Mirko Kovač: Nebeski zaručnici, BIGZ, Beograd, 1987
Objavljeno u Odjeku, Sarajevo, 15-30, 9.. 1987.
Ko je pisac kome je Mirko Kovač dao moć pripovijedanja? On je, u više pripovijedaka, uspješan, rodom iz hercegovačke zabiti, tamo od Trebinja, iz istog kraja uz koga je Kovač. Tu je obojici sve poznato. Nevješt čitalac biće ubijeđen da su to Kovačeve autobiografske priče. Ali to bi bilo suviše jednostavno, da ne kažem pogrešno. Mirko Kovač može reći, poput mnogih, da taj pisac pomalo liči na njega. Čak su rođeni isti dan. „Drugi dan Božića (Sv. Stjepan) bio je moj rođendan“. U jednoj priči on je istoričar: „Scenarij je odbijen zbog crne slike stvarnosti, a na mene se tada upiralo prstom kao na smutljivca. Čak su i ratni veterani, tražili da se krivično gonim kao pripovedač koji raspiruje nacionalnu mržnju.“ U posljednjoj, krunskoj priči, to je ostarjeli pisac „na izmaku devete decenije“ , koji, suprotno istoričaru, istoriju prezire i smatra da joj nema mjesta u literaturi. Taj ostarjeli pisac, u trenu svoga uskrsnuća, ugledaće lice mladića koji ga je doveo do tog usamljenog mjesta. Taj mladić imaće njegovo lice. On je pomalo mizantrop, dosta mu je praznih razgovora, plaši se novih susreta, ljudi koji gnjave, žene ga privlače kao seksualni objekti. Mrzi intelektualštinu. Kao suviše radikalan, da to još jednom konstatujemo, on 1971. godine biva tretira kao „neostaljinista“ što je bila uobičajena fraza za sve radikalne kritičare staljinističkog morala. „A onda sam udaljen kao predavač i premešten u biblioteku, nagovaran da podnesem ostavku i najzad otpušten zbog ‘izrazito neinformbirovskih ideja‘‚ kojima sam, eto, trovao mladež.“ Sada već govorim o istoj osobi, onoliko koliko pisac može u svakom trenutku biti ista osoba. On to jasno, nije, stoga i sve ove priče. Stoga i sam metod, u kome fiktivni, fantomski pisac pripovijeda autobiografske zgode ne da bi ih osvijetlio, nego da bi sagledao sebe. U priči „Propalo društvo“ pisac svraća u varoš iz svoga djetinjstva i tu slučajno susreće nekog čovjeka koji mu govori: „Ti na jednom mestu veliš da je otac kinjio tvoju majku. E pa da ti kažem: mogao bi mi sto puta biti otac, ali ako je jednom podigao ruku na moju majku, za mene bi postao zlotvor, a ja spreman da mu krv popijem.“ Kasnije će pisac u Beogradu, gledajući cigančicu koja mu se odjednom gotovo perverzno dopala pomislivši nije li on Ruđer. „Pomislih da Ruđer i nije postojao; to sam bio ja. Neko moje neostvareno, zaostalo ja. Pa i ja sam, po očevom nagovoru, polagao prijemni za podoficirsku školu. Nije li Ruđer bio sablasna projekcija vlastite provincijske sudbine.” To je odnos pisca i njegovog dvojnika. Taj drugi ima sve ono što pisac nema, bar u bezočnosti. Tom se piscu prigovaralo i prigovara da je surov u opisivanju ljudi, da nema mjere niti skrupula, ali ovdje on susreće ljude u kojim se ovaplotila ta surovost koju on sam nema a koja bi, negdje u sebi, možda poželio. Tako je on, umjesto svojih ličnosti iz ranijih djela, oživio sve svoje negativne emanacije. Toliko o samoj ličnosti pripovjedača. Jer nije dovoljno neprekidno ponavljati da pripovjedač u djelu nije ista osoba onoj koja ga je zamislila. Da djelo ima svoju logiku, svoju buduću stvarnost. Ono nije, poput riječi, tu da označava već i da znači. Ono nije ono što se koristi kao da jeste ono jeste.
Što znači pripovijedati? Tražiti sebe rasutog po svijetu, skupljajući atome da bi se pojavio neki fantom koji se možda zove X. Y. Šta je, dakle, poslije svega što znamo o pripovjednoj umjetnosti, izmišljati priče? Ili je to, kako tvrde neki fizičari, otkrivanje a ne izmišljanje. Jer izmisliti mi ništa ne možemo, sve je već zapisano, tražimo ono, kako je govorio Sartr, što imamo. Niko nikada nije pronašao ništa tuđe. Treba samo biti predan, posvećen, vjernički zanijet! Od svoje prve knjige, takav je Mirko Kovač. Njegove posljednje knjige su potpuni novom u našoj savremenoj književnosti, čitajući ih svjesni smo tog ogromnog napora da se pronađe stvarnost, da se utvrdi vlastiti identitet. Da se izvrne istorijska vreća kako bi se očistila od pljeve svakodnevice i da bi se osjetio njen čisti smisao. Ako smisla ima.
