Opet ćemo se plemenski klati
Naročito bratija srbi, bošnjaci – hrvati.

Vježbali smo dugo na zecu, bravčetu, svinji
Oštricu zabijali glatko i u tišini

Nosili darove, hranili, gojili djecu
Živinčad. Zemlju smo pokorili i

Temeljito osvojili.
(U molitvi doduše sve izgorili.)

Kad dobro zahladi  krenuće svinjokolja
Uzavrela je krv, to plamti vatrena samovolja!

Pršti krvca ljubimca, čovjekolika
Ništa se ne baca, organi na žaru cvrče

Koža i kosti, čvarci, sapun, zvekeću tepsije
Duga crijeva  – mašću ispunjene lepinje.

I napoleon bješe svinja zapisa orwellijanski
Mladić s bajunetom, mačem i epoletom

Romantični krvnici gnušadu se barbara
Njihovih kuhinja, jezika, straćara

Krv škropi kamen i krš bogat jamama
Ili si s nama il’ se poteže kȁma.

Opet ćemo se na balkanu klati
Iliri, slaveni, ortodoksni, nevjerni, nevini i pravi

Grci, tračani, dačani, izabranici i uzvanici, crnogorci
Albanci, bugari, makedonci, turci i junački vuci.

www.ivanlovrenovic.com

Onaj, koji u Bosnu svrati,
u duši ponese dio njene milosti,
prašku sunca i nauk da odšuti
sve njene krivice što postoji i opstaje,
kao osmo svjetsko čudo.
U Bosnu ko zakorači, uvjeri se da na mjestima na kojim knjige
ne znaju ćutati golubovi nose grančicu mira pa i za one koji je lome.
Presabere sto stranica istorije i hiljadu godina
kajanja za sve što joj uradiše
a onda, kao bosanska kraljica konja, potkuje cipele naopako
da zavara trag 

svim lovcima na ljepotu. 

Nedjelja je beznačajan dan.
Kroz njegove pukotine ulazi
tuga nesvakodnevnice.

Otimam se melankoliji,
šetnjom ulicama grada
sa bogatom prošlošću.

Na njega još uvijek curi
tinta s pera cara Franje Josipa
i na dvadeset milijuna grobova.

Mračno je ovo mjesto,
iako ima najviše sunčanih dana
u godini.

Ovdje je neprimjereno hraniti ptice.
One su uvijek site, okupane
baroknom svjetlošću, žive
na distanci s ljudima.
Ne zalijeću se u tuđe sendviče,
krila im služe kao štake.

Grad je pun malih ljudi
čarobnih ruku.

Prolaze pored skupih izloga
kao kamile koje su došle
samo da bi se vratile u oaze
koje su davno napustile.

Turisti su najbrojniji
stanovnici grada.

U glavnoj ulici nema djece.
Psi vode svoje gospodare
u frizerske salone
i kupuju im džempere.

U grad su se ušuljali stranci.

Oni kisele kupus,
peku odojka na ražnju.

Tuđim roditeljima presvlače pelene.
Svoje umivaju suzama
na fotografijama.

U njihovim snovima
nema mjesta za grad
u kojem su ostarili.

Kada se sretnu,
razmjenjuju dijagnoze
na zajedničkom jeziku.
To je njihov Requiem
za posmrtne ostatke
koje nose na svojim kostima.

Kradom oblače dječije kaputiće,
prave selfije za nadgrobnik.

Skrivaju tepihiće
ispod pazuha
i klanjaju u garderobama,
zahodima, na skrivenim mjestima
gdje još samo Bog zalazi
da se uvjeri u svoju prisutnost
na Zapadu.

Tijelo je njihovo hostija sa devet kora.

Iako im otpadaju nokti
od kopanja kanala
i ribanja toaleta,
stranci još uvijek dolaze
u zemlju bivših okupatora.

KUČILOVINA, IVANINA PERSPEKTIVA

u jutro bistro,
„ovdje vrijeme stoji“,
ivana kaže.

(i fakat stoji,
perceptivna je ona,
pogotovo tu.)

a onda forte:
„ali prekrasno stoji“.
kakav zaključak!

takvoj kakva jest
ne fali ni logike,
ni konkluzijâ.

no, ovaj slučaj
kompliciraniji je
i translogički.

povrh logike,
poezija se zbiva,
neplanirano.

ili je sve to
što se među dva uha
ponekad rađa

specijalan dar
koji nema baš svatko,
nego rijetki.

a moja sreća
u tome je da imam
takvu rijetkost

posve zgusnutu
u gustome životu,
na selu, u njoj.

TESLA

da nije tesle,
da nam nije nikole
onomad bilo,

živjeli bismo,
kao on i preci mu,
vukojebeno,

bez elektrike
i cijelog svijeta
električnoga.

ne bismo znali
ni za cijeli svijet,
a ni za teslu.

ne bismo znali
ni za elektroniku,

sve digitalno.

živjeli bismo
u mračnome neznanju,
u općem mraku,

i danje svjetlo
tad bi nas u zablude
podlo vodilo;

hodali bismo
kao puki pješaci
tko zna kamo, kud.

đavolje pjesme
pjevali bismo sami,
ne slušajući.

morali bismo
čak i razgovarati,
licem u lice.

takvo življenje
nemoj ni zamišljati,
stravu i užas.

da nije tesle
i izuma mu bilo,
živjeli bismo.

GLOBALNO SELO

aerodromi
veoma su daleko
od našeg sela.

ipak, ponekad
čujemo zrakoplove,
pa i vidimo,

par puta dnevno,
na nebu, u visini,
kao insekte.

kao insekti
među ovim biljkama,
zemnim, seoskim,

šûme i zuje
te leteće mašine
sasvim mimo nas.

ne tiču nas se,
a mi njih tičemo se
još mnogo manje.

ipak, to nebo
po kojem i pod kojim
leti se, gmiže

isto je nebo
nad istom zemljom kojom
ljudi hodaju.

naše je selo
– volimo da mislimo –
na rubu svega;

utočište je,
jer iz centra svijeta
nevidljivo je.

ipak, zvuk i zrak,
dah civilizacije,
razbistruje vid:

naša predodžba
romantična je želja
svjetskog seljaštva;

nema bijega
u eri svetransporta,
struje, WWW.

naše je selo,
k’o u božanskom oku,
globalno selo.

