Smrznuta jakna iz Tešnja

Moja najveća želja na kraju 2025. godine
jest da ovo što pišem netko pročita
ali da ne zna da sam ja – ja,
odnosno ona – ona.
Samo situaciju, stanje, odnos.

Dok je u kupatilu šest stepeni
u kuhinji isto toliko,
vani minus šest,
a u sobi u kojoj kaljevu peć hranim mokrim drvima
ne znam, nemam termometar.

Znam samo da sjedim
u očevoj krznom podstavljenoj jakni
proizvodnja OOUR Napredak Tešanj
četrdeset godina čvrsto prišivena i čitljiva etiketa
kao da je jučer sa šivaće trake
šest je u nje džepova sa vanjske strane
sedmi sakriveni s unutarnje.

Zaslužio je otac da oblačim njegovu jaknu
baš sam zadnji dan godine
dobila drugu narandžastu povratnicu
od ministarstva hrvatskoga
pa od odjela pripadajuće županije
sljedeću čekam od grada,
samo se spušta,
kako moje pitanje o statusu oca mi
civilne žrtve rata 1991-1995
ne bi dobilo odgovor.
Nisu moguća dva,
samo jedan, odgovor.

Promatram vatru iz svoje sobe
na vanjskom zidu susjedne kuće
osunčan zid, kuća, zima,
oslikan dimnjak i lelujanje dima,
sve vidljivo a ja bih da se ne vidi
i ne zna za mene,
ovaj zadnji dan godine samo za
radnike nekadašnjeg OOUR-a Tešanj.

Ali, da ne lažem ni sebi ni vama,
razmišljam izlazi li dim iz peći ložene peletom
kad drugi loži za
na pravo mjesto i u pravo vrijeme
ugurane i umještene
dvjesto-tristo metara od moga dima udaljene,
za one koji u tri-četiri dana
rada-nerada
zarade moj mjesečni penzionerski prihod.

Kako je tek onima koji na minus šest
kopaju grobnicu u zemlji
za današnju sahranu,
možda će sutra za moju,
pa nikog više neće biti
da prima narandžaste povratnice.

A mnoštvo oko njih
i oko nas slavi!

Autor anoniman                                  31. 12. 2025.

(Istinita božićna priča)

– Mama, a zašto se Božić čestita svima onima koji ga slave?

– A kako bi ti, pametnice?

– Pa… ja bih Božić čestitala samo onima koji su slijedili Kristovu riječ tijekom čitave godine, bili dobri ljudi, pomagali onima kojima je pomoć potrebna. Božić može slaviti svatko. I oni što tuku svoju ženu i djecu, kriminalci, lopovi, siledžije, političari…svi oni koji se vjere sjete samo dva puta godišnje. Zar i njima čestitati? Znaš kako nama djeci kažu da moramo biti dobri cijele godine, pa ćemo na kraju dobiti poklone. Tako treba i sa čestitkama. Samo dobrim ljudima treba čestitati. A onim drugima, ne!

– Eh, dijete drago. Još si ti mala, pa ti svakakve gluposti padaju na pamet. Nemoj da bi to pričala okolo, još bi nam samo to trebalo, da nas zamrzi skoro cijela ulica.

***

Siniša K. je mladić iz (nekad Bosanskog, a sada samo) Broda. Bavio se sportom, a onda se razbolio.

Početkom ove godine, koja samo što nije završila svoje “sijelo”, osvojio sam nagradu na konkursu za najbolju zbirku kratkih priča, a koji je organizovala jedna beogradska izdavačka kuća.

Umjesto novca, štampana mi je zbirka “zabadava”, kako bi se to u Srbiji reklo. I sve je bilo dobro, moj ego je bio na zavidnoj visini, “vozao” me nekoliko mjeseci, dok mi urednik nije poslao sliku sa nepuna četiri paketa u kojima se smjestio tiraž od 300 knjiga.

Tu me uhvatila panika. Šta ću s tim, šta ću s tolikim knjigama, sunce ti Bogovo?

– Šteta tolikog papira! (Bilo je prvo što mi je palo na um.)

Kupiće nekoliko prijatelja po jedan primjerak, tetka, strina, možda i neki bivši sugradjanin, školski drug, komšija….

I tu ćemo nekako, “na guzove”, doći do dvoznamenkastog broja, što je zavidan uspjeh za “pisca”, za kojeg, maltene, niko nikad nije čuo.

