. Istina je tamo gdje rečenica pođe.

Bilo mi je drago, osvojen sam bio time što me se Edo Murtić sjetio u nabrajanju onih koji su njegovome svijetu donijeli slobodu. Kao i svaki put ranije, i trećeg je siječnja sloboda bila iluzija. Čim na nju pomisliš, već je iluzija. Ali dobro je bilo biti jedan od iluzionista nasred puste zemlje najvećega hrvatskog apstraktnog slikara. Murtić je bio neobična figura u mom zagrebačkom životu. Svaki je put bio u stanju da mi izmakne stvarnost pred očima. Imao je grandiozne planove, u kojima bi svaki njegov čovjek imao svoje mjesto i ulogu. Slavili smo njegovu veličinu, ali pritom nismo mi ostajali sitni i nevažni. Umio je on slušati i biti velikodušan prema našim pričama i maštarijama i prema našim životnim planovima. Tako sam i ja počeo planirati, ili sam se samo pravio da planiran, da bih mu mogao o tome govoriti i da bi me moja rečenica nekamo vodila. Tako sam mu jednom, u nekom kaptolskom ribljem restoranu koji odavno već više ne postoji, u koji su neprestano ulazili, i iz kojeg su stalno izlazili muškarci različitih godina u crnim košuljama i s bijelim rimskim kolarima, počeo govoriti o tome da planiram kupovati stan. Bilo je to u ljeto, ili već u ranu jesen 2003, kada sam se već morao iseliti iz Kopernikove 5. Murtić je s radošću prihvatio moju priču. Imao je mnogo savjeta oko stana, njegove lokacije i rasporeda soba, oko godine izgradnje – jer novogradnju treba izbjegavati, ne znaju ovi Tuđmanovi razbojnici ni kuću sagraditi! – a zatim je počeo nizati imena onih koji bi me mogli korisno posavjetovati, ili koji bi čak mogli umjesto mene tražiti stan. Govorio je mnogo, i vjerojatno je rekao mnogo toga mudrog i korisnog, ali u nekoj drugoj stvarnosti, ili za nekog drugog sugovornika. Naime, meni je trebao mali, proleterski stan u kakvom novozagrebačkom neboderu, za koji sam pola potrebnog novca upravo posudio od svojih bosanskih rođaka, a Murtić me je zasipao idejama o velikim stanovima s vrtom u nekim tajnovitim vilama u podsljemenskoj zoni i o velikim i sunčanim rezidencijama oko Jelačić placa, u kojima su živjeli i umrli neki njegovi davni prijatelji, i koje sad čekaju mene da se u njih uselim i da tu u osami i kontemplaciji pišem svoje velike romane. Ti moraš napisati veliki roman o nama!, rekao je. Ako ti to ne učiniš, neće od nas ostati ništa. Samo prašina vremena! Tako je rekao, i učinio onaj pokret prstima, kao Stevo Karapandža kad jelo zasipa vegetom. Pokazivao mi je u kakvu će se prašinu pretvoriti sve, ne kupim li rezidenciju na Jelačić placu, s pogledom na taj ljudski mravinjak s početka Marinkovićeva “Kiklopa” – mogao je biti najveći, grmio je Murtić, ali je bio i ostao pizda! – i ne napišem li taj roman o nama. I mene je Edo obuhvaćao tim svojim vladičanskim prvim licem množine, i možda je upravo to bio trenutak u kojem su se razilazile dvije naše zbilje. Jer ja bih i mogao zamisliti svoj roman o – njima. Mogao bih zamisliti roman o Edi Murtiću i njegovu svijetu i naraštaju, ali ne i roman čiji bi zamah bio tako širok da obuhvatim njime sebe i svoju zbilju. Nisam mu to mogao reći, jer mi se činilo da bih ga na taj način izgubio. Mi smo se mogli družiti samo pod uvjetom da ja budem još jedna Edina iluzija. Mogli smo se družiti samo tako da on meni velikodušno nudi svoje posrednike u kupovini stana i da mi nabraja i po salvetama crtka te čudesne zagrebačke dnevne sobe, lođe i terase u kojima će nastajati moje veliko književno djelo i u kojima ću – ja veliki romanopisac! – počastiti Zagreb svojom prisutnošću i budnošću. Zašto ti još uvijek radiš u novinama?, pitao je. Da, da, znam, nije čekao odgovor, tako sam i ja išao u partizane! Jebemti mladost, zagrmi je Edo, dok su iz kaptolske konobe i dalje izlazili muškarci svih generacija, u crnim košuljama i s kolarima, gurajući se sa svojom braćom i kolegama, u istim takvim mondurama.

Trećesiječanjska grafika Ede Murtića najprije je visila na zidu hodnika u Kopernikovoj 5. Poslije će godinama biti na zidu mog novozagrebačkog stana, sve dok jednog dana nisam promijenio postavku i povješao neke druge slike. Danas stoji uredno spremljena u ormaru, iza kaputa. U međuvremenu sam je se nagledao, utisnula se u moju svijest, postala ja, kao što su i druge slike koje opisujem postale ja, kao što je crna punkerska kožna jakna ja. To su predmeti koji svojom fizičkom evidentnošću, estetskim oblikovanjem, poviješću i sjećanjima u njima upisanim, smislom ispunjavaju iluziju mojih pripadnosti. Oni su moj stil i moje ukorjenjenje. Ti predmeti, o kojima će dalje tek biti riječi, moja su rečenica.

A ta je rečenica, tokom moje proze, koja položena u vremenu započinje riječima: “Glavi je mjesto na jastuku, sve ostalo je čisti užas.”, dijelom zapis stvarnosti, ili izlijevanje užasa u rečenične kalupe, a dijelom je akt imaginacije, koja u sebi sadrži barem još dvanaest mojih nedoživljenih života. Jedan od tih života upravo će nam se prikazati pred očima. Stoga se u priči vratimo nekoliko dahova i dva odlomka unatrag, u trenutke u kojima mi Edo Murtić, pun oduševljenja viješću da kupujem stan, nabraja stanove i rezidencije sjeverno od Ilice, oko Jelačić placa te u svom susjedstvu, među kojima bih trebao odabrati svoj budući životni i radni prostor u kojemu ću tek stvoriti svoja najvažnija književna djela. Dok on to govori, dok mi prstima masnjikavim od maslinovog ulja i ribe sa gradela crtka tlocrte mog doma, i dok mi zapisuje brojeve telefona ili samo imena prijatelja koji će me posavjetovati i pomoći mi, ja sam uvjeren da je to trenutak u kojem se naše zbilje razilaze. Uvjeren sam da Edino “mi”, koje će se rasuti u prašinu i od kojeg neće ostati ništa ne napišem li upravo ja roman o njemu, o tom “mi”, ne može nikako obuhvatiti i mene. I upravo zato što me nema u tom “mi”, ja ne mogu napisati ni roman. A takvo svoje uvjerenje zasnivam na činjenicama koje mi se čine čvrstim. Uvijek je tako s mojim uvjerenjima: zasnivam ih na iluziji o čvrstim činjenicama! 

To što sam mu uopće spomenuo da kupujem stan uopće nije značilo da ja s njim o tome želim razgovarati. Nipošto! Ni sa kim o tome ne želim razgovarati, a kamoli s Edom Murtićem. Samo sam se na trenutak htio pokazati ozbiljnim i na neki način doraslim, pa sam izgovorio nešto o čemu drugi ljudi ponekad govore. I očekivao sam da će Edo preko toga lako i površno preći. Da sam znao da će se zainteresirati, nikad to ne bih rekao. A sad dok on govori, a uvijek govori dugo, u valovima koji traju po pola sata, usput mnogo crtajući, samo želim da to što prije prođe, jer mislim da on jako dobro zna što priča, ali ne zna kome priča. Ja imam ušteđenih dvadeset i pet tisuća eura, i još ću toliko pozajmiti od svoga starog bosanskog rođaka, pa ću kupiti novozagrebački stan, u neboderu iz 1968, i bit ću time presretan, a on sa mnom razgovara kao s nekim tko ima barem triput toliko novca, pa kupuje stan namijenjen zagrebačkoj gospodi, gastarbajterima ili dohodnicima iz Dalmacije, Dubrovnika i zapadne Hercegovine. Edo Murtić o meni sudi po mojoj rečenici, ili po slici koju ostavljam u njegovim očima – uostalom, odavno naviknutim na apstrakciju – i on nema pojma koliko sam ja siromašan. To siromaštvo nije u novcima na mom bankovnom računu. Ono je mnogo dublje. To je siromaštvo u nesagledivom, teško objašnjivom, neprepričljivom materijalnom minusu.

Iz rukopisa u nastajanju “Moje stvari”     

Američki teretni hercules 130C odnio me je u Split. Uza se imao sam ono što stane u platneni zeleni ruksak, kupljen u radnji s lovačkom opremom, pred moje prvo izviđačko logorovanje, u Dretelju 1978. Dio stvari nosio sam u džepovima svoje crne punkerske kožne jakne: pasoš, novac i predmeti u oltarskom džepu.

Sljedeće četiri noći proveo sam u hotelu Bellevue. Nakon toga sam autobusom putovao za Zagreb. U džepu sam imao i svojih šesnaest prethodnih plaća. Iznos je bio manji nego što sam očekivao. U Zagrebu prve sam tri noći spavao kod prijatelja, u Medvedgradskoj ulici. Sljedeća adresa mi je bila Kukuljevićeva broj 13. Zatim Kranjčevićeva, također broj 13, pa Vrbanićeva 2. Nakon Vrbanićeve živio sam u Ulici Vladimira Ruždjaka, odakle sam se selio u Kopernikovu broj 5.

Sa sedmom selidbom i kupovinom stana novcem kojim sam posudio od rođaka za mene započinje novo mjerenje vremena. To je vrijeme, u jesen 2003, kad bivam načisto da ću ostati u Zagrebu. Prethodnih deset godina međuvrijeme su u mom životu, između onog što je bilo prije rata i onog što će biti nakon rata. To sam međuvrijeme proveo u limbu i s osjećajem da sam ni tamo ni ovamo.

Na drugoj, trećoj i četvrtoj adresi živio sam s partnericom, kao podstanar. Na petoj sam, također u podstanarstvu, bio sam. Na šestoj adresi živio sam kod druge partnerice, u njezinom stanu. Selidbe iz drugog u treći i iz trećeg u četvrti stan proizlazile su iz njezine vječne potrage za boljim stanom. Moji odlasci i od prve, i od druge partnerice protjecali su u dramatičnim okolnostima, te su se morali što prije ostvariti. Tehnički gledano, podsjećali su na ratna izgnanstva.

U obje životne zajednice, s obje žene, otpočetka sam, gotovo instinktivno, nastojao sačuvati autonomiju svojih stvari. Nije ih bilo mnogo, ali sam pomno pazio da se ne izmiješaju sa stvarima koje nisu moje. Vjerojatno su i njih dvije to osjećale. Nisam znao zašto to radim, a možda nisam ni imao svijest o tome da pomno pazim na svaku sitnicu koja je moja. Stvari koje bismo zajednički nabavljali nisam smatrao svojima, premda ću neke od njih odnijeti sa sobom, iseljavajući se iz tuđih stanova i tuđih života. Pri prvom izlasku iz tuđega života u stanu sam zaboravio svoje prvo odijelo, svečanu košulju i kravatu, kupljene nekoliko tjedana ranije, nikad nošene. Ostali su visiti na vješalici okačenoj na luster u dnevnoj sobi. Da sam ih zaboravio sjetio sam se čim sam ključeve stana ubacio u poštanski sandučić. Moji činom rastanka zasnovani odnosi s bivšom partnericom nisu bili takvi da mi ona dostavi zaboravljeno odijelo. Niti sam je ja tim povodom pokušao kontaktirati. Ali mi je ostala u glavi ta neobična slika sivoga muškog odijela s košuljom i ljubičastom kravatom, koje visi o lusteru. Obješeno, kao da tako bez tijela čeka nekoga tko će ustanoviti smrt.

I pri drugom izlasku iz života koji mi je postao tuđi zaboravio sam neke svoje stvari. Opet se nisam javio da dođem po njih. Ali koje su to bile stvari, u međuvremenu sam ipak zaboravio. U deset godina mog zagrebačkog međuvremena količina mojih stvari narasla je od platnenog izviđačkog ruksaka do jednog polupraznog kombija za selidbe, u kojem je, uz četiri kutije s knjigama, kompjutorom i monitorom, ormarićem koji se rastvara u radni stol, te nešto malo odjeće, jubilarnu trećesiječanjsku grafiku Ede Murtića i jedno ulje na platnu Affana Ramića, bio i televizor. Odnio sam ga sa sobom, jer sam ga smatrao svojim, premda je bio stečevina zajedničkog života. Ali, eto, kupio sam ga svojim novcem, pa sam ga odnio iz nekog jada koji je valjda tipičan za ljude koji se rastaju, pa bi da sitno napakoste onom od koga odlaze. Televizor je još neko vrijeme životario u novom stanu, a onda se, dvije godine kasnije, zauvijek ugasio. Kupio sam novi televizor, tanjeg televizorskog tijela i mnogo većeg ekrana, koji moja bivša partnerica nikad više neće vidjeti.

Ono što me je začudilo bilo je: otkud tako malo stvari u toliko dugom vremenu? Izašao sam iz tog tuđeg stana i još jednom ubacio ključ u poštanski sandučić, sakupivši u deset zagrebačkih godina manje predmeta nego da sam deset godina bio zatvoru. Kako to?

Stan sam kupovao početkom studenog 2003. Papire sam nosio u caffe Limb, da ih pogleda odvjetnik s kojim sam se u to vrijeme družio. On mi je potvrdio da su papiri čisti. Zatim sam pronašao bravara, koji će zamijeniti bravu na stanu. Radio sam ono što sam čuo da se radi kada se kupuje stan. Bio sam uplašen, kao da ne kupujem stan nego kao da kupujem grobno mjesto. Trebat će vremena da se naviknem na promjenu, koja je mnogo veća nego što bih pomislio da to nije bio moj život, nego život nekoga mog književnog lika. Naime, ja sam tek kupujući stan stigao u tuđinu. Prije toga sam živio u prolazu. Osjećao sam se kao nomad, kao netko tko plovi po površini stvari i tko svakog trenutka može otići. Dok god je bilo tako nije mi bilo važno što u Zagrebu nemam nikoga svog, nemam rođaka, a ni tako dobrih prijatelja koji bi o mom životu bili spremni povesti računa kao o životu svoga bližnjeg. Ako bi se u studenom 2003. svodili računi, u Zagrebu sam bio sam kao što nikad prije nisam bio i nikad poslije neću biti. Razlogom te iznenadne, ledene i sveprožimajuće samoće bio je u kupovini stana i u svemu onom što je ta kupovina za mene podrazumijevala. Tad sam shvatio i to da moj odlazak iz Sarajeva nije bio dobrovoljan, jer se iz rata dobrovoljno ne odlazi. Iz rata se ide samo u progonstvo. Samo što se kasnije različito legitimiraju oni koji su nas protjerali. Dok su naokolo sipale mine i granate, i dok su naša srca i sljepoočnice sustizali puščani meci, a čudom nas spašavali dovraci naših automobila,  u progonstvo su nas slali oni koji su po nama pucali. Kasnije, u progonstvo će nas slati oni koji su u našoj ulici, gradskome kvartu, gradu ili zemlji iz rata izašli kao pobjednici i kojima će do te pobjede biti toliko stalo da će nas i trideset godina kasnije držati na sigurnoj distanci od naših prijeratnih domova.

Ali ništa mi to nije na pameti bilo dok sam prelazio iz jednoga u drugo podstanarstvo, pa još s partnericama koje su se rodile i odrastale u Zagrebu. Kada sam konačno ostao sam, i kada sam s (dijelom) posuđenim novcima, koje je moj bosanski rođak čuvao za ne daj Bože, pa mi ih je onda, pun nekog neočekivanog i nezasluženog povjerenja, ponudio da si kupim stan, pa da mu ih poslije vratim, shvatio sam i da sam prognan sa Sepetarevca, i da u Zagrebu nikoga nemam, i da su sve te stvari koje sam naokolo nosio sa sobom i koje sam nastojao čuvati da se ne izmiješaju sa stvarima mojih partnerica, ustvari moj dom, moj zavičaj i moja pripadnost. Ono što pišem pokušaj je da se kroz tekst, priču i pripovijest stvori siguran teritorij. Kupovina stana na određeni je način bila izdaja teksta. Ili možda izraz moje sumnje u tekst. S druge strane, da nisam odlučio kupiti stan, ne bih o svemu ovom stekao jasnu svijest.