VLAK, CIVILIZACIJA I KULTURA, SELJAŠTVO

toliko gvožđa,
nafte, kemikalija,
plastike, struje,

ljudskoga smeća,
uzrokâ, posljedicâ
i zagađenjâ;

toliko toga
urbanog, neprirodnog,
otprirođenog,

razseljačenog,
modernog, transhumanog
– u vlakovožnji.

a ipak sve je
u našem vlaku, vožnji,
seosko, ljudsko.

kao da preci
na zaprežnim kolima
na sajam idu,

vole se, mrze,
spominju se il’ čkome,
razosamljeni.

u ovom vlaku
teško možeš pronaći
čiste cipele;

svatko je jutros,
jučer ili prekjučer,
bar vijek prije

blatom gazio
da bi u vlak ušao
civiliziran.

kultura strepi,
ali njena je greška
što nas pripušta.

mogli smo pješke,
mogli smo i ne ući
u kulturni vlak.

stvarno smo mogli,
ali sad šta je tu je,
tu smo gdje jesmo,

i dolazimo,
i izlazimo tek na
zadnjoj stanici.

ASFALTNE BILJKE, ANTIFAŠIZAM

katkad i gdjegdje
može se naići na
ove heroje:

asfaltne biljke
što s nadbiljnim, nadljudskim
naporom žive.

dosta je jàzić,
dovoljna pukotina
nokat široka

da se probiju,
da u svoj svojoj slavi
niknu i rastu.

i nema tog tla,
čak ni turbo-ljudskoga,
da ih spriječi.

ta biljna volja
pobjedonosan pohod
jamči, svjedoči.

ništa im nije
dano i poklonjeno,
samo su svoje.

samosvojne su,
borbene, a nagodne,
koalitivne;

tom su sjemencu
zrno zemlje, kap kiše
izvor hrabrosti.

sestro i brate!
učimo od biljaka
anti-asfaltnih!

antifašizam
sasvim drukčije zvuči
sa tim biljkama.

Susret u Sarajevu

Primijetismo se
Kroz mnoštvo svijeta
Na tramvajskoj,
Naspram Dva ribara,
Gdje smo, jednom,
U zoru,
Dok je iz svake pore života
Bujalo proljeće,
Pjevali.

Nad Miljackom se
Razračunavaju noć i dan,
A mi,
Zamisli,
Pjevamo.

I sada
Pozdravljamo se
Podiženim rukama,
Kao da sabijamo zrak
Između naših dlanova.

“Operisala sam,” kažeš mi…
“I ja sam,” prekidam je,
Ne želeći da čujem
Ni slovo više.

Ona na prednja,
Unese svoju svehlu zadnjicu,
Ja na srednja
Svoju još svehliju.
Svako na svoju stranu,
Sa svojim crvom u glavi.

Idemo jedno od drugog
Sve bliže cilju
Našem,
Zajedničkom.

KLUPKO

Da, draga moja,
Život je baš to –
Klupko crne peđe
tvrdo namotano.

I kad se gore,
Na Nebesima,
Stane odmotavati,
Pojavit će se tkalje
U dimijama
I kirkitima u rukama,
Čiji će udarci
Buditi one
Koji vjeruju
U besmrtnost.

Ništa mi ne reci

Ništa,
Ama baš ništa
Nemoj mi reći.

Sve mi je rekao vjetar,
Sve mi je reklo sunce
I zemlja koju gazimo
I iz koje
Cijedimo hljeb i vodu;
Zemlja na kojoj
Vječito plamen bukti.

Ne, ništa mi ne reci.
Samo prođi
Na svom hromom konju.
Svakako, svi smo putevi
Kojima hode
Naše sjene.

Gabriel Jesus Cruz Gomez,
tamo sa ostrva zvanog Kuba,
na bus se pope, i k nama bljesnu
onom lepezom još zdravih zuba,
ja sam vaš vodič za ovaj dan,
reče uz sasvim vještački kez,
u decembru imam rođendan,
ja, Gabriel Jesus Cruz Gomez.

I još ću dodat’, tu stvar je čista,
u ovoj zemlji karipskog bluza,
ja nosim ime Isusa Hrista,
pred sobom imate
Jesusa Cruza.

Ja vodim život koji je vama
tamo iz onih zemalja zlatnih
baš poput filma što srce slama
serijom scena nevjerovatnih,
zgrade sa kojih se balkon cijepa,
bezubi ljudi što gordo zure,
prosjak koji bez noge šepa,
k’o obris nekada cijele figure,
propali veš što s prozora visi,
i gori tamo pod suncem Kariba,
(pod kojim nikada siguran nisi,
i koje te kao bič božji šiba)
e takav život, i takve scene,
gorke a ne kao bombon Pez,
amigos, takve zu zapale mene,
s imenom Gabriel Cruz Gomez.

Danas vas vodim na turu po Kubi,
i pored staništa pink flaminga,
tol’ko su lijepi da trnu zubi
u ovoj zemlji gdje sve je igra,
gdje gazde vele da zlatno tele
samo je laž, što nema draž,
gdje narod nikad ne pravi scene,
pa ni kad im djeca žive bez,
e, to je amigos zapalo mene,
a ne da budem bogat ko’ Krez,
baš to je amigos zapalo mene,
po imenu Jesus Cruz Gomez.