Siniša K. je teško bolestan. Prikovan je za krevet. Leži po cijeli dan. O njemu brine njegova majka. Ona je također pofajn bolesna, ali je MAJKA. (Kod majki nema opravdanja kad je njihovo čedo u pitanju.)

Preko društvenih mreža objavljujem vijest da mi je odštampana knjiga. Negdje u isto vrijeme, na mjestu na kojem se upravo nalazite, Miljenko Jergovic objavljuje moj prvi tekst “Tri humoreske”.

Znate kako se ono kaže “sve mu se kockice poklopile”, e to! Jer, ni sam đavo ne zna, o vragu da ne pričamo, šejtana da ne spominjemo, ali neko je od njih trojice u sve umiješao svoje prstiće. Tek, tekst je izazvao oko 2700 reakcija i čitavu “bruku” komentara. Oko stotinu Miljenkovih čitalaca me je pozvalo za prijatelja, još toliko me počelo pratiti.

Siniša i njegova majka ne žive u svojoj kući. Njihov skromni dom izgorio je u ratu. Nikad nije više ni obnavljan. Pretpostavljam da se usljed štete izazvane vatrom nije faktički ni mogao obnoviti. A zasigurno nije bilo ni sredstava. Oni žive u nekoj udžerici, koju im je na korištenje, za džaba, dao jedan njihov sugrađanin, koji, možda treba i to napomenuti, nije zapravo “njihov” i ne moli se istom Bogu.

Šta raditi sa 300 odštampanih knjiga neafirmisanog pisca u “zemlji seljaka na brdovitom Balkanu”? U razgovoru sa jednim drugim Sinišom, s kojim me upoznao moj mlađi brat, saznajem kako se on i mama, koliko je to u njihovoj moći, brinu o porodici K., koja, malo je reći, nema osnovnih uslova za život. (Tada prvi put i saznajem za njih.)

Preko svog rođaka, koji živi u Derventi, a ima kćerku koja studira u Beogradu, organizujem prijevoz više od polovine tiraža knjige za Brod. Ideja je bila da se u isto vrijeme pokrenu dvije humanitarne akcije. U oba Broda, sa obje strane Save. Da se nađe i jedna obitelj “preko” (kako smo znali mi iz Bosne govoriti za susjedni grad preko rijeke) kome je pomoć prijeko potrebna, da i nju nešto obraduje do kraja godine.

Proljeće na izmaku, jesen na vratima. Zima čeka strpljivo na svoj red. Porodica K. još ni ne razmišlja o tome. Gledaju kako da prežive dan za danom. Ništa ne pada s neba. Ono što dobri ljudi donesu – to ti je. Najteže je za lijekove. I Siniši. I njegovoj jedinoj.

U avgustu mjesecu na “Ajfelovom mostu” izlazi moja (treća po redu) priča “Bio jednom jedan stan”, koja čak nadmašuje i onaj tekst prvijenac spomenut u jednom od gornjih paragrafa.

Uz tekst je priheftana slika nas troje. Pokojni otac, moj brat i ja. Ganuti ogromnim brojem pozitivnih reakcija, nas dva brata, oba… plačemo i sve se pitamo šta bi naš Jovica, koji je bio veliki Miljenkov fan, sad rekao.

Kao rezultat te objave, dobijam još po koju stotinu prijatelja i pratilaca.

Nakon toga sastavljam tekst gdje pozivam sve dobre i plemenite ljude da učestvuju u već gore opisanoj humanitarnoj akciji.

Dva-tri mjeseca kasnije, iz Broda mi dolaze dvije slike. Na jednoj majka stoji kraj novog šporeta na kojem će kuhati i na koji će se grijati zajedno sa svojim sinom. Na drugoj Siniša nepomično leži na krevetu, sav se neki skvrčio. Gospođa Nada (u njenoj firmi se prodaju knjige) mi javlja da je od prodaje, pored peći, naručeno i pet metara iscijepanih drva, tako da će zima biti koliko-toliko podnošljiva. (Još mi piše da će, ako se proda još knjiga, za taj novac kupiti hranu i prijeko potrebne lijekove.)

Prije dvije nedjelje stiže i treća slika. Na nekoj škrinjici i električnom šporetu koji, sudeći po fotografiji, nije upotrebljiv, leže naslagane osnovne ljudske potrepštine. So, čaj, ulje, riža, mlijeko…i “Čokolino” ili “Medolino”. To valjda Siniša voli najviše jesti. (Ne smijem ni nagadjati zašto.)