U svoj beogradski stan, na adresi Proleterskih brigada 2a, danas je to Andrićev venac 8, Ivo Andrić uselio se 1958, nakon sklapanja braka s Milicom Babić. Stan, koji se prostire na 143 četvorna metra, dodijelila mu je, na zahtjev Saveznog izvršnog vijeća, Stambena uprava Općine Stari grad. Tek s navršenih šezdeset i šest, tri godine prije nego što je dobio Nobelovu nagradu za književnost, i trideset i sedam godina od doseljenja u Beograd, Ivo Andrić prvi je put imao svoj stan. Do tada je živio kao podstanar, ili, kao diplomat, po rezidencijama i stanovima koje bi unajmljivala država. Istina, ubrzo nakon rata mu je, bilo je to, kako svjedoči Radovan Zogović, u listopadu 1946, dodijeljen lijep dvosobni stan, Andrić je uzeo ključ, te se dugo i usrdno zahvaljivao, da bi onda, dva-tri dana kasnije vratio ključ, uz vrlo čudno obrazloženje: “Stan treba spremati, čistiti – ko će to meni da radi?”

Bilo mi je trideset i sedam, kada sam, u studenom 2003, shvatio zašto je Andrić tako dugo bio podstanar i zašto se u vlastiti stan uselio tek kada više nije imao kud. Pod stare dane prvi se put oženio, za prijateljevu udovicu, ženu s kojom je mnogo toga dijelio, ali ne i strepnju od onog što je nailazilo s vlastitim stanom i sa sidrenjem u svijetu i gradu u kojem je bio cijenjen i poštovan, ali u kojem je bio tuđ. Osim toga, bio je već dovoljno star da ne mora dalje bježati. Novcem koji će uskoro dobiti od Nobelove nagrade moći će kupiti desetak stanova kakav je taj što mu ga je dodijelila Stambena uprava Općine Stari grad, ali umjesto toga on je cjelokupnim iznosom, podijeljenim u dvije rate, darivao javne biblioteke u Bosni i Hercegovini. Do kraja života stekao je još jednu nekretninu: neveliku ladanjsku kuću u Herceg Novom, u kojoj su njih dvoje provodili dio godine, vjerujući da mediteranska klima dobro čini njezinom zdravlju. Nakon što je 24. ožujka 1968. Milicu stigla smrt dok je plijevila travke u vrtu oko kuće, Ivo Andrić nije više otišao u Herceg Novi.

Prije nego što sam se uselio u stan, u Plavom oglasniku našao sam broj tvrtke koja se bavi pranjem i kemijskim čišćenjem stanova. Nazvao sam, poslovođa me je pitao za koju sam opciju zainteresiran. Za onu koja je najtemeljitija, odgovorio sam, ne raspitujući se o cijenama. Nisam neki čistunac, a nisam ni gadljiv, ali mi je bilo važno da iz prostora u kojem su živjeli drugi ljudi nestane svih njihovih mirisa. Tako da ja tu ne budem tuđ, nego da tuđi budu svi drugi i da sva tuđina ostane izvan stana. 

Kada sam unutra ušao, sve je bilo glatko i bijelo, mirisalo je na bolnicu. Kao da je svijet doista na početku. Predmeti koji su ostali iza prošlih vlasnika: kuhinjski stol sa četiri jednostavne drvene stolice, ležaj, polurazvaljeni ugradbeni ormari, također su bili temeljito, dubinski očišćeni. Ničega tu više nije bilo. Uživao sam u tom mirisu i praznini. Poželio sam da trajno tako bude, da takav bude moj stan. Skoro sasvim prazan, tako da se u njemu čuju odjeci.

Ali tako neće moći. Čovjeku nije dano da sačuva prazninu prostora u kojem boravi. Nije mu dano da uživa u pustoši vlastitoga brloga, i to upravo zato što je u prirodi njegovoj da oko sebe sakuplja stvari, da gomila uglavnom beskorisne predmete i da se onda njima brani od pustoši i samoće tuđine u kojoj se zatekao. Čim iz matere ispadne, sve oko njega ista je tuđina. I strah je, užasni, sveprožimajući, panični strah, prva reakcija na svijet. Volio bih da mogu jednom ispripovijedati koliko sam se u djetinjstvu plašio. Plašili su se, vjerujem, i svi drugi, ali mene je dopao taj neobični dar, to prokletstvo da se sjećam. Upamtio sam kakav je bio taj prvi put viđeni svijet, pa sam upamtio i svoj strah od prijeteće pustoši i praznine koje je oko sebe širio.

Odrastanje će proteći u nastojanjima čovjekovim da se oslobodi straha rođenja. Ono što vidi drugi, treći, četvrti put, toga se sve manje plaši. Ili se više uopće ne plaši. I onda okrutnostima prema bližnjima, ubijanjem mrava, muha, leptirova, krvavim zlostavljanjem kućnih miševa, maltretiranjem djevojčica i manje moćnih dječaka, čovjek pokušava odagnati reflekse straha. Pokušava se osloboditi sjećanja na strah. Zato se bavi sportom, natječe se s drugim ljudima, odlazi u rat, kolje drugog čovjeka koji stradava jer u sebi nije sačuvao dovoljno sjećanja na strah da zakolje onoga od kojeg je klan.

Iz sjećanja na strah rađa se osjećaj pripadnosti. Utočište u majčinim njedrima, u kutku s igračkama, u kućici pod trpezarijskim stolom, u domu, ulici, kvartu i zavičaju, utočište u domu i domovini, u narodu i jeziku. Utočište u vjeri koja sve ono što je čovjeku nepoznato, uključujući i smrt, učini poznatim. Utočište u iluziji koju stvaraju mrtvi predmeti. Moje utočište u crnoj punkerskoj kožnoj jakni, kupljenoj u osvit rata, u dućanu Mile Rupčića, koji se zvao American Shop.

Moja fascinacija savršeno praznim prostorom, koji vonja na bolnicu i na savršenu neprisutnost drugih ljudi, usred tog gotovo zasljepljujućeg svjetla, što dopire kroz široke prozore nezaklonjene zavjesama i roletama, tiče se čežnje za nečim što čovjeku nije svojstveno. Čežnje za životom u kojem bih bio slobodan od svakoga straha, slobodan od drugih ljudi, slobodan od zavičaja, domovine i svih zemaljskih pripadnosti, slobodan od onih ljepljivih sjećanja iz kojih nastaju brige i koja nagone na plač. Tih prvih mjeseci u mom stanu zamišljao sam da će prostor ostati prazan i da ću nekoliko puta godišnje pozivati onu ekipu za kemijsko čišćenje da mi iznova dekontaminiraju i depersonaliziraju stan. 

Ta ideja nije propala zato što sam najprije kupio preveliki i savršeno nefunkcionalni trosjed na razvlačenje, s kojeg ću gledati televiziju, ni zato što sam doveo prijatelja stolara da mi preko cijeloga jednog zida u spavaćoj sobi, od poda do stropa, sagradi policu, koja će biti vrlo duboka, tako da u nju mogu stati tri reda knjiga. Ideja o žuđenoj praznini nije propala ni zato što je ubrzo po svemu popadala prašina, koju naravno nisam brisao, jer sam oduvijek imao višak poštovanja prema prašini. Ideja je propala zato što sam svud oko sebe počeo gomilati stvari. Papire, dokumente, memorabilije, figurice, sitne predmete iz kojih se onda iznova oblikovao moj svijet. Dom, zavičaj, domovina, imaginarna porodica skupa s kompleksnom, nedohvatljivom i nedovršivom, ali konstrukcijski savršenom građevinom osobnih identiteta, koja podsjeća na onaj nikad sagrađeni Tatljinov toranj.

Iz Sarajeva sam, sa Sepetarevca, donio sve preostale predmete iz Nonetove ladice, punu kutiju najkvalitetnijih grafitnih olovaka, kupljenih još prije Drugoga svjetskog rata, nikad nenaoštrenih, tako da s obje strane jednako izgledaju, imaju dva dna i nijednog vrha, donio sam sitnice vlastite prijeratne svakodnevice, nevažeće dokumente, džepne telefonske adresare kakvi se više ne koriste, jer živimo u vremenu mobilnim telefona, načete rokovnike iz osamdesetih, kolekciju jeftinih ručnih satova, Nonetov željezničarski sat, članske iskaznice željezničarskih, pčelarskih i književnih društava, konstruktivističku skulpturu psa Plutona – rad Saše Bukvića, uokvirenu crnobijelu razglednicu Kneže, sličice koje su visile po zidovima stana u zgradi gospođe Hajm, bijelu metalnu pločicu koja je stajala pričvršćena na vratima tog stana i na kojoj piše: Franjo Rejc… Predmete sa Sepetarevca donosio sam u Novi Zagreb, u svoj stan, vjerujući da će ih, ako to ne učinim, moja majka uništiti, da će ih pretvoriti u smeće ili će ih naprosto nekome dati. Recimo, jedan lijep, mali reljef sarajevske akademske slikarke Grozdane Nikić, bivše Sašine žene, nisam na vrijeme spasio sa Sepetarevca. Sljedeći put kada sam došao u Sarajevo, nje nije bilo. Majku sam pitao gdje je. Rekla je da ne zna. Pravila se da ne zna o čemu govorim, ili je naprosto nije bilo briga. I danas me, toliko godina nakon njezine smrti, hvata bijes kada se toga sjetim.

Kasnije sam, međutim, shvatio da ja to ne radim da bih spasio predmete koji su mi važni. Ionako sam se, u ratu, već oprostio od svake te stvarčice, misleći da će sve to, zajedno sa Sepetarevcem, izgorjeti i nestati. Sve sam te stvari donosio i dovlačio u svoj stan jer je u svakoj od njih bila priča. Svaka ta naoko i najbeznačajnija stvar mogla je narasti do romana. Ne samo da je mogla, nego je u meni nešto govorilo da – mora. Moj zadatak, proizašao iz nekog unutarnjeg duhovnog, duševnog ili tko zna kakvog naloga bio je da sve te stvari pretvorim u književni tekst. Ono što, međutim, nisam razumijevao bilo se da na takav način, samo zaobilaznim putem, vraćam na početak. Stvaram svoje leglo, formiram svoj ljudski brlog i nanovo oblikujem složenu, nedokučivu, sveobuhvatnu, kao svemir beskrajnu konstrukciju vlastitog identiteta. Radim upravo ono čemu se Ivo Andrić opirao kada u Beogradu nije htio da ima svoj stan. “Stan treba spremati, čistiti – ko će to meni da radi?”, rekao je, po Zogovićevom svjedočenju, Andrić. Nije on mislio na brisanje prašine i na pranje podova, nego na ono drugo što dolazi sa stanom. Mislio je na neotklonjivu sklonost čovjekovu da oblikuje svoj brlog i da tim brlogom oblikuje granice svoga svijeta. Tko će to čistiti, tko će o svemu tome pisati? Kada se, s navršenih šezdeset i šest, ipak uselio u svoj stan, dvije su ga stvari mogle utješiti. Stan mu je, na zahtjev Saveznog izvršnog vijeća, dakle jugoslavenske vlade, dodijelila Stambena uprava Općine Stari grad, pa je postojala utješna teoretska mogućnost da ga on opet vrati. I drugo, Milica, njegova žena, bila je kazališna kostimografkinja, koja se školovala u Beču i Parizu, i uživala je u uređivanju prostora. To je, možda, kod njega stvaralo iluziju da će ona naseliti prostor njihova stana, a da će on ostati negdje izvan.

Dok god se 1958. nije uselio u stan u Proleterskih brigada 2a, Ivo Andrić živio je po Beogradu, uglavnom u vrlo skučenim uvjetima, tek s nekoliko intimnih dragocjenosti, u svojoj bosanskoj sobi s par ćilimčića. Svijet njegove romaneskne i pripovjedne proze, ustvari svijet njegove književnosti općenito, njegov svijet i svijet njegova jezika, bio je u Višegradu, Travniku i Sarajevu. Možda ponajprije u Sarajevu, za čiji se veliki roman pripremao cijeloga života, više ga je puta s više strana započinjao, ali nikad ga nije dovršio. Pripovijetke Andrićeve, možda najljepše priče mog jezika, zbivaju se ponekad u onim bosanskim gradićima i kasabama, u Olovu, Rudom, Kreševu, u kojima nije ni zanoćio, ali koje su u njegovom duhu, kao i sva Bosna, bile živo prisutne. Ta Bosna, izražena kroz prostor, vrijeme i jezik, bila je Andrićev dom, njegov stan i identitet, jezik, misao, sjećanje, ta Bosna bila je Andrićevo leglo, njegov duboki tamni brlog, koji je cijeloga života prevodio u nešto trajnije, u priču, književnu sudbinu i tekst. Sve dok se tog dana, skupa s Milicom, nije uselio u taj lijepi i prostrani stan u Ulici Proleterskih brigada 2a. Sljedećih petnaestak godina pisao je i uređivao svoje rukopise, pa onda jednog za drugim napuštao svoje započete a nedovršene romane. Žalostio se nad razornim snagama vremena u kratkom čovjekovom životu, govorio da više nema snage, da mu nije više ostalo dana za ikakav ozbiljan rad, žalio se da mu odlazi vid, ali ja sam, nakon preseljenja u svoj prvi stan i stvarnog početka života u Zagrebu, spreman povjerovati da se Andrić useljenjem u dodijeljeni mu stan konačno iselio iz svijeta koji je prethodno nastanjivao. Taj stan je u nekom smislu bio njegov grob. Sva buduća putovanja u Bosnu, a njegov ih čitatelj najviše pamti i poznaje kroz razgovornu knjigu Ljube Jandrića  “Sa Ivom Andrićem”, bila su više ceremonijalna, kao da to naš čovjek koji se u dalekom svijetu proslavio dolazi da nas posljednji put obiđe, nikad više na tim putovanjima nije bio sam, a bez samoće nema doma, kuće, ni književnih istraživanja.

Premda sam nekoliko prethodnih godina već proživio u Travnom, u Kopernikovoj ulici, trinaesti kat, na broju 5, Novi Zagreb sam počeo upoznavati tek kada sam se preselio u svoj stan. Ili tek kada sam otpočeo naseljavati njegovu aseptičnu prazninu. U nekoliko sljedećih godina ophodao sam cijeli Novi Zagreb, svojim ga koracima vrlo temeljito premjerio i s vremenom stekao precizno saznanje o njemu. Bilježio sam njegove zvukove i mirise, pješačeći niz Savu upoznao sam dubok i turoban vonj gradskog smetlišta na Jakuševcu, po više desetina puta obišao sam sve novozagrebačke pothodnike, koji prolaze ispod Avenije Dubrovnik i u kojima se, prema zamislima urbanista i arhitekata, trebao odvijati život; u nekim od pothodnika projektirani su prostori za dućančiće i obrte kao na skopskom Bitpazaru, od kojih je poneki životario, poput biljčice u dubokom smrtonosnom hladu, sve do početka novog tisućljeća, da bi onda do posljednjega nestali; prolazio sam između onižih pravokutnih montažnih zgrada, koje su stanovnici nazvali limenkama, dižući pogled u vrhove dvadesetokatnih tornjeva, kretao se popločanim stazama, išao asfaltnim pločnicima, pa šljunčanim stazama niz travnjake i parkove, divio se tome što tu nijedan put ne završava kao ćorsokak, i kamo god da se okreneš nekamo ćeš stići, prepuštao sam se savršenstvu urbanizma, divoti precizno zamišljenog i planiranog grada, dosanjanoj poetici prostora koji hodača proguta kao labirint, ali u kojem se nikad ne izgubi kao što se gubi u svim drugim labirintima. Zavolio sam Novi Zagreb, pomalo već prihvaćajući da je to moj grad, onaj koji sam za sebe odabrao, ali i koji me je sudbinom zapao. To je grad koji dobro razumijem, među čijim se stanovnicima slobodno krećem, grad koji je nastajao u vrijeme mog rođenja i djetinjstva i u koji su upisani sentimenti, ideje i moralitet epohe u kojoj sam odrastao. Tu sam se, u Novom Zagrebu, opraštao sa onim stvarnim Sarajevom, u koje ću, dok god mi mati bude živa, nekoliko puta godišnje odlaziti. Ali bez obzira na te odlaske, kako sam kupio stan, tako sam se najednom ukotvio. Nisam to planirao. Ustvari, uopće o tome nisam razmišljao i dugo mi je trebalo da shvatim što se dogodilo.