Svijet nam nije dom, rekao je pjesnik. Tako se osjećaju i Kovačeve ličnosti. Šta izabrati, šta uzeti kao svoje? Ljude ili stvari? Život ili smrt? Dan ili noć? Od prve priče, „Prozračno telo“, do posljednje, „Nebeski zaručnici“, traje neprekidni solilokvij u kome pisac varira taj svoj odnos prema stvarnosti u koju si gurnut. „Često sam opisivao smrt, ali ne kao nešto od čega se grozim, niti kao mesto šutnje, već pre kao uzbudljivu činjenicu koja nadahnjuje da se sve drugačije sagleda.“,“(Prozračno telo) „Sve više sam verovao da nikakvog života i nije bilo izvan knjiga, ili ako ga je bilo nije me zanimalo. Sve što sam pročitao jasno mi je kao dan, a ostalo je zamagljeno.“ (Nebeski zaručnici).
Kovač u gotovo svim pričama varira odnos pisca prema zavičaju, prema stvarnosti, prema onome što on bješe i što jeste. „Povratak zavičaju izaziva u meni teskobno osećanje, neku vrstu unutarnje panike“. ( Prozračno telo) Ili “Pripisivali su mi gadosti iz knjiga, a uistinu sam bio čedan čovek.“ (Nebeski zaručnici) Oni koji prigovaraju su tzv. javno mnenje, najčešće glas ljudi iz hijerarhije provincijalne vlasti. Pisac ode u svijet, ali duhom ostaje u tom zavičaju, koji mu je dat kao njegova sudbina. Neprekidno u relacijama premjeravanja onoga svijeta i onoga naslijeđenog, čemernog, ograničenog, pisac pokušava da dokuči gdje je sam. Je li ostao na sredokraći?! Od priče do priče, jasno, kao što i priliči iskusnom piscu koji svoje djelo vidi svedeno u onu žižu koja se dobije prolaskom sunčevog zraka kroz sočivo, Kovač vidi i vodi svoje priče. „Kad pisac kaže da je priča istinita, naslućujem prevaru, jer istinite priče nema, ona to treba tek da postane“. (Nebeski zaručnici)
U većini priča riječ je o životnom gubitniku. Kao da Kovač stalno svom junaku, uspješnom piscu, suprotstavlja jednog bezuspješnog, neko svoje nepostojeće, moguće, demonsko i dijabolično ja. Tako je, na primjer, Valentin iz Moskve samo jedan vid, dalek ali stoga ne manje vjerovatan, pisca koji ga sluša i kasnije ostvaruje. Nepoznati iz „Prozračnog tela“, Florijan, Feher, Valentin, čak i koljač fra Anđelko, Kuljić, ukazuje se kao sablasti, oni ne postoje izvan piščeve svijesti, ne svijesti Mirka Kovača već njegovog junaka-pisca, one se njome hrane. Ali su veoma mogući ti demoni, čak po nečemu naši domaći demoni.
Kovačevom svijetu, odnosno u svijetu njegovog pisca, zlo i dobro nisu antipodi, prije bi se reklo da oni zajednički, ruku pod ruku postoje i samo prilike, samo vrijeme, samo unutarnji ili vanjski okvir istjera jednog da nadvisi ono drugo. Kao u slučaju fra Anđelka Kuljića, za koga bi teško bilo reći je li čovjek u đavolskom ili đavo u ljudskom obličju. On je i jedno i drugo, a demon je taj koji na kraju zlo dovede da zagospodari njegovim bićem. Po danu fra Anđelko je idealan čovjek, božji glas na zemlji. On miri ljude, privodi ih ljubavi i radu. Pomaže lijevo i desno, ali je trapav. On dan ne voli, u njemu se osjeća kao medvjed. Tek noću postaje pravi fra Anđelko, kreće se prostorom kao pravi sotona. „Dvojica pozornika, mladih ljudi, uzeli nagradu i zaradili viši čin, ali ih ne može mimoići raskršće kapelice sv. Obitelji, lako dotičući i skačući vešto i sigurno kao da je dan a ne pomrčina. Za njih je on odleteo ravninom i nije više bio zemaljsko stvorenje“ I, zaista, nije, pretvorio se u demona. Samo tako se može objasniti onih deset krstova na koricama njegove kame, gdje svaki krst označava jednog zaklanog čovjeka. U našoj literaturi još nije stvoren takav dijaboličan tip, anđeo i đavo u istoj osobi, koji na kraju pristaje mirno da bude kažnjen, slavljen od ljudi kao pošten, iako će ga onaj, kome je služio na zemlji, prevesti u pakao. Ali on i jeste službenik noći, tamne ljudske strane. Samo, je li daleko od te strane Ruđer? Ili Florijan. Svaki koji žudi da zadovolji tu nastranu, tamnu stranu svoga bića. Gdje je u odnosu na fra Anđelka i pokorni sluga vlasti Varajić? Kome se on zaklinje, koga on poštuje, da li on sumnja, pere se, moli, nada?! Kovačev pisac daleko je od toga da se može nazvati anđelom.On ne želi, na određen način, ni da saučestvuje. On samo, poput Savaraota, stvara..