Vi dođete jednom na sedam dana
iz svijeta gdje ljudi k’o ljudi žive,
Kubanac vam čisti, kuha, i sklanja,
služi koktele, i aperitive,
jastuke mijenja, pere vecee,
pjesme vam pjeva, k’o da je teve,
reže salame, pere vam staze,
po kojim vaša stopala gaze,
i ka bazenu i od bazena,
i posred onih tenis terena,
sred te oaze
stopala gaze,
i talasi maze,
i boce se prazne,
Kuba je za vas turistički raj,
kojemu nećemo mutiti sjaj,
jer čemu da sliku nagrdi rez,
il’ da je nagrdi Cruz Gomez.

Moram da priznam, ja nevin nisam,
kraj vas sam i ja koktele srkn’o,
al’ time ne bih da se hvalisam,
jer osjetim se k’o neko prkno,
k’o da ste neka rasa s nebesa,
upakirana u gojna tjelesa,
a ja kao biće od niže vrste,
o koje čistite masne prste,
da, ogorčen jesam,
al’ nisam budala,
i napojnica nek’ ne bude mala,
jer želim i ja da budem Krez,
ja, Gabriel Jesus Cruz Gomez.

U to smo stigli u grad Uneska,
tamo gdje je ekskurzija išla
ulice uske i boje pijeska,
ulično pseto na uglu piša,
i kao dio izleta tamo
čeka nas onaj kubanski taksi,
onaj bicikl sa kabinom,
i taksista jedan upita kak si?
quien eres, quien eres?
to veli meni,
i hoćeš li sa mnom na biciklo?
a okolo prašina svuda se pjeni,
i neko tužno bilje je niklo,
i gledam u lice taksiste s Kube,
u trulež gdje nekada imade zube,
i stid me što želi da me vozi,
šezdeset mu je, a nema za hljeba,
al’ hajde sjedaj, i daj mu pomozi,
Gabriel veli,
jer tako treba.

Čovjek pedala gradom Unesca,
tamo pod onim suncem Kariba,
a ono bljeska, i bljeska, i bljeska
k’o krljušt na koži mrtvih riba,
ono je jako i ima moć,
i veli, tu jesi morala doć’,
da vidiš iz centra,
a ne sa ruba,
šta je Kuba.

Do mene sjedi i vodič sa busa,
Gabriel Jesus Cruz Gomez,
on reče, stvarnost je ovdje kusa,
ne dopušta grešku i neoprez,
nema taj miris romantične bajke
koju svi želite stavit’ na foto,
vi jedete vekne, a mi krajke,
vi dobili a mi smo izgubili loto,
i iskreno,
neću sad brojat’ na prste,
jer brojanje sve je dogotovljeno,
koji smo podsoj životinjske vrste
u koji vi zurite zadivljeno,
pa fotka jedan, i fotka dva,
u nju je stala Kuba sva,
i fotka jedan i fotka dva,
u nju sam valjda stao i ja,
a ja tad odbijam staviti kez,
ja, Gabriel Jesus Cruz Gomez.

Svak’ čini što mu je sudba dala,
dodaje Gabriel Cruz Gomez,
jednom je žlica u izmet pala,
drugome draguljni dopao vez,
te niti života svako si mota
onako kako okolnosti daju,
a naše su samo anegdota,
ili fusnota, a te ne traju,
i mora se uvijek imat’ u vidu,
kada se nosimo sa kubizmom,
djeca vladara na Oksford idu,
ostali sebe hrane turizmom,
i svako želi da zaradi maksi,
zato bicikl postaje taksi,
zato nas vozi starac bez zuba,
jer to je Kuba.

Došli smo onda do galerije,
i pregledali kubanske slike,
pa sišli onda do crkve neke,
i buljili smo u stanovnike,
i oni su nazad buljili u nas,
i niko nije pustio ni glas,
jer mi smo sa neke druge planete,
a oni su naše foto mete,
i vazduh je kao krvarenje tih,
i stid, taj jede,
i nas, i njih.

I grad taj bješe k’o bakrorez,
u kojemu nikoga ne možeš sresti,
i onaj Gabriel Cruz Gomez
tad reče, idemo sada jesti,
jer sad je došao i taj tren
da pojedete kao Kubanci
rižu i svaki proizvod njen,
jer riža, ta ne smije
da se baci.

Tamo smo sjeli i tamo jeli
prilog sa rižom i kolač s rižom,
a onda pili kubansko pivo,
sa onom savjesti, onom grižnjom,
i danu je onda nastupio kraj,
i natrag se onda moralo poć’,
dobro je, vidjesmo gradić taj,
dobro je, više nećemo doć’,
i onda smo sjeli na autobus,
i zaspali smo tamo u njemu,
i sanjali kako je čudan globus,
kad sve sabereš i sve u svemu,
na jednome kraju svako je Krez
na drugome svako
Cruz Gomez.

Taj momak, u kojemu ključa bijes,
tamo sa ostrva zvanog Kuba,
taj Gabriel Jesus Cruz Gomez,
s osmijehom punim još zdravih zuba,
taj vodič ekskurzije za jedan dan
koja na srcu napravi rez,
taj dječak star i beznadan,
taj Gabriel Jesus Cruz Gomez.

(Sjećanja na neka davna vremena)

Tamo negdje krajem osamdesetih, u doba kad su oni pametniji već mogli namirisati dolazak nekih nemirnih vremena, osvanula je u našoj varošici, u samom centru, tabla sa planom grada. Prvih nekoliko dana nije se, od silne svjetine i velike radoznalosti, moglo ni prići tom, po naš gradić, veoma neobičnom objektu.

Prosječan Brođanin, da ga neko onako upita iznebuha, mogao je, brat-bratu, nabrojati poimence najviše sedam-osam gradskih ulica i ne misleći pri tom da ih ima puno više. Dočim, ovaj plan (sa spiskom džada poredanih po abecednom redu) je tvrdio poprilično samouvjereno, sve sa podastrtim dokazima u vidu tlocrta cijele opštine, da se kasabom može proći kroz otprilike pedesetak ulica. I to bez nekog većeg fizičkog napora i utrošenog vremena. Pedeset ulica!!!