U tom stanu navrh jednoga od Jelinekovih tornjeva, uz zadivljali park uz jezero na Bundeku, koji se već bio pretvorio u prašumu, iz koje bi me te prve jeseni u zoru budio babilonski zbor svih živih ptica, pisao sam najprije knjigu pripovijedaka “Inšallah, Madona, inšallah”, a odmah zatim i roman “Gloria in excelsis”. Treća po redu, objavljena 2006. bit će prva moja zagrebačka knjiga, naslova “Ruta Tannenbaum”. Zamišljena kao posveta Lei Deutsch, međuratnom zagrebačkom glumačkom čudu od djeteta, židovskoj tinejdžerki koja će završiti u transportu za Auschwitz, bit će to moja romaneskna bajka o međuratnom i ratnom Zagrebu. Mračna i okrutna, kao što bi svaka prava bajka trebala biti, pripovijedala je o ravnodušnom malograđanskom pristajanju uz veliki zločin. Taj Zagreb o kojem sam pisao poznavao sam izvanredno dobro, mnogo bolje nego što ću upoznati ijedan sljedeći Zagreb, jer sam ga upoznao iz priča, osobnih čežnji, radovanja i slomova mojih sarajevskih i dubrovačkih bližnjih, koji su u taj Zagreb odlazili, u njemu su živjeli ili iz njega odlazili čak u Peru. Poznavao sam ga i iz knjiga, telefonskih imenika, reklamnih prospekata, s crno-bijelih fotografija Toše Dapca, sa zalista punih oglasa u poštanskim almanasima i željezničkim redovima vožnje, iz privatnih arhiva i osobnih dokumenata, iz novinskih dokumentacija i javnih biblioteka, po kojima sam još od gimnazijskih dana kopao provodeći svojevrsnu autohipnozu Zagrebom kao mjestom potpune fascinacije i krajnjeg užasa. Iza “Rute Tannenbaum” stajalo je dublje osobno iskustvo i šire saznanja o mjestu i temi nego i u jednoj prethodnoj mojoj knjizi. Pritom, zbog nečega sam bio uvjeren da pišući o krajnjem djetinjem užasu, o izdaji, o unutarnjem mraku i o Holokaustu, ujedno pišem i svoju ljubavnu posvetu Zagrebu. Mislio sam da će ova knjiga Zagrepčanima biti važna i da će je zavoljeti, a možda da će i mene zavoljeti preko nje. To će biti posljednji put da ću misliti o tome kako će imaginarna čitateljska ordija dočekati neku moju knjigu. O takvim stvarima razmišljati škodljivo je po književnost, a zna donijeti i životna razočaranja.

Ta zagrebačka knjiga, koju vjerojatno ne bih pisao da u Zagrebu nisam kupio stan, donijela mi je jada i muke, i nekih ozbiljnih socijalnih problema. Do tada sam uglavnom ostajao nevidljiv. O mojim knjigama na HRT-u se nije govorilo, niti se o njima pisalo u državnim novinama i po književnim časopisima, ali sam ipak mogao mirno živjeti nekim svojim životom i u svojoj dugotrajnom privremenosti. S “Rutom Tannenbaum” započinju hajke na HRT-u, koje povremeno znaju biti po život opasne, jer stižu sve do pred kućni prag i bivaju praćene potjernicama s fotografijom i televizijskom snimkom. U jednom trenutku će, bilo je to već 2011, u središnjem televizijskom dnevniku HRT-a biti objavljena i snimka moga glasa – kako im odbijam dati izjavu o tome jesam li četnik!

Najzanimljiviji u svemu ovom je taj obrat: dok god se u vlastitoj glavi nisam izmirio s tim da sad živim u Zagrebu, i dok god sam nastojao da se moje stvari nikako ne pomiješaju sa stvarima mojih partnerica, bio sam kao privremenik ili kao migrant toleriran, ali čim sam naumio ostati i čim sam se počeo ponašati kao netko kome dosta pripada mjesto na kojemu živi, dočekan sam s bijesnim odbijanjem. Tu reakciju nisam mogao pripisati nacionalistima, desničarima i neoustašama, jer nije od njih dolazila. Hajku protiv “Rute Tannenbaum”, kao i sve buduće hajke koje će zatim uslijediti, pokretali su deklarirani ljevičari, persone gratissime iz najfinijih antifašističkih zagrebačkih, splitskih i riječkih salona, moralne vertikale mitskih i nadljudskih razmjera, sve sami pobjednici nad fašizmom i tuđmanizmom, koji svaki put daju šlagvort za hajku, koji zatim desna strana scene prirodno prihvaća i nadograđuje. Neobično u svemu je što se šovinističke invektive lijevih ne razlikuju od rasizma desnih. Pa onda, u duhu sveopće hrvatske pomirbe oko nečega što je toliko samorazumljivo da ne dopušta razlike u mišljenjima, jedini citiraju druge. Čudna jeza čovjeka prođe kad mu se ovakvo što dogodi.

Meni, međutim, biva zanimljivo to kako su kupovina stana i strasno prikupljanje predmeta koji su tu da posvjedoče o mom postojanju i pripadanju doveli do takvih reakcija. Ne krivim ja ni lijeve pravednike, ni desne mučenike – i jedni, i drugi poput onog logorskog koljača samo rade svoj posao! – nego mi je zanimljivo ono što sam ja učinio, nesvjestan pritom ne samo onoga što radim, nego i vlastitih motiva i razloga. Za razliku od Ive Andrića, koji je s navršenih šezdeset i šest pristao da mu bude dodijeljen stan, i to je učinio tek kada se vjenčao za dobro društveno situiranu, od optužbi za tuđinstvo i stranstvovanje zaštićenu beogradsku gospođu – koja je, istina, rodom iz Bosanskog Šamca, ali to nitko ne pamti! – ja sam tridesetak godina prerano kupovao svoj stan. Da sam pričekao, ovo mi se jamačno ne bi događalo, jer ne bih sebe doveo u priliku da se na mene s takvom bijesnom strašću okomljuju lijevi i desni urođenici. Njima bih ostao tuđ, kao što je Andrić Beogradu tako dugo mogao biti tuđ, a moja bi se književna tema razvijala u nekom drugom pravcu i na drukčiji, ovog trenutka meni nepoznat način, koji ih svakako ne bi ovako iritirao. Problem s hrvatskim urođenicima ću steći kada se i sam odomaćim pa se počnem ponašati kao urođenik.

Nakon te prve velike hajke na moj zagrebački roman, povedene u jednome zagrebačkom lijevo-mafijaškom tjedniku, a zatim vođene na HRT-u i drugdje, slijedi u sljedećih dvadesetak godina desetak većih i veći broj manjih potjera, kao i koju tisuću stranica novinskih i esejističkih napisa prvaka hrvatske javne riječi, od one moralne vertikale iz Feral Tribunea do kulturnih i književnih autoriteta iz Hrvatskog slova i Književne republike. I naravno da mi je odmah na um palo da se selim i da, dok sam još relativno mlad, tražim mjesto na kojemu ću se u miru i relativnoj anonimnosti baviti sobom i svojim poslovima. Priječio me je strah od selidbe. A s tim strahom i osjećaj da je, koliko god neugodno i prljavo bilo, ovo moj svijet, i da je tim više moj što je prljaviji i što se ja u njemu više osjećam kao tuđin. Ali me je od tog straha i osjećaja za mjesto na kojem sam se zatekao, dakle za Zagreb, čvršće držalo to što su u mom stanu već bile moje stvari. Brlog i leglo, zaštićeni predmetima svih vrsta i veličina, različitim po namjeni, prikupljenim uglavnom bez svijesti o onom što ti predmeti predstavljaju. Godinama kasnije ću, gledajući vrane po krošnjama oko tri Jelinekova tornja kako upliću i zidaju gnijezda i kako u kljunovima u ta gnijezda donose svega i svačega, pomalo razumijevati i te vrane i sebe. Grančice odsvakuda pokupljene, sjajni ostaci božićnih ukrasa, skupljeni krajem siječnja i za veljače po sasipajućim mrtvim borićima položenim pokraj kontejnera za smeće, plastični čep s boce za biljno ulje, slamčice za sok, neopisivi fragmenti tuđega svijeta u kojima je vrana prepoznala nešto svoje, sve to u nama budi osjećaj nadmoći nad ovim pticama, premda između njih i nas, između njih i mene, koji živim u jednome od tih Jelinekovih tornjeva, velike razlike nema. Jer i ja gore, na šesnaesti kat, od prvoga dana svog useljenja unosim predmete koji me na jednak način određuju i upojedinjuju, čine me čovjekom među ljudima, kao što vranu među vranama izdvajaju sve te stvarčice koje upliće u svoje gnijezdo. Prije nekoliko sam se godina grdno potresao kada su radnici gradskog zelenila došli s kranovima i motornim pilama, pa se vinuli u krošnje da režu grane i ruše gnijezda vranama. Odazvali su se pozivima stanara našega naselja, kojima je dosta bilo da im vrane odozgor seru po automobilima na parkiralištu, i sad su se, skupa s djecom, oduševljeno okupili na igralištu, da gledaju to uništavanje ptičjih zavičaja. Očaj mi je zastao u grlu, htio sam da vičem, da sprečavam ljude u njihovom bezumnom poslu, htio sam im reći da je to što čine zločin, ali ne iz nekih naročito uzvišenih humanističkih, franciskansko-kršćanskih, ekoloških razloga, nego je to zločin protiv nas koji nismo vrane, ubojstvo koje ti radnici provode nad samima sobom, htio sam okupljenim ljudima reći da djeci svojoj zaklone oči, da ne gledaju jer bi mogla vrlo ružno sanjati i nikad se ne izvući iz svojih snova, ali umjesto da išta kažem, ja sam pobjegao, u strahu od prevelikog isticanja, a onda i od toga da netko ne pomisli da sam lud. A zapravo se tu radilo samo o nedostatku imaginacije kod tih ljudi. Ili o neosviještenom šovinizmu, proizašlom iz uvjerenja da su vrane niža bića od nas? Kako niže biće može biti netko čiji dom biva stvaran na isti način na koji su stvarani naši domovi? Kada bića protjerujete iz njihovih domovina i zavičaja, kada im rušite domove i pustošite brloge i legla, kada uništavate te sitne predmete koje su oko sebe rasporedili da ih štite i da ih kao pojedince čine drukčijim od ostalih bića njihove vrste, vi činite strašan zločin, a ta bića okrećete protiv sebe, dovodite ih do krajnjih konsekvenci njihova očaja, pretvarate ih u teroriste, u bombaše samoubojice. I dosta, nije prošlo mjesec-dva, kada su se po naselju raširile priče, koje su na kraju dospjele i do novina, o tome kako su vrane počele napadati ljude. Iz čista mira, govorili su svjedoci, bez ikakva razloga, pisali su novinari, dok je ornitolog u televizijskoj emisiji nešto razložnije primijetio da su ptice vjerojatno nečim uznemirene, nakon čega je iznio nekoliko uglavnom krivih pretpostavki. Poželio sam tada napisati novinsku kolumnu o onom što se doista zbivalo, htio sam posvjedočiti u korist vrana, ali ni to na kraju nisam učinio. Ljudi su uglavnom nedokazivi.

Ali da, ti predmeti koje sam dovlačio u svoj stan sprečavali su me da odem kada je otpočela hajka na moj zagrebački roman, koja se, naravno, istoga časa prevara u hajku na moj zagrebački dom. Najupečatljivijim mi u tom smislu ostaje prilog hajci čuvenog urednika i prevoditelja Zlatka Crnkovića. “Jerga, Jerga, daleko ti lijepa čerga” sročio je, sve sa rimom, svoj dvanaesterac taj ljepoduh hrvatske kulture.

Predmeti kojih se u međuvremenu, u dvije i pol godine moga stanovanja, oko mene nakupilo još uvijek bi mogli stati u jedan možda malo veći kombi: desetak kutija s knjigama više, nešto posuđa, nekoliko kutija sa cedeovima i devedeovima, isto toliko kutija s kojekakvom papirnom dokumentacijom, odjeća i obuća, posteljina, novi televizor, novi krevet, onaj smiješni ormarić koji se rastvara u radni stol, a uza sve to još i nešto malo Aninih stvari, koje su se posve prirodno izmiješale s mojima, jer više nije postojao razlog da među stvarima postoje granice. Mogli smo, dakle, nas dvoje, nakon zbivanja s “Rutom Tannenbaum”, lijepo spakirati stvari i negdje se odseliti. Oboje smo tek navršili četrdeset, a vremena nipošto nisu bila loša za novi početak, ovaj put pod drukčijim uvjetima. Stan ne bismo prodali nego bismo ga iznajmili, pa bismo negdje daleko ubirali kirijicu.

Ali stvari, ali stvari… Šta radimo sa stvarima kada ih selimo? Trebali bismo razmontirati brlog i onda ga, predmet po predmet, montirati na drugome mjestu. A to ne ide tako, jer i mrtvi predmeti ovise o kontekstu, pa ih nije lako premještati. 

U to vrijeme kada se moj roman o Zagrebu pretvara u roman o romanu, pa u roman romana o romanu i roman o romanu romana o romanu, na krajnjem zapadnome zidu stana, iznad televizora, slika je Alema Ćurina. Objavljena u rujnu 2023, kao ilustracija u Feral Tribuneu, slika prikazuje Manhattan i Blizance, srušene u terorističkom napadu 11. rujna 2001. Iza, na nebu je golemi natpis Allende. A ll u Allendeovom prezimenu ta su dva nebodera. Dana 11. rujna 1973. general naci-fašističkih svjetonazora Augusto Pinochet je, uz američku logističku pomoć i pod rukovodstvom CIA-e, u vojnom udaru s vlasti zbacio i likvidirao demokratski izabranog predsjednika Salvadora Allendea. U središtu jednostavne grafičke igre, nastale u poetici agitacijskog dizajna i novinske ilustracije, dosjetka je koja se od tolikih drugih dosjetki, kojih su u to vrijeme bile pune novine i na kojima se, recimo, zasniva advertajzing industrija, razlikuje po tome što djeluje savršeno logično i sveprisutno, kao da je postojala i prije nego što je se Ćurin dosjetio. To onda više i nije dosjetka, nego je istina o riječima i stvarima, koja biva u oku i glavi promatrača, ali je on nije osvijestio. Kao savršena rima, koja je na vrh jezika još od nastanka riječi, ali nikoga, sve do genijalnog pjesnika, tko bi je s tog vrha spustio u govor i u stih.

Istog dana Alemu sam poslao sms poruku da želim kupiti tu sliku. Odmah se javio: može, govori mi, cijena 1000 eura. Nije to 2003. bilo malo novca, a možda nije ni danas, ali cijena je bila prijateljska. Nekoliko tjedana kasnije isporučio mi je dvije slike, obje na isti način uokvirene, pod staklom i s propisnim bijelim obrubom – ili, kako se ono kaže, paspartuom – uz tog Allendea i sliku koja je deset godina ranije u Nedjeljnoj Dalmaciji objavljena kao ilustracija uz moju priču „Saksofonist”. Saksofon s kokošjim nogama, ili nogama neke prethistorijske čaplje i piskom koji se pretvara u kljun, trči niz nekakav postapokaliptični predio, u čijoj se pozadini, tamo negdje daleko, vide obrisi gradića koji podsjeća na Motovun, a nebom, u pravilnoj formaciji, leti jato divljih gusaka. 

Te dvije slike u vrijeme sveopće hajke na roman “Ruta Tannenbaum”, tokom koje sam od hajkača u tjedniku Nacional i na Hrvatskoj radioteleviziji oglašen kao antisemit, protuhrvat, sarajevska pobjegulja, nezahvalnik koji sere po zemlji koja ga je prihvatila i – kako je to suptilno pjesnički iznio Zlatko Crnković – crni Ciganin, čijoj čergi želimo da pođe što dalje od nas, vise na bijelom zidu na vrh Jelinekova tornja, u stanu s pogledom na panonsku ravnicu i na brijeg jakuševačkog gradskog deponija. Njihovo mjesto na tom zidu moje je mjesto u Zagrebu, koje ne mogu zamijeniti za neko drugo mjesto u Bankoku i Santiago de Chileu, onako kako sam Sepetarevac zamijenio Novim Zagrebom. Premda, možda, postoji vjerovanje da bi onaj tko je jednom otišao mogao otići i drugi put, i da bi se lakše razvezao, oslobodio balasta i otišao nego netko tko prvi put odlazi, istina je malo drukčija. Ni sa Sepetarevca nikad ne bih otišao da sam u trenutku odlaska imao svijest o tome da odlazim. A odavde ne mogu ići, jer znam kako to biva i u što se to pretvaramo kada idemo.

