Ne bih, s ovim životnim iskustvom, mogao reći kako je Bikac ikada, ikome, mogao biti uzor.

Završio je bravarski zanat, nije bio loš u poslovima kojih se prihvatio. Imao je svojih mana, kojih, sad mi se čini nije bio svjestan. Mislio je kako je uvijek u pravu, živio samo za danas, nije u njegovim mislima i djelima bilo jučer i sutra. Samo se držao onog dijela iz Očenaša: kruh naš svagdanji, daj nam danas. Ostalo je zanemarivao.

U vrijeme kada su naši ljudi masovno odlazili u Njemačku, Austriju, na, kako su to onda zvali, privremeni rad, a sad to zovu dijasporom, otišao je i Bikac. Otišao je, radio tamo kao bravar, ljudi su govorili da je bio dobar radnik, sposoban i vrijedan. Dolazio je svako ljeto, nekoliko godina, kao i većina ondašnjih ljudi.

Mi, djeca, čekali smo ga s velikom radošću. Donosio nam je igračke, plastična auta, plastične puške, lopte i puno slatkiša svake vrste. Nije u tome imao mjere. Sa sebe bi skidao majice, košulje, kapute, samo ako bi netko rekao kako su dobri i da takvih kod nas nema. Nije žalio ni trena, samo da nekoga usreći i pokaže kako njemu te stvari nisu bitne.

Dva-tri puta, koliko se sjećam, dolazio je i oko Božića. Tada bi se do dugo u noć sjedilo na Zarackovoj verandi, pilo se, mezilo i pjevalo božićne pjesme. Zaracko je svirao tamburu, moj stari lijepo je pjevao, kao i tetka, a ostali su samo davali tercu ili, jednostavno samo otvarali usta i polako pijuckali, ponajviše rakiju. Nakon par pjesama, dok su uzimali zraka, palili nove cigare, dolijevali rakiju, Bikac bi samo rekao:

– Hajmo sad jednu božićnu – kao da su do tada pjevali neke starogradske ili, ne daj Bože, narodne. Njegova se slušala, ipak je on tu samo nekoliko dana, a svima je donio ponešto.

Meni, kao djetetu, nikako nije bilo jasno zašto Bikac dolazi autobusom ili vlakom. Zašto, kao i drugi ljudi koji rade u Njemačkoj, ne dolazi autom. Poslije, kad sam malko narastao, kad sam malko prisluškivao razgovore mojih roditelja, tetke i tetka, shvatio sam da Bikac pije, puno pije, loče, kako bi rekao moj stari. Svi su se slagali da je bolje što nema auta i ne vozi, jer bi mogao nekoga zgaziti, ubiti autom, ili napraviti neku drugu pizdariju.

Jednoga dana, neke tamo davne godine, dobijemo vijest kako se Bikac vraća kući. Nije mi, tada, bilo jasno odakle ta vijest, jer par godina nije bilo nikakvih vijesti od Bikca. Starom nije bilo svejedno pa bi znao, onako, misleći da ga mi ukućani ne vidimo, pustiti koju suzu za njim, najčešće kad je bio pijan, ali ipak, plakao je za bratom. Najgore mu je bilo što nije znao nikoga tko je radio s Bikcem, niti gdje je on točno živio i radio.

Inače, to Bikac, ostalo mu je od mene, jer nisam ga znao zvati imenom Mirko nego Biko. Nekako su ga svi počeli tako zvati i ostao je Biko, Bikac.

Tako je jednoga dana Biko, jednostavno, došao. Sjećam se, bio je u nekom dugom kaputu, sam i bez ikakvih darova. Nisam tada znao kako ga je ondašnja milicija dovela do Zenice i predala mom starom, starijem bratu, jer Bikac se nije mogao pojaviti djedu na oči. Bio je protjeran iz Njemačke jer je ostao bez posla, a njegova partnerica ga je prijavila za udaranje i zlostavljanje i nje i njezino četvoro djece iz prvog braka. Švabe su to žurno riješile i istjerale ga iz zemlje uz zabranu povratka na deset godina.

Stari, uz dogovor s mojom mamom, odlučio je odvesti ga do djeda, njihovog oca, kako bi on presudio i donio odluku gdje će Bikac nastaviti živjeti.

