Alhijerd Baharevič, Psi Europe, 2017

O Alhijerdu sam Bahareviču u ovoj rubrici dosad izvještavao dva puta. Predstavio sam ga kao autora hermetične poetike, sklona narativnim eksperimentima s osobitim afinitetom, gotovo opsesivnim, prema problematici jezika. Psi Europe su njegovo dosada najambicioznije djelo, u njemačkome prijevodu sedam stotina četrdeset stranica dugo, a što se tiče kompleksnosti taj roman nadmašuje dva prethodnika. O čemu je, dakle, riječ?

Psi Europe sastoje se od šest poglavlja, a prijelaz između njih čini pet pjesama. Poglavlja su nejednake dužine, međusobno povezana tek asocijativno ili motivski. U njima se ponekad pojavljuju isti likovi, ali ih se ne može pratiti sustavno. Dodatni element kojim se recepcija teksta u bitnome otežava jesu različite vremenske razine na kojima se odvija radnja. Ona se kreće od suvremenosti (izrekom se spominje godina 2017.) do budućnosti – posljednje se poglavlja zbiva 2050.) I sadašnje vrijeme pripovjednoga teksta i ono projicirano u budućnost u srži nose distopijske elemente. Kako bi se sve dodatno učinilo složenijim, na scenu stupa jezik. Komunikacija između likova odvija se u najrazličitijim idiomima. Bjeloruski je dominantan, ali se pojavljuju ruski, francuski, njemački – jezici kroz koje se likovi kreću po svojim putovanjima Europom. Kao vrhunac svega, i tu bih i započeo ovaj prikaz, na scenu stupa umjetni jezik, balbuta, koji čini glavnu poveznicu romaneskne konstrukcije. Njega se, zapravo, ne smije nazvati umjetnim, već valja koristiti stručni termin conlang, skraćenicu od constructed language.

Roman počinje ovako: „Kako mi dosađuje, vaš bjeloruski jezik, tko bi to znao reći. I tko bi znao reći s kakvim užitkom to pišem. Dosadan, dosadan.“ No tko govori? Oleg Olegovič, čudak koji se nalazi u prostoriji za ispitivanje bjeloruske policije. Ispituje ga se zbog sumnjivog smrtnog slučaja u krugovima mladih u Minsku, a čijim se uzročnikom on pričinja, budući da je imao kontakte sa žrtvom. Ono što policija želi razaznati kreće se oko nepoznatog jezika kojim je, ubijeni ili ne, mladić vladao i koji je, izmislio Oleg Olegovič. U skupini koja tim jezikom vlada nalaze se djevojka Kaštanka (naravno, ime potječe od Čehovljeve klasične priče za djecu, a Kaštanka je psić), Kozlik koji će počiniti samoubojstvo i razmetljivac Bunja. Već u ovome, bar djelomice realističkome, poglavlju Baharevič ugrađuje suptilne elemente fantastike koja će, kasnije, sve intenzivnije poprimati primat u organizaciji pripovjednoga teksta i konstruiranju autorske poetike. Fantastičan je način na koji Oleg Olegovič i Kozlik stupaju u kontakt jedan s drugim. Kozlik se javlja Olegu mailom u kojemu mu stavlja do znanja da mu je poznato njegovo bavljenje balbutom, štoviše – i sam mu se započinje obraćati na tome „jeziku“ do čije tajne nije mogao prodrijeti ni na koji način. Kaštankino je pojavljivanje jednostavnije i donekle racionalno motivirano. Ona slučajno čuje kako njih dvojica razgovaraju i spoznaje da je riječ o konstruiranome jeziku te tako postaje treća u skupini. Kozlikov hibris (zaljubljivanje u Kaštanku i pokušaj konstruiranja vlastitog jezika na kojemu će komunicirati isključivo njih dvoje) nužno mora završiti tragično – samoubojstvom. No Oleg Olegovič će to samoubojstvo zapravo isprovocirati spletkom u koju je upleten i Bunja. Komplicirano, zar ne?

No to je tek početak. Interludij između prvog i drugog poglavlja je pjesma Legoing klinktumina (otprilike: Lak kao papir) fiktivnoga pjesnika Imre von Stukara u prijevodu na balbutu. Naravno, kao dodatak knjizi priloženi su rječnik i gramatika toga jezika koji čitateljici pomažu da se snađu u onim pasažima knjige napisanima na njemu. Pokušao sam, ide. Drugo poglavlje s prvim – nema ništa zajedničko. Njegov je junak dječak Maučun koji odrasta u selu s invalidnim ocem. Godina je 2049. Nalazimo se, dakle, u prvome ozračju Baharevičeve distopijske umjetnosti. Maučun je markiran ponešto čudnom ljubavlju prema guskama što ga u selu, bar povremeno, čini objektom izrugivanja. U tekstu se brižljivo raspoređuju elementi koji nas vode prema spoznaji da cijela situacija ne odražava realna zbivanja, ali nam u isto vrijeme daju signale koji ukazuju na prognostički, ili, ako hoćemo, alegorijski supstrat tipičan za diskurs distopije. U selu gotovo da i nema muškaraca, otuda i ponešto sablasna popularnost Maučuna među djevojkama. Nema ih zato što ih se odvodi na služenje vojnog roka, na sjever ili na jug s kojeg se najčešće ne vraćaju. Vojni je rok, pretpostavit ćemo, rat. Turobnoj i prijetećoj atmosferi doprinosi i šuma, područje u koje se ne smije prići i koje nastanjuju životinje koje tu ne pripadaju – naprimjer pande. Pročitan u alegorijskom ključu, a ta će se interpretacijska strategija što se maligno tkivo u romanu više širi pokazivati sve plauzibilnijom, roman će, i ovo je gotovo nedopustivo pojednostavljivanje i jedva oprostiva nepravda prema njegovoj estetskoj kvaliteti, postati pripovijest o suvremenoj Bjelorusiji i njezinu tlačenju pod imperijalnom čizmom moćnog sjevernog susjeda. Finale je poglavlja eksplozija virtualnoga nasilja u kojemu se snaga dobra (špijunka došla sa Zapada) bori za prevlast protiv snage zla (agent KGB-a) da bi se na kraju uspostavilo da je riječ o sukobu robota.

Treće je poglavlje, uz šesto, vjerojatno najznačajnije a zasigurno najkompleksnije u cijelome romanu. Kaštanka iz prvog poglavlja nalazila se u „tretmanu“ kod vračare za koju je njezina tetka vjerovala da je jedina može izliječiti od neprispodobivoga ponašanja. Ista će se vračara, evo kako funkcionira Baharevičeva strategija lančanoga povezivanja, pronaći u trećemu u kojemu će njezin liječnički talent biti usmjeren u drugome pravcu, u kojemu će ga se pokušati zloupotrijebiti s ciljem stvaranja zasebnoga područja vladavine. Starica će ovaj put dobiti i ime, Benigna, a njezino će obitavalište steći točnije koordinate. Ona će živjeti na rubu Ardentalske šume koja graniči, nije teško pretpostaviti, s Neandertalskom. Šuma je jedna od Baharevičevih fascinacija. On je promatra u mitološkome smislu, poigrava se njezinim različitim značenjima u slavenskim legendama, ali je predočava i u svjetlu europskih bajki, posebice onih braće Grimm. Andertal je ironična kreacija nečega što je pozitivna strana Ne-Andertala. U jednu riječ: nekadašnji bjeloruski politički moćnik odlučuje se izdvojiti iz sfere tamošnje vlasti koja mu je postala odveć skučena i kupuje otok, negdje u Mediteranu. Na njemu želi izgraditi savršenu državu i u tu mu je svrhu potrebna Benigna koja će svojim čudesnim moćima na otok donijeti zdravlje ali i, ta kako bi moglo biti drukčije, vječiti život. Registar kojega Baharevič koristi (i kojim savršeno vlada) u ovome poglavlju baziran je na elementima groteske i apsurda čime se dijapazon fantastike dodatno proširuje. Groteska generira crni humor, a on, pak, potječe satiru. Ne čini mi se pretjeranim ustvrditi da se time alegorijskom elementu kojega smo već vidjeli pridaje dodatna dimenzija – zaoštravanja izričaja i njegove mutacije u žanr političkoga romana. To postaje osobito razvidno kada se uzme u obzir da donkihotovski projekt stvaranja carstva pravednosti i slobode na usamljenome otoku (pri čemu se ne smije previdjeti da Cervantes parodira Thomasa Moorea) završava tako što otok pod svoju vlast dovode izbjeglice iz čamaca, a njegovog ludog vladara i malobrojne preostale sljedbenike ubijaju. Masakr će preživjeti, tko drugi nego Benigna.

Maučun se u roman vraća u sljedećem poglavlju, iznova u modificiranome, ovaj put intertekstualno, obličju. Klasik dječje književnosti, Nils Holgersson Selme Lagerlöf, pojavit će se kao osebujna realizacija Maučunovih sanjarija o plemenitim pernatim životinjama i njihovoj sposobnost prevladavanja gotovo beskrajnih daljina. Pripovjedač se toga poglavlja identificira s Holgerssonom, ali, za razliku od Maučunove, podloga je te identifikacije poznavanje kulturalne matrice. Da bi stvar postala još složenija, Baharevič u ovo poglavlje uvodi elemente, naravno parodiranog, špijunskog romana. Njegov je junak-pripovjedač iznova predočen kao gubitnik te tako u dobroj mjeri podsjeća na figuru Olega Olegoviča. Od mame dobiva u zadatak da s aerodroma (ona se nalazi na putu u inozemstvo) nepoznatim primateljima uruči plastičnu vrećicu, nepoznata sadržaja. U ljetnome Minsku, vrućina se diže na preko trideset stupnjeva, razvija se niz peripetija koje su manje ili više plod njegove nespretnosti. Ironija se autora, skrivena pod krinkom nesposobnosti pripovjedača, pokazuje u segmentu teksta, moglo bi ga se nazvati čak i traktatom, o plastičnoj vrećici i gubitku njezina značenja u vremenu pripovijedanja. Kao da Baharevič iz prikrajka ismijava opsjednutost suvremene ekološke svijesti upravo tim objektom. Ono što se nekada smatralo vrijednim sada je proglašeno opasnošću za čovječanstvo. Upravo u takvoj se plastičnoj vrećici nalazi nepoznati sadržaj kojega smeteni pripovjedač, po nalogu majke, mora predati nepoznatim primateljima. Cijeli se proces predaje predočava u maniru slapstick komedije. Zamjena broja telefona, gubitak vrećice, njezino ponovno nalaženje, pljačka čijom žrtvom postaje, otmica… Sve su to elementi koji ovo poglavlje čine izvorom komike. Vezu s drugima se pronalazi kada pripovjedač slučajno u kavani pred samoposlugom u Minsku postaje svjedokom razgovora na njemu nepoznatom jeziku, između dvije osobe. Naravno, mi, opremljeni informacijama iz ranijeg dijela romana, ćemo znati da je riječ o Olegu i Kozliku koji se sporazumijevaju na balbuti. Osim Nilsa Holgerssona, osim špijunskog romana, poglavlje korespondira s drugim iznimno važnim, za Bahareviča, tekstom iz kanona svjetske književnosti – Uliksom Jamesa Joycea. Radnja mu je smještena u vremenski okvir od dvadeset četiri sata, a mjesto Dublina preuzima Minsk. Time se zatvara začarani krug iz kojega, kao uostalom ni iz cijeloga romana, slutimo, nema izlaza.