U vrijeme kada je Alem Ćurin radio ilustracije za moje priče u Nedjeljnoj Dalmaciji, koje će kasnije ući u knjige “Sarajevski marlboro” i “Karivani”, u tim novinama nije bilo kolora. Dok se Slobodna Dalmacija štampala u suodnosu crne i crvene, kao temeljnih tipografskih boja, Nedjeljna je bila crna i plava. I, naravno, Alemove su ilustracije bile crno-bijele. Izrađivao ih je ručno, perom, kistom, tušem i onim običnim bijelim korektorom. Oni koji pamte epohu pisaćih strojeva, pelir ili bankpost papira koji se mehaničkim valjkom uvlači u stroj, vrpcu na malenom koloturu, umočenu u crnu ili modru tintu, indigo papir za kopiranje, i inu infrastrukturu i sitnu galanteriju pisaćega stroja, ili šrajbmašine kako su još uvijek znali reći pojedini sarajevski umirovljeni činovnici, ti se sigurno sjećaju plastičnih bočica s navrnutim čepom, koji se pretvarao u kist. U bočicama bila je gusta bijela tekućina, kojom su se premazivala krivo otisnuta slova, preko kojih bi se, pošto se premaz stvrdne, odštampalo pravo slovo. Na obje Alemove slike na mom zidu, onoj iz 1993. i onoj iz 2003., postoje intervencije i ispravke, načinjene korektorom za pisaći stroj. Crteži su direrovski precizni, autor je bio jedan od najboljih crtača našega svijeta, njegova je linija neporeciva kao Božja riječ i uredna onoliko koliko uredno može biti ono što je ljudsko. Nacrtani su na najkvalitetnijem papiru, onom na koji je crtač bio naviknut i na kojem se osjećao onako kako se ja u svojim prozama osjećam na Sepetarevcu; nacrtani su ti crteži na papiru načinjenom od Alemove kože, tušem, te crnim i sivim temperama načinjenim od Alemove krvi, i sve je na njima neporecivo na način na koji je neporeciv Kniferov meandar, premda je stvoreno radom mašte koja je u svakom smislu bila nadstvarna, kao što nadstvarna jest ta tragična ratna ptica u obliku saksofona, koja bježi niz polja domovine, niz Panoniju ravnu, dok svud naokolo šire se eksplozije, samo jedno čini izuzetak od te sveopće i virtuozne alemovske preciznosti: greške koje se ispravljaju najobičnijim bijelim korektorom za pisaći stroj!

Postoji, naravno, praktično objašnjenje: on je svoje slike izrađivao da bi kao novinske ilustracije bile multiplicirane u nekoliko desetaka tisuća primjeraka. Debeli i neravni premaz korektora u štampi biva nevidljiv. Nestaje razlike koja postoji između bjeline papira i bjeline premaza. Sve bijele boje u tisku se preobražavaju u jednu istu, sivo-bijelu boju jednokratnog papira novinske svakodnevice. Dok sve crne i sive boje ostaju vidljive i prepoznatljive. U njima sve je bogatstvo ekspresije umjetnikove duše. U tim crnim i sivim bojama potencijal je svake velike umjetnosti, književne i grafičke. A novine su onaj prostor općeljudskoga i običnoga koji se prostire između riječi i slike, između književnog djela i crteža rukom. Kako novine svaki dan izlaze, taj prostor nije sažimajući, niti u njemu biva samo ono što je važno ili karakteristično, nego bi novine trebale obuhvatiti cjelinu svega javnog. Za razliku od pisca, novinar ne teži za tim da bude genij pa da ispripovijeda ono što nikad prije nije iskazano. Novinar bi trebao ispripovijedati ono što biva svakodnevno. Ali kako se naša raspoloženja mijenjaju, i kako se civilizacija ljudi kroz vrijeme mijenja, mijenja se i čovjekov doživljaj onoga što je u nekoj epohi važno ili karakteristično. I onda po novinskim dokumentacijama tragamo za trenucima koji su suvremenicima promakli.

Dok je bijelim korektorom unosio ispravke na svoje slike, Alem Ćurin zamišljao ih je kao novinske ilustracije. Međutim, izrađivao ih je onako kako drugi ilustratori više ne rade, kao slike. I sve je tu kao na slikama, osim intervencija korektorom. Kada je svoje radove prodavao, ili kada bi ih u posebnim prilikama poklanjao, obično ih je prethodno sam nosio kod uramljivača. (Umjetnici ne vole kada nemušta publika prtlja po njihovim radovima.) I tako bi slika zadobila svoj konačni kontekst, pa bi se nešto što je već odštampano u nekoliko desetaka tisuća kopija vraćalo k svom jedinom i jedinstvenom primjerku, pa postajalo original. 

Na tom originalu intervencije korektorom djeluju neuredno. Da je slika drukčije nastajala, njih sigurno ne bi bilo. Te su intervencije u suprotnosti s Alemovim crtačkim stilom i načinom. U suprotnosti su s njegovom preciznošću i urednošću. S njegovom ljudskom naravi. Ali bez njih, bez intervencija korektorom, te slike ne bi bile originali. I ne bi bile dovršene. Ne bi, na kraju krajeva, bile istinite, jer ne bi bio vidljiv put njihova nastanka. Ne bi postojala slika u slici, ne bi bilo priče u priči. A bez toga nema ni umjetnosti Alema Ćurina. Na onoj slici izbezumljenog saksofona, te nemoćne ptičurine, koja bježi niz ravna polja Panonije, koja upravo sada kroz prozor gledam, druga je slika, ona koja nastaje u glavi čitatelja priče “Saksofonist”. A ta priča, jedna od najistinitijih u “Sarajevskom marlboru”, posvećena je sarajevskom muzičaru, alternativcu i punkeru, bivšem dečku N.V., koja se s njime razišla da bi postala moja djevojka. Ona je, N.V., glavni, premda većim dijelom nevidljivi lik, “Sarajevskog marlbora”. Taj mladić, saksofonist u najvažnijem alternativnom bandu glazbene povijesti, zvao se Goran, i poginuo je braneći Sarajevo. Ta slika u slici, ta priča u priči, taj vrlo složeni sustav uslikavanja i upričavanja različitih svjetova i života, dokumentarne istine i najnevjerojatnije vizualne, likovne i narativne mašte, sve to čini umjetnost Alema Ćurina. Za koju je bijeli korektor važan i kao tehničko sredstvo, i kao putokaz kroz djelo, i kao onaj mikrofon koji se pojavi u kadru nekoga starog filma, da nas upozori kako je život iluzija, s prolazom u novu iluziju.

O drugoj godišnjici onoga 11. rujna, kada su se islamistički teroristi, nekadašnji zlatni dečki američke ekspoziture u Saudijskoj Arabiji, zabili u nebodere na Manhattanu, nije postojala svijest o prethodnom, vremenski vrlo bliskom, povijesnom smislu tog datuma u kalendarima. Amerika je bila okupana samosažaljenjem, snimali su se filmovi o September Elevenu, u kojima su muslimani prikazivani kao divlji đavoli, pisali su se romani, sentimentalno-žalobni, a svijet je, Europa pogotovu, prilazio Americi kao da dolazi na karmine, nanovo su se i nanovo prepošiljali telegrami sućuti, kao da i sućutnik i ožalošćeni pate od teške senilije. U isto vrijeme tekli su potoci i rijeke krvi u Iraku i Afganistanu, kojom se Amerika pojila, bivajući pritom sve žednija i žednija, kao da more pije. Okolnost da se jednoga prethodnog 11. rujna zločin već bio dogodio, i da je taj zločin bio jednako krvav i nasumičan, i da se nije u svojoj biti razlikovao od zločina na Manhattanu, nije ni na koji način mogla biti osviještena. Ideja da su Sjedinjene Američke Države i Henry Kissinger, tadašnji državni tajnik, bili glavni sponzori, organizatori i logistička podrška terorističkom napadu tog 11. rujna 1973. u Santiago de Chileu, te glavni pokrovitelji fašističke vlasti koja će u Čileu potrajati sljedeća skoro dva desetljeća – ili sve dok u ljeto 2000. bivšem diktatoru ne bude ukinut diplomatskim imunitet – u glavama svijeta djelovala je nemoguće, ili posve fantastično. Da je datum događaja bio neki drugi, a ne baš taj 11. rujan, još bismo nekako o tome mogli misliti, i mogli bismo se, možda, u to uživjeti.

Alem je, međutim, izradio svoju sliku, u čijem lijevom uglu je, tačno ispod Bruklinskog mosta, i mali Allendeov portret, s nakanom da je objavi u novinama i da je tako umnoži u nekoliko desetina tisuća primjeraka. U toj slici, ali samo na prvi pogled, postoji nešto gotovo nećurinovsko, nešto što je izvan njegove divlje dokumentarno-nadrealistične mašte. To je, valjda, jedina njegova slika na kojoj nema ničega što u sirovoj i surovoj, mehanički shvaćenoj stvarnosti nije upravo onakvo kakvim ga je on nacrtao ili naslikao. Nema čekića koji naokolo marširaju, cipele koja izbezumljena viče, Titanica koji izrasta iz Tuđmanove glave, saksofona koji bježi niz ravna polja domovine. Sve je tu kao precrtano iz objektivne stvarnosti, i brojevi uvrh slike: 11.09.1973. i 11.09.2003. i slova A i ende. Samo su, umjesto dva l, dva u stvarnosti srušena njujorška nebodera. Ono što se u drugim Alemovim radovima doživljava kao čin mašte, na ovoj je slici čin gole stvarnosti. I to one stvarnosti koja nam se u povodu September Elevena čini nepojmljivom.

Ali ni tu nije bio kraj. Kao što sam već ispričao, istoga dana kada su izašle novine u kojima je slika umnožena u nekoliko desetina tisuća primjeraka, telefonirao sam Alemu i dogovorio kupnju slike. Tisuću eura, rekao je. Dogovoreno, odgovorio sam. Nije to bilo malo, ali nitko nije pomislio ni da je mnogo. Dva dana nakon toga, umjetniku je zvonio telefon, kustos iz njujorške MoMe, koji je nekim slučajem upravo bio na proputovanju, preko splitskog je povjesničara umjetnosti, zajedničkog našeg prijatelja, poželio da otkupi sliku. E šteta!, odgovorio je na ponudu Alem, sliku sam već prodao. Nije mu na um palo da se predomisli, pa ni da me nazove i ispriča mi što se dogodilo, nakon čega bih mu ja sam rekao da je svakako bolje da slika ode u MoMu, makar tamo i ne ugledala svjetlo dana, nego da visi na mom zidu, gdje ću je samo ja svakodnevno gledati. Ne znam, niti ću ikad doznati je li ga grizlo u duši, je li barem malo posumnjao u ono što čini, dok je preuzimao slike kod uramljivača i slao mi ih u Zagreb. Da sam ga o tome ispitivao, ne bi mi rekao istinu. Jer o tome se istina i ne može reći. 

I dok te dvije slike vise na mojim zagrebačkim i hrvatskim zidovima, najprije na jednom, a onda na drugom – ali samo mojem! – zidu, one gotovo nemogućim čine moj odlazak. Te dvije slike Alema Ćurina moje su ukorjenjenje. O čavlićima o kojima one vise, visim i ja. Njihovo preseljenje teško je izvedivo zato što se s premještanjem ljudi i stvari mijenja njihov kontekst. Mijenjaju im se pripovijesti, a samim tim se mijenjaju i sjećanja.

Jedanaestoga rujna 1973. bio je utorak, i ja sam već deveti dan bio učenik drugoga dva razreda Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević, kod učiteljice Aide Alibegović. Prvi sam razred završio u Drveniku, a ovo je bilo moje prvo veliko životno preseljenje. Jezik koji sam učio kod učiteljice Nade Kostanić, u maloj područnoj školi u Donjoj vali, nije bio jezik kojim se govorilo i pisalo u velikoj školi u Sarajevu. U Drveniku bi nas u učionici bivalo osam: četvero nas iz prvog razreda u dvije klupe do zida, i četvero starijih iz drugog razreda u dvije klupe do prozora. U novoj nas je školi, u drugome dva razredu, bilo trideset i pet. Osim jezika, čije su male razlike ostavljale krupne posljedice, razlika je bila i u slovima. Neka su pisana slova u Sarajevu, naprimjer velika pisana K, L, N, a naročito malo pisano r, razlikovala su se od pisanih slova u Drveniku. Ono što sam već bio naučio kao ispravno, učiteljica je crvenom kemijskom olovkom podvlačila kao pogrešno. Riječi koje sam izgovarao – rajčica, vrhnje, općina – izazvale bi smijeh cijeloga razreda. Djeca se vole, onako svi zajedno, smijati pojedincu. Tako se osjećaju sigurnije i to im koristi u životu. Riječi koje sam izgovarao nisu bile pogrešne, kao što su pogrešna bila slova koja sam pisao. Ali bile su neuobičajene, što je gore nego da su pogrešne. Neuobičajene riječi pojedinca izdvajaju iz grupe, a ja se u rujnu 1973, s navršenih sedam godina, nisam želio izdvajati. Takve riječi uzrokuju cjeloživotne probleme, česte selidbe, reviziju sjećanja i gubitak stvari. Zbog takvih riječi u životu tako važna biva crna punkerska kožna jakna i na njoj maleni oltarski džep na šuštu, u kojem zajedno s tobom seli tih nekoliko uvijek istih stvarčice. Takve riječi, neuobičajene riječi, čovjeka predodređuju za nešto što u početku nije bio njegov izbor, a što mu na kraju biva sudbina. Takve riječi, neubičajene riječi, stvarni su uzrok onoga što ljubazni zagrebački pjesnik slaže u svoj hrvatski dvanaesterac: “Jerga, Jerga, daleko ti lijepa čerga”.

Što mi se sve dogodilo u tom prvom tjednu – ili, kako se to u ovoj školi kaže: u toj prvoj sedmici! – škole, kako je prošao prvi vikend, i kakav mi je u školi bio novi ponedjeljak, ja to, na žalost, više ne znam. Muka s pamćenjem je u tome što ne samo da ne pamtimo životne trenutke po njihovoj važnosti, nego ni ne znamo što će nam jednom postati važno. A taj prvi tjedan moga sarajevskog školovanja važan je jer nakon njega, već sljedećeg utorka, slijedi 11. rujna 1973. I važan je zato što je ta selidba iz Drvenika u Sarajevo, i iz drveničke u sarajevsku školu, model budućih mojih selidbi. Trag crvene kemijske na mojim prvim domaćim zadaćama – i to je razlika: u Drveniku bih na sredini reda, pisanim slovima, počevši s velikim pisanim D, trebao napisati „Domaći rad”, a u Sarajevu trebam napisati “Domaća zadaća” – crveno podvučena moja u Drveniku naučena slova, crveno podvučeno i moje “Domaći rad”, najava su onog što će nastupiti kad u Zagrebu kupim svoj stan i kada povjerujem da je ovo tu sad moje. Već sam kao sedmogodišnji dječak znao da je sve to oko mene pogrešno, da ne može biti da su neispravna slova koja sam naučio u Drveniku, a da su rajčica i vrhnje smiješni u odnosu na paradajz i pavlaku. Ali tada sam bio u strahu, nikoga nije bilo da me zaštiti, osjećao sam se kao ilegalac, ili kao netko za koga svi vjeruju da svjesno griješi, a on to ne čini svjesno, nego je naprosto takav, i sve sam činio da se prilagodim i da se što prije izjednačim s okolinom i da se pretvorim u druge. Ali to nije išlo: njima je, toj bezobličnoj skupini od trideset i pet đaka drugoga dva razreda – bilo ih je više nego što je bilo učenika u cijeloj našoj drveničkoj školi – trebao netko čijim će se pogrešnim riječima smijati. Mnogo godina kasnije, po preseljenju sa Sepetarevca u Zagreb, a onda i po useljenju u moj vlastiti stan, moj gnjev i otpor, primjerice prema onima koji će povesti hajku na „Rutu Tannenbaum”, ustvari će se ticati nečega što sam prešućivao svojim drugaricama i drugovima u drugome dva razredu Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević, na Mejtašu, ticat će se moga očajničkog i na kraju posve neuspjelog pokušaja da im se prilagodim. Prezir koji i danas osjećam prema Zlatku Crnkoviću, nesumnjivome zaslužniku i besmrtniku hrvatske kulture i književnosti, tiče se one nepregledne razredne mase koja se smije mojim riječima i izgovoru. U njemu sam, onako starom i vekivečnom, gospodstvenom i uznositom, uvjerenom Hrvatu spremnom da se istoga časa proglasi za Židova čim mu netko opsuje majku, i da tom huliganu uzvrati optužbom za antisemitizam, prepoznavao to nepregledno more svojih vršnjaka, predvođenih učiteljicom Aidom Alibegović, pred kojima sam bio nemoćan, poražen i u baš svakoj prilici ponižen, jer im se nisam umio prilagoditi, pa koliko god bih govorio i pisao paradajz i pavlaka, u mojim se riječima čulo rajčica i vrhnje. Nevjerojatno je, zapravo, koliko sam kao zreo čovjek bio nesposoban da u tome što mi se događalo vidim išta osim onoga što sam doživio kada sam u Sarajevu polazio u školu. A opet sam se trudio, pokušavao sam da u sebi pronađen neku odraslu grešku, ili da u tim ljudima koji su mi naokolo prijetili i zapitkivali me javno ili onako huljski – u pismima i elektronskim porukama, kada ću već jednom prestati da svojom prisutnošću prljam Zagreb i Hrvatsku, vidim nešto sasvim novo, nekoga tko neće biti poput trideset i četvero mojih razrednih drugarica i drugova. Ali uzalud, kao da mi se mašta zakovala na to jedno vrijeme i u jednu, istina dugu i mučnu situaciju, u kojoj mi se glasno smiju zbog rajčice i vrhnja, i u kojoj su moji K, L, N, r pogrešni, tako da ih učiteljica podvlači crvenom kemijskom, i zbog njih smanjuje ocjenu mom sastavu iz predmeta koji više nije hrvatski ili srpski jezik, nego se sad zove srpskohrvatsko/hrvatskosrpski. 