Skupila se tada obitelj i započelo je vijećanje što uraditi s Bikcem. On onakav, blesav kakav je bio, još je rekao drugom stricu kako za njim ide dvanaest kufera stvari, garderobe i darova za sve nas, a da je on samo prethodnica. Stric je danima odlazio na željezničku stanicu provjeravati gdje su njegovi koferi, dok mu moj stari nije, svečano objavio:

– Ma zajebava i tebe i nas. Nema nikakvih kufera. Njega su Švabe istjerali. Ima samo ono što je na njemu.

Stric je Bikca gledao ispod oka i samo gledao da ga odvali šakom zato što ga je vukao za nos i pravio budalom.

Svi su se digli da djed izbaci Bikca na ulicu, odrekne se i njega i njegovih postupaka. Tada je djed odigrao pravu kartu u toj partiji. Zapamtio sam to za sva vremena. Svima je rekao:

– Ne serite više. To je moje dijete, moj sin. Kakav je takav je. Ima mjesta za njega u ovoj kući. Što jedemo mi, jest će i on. Kad ne budemo imali mi, neće ni on. Hajde sad da mu pružimo šansu, nađemo posao i nek’ se jebe.

Poslije tih djedovih riječi nije bilo više komentara, jer poslije šefa se ne govori, nego kreće u akciju.

Mama i tata, više mama, dali su se potragu za ljudima koji bi nešto mogli pomoći oko zapošljavanja i, nekako brzo, Bikac je dobio posao u tvornici sokova i preradu voća i povrća.

Doista je iskoristio šansu i postao vrijedan i odgovoran radnik. Ipak, nije ga napustila ona misao o življenju za danas, sutra i jučer, ponovno, nisu postojali. Mi, djeca smo željno iščekivali njegovu plaću. Tada nam je nemilice kupovao svakakvih slatkiša. Sve je to trajalo četiri, pet dana, a poslije ništa. Bez para, bez cigara, bez rakije. Onih dana dok je imao para imali su svi, kad nije imao, nije imao samo on.

Nije Bikac volio vodu nikako. Ni u čaši, ni u kadi, ni u koljenu. Mi smo se zezali s njim kako se okupa samo kad pijan padne u seoski potok. Išao je s nama na rijeku Bosnu, mi smo se kupali do iznemoglosti, preplivavali s jedne u brzake na drugu, sunčali se, pa opet kupali. Bikac bi samo sjedio na obali, pušio i pio konjak. U vodu nije ulazio ni u ludilu.

Jedino kad bi ulazio u vodu bilo je kad bi lovio ribu. On nije bio od onih ribara koji zabace udice i mamce i čeka ribu.

– Meni je to dosadno. Nemam ja strpljenja čekati da riba zagrize. Volim je hvatati na brzinu.

Bikac bi lovio ribu na skakavce i muhe. Bacao bi udice u brzake i odmah trzao natrag. Nahvatao bi on brzo puno ribe, nosio baki da čisti i peče, nerijetko bi dijelio susjedima, kad nahvata baš previše. Tada bi stajao u vodi do gležanja, ne dao Bog da uđe u vodu do koljena.

Nekako se, u Društvenom domu, organiziralo ribarska večer. Spremao se program, skečevi, pjesme, pričanje čuvenih ribarskih priča, bilo bi i hrane i pića, za neke male novce. Bitno je bilo druženje i zabava. Trajalo bi to do kasno u noć, ili do ranog jutra, kako tko uzme.

Bikac se počeo pripremati za odlazak na tu ribarsku večer oko podneva i na zaprepaštenje svih nas odlučio je, uz brijanje, oprati kosu.

Ode on, opere kosu i uzme sušilo. Vidio je kako se služi sa sušilom, ali ga nikada nije upotrijebio pa kad je uključio sušilo i potekao vrući zrak, Bikac ga je panično ugasio, prepadnut vrućinom. Pomislio je kako će opeći glavu i da će mu kosa i koža izgorjeti. Mi smo, naravno, umirali od šege. Onda je, kad mu se kosa osušila, vidio da se digla na glavi, leprša oko glave, sama iznenađena čistoćom, Bikac se prepao, ono baš prepao, kad se vidio u ogledalu:

– Trle, Trle, što je ovo!? Što mi je ovo bilo!? Jel’ ovo treba ‘vako!? – panično je pitao, nikako se smiriti, prepadnut izgledom kose i glave.

– Hajde budalo, samo si oprao kosu, pa se ona iznenadila – rekao mu je Trle, moj najmlađi stric, dok smo mi, sa strane, plakali od smijeha. Ipak je Bikcova kosa uvijek bila masna i prljava, kao da ju je svaki dan mazao uljem.