Peto i najkraće poglavlje govori o „vremenskoj kapsuli“ u koju nastavnik škole u Minsku želi pohraniti poruke svojih učenica i učenika za sljedeće generacije. Uvjet je da poruke budu napisane rukom, na što nova generacija reagira sa zgražanjem. Ipak se nalazi nekoliko sudionica (nastavnik ih zove Kaštankama) i jedan sudionik za akciju,  poruke se zakopavaju u zemlju u kapsuli, koja je zapravo (još jedan razlog za smijeh skeptika) trolitarska boca za zimnicu. No kada direktor sazna što je načinio nastavnik (koji nosi bjelorusko ime – Aleh Ivanavič) on ga primorava da prekine akciju, naravno iz političkih razloga i šalje ga da iskopa bocu. Ovaj je ne pronalazi, a poglavlje se završava najdužim tekstom na balbuti pod naslovom Sutiku kau kusuzu trudutikama, što, uz pomoć priloženog rječnika, prevodim kao: Ljudi koji jedu kamenje.

I konačno, šesto poglavlje, Trag. Opet smo u budućnosti, u distopiji, u svijetu koji ne zna slova ni tiskanu riječ. U jednom berlinskom hotelu umire gost o kojemu se ne zna ništa. Ne posjeduje legitimaciju ni kakav drugi dokument na osnovu kojega bi se moglo saznati nešto o njegovoj osobi ili, bar, porijeklu. Na uviđaj dolaze liječnik, koji ustanovljuje prirodnu smrt, i Teresius Skima, agent službe prepoznavanja (SP), čiji je zadatak da ustanovi identitet umrloga. Skima je lik koji se u najvećoj mjeri približava figuri samog autora – Alhijerda Bahareviča. Slijeđenje tragova njegov je životni poziv, rekonstrukcija zbivanja ono čemu se posvećuje punom snagom. Skima je stanovnik Berlina, što uvijek ističe kada na pitanje: Jeste li Nijemac?, odgovara s „Berlinac“. Jedini trag koji mu je preminuli ostavio jest bilježnica sačinjena na nepoznatom jeziku. Kako bi razotkrio o kome se radi, upućuje se na putovanje Europom: od Berlina i Praga, preko Pariza i Vilniusa, pa sve do Minska, put ga vodi preko knjižara i njihovih vlasnika i vlasnica koji agiraju u podzemlju. Knjige nisu zabranjene, ali ih se više ne konzumira. Pretvorene su u nešto antikvitetno, što pripada drugome dobu, zaboravljeno, potisnuto, skrajnuto. Ni sam Skima ih ne poznaje, u pravome smislu riječi. Stoga je za njega ono što se u njima i iza njih krije svojevrsno otkriće, fascinacija a istovremeno i motivacija da pronađe izgubljeno, da razotkrije tajnu umrloga. Distopijski se svijet (nakon katastrofalnoga rata Europa je podijeljena na relativno slobodni Zapad i apsolutno pokoreni Istok, Carstvo) generira kao turobno mjesto u kojemu vlada tehnologija, knjige se sporadično pronalaze po antikvarijatima, njihova je produkcija obustavljena. Kopče kojima se poglavlje povezuje s ostalim dijelovima romana iznova su brojne. Tek da spomenem kupovinu knjige na ruskome u berlinskome antikvarijatu. Pogodit ćete: Skima kupuje Nilsa Holgerssona. Posljednja ga etapa puta vodi, i to se može pretpostaviti, u Minsk, grad koji je definitivno smješten u srce tame. Ono što smo od njega mogli vidjeti u ranijem toku romana, a što već samo nije bilo osobito osvježavajuće, sada je nadmašeno atmosferom potpune potištenosti. No put u Carstvo je nužan. Samo tako može se razriješiti tajna. I doista, pronašavši ulicu koju je tražio cijelo vrijeme, njegov mu pratitelj, kojemu je podareno ime On, pruža pjesmu koju valja pročitati. Jedan stih u njoj glasi: „Vremenska je kapsula iskopana.“ Usto mu daje i jedan list papira, ispisan na balbuti kojega Skima prevodi uz pomoć rječnika. Tako razotkriva tko je umrli iz Berlina. Ili bar to misli. On ga prosvjetljuje i skida posljednji veo s tajne: pisac pisma nikada nije bio na Zapadu. Skima odlazi, ali ni on više nije on sam. Put u carstvo lišio ga je identiteta. „Dok su šutke čekali na lift, njegov vođa i on gotovo su se uhvatili za ruke, ali onda su se pogledali i predomislili se.“ 

Alhijerd Baharevič napisao je jedan od najznačajnijih romana suvremene europske književnosti. U ovome sam deskriptivnom tekstu pokušao uhvatiti neka od njegovih premrežavanja, bez pretenzije ka iscrpnosti. Sažimajući valja mi ipak reći da je ono što pripovjednu strategiju čini toliko kompleksnom i zahtjevnom sadržano u sustavnoj primjeni niza korelirajućih modela. Na prvome je mjestu svakako asocijativni, ali ni narativni (prenošenje likova ili motiva s jedne razine teksta na drugu) ne zaostaje za njim. Najvažnije, a što sam dosada ostavio po strani, jest pojava pasa u svim segmentima romana. Oni su tu, sa strane, ne javljaju se izravno nego ostaju kao prijeteći simboli zla koje se širi svijetom, a potječe iz carstva istočno od Bjelorusije. Bjeloruska književnost, na bjeloruskom ali i ruskom jeziku, pruža mu otpor. Jedan je od najakcentuiranijih glasova toga otpora Alhijerd Baharevič. Žiri je Lajpciške nagrade za europsko razumijevanje prepoznao tu činjenicu i odlikovao ga 2025, za Pse Europe. Je li slučajno da je ista nagrada 2026. dodijeljena Miljenku Jergoviću? Kombinirati vrhunsku književnost i angažman, sublimiran u otporu zlu, najveće je spisateljsko dostignuće. Lajpciški laureati iz posljednje dvije godine potvrđuju tu estetsku činjenicu.    

1.

Darko Cvijetić jezik dovodi do ruba, do drhtanja, potresa svakog slova, svake reči. On je pisac, tragom Danila Kiša, univerzalnog jezika koji je izvan svih normi i granica; to je savitljiv i nepredvidiv jezik koji ruši sterilnost imaginacije. Ludwig Wittgenstein na jednom mestu piše, između ostalog, da etika znači nasrtanje na granice jezika. Uvek se uz ove reči, napisane u Wittgensteinovom kratkom zapisu uz Heideggera, setim jezika Darka Cvijetića, pesnika i svedoka. Njegovo je pisanje nasrtaj na sve nametnute granice jezika, dakle etika najvišega ranga. Cvijetić ne bi mogao biti pisac univerzalnog jezika da nije istovremeno svedok i pesnik, savremenik.

2.

Schindlerov lift je knjiga suočavanja. Jezik te knjige spada u ono retku vrstu pisanja gde se čitav svet jezički rasprostire kroz život smrti, sve u toj knjizi svedoči o praznini rata i porazu čovečanstva. Jezik priča priču potresno i uzvišeno. Jezik je slutnja metafizičke slobode. U ovom romanu ljudi žive u iščekivanju smrti, u strepnji, strahu i nezaboravu, dok ,,u ljude koji su ubijali, kao u sobu na koju nitko ne kuca, nadire vlaga’’. Vlaga ljušti zidove, život se u toj zjapećoj praznini svodi na golu prisutnost. Svaki je čovek opkoljen nepredvidivom pretnjom smrti. Cvijetićevo pričanje priča je bolno i katarzično; njegov je jezik vrelo, savitljivost, on je istovremeno most i tunel. Motivi su uprkos smrti, umiranju, streljanju, patnji, bolesti ipak takvi da nas vraćaju životu. Onom prošlom, zaboravljenom životu gde je čovek još mogao da bude čovečan. Tamo gde je postajala nežnost, poput ptice u leti obučene u ,,košuljicu sumraka’’.

3.

Bilješkarica Darka Cvijetića počinje navodom iz Ekstimnog dnevnika Michela Tourniera. To je nagoveštaj njene fragmentarnosti, lomljivosti. Bilješkarica je rez jezika, razlomak, ono sabirajuće i lekovito iskustvo sećanja, tu su ,,škare, bilje, zabilje‐ške, škarene (izrezane) bilješke, ostatci za bilješke. Ostatci bilja. Poškarane rečenice.’’  I u ovom tekstu Cvijetića primarno interesuje jezik i autonomija književnosti. 

Zašto vi pišete hrvatskim jezikom? To je pitanje kojim su me odbile mnoge redakcije, urednici, čitaoci… Jer ja nisam dovoljno dobar Srbin pošto, kako stvari stoje, ne pišem čisto srpskim jezikom. Uvek pišem kao da komponujem, po osećaju i zvučnosti. Ne pišem po nacionalnosti. To pitanje prati i Darka Cvijetića. Ideolozi su tu da premeravaju, postavljaju granice, pišu rečnike, traže formu i normu, ,,skidaju’’ nepodobne glave. Jezik je ipak jedan, zajednički, naš. Jezik je estetika, a ne politika.