I dok sam tako, zakovane mašte, Zlatku Crnkoviću i bezimenoj krdu golemih sivih štakora, koji su nakon objavljivanja “Rute Tannenbaum” iskakali iz mraka pa mi grizli petne tetive, odgovarao na način na koji nikad nisam učiteljici Aidi i razrednim drugaricama i drugovima iz drugoga dva, zapravo sam pun nekoga vječnog i nesmirenog očaja ponovo ispisivao ono svoje K, L, N, r, i izgovarao rajčica i vrhnje.

I onda je u utorak, 11. rujna 1973. na radiju i televiziji objavljeno da su vojne postrojbe pod zapovjedništvom generala Pinocheta topovima i navođenim raketama zasule Palacio de la Moneda, predsjedničku palaču u Santiago de Chileu, i da je predsjednik Salvador Allende vjerojatno ubijen. Tu napokon nešto izranja iz magmom zatrpane memorije, i iz prethodnih uzaludnih nastojanja da se rekonstruira prvi tjedan škole u drugom dva razredu Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević, na Banjskom brijegu, na Mejtašu, u Sarajevu. Jasno pamtim ekran crnobijelog televizora na Sepetarevcu, pogled s kauča, i fotografske prizore bombardirane palače. Pamtim Allendeovu sliku s vojničkim šljemom na glavi i pogledom negdje u visine. I pamtim iz te večeri uzbuđeni glas dopisnika Tanjuga odnekud iz Latinske Amerike, možda baš iz Santiaga, koji izvještava o događajima, i pamtim lice Augusta Pinocheta, hladno i nepomično, lice čovjeka u uniformi i pod šapkom, sakriveno neprobojnim tamnim naočalama. Ono što će se dalje događati i što na Sepetarevac stiže preko televizijskih slika, novinskih članaka i fotografija iz Oslobođenja na koje smo pretplaćeni, pa u rukama držim ispresavijane novine, mokre od jutarnje rose i inja, i od tiskarskih boja crne i plave – Oslobođenje tih se godina radnim danima štampa u toj kombinaciji boja, a samo je nedjeljom crno-crveno – dio je mitološke konstrukcije puča i diktature fašističke vojne hunte, koja je potom uslijedila u Čileu. Taj mit jedan je od dugog niza nikad katalogiziranih mitova iz kojih se djetinjstvo dalje razvijalo i koji svi zajedno tvore opis ličnosti i romanesknu biografiju pripovjedača i glavnog junaka, a koja bi, ako bi ikad bila napisana, morala biti uznemirujuće ambiciozna knjiga, žanrovski postavljena između Joyceova “Uliksa” i romaneskne epopeje Uwea Johnsona “Jahrestage: Aus dem Leben von Gesine Cresspahl”. Takva bi knjiga, vjerojatno, imala dvije-tri tisuće stranica, iziskivala bi silan, možda i samoubilački mentalni i emocionalni angažman, ali je ugodno sanjariti o njoj. A onda je u snu čitati s unutarnje strane čeone kosti.

Drugi će put, godine 2001, 11. rujna ponovo biti utorak. U sjećanjima ovako to biva: jutro je u Kopernikovoj 5, u tom stanu u kojem sam proveo posljednje godine prije zagrebačkog ukorjenjenja, žena s kojom sam živio zastala je u prolazu s lijeve strane televizora, a ja sam, sjedeći na otomanu, sa stolića pred sobom uzeo daljinski i uključio televizor. To sam učinio jasno osjetivši da se nešto događa. Naprosto sam znao, i ona je znala, da nastupa apokalipsa, premeću se svijet i kosmos, i u tom premetanju za koje se ne može znati kakvo je, dobro ili zlo, kao što se ni za apokalipsu zapravo ne zna što iza nje slijedi, valjalo bi uključiti televizor i provjeriti što se događa. Trebalo bi uloviti slijed događaja, priključiti se onom neizbježnom, učiniti to po vlastitoj volji, jer ionako će sve isto poteći i bez našega pristanka. Na ekranu pojavila se slika, prizori Manhattana, upravo onog dijela grada u kojem ću u jednom hotelu iznad Tritity Church, ili Crkve svetoga Trojstva, na proljeće 2024. proživjeti šest dana života. Premda je u gornjem desnom uglu bio znak Hrvatske radiotelevizije, glas koji se čuo govorio je engleski. Nije bilo prijevoda. A taj glas nije zvučao kao da pripada televizijskom novinaru, reporteru ili političaru. Bio je to obični i vrlo uznemireni ljudski glas. Glas upravo probuđenog. Glas oca čije se dijete za doručkom igralo nožićem za maslac, pa porezalo prst. Glas koji ne pripada javnosti, privatni glas koji izaziva strah kada ga čuju milijuni ljudi. Taj glas govorio je da mu nije jasno što se događa, da su se još negdje dogodile eksplozije, da mu je maloprije zvonio telefon i da mu se javlja majka iz Ohaja…

Tako to iz nekog razloga izgleda u sjećanju. Mogao bih se zakleti da je bilo jutro i da sam kraće od pola sata bio budan prije nego što me je neka nepoznata sila navela da uzmem daljinski sa stola i da uključim televizor. Znam i to da je moja partnerica osjetila istu stvar. Jutarnjost ovoga događaja možda je i najvažniji detalj u cijeloj priči. Apokalipsa započinje s jutrom. U mom je iskustvu uvijek tako. Rat je u Sarajevu započeo ujutro 5. travnja 1992: budeći se čuo sam prvu daleku eksploziju i mitraljeske rafale kako međusobno razgovaraju; tada sam znao da započinje nešto što je različito od svega što je ranije bilo, nešto što istovremeno mijenja i prošlost, skupa sa svim mojim sjećanjima. Započinje jutarnja apokalipsa. Isto tako, dvadeset godina ranije, ujutro 4. rujna 1972, probuđen sam u sedam ujutro, prvi dan je škole, u strahu sam jer nisam još uvijek naučio vezati cipele, i taj strah donekle ipak poništava osjećaj da započinje nešto čega nikada ranije nije bilo i što nikada neće prestati. Započinje jutarnja apokalipsa.

U zbilji, međutim, 11. rujna 2001, u vrijeme kada sam uzeo daljinac i uključio televizor, nije bilo jutro. Bilo je kasno popodne. Skoro je već prošao dan, a jutro je u New Yorku. Šest sati je vremenske razlike, koja će se protokom vremena izgubiti. Dvadeset i pet godina kasnije zagrebačko i njujorško jutro bivaju isto, u skladu sa činjenicom da apokalipsa uvijek započinje jutrom. Kao u onoj dalmatinskoj pjesmi, apokaliptičnoj uspavanki, u kojoj će se spomenuti jutro Sudnjeg dana. Vremenske je razlike možda nestalo, jer je priča o 11. rujnu 2001. toliko puta ponovljena, inscenirana i odigrana u nekoliko desetina različitih verzija: dokumentarnih, igranih, književnih, filmskih, i u tom su se ponavljanju naša sjećanja susretala s interpretacijom događaja. Interpretacija je redovito bivala nalik onome čega se sjećamo, ali nikad posve ista. Ali ono što se ponavlja će nadrasti to što se dogodilo samo jednom, svojom će učestalošću nadistiniti i samu istinu čovjekova života, pa će se tako zagrebačko vrijeme izjednačiti s njujorškim. I to sravnjivanje u sjećanju popodneva s jutrom tim je zanimljivije, jer se svega drugog sjećam. Tačnije, sjećam se tog stana na trinaestom katu u Kopernikovoj 5, sjećam se rasporeda stvari u prostoriji, a naročito se jasno sjećam svih mirisa tog trenutka, 11. rujna 2001, kada se rastvorila slika na ekranu i kada se čuo glas koji govori engleski, premda smo na prvom programu domaće televizije, i koji zvuči kao nečiji privatni glas, glas čovjeka koji nema svijest o tome da je ispred njega mikrofon ili da  upravo obavlja neki posao. Svega se, kažem, mogu sjetiti u toj sobi s pogledom na postaju gradskog autobusa na Ukrajinskoj ulici i na krošnje ispred malenog caffea, pamtim većinu onog što se zbivalo u sljedećih nekoliko sati, dio onog što sam govorio i što mi je ona govorila, samo što u tom sjećanju blijedi pomalo njen lik, tako da mi se na trenutke učini da to i nije ona, žena s kojom sam tada živio, nego da je to Ana, i da s njom, s Anom, razgovaram o onom što se upravo dogodilo. Taj kvar u sjećanju, iz kojeg s vremenom blijedi stvarna osoba, ona koja se tu doista zatekla 11. rujna 2001, a pojavljuje se ona koje tu nije bilo, koja nikad nije ušla u stan na trinaestom katu Kopernikove broj 5, u prirodi je svakog pamćenja. Sjećanja su, ako u njima doista ima istine, ako nisu puki konstrukt i izmišljotina s kakvom se svjedoči na sudu, izmaknuta iz stvarnosti. Sjećanja su fikcija, koja nastaje nehotično, po logici po kojoj nastaje priča. A ona je, priča, vjeran odraz čovjekove naravi. 

U ovoj priči o 11. rujnu 2001. upisano je nevjerovanje moje da je postojalo vrijeme u mome drugom životu, onom koji se odvio u Zagrebu, u kojem nije bilo Ane. I onda ona u sjećanju zauzima mjesto koje je druga žena imala u stvarnosti. Tako priča o 11. rujnu 2001, o toj apokalipsi koju doživljavam ispred televizijskog ekrana u Kopernikovoj 5, biva ljubavna priča. Ljubavna apokalipsa. Doista, hoće li tog posljednjeg dana čovječanstva biti ljubavi?

Sve to, dakle, sadrži slika Alema Ćurina, koju sam od njega kupio o dvogodišnjici terorističkih napada na New York, a koja bi, da nisam bio tako brz ili da Alem nije bio tako čestit, danas bila u vlasništvu njujorške MoMe ili njezina neimenovanog kustosa, to nije do kraja jasno. Oko nje i slike trkaćeg saksofona, koju sam od Alema dobio na dar, te oko ulja na platnu Affana Ramića, koje prikazuje Dubrovnik, i trećesiječanjske Murtićeve grafike množit će se slike, crteži, grafike i manje skulpture. Množit će se predmeti koji imaju umjetničku vrijednost, koja je često veća od njihove materijalne vrijednosti. Ali važnija su priče koje ti predmeti sadrže, jer su sve one dio neke veće priče, koja čini čovjekov život, njegovu ukorijenjenost i zavičaj.

ovčice moje
oblaci moji
klupka vatasta
pahulje neprebrojne
latice moje
moje crte isprekidane

kamo ste pošle
kamo bježite
ne vidim vas
dohvatit ne
mogu kamo
utekoste na

istok idemo na
istok

tamo se otvorio
bezdan tamo
ćemo
nestati

Milan Milišić: Volile su me dvije sestre skupa, Svjetlost, Sarajevo 1989.

Dvije biblioteke, Nada i Savremenici, obje u sarajevskoj Svjetlosti, bile su negdje od sredine šezdesetih pa sve do kraja osnova živog kanona bosanskohercegovačke književnosti. U Nadi tiskane su prve, uglavnom pjesničke knjige mladih pisaca, dvije, najviše tri godišnje, dok su u Savremenicima, u godišnjim kolima od pet, najviše šest ili sedam knjiga, objavljivane nove knjige etabliranih pisaca, onih koji su pripadali prvoj garnituri žive književnosti. Ući u Nadu, a onda među Savremenike, značilo je postati važan pisac u jednome vremenu. Znalo se dogoditi da u tim edicijama objavljen bude i pisac koji nije iz Bosne, ali rijetko, i s nekim razlogom. Većinom, pisalo se i objavljivalo poeziju, jer to je bilo vrijeme, osamdesete su bile vrijeme, posljednje u ovdašnjim povijestima, kada je iz nekog razloga pjesništvo bilo važnije od proze.

Godine 1989. izuzetno se, valjda jedini put u Savremenicima, tiskalo drugo, istina izmijenjeno, u novoj pjesnikovoj “redakciji”, izdanje jedne prethodno već objavljene knjige. Knjigu “Volele su me dve sestre skupa” objavili su, prema legendi, u beogradskoj ediciji časopisa Vidici, Milišićevi prijatelji, sastavivši je od pjesama koje je objavljivao po časopisima, da bi osamnaest godina kasnije on pjesme mijenjao, popravljao i jezično ih preuređivao, iz srpske ekavice u hrvatsku ijekavicu. Knjigu je objavio u Sarajevu, gdje mu je živjela sestra, ali i, što je vjerojatno važnije, neki njegovi prijatelji i pjesnički poklonici. Sve su ga te okolnosti učinile pomalo i bosanskohercegovačkim pjesnikom, pa nije bilo nekog naročitog čuda u okolnosti da je izdanje “Volile su me dvije sestre skupa” objavljeno u Savremenicima.

Imena recenzenata tada su bila važna: Marko Vešović i Stevan Tontić. Na preklopnici iliti klapni interesantan je izvod iz Vešovićeve recenzije. Na prednjoj korici, u tipskom kvadratnom okviru reproduciran crtež Salvadora Dalija, na stražnjoj korici, u istom takvom, simetrično postavljenom okviru pjesnikova fotografija, s kratkim životopisom. Sve kao da je pripremljeno za jednu malu, privremenu besmrtnost.

O knjizi pisalo se te godine u Sarajevu mnogo, na sve strane. Možda je negdje, u nekoj novinskoj dokumentaciji, sačuvan i moj tekst iz Naših dana. Snimka moje redovite jednosatne radijske emisije, kojoj sam bio nadjenuo naziv “Pusta zemlja”, i emitirala se jednom tjedno, subotom, s početkom u 23 sata i pet minuta, skoro cijele dvije godine, sigurno ne postoji. U toj sam emisiji, u epizodi u kojoj je gostovao pjesnik i slikar Dragan Stenek, iz čista mira pročitao naslovnu pjesmu Milišićeve knjige. Napominjem i to, da ne bih zaboravio. A napominjem, možda, i da bih oslikao kako je ova knjiga te godine bila važna i čitana.

Riječ Dubrovnik, kao ni gradske toponime, Milišić u knjizi ne spominje. Ali više je pjesama dubrovačkih, vjerojatno i najdubrovačkijih u suvremenom pjesništvu. Bez kičaste mitologizacije grada, zazivanja sveca zaštitnika i tečnih rima, nego grad kao unutarnja arhitektura čovjekova, Dubrovnik kakvog sam se i ja, u to vrijeme dvadesettrogodišnjak, autor jedne objavljene knjige, iz djetinjstva sjećao, te sam ga u svojim sjećanjima naseljavao, premda je sve moje tamo već bilo umrlo. Pjesma “Oluja”, recimo, ovako počinje: “Sjediti u prozoru – dječačka navika -/ Dok kiša žmahno/ Otpočinje svojim užarenim/ Kapima/ I svijet se ježi/ Mršti/ Stresa”. Riječ žmahno tražio sam tada po rječnicima, raspitivao se o njoj naokolo, bilo je to vrijeme prije interneta, a ona je, ta riječ, svo vrijeme značila slatko, slasno, tečno… Riječ kajkavskog jezika, u pjesmi o Dubrovniku, na mjestu na kojemu je samo ona, ta riječ, mogla reći kako počinje kiša koja će narasti u oluju.

Druga strofa: “Niz klempavo lišće smokvi/ Niz trpeljive slonove slanih hridi/ Niz ponovo uposlen kloporavi oluk/ Niz crne sare bajamovog debla/ I lišće nespole opšiveno skajem/ Niz bičeve loze zamišljene nad vežom/ Niz ispruženu nogu ili ruku/ Škakljivo mazno/ Mlazovi se slivaju/ Ka halapljivoj usmini/ Zemlje.” Majstorstvo je Milišićevo u rečeničnom ritmu kiše koja započinje padati po lišću. Ono je u toj genijalnoj slici, u jezičnoj prispodobi, u pomaku klempavog lišća smokvi. Jer doći do toga da je lišće smokve klempavo jest poezija. To znači biti pjesnik, budući da to lišće na očigled – nije klempavo. Ono je takvo tek u smješnoći riječi, u smješnoći klempavog uha, u miloj groteski smokvina stabla. Onda to lišće nespole opšiveno skajem. Nespola je ustvari japanska mušmula, koja je prema Japanu prije tisuću i kusur godina krenula iz Kine, da bi iz Japana došla na Jadran, i tu se odomaćila, postala jedno od najdomaćijih stabala, čije lišće, doista, jest od skaja. A skaj, ono je bio što će danas biti ekološka koža, samo nesavršeniji.