Ostao je Bikac živjeti u našoj staroj kući, sam, jer svi su drugi ili pomrli, ili otišli u inozemstvo.

Pričali su mi kako je do smrti radio, a za plaću uzimao bocu rakije. Pio je sam, kakav bio. Živio je do zadnjeg dana za ono svoje danas, bez sutra i bez jučer. Pokopan je u zajedničku, obiteljsku grobnicu, s bratom, ocem, djedom i maćehom.

Kuće u kojoj sam rastao, a u kojoj je živio Bikac od protjerivanja iz Njemačke sve do smrti više nema.

i proročanstvo Hilmage Sprže sa Vratnika

Jozef da Riva, četrdesetogodišnji trgovac drvnom građom koji je još 1884. godine, u trideset i petoj godini svoga života, došao iz Trsta u Sarajevo, stajao je na kotama Bijele tabije ukopan kao kip, duboko zagledan u maglovitu klisuru u ovome za hladnu veljaču začuđujuće sunčanom i vedrom danu. Do oronulih zidina vratničke tvrđave došao je okićenom pasažerom sa Alifakovca, kojom je upravljao ciganski furman Jusuf Mangafić. Pasažeru na drvenim kotačima vukla su dva konja alata koje su, inače, sarajevski begovi unajmljivali kada bi za Jurjevdana isprtljavali u svoje ishodne ladanjske kuće razasute od Emerovice na istoku do Butmira na zapadu Sarajeva. Došavši na tvrđavske zidine gotovo sa nepopravljivom uzrujanošću i strahom, zurio je Jozef u ambis u maglovitoj i vlažnoj klisuri, gdje su se kao u zagrljaju spajale dvije divlje planinske riječice, Mošćanica i Miljacka. Baš na tom mjestu, na ušću, Miljacka je izlazila iz uske i strme klisure i naglo skretala udesno, pored stijene koja se odvajkada zvala Golubnjak. Iza ove stijene zelenila se omanja ravnica na kojoj su sarajevske esnaflije u turskome vaktu održavale svoje zanatske teferiče, kušanme, a naspram te ravnice bujao je omanji gaj koji su šeherani zvali Tepa, i tu su za vrijeme Ramazana i mjesečnoga posta dolazili derviši iz Mevlevijske Bentbaške tekije. Od Golubnjaka širila se Miljacka iz tijesnog kanjona u omanju dolinu nad kojom se nadvilo brdašce obraslo bjelogoričnom šumom brijesta, jasena i javora, koje su građani šehera zvali Šehova Korija.

Gledajući sa vratničke tvrđave na taj pusti šumarak i ravnicu pred njim, Jozef prostim okom uoči čistinu u samom dnu gaja i pomisli kako bi se tu mogao sagraditi čitav dvorac, a ispod njega prokopati kafana i pod njom podrum vina i piva. Bio je čak spreman sagraditi i most od Golubnjaka do Šehovih korija i o tome je pisao Gradskom poglavarstvu još 1886. godine, jamčeći da će most i dvor pored njega sagraditi u najbržem mogućem roku. Pri toj pomisli damari na vratu mu zaigraše i odriješi dugme na kragni kako bi došao do zraka. Donio je čvrstu odluku da posluša savjet svoga prijatelja, željezničkog nadsavjetnika Karla Warchofa, i upusti se u novu investiciju, jer je od Karla saznao da Gradsko poglavarstvo do 1888. godine planira probiti tunel ispod Babinog zuba i tako otvoriti put od Bentbaše do Kozije ćuprije.

Poslušao ga je i ranije, kada je otvorio skladište drvne građe na Alifakovcu i opsluživao drvetom graditelje predviđene uskotračne željezničke pruge Sarajevo-Uvac, čija se prokopana trasa poput zmije vijugala kroz strme kanjone Paljanske Miljacke i Prače. Još od samog dolaska u Sarajevo čuo je od Karla za ovo čarobno mjesto na ušću Mošćanice u Miljacku, koje su domoroci zvali Veliki Golubnjak i gdje su se održavali esnaflijski teferiči zvani kušanme. Sjećao se gotovo svake Karlove riječi:

– Mjesto je svo okruženo šumarcima i gajevima, a ispod njih, na drugoj strani Miljacke, na Tepi, bile su pećine i samice u kojima šejhovi sa Bentbaše asketski žive za vrijeme ramazanskog posta – govorio je tako, sa nekom ceremonijalnom ushićenošću, željeznički nadsavjetnik Karl.