Gledajući sve te silne nazive, mi omladinci, uveliko potkovani imenima narodnih heroja i domaćih pisaca, znali smo zastajati, pa se (za)čuditi imenima nekih zaslužnih nosilaca. Pa se s razlogom i upitati šta je to, na primjer, J.F. Kennedy uradio za našu malu čaršiju pa da i on, eto, bude počastvovan pozamašnim komadom asfalta? A toliko naših istinskih gradskih legendi nema ni sokače.

A šta je u stvari bio Bosanski Brod? Ništa drugačiji, niti posebniji, od ostalih gradića u Jugoslaviji. Od tih nekih glavnih lokacija… ulica Maršala Tita, kino Zora, hotel Ada, Robna Kuća Beograd, Dom sportova i jedan semafor. Da, samo jedan je bio. Dodajte tu još 5-6 kafića i to je to. Gotov grad. 

Je li bio velik? Nije. Kakva dobra momčina mogla ga je, da prostite, prepišat’, eto koliki je bio. Da li ja žalim za tim gradom? Ni najmanje. Zašto bih? 

Sad živim u jednom američkom, koji ima tridesetak kina, isto toliko hotela i robnih kuća i sportsku dvoranu u koju staju najmanje dva čitava Broda (i to bez da se iko gura). Doduše, ovaj moj najnoviji grad nema ulicu Maršala Tita, ali jebiga, niko nije savršen. 

Pa šta mene muči onda? Muče me sjećanja. Žalim što oko mene nisu ljudi s kojim sam namjeravao provesti čitav svoj život. Sad (maltene) moram proći pola svijeta, da se vidim na par dana s jednim od njih i napunim baterije do idućeg susreta. Male su šanse da se svi zajedno negdje sretnemo. Možda (da zlo ne čuje) jedino kad neko od nas odapne.

Da li idem u kino ovdje? Ne idem. Nema Ilije zvanog Šljiva, legendardnog čuvara javnog reda i mira u brodskoj bioskopskoj dvorani. Kino koje nema Šljivu i nije kino. Nije zanimljivo gledanje u kojem svi šute i kulturno posmatraju film. U bioskopu gdje ni balkona nema i gdje se niko ne hvata i ne ljubi u zadnjim redovima.

Da li idem u ovdašnju biblioteku? Ne idem. Nema bibliotekarke Maje zbog koje smo podizali i vraćali nove knjige svaki drugi dan. Jebote, jesmo bili načitani.

Da li idem u kafiće? Ne idem. Nema konobara koji će pred fajrunt sam zavrnuti flašu bijelog, kao nekad u Pikolu. Nema zapisivanja u knjigu. Nema kelnera Šulca, koji će te, kad se popneš na šank i zaplešeš na zvuke kakvog narodnjaka (zajedno sa vlasnikom tog istog kafića) pridržavati da ne padneš dole.

Da li hodam po hotelima? Ne hodam. Nigdje nema onakvog, kakvog je Brod imao. Nigdje komarci ne grizu na terasi. Nigdje se ne spajaju stolovi, nigdje se ne prave maturalne. Nigdje ne svira vokalno instrumentalni sastav Punjena Ptica i nigdje nema tuče ispred. Ovdje je to prosto nezamislivo.

Da li hodam po ovdašnjim robnim kućama? Ne hodam. U ovim ovdje je sve dozvoljeno. (Mušterija je uvijek u pravu). Niko te ne tjera da vratiš sve nazad da bude kao što je bilo prije nego si to uzeo. Niko ti ne govori: 

– NE DIRAJ TO !!!

Čak i klavir možeš isprobati, možeš po njemu tandrkat’, a da te niko ne opominje. Niko te ne gleda kao čudo dok kupuješ kondome.

Da li idem da se kupam na rijeci? Ne idem. Nema one moje rijeke sa svim svojim rafinerijskim derivatima. Nema mog dragog prijatelja da izrekne svoju poznatu, a ujedno i jedinu vlastitu pjesmu koja jest kratka, al udara u srž i glasi: “SAVOM PLUTA PROPAN BUTAN!”. Nema ni stubova od mosta između kojih bi se plivalo. Nema ni klada u vodi. A ovdašnja rijeka se čak ni ne čuje. A meni tako fali savski smrad. 

Da li igram na male goliće? Ne igram. Nema malih golova, a nema ni igrača. Ima, doduše, nekih zemljaka rodom sa manjih bosanskih visoravni i planina, ali oni ne igraju. Oni lome.

Da li idem u park? Ne idem, više. Već sam poodavno oženjen. Shvaćaš? Ne treba da se ‘vatam u mraku na klupama, za to imam vlastitu kuću.

Da li idem na utakmice? Pratim li sport? Rijetko. Nema Joze da me u dvoranu pusti džaba. Nema Mirse da me opominje kad pušim u dvorani, nema Germe da parket, mokar od znoja, obriše kariranim kafanskim stolnjakom naočigled zaprepašćenih američkih koledž košarkaša, što jednom prilikom svratiše u našu čaršiju da uveličaju neku od proslava.

Da li će Bosanski Brod ikad više biti kao što je bio? Neće, nažalost.

Da li sam ja normalan? Vjerovatno nisam, čim ovo sve pišem.

***

A sjećanja, dok otvaram drugu (podržimo lokalno) oregonsku pivu, samo naviru. 

Sjećam se trgovine gdje se mogla kupiti litra konjaka bez obzira na starosnu dob mušterije. Ostala pića da ni ne spominjem. Pa ja sam sa nepunih deset godina, svako malo, vukao starom po pet piva ili dvije – tri litre crnog iz trgovine na naš sedmi kat. Ovdje, u najdemokratskijoj zemlji na svijetu, do dvadeset prve, ne smiješ ni pomislit na tako nešto. 

Oni što su stanovali malo podalje i koji su neredovito navraćali, tu su trgovinu zvali Savez. Tako je pisalo iznad ulaznih vrata. To je bilo zvanično ime koje je potpuno pristajalo tim crvenim vremenima. A mi, stanari iz obližnjih zgrada, imali smo drugi naziv. Trgovinu smo zvali Kod Rijića. Po imenu poslovođe. 