I još samo jedna strofa, prije nego što ovu dugu pjesmu prepustimo vlastitim sjećanjima i ponekom budućem čitatelju: “Biti svjedokom tog općenja/ Šuštava i tajnovita/ Osjećati razlivajuću, beskrajnu/ Sreću opuštanja/ Sa lakim udarima groma u daljini/ Punim prigušene nervoze/ Pred kojima zemlju ozaruje svjetlost/ Miješajući se sa svjetlošću dana/ I preplećući gole noge, ruke/ Kao što se u vrućnjaku prepliću zmije/ Razgaljeni živci opijaju se uzduhom koji šišti/ I vonjem voljne prašine dok/ Postaje ponovo/ Tlo”.

Sva je ta knjiga takva, premda u njoj nije ni šezdeset stranica. Milan Milišić bio je veliki pjesnik, a poezija moćna snaga naših života. Danas, kad zamišljam taj put od Sarajeva do Dubrovnika, put kojim sam iz uterusa prvi put polazio, pa išao dugo, sve dok jednom nisam prestao, čini mi se da taj put vodi kroz ovu knjigu.

Mjesto na polici

Dvije su police u kućnim bibliotekama onakve kakve bi bile onda, u Sarajevu. S knjigama iz onog doba. Na jednoj ova je knjiga, isti primjerak koji sam kupio čim je izašla, te 1989. Na njoj je i cijena, upisana rukom, grafitnom olovkom: 8000. Brojevi su, za razliku od riječi, nestalni. Traju samo unutar nekog vremena, a poslije ne znače više ništa. Tako i ovih 8000. Bit će dinara. Koliko je to zapravo bilo novca, danas se više ne zna.

Mjesto u povijesti

To mjesto postoji samo ako je pjesnikom opjevano. Inače ga nema, ili je u trivijalnim distisima koji zaljuljaju samo pripravnika za poglavnika, jer u njima grobnica od zlata ne znači zapravo ništa, pošto zlatnih grobnica nema nigdje. A kad bi ih i bilo, zar bi bile ljepše od jednog jedinog klempavog lista smokve? Ovako izgleda mjesto u povijesti i kraj ove knjige: “Huji vjetar s mora i nabore mog ruha/ Puni nekim drugim, no znanim mi oblikom/ Volile su me dvije sestre, ko dvije grlice pitome/ Da ne zavrijedih tu ljubav, ne rekoh nikad nikom.”

GIBET

 Četiri oka,
dvoje usta,
nas deset.
Iz očiju zavist,
iz usta med.
Krvoločno hraniš se
tuđim imenom.
Kao da je halal tvoja glad.
Četiri oka,
dvoje usta,
nas deset.
Klimamo glavom.
Siratom jezik
do ćuprije ide.

Trpeza i Mizan.

Ko glođe tvoje kosti
dok nisi tu?

ZELEN PRSTEN U OKU

U vaktu din.
Zelen prsten u oku,
od svjetla i soli,
između sna i trepavica.

Stare riječi, novi mi.
Ništa ne pripada.
Ni oku.
Ni snu.
Ni otkucaju što se nada.
Atrament
iza kapaka
u njihovim knjigama
i našim danima.

U vaktu din.
Zelen prsten u oku,
od svjetla i soli,
između sna i trepavica.

DUNJALUK

Tu,
u uglu usana,
biljeg u zraku zraka.

Zelenooke daljine.

Ne govorim, odgovaram.
Ono što nikada neću reći.
Riječju,
kao antibiotikom
od sitne dunjalučke prašine.

Pogovor knjizi “Nessun altra casa. Memorie lungo la Drina trent’anni dopo Srebrenica” pisca Gabrijela Santora (Del Vecchio editore, 2025)

***

Da bi se trideset godina kasnije mislilo o Srebrenici, bilo bi dobro vratiti se u ljeto 1995, u one koji smo tada bili i u ono što je tada određivalo naše misli i osjećaje. Vijest o padu grada, koji je bio zona pod zaštitom Ujedinjenih naroda i čiju je sigurnost u ime te organizacije jamčio nizozemski vojni bataljon, do mene je stigla u Zagrebu. Dobro pamtim doba dana kada se to dogodilo i mjesto na kojem sam se tada nalazio. Premda u tom trenutku o pogromu nad muškarcima i dječacima Srebrenice, tom rodnom zločinu mitoloških razmjera, nisam znao ništa, jer se još nije počeo ni događati, vijest o padu trajno se urezala u moju svijest, kao nešto s čime prestaju neka važna pravila na kojima su utemeljene kultura i civilizacija pod čijom smo zaštitom u prethodnim životima živjeli. Nakon te vijesti kao da je sve moglo pasti onako kako je pala Srebrenica.

Uskoro su, sljedećih dana, stigle i vijesti o pogromu. Prve objavljene su dok su još trajale masovne egzekucije, koje je isplanirao i organizirao mornarički časnik, kapetan bojnog broda Ljubiša Beara. Neće dugo trebati ni da se saznaju stvarni razmjeri pogroma. Ali dvije činjenice neće biti izrečene. Prva: od broja ubijenih važnija su njihova imena. Druga: egzekucijske grupe Ljubiše Beare, koji je u pravilu i nastupao u bijeloj mornaričkoj uniformi, usmrtile su upravo onoliko muškaraca i dječaka koliko je to bilo moguće u relativno kratkom vremenskom roku od nekoliko dana. Da su imali više vremena, ili da su imali savršenija sredstva za ubijanje – recimo, plinske komore i krematorije – i da im je pri ruci bilo više muslimanskih muškaraca i dječaka, više bi ih i pobili. Da su bili u prilici, pukovnik Ljubiša Beara i njegovi ljudi poubijali bi sve muslimanske muškarce i dječake na Svijetu. Takav je, naime, bio smisao pogroma za koji su morale biti ispunjene dvije pretpostavke. Nizozemski je bataljon morao bez borbe i bez ikakvog stvarnog otpora predati Srebrenicu snagama generala Mladića, pri čemu su veliki broj muškaraca i dječaka, koji su se sklonili u prostor njihove vojne baze, i faktički predali ubojicama. A Organizacija Ujedinjenih naroda odrekla se vlastite moći i ni na koji način nije ni pokušala reagirati na zločin dok se on još događao.

Godinama i desetljećima kasnije traje proces globalnog “normaliziranja” srebreničkog kompleksa i vraćanja jednoga strašnog mitološkog događaja u okvire ratnih zločina. Vode se sudski procesi, počinitelji zločina bivaju osuđeni, neki su, uključujući Ljubišu Bearu, već umrli u zatvoru. Stvoren je prihvatljiv okvir za pojam zločina u Srebrenici, koji na europskoj i svjetskoj razini postaje kulturna činjenica, koja će sam događaj gurnuti u povijest i u aktivni zaborav. Donesena je i potvrđena presuda, pravna i historijska, prema kojoj je srpska vojska, pod zapovjedništvom generala Mladića, počinila genocid u Srebrenici. Ta riječ i pojam, navodno, rješava sve. I ujedno prikriva ono o čemu se otpočetka ne smije govoriti: o zločinu koji su počinili zapovjednici i vojnici Nizozemskog bataljona u Srebrenici kada su odbili zaštititi Zaštićenu zonu Ujedinjenih naroda, te su time omogućili ubijanje i genocid.

U vrijeme pada Srebrenice još uvijek sam bio sasvim pod dojmom prevrata i preokreta koji se u mom svijetu dogodio s ratom, ali još mnogo više pod dojmom prevrata i preokreta koji se dogodio u glavama, srcima i životnim iskustvima ljudi uz koje sam živio. Naime, u zemlji u kojoj sam odrastao, u socijalističkoj, federalnoj i nacionalno potpuno izmiješanoj Jugoslaviji, odrastalo se i živjelo u atmosferi vjerske i etničke harmonije, kakva danas, recimo, postoji u zemljama zapadne Europe. Ali dok se na Zapadu, u Francuskoj recimo, ili u Njemačkoj i u Italiji, pripadnici različitih vjera i etnija pretjerano i ne miješaju, ne ulaze jedni drugima u porodicu, ne žene se i ne rađaju zajedničku djecu, i dok na Zapadu, u Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, postoje dijelovi grada u kojima žive samo pripadnici manjina, migranti, stranci, u Jugoslaviji, doista, ljudi su bili izmiješani. U Srebrenici su se, sve do dana kada je počeo rat, djeca iz naroda onih koji će počiniti pogrom i genocid zaljubljivala u djecu iz naroda onih koji će postati žrtve genocida. I rađala su se djeca iz međusobne ljubavi.

Ali da, postojale su i u to vrijeme međunacionalne predrasude, bilo je međusobnog nepovjerenja, osjećaja u ljudima da su oni drugi povlašteni, da su tornjevi njihovih bogomolja viši i osunčaniji. Život je, međutim, preko svega toga lako prelazio, ljudi su jedni drugima išli u susret, i zapravo nitko nije ozbiljno razmišljao o tome da bi mu lakše bilo, ili da bi bio sretniji, kad oni drugi ne bi postojali. I šta se onda dogodilo, zašto je počeo rat? Kako se tako brzo, u jednoj kratkoj proljetnoj ili ljetnoj noći, promijenilo raspoloženje u čovjeku, pa je krenuo da ubija one koji su do jučer nadopunjavali cjelinu njegova svijeta? To me je, eto, obuzimalo otpočetka rata, prvo u Sarajevu, u kojem sam pod opsadom živio, a potom u Zagrebu, kada sam iz Sarajeva nakon šesnaest mjeseci opsade otišao.

Iz perspektive međunarodnih promatrača, stranih novinara, ljudi koji su gostovali u našem ratu, stvar je drukčije bila protumačena: na prostoru višestoljetne etničke i vjerske izmiješanosti eksplodirala je vjekovna međusobna mržnja! Tako su to oni pokušavali objasniti, uvjeravajući nas da smo se i ranije mrzili, i da je sad to dovelo do rata. U tome su, naravno, postojale gradacije: Srbi su bili najgori, nakon Srba išli su Hrvati, a Bošnjaci – muslimani bili su žrtve. No, premda su bili žrtve, stranci im nisu vjerovali. Nego su, poput, zapovjednika i vojnika iz Nizozemskog bataljona u Srebrenici, kao sebi sličnije i bliže doživljavali Srbe.

Kako god, perspektiva u pogledu na rat dramatično nam se razlikovala. Ako bismo strancima govorili da rat doista nije nastao iz akumulirane mržnje, stranci bi ostajali u uvjerenju da smo mi naivni. Na kraju smo, malo-pomalo, natjerali sebe da vjerujemo u njihovu istinu. Uostalom, teza o akumuliranoj višestoljetnoj etničkoj i vjerskoj mržnji među narodima bivše Jugoslavije dobro odgovara svim nacionalističkim elitama u novonastalim našim državama. Konstatacija da takve mržnje nije bilo, ili da je nije bilo na način koji nam se sugerira, u Hrvatskoj se danas smatra najgorim oblikom nepatriotskog mišljenja, te opasnog komunističkog jugoslavenstva.

Moja stvarnost, nasuprot tome, izgledala je ovako: rat u bivšoj Jugoslaviji započeo je onog trenutka kada su, pod pritiskom Slobodana Miloševića, prestali važiti zakoni i pravila, i kada se JNA okrenula većinskom narodu i komunističku petokraku zamijenila srpskim grbom. A kada zakoni prestanu važiti, a jedan dio zajednice dobije oružje u ruke, dok je drugi dio zajednice nenaoružan, započinje krvavi rat. Kada bi u Švicarskoj neki švicarski Milošević ukinuo zakone i sva pravila, i stavio pod oružje bilo koju od tri ili četiri švicarske etno-jezične skupine, dogodila bi se ista stvar kao u Jugoslaviji te u Bosni i Hercegovini. Solothurn bi mogao postati ono što je 11. srpnja 1995. postala Srebrenica. Mogao bih to razviti kao fikcionalnu pripovijest, kao krvavi i strašni roman alternativne povijesti, u kojem bi opisao i razvio priču o genocidu u Solothurnu, a zatim o posljedicama koje je taj genocid ostavio na Europu i Svijet. I lako bih, doista vrlo lako, a vjerujem i uvjerljivo, objasnio kako se jedna grandiozna bankarsko-novčarska, urarska, čokolatijerska, te nadasve multikulturna švicarska tradicija mogla u jednoj noći urušiti pred stihijom ljudskog zla. Kada bih vjerovao da književna fikcija može utjecati na politička uvjerenja ili na povijesna tumačenja, napisao bih takav roman u kojemu bih kompleks rata u Bosni i Hercegovini, te Srebrenicu kao njegov strašni finale, premjestio u Švicarsku. Naslov romana bio bi Solothurn, a podnaslov Kronika jednog pogroma, pa koga zanima, neka sam zamišlja kakav bi to roman mogao biti. 

Ono što mi je važno po ne znam koji put naglasiti jest da ratu u Bosni i Hercegovini nisu prethodili međunacionalni sukobi, distanca mržnje i netrpeljivosti između tri bosanske vjere i tri naroda, muslimana, pravoslavnih i katolika, Bošnjaka, Srba i Hrvata. Ali u isti mah još nešto je važno reći: nakon što je mirom u Daytonu stavljena tačka na kompleksan splet malih bosanskih ratova koji zajedno sačinjavaju jedan veliki rat, u kojima su Srbi ratovali protiv Bošnjaka i Hrvata, a Bošnjaci su ratovali protiv Srba, Hrvata i drugih Bošnjaka, dok su Hrvati najprije ratovali skupa s Bošnjacima protiv Srba, da bi se zatim sa Srbima udružili protiv Bošnjaka, a na kraju su opet s Bošnjacima bili protiv Srba, nakon što je, dakle, voljom Sjedinjenih Američkih Država prekinut taj ratni kaos, nitko u Bosni više nije zapucao. Nije li neobično da nakon Daytona nije, makar i greškom, pala nijedna mrtva glava? Postoji li još neki rat koji je tako striktno i definitivno prekinut? I nije li neobično da u posljednjih trideset godina, bez obzira na to što je nacionalizam jedini politički koncept i kod bosanskih Srba, i kod bosanskih Hrvata, ali i kod Bošnjaka, nije bilo ozbiljnijih međunacionalnih incidenata? Neusporedivo je u tih trideset godina više mrtvih glava palo u Francuskoj, Njemačkoj, pa čak i u Italiji, u unutrašnjim vjerskim i međuetničkim sukobima, nego u Bosni i Hercegovini. Nije li, ipak, nešto neobično u svemu tome? Srebrenica je danas tužno i strašno mjesto: gradić koji živi u stalnoj koroti, podijeljen između onih koji ne prestaju žaliti svoje mrtve – žale, bez obzira na to što su se, možda, rodili nakon njihove smrti! – i onih koji već trideset dugih godina pokušavaju umiriti vlastitu savjest time što nalaze opravdanja za njihove ubojice. Ali ta Srebrenica, tako podijeljena i ojađena, samoj sebi tuđa i rascijepljena, svake večeri zaspi i ujutro se probudi, a da nikome na um ne pada da pođe klati i ubijati susjede. Dok su u Lyonu, po pariškim predgrađima ili u Njemačkoj, oko većinskih turskih kvartova i naselja, jake policijske snage, koje bez prestanka paze da se nešto ne dogodi, dok je Bruxelles pod stalnom sigurnosnom opsadom, jer jedna kultura ne može naći riječ razumijevanja s drugom kulturom, u Srebrenici Bošnjake od Srba i Srbe od Bošnjaka zapravo ne čuva nitko. Kako je to moguće? 

Moguće je samo i jedino tako što srebrenički genocid nije nastao kao samonikla i spontana manifestacija stoljetne mržnje između različitih vjera i naroda u Bosni i Hercegovini. Ubojice nisu gajile predrasude prema svojim žrtvama. Mornarički časnik Ljubiša Beara, inače rođeni Sarajlija, dobro je znao, iz vlastitog se djetinjstva i mladosti sjećao, da se muslimani u tom svijetu ne razlikuju od pravoslavnih i katolika. On sasvim sigurno nije vjerovao u mitsku predstavu prema kojoj su ti muslimani ustvari poturčeni, islamizirani Srbi, koji kuju mračni plan da poubijaju sve Srbe koji se nisu poput njih poturčili i islamizirali. Da ga ne samo tri-četiri godine ranije netko suočio s takvim mitskim pretpostavkama, Beari bi to bilo smiješno ili glupo. Ili bi mitomana, s punim uvjerenjem, poslao pred vojni sud ili na psihijatrijsko vještačenje. Pa što se onda s njime u međuvremenu dogodilo da je u srpnju 1995. projektirao i organizirao ubojstvo svih muslimanskih muškaraca i dječaka koji su bili u dosegu njegova djelovanja? Što se dogodilo u glavi i srcu čovjeka koji je 1995. godine organizirao pogrom kakav je prethodno, valjda, bio moguć samo u Starom zavjetu i u antičkim mitovima? (Izbjegnimo usporedbu s nacističkim zločinima u Drugome svjetskom ratu i Holokaustu na krvavim prostranstvima europskoga istoka, onim koje opisuje Timothy Snyder, jer je tu bila riječ o nečemu za što je propagandno i emocionalno bio godinama pripreman cijeli njemački narod.) Na ovo pitanje nemam odgovora. Ne daje ga ni Ivica Đikić, u svojoj mračno dobroj knjizi o Srebrenici i Ljubiši Beari. A svakim danom bi nas, čini mi se, sve više trebalo uznemiravati to što odgovora nema.