,,Ta je prepreka “izazivačka”, u sredini gdje je pisanje tog jezika gotovo neprijateljski čin.’’ (Bilješkarica, Buybook, 2025, str. 15).

,,Tako je s nekim riječima.

Zavoliš ih – kao, recimo, ,,vijenac’’ – meni ta riječ kaplje.

Ali ,,venac’’ – miruje, bez vjetra. I nema to veze sa ekavicom.’’ (Što na podu spavaš, KR Rašić, 2020, str. 28).

4.

U Bilješkarici autor citira Medeju – ,,Velike ideje umiru ako ih niko ne osporava’’. Ipak, živimo u svetu gde većina govori glasom mržnje, nadmudrivanja i debate, pa se u toj slepoj mreži višeglasja više ne razaznaju motivi delovanja. Čovek gubi svoju čovečnost. Reči se brišu, pisci pišu pamflete, filozofi naučne radove, svi oni ideološki prepoznaju opšta mesta novoga jezika. Jezika koji je, da parafraziram Paula Celana, rešetka i granica. Takav intelektualni teror Danilo Kiš nazvao je – zaglupljivanje ponavljanjem. Jezik je oskudan jer je uslovljen moralnom oskudicom. Mržnja je univerzalna jer ,,Židove ne vole ni Bošnjaci, ni Srbi, ni Hrvati i ostali’’.

5.

Dokad pisati o ratu? Sve dok ne budemo napisali nešto o rubovima rata. Ne o bitkama, vojskama, primirju, sporazumima, nego o čoveku u ratu koji je drhtao u rovu, koji je bežao i stradao pred očima najbližih, umirao nezaštićen i sam, o čoveku koji je gledao smrt i bojao se života. Rat se ne završava mirom. Nikada, nijedan rat. Rat je ožiljak.

6.

Svet Darka Cvijetića je potresan i lep. Njemu sam u prijateljskom dopisivanju jednom davnom prilikom napisao neke možda za mene najbolnije reči koje su gotovo neizrecive jer sam želeo da ih baš on pročita. Želeo sam, naime, da ih iskažem nekome kod koga slutim i prepoznajem majstoriju jezičkog zanata. U njegovom pisanju neprestano tinja neki blagi prkos poput povetarca koji miluje prolećno, još neozelenjeno drveće. Blaga hladnoća i daleko plavetnilo. To je susret i svedočenje, etimologija ljubavi. Pisanje je čas anatomije. On reže i sabira reči, seče ih i slaže, daruje im posebnost i neku neodoljivu težinu i blagost.

,,Šapat je šabat govora.

Dar je smrt. Kao dar ko cvijetić što je.’’ (Bilješkarica, str. 29)

7.

Darko Cvijetić je hroničar vremena. U Bilješkarici on je sin, otac, suprug, pisac, komšija, čitalac, svedok, glumac i revolucionar. Ljubavnik jezika. Sve njegove knjige, predstave i uloge ovde su opisane tragom jedne Celine, kao nezalazna potraga umetnika za Lepotom uprkos užasu i mržnji. U svom gradu pisac je stranac jer je svedok. Zavičaj odiše teškim zrakom, guši, neprobojan je zid svake nade.

,,Moj grad se mene sjeti kad u nekom intervjuu kažem neku rečenicu koja mu se ne sviđa. Ne želi vidjeti predstave po mojim romanima… Moj grad natjerao me je da budem logorski stražar, a sad tvrdi da logora nije ni bilo. Previše mi to.’’ (Bilješkarica, str. 38)

8.

Tekst nije (samo) informacija. On nudi perspektivu, tumačenje, viziju, osećajnost… Za svaki tekst potrebna je ljubav, posvećenost koja nagriza običnost jezika, svaku vulgarnost i banalnost. Tvrd jezik stvara tvrde ljude. Isključive i nervozne ,,aždaje otvorenih usta’’, decu koja ubijaju drugu decu. Sve te teme u Bilješkarici imaju dubinu više spoznaje, gotovo filozofski prizvuk jer razotkrivaju, daju na videlo, čiste su i bistre jezikom i opisom.

,,Čitam Crnjanskog. Puni su opet blata galicijski rovovi.

Čarnojević čeka svoj Dnevnik, u blatu – na podu spava.

Zagnijezdio mi se snijeg u riječ.’’ (Bilješkarica, str. 135)

9.

Koji je jezik tvoje predstave? Na kome jeziku pišeš? Iza ovakvih pitanja ostaje mucanje, odsutnost istinskog jezika, nemost koja usisava živi jezik naših života pretvarajući ga u prah, u ništinu i ruševinu. Odanost jeziku nagriza mržnju. Zato je jezik zagonetka i lavirint.

Katarzyna Surmiak-Domańska: “Kieślowski. Izbliza”, Red box, Beograd 2025.

Red box je ustvari jedan jedini čovjek. Njegovo ime je Miško Stevanović, moj je dragi znanac, jedan od ljudi na koje u životu pomišljamo, pa se raspitujemo kako su, i beogradski je mikroizdavač. Objavljuje malo i rijetko, ali se od većine minijaturnih nakladnika u ovome dijelu svijeta razlikuje po tome što obično objavljuje velike, opsežne i produkcijski ne baš jeftine knjige.

Knjigu “Kješlovski. Izbliza” na srpski je prevela Anđelija Jočić, a njezina autorica Katarzyna Surmiak-Domańska poljska je novinarka, dugogodišnja suradnica Gazete Wyborcze, dnevnih novina iza kojih stoji Adam Michnik, jedan od najkarizmatičnijih i na svoj način najutjecajnijih europskih intelektualaca, i koji je od Gazete Wyborcze stvorio neusporedivu intelektualnu i demokratsku platformu. Tako ni novinari i reporteri tih novina baš i nisu obični novinari.

“Kješlovski. Izbliza” biografija je Krzysztofa Kieślowskog, pisana i sastavljana po svjedočenjima, pričama i sjećanjima vrlo širokog kruga ljudi, od njegove obitelji i suradnika, do ljudi koji su ga u nekim dramatičnim prilikama susretali, ili su se s njime družili u neka prilično davna vremena. Katarzyna Surmiak-Domańska obilazila je Europu, naročito Francusku, prateći tragove života Krzysztofa Kieślowskog, te je načinila jednu zapravo vrlo neobičnu i potresnu knjigu. Osim svjedočanstva o prekratkom životu tog čovjeka – umro je nakon operacije srca prije nego što je navršio pedeset i petu – osim vrlo zanimljivog prikaza epohe poljskih osamdesetih i Europe u vrijeme pada komunizma, u knjizi nalazimo i ponešto od onog što rijetko biva tema ovakvih djela. Autorica se, recimo, bavi pitanjem mjere stvaralačkog i životnog oportunizma iz vremena ratnog stanja u Poljskoj i diktature generala Jaruzelskog. Bavi se onima koji nisu voljeli ni Kieślowskog, ni njegove filmove, onima koji su mu zagorčavali trenutke velikih uspjeha, koji su u njegovom slučaju nailazili gotovo neposredno pred smrt. Bavi se, preko slučaja Krzysztofa Kieślowskog, tim tegobnim i u osnovi gotovo redovito nekom nesrećom ispunjenim primjerima velikog uspjeha istočnoeuropskih umjetnika na Zapadu. Vrlo je, recimo, zanimljivo čitati kojim su riječima pojedini kritičari u Francuskoj diskvalificirali njegove “Tri boje”.

Kieślowski je bio tjeskoban čovjek, povremeno vrlo nesretan, naročito kada je pokušavao nešto stvoriti po mjeri vlastitih uvjerenja. Samoubilački je pušio, ali – što je neobičnije – samoubilački je radio. Na kraju, nisu ga ubile cigarete nego ga je ubilo snimanje filmova u ciklusima: deset filmova zaredom, u “Dekalogu”, i na kraju “Tri boje”. Radio je onako kako se ne smije raditi, ili onako kako se i ne radi ako se time ne želi od nečega pobjeći. U socijalnom smislu bio je suradljiv čovjek, što je naravno dobro i važno za filmskog redatelja, bio je pokroviteljska figura, i svakom je svom suradniku pridavao pažnju. Često je spremno rješavao tuđe privatne probleme, ljudima je u svemu znao biti pri ruci, a imao je zlatne ruke. Recimo, mogao vam je postaviti pločice u kupaonici ili popraviti struju. Ali u stvaralačkom je smislu bio isključiv. Po njegovom je moralo biti i ono što je na njegov način bilo gotovo neizvedivo.

Vrlo su zanimljiva njegova životna i politička uvjerenja, onako kako ih prikazuje Katarzyna Surmiak-Domańska. Nije bio sklon nastojanjima da se mijenja svijet, ili da se u Poljskoj ruši komunizam. Nije vjerovao da to može uroditi uspjehom, iza svega slutio je katastrofu, a nije mu se sviđala ni ideja koja je stajala iza sindikata Solidarnosti. Vjerovao je da se može živjeti i raditi usporedo s okolnostima, kroz neku paralelnu stvarnost u kojoj će se ljudi međusobno štititi. Nije bio organizirani vjernik, premda će obred njegove sahrane voditi osobno primas Poljske, varšavski nadbiskup kardinal Józef Glemp, ali je bio opčinjen kršćanskom i biblijskom metaforikom. Bio je moralist, bio je promatrač svijeta u kojem je živio, mnogo više nego sudionik u tom svijetu.

Duži period njegova stvaralačkog vijeka otpada na dokumentarne filmove. Po naravi svojoj i po načinu promatranja svijeta oko sebe Kieślowski je bio dokumentarist. Filmovi su mu, naravno, bili zabranjivani. Općenito, u komunistička vremena dokumentarni su filmovi bili opasniji od igranih. Jednom je snimio film u kojem se rugao glavnom junaku, naziv filma je “Noćni portir”. Iskoristio je živa čovjeka, njegov život i stavove, da bi prikazao totalitarnu svijest maloga čovjeka, i dao naslutiti posljedice koje ona može proizvesti. Grdno ga je oko toga mučila savjest. Katarzyna Surmiak-Domańska ovim se slučajem pomno bavi. U “Noćnom portiru” pronalazi razloge za redateljev bijeg iz dokumentarnog u igrani film. Tog čovjeka kojeg je snimao u “Noćnom portiru” ona nalazi još uvijek živog. Nije ni znao što mu je Kieślowski učinio. Ili se pravio da ne zna.