S vanjske strane trgovine bio je akvarijum sa ribama. Ne sa onim ukrasnim narandžastim ribicama (kao ovdje na trulom zapadu) koje služe da se oči odmore nakon napornog radnog dana. U akvarijumu, kod Rijića, plivale su prave nemani. Sve šarani i somovi od po pola kile pa nadalje. Te ribe su bile hrana za radni narod naše mjesne zajednice. Najveće mušterije tog akvarijuma su bili proslavljeni savski alasi, ali o njima ćemo nekom drugom prilikom. 

Kad se uđe u trgovinu, s desne strane, nalazila se mesnica. Obješene polutke, plećke, rebra, svinjske glavuče sa isplaženim jezicima, srca, bubrezi, džigare. Mogao si medicinu završiti tamo gledajući sve te razvaljotine. A oko svega toga kruže mušice. One zelene, zumzare. 

A mesar! On je bio važan čovjek u socijalizmu. Biti dobar s njim bila je stvar od vitalne važnosti. I s njim uvijek polako i ljubazno. Inače si ga nagrabusio. Ne dao Bog da se pođeš s njim nadmudrivati i pametovati. Tek kod kuće shvatiš šta ti je upakovao i uvalio pod prvoklasno i kao za tebe. Ili ne vidiš mesa od onih žlipetina, ili ti meso tako umota da se sav preznojiš dok ne dođeš do njega. Onda shvatiš da je samo papir težak pola kile. Jednostavno ti (po onoj staroj) proda muda pod bubrege.

Centralno mjesto kod Rijića je bio pult. Trgovačka granica između tebe i proizvoda. Prodavačice (koje su se obično zvale Desa, Lepa, Sadeta, Neda) su tu bile kao posrednici. Prodavača nije bilo. To je valjda bilo sramota radit’ za muškarca. Ženski posao. I tako ti kažeš šta hoćeš, Desa se okrene uzme sa police, pa stavi na pult. Ti opet kažeš, ona opet stavi. Onda pitaš:

– Je li vam svjež kruh ?

Ona kaže:

– Jeste. 

Ti kažeš:

– Mogu li opipat’?

Ona uzme veknu i dadne ti da opipaš. Ti opipaš. Ukoliko si procijenio da nije dovoljno svjež, ona ga vrati nazad među ostale. 

Uvijek bi se kupovao bijeli kruh. Polubijeli i crni kruh nije uzimao niko. Kruh je bio veoma važna stvar u našim životima. Zato smo ga, bezbeli, psovali na svakom koraku. Ne znam da li se igdje drugdje, u nekoj drugoj državi, hljeb također koristi u pogrdnom obliku, kao psovka. Čisto sumnjam.

Sjećam se i police sa keksima. Jadro, Moto, Domaćica. Sjećam se i onog običnog Petit Beure. Tako smo ga i izgovarali. Po Vuku. A ne kako treba, Pti Ber ili tako nešto. Bajaderu nismo nikad kupovali da bi lično i personalno u njoj uživali. Obično bi se ona poklanjala bolesnicima. Njima je valjda bila najpotrebnija. (Božemeoprosti!)

A bio je i bogat izbor vina. Ždrepčeva Krv, Golubica, Tri Šešira. Bile su i dvije vrste Graševine, jasinjska i… zaboravio sam. E, tu drugu nisam volio.

Kad bi se uzelo sve šta se naumilo, išlo bi se na kasu. Kasirka je bila ona teta što je znala najbolje matematiku, a bilo je poželjno i da bude dobra mačka. Prije pojave onih mehaničkih kasa sve se to sabiralo ručno. Komad papira (onaj meserski, bijeli bez linija) i olovka. Kad doneseš 5-6 proizvoda, znalo je to potrajati dok se ne dobije krajnji rezultat. Zato nije ni čudo što je kasirka stalno pušila i ispijala kafe tamo za svojim radnim mjestom. Kasnije, sa dolaskom kasa, znalo se tu i doćeravati i govoriti:

– Čekaj mali… samo da mi se nokti osuše!

Danas to zvuči nadrealno. Sad i sumnjam u samog sebe, da li ovo sve izmišljam?

A onda mi misli bježe prema centru grada. Kao hodam ja Brodom, tačnije lebdim kao neki duh i samo posmatram šta se dešava. 

Dan vedar i sunčan. Na rijeci nema mnogo pecaroša. S jedne strane mosta nalazi se stari ribar Ziko, koji svakih deset minuta mjenja mamac, nadmudrujući se sa ribama. Stoji tačno u ravnini male ade s ove naše, bosanske strane. S lijeve strane mosta, odmah ispod robne, na mjestu gdje ističe gradska kanalizacija, svoje bambuse i lijeske čvrsto drži gradska dječurlija. Tu je, kažu, najbolje mjesto za bjelice, ne treba krmiti, ribe se same okupljaju…

Nasip je pust. Previše je vruće. Svi su pobjegli u kafiće. Sunce je puno. Balkan isto. Piju se kafice uz dec kole. Oni stariji deru kratka pića. Svi puše. Dim kulja kroz vrata. Muzika trešti. Domaća. Čuje se smijeh. Lokalni zajebanti su u punoj formi, uhvatili su nekog u mašinu, pa ga vrte. 

Kod Privredne banke nekakvo komešanje. Okupio se narod. Sudar. Dva auta. Jedan ima naše DO tablice, a ovaj drugi MD. Vozači izašli i svadjaju se. Naš Dobojlija viče na sav glas.

– Gdje su ti oči, u šta gledaš, majmune? 

Ovaj sa modričkom registracijom šuti. Svjestan je da je na gostujućem terenu. Narod klima glavama, navijaja za našeg. Stiže policija i naređuje razlaz. Ljudi odlaze svojim poslom.