***

“Zapratila sam vas preko preporuke sa FB stranice Miljenka Jergovica, i do sada sam samo procitala sto ste napisali na svom FB zidu, tako da se radujem da procitam zbirku i da drzim korice knjige rukama. Divno je sto ste i pokrenuli humanitarnu akciju ovog tipa, svaka vam cast!” Mogu li naruciti 5 primjeraka?”

(A. Ž. , Salt Lake City, USA)

“Dragi i poštovani Zorane, voljela bih naručiti Vašu knjigu “Hobotnica i druge priče”, ukoliko nisam zakasnila.Hvala Vam na dobroti i plemenitosti!!!
Naručila bih 5 knjiga.
Hvala Vam još jednom !”

(T. M., Tuzla, BiH)

“Vidi Zoka, ja bih tebi prebacio na račun 100 eura za te humanitarne svrhe, a ti meni da pošalješ elektronske verzije knjiga. Jel može?”

(M. M. , Luzern, Švicarska)

“Bosanska sam duša, zato si mi blizak, tvoje priče, spucaju me izrazi koje nisam čula barem 35 godina… Isto kao Miljenkove knjige… Ugrijete mi dušu.
Baš bih voljela dati barem 50 eur za pomoć ljudima. Neka mi daju broj računa.”

(N. A. Šibenik, Hrvatska)

***

Ovih četvero i stotine drugih, kojima sam jednako zahvalan, pomažu ljudima za koje nikad nisu čuli.

Nisam se u životu mnogo bavio religijom, slabo se pazim i sa Božićem, ali nekako mi se čini da je ovo, kada ljudi bez obzira na naciju i religiju pomažu jedni drugima, upravo onaj Božić na kakvog bi i Isus Krist i Isus Hrist bio ponosan.

Hvala Vam svima koji ste sudjelovali. Konačno se može s pravom, bez ikakve fige u džepu, uzviknuti ona čuvena De Kubertenova:

– VAŽNO JE UČESTVOVATI!!!

***

Sve tri slike su izazvale snažne emocije u meni.  

Učinile su me ponosnim što sam pokrenuo nešto lijepo. Obradovale su me zato što sam shvatio da na ovoj zemaljskoj kugli još uvijek postoje pomalo zaboravljene osobine, poput dobrote, plemenitosti, empatije.

Ražalostile (i posramile) su me što sam, pomalo uljuljkan u svom životnom komforu, pomalo i zaboravio u kakvoj bijedi još uvijek ljudi (nažalost) žive.

I stanje te “njihove” kuće (izvana i iznutra) me duboko dirnulo. Ali, kad sam na oronulom, memljivom zidu spazio (najvjerovatnije Sinišinom rukom ispisanu) poruku:

WHY ME? (Zašto ja?)

E… to me je dotuklo.

P.S.

Ostalo je još oko pedesetak knjiga, pa eto…

(Hvala na čitanju)

Ivanu, Miljenku i Darku

Ima u Sarajevu jedan do koga mi je stalo
koji je za Bosnu
onakvu kakvu ja je vidim

zemlju slobodna jezika slobodnih ljudi

jedino njemu katkad se javim
i prekršim pravilo nejavljanja
jer ne javlja se onaj koga nije
koga nema, nigdje.

Ima i u Zagrebu jedan do koga mi je stalo
koji je za Bosnu
onakvu kakvu ja je vidim

zemlju slobodna jezika slobodnih ljudi

njemu se ne javim
da ne prekršim pravilo nejavljanja
jer ne javlja se onaj koga nije
koga nema, nigdje.

Ima i u Prijedoru jedan do koga mi je stalo
koji je za Bosnu
onakvu kakvu ja je vidim

zemlju slobodna jezika slobodnih ljudi

no ni njemu se ne javim
da ne prekršim pravilo nejavljanja
jer ne javlja se onaj koga nije
koga nema, nigdje.

Ima ih još do kojih mi je stalo
ne baš puno
koji su za Bosnu
onakvu kakvu ja je vidim.

Ali su mi u ovome trenu
koji mi ne bez razloga postaje dragocjen
trebala trojica koji su za Bosnu
onakvu kakvu ja je vidim
do koje mi je stalo

koju izdaleka gledam
i za koju se zdušno u trenu svakom molim

u ime Oca
i Duha svetoga
u ime Sina koji se tek treba roditi

i kojeg će opet poniziti, raspeti, prognati.

To znam.
A znam i da će im opet biti oprošteno,
jer ne znaju što čine.

Jedino ne znam: dokle, Bože, dokle

*

U Oslu, na Badnji dan 2025.