Bilo bi šteta ovu knjigu propustiti. Žao mi je što nije prevedena i objavljena u Hrvatskoj. Ako je ne želite čitati na srpskom, uvjeren sam da znate poljski, pa ćete je sigurno čitati u originalnom izdanju Wydawnictwa Agora, iz 2018. godine.

Moczarovo doba

Najneugodnije i najružnije doba u povijesti Narodne Republike Poljske odvit će se između 1964. i 1968, za ministra unutarnjih poslova Mieczysława Moczara. Predstavnik takozvane partizanske frakcije je u unutarpartijskim frakcijskim borbama bio protiv one dogmatske i staljinističke skupine, koja je bila najbliža Sovjetima. I tako je Moczar, uz Gomulkino amenovanje, stvorio naročito toksičan spoj komunizma i nacionalizma. A poljski nacionalizam se, kao i svaki srednjoeuropski nacionalizam, najefikasnije aktivira uz antisemitizam. Moczarova hajka na Židove istodobno je bila antistaljinistička i antizapadna, budući da je ljudi židovskoga podrijetla bilo među ljudima iz protivne partijske frakcije, kao i među ljudima koji su po fakultetima i institutima, te na Filmskoj školi u Łódźu, koju Kieslowski upravo pohađa, a na kojoj vlada potpuna prozapadna atmosfera i većina profesorskog kadra podrijetlom su Židovi. Godina je 1967, vrijeme Šestodnevnog rata, izraelskog napada na Egipat, Jordan i Siriju, a kampanja koju Moczar vodi nema, naravno, onu formu kakvu je imao prethodni tradicionalni antisemitizam. Ljudi se otpuštaju s posla i progone, otvaraju im se granice da idu tamo gdje će im biti bolje, uz optužbe za – cionizam. Podsjeća li nas, možda, sve ovo na nešto? Ako ne podsjeća, onda ništa. Uglavnom, studenti na Filmskoj školi u Łódźu obožavaju svoje profesore, a u na Bliskom istoku svim srcem su na strani Izraela. Redatelj Krzysztof Wojciechowski tumači raspoloženje među studentima: “I svi su, jasno, bili za Jevreje. Zato što je Izrael takva mala zemlja, a pokazao je tim ruskim Arapima. Imponovalo nam je to, naročito zato što su u izraelskoj vojsci zapravo ratovali naši poljski Jevreji iz Andersove armije.” Umjetnost počiva na razumijevanju različitih perspektiva.

Prikaz romana “Đinđić: memoari s onu stranu groba”

Davno sam na internetu naišla objavu na kojoj je neko napisao otprilike nešto ovako: „Želim da živim u svijetu koji je režirao Kventin Tarantino.“ Ja to svaki put pomislim kada pročitam novi Basarin roman. Ne zato što je njegov svijet ljepši ili lakši za život, jer nije (neko će reći da je i gadniji, ali to je uglavnom zato što u realnosti okrećemo glavu od stvari koje nas u njegovom zgusnutom tekstu dočekaju „na gotovs“), nego zato što je vrijeme koje Basara formira u svom umjetničkom univerzumu drugačije. Jeste linearno i, o da, i te kako ga pisac sam vodi ka kraju, često hitajući i požurujući jer je sve već odavno dovoljno izanđalo, potrošeno i viđeno da treba nekako da se završi, ali linearnost u njegovom književnom univerzumu ima svoje specifične skretnice, upade, ispade, povratke iz naizgled nepovratnog i čitav niz prostorno-vremenskih nedosljednosti koje nastaju usljed duboke vjere (Basara bi vjerovatno rekao: nije to nikakva vjera, već umjetnost) u, kako bi to nazvao Ivan Ilič, „korespondenciju između ovostranog i onostranog“, koja je shvatanjem kontingentnosti u svijetu iščezla i, ponovo ću citirati Iliča, učinila i „naše pisanje poezije arbitrarnim“.

Zašto je ta vrsta umjetničkog, ideološkog ili, na kraju krajeva, dozvoliću sebi da ga nazovem i vjerskog polazišta bitna za razumijevanje Basarine proze? Zato što samo u takvoj vrsti simfonije postoji temelj za preispitivanje ljudskog i čak potencijalno nalaženje nečeg konzistentnog, pa čak i dobrog, u čovjeku i svijetu. Ovakav kakav je, „od blata“, ali bez conspiratio, tj. duhovne veze s onostranošću, čovjek nema mnogo šta da očekuje, niti od sebe niti od drugoga. I Basara, to znajući vrlo dobro, slika baš takvog odrođenog čovjeka vrlo živopisno, sebe naziva „antropološkim pesimistom“ (iako je, a to je drevna mudrost, „antropološki pesimizam“ uvijek pretpostavka „antropološkog optimizma“ koji možemo – tek kad sagledamo sebe iz pesimističkog ugla – da pronađemo u drugom), ali u svom stvaralačkom opusu pronalazi i mogućnost da oni koji su u svom životu prevarili njegov okorjeli pesimizam progovore s onoga svijeta, vrate se, pređu iz jednog u drugo agregatno stanje i budu samo naizgled mrtvi, strijeljani i poraženi.

Još 2010, kada je objavio „Početak bune protiv dahija“, roman kome su prašinu podigli pojedinci iz srpske akademske javnosti i proglasili ga „falsifikatom nacionalne istorije“, Basara vraća ljude iz mrtvih, i to na način da, kada ih vrati, njima uopšte ne bude milo, jer im je čak zakopanima u grobu (u kome su ih zaboravili) bilo bolje nego van njega, s pogledom na raju koja se valja u blatu i svakoj vrsti bijede koju ljudsko iskustvo može da ponudi. I pritom je Basara već poslovično duhovit, ali čak ni smisao za humor, kao visoko postignuće duha, kada je on u pitanju, često ne nailazi na razumijevanje, posebno zbog samozabrane nas koji čitamo, u vidu nedodirljivih mitologema koje si namećemo u svakodnevnom životu, a zapravo su, kada se iskreno i nepretenciozno zagledamo i zagrebemo iza njih, najkvalitetniji materijal za sprdnju.

U romanu „Anđeo atentata“ (Laguna, 2015) stilskom i idejnom prethodniku „Memoara s onu stranu“, isti posthumni pisar imenom Berthold, koji piše posmrtna razmatranja srpskog premijera Zorana Đinđića, na isti način prethodno sluša i zapisuje i „naknadnu pamet“ austrougarskog prestolonaslijednika Franca Ferdinanda. Osim što imaju istog pisara, Franc Ferdinand i Đinđić dijele i okolnosti lične smrti, preuranjene i nasilne, koje su u oba slučaja tok istorije izvratile na naličje iz koga se nikada neće povratiti, a mala je šansa da i mi koji obitavamo u njoj nešto iz toga naučimo.

Davno je, više ne znam u kom romanu, Basara napisao da nisu svi mrtvaci podjednako mrtvi. Da postoje oni koji dostojanstveno podnose svoju smrt i oni čiji se razorni uticaj osjeća još dugo nakon njihovog pogrebenja, nakon čega nabraja te razorne. U Bertholdovim zapisima se bavi ovim drugima, dajući im riječ i pisara koji će tu riječ ovjekovječiti, oživljava ih, produžava „blagorodno“ i ispituje sve prljave pozadine koje su sebi dale za pravo da nepovratno mijenjaju istorijske tokove.

Književna istraga, posebno u „Memoarima“, vrlo je žestoka. Kada, u „Anđelu atentata“, Franc Ferdinand diktirajući Bertholdu krivicu za svoju smrt svaljuje na kič u koji je monarhija ogrezla, očajan potez aneksije neke tamo ubitačne teritorije sa koje su i Osmanlije pobjegle i mnoštva bahatosti i nemarnosti koje su izjedale monarhiju koja je, po njegovim riječima, i kada je najgora bolja od svake republike on čak i abolira svog direktnog egzekutora stavljajući ga, nasuprot narativu tradicionalnih istorijskih skaski, u potpuno drugi plan.

Đinđićev zapis je direktniji i suroviji i zato će ovaj roman zainteresovati i one koji će u njemu tražiti zakopane činjenice i ponovo nas sve uvući u basarijansku zavjeru umjetnosti protiv realnosti ili obrnuto, što je potpuno nevažno. Lično učitavanje u prozno djelo je sasvim legitimna stvar, kao i lični obračun onoga koji ga stvara.

I, naravno, mnogima se neće svidjeti što je ubistvo Zorana Đinđića ubistvo s „kolektivnim predumišljajem“ i što je na opušku cigarete ubice, snajperiste, „pronađen kolektivni DNK 270 854 najuglednijih ličnosti iz svih oblasti javnog i kulturnog života, uključujući i nekoliko arhijereja SPC“, a ponajmanje će nam se svima svidjeti što je taj „zajednički zločinački poduhvat“, koji je još jedna od nemalih rak-rana u otužnoj srpskoj istoriji prevrata i pučeva, posljedica „opasnosti od fantoma slobode koji je na trenutak promolio nos na horizontu događaja“.

Nedavno me je prijatelj pitao zašto Basara, ako toliko voli da dekonstruiše narod i istoriju, čovjeka čisti od bajkovito-mitoloških ukrasa njegove suštinski vrlo nesavršene prirode, u tome ne počne od samoga sebe. O, počeo je odavno i upravo mu je taj lični obračun, provučen kroz obimni književni opus, dao mogućnost da vidi širu sliku. Samo što moj prijatelj nije čitao, a i mnogi koji su čitali u tome nisu vidjeli problem i bilo im je smiješno. Kao i uvijek dok „šala“ (a posebno suočavanje) nije na naš račun.

Kroz „Memoare s onu stranu“ Đinđić je mnogo više od onih davno označenih kao „blagorodni mrtvaci“. On se javlja „iz tačke singulariteta s onu stranu horizonta događaja“ i, iako i danas kada poslušamo njegov govor ili pročitamo nešto što je napisao dobijemo uvid u to da i te kako ima još šta da nam kaže, Basara, osim što ga oživljava, daje mu i svoj već poslovično mrgodni tonalitet da nam pljusne u lice šta smo uradili i u čemu smo učestvovali. Jer, citiraću Vitgenštajna: „Pretpostavka da bi bila istinita ne mora da ima odnos u realnosti, samo je potrebno da ima specifičan odnos.“ E taj, „specifičan odnos“ (razočarenja, ljutnje i patnje) jeste ono iz čega svojim narativnim genijem Basara otkopava bolne istine i nišani bez zadrške.