Ubojice nisu gajile predrasude prema žrtvama, kao što ni žrtve nisu imale predrasuda prema ubojicama. Jedini koji su u Srebrenici 1995. imali predrasude bili su zapovjednici i vojnici Nizozemskog bataljona. O muslimanima su, vjerujem, mislili nešto vrlo ružno, ako su imali srca i snage da ih tek tako napuste. Jer čovjek neće ni psa ostaviti samog na cesti, ako zna da će taj pas u sljedećem trenutku, ili u sljedećoj sceni, biti ubijen. Zapovjednici nizozemskog bataljona očito su bili uvjereni da Srbi imaju neki jako dobar razlog da rade upravo ono što rade. Nisu dalje o tome mislili, nije ih bilo briga, ali to je moralo biti ono što ih je vodilo u njihovom djelovanju i nedjelovanju. Drugog ni drukčijeg objašnjenja ne može biti. Jer nisu ti ljudi bili neka skautska skupina, kojoj je netko podijelio oružje i poslao ih da čuvaju Zaštićenu zonu pod kontrolom OUN, koja se razbježala čim je naišla vojska generala Mladića, nego su bili vojni bataljon jedne europske zemlje, čiji su zapovjednici bili prilično samostalni u donošenju odluke hoće li muslimanske muškarce i dječake predati njihovim ubojicama. A zaista nikakve sumnje nije moglo biti oko toga jesu li suočeni s ubojicama.

Kada kažem da Ljubiša Beara i njegovi killeri nisu imali kulturoloških predrasuda prema svojim žrtvama, a da su ih nizozemski oficiri i vojnici itekako imali, naravno da ne kanim ništa pozitivno reći o ubojicama. Ali tu leži objašnjenje toga zašto nakon uspostave mira u Daytonu nije bilo incidenata i kako je moguće da Srebrenica i danas s etnički izmiješanim stanovništvom živi kao grad mrtvih. Tu je, međutim, i objašnjenje zašto Europa nikada nije željela znati što se dogodilo u bivšoj Jugoslaviji, u Bosni i Hercegovini, te na kraju u Srebrenici. Kao ni zašto se to dogodilo! Naprosto je lakše i jednostavnije bilo reći da se pokrenula stoljetna mržnja među narodima, nego priznati sebi da smo, možda, olako, zbog intelektualne lijenosti i političkog komfora, podržavali ubojice, a prezirali smo žrtve.

Koji je smisao pogroma muškaraca i dječaka u Srebrenici? To je još jedno pitanje na koje nemamo odgovor, premda je i taj odgovor važan za nastavak naših života. Ali bismo prethodno konačno morali saznati tko je taj pogrom naredio i u čije ga je ime i po čijoj naredbi Ljubiša Beara, taj rođeni Sarajlija, koji je veći dio života proveo u Splitu, mornarički oficir u uniformi bijeloj kao snijeg, zapravo isprojektirao i proveo? Ni Ratko Mladić, ni Radovan Karadžić ne prihvaćaju odgovornost za to, niti se smatraju vrhovima zapovjedne piramide. Republika Srbija je Miloševića isporučila u Haag, ali je s grožnjom odbijala svaku pomisao da je njezin bivši predsjednik imao ikakve veze s genocidom u Srebrenici.

Pogromom muškaraca i dječaka, cijelo je područje s lijeve obale rijeke Drine etnički očišćeno, što je bio i cilj srpske politike u Bosni i Hercegovini, one Karadžićeve, ali i one Miloševićeve. Starozavjetna okrutnost same metode etničkog čišćenja nalazi smisao u generiranju buduće mržnje, kako kod Bošnjaka, tako i kod Srba, kojom će se izbjeći buduće miješanje stanovništva, kao i u svojevrsnom ovjeravanju i pečatiranju etničkog čišćenja provođenog u Bosni i Hercegovini u protekle tri godine. Osim što se žene s djecom više neće vraćati na teritorij na kojem su im poubijana sva braća, očevi i muževi, u cijeloj se zemlji pogromom stvaraju preduvjeti da se nitko ne vraća. Riječ je o zlu koje nadmašuje mjeru zla što ju je jedna zemlja u stanju podnijeti i na sebe prihvatiti.

I konačno, smisao pogroma muškaraca i dječaka u Srebrenici je u obezljuđivanju bosanskih muslimana u očima i srcima Zapada. Naime, kada vam na vaše oči i pred vašim televizijskim kamerama, pored vaših vojnika, novinara, liječnika bez granica itd. poubijaju cijelu jednu generaciju muškaraca i dječaka iz jednoga skromnog i lijepog istočnoeuropskog gradića, dva su načina da reagirate. Prvi je, mnogo manje vjerojatan, taj da spašavate i svoje duše, i europsku civilizaciju i europski poredak, tako što ćete ubojice i njihove aktivne ili pasivne pomagače goniti do u pakao, i što ćete se u simboličkom i u stvarnom smislu osobno pretvoriti u braću, sestre, očeve i majke svih tih smaknutih muškaraca i dječaka. Ali taj je prvi način reagiranja toliko nekomforan da u biti nije primijenjen ni u slučaju Holokausta – jer je moralo proći dvadeset godina od rata, pa da Europljani prihvate istinu o onom što se dogodilo s europskim Židovima – tako da se mnogo vjerojatnijim čini drugi način reagiranja. Njega ćemo vrlo okrutno i precizno opisati ovako: ako već nismo u stanju prihvatiti tu užasnu činjenicu da je netko u Europi, na naše oči poubijao sve te muškarce i dječake u Srebrenici, ako nismo u stanju prihvatiti tu užasnu činjenicu da je poubijao sve te muslimane u Srebrenici, a nismo to u stanju prihvatiti, jer nijedan čovjek to ne bi bio u stanju, onda će nam najlakše biti da duboko u sebi ne mislimo da su sve te žrtve – ljudi. Ili da pomislimo da su oni nešto manje ljudi od nas. A, uzgred govoreći, i od svojih ubojica! O tom je i takvom obezljuđivanju, dakle, riječ.

U Srebrenici se svakoga ljeta odvijaju pogrebne i komemorativne manifestacije. Europljani u njima spremno sudjeluju. U revere umeću znak bijelog cvjeta, sa zelenim prašnicima, i govore sve ono što domaćini od njih očekuju. Ceremonijalnost priredbe odavno je već poništila svaku potrebu da se stvarno govori o onom što se dogodilo. Ili da se, na kraju svih krajeva, ljudima koji sa Zapada dolaze postavi to čudno i razarajuće pitanje: jesmo li i mi vama ljudi? Ili smo vam prestali biti ljudi, nakon što se našim muškarcima i dječacima 11. srpnja 1995. dogodilo ono što im se dogodilo?

Nisam musliman, ne pripadam svijetu čiji su muškarci i dječaci poubijani, ali sam tom svijetu tokom života toliko blizu da jasno u sebi osjetim strah i užas pred budućnošću koja slijedi nakon 11. srpnja 1995. Nisam ni Srbin, niti sam u Srebrenici ubijao, niti su moji rođaci ubijali, ali sam i tom svijetu toliko blizu da jasno osjećam što je smisao opravdavanja i poricanja. Ali jedino što iz toga, međutim, danas, trideset godina nakon pogroma, proizlazi jest saznanje da je Srebrenica i u Solothurnu. I možda još to da smo mi iz Bosne i Hercegovine manje ljudi u očima svijeta koji se još sjeća Srebrenice.

PREKO MORA

ječmena kaša beše mu hrana.
Arhimed. o njemu govorim.
izašao iz kičme Fidije matematičara.

naučiću te svemu što znam, a onda radi šta ti volja,
reče Fidija Arhimedu.

i dođe dan da Arhimed krene preko mora:
iz Sirakuze u Aleksandriju.
na dvor.
učili su.
svakog dana ručali su zajedno
astronomi, metamatičari, pesnici, lekari i filolozi.
ručali i razgovarali.
glupi zatvaraju jedni druge,
mudri otvaraju jedni druge.

Egipat je trebalo navodnjavati.
zato je Arhimed je izumeo
puž – mašinu za polivanje njiva
koja iz mulja izvlači vodu.

iako je Aristotel smatrao da mehanika
nije nauka već zanatska veština – ko te pita, druškane,
hoću vodu, da zalijem njivu i nahranim bližnje.

malo pre Arhimeda polugu su opisivali kao
natprirodnu pojavu.
danas je lako reći: dejstvujući na jedan krak poluge
može se izazvati dejstvo drugog kraka
koje pemašuje ljudsku snagu.

sad mi dobacuje mi pesnik Antifont: sa veštinom
mi pobeđujemo prorodu
kad ona hoće da pobedi nas.

Arhimed vidi da mehanika dovodi do novih otkrića,
pre svega do težišta.
kad je otvorio vrata mehanike, otvorio je i vrata statike.

postoji razlika izmedju težišta i tačke oslonca.
to ili znaš ili ne znaš.

vratio se u Sirakuzu.
nije mu više bio potreban ručak sa učenima.
vratio se ječmenoj kaši.

kao monarhov rođak, Arhimed ima imanje
i slobodno vreme.

u prvom punskom ratu, Sirakuza mirno spava.

Arhimed traži površinu valjka i kupe.

on nije nije poput atomista rastavljao veličine
na male elemente pristupačne čulima. ne.
on tvrdi da se geometrija zasniva
samo na radnjama izvršenim pomoću lenjira i šestara.

Arhimed zna:
nema veće greške pred matematikom
nego sastavljati telo iz ravni,
ravni iz linija, linije iz tačaka.

svaka netačnost
množenjem raste
i uvećava netačnost.

i Tit Livije će reći: Arhimed je nenadmašni
posmatrač neba i zvezda.

da, Arhimed je napravio uređaj: sferu:
koja se pomerala tako da pokazuje kretanje
nebeskih tela: Mesec je ustupao mesto Suncu.

pročitavši Demokrita, Arhimed uočava da se
pomoću zabranjenih metoda može sazdati
zgrada matematike.

kao i Demokrit, Arhimed rastavlja valjak, kupu i loptu
na listiće i kružiće, onda primećuje da stanje
jednog kružića jeste stanje svih kružića,
sabira ih, jasno vidi celinu: i zaključuje:
tako se i ravan sastoji od linija.

Arhimed kaže rođaku Hijeronu da se
ma kojom silom može podići ma koji teret.
onda je Hijeron, na suvom, čekrkom
pomerao galiju i shvatio važnost mehanike.

treba živeti.
treba se braniti.

Sirakuza mala, ima savez sa Kartaginom.
ali dve stranke u Sirakuzi:
jedna za Rim, druga za Kartaginu.

Arhimed je znao protiv koga pravi oružje.

dolazi opsada.

trebalo je bacati kamenje. mnogo kamenja.
Arhimed je izumeo katapult
i mašinu koja kao ždral dohvata neprijateljske lađe,
drma ih i potapa.

bogataši neće da se brani.
oni žele dogovor sa Rimljanima.

Sirakuza se brani.
gvozdena šapa podiže kljunove brodova i potapa ih.

Marko Klaudije Marcel je preneražen.
ogromni su gubici Rimljana. osam meseci ostali su
pod zidinama Sirakuze.

Arhimed je odlučio da napije rimske brodove
morskom vodom.

mašine bacaju strele i kamenje.
Sirakuzžani su bili telo Arhimedovih mašina,
a on je bio duša.

ali Marko Klaudije Marcel je podmitio.
unutra su izdali bogataši.

Rimljani upadaju.

bili su svirepi prema svima, a kako tek prema
Sirakuzi koja se usudila da pruži otpor.

naravno, i Arhimed je ubijen.
Plutarh piše da je Marcela ogorčila Arhimedova smrt.

ko je naivan da u to veruje.

navodno, naučnik, udubljen, crtao krugove
u pesku i kazao vojniku:
ne dirajte moje krugove.

i vojnik navodno nije znao koga je ubio.

Marcel je krvavih ruku oneo Sferu i ukrasio svoj dom.

Sirakužani su brzo zaboravili Arhimedov grob,
jer nije bilo dobro govoriti o njemu.

ali Ciceron, mnogo kasnije, nađe taj grob:
na njemu lopta i valjak, trnje i čičak.

eto kakvi su ljudi!

i eto kakvi su ljudi:
Arhimeda više hvale nego što ga čitaju,
više se ushićuju njime nego što ga razumeju.

bolje i to nego ništa.

TALENT

a morska voda, to je znoj zemlje, to je mislio otac
Arhimedov: Fidija: matematičar:
a kolika je bila drahma?
jedna drahma: jedna nadnica: jedan dan kopanja.
dve drahme: jedan statir,
a pedeset statira jedna mina: jedna šaka srebra:
a šezdeset mina jedan telent: a jedan telent:
to je onoliko srebra
koliko može da stane u amforu:
dakle, jedan talent: 6.000 dana kopanja:
a brodovi, kada tonu, duboko tonu.
niko nije izronio amforu punu srebra:
a slobodnom je teža zemlja nego robu: a reč je
teža od zemlje.

ČOVEK ZVANI POLUGA

stigoše, davno je bilo, stigoše Grci iz Korinta.
stigoše na Siciliju. porobiše starosedeoce
i naradiše im da obrađuju zemlju.

hranila se i gradila Sirakuza, preživela koplja Atine
i mačeve Kartagine. ali kad je godina 489. bila, računajući
od prve olimpijade, Fidija dobi sina Arhimeda
kojem Sirakuza beše uža od košulje
i kog će Hijeron II, taj podli tiranin, poslati u Aleksandriju
gde je omirisao medicinu, oslušnuo astronomiju,
i udahnuo matematiku.

i nije želeo da služi Ptolomeju kome su filozofi
mnoge pohvale izrekli. iz Aleksandrije vratio se
Arhimed u Sirakuzu da odbrani rodni grad.

istoričari, čije su knjige izgubljene,
kažu da je bio zanesen. crtao
po svom telu i po pepelu.  jedanput, istrča go iz kade
i povika: Eureka! Eureka! ( Arhimedov zakon
otkriven je kod vode, a važi za sve fluide).

treba li verovati Plutarhu kada tvrdi da je Arhimed
prezirao svako umeće koje služi životnim potrebama?

koristio je parabolična ogledala,
fokusirao zrake i tako spalio brodove
koji su napali Sirakuzu.
njegov katapult bacao je stenu 350 metara.

Arhimed. zvani Poluga.
koristan beše kod oruđa i oružja, vičan
na njivi i u rudniku. njemu se pripisuju osnovi
hidrostatike i broj π.
možda ipak ne bi došao u ovu pesmu da nije
razmatrao zaobljena geometrijska tela
kojima je sračunao površinu i zapreminu.

niko mu ne pripisuje izum kišobrana,
ali izvori navode da je držao u ruci nešto
zbog čega mu nikad nije pokisla brada.

imao i neprijatelja, Apolonija, kojem će poslati
epski zadatak, da izračuna koliko bikova
ima na ispaši, a za rešenje – trebalo je
ispisati broj od 200 hiljada decimala.

govorka se da je imao mrzovoljnu ženu,
retko je nudila geometriju tela,
a kad bi konačno dala, za predah nije znala.

napokon, Rimljani su zauzeli Sirakuzu.
vojnik je ubio Arhimeda dok je starac rešavao
geometrijski problem iznad krugova nacrtanih u pesku.

pozivajući se na Valerija Maksima,
Plutarh navodi poslednje Arhimedove reči:
Noli turbare circulos meos!
ali Grk Arhimed nije govorio latinski.

137 godina kasnije, Ciceron je
pronašao Arhimedov grob i očistio korov.
tada, i samo tada, uzdahnu grob Arhimedov i reče:

o, šta je sve bio ovaj čovek:
i zametak,
i fetus,
i plač,
i reč,
i poluga
i telo:
a sad smo jedno telo.

Alhijerd Baharevič, Psi Europe, 2017

O Alhijerdu sam Bahareviču u ovoj rubrici dosad izvještavao dva puta. Predstavio sam ga kao autora hermetične poetike, sklona narativnim eksperimentima s osobitim afinitetom, gotovo opsesivnim, prema problematici jezika. Psi Europe su njegovo dosada najambicioznije djelo, u njemačkome prijevodu sedam stotina četrdeset stranica dugo, a što se tiče kompleksnosti taj roman nadmašuje dva prethodnika. O čemu je, dakle, riječ?