(Okreni drugi obraz)

Kao i svakog drugog,
i jutros izlazim
na džadu.

Prosinačko sunce
mi zarije zube
duboko pod kožu.
Ne smeta: volim te
njegove očnjake,
oštre poput čakije.

Komšija preko puta
pretrčava ulicu,
u modre prste pušući.
Veli mi:
“Bježi u kuću,
dobri čovječe,
smrznućeš se!”
I ode do svojih vrata.

Prije no će ih
treskom zalupiti,
okrene se i kaže:
“Sretan ti Božić!”

Taj tresak,
te njegove riječi,
hladne i glatke
kao klikeri,
prazno jeknu
pustim sokakom.

Kao kad bi Isusu,
na pravdi Njegova Oca
prijetvorni Juda,
zbog škuda
opalio šamar.

A ovaj mu samo,
smjerno,
okrenuo lice
na drugu stranu.

Da te nisam vidjela da diraš u kruh dok se ne vratim, poviče majka dok prelazi preko praga. Kruh topao, tek pečen, majka omota krpama, a onda stavi u plastičnu vrećicu. Da ne postane kamen, kaže majka. Ako se otkine od kruha dok je tako vruć, zalijepit će se iznutra tijesto. Dijete stoji na pragu pa promatra: majka se bori s kamenom. Kamen, samo što vikati ne počne na majku, samo što ne urilikne da neće nigdje, samo što nije počeo na mater nasrtati natrag kao otac kad se vrati pijan. Malo ga pomakne, ali kamen se vrati gdje je i bio. Majka psuje dok ga pokušava pomaknuti, ali ne odustaje. Ukopao se preduboko, ili su njoj ruke slabe. Pusti budalu, kaže baba kad otac pijan dođe pa ga zasvrbi da se svađa. Tako kaže baba, svrbi ga jezik, muči od njega. Ali svrbe oca i ruke, a tu nema pomoći. Djetetu dođe da kaže i majci da muči od kamena. Ali onda majka pobijedi. Izvali gromadu pa je valja do česme. Dijete potrči do rupe gdje je majka izvalila kamen. Zemlja gola, gujavice, bube, štrige-rige. Pazi, zavući će ti se u uho, kaže baba djetetu kad vidi u kući štriga-rigu. A što se zavuče u tebe, ne može izaći. To mogu samo prsti. Gujavice se vrpolje, dijete uzima u ruku pa gleda. Kako se koprca na sitnom dlanu. Onda je vrati nazad. Uzme manji kamen. Stisne. Kamen majka pere, pa pere. Pere prstima, pere krpom koju je donijela iz kuće, koju je napravila od stare majice, onda opet sapere vodom. Treba kiseliti kupus, otac je kupio bure. Onda majka pusti kamen da se osuši, a ona ode u baštu rezati glavice kupusa. Reže jednu po jednu, pa ih donese do česme, ispere zemlju s njih, otrgne suhe listove, dubi u njima rupe pa im soli rane koje je napravila. Onda slaže, glavicu po glavicu, u bure. Na kraju ide kamen. Da drži, da zadrži kupus, da zadrži tijelo, baš kao najteža šutnja.

dugo su se riječi valjale uskim tunelima
račvanjima u susretima osjetljivih neurona
palile su se i gasile
lampice na sjevernoj hemisferi
vukla se magla istočnim horizontom
nekad se jutro nije moglo
vidjeti na zapadu je trajao
rat započet u utrobi njegova
majka je bila njegova
majka
često nije mogao spavati
s rukom na čelu čekao
je riječ
pojavila bi se nekad kao uspomena
najčešće kao milost
nikad je nije potpuno
shvatio volio je
lijepio ih je na papir jednu
preko druge kao kolaž
tako je pisao godinama
svaki dan
svaki dan
slike su čekale u mekanim pregibima
posteljina je bila topla stvarna
tijelo se okretalo
njegovi učenici sjajnih očiju
razumjeli su svak
svoje slušao je
nervozan
crvenilo se napeto žarilo
njegova koža izbodena
nerazumljivim riječima
bol je osjećao i nemoć
tjeskobu i strah
čekao je vrijeme čekao je
u jednom trenutku
saznat će o čemu
će misliti pisati do kraja
sjećanja izmisliti svoju
prošlost ponovo

Kad pitom ostaneš bez vremena
Zavladaće mir:

Nećeš
Vidjeti svjetlo –
Nećeš vidjeti ni mrak

Zavladaće tišina:
I nećeš osjećati nemir

Nećeš govoriti
I nećeš čuti govor ljudi –

Na način otmjen gospodski
Postaćeš stamen tren
U vječnosti:

Jednina sjene
Koju u dalj hladni dobaci kamen

(2025)

Njena drvena munara
Podsjeća na svijet
Koji je umro
Kad promijenjen je
Oblik neba

Možeš zamisliti stepenice
Niz koje je silazio Bog
U njene ezane
I na dlanove ispružene
U molitvi

Ta te slika dirne
Jer skromnost bi morala
Biti Njegov lik
Da oplemeni ljudsku surovost
I otvori joj vrata vječnosti

U njoj se ona sa svojom rugobom vjenča
I zauvijek izgori
Unutra, u ognju savjesti

Drvena munara
Sušta je suprotnost
Postmodernističkom kiču
Susjedne džamije

Tu je arhitektonska sujeta
Ubila milost što odozgo
Niz kišu, niz kišu
Na sve se zemaljsko spušta

Drvena munara
I stablo što je u rastu prati
Skladan su nišan svijeta
Koji te u snu posjećuje
I kao majka u djetinjstvu
Blagom rukom smiri

Ti voliš tog mejta
Koji ni groba i grobišta nema
Osim u pjesmi ovoj

Zvonimir Balog i Tomislav Torjanac: Gnjavator, Lulu, Zaprešić 2025.

Čim Tomislav Torjanac objavi novu slikovnicu, ja pođem u knjižaru i kupim je. Ne pitam prethodno za koji je uzrast slikovnica. I obično, onako s nogu, slikovnicu pročitam prije kupovine. Za razliku od knjiga za odrasle, koje su u nas iz nekog razloga obično spakirane u zapečene prezervative, tako da ih ne možemo u knjižari listati – osim ako u knjižari radi i neki visokoprofesionalni knjižar, koji jedan primjerak namijeni za listanje, pa ga oslobodi zaštite – slikovnice se ne prodaju u prezervativima. Zašto? Pa zato što slikovnicu valjda nitko ne bi kupio, a da je ne prolista. Ali zašto onda mislite da bi kupio knjigu?

Torjančeve slikovnice prelistavam i pročitavam već u knjižari zato što sam nestrpljiv, a kupujem ih iz istog razloga kao i drugi ljudi. Da bi ih se poslije u miru nanovo prelistavalo, čitalo, uočavalo i pamtilo detalje, i onda iz tih detalja, kroz maštu i priču, nadopričavalo i nadoslikavalo slikovnicu. U vlastitoj glavi, u razgovoru o slikovnici, pred bijelim papirom i bjelinom kompjutorskog ekrana. Sporo i polako, suprotno logici i ritmu digitalne ere. Razlika između mene i većine drugih ljudi, mama i tata, ujni i tetki, u tome je što slikovnice ne kupujem za djecu, nego ih kupujem za sebe. Čak i ako nekome poklanjam Torjančeve slikovnice, a i to se relativno često događa, ne poklanjam ih djeci. Ne znam bi li im se svidjele, ne znam za koji su uzrast, a nervira me pomisao da bih nekome mogao pokloniti nešto što mu ne treba ili mu se ne sviđa. Ljudima, odraslima i djeci, poklanjam samo predmete koji se i meni sviđaju. Nekako bi huljski bilo pokloniti nekome nešto što je tebi odvratno! I onda vrlo pomno procjenjujem hoće li se darivanom svidjeti moj potencijalni dar. Jer ću kao najtežu osobnu uvredu, ili kao nešto što će me baš gadno ražalostiti, doživjeti to da sam nekome poklonio nešto što ja tako volim, a njemu se, ili njoj, ne sviđa. Eto, zato slikovnice Tomislava Torjanca djeci ne poklanjam. A kad ih poklanjam odraslima, to znači da imam veliko povjerenje u njihov likovni odgoj i talent, u smisao za humor, načitanost i maštu. Kome ja poklonim slikovnicu Tomislava Torjanca, taj može biti posve siguran da o njemu imam vrlo visoko mišljenje i da ga volim.