Pred apotekom sjedi neka baka. U marami i nošnji. Pocrvenila u licu, svako malo izvlači maramicu, pa se briše po čelu. Čeka šćer. Kupuju tablete za ćaću. Ne voli baka ulaziti u apoteku, a ne voli ni ovu gradsku vrevu. Jedva čeka na autobus, pa nazad u selo. Previše je ovo za nju.

Kod čika Ante trafikanta se opet uhvatio red. A do njega kiosk stoji ko da kugu prodaje. Opet Lord stigao samo kod njega. Kako li mu to uspijeva? Pušači stoje, strpljivo čekaju, jer znaju da alternativa ne postoji. Pušiti Lord tih godina je bila stvar prestiža. Nije onda ni čudo da je neko u raji sklepo jednu (a kakvu drugu, nego) bezobraznu krilaticu. Kako ono ide…bolje biti.. pa pušiti Lord, nego biti lord… pa pušiti… ne znam, zaboravio sam…

U trgovini Borovo je nesvakidašnja gužva. Trenutno je šest osoba unutra. Uključujući prodavce. Ona i on vraćaju nešto. Nemaju račun. Natezanje. On povisuje glas misleći da će tako steći prednost. Patike Startasice su nošene, vidi se po blatu na đonovima. Prodavačica odbija da ih primi nazad. Zauzima stav. Spominje uslove vraćanja. Kupac ne sluša, vadi patike iz kese, baca ih na zemlju i izlazi iz trgovine ljut. Čim je izašao, krenulo je ogovaranje.

U prehrambenoj trgovini Galeb isto vrvi od naroda, kao da se džaba dijeli. U Robnoj kući Beograd nestalo, a ovdje još ima kafe. Nestašica. Pravilo se zna, svakom drugu ili drugarici po najviše pola kile. Pa da svi mogu ka(h)venisati. Pravedno. Kad se uveče zatvori, svaka prodavačica u toj smjeni će ponijeti po 2 kile kući. Zaslužile su. 

U ćevabdžinici odmah pokraj trešti Južni vetar. Red Sinana, pa red Šemse. Miris grila se širi svud okolo. Svi stolovi unutra su puni. Voli narod ćevape. A tek lepinje. Da prste poližeš. Mala, studentska, velika – po potrebi. Studentska je bila najpopularnija. Pet ćevapa kao u maloj i čitava lepinja kao u velikoj porciji.

A odmah do toga, zlatar Gega sjedi u svojoj radnji. Popravlja neku ogrlicu i čeka mušteriju ili kakvog poznanika da mu dođe na kafu, da malo popriča sa živim insanom. Kod njega nikad nije gužva; takva je priroda njegovog zanata. Zlato se ne kupuje svaki dan.

Dosta je, neću više…

Tako ja, dragi moji, svako malo odlutam u moj Brod. Onaj prijeratni. 

Vjerujem da će se mnogi koji dijele sudbinu pisca ovih redova, oni koji su jednom otišli iz svog grada da se u njega više nikad ne vrate, naći u ovom tekstu. 

I oni znaju da je vikendom najteže. Kad se naveče u tuđini sve stiša, kad se pusti nešto lagano, nasiječe se malo ukoso, nečim se i grlo zalije, pa misli same krenu i oči zasuze. I sve nam (kako se onomad govorilo u našem kraju) ‘oće nešto bit’…

(Hvala na čitanju.)

Stanovala je u staroj kućici, s dvoje djece, iza Poljoprivredne zadruge, u Nazorovoj ulici, na putu prema Medincima. Djeca su bila uzrasta četiri i šest godina, obje kćerke, Ivana i Josipa. Muž Nikola otišao je na rad u Njemačku odmah po rođenju mlađe kćerke Josipe i od tada ni traga ni glasa od njega.

Marica je bila jedinica. Barem ona nije znala ima li braće i sestara. Majka je ostavila i pobjegla, nikada se više nije javila. Pričali su joj da je došla, nasumce,  odnekuda iz Bosne, sakrivajući trudnoću da se porodi daleko od svog grada, u Podravsku Slatinu. Rodila je, privatno, kod svoje tadašnje stanodavke, pobjegla nakon poroda i više se o njoj nije čula ni riječ.

Djevojčica, kojoj je stanodavka dala ime Marica, po svojoj pokojnoj majci, smještena je u dječji dom. Rastući u domu, zaklela se sama sebi da, ako bude imala svoje dijete ili djecu, nikada ih neće dati u dom i ostaviti, makar umrla.

Hrabro je podizala i odgajala djecu. Radila je sve i svašta. Kopala ljudima krumpir, kukuruze, čistila kuće i stanove, samo da bi djeca imala što za pojesti i obući. Kuća u kojoj je živjela bila je nasljedstvo njezinog supruga Nikole, koji je, na koncu, pobjegao od nje i djece. Pobjegao od obveza i odgovornosti jednog roditelja. Draže mu je bilo piti i kockati, ljenčariti, nego brinuti se o Marici i djeci.

Djecu bi, dok je ona radila, kopala i čistila, čuvala susjeda koja je imala troje svoje djece. Govorila bi Marici, jer je vidjela koliki je borac za svoju djecu:

– Neka njih, draga, kod mene. Samo ti, slobodno, idi. Neće njima ništa nedostajati. Neka se igraju s mojom djecom. Što jedu moja, jesti će i tvoja.

Susjeda nije, možda, ni pojma imala koliko je, u stvari, pomagala Marici i djeci. Ako Bog dragi daje na nebu svima plaću za ono što su na zemlji radili, susjeda će, vjerojatno, biti bogatašica na nebu.

Kada je mlađa djevojčica, Josipa, napunila godinu, desio se slučaj koji je Maricu doveo u situaciju da ozbiljno razmisli o svojoj i dječjom budućnosti. Po preporuci žene kojoj je čistila stan, otišla je kod jednog čovjeka, Rade se zvao, kako bi i njemu počistila stan.