Ove su priče napisane besprijekornim stilom. Ali šta je stil moderne proze? Koji su njeni meandri? Malo je reći da po preciznosti rečenice Kovač je u samom vrhu naših prozaista. On koristi različite pripovjedne postupke kako bi sa svih strana dao svoje neobične ličnosti. Tako, na primjer, portretišući fra Anđelka Kuljića, Kovač koristi klasičan Andrićev metod. Taj fra Anđelko dođe kao neki narodni fratar, izišao. Izišao iz Andrićevog ciklusa o fratrima. „Dnevne stvari bile su mu grube, odnosi s ljudima tegobni i nepredvidivi, a noću bi sve to postajalo blago i jednostavno, pod rukom fino i mislima dostupno.“ To je ta klasična, mudra i moćna rečenica u kojoj je „riječima tijesno a mislima prostrano“. Čini se da je ovom postupku pribjegao Kovač kako bi metodom vrhunske ironije pokazao naličje tih tzv. dobrih, mirnih ljudi. A šta će se s njima desiti ako u svojim rukama osjete nečiji nevini i podatni vrat.
Jezik kojim su napisani „Nebeski zaručnici“ je književni, daleko od folklora, argoa, slenga. U nekim pričama Kovač koristi, da bi dao dušu svoga pisca, leksičko hercegovačko bogatstvo, ali daleko je on od toga metoda izvan onog konteksta u kome se koristio i Andrićevim pripovjednim postupkom. Kovač nije od onih pisaca koji suviše vjeruje u jezik sam po sebi, ne zanosi se njegovom pjesničkom snagom. Jezikom se samo modeluje, on sam je nedovoljan da suptilnije izrazi čovjeka koji opsjeda Kovača.
„Nebeski zaručnici“ je visoko ostvarenje naše savremene književnosti. Kao cjelina djeluje skladno, možda skladnije i od Kišove „Grobnice za Borisa Davidoviča“. Dijelovi te cjeline, pripovijetke, sami za sebe su primjeri moderne proze, sigurno antologijska ostvarenja savremene jugoslovenske umjetnosti.
Isus, učitelj, bogibatina
dođite mi u srce, svi
slobodno dođite
ili bih se ja trebao približiti vama?
ne znam što je pametnije
kako bi vam bilo lakše
povjerovati
zaista nekad ni sam nisam
pametan
kako nam pomoći
kad pomoći zapravo
nema kao što nema
ni istine ovdje
to zaista zvuči prilično
nerazumljivo i
nelogično usuđujem se
tvrditi
ali tako je
jednostavno je tako
moj jezik, moji zubi, moj glas
moje srce
moje tijelo
sve su to oštri simboli
razdvajanja
svjetlost koja se prelama
u predvečerje je u
parku, mrežasta
rešetka
ali zapravo svi prolaze kroz
tu oštrinu
neozlijeđeni
prolaze, trče, šeću
park je krasan
kao trbuh je ispupčen
u njemu ključa naša krv
dođite mi u srce
bit će vam toplo
ili ću se javiti ja vama
neočekivano, nemojte
misliti kako sam nagrada
ne
ne može me se osvojiti
dobrim djelima jer sve je meni
isto
znam, besmisleno je
nekad mislite kako sam
bezosjećajan
okrutan
nekad se dodvoravate
nekad me bušite jasno mi je i žao
pomalo
što se tako teško
volimo, patimo
i mjerimo
kada bi došli blizu
meni
možda bi bilo lakše
možda malo
jednostavnije
toplina bi vas umirila
uljuljkala
mogli biste leći u moje srce
odmoriti se malo
na sigurnom, na toplom
krvavom