Ko ne povjeruje da je tako ili ne želi da se suoči, nek bar (ako mu to uopšte treba) nađe utjehu u onome što na samom početku posljednjeg romana Svetislava Basare premijer kaže prije nego što nas sve išamara realnošću: „Čudo jedno koliko je čoveka delić sekunde posle smrti baš briga što je mrtav.“

(O zbirci pjesama Gorana Sarića “Kao da zidu govoriš”) 

Šta je to, u današnje vrijeme, zid – zidina, duvar, duvarina? Ništa od toga, nego je nešto mnogo grđe: zid je naša nagluhost kojom se branimo od drugih, i od sebe, gluhi kao duvari.  

Znamo, od zemlje su ljudi pravili ćerpić, da podignu zid oko bašče, oko kuće, da se zaklone od svijeta. A i znamo: danas podižemo drukčije zidove, jače i tvrđe od pečene zemlje. I ti su duvari otporni na tuđu nesreću. Gluhši što je tuđa nesreća nama bliža. 

Iza tih zidova, takvih, nestane sve što nam hrani dušu. Ogluhnemo, da umirimo savjest, da ne snosimo odgovornost. I kažemo: mi nismo čuli, i mi nijesmo znali. 

Ne diže strah ograde. Nego sebičnost i kukavičluk. Iza tih ograda raste i tovi se naša ravnodušnost.

Riječ zid spomenuta je u Sarićevoj knjizi triput. Taman kao troprsta kletva! Ovoga i ovakvoga svijeta, rasturenog u parčad, i sabijenog u besvijest. 

Knjiga Kao da zidu govoriš, govori sve što moramo čuti. Na ulici, na groblju, u kući, u polju, u snu i na javi. Čujemo komšiju, čujemo pticu, bivšu ljubav. Čujemo i rat, zapravo njegovu mirnodopsku šutnju. Jezivu. 

Sarićevi dolasci u zavičaj bekstva su od zavičaja, bekstva u pričanje o nemogućem povratku. Osim povratku u bivšega sebe.

Tamo i otud, vodi ga poezija. Kao Dantea.

Taj Sarićev zid, bilo da je zid plača ili nahereni duvar, čuva grobni prostor za žive duše, duše koje hodaju, i nisu ovovremenske, nego su bivše.

A ljudi, poimenice u posvetama prozvani, ovdje su samo svjedoci na sudu, da pomognu nejakome da prebrodi pustoš i gluhotu riječi. 

Neriječi. Koja nam sve uzima. 

Sve što se zbori u ovoj knjizi, upućeno je biću koje ima svetu puninu duha: dva obraza. Po savjesti: jedan za istinu, drugi za dobrotu. 

Ova je knjiga zato meni raskošna i otmjena, ovovremena, džumhurijska. Uznešena – i ljudska kao tuga sevdalinska. 

Iz zbirke pjesama “Kao da zidu govorim”

Kavez u Gazi

Dok nismo dobili kuću,
u azilskoj smo sobici
nas petoro,
za radost djeci,
držali male životinje:
ribicu, kornjaču, zeku –
čak, u vječitom točku,
i ovećeg zamorca!

Pa kasnije,
u novome domu,
kanarinca.

Prijatelj,
već odavno počivši,
napravio mu veliki
drveni kavez.

Divno je pjevao,
taj naš žutalj.

No jednoga dana
došli moleri
i pticu smo
nakratko preselili
na sprat.

Nikada više,
od tog zlatnog glasa,
ni mukaet.

Hoće li, pitam se,
i sirota djeca Gaze,
iz svog kaveza
surovo istjerana,
tako, zauvijek
zaćutati?

Kletva u kibucu

Usred gazanske prasine
vođa posjetio kibuc,
u njemu –
ruševnu bogomolju.

Skrušeno,
s kipom na sjedinama,
odslušao rabinovo pojanje.

A onda
otkantao vatreni govor:
jezde teški oblaci,
leti stijenje i kamenje,
grme i ječe gromovi!

Tu, u Domu Milosnome,
siv od mržnje i pakosti,
obećao krvavu osvetu.

Kao da zidu govorim…

Stari se Jevrej
šezdeset ljeta
i toliko zima,
dva puta dnevno,
zorom i akšamom, molio
za mir među narodima.

Dvadeset i dvije
hiljade dana,
i toliko gustijeh noćiju!

I kad ga napokon,
direktno u eter,
novinari upitaše
da li je šta,
time, postigao,
starac im
smjerno odgovori:
“Kao da zidu,
gluhome,
ljubavnu pjesmu
govorim.”

Bosna. Hiljadu i neka. Nad tamnim vilajetom se opet nadvili teški oblaci. Sve sluti ponovnoj salauci. Nije dosta što je sinoć poharala sve što se poharati moglo.

Zeru po zeru, akšam polahko prekriva kasabu. Djuturum Jusuf Rizvanbegović stoji kraj pendžera i gleda kroza nj. Duboko se zamislio. Teško diše. Sedamdeset osam godina je njemu na plećima. Hasta je odavno. Valja mu skoro napuštati ovaj dunjaluk, pripremati se, ja l’ za džennet, ja l’ za džehennem. Još prije dva mjeseca naredio je da mu sve bude posložito i spremno za dženazu.

Jusuf-aga, gleda dalje, šara svojim umornim očima po avliji. Tišinu svako malo prekida at svojim rzanjem. Izgleda da se i njegov dorat isprepado sinoćnjeg nevremena. Bujrum mu vode, pomisli, prije dva sahata mu je Fikro napunio puno bure, pa nek se natenane odabiva od straha.

Pridje Jusuf hastalu, srknu s nogu još vrelu kahvu iz fildžana, nadosu iz džezve da uzvrši, pa uze rahatlokum iz činije. Ne bi smio, al’ nemere odolit šejtanu.

Hajde, veli sam sebi, nije haram ako se uzima pomalo. Al’ će ipak morat zapovjedit hanumi, reći da ne puni ćasu više sa slatkom. Jest lijepo jamit jedan-dva, al nema ba od toga nikakog haira. A i hećim mu je reko da se pazi i uzdržava toga. Haja…

Gleda dalje, dole prema čaršiji. Odozgora mu se pruža ko na dlanu. Svjetina okupila, čuje se graja i halabuka. Niko ne obraća pažnju na nevrijeme. Ni ono od sinoć, ni ovo nadolazeće. Niko više, misli se on, ne obraća pažnju ni na šta. Narod se vas usplahirio. Na sve strane barjaci. Dobošari udaraju, zurle pišće. Askeri raspoređuju raju oko bine gdje će govoriti glavešine. 

Redaju se govornici, svako svakog nadgornjava. Puna su im usta pravde, jednakosti, istine, ponosa i bune. Zapjenita odozgora, obraća se svila i kadifa ritama i dronjcima. Pronose avaz da je vakat doš’o, valja nam opet u rat! 

A rulja oduševljeno klikće, ko da se boza i lokum džaba dijele. 

Nakon što se izmjenjaše njih troje-četvero, završi se i skup, masa se pođe razilazit, razmili se gomila naposlijetku svak na svoju stranu. 

Gleda Jusuf potom gore, poviš njega. Čardak najvećeg kalamara i lihvara, najpoganijeg insana u komšiluku, plaho strado. Sva mu ćeremida polupana. Ali ne brine Jusuf za njega, namakeće baraba od raje. Jusufu je žao što je strefilo sirotinju. Kad nju zaobidje merhamet, pa kismet udari ko topovsko djule i raznese im i ono malo što imaju, to je belaj!

Iznenada na vrata nahrupi mu unuk. Pravac pred djeda, pa mu ljubi ruku. A on ga pogladi po glavi, pa upita:

– Dje si bio, sokole moj?

– U čaršiji. Uzdigla se vascijela kasaba. 

– A je li? 

– Pozivaju momke da idu branit naše.

– Branit naše il osvajat tudje?

– Oni s bine spominjaše odbranu. Kažu najezda se sprema. 

– Ma nemoj, a koji to govoraše? 

– Valija prvi, poziva sve muško da se odazove.

– Aha, hoće li i njegova muškinja u rat?

– Neće, znaš i sam da su valijina sva tri arslana na visokim školama.

– Aha, vidiš li ti to, šteta, on bi ih sigurno u prve redove turio. Ko je još besjedio?

– Kadija. On poziva sve sposobne u odbranu. Dati život za državu je najveća svetinja!

– Aferim Kadija! Velike riječi. Ima li on koje čeljade za poslat? 

– Nema, u njega su šćeri. 

– A ni on se, rekao bih, ne misli ‘vatat kubure i džebane.

– Išo bi on, reče s bine, al mora neko ostat, pravdu dijelit. 

– Ah, da. To sam zaboravio. Izgleda da kadiji nije dosta četvrto, nego mora i deveto koljeno namirit za života. Je l’ se javlj’o još kaki efendija?

– Jes vala. Govorio je i paša. Stoji gordo u onoj uniformi, sablja sa pozlaćenim balčakom mu oko pasa zadjevena. Poziva sve što je sedamnaest napunilo pod svoju komandu. Da se treba ćerat do zadnjeg s dušmanima. Kaže da od soldata nema veće časti na čitavom dunjaluku.

– Vjerujem mu pile moj. Mora da mu je sve do jednog vojnik u porodici.

– Nema on porodice. Tri je žene promijenio, svaka ga se kurtalisala. 

– O krivo i naopako! I on bi vidim tudjim gloginje mlatio. 

– Ja jedva čekam da napunim 17, da se laćam sablje i konjskih kajasa.

– Jes da ti mene nema, da ti to malo mulja u tintari razbistrim. Niđe ti nećeš budalice. Nego, vataj se ti knjige, pa da te dogodine šaljem za valijinim sinovima. Ajd sad sikter, idi vidi treba li nani pomoć štagod, možda bistre vode s bunara donjet, iscijepat koju cijepanicu za potpale…

Ostade Jusuf-aga opet sam, pa se prepusti ponovo mislima. Bio je u on principu dobar čovjek. Neko bi reko strog, a mnogi bi kazali pravičan. 