Dočekao je Maricu na vratima, pomalo neuredan, činilo se neispavan, stan se osjetio na duhan i alkohol. Prvo što je pomislila:

– Bježi Marice! S ovim ćeš imati samo problema. Ima da se naradim, a pijanice često znaju tražiti od žena neprimjerene stvari i dodatne aktivnosti, uz čišćenje stana.

Međutim, Rade se odmah počeo ispričavati na izgled sebe, ali i stana.

– Gospođo, nije sve kako vam se, na prvi pogled, čini. Sinoć mi je bilo neko društvo, gledali smo utakmicu, znate Hrvatsku, malo se popilo, pojelo, muško društvo.

Objasnio je Marici što mu treba, što treba posebice počistiti, otišao u sobu, presvukao se i na izlasku dao joj ključ od stana.

– Kad završite, molim vas, zaključajte i ključ ostavite u poštansko sanduče u prizemlju. Vaša plaća je na stoliću u kuverti – rekao je i pošao.

– Stanite! To nije uobičajeno. Ne znamo se još. Što ako vam nešto nestane iz stana, ne želim odgovarati za nešto!? – rekla je Marica, uz nelagodu u glasu. Bila je spremna otkazati posao i izaći s njim odmah vani.

– Ne brinite. Raspitao sam se o vama. Gospođa koja vas je preporučila imala je samo lijepe riječi za vas, tako da vas ostavljam uz puno povjerenje. Uostalom, što mi možete ukrasti? Kulen i sir iz hladnjaka, rakiju i vino s balkona? Gaće? Mislim da vam ne bi odgovarale moje, pa muške su –  nasmijao se, pokazao pravilne zube i izašao, ostavljajući zbunjenu Maricu.

Žensko, k’o žensko. Prvo je morala provjeriti kuvertu za koju je Rade rekao da je u njoj njezina plaća. Kad je otvorila nije mogla vjerovati svojim očima. U njoj je bilo točno duplo novaca od onoga što je bilo dogovoreno. Uz novac je bila i ceduljica s brojem telefona, vjerojatno njegovim.

– Što sad da radim, majko moja? –  razmišljala je. Da izvadim pola, da počistim bolje nego drugima? Ili da mu, ipak, uzmem onaj kulen i sir iz hladnjaka?

Ništa od navedenog. Dala se na posao, počistila sve. Obrisala prašinu, košulje i hlače s kreveta sve izglačala, posložila boce na balkonu, baš si dala truda.

Kad je pošla, izvadila je pola novca iz kuverte, zaključala stan i ključ ubacila u poštansko sanduče. Smeće koje je skupila u dvije velike plastične vreće bacila je u kontejner.

Usput, kupila je djeci mlijeko, neke namaze, voće i po čokoladicu, za svoje kćerke, ali i za susjedinu djecu. Pazila je što joj djevojčice jedu, bez puno slatkiša, uz puno povrća i voća. Bila je premorena od posla, ali je znala kako će morati djeci napraviti nešto za večeru.

– I, kakav je Rade? – pitala je susjeda kad je došla po djecu.

– Ne razumijem. Zašto kakav je? Pa nismo se, čestito ni vidjeli – rekla je Marica.

– Hajde ne pravi se. Mnoge žene za njim uzdišu. A i pun je kao brod. Samo, nema ono glavno. Nema žene, nema djece – vezla je dalje susjeda.

– Pojma o tome nemam. Nismo dotakli tu temu. Uostalom, ostavio mi je duplo više novca od dogovorenog.

– Takav ti je on. Ima i ne žali podijeliti onima koji dobro rade i pošteno odrađuju posao.

– Pa čime se to bavi? – pitala je Marica, želeći da što prije ode kući s djecom, umorna, znajući da mora još i večeru spremati.

– On ti, draga moja, ima svoju malu tvornicu. Radi za strance neke dijelove za auta i avione. Uz to, ima i jednu kavanu, onako, za malko mirniju i bolju klijentelu, s dobrom klopom i skupim pićem – govorila je susjeda.

Marica je pokupila djecu, pozdravila susjedu i pošla završiti dan kako je planirala. Ispekla je djeci jaja, dala im večeru, presvukla ih, smjestila na spavanje, oprala suđe, i konačno, legla i ona.

Taman kad je legla, zazvonio je telefon tako da se trznula, činilo joj se, iz prvog sna.

– Dobra večer, Rade je – čula je, a nije čula. – Nećemo tako, gospođo Marice. Niste uzeli svoju zasluženu plaću. Kad sam ušao u stan, mislio sam da sam pogriješio i ušao u nečiji tuđi. Sve na svom mjestu, čisto, uredno. Čak i košulje i hlače izglačane. Mislio sam vas zvati da mi vratite moj stari stan, ali ovako je ljepše.

– Sve je u redu. Ništa nisam uradila što nisam i drugima kojima čistim – umorna i probuđena rekla je Marica, iako poziv nije bio u neki, kasni, sitni sat.

– Znate što, nazvao sam da vam se zahvalim i da dogovorimo kada ćete ponovno doći. Odgovara li vam prekosutra?

– Odgovara – rekla je.

– Onda u isto vrijeme i na istom mjestu – i razgovor se prekinuo.

Kad je prekinula razgovor, lagano se stresla, kao kad zapuše, iznenada, hladan vjetar. Odlučno je odmahivala glavom pokušavajući izbaciti iz svojim misli kako joj Rade, u stvari, zakazuje sastanak.

Išla je Marica kod Rade čistiti stan svaki drugi-treći dan. Uvijek je uredno plaćao, nikada više nije davao više novca od dogovorenog. Nerijetko bi razgovarali o svakodnevnim stvarima, pitao je kako se nosi sa životom sama, s djecom. Znao je kako joj je muž otišao, i jednostavno, nestao, bez da pita za djecu, da ih novčano pomaže, ništa.

Bilo joj je ugodno u njegovom društvu. Bio je desetak godina stariji, razveden, nije imao djece.