Psi Europe sastoje se od šest poglavlja, a prijelaz između njih čini pet pjesama. Poglavlja su nejednake dužine, međusobno povezana tek asocijativno ili motivski. U njima se ponekad pojavljuju isti likovi, ali ih se ne može pratiti sustavno. Dodatni element kojim se recepcija teksta u bitnome otežava jesu različite vremenske razine na kojima se odvija radnja. Ona se kreće od suvremenosti (izrekom se spominje godina 2017.) do budućnosti – posljednje se poglavlja zbiva 2050.) I sadašnje vrijeme pripovjednoga teksta i ono projicirano u budućnost u srži nose distopijske elemente. Kako bi se sve dodatno učinilo složenijim, na scenu stupa jezik. Komunikacija između likova odvija se u najrazličitijim idiomima. Bjeloruski je dominantan, ali se pojavljuju ruski, francuski, njemački – jezici kroz koje se likovi kreću po svojim putovanjima Europom. Kao vrhunac svega, i tu bih i započeo ovaj prikaz, na scenu stupa umjetni jezik, balbuta, koji čini glavnu poveznicu romaneskne konstrukcije. Njega se, zapravo, ne smije nazvati umjetnim, već valja koristiti stručni termin conlang, skraćenicu od constructed language.

Roman počinje ovako: „Kako mi dosađuje, vaš bjeloruski jezik, tko bi to znao reći. I tko bi znao reći s kakvim užitkom to pišem. Dosadan, dosadan.“ No tko govori? Oleg Olegovič, čudak koji se nalazi u prostoriji za ispitivanje bjeloruske policije. Ispituje ga se zbog sumnjivog smrtnog slučaja u krugovima mladih u Minsku, a čijim se uzročnikom on pričinja, budući da je imao kontakte sa žrtvom. Ono što policija želi razaznati kreće se oko nepoznatog jezika kojim je, ubijeni ili ne, mladić vladao i koji je, izmislio Oleg Olegovič. U skupini koja tim jezikom vlada nalaze se djevojka Kaštanka (naravno, ime potječe od Čehovljeve klasične priče za djecu, a Kaštanka je psić), Kozlik koji će počiniti samoubojstvo i razmetljivac Bunja. Već u ovome, bar djelomice realističkome, poglavlju Baharevič ugrađuje suptilne elemente fantastike koja će, kasnije, sve intenzivnije poprimati primat u organizaciji pripovjednoga teksta i konstruiranju autorske poetike. Fantastičan je način na koji Oleg Olegovič i Kozlik stupaju u kontakt jedan s drugim. Kozlik se javlja Olegu mailom u kojemu mu stavlja do znanja da mu je poznato njegovo bavljenje balbutom, štoviše – i sam mu se započinje obraćati na tome „jeziku“ do čije tajne nije mogao prodrijeti ni na koji način. Kaštankino je pojavljivanje jednostavnije i donekle racionalno motivirano. Ona slučajno čuje kako njih dvojica razgovaraju i spoznaje da je riječ o konstruiranome jeziku te tako postaje treća u skupini. Kozlikov hibris (zaljubljivanje u Kaštanku i pokušaj konstruiranja vlastitog jezika na kojemu će komunicirati isključivo njih dvoje) nužno mora završiti tragično – samoubojstvom. No Oleg Olegovič će to samoubojstvo zapravo isprovocirati spletkom u koju je upleten i Bunja. Komplicirano, zar ne?

No to je tek početak. Interludij između prvog i drugog poglavlja je pjesma Legoing klinktumina (otprilike: Lak kao papir) fiktivnoga pjesnika Imre von Stukara u prijevodu na balbutu. Naravno, kao dodatak knjizi priloženi su rječnik i gramatika toga jezika koji čitateljici pomažu da se snađu u onim pasažima knjige napisanima na njemu. Pokušao sam, ide. Drugo poglavlje s prvim – nema ništa zajedničko. Njegov je junak dječak Maučun koji odrasta u selu s invalidnim ocem. Godina je 2049. Nalazimo se, dakle, u prvome ozračju Baharevičeve distopijske umjetnosti. Maučun je markiran ponešto čudnom ljubavlju prema guskama što ga u selu, bar povremeno, čini objektom izrugivanja. U tekstu se brižljivo raspoređuju elementi koji nas vode prema spoznaji da cijela situacija ne odražava realna zbivanja, ali nam u isto vrijeme daju signale koji ukazuju na prognostički, ili, ako hoćemo, alegorijski supstrat tipičan za diskurs distopije. U selu gotovo da i nema muškaraca, otuda i ponešto sablasna popularnost Maučuna među djevojkama. Nema ih zato što ih se odvodi na služenje vojnog roka, na sjever ili na jug s kojeg se najčešće ne vraćaju. Vojni je rok, pretpostavit ćemo, rat. Turobnoj i prijetećoj atmosferi doprinosi i šuma, područje u koje se ne smije prići i koje nastanjuju životinje koje tu ne pripadaju – naprimjer pande. Pročitan u alegorijskom ključu, a ta će se interpretacijska strategija što se maligno tkivo u romanu više širi pokazivati sve plauzibilnijom, roman će, i ovo je gotovo nedopustivo pojednostavljivanje i jedva oprostiva nepravda prema njegovoj estetskoj kvaliteti, postati pripovijest o suvremenoj Bjelorusiji i njezinu tlačenju pod imperijalnom čizmom moćnog sjevernog susjeda. Finale je poglavlja eksplozija virtualnoga nasilja u kojemu se snaga dobra (špijunka došla sa Zapada) bori za prevlast protiv snage zla (agent KGB-a) da bi se na kraju uspostavilo da je riječ o sukobu robota.

Treće je poglavlje, uz šesto, vjerojatno najznačajnije a zasigurno najkompleksnije u cijelome romanu. Kaštanka iz prvog poglavlja nalazila se u „tretmanu“ kod vračare za koju je njezina tetka vjerovala da je jedina može izliječiti od neprispodobivoga ponašanja. Ista će se vračara, evo kako funkcionira Baharevičeva strategija lančanoga povezivanja, pronaći u trećemu u kojemu će njezin liječnički talent biti usmjeren u drugome pravcu, u kojemu će ga se pokušati zloupotrijebiti s ciljem stvaranja zasebnoga područja vladavine. Starica će ovaj put dobiti i ime, Benigna, a njezino će obitavalište steći točnije koordinate. Ona će živjeti na rubu Ardentalske šume koja graniči, nije teško pretpostaviti, s Neandertalskom. Šuma je jedna od Baharevičevih fascinacija. On je promatra u mitološkome smislu, poigrava se njezinim različitim značenjima u slavenskim legendama, ali je predočava i u svjetlu europskih bajki, posebice onih braće Grimm. Andertal je ironična kreacija nečega što je pozitivna strana Ne-Andertala. U jednu riječ: nekadašnji bjeloruski politički moćnik odlučuje se izdvojiti iz sfere tamošnje vlasti koja mu je postala odveć skučena i kupuje otok, negdje u Mediteranu. Na njemu želi izgraditi savršenu državu i u tu mu je svrhu potrebna Benigna koja će svojim čudesnim moćima na otok donijeti zdravlje ali i, ta kako bi moglo biti drukčije, vječiti život. Registar kojega Baharevič koristi (i kojim savršeno vlada) u ovome poglavlju baziran je na elementima groteske i apsurda čime se dijapazon fantastike dodatno proširuje. Groteska generira crni humor, a on, pak, potječe satiru. Ne čini mi se pretjeranim ustvrditi da se time alegorijskom elementu kojega smo već vidjeli pridaje dodatna dimenzija – zaoštravanja izričaja i njegove mutacije u žanr političkoga romana. To postaje osobito razvidno kada se uzme u obzir da donkihotovski projekt stvaranja carstva pravednosti i slobode na usamljenome otoku (pri čemu se ne smije previdjeti da Cervantes parodira Thomasa Moorea) završava tako što otok pod svoju vlast dovode izbjeglice iz čamaca, a njegovog ludog vladara i malobrojne preostale sljedbenike ubijaju. Masakr će preživjeti, tko drugi nego Benigna.

Maučun se u roman vraća u sljedećem poglavlju, iznova u modificiranome, ovaj put intertekstualno, obličju. Klasik dječje književnosti, Nils Holgersson Selme Lagerlöf, pojavit će se kao osebujna realizacija Maučunovih sanjarija o plemenitim pernatim životinjama i njihovoj sposobnost prevladavanja gotovo beskrajnih daljina. Pripovjedač se toga poglavlja identificira s Holgerssonom, ali, za razliku od Maučunove, podloga je te identifikacije poznavanje kulturalne matrice. Da bi stvar postala još složenija, Baharevič u ovo poglavlje uvodi elemente, naravno parodiranog, špijunskog romana. Njegov je junak-pripovjedač iznova predočen kao gubitnik te tako u dobroj mjeri podsjeća na figuru Olega Olegoviča. Od mame dobiva u zadatak da s aerodroma (ona se nalazi na putu u inozemstvo) nepoznatim primateljima uruči plastičnu vrećicu, nepoznata sadržaja. U ljetnome Minsku, vrućina se diže na preko trideset stupnjeva, razvija se niz peripetija koje su manje ili više plod njegove nespretnosti. Ironija se autora, skrivena pod krinkom nesposobnosti pripovjedača, pokazuje u segmentu teksta, moglo bi ga se nazvati čak i traktatom, o plastičnoj vrećici i gubitku njezina značenja u vremenu pripovijedanja. Kao da Baharevič iz prikrajka ismijava opsjednutost suvremene ekološke svijesti upravo tim objektom. Ono što se nekada smatralo vrijednim sada je proglašeno opasnošću za čovječanstvo. Upravo u takvoj se plastičnoj vrećici nalazi nepoznati sadržaj kojega smeteni pripovjedač, po nalogu majke, mora predati nepoznatim primateljima. Cijeli se proces predaje predočava u maniru slapstick komedije. Zamjena broja telefona, gubitak vrećice, njezino ponovno nalaženje, pljačka čijom žrtvom postaje, otmica… Sve su to elementi koji ovo poglavlje čine izvorom komike. Vezu s drugima se pronalazi kada pripovjedač slučajno u kavani pred samoposlugom u Minsku postaje svjedokom razgovora na njemu nepoznatom jeziku, između dvije osobe. Naravno, mi, opremljeni informacijama iz ranijeg dijela romana, ćemo znati da je riječ o Olegu i Kozliku koji se sporazumijevaju na balbuti. Osim Nilsa Holgerssona, osim špijunskog romana, poglavlje korespondira s drugim iznimno važnim, za Bahareviča, tekstom iz kanona svjetske književnosti – Uliksom Jamesa Joycea. Radnja mu je smještena u vremenski okvir od dvadeset četiri sata, a mjesto Dublina preuzima Minsk. Time se zatvara začarani krug iz kojega, kao uostalom ni iz cijeloga romana, slutimo, nema izlaza.

Peto i najkraće poglavlje govori o „vremenskoj kapsuli“ u koju nastavnik škole u Minsku želi pohraniti poruke svojih učenica i učenika za sljedeće generacije. Uvjet je da poruke budu napisane rukom, na što nova generacija reagira sa zgražanjem. Ipak se nalazi nekoliko sudionica (nastavnik ih zove Kaštankama) i jedan sudionik za akciju,  poruke se zakopavaju u zemlju u kapsuli, koja je zapravo (još jedan razlog za smijeh skeptika) trolitarska boca za zimnicu. No kada direktor sazna što je načinio nastavnik (koji nosi bjelorusko ime – Aleh Ivanavič) on ga primorava da prekine akciju, naravno iz političkih razloga i šalje ga da iskopa bocu. Ovaj je ne pronalazi, a poglavlje se završava najdužim tekstom na balbuti pod naslovom Sutiku kau kusuzu trudutikama, što, uz pomoć priloženog rječnika, prevodim kao: Ljudi koji jedu kamenje.

I konačno, šesto poglavlje, Trag. Opet smo u budućnosti, u distopiji, u svijetu koji ne zna slova ni tiskanu riječ. U jednom berlinskom hotelu umire gost o kojemu se ne zna ništa. Ne posjeduje legitimaciju ni kakav drugi dokument na osnovu kojega bi se moglo saznati nešto o njegovoj osobi ili, bar, porijeklu. Na uviđaj dolaze liječnik, koji ustanovljuje prirodnu smrt, i Teresius Skima, agent službe prepoznavanja (SP), čiji je zadatak da ustanovi identitet umrloga. Skima je lik koji se u najvećoj mjeri približava figuri samog autora – Alhijerda Bahareviča. Slijeđenje tragova njegov je životni poziv, rekonstrukcija zbivanja ono čemu se posvećuje punom snagom. Skima je stanovnik Berlina, što uvijek ističe kada na pitanje: Jeste li Nijemac?, odgovara s „Berlinac“. Jedini trag koji mu je preminuli ostavio jest bilježnica sačinjena na nepoznatom jeziku. Kako bi razotkrio o kome se radi, upućuje se na putovanje Europom: od Berlina i Praga, preko Pariza i Vilniusa, pa sve do Minska, put ga vodi preko knjižara i njihovih vlasnika i vlasnica koji agiraju u podzemlju. Knjige nisu zabranjene, ali ih se više ne konzumira. Pretvorene su u nešto antikvitetno, što pripada drugome dobu, zaboravljeno, potisnuto, skrajnuto. Ni sam Skima ih ne poznaje, u pravome smislu riječi. Stoga je za njega ono što se u njima i iza njih krije svojevrsno otkriće, fascinacija a istovremeno i motivacija da pronađe izgubljeno, da razotkrije tajnu umrloga. Distopijski se svijet (nakon katastrofalnoga rata Europa je podijeljena na relativno slobodni Zapad i apsolutno pokoreni Istok, Carstvo) generira kao turobno mjesto u kojemu vlada tehnologija, knjige se sporadično pronalaze po antikvarijatima, njihova je produkcija obustavljena. Kopče kojima se poglavlje povezuje s ostalim dijelovima romana iznova su brojne. Tek da spomenem kupovinu knjige na ruskome u berlinskome antikvarijatu. Pogodit ćete: Skima kupuje Nilsa Holgerssona. Posljednja ga etapa puta vodi, i to se može pretpostaviti, u Minsk, grad koji je definitivno smješten u srce tame. Ono što smo od njega mogli vidjeti u ranijem toku romana, a što već samo nije bilo osobito osvježavajuće, sada je nadmašeno atmosferom potpune potištenosti. No put u Carstvo je nužan. Samo tako može se razriješiti tajna. I doista, pronašavši ulicu koju je tražio cijelo vrijeme, njegov mu pratitelj, kojemu je podareno ime On, pruža pjesmu koju valja pročitati. Jedan stih u njoj glasi: „Vremenska je kapsula iskopana.“ Usto mu daje i jedan list papira, ispisan na balbuti kojega Skima prevodi uz pomoć rječnika. Tako razotkriva tko je umrli iz Berlina. Ili bar to misli. On ga prosvjetljuje i skida posljednji veo s tajne: pisac pisma nikada nije bio na Zapadu. Skima odlazi, ali ni on više nije on sam. Put u carstvo lišio ga je identiteta. „Dok su šutke čekali na lift, njegov vođa i on gotovo su se uhvatili za ruke, ali onda su se pogledali i predomislili se.“ 

Alhijerd Baharevič napisao je jedan od najznačajnijih romana suvremene europske književnosti. U ovome sam deskriptivnom tekstu pokušao uhvatiti neka od njegovih premrežavanja, bez pretenzije ka iscrpnosti. Sažimajući valja mi ipak reći da je ono što pripovjednu strategiju čini toliko kompleksnom i zahtjevnom sadržano u sustavnoj primjeni niza korelirajućih modela. Na prvome je mjestu svakako asocijativni, ali ni narativni (prenošenje likova ili motiva s jedne razine teksta na drugu) ne zaostaje za njim. Najvažnije, a što sam dosada ostavio po strani, jest pojava pasa u svim segmentima romana. Oni su tu, sa strane, ne javljaju se izravno nego ostaju kao prijeteći simboli zla koje se širi svijetom, a potječe iz carstva istočno od Bjelorusije. Bjeloruska književnost, na bjeloruskom ali i ruskom jeziku, pruža mu otpor. Jedan je od najakcentuiranijih glasova toga otpora Alhijerd Baharevič. Žiri je Lajpciške nagrade za europsko razumijevanje prepoznao tu činjenicu i odlikovao ga 2025, za Pse Europe. Je li slučajno da je ista nagrada 2026. dodijeljena Miljenku Jergoviću? Kombinirati vrhunsku književnost i angažman, sublimiran u otporu zlu, najveće je spisateljsko dostignuće. Lajpciški laureati iz posljednje dvije godine potvrđuju tu estetsku činjenicu.