I vjernik je bio. Cijeli se život pridržavo Kurana. “Kršio” je adete u samo jednom slučaju. Kada dodje Kurban-bajram, on zakolje najvećeg ovna u kasabi, pa se ne drži pravila da trećinu dijeli sirotinji, trećinu ahbabima i komšiluku i trećinu familiji. Jok, bolan! On ga cijelog cjelcijatog dadne sirotinji.

Ali Kurban-bajram neće skoro, a sirotinja nagraisala, nevrijeme sve stuklo, sve izgubljeno, nema raja šta više u usta stavit. 

I sjeti se Jusuf, dodje mu. Zovnu svoga slugana Fikru, pa mu naredi da se ide na sabajle kupit ovna i da se kolje sutra. Da se pod hitno dijeli sirotinji. 

Zbog njega, zbog Jusuf-age Rizvanbegovića, Kurban-bajram će ove godine dva puta dolaziti onima kojima je potreban. 

(hvala na čitanju)

(NA VIJEST O SMRTI MILANA GARIĆA)

Nenajavljeno, kao ljetni pljusak, Milan Garić je iz života uskočio u svoju poeziju, da tu ostane.

Vijest je danas o njegovom odlasku naprosto nepripremljene zatekla one koji su ga poznavali i pratili njegov rad.

Bio je istinski intelektualac, odličan znalac filozofije i knjiženosti, naročito poezije. Pouzdana su njegova kritička zapažanjs. I pisao je dobru poeziju (posebno za one koji ne traže stihove na kojima će se razbaškariti, kao na morskoj plaži u julu ili avgustu).

Na svoj Fejsbuk profil rijetko je postavljao svoje pjesme i dosta vremena sam proveo da nađem bar jednu, da je ovdje, umjesto in memoriama, postavim. Ali, to „surfanje“ potvrdilo mi je ono što odavno znam.

Malan Garić je, naime, rado na svoj profil na ovoj društvenoj mreži postavljao ODLIČNE pjesme drugih pjesnika, one za koje bi se moglo reći da spadaju u najbolje nastale u modenoj poeziji, kako to volimo reći, naših krajeva. (Nailazili smo, doduše, tu i na pjesme stranih pisaca.)

Pa nešto razmišljam, kad bi se našao neko (ja za to nemam snage) da pažljivo prelista Fejsbuk profil Milana Garića, pa da pribilježi pjesme koje je on pažljivo birao i tamo postavljao. Kakva bi to bila antologija pjesama 20. i prvih decenija 21. vijeka, nastajalih na jeziku koji smo nekad zvali srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski! Možda i pjesama autora iz bivše nam zajedničke države koji su pisali na drugim jezicima. Bila bi to Garićeva antologija s potpisom i predgovorom priređivača.

Pjesničkom stvaralaštvu nekih pisaca on je posvetio knjige, a bave se izdavaštvom ili su mu veoma bliski (što kažem samo onako, uzgred).

Ulomak iz “Roda”

Rođena je 10. svibnja 1942. Stariji brat Mladen, koji će tih dana primiti vojni poziv da se kao etnički Nijemac javi na vojačenje u jedinice SS-a, poželio je da mu se sestra zove Javorka. S takvim imenom nije mogla biti krštena, nije moglo biti prijavljeno njezino rođenje, pa je pridodano i često štublerovsko ime: Regina.

         Imala je šesnaest mjeseci kada je Mladen poginuo.

         Okolnosti koje su tada nastupile odredit će do kraja njezin život. Nije bila voljeno dijete. Na njoj se prelomila teška grižnja savjesti majke koja je sina poslala u smrt, ne dopustivši mu da ode u partizane ili dezertira, jer je vjerovala da će u njemačkoj uniformi najprije spasiti glavu. To vjerovanje bilo je ludo, ali uzalud je o tome danas govoriti. Uzalud je o tome bilo govoriti svih onih dana, mjeseci i godina koje su protekle nakon Mladenove smrti.

         I uglavnom se nije ni govorilo, nego se šutjelo. Ona je odrastala usred te šutnje.

         Njezina majka Olga Rejc, rođena Stubler, bila je pametna žena. Bila je umjetničkog duha, svirala je gitaru, citru, pomalo i violinu. Nakon Mladenove smrti nikad više nije ni zapjevala. Čitala je, uglavnom prozu, i to svakodnevno, cijele biblioteke knjiga, na srpskohrvatskome i njemačkom jeziku. Nitko od nas koji smo je naslijedili nije toliko pročitao. Čitala je brzo, vrlo koncentrirano i halapljivo, u svim okolnostima. I u kuhinji, između dva miješanja kuhačom, nad upravo opranim suđem, dok bi čekala da se kolač ispeče. Čitala je stalno, samo da ne bi morala živjeti ili razmišljati o životu. Iako nije pisala, njezine misli i rečenice tako su se pretvarale u literaturu. Literaturom je liječila grižnju savjesti. Bezuspješno.

         Tek rođena djevojčica zauzela je Mladenovo mjesto na svijetu. Njegov djelovodni broj, sudbinu i dah. Bilo je to nepodnošljivo. Zato nije dopuštala da zauzme njegovo mjesto u našemu stanu, u njezinom životu i srcu. Vjerojatno i nije bila toga svjesna dok bi ju istjerivala: iz srca, života, a pomalo i iz stana.

         Kako je vrijeme prolazilo, umjesto da rane zacijele, a svi užasi razblaže se blagoslovom zaboravljanja, okolnost Mladenova stradanja bivala je u našem stanu, i u široj familiji, sve prisutnija i življa. Javorka ju je svojim postojanjem podsjećala na to. Ona je bila lice Mladenove smrti. I njezina nemirna i užasnuta savjest. Voljela ju je, bit će, kao što svaka majka voli svoje dijete. I mrzila ju, istovremeno, onom nečovječnom, neopisivom i neizrecivom mržnjom, kakva, na žalost, nije postojala  niti u jednom romanu koji je pročitala. Takva mržnja nije postojala u književnosti.

         Kada sam već objavio svoje prve knjige, a znao sam kakvome kraju vodi naša obiteljska priča – premda okolnosti nisam mogao zamisliti – pomislio sam da je životnu putanju moje majke moglo skrenuti i promijeniti samo to da je neki veliki romanopisac, neki od onih koje je Olga voljela čitati, Pirandello, Dostojevski, Andrić, Gorki, Tolstoj, Pearl Buck, Flaubert, Bunjin, Hamsun, Crnjanski, Bora Stanković, Zola, Thomas Mann…, napisao roman o majci koja je za sinovljevu ratnu smrt okrivila svoju tek rođenu djevojčicu. Da je taj roman napisan, život moje majke, i njezine majke, ali i moj život, imali bi drukčije tokove. Možda bi drukčije bilo i taj štublerovski porodični finale, pa ne bi bila ni započeta priča o Karlu Stubleru i njegovom doseljenju iz Bosowicza.

         Javorka je bila odlična učenica, pohađala je i muzičku školu, učila svirati klavir. Rano postala član SKJ – u ono vrijeme, krajem pedesetih, više je to bilo priključenje društvenoj eliti, nego politička gesta – proglašena je za učenicu generacije u Drugoj gimnaziji, 1961. upisala je medicinu… Taj fakultet nije završila, zastala je na prvoj godini, što je, dvadesetak godina kasnije, u napadima gnjeva, objašnjavala roditeljskom mrzovoljom prema ambiciji da postane liječnica. Možda je i bilo tako, ne znam, ali u toj je okolnosti, kao i u nizu drugih okolnosti, koje su je dovele do toga da na kraju ostane sama i da umire tako, u sobi koja je nekada imala pogled na Trebević, a sad je zaklonjen bijelim zidom novogradnje, nalazila opravdanje za sebe i razlog da se smatra vječnim, doživotnim mučenikom. Umiranje je došlo kao finale – skoro da je rekla: znala sam da će tako biti! – jedne monotone, neotklonjivo žalosne priče, čiji je tok bio zadan onoga trenutka kada je Mladen, usred partizanske zasjede, pokušao pretrčati od jednoga do drugog stoga sijena. Trčao je, jer se tu skrivao sam, a iza drugog stoga skrivali su se njegovi drugovi. Ubili su ga kao zeca, i priča je dalje tekla u jednome smjeru, monotona poput zubobolje, sve do njezine smrti, ili sve do trenutka kada će biti ispričana priča o njezinoj smrti.

         Tog ljeta, pod kraj prve godine medicine, zaljubila se i pobjegla od kuće. Tu  epizodu saznat ću vrlo kasno, i nikada cijelu. On je bio omladinski političar, srela ga je, vjerojatno, na nekoj konferenciji ili kongresu, na proslavi jubileja revolucije na Zelengori, i povjerovala je da je to prilika se riješi svega onog što ju je tištalo i svega na što se njezin život nesretno nastavljao. I naravno, kako to već biva: grdno je pogriješila.

         Prema tom čovjeku nije osjećala ništa, za razliku od svih drugih ljubavi i ljubavnika, za koje je sačuvala vrlo strasne emocije, koje bi iskazivala u priči o njima. Sve što joj se s njima dogodilo, kao da je bilo jučer. Govorila je o njima kao da će se, evo, sad pojaviti, i priča će se nastaviti u trenutku u kojem je jednom zaustavljena, i prema svakome od njih osjećat će isto ono što je osjećala tada. Prema svima isto, osim prema čovjeku koji joj je bio prvi muž.

         Nekoliko godina pred rat, bio sam već odavno odrastao kad mi je priznala da je prije mog oca već imala jednoga muža. To mi je imponiralo. Samo tada se moja majka preda mnom zbog nečega sramila. I nije imala baš nikakvog razloga za sram.

         Taj bijeg od kuće mržnju je učinio dubljom.

         Ne samo da se Olga naljutila na kćer, nego se ponovila epizoda iz njezina života. Istina, ona nije bježala, nego je kao sedamnaestgodišnjakinja došla ocu i rekla mu da se udaje za nepoznatog čovjeka. Pustio ju je, nije imao izbora, ali je rekao – sad je gotovo, on može drva cijepati na tebi, povratka kući nema – to ju je zaboljelo i obilježilo. Nikada se nije pokušala vratiti, nije imala zašto, ali mu nije mogla zaboraviti to što je rekao da povratka nema. Osim toga, kada je odlazila vjerojatno je bila trudna. Morala je otići, a nije se smjela vratiti.