Rekao joj je kako se razveo od žene jer ga je potkradala. Dao je ženi da vodi kavanu, da upošljava osoblje, vodi nabavke, brine o svemu. Primila je jednog mlađahnog konobara s kojim se kasnije upustila u tajnu vezu. Rade je vrlo brzo otkrio prevare u financijskom smislu, a onda je jednom, ranije se vraćajući kući sa službenog puta u Mađarsku, uhvatio ženu i konobara u ljubavnom klinču. Izbacio ih je oboje, zatražio razvod, dobio ga. Bilo se lako razvesti jer nisu imali djece.

– Što sam mogla? Nije te bilo po cijele dane doma. Ja sam zdrava, mlada žena. Meni je trebao muškarac. Uostalom, ti niti si mogao da mi napraviš dijete, niti si to htio! – izjavila je na sudu.

Rade se nije raspravljao o njezinim navodima. Sve što je zaradio i stekao u životu bilo je prije ženidbe, tako da nije bilo nikakve podjele zajedničke imovine. Žena mu je ostala bez krova nad glavom, bez posla i primanja kakva je imala, malo koja žena u Slatini.

Marica  je, malo-pomalo, počela spremati nešto da pojede, prala je i glačala njegove košulje, hlače. Plaćala je poneki račun, kad bi je zamolio i ostavio novac. Vodila mu je kućanstvo.

Iznenadila se kad je pitao može li upoznati njezine kćerke. Dugo se nećkala, a na koncu pristala je i izašli su svi skupa. Kćerkama se odmah dopao taj mirni čovjek. Slobodno su s njim razgovarale o svemu i svačemu. Očito je bilo kako im nedostaje otac, muška ruka.

Jednoga dana, ničim izazvana, mala Josipa, tada već četverogodišnja tvornica pitanja, pitala:

– Hoćeš li ti biti moj tata? – pitanje je odjeknulo kao bomba.

Rade se zbunio, prvi put se, pred Maricom, zacrvenio, počeo nešto nevezano govoriti, samo da skrene s pitanja. Krajičkom oka gledao je Maricu, tražeći pomoć ili možda odgovor na pitanje želi li to i ona.

Odgovor maloj Josipi nije dao. Tada.

Nakon nekoliko dana Marica je došla kod njega po, već ustaljenom, dogovoru. Sačekao je da uđe, a onda je zamoli da sjedne s njim u dnevni boravak. Ionako, stan je bio uredan i čist, posla oko čišćenja gotovo nije ni bilo. Jednostavno, malo vremena je provodio u stanu, nije imao vremena ni nešto zaprljati ili ostaviti u neredu.

– Moram te nešto pitati – rekao je nudeći Maricu nekim pićem.

– Ne treba, hvala. Žurim da očistim, imam još jedan stan za očistiti – odgovorila je.

– I o tome ćemo pričati, ako želiš. Znaš, neki dan me tvoja Josipa, anđeo od djeteta, pitala da joj budem tata. Nisam tada odgovorio, nisam htio prenagliti. Nisam htio da je povrijedim. Još manje da povrijedim Josipu. Bio sam i tada siguran u svoj odgovor, i sada sam. Da, želim biti tata objema tvojim kćerkama. Samo i ti se tu pitaš. Eto, zato sam htio danas razgovarati s tobom – ispalio je Rade u jednom dahu.

– Uh, sad si me, baš, zatekao. Ne znam znaš li da sam ja još uvijek u braku. I civilnom i crkvenom. Od kada nas je moj muž napustio i nestao bez traga, nisam bila ni s jednim muškarcem. Ne da nisam imala potrebu za lijepom riječi, za zagrljajem, za zajedničkim buđenjem i lijeganjem, nego, jednostavno, nisam imala vremena za to. Morala sam zarađivati i brinuti o kćerkama. Radila sam od jutra do sutra, samo da mi one ne budu na ulici, gladne, gole i bose, samo da ne moram prositi, da ne moram prodavati svoje tijelo – rekla mu je.

– Sve znam. Govorili su mi ljudi i žene o tebi. Sam sam se uvjerio u tvoje poštenje, rad i trud. Znaš, ostajalo je u stanu po 30-40 tisuća eura, nikada nije nedostajao ni cent. Znao sam da ti mogu vjerovati. Vidio sam i sam koliko si brižna majka, koliko se trudiš oko djece.

– Nisi trebao pitati okolo, mogao si mene pitati – rekla je.

– Znaš, želim ti ponoviti da želim biti tata tvojim kćerkama – a onda je ustao, zavukao ruku u džep i izvadio malu kutijicu iz koje je izvadio prsten. Nekako nespretno je rekao – Sada bih te vjerio. a kad dobiješ razvod, ako ga želiš, ponovno bih te pitao da budeš moja žena do kraja našeg života. Niti si ti meni prva žena, niti sam ja tebi prvi muškarac, ali želim da jedno drugom budemo posljednji – primijetila je drhtaj u njegovom glasu i drhtaj u rukama.

Pogledala je prsten, bio je nešto najljepše što je, do tada, vidjela. Suze su same potekle. Čula je sebe, odnekud, iz daljine:

– Naravno da hoću. Potruditi ću se raščistiti sve oko mog braka, djevojčice te, ionako, obožavaju. Govore mi, gotovo svaki dan, kako bi bilo lijepo da živimo svi skupa. O Bože, daj mi snage i razboritosti pa da sve bude dobro.

– Možemo li sada nazdraviti i popiti po jednu ljutu? – sa smiješkom je pitao Rade. – Moramo ovo zajedno reći djeci.

Ubrzo je dobila razvod od muža Nikole, starija kćerka pošla je u školu, preuzela je posao vođenja kavane, preuzela je posao vođenja kućanstva. Rade je svaki dan bio doma, uživao u igri s njenim kćerkama, ispunjavao im želje, koje nisu bile, baš, male.

I, na koncu, ostala je trudna s Radom. Nosila je sina.

Priredio i preveo Marko Bačanović