Zvonimir Balog bio je neobičan pisac. Avangardist i eksperimentator među hrvatskim pjesnicima za djecu. Meni najdraži hrvatski dječji pjesnik, uz Gorana Babića, naravno. Prije njega nitko nije tako pokušavao pisati, a poslije njega pokušavali su mnogi. Odreda loše! Balog je, naime, umio slušati djecu, i izgleda da se dobro sjećao djeteta u sebi, te je umio fantastično vješto i nadahnuto evocirati i na papir prenijeti djetinju jezikotvornost. Dijete kad si, jezik je igračka! Balog se igrao jezikom. Pa tako i u pjesmi koja je Torjancu poslužila kao scenarij za slikovnicu. Pjesma cijela – a time i cijeli tekst slikovnice! – glasi ovako: “Bio jedan težak gnjavator./ Imao je tup glavator./// Bježao je od kućatora i od školatora./ Nije volio nikakav radator./// Čekao je da mu pečeni golubator/ i zreli kruškator/ sam padne u zubator./// – Što ja mogu, govorio je gnjavator,/ kad ja imam tup glavator./// Onoga, jednog dana,/ kada je gnjavator ležao/ na obali Nilatora/ eto aligatora./// – Ja sam, reče aligator/ doktorator./ pa ću malo zašiljiti tvoj glavator./// Zasjalo u aligatora/ sto raznih zubatora/ i tu je kraj pjesmatora.”

Ova je pjesma, sa stanovišta pedagoške skrbi za nježne dječje duše, politički nekorektna. Na njoj bi trebala stajati oznaka 18. Ili najmanje 15. Dakle, sa stanovišta pedagoške skrbi za nježne dječje duše, ovo nije dječja pjesma, pa bi je trebalo zabraniti. Kao, otprilike, i sav dječji opus Gorana Babića, koji se nadovezuje na njegovu “Strašnu djecu”, valjda i najupečatljiviju i najbolju knjigu dječje poezije u hrvatskoj književnosti. Ono na što, međutim, igra Balog, ili igra genijalno dijete u Balogu, jest da su djeca i grozno okrutna, uz to što su rođeni jezikotvoritelji, tako da iz imaginacije prosječnog petogodišnjaka, izleti više novotvorenica i neologizama, tojest novohrvatskih riječi, nego iz svih domoljubnih jezikoslovnih radionica u zemlji. Tako da je to što aligator s obale Nilatora u jednom zalogaju smaže gnjavatora, nakon što mu je na prevaru obećao da će mu samo zašiljiti glavatora, svakom je zdravom i normalnom djetetu užasno zabavno. A još zabavnija je slika na kojoj aligator proždire gnjavatora, koji se, istina, pojavi na sljedećoj, ujedno i posljednjoj slici, s zavojem oko glave i slikan s leđa, ali to nije zato što ga aligator nije smazao, nego je to zato što smrti nema kada si dijete. Ili je malo drukčije ima, ne mogu vam sad objašnjavati…

Uglavnom, još jedno slikovničarsko remek-djelo Tomislava Torjanca, po koje krenite iz ovih stopa, želite li biti pametni kao djeca.

Slikarev stil

Vrlo raznovrstan, tako da se Torjanac zna prilagođavati predlošku, tako da se bitno razlikuju dva njegova meni i dalje najdraža slikovničarska rada: “Kako živi Antuntun”, po Grigoru Vitezu, i “Mačak i vrag”, po Jamesu Joyceu. Ali ono što je apsolutno osvajajuće, i što na čudesan način u jedno spaja dječje i odrasle svjetove, jest Torjančeva strast prema likovnom dokumentarizmu detalja. Njegov je traktor kod Antuntuna, recimo, stvarni model traktora, kao što se u “Gnjavatoru” jasno prepoznaje arhitektura stvarne školske zgrade, model kazetofona u Gnjavatorovoj sobi (čuj, kazetofon!), ili Senna M, na zidnom posteru… Pritom, recimo, on i Antuntuna i Gnjavatora slika u njihovim stvarnim epohama, a ne u vremenu današnje djece, koja, prirodno, nemaju blage veze o tome kakav je stroj kazetofon, tko je lik na posteru (i je li to uopće neki lik), a malo im je, pretpostavljam, sumnjivo i što je to traktor. Ali ni za što ih nije briga, jer je svijet koji na tim slikama vide čudnovato živ i stvaran, kao što ni mene nije briga što u rukama držim pa listam dječju slikovnicu. Uostalom, tko kaže da Torjanac slika slikovnice za djecu? Dok sam pisao neke vrlo kratke priče/poglavlja iz knjige “Rat” – prilično jezovite knjige za odrasle – pomagao sam se zamišljajući slike koje bi po njima Torjanac naslikao u nekoj svojoj imaginarnoj slikovnici. I to doista tako funkcionira. Djeca su mnogo pametnija od odraslih koji određuju mjeru dječjoj pameti.