         Javorka se, međutim, vratila nakon malo više od godinu dana. Ali nije došla kući onako kako je otišla, nego se vratila jer više nije imala kamo. Ono što ju je dočekalo, opisivala je martirski samouvjereno, kao kad se majka paloga borca uživi u svoju ulogu, tako da se njezinoj priči nije moglo vjerovati. Ne zato što bi bila netačna, nego zato što je u emociji bila kriva, pa ju se nije moglo slušati. Dok bi pričala, optuživala je majku, a s njom i cijeli svijet.

         To što se tako vratila nakon što je jednom bježala, u Olgi je izazvalo bijes i jad, veći nego što se moglo očekivati. Jad se, vjerojatno, ticao činjenice da je njoj bilo zabranjeno da se vrati, makar Franjo na njoj drva cijepao. Jest da on drva na Olgi nije cijepao – bila je uvijek veći autoritet u kući – ali znala je, kroz cijelu svoju mladost, da se ne može vratiti roditeljima i da štublerovski dom za nju više ne postoji. Osjećala se iz njega protjeranom, samo zato što je zatrudnila, ili možda nije ni zatrudnila nego se samo odlučila naprasno udati, i taj osjećaj nikada iz nje neće iščiliti. Ni kada roditelji ostare i sasvim onemoćaju, ni kada umru, i tada će ona znati da postoji mjesto na koje se više ne može vratiti.

         Imala je snažnu imaginaciju, vrlo literarnu, i zamišljala je drukčije životne tokove. Uvijek je postojala i barem jedna neostvarena životna prilika, bolja i sretnija od svega što se u zbilji dogodilo. Moralo joj je na um pasti kako bi izgledao njezin život da nije u Doboju srela mladoga željezničara, da se nije zaljubila i pošla s njim, nego da je ostala još koju godinu očeva ljubimica, da nije rano rađala, nego da je započela neki drukčiji život, koji bi, možda, bio više u skladu s njezinom prirodom. Besmrtnost, možda, i ne bi imala smisla, ali isprobavanje različitih mogućnosti unutar istoga ljudskog vijeka, prilika da se vraćamo na početak i pokušamo još jednom, nekim drukčijim putem, to bi za Olgu bilo ostvarenje sna o vječnome životu.

         Umjesto toga, nekoliko mjeseci nakon što je oholo pobjegla – kao što je i ona oholo pošla za mladoga željezničara – Javorka je učinila ono što Olgi nije bilo dano:  vratila se.

         Moja majka imala je tada jedva dvadeset godina.

         Njezina majka, moja Nona, navršila je pedeset i sedmu.

         Najprije se pokušala zaposliti, ali nije išlo. Zatim je upisala Ekonomski fakultet. Nije bilo ni govora da bi mogla nastaviti studirati medicinu. Nakon svega što je učinila, nije mogla biti doktorica. Doktorima se vjeruje, a njoj se više nije moglo vjerovati. Siguran život za ženu, još i raspuštenicu, bio bi da radi na šalteru.

         Tako je to izgledalo Olgi u njezinom gnjevu. A možda je Javorka umislila da tako izgleda njezinoj majci, i od toga je počela graditi svoje samosažaljenje. Kasnije će, početkom osamdesetih, kada Nona počne pobolijevati, a njoj se skrše i posljednje ozbiljne životne ljubavi – iako je jedva bila navršila četrdesetu – za histeričnih napada koji bi se događali, uglavnom, u rana nedjeljna popodneva, među svim optužbama za upropašteni život, bila je i ta da joj Nona nije dopuštala da studira medicinu. Ona bi šutjela i čekala da to prođe. Sve se to događalo negdje oko mene, treskala su vrata soba, moja majka se bacala po podu, čupala si kose – kao dijete – a ja sam, šuteći, uvijek bio na Noninoj strani.

         Uskoro je, 1964. srela mog oca. Ne znam kako se to dogodilo, zaboravio sam pitati. Nakon što je umrla, istoga tjedna, kada smo se sa sprovoda vratili u Pulu, sjetio sam se da ne znam kako su se sreli otac i majka.

         Dogodilo se to u Ulici Sergijevaca, kod stuba koje vode prema Galeriji Svetih srca, tačno pamtim mjesto, trenutak i osjećaj: kao kad se čovjek sjeti da je kod kuće zaboravio ključeve. I sad će se vratiti po njih. Razlika je samo što više nisam imao koga upitati ono što sam zaboravio. Prije nekoliko dana, dok još nije počela primati kapi morfija, svi odgovori bili su tu – jedan život, i još nekoliko okolnih života, sve se o njima moglo saznati – a sad je gotovo, nema više ničega. I nikoga tko bi mi mogao reći kako su se sreli otac i majka.

         Ne mogu opisati što sam tada, u Puli, na Ulici Sergijevaca, osjećao, kada se priča u trenutku zatvorila. Da je osjećaj bio intenzivan kazuje, bit će, to što sam zapamtio mjesto, vrijeme, boju zraka, meteorološke prilike trenutka u kojem sam shvatio da je s pitanjima gotovo.

         Otac je četrnaest godina od nje bio stariji. Bio je tridesetšestogodišnjak kada su se sreli, neženja, sin jedinac, s teškom majkom i gadnom porodičnom poviješću. Oca nije imao, odrastao je u minijaturnom sirotinjskom stanu, sa zajedničkim zahodom, koji je bio na hodniku, u Nemanjini čikmi, nekoliko stotina metara od kuće na Sepetarevcu koja će sve do odlaska iz Sarajeva biti moj dom. Bio je odličan učenik, završio je Prvu gimnaziju, diplomirao na Medicinskom fakultetu prije roka, zaposlio se kao demonstrator, pa asistent, radio u bolnici, honorarno obilazio sela po Romaniji, specijalizirao, doktorirao… I sve to, uglavnom, uz ludu, agresivnu majku, i sa zahodom na zajedničkom hodniku, u stanu bez kupaonice.

         Otac je, prije nego što će sresti majku, bio heroj socijalističkog rada. Uzoran mladi čovjek, liječnik koji je svojim primjerom dokazivao kako ništa u životu nije nemoguće. Na medicinu su se, uglavnom, sveli njegovi uspjesi u životu. Sve drugo bilo je poraz i žalost, malo sreće, puno straha, srama, jada i pokušaja da se sve ostavi sa strane i da se radnom požrtvovnošću nadoknađuju emocionalni i životni gubici.

         Bio je već takav kada ju je sreo.

         Pitao sam je više puta, u različitim raspoloženjima i okolnostima tokom trideset i pet godina naših razgovora o ocu, je li ga ikad voljela. Odgovarala je da jest. Ali ne mogu biti siguran da je govorila istinu. Šta je drugo mogla da kaže nego da ga je voljela, a on ju je izdao, izludio, razočarao? Drukčije bi u svojim očima bila preda mnom kriva. A ona nizašto nije htjela da bude kriva.

         Ljubav je trajala kratko. Nikada nisu živjeli zajedno. Nalazili su se u gradu, vodio ju je u kino, išla bi katkad s njim na Pale ili na Sokolac, gdje je utorkom i četvrtkom honorarno ordinirao u mjesnim ambulantama. Vozili bi se autobusom, jer on nije imao auto – vozački ispit položit će tek 1975. – a kasno navečer vraćali su se u Sarajevo. Na jednom od tih izleta, u rujnu 1965, začeli su me u Hotelu Panorama na Palama. Umjesto da se po završetku njegovog posla vrate kući, odlučili su da prenoće u Panorami.

         U vrijeme moga rođenja njihova veza već se bila raspukla. Brak koji je nabrzinu bio sklopljen, da nitko ne zna ni zašto, u proljeće 1965, raspadao se. Bilo je tehničko pitanje kada će se dogoditi i formalni razvod.

         Rođen sam u sarajevskom rodilištu na Jezeru, porod nije bio dramatičan, ali je u rodilji ostao komad placente, koji je nakon nekoliko dana izazvao tešku infekciju. Jedva je preživjela – za ovaj događaj krivila je liječnike, ali i oca koji ih nije dovoljno motivirao da se za nju pobrinu – tako da sam prije navršenog tjedna života prvi put odvojen od majke. Dojila me je, tu u bolnici, nepoznata žena, muslimanka, uz svoju upravo rođenu kćer. Okolnost da je moja dojilja bila muslimanka kasnije će se, u devedesetima, često prepričavati. Kao da nas je, i majku i mene, taj događaj politički određivao u vrijeme hrvatsko-bošnjačkoga rata, pa smo o njemu oboje govorili s nekim budalastim ponosom.

         Nikada tu ženu nisam sreo. Umrla je prije nekoliko godina.

         Nakon što sam tada odvojen od majke, jer je u njoj ostala posteljica preko koje me je devet mjeseci nerođenog hranila, više joj se nikada nisam ni vratio. Iz bolnice me je iznijela Nona, donijela me kući i preuzela brigu za mene, koja će neprekinuta trajati sve do njezine smrti. Olga se nije mirila s kćeri – ledeno ju je odbijala od sebe –   bila je emocionalno nezainteresirana i za mlađega sina – nikada Dragan nije mogao zamijeniti Mladena – ali dolazak unuka u kuću ju je preporodio. Okupila se oko mene, podizala me i na neki svoj način zaštitila me od entropije koja je rasla i širila se među zidovima našega doma, u zgradi Emilije Heim, a od ljeta 1969. u kući na Sepetarevcu, za koju je ona, sa svojom nemogućnošću da preboli sina i umiri savjest, bila vjerojatno i najzaslužnija. Bio sam izuzet od hladnoće koju je širila oko sebe, i tek ću pred rat i u ratu, te na kraju vrlo intenzivno – u mjesecima pred majčinu smrt, postajati svjestan od čega me je Nona spašavala.

         Još dugo je, u bolnici, a zatim i doma, Javorka bolovala. Prva dva mjeseca nije se ni mogla brinuti za mene, a poslije je tražila i nalazila razloge da to ne čini. Bolest, uznemirenost, potraga za poslom, pa polaganje ispita na izvanrednom studiju, svađe s ocem – sve je bilo razlog da me ne uzme iz Noninih ruku. A poslije, s navršenih šest mjeseci, pokazao sam vrlo snažnu, za moj uzrast neočekivanu, vezanost za Nonu i Noneta. Koja se prepričavala u razgovorima uz kafu, govorili su – o kako će pametno biti ovo dijete! – pa se rodbina koja je dolazila da vidi sina prvorođenca smijala toj nelijepoj bebi, koja se ponašala kao odrasli, užasnuta što ne zna jezik, da iskaže ono što želi, pružala ruke samo u jednom pravcu: tamo gdje je Nona.

         Iako imam vrlo rana sjećanja, jedva da će proći još pola godine, i ja ću pamtiti neke doživljaje – kako me teta Mirjana u Drveniku uči hodati, kako se gušim komadićem crnoga kruha, kako me Nono nosi u naručju preko mosta na Miljacki, a ja  plačem, jer se bojim da ću pasti u rijeku – ne znam zašto sam se utopljenički hvatao za Nonine ruke, i šta me je odbijalo od majke.

         Četrdeset godina kasnije, jedne noći kada sam se, za kratkog boravka u Sarajevu, vratio iz grada, dočekala me je budna, samo da mi kaže da joj se srce kidalo  što sam tada znao zaplakati čim bih je vidio, i samo sam, rekla je, pogledom tražio Nonu i prema njoj pružao ruke.

         Odgovorio sam da su, koliko znam, šestomjesečna djeca još uvijek slijepa, tako da nisam Nonu mogao tražiti pogledom.

         – Jesi, jesi! – rekla je – pogledom ili na neki drugi način.

         Nisam se osjetio krivim.

         Imao sam sedam mjeseci kada su me Nono i Nona odnijeli u Drvenik. Bilo je to krajem studenoga 1966, vrijeme kada Sarajevo pritisnu magla i smog, a Nono se počne gušiti. Godinama je bolovao od srčane astme, asthme cardiale, noću bi ga budio kašalj, gušio se, zraka nigdje nije bilo… Strašna je bila ta njegova bolest, ispunjena strahom koji je, u tih šest godina koliko smo si bili djed i unuk, prenio na mene. Naučio me je strahu, životu sa strahom, odgajanju svoga straha, i tome da u životu nema većega dara od uzdaha punog čistoga noćnog zraka.

         Njegova asthma cardiale bila je posljedica srčane slabosti, koja je, možda, bila urođena, možda i stečena. To se u ono vrijeme, šezdesetih godina, još uvijek nije istraživalo, a i da jest, teško bi se unatrag mogao ispratiti životopis Franjinog srca: od Mladenove smrti, i svih Franjinih ratnih strahova zbog petljanja sa slovenskim TIGR-om ili zbog lajavog jezika, koji ga je gonio da govori protiv Hitlera i Pavelića, ali da nakon toga umire od straha da će ga netko prijaviti, preko ratnih godina na onoj najkrvavijoj fronti, na rijeci Piave, kada se spasio padom u talijansko zarobljeništvo, sve do siromašnoga i neurednog bosanskoga djetinjstva, uz oca tešku pijanicu, zbog kojega su obje Franjine sestre skončale mlade, jedna se ubila, druga je svisnula, Bog zna što je istrošilo njegovo srce, tako da više nije moglo dovoljno jako pumpati krv, lijeva klijetka više ne bi mogla istisnuti krv iz plućnih vena, i Nono bi se svake noći gušio.

         Liječio ga je otac, i bio je vrlo brižan. Jedino to mu je majka uvijek priznavala: brigu za bolesnike, pa tako i za njezinog oca. Dobro su se razumjeli, njih dvojica, iako su im uloge bile neravnopravne. Iako je liječnik za bolesnika bio autoritet, obojica su, svaki na svoj način, bili slabija strana u braku. Otac se branio od majčinih optužbi, bježao je i sakrivao se od svake odgovornosti, bio je, kako bi to žene govorile, običan slabić. A Nono nije bio u stanju nagovoriti Nonu da Mladena ne puštaju da se javi na poziv za vojačenje, nego da mu traže vezu, koju su mogli naći, kako će pobjeći u šumu, niti ju je kasnije uspio nagovoriti da Mladena pusti da dezertira i da, makar u suludoj avanturi, preko Dubrovnika, bježi prema Englezima.  Bio je slab, i zato mu je stradao sin. Da je bio jak, odlučivao bi on, a ne žena mu. Iz te bi joj slabosti, kad sasvim izgubi živce, znao prigovoriti da je Mladena poslala u smrt. Time ne bi rasteretio svoju savjest, ali bi zato nju, s njezinom savješću, ostavljao samu na svijetu i pred Mladenovom smrću.

         Moj otac i otac moje majke dobro su se razumjeli. Zato su zajedno igrali preferans. Nono je ocu pomalo puštao na kartama, jer igra inače ne bi bila zanimljiva, budući da je on u preferansu bio skoro nepobjediv. Ozbiljno je, i bez puštanja, mogao igrati samo s trojicom-četvoricom staraca, Židova i Nijemaca, penzionera iz Direkcije željeznica. Asistirao im je njegov najbolji prijatelj Matija Sokolovski, ali on je bio toliko slab da ga je i moj otac katkad pobjeđivao.

         Majka je imala drukčiju perspektivu nego ja. Mene priča zanese, mogao bi pričati o Nonetovom kartanju, iako sam mu prisustvovao, vrlo tiho sa strane gledajući, kada sam imao tri, četiri i pet godina. I sjećam se svega. Najprije se sjećam   kako sam nijemo, ne izgovarajući ni riječi, jer bi me inače potjerali, navijao za Noneta. On je to, čini mi se, osjećao, pa se trudio više nego inače, pamtio je brojeve na kartama, računao je i na kraju bez gledanja znao kakve tko karte ima u rukama, i uvijek bi pobjeđivao kada sam ja bio tu. Govorili su, kartaškim žargonom, da mu donosim sreću, da bi uz mene mogao postati prvak svijeta u preferansu. Istina je da u tome nije bilo nikakve sreće. Samo je kartaškim genijem nadoknađivao životne gubitke i sve svoje karakterne nedostatke. Nije bio dovoljno jak da se odupre, ali je tako dobro igrao preferans da pobijedi kad god treba. Šteta, jedino, što preferans nema važnije mjesto u životu ljudi.

         Majku njegova igra nije zanimala. Ili je tu igru mrzila. Njezin otac prema njoj, za razliku od majke, nije bio hladan. Nije ju odbijao od sebe. Ali dok je kartao, ona mu nije bila važna, nije mogao s njom razgovarati. A sa mnom je mogao. To ju je, možda, vrijeđalo. Možda je bila ljubomorna. Zabranila mu je da me uči preferans. Neće moje dijete postati propalica – rekla mu je. Nije preferans igra za propalice – smijao se. Nemaju propalice ni pameti, ni strpljenja za preferans. Ali nije ga slušala. Ja sam plakao, molio sam da me uči, iako je bilo prerano.

         Da je poživio, Nono bi me naučio kartati preferans. Iako nemam dara za matematiku, možda ni praktične inteligencije potrebne za igru i kombinatoriku, potrudio bih se da ga ne razočaram. Ali Nono je umro, i nikada nisam naučio preferans, niti neku drugu ozbiljniju kartašku igru.

         Tu prvu drveničku zimu proveo sam u kamenoj dalmatinskoj kući, koja se grijala na jednu plinsku grijalicu. Maloj djeci, kažu, uvijek mora biti toplo. Meni tad sigurno nije bilo toplo. Drveničke zime tih godina bile su hladne, burovite i snježne, ali meni to nije škodilo. Kao što mi nije naškodio ni težak odnos između njih dvoje, koji, možda, više i nije bio tako težak nakon što sam se ja pojavio. Kao pomiritelj, kao dar Božji za sve godine patnje i grizodušja zbog Mladenove smrti… (No, pošto njih dvoje nisu vjerovali u Boga, i u tome su ostali do kraja dosljedni, posljednja tvrdnja sentimentalni je promašaj, ili si njome nadoknađujem neki svoj gubitak, sličim svojoj majci…)

         Ona je dolazila svakoga drugog vikenda, da nas posjeti. Putovala je vlakom do Ploča, a dalje autobusom. Ta 1966. bila je, čini mi se, prva sezona normalnoga kolosijeka na pruzi Sarajevo – Ploče. Prošle je godine ćiro vozio po uskotračnoj pruzi, i putovanje je trajalo po dvanaest sati. Nju bi vlak do Ploča dovezao za tri i pol sata. I još pola sata, autobusom do Drvenika.

         Tako je mogla gledati kako rastem. Naočigled rastem, jer dijete u petnaest dana vidno naraste. U Sarajevo će me vratiti početkom lipnja sljedeće godine, nekoliko dana nakon moga prvog rođendana. Tri tjedna prije toga načinio sam svoje prve korake. Toga se sjećam. Ili se sjećam svoga sjećanja na to kako sam se sjećao da se sjećam svojih uvis podignutih ruku, koje pridržava naša drvenička susjeda, teta Mirjana, Beograđanka, koja bi sa svojim mužem, barba Momčilom, provodila po nekoliko mjeseci godišnje u vikendici koju su izgradili do kuće u kojoj smo mi živjeli. Te ljude, i njihovoga unuka Momira, koji tek treba da se rodi, opisao sam, pomalo lakomisleno i budalasto, u knjizi “Mama Leone”.

         Ta žena je bila važna u mome najranijem djetinjstvu: naučila me je hodati.

         Ne znam što je bilo s njom, je li živa. Ako jest, u proljeće 2013, kada ovo pišem, teta Mirjana ima devedeset godina. I ona se, kao i moja dojilja, nekamo zauvijek izgubila.

         Iznad kreveta, u sobi u kojoj sam s Nonom spavao – Nono je bio u prizemlju, da može u miru kašljati, kukati i strahovati od gušenja – visila je mala, uokvirena reprodukcija Djevojke s bisernom naušnicom. Nisam još znao govoriti kada sam prstom pokazivao prema njoj, govorio:

         – Mama, mama, mama…

         Zbog nečega, djevojka s te slavne Vermeerove slike mene je podsjećala na majku. Nije me na nju podsjećala, krivo. Bila je to ona, vjernije naslikana nego i na jednoj fotografiji. I gledala me je sa zida kao što vjernog kršćanina s njegova zida gleda Bogomajka.