A Jozef da Riva, uvijek spreman na poslovne investicije, poslušao je savjet svoga mudrog i vidovitog prijatelja i početkom 1889. godine zamijenio je sa Zemaljskom vakufskom direkcijom svoju kuću i skladište na Alifakovcu za zemlju Mevlevijske tekije na Golubnjaku, koja se protezala od korita Mošćanice do padina ispod vratničke tvrđave. Bijaše te godine blaga zima, makar je bio tek konac veljače, i već sljedećeg tjedna, početkom ožujka, kad su cvale prve jagorčevine, počeše na brdašce dolaziti zidari i irgati te počeše kopati temelje za Da Rivin dvorac na Velikom Golubnjaku, tačno naspram Šehovih Korija. Među irgatima bio je i Vratničanin Tahir Tašan Čoporac, sin propalog stupara sa Curka, Ramiza Čoporca. Ramiz je umro prošle godine, ali nije ni svome sinu jedincu otkrio tajnu valjanja vune za ćebad na Curačkoj stupi. Stupa je ubrzo nakon Ramizove smrti prestala sa radom, a Husein osiromaši i bi prinuđen da postane hamal i irgat, zarađujući suhi i tvrdi zalogaj kulačkog hljeba na krampi i lopati.

Dok je kopao zemlju punu sitnog kamena škriljca na iskrčenoj Golubnjačkoj tepi, gdje je u djetinjstvu dolazio sa svojim vratničkim ahbabima da se kupa u hladnoj Miljacki, Tašan je gotovo razočarano pitao samoga sebe kako se niko od domaćih ljudi za toliko vremena nije sjetio da ovdje sagradi kuću i kafanu, već nekakav jabandžija iz Trsta, iz daleke zemlje Furlanije, a za koga se nije ni znalo je li Talijan ili je Austrijanac. A zar je to i bilo važno, jer kako god okreneš, taj jabandžija je bio ćafir. “Kakvo je to duplo prezime: Da Riva?”, zapitkivao je samoga sebe Tahir Tašan Čoporac, sin propalog stupara sa vratničkoga Curka. Iako je znao da ni do kakvog odgovora neće doći, Tašan je isprazno mozgao i na kraju bi jalovo zaključio: “A i šta će mi bilo kakav odgovor, moje je da kopam, hrmbačim i šutim, i, naravno, da se fatam krampe i lopate. Nije džabe meni moj babo govorio: Hriljaj i hrmbači, hablešino Tašane, hriljaj kad te dragi Bog ni za šta drugo nije ni dao!”

Tako od proljeća 1889. godine iznad ušća Mošćanice u Miljacku, na iskrčenoj tepi, počeše nicati zidovi Da Rivinog dvorca. Vratnički probisvijet i bašibozuk dolazio je pred tvđavu i Bijelu tabiju da se divi pogledu na građevinu koja se nadvila nad uskim i neprohodnim klancem i kakva se ne pamti u ovome kraju. Ćebedžijska protuha i alčak, Dedo Sabljar, u svom je šeretskom stilu, uz gutljaj mehke šljive, galamio:

– Pogledajte, ljenoguzi Vratničani, šta jabandžija i kuferaš radi, a vi ne možete ni ćumez za kokoša sklepati. He! He! He!

– Šuti, bilmezu! – derao se na njega Hilmaga Spržo, ćebedžijski ćehaja koji je decenijama predvodio kušanme na Golubnjaku, a i sam se u sebi izjedao gledajući u nestvaran prizor u klancu, kako kao gljive poslije kiše iznad Mošćanice niče dvor, ispod njega kafana i podrum vina i pića, a ispred njih, na prokrčenom placu, ravnala se i širila desna obala iznad Miljacke. Kod Golubnjačke stijene zidari sagradiše bent, i to još više zadevera Hilmagu: “Što li ovaj kuferaš širi i taba obalu?” Gurao je tako svoj nos u tuđe stvari i pitao se starac dok je iz natruhlog čibuka povlačio guste kolutove dima od zapaljene škije. Takvi su oduvijek bili svi mudri Vratničani, dumali su tuđu brigu uz cigar i čibuk, bacali kocku po tavli i slavodobitnički uzvikivali: “Dubeš! Šešbeš! Điharise!” Tavla u zagušljivoj Mulinoj kahvi na Mejdanu bila je polje gdje su dokoni Vratničani, mlade delije a stari prosjaci, u duhanskome dimu i šupljim i ispraznim pričama gradili svoja i tuđa zdanja i na kraju, k’o bajagi mudro, zaključivali: “Kol’ko god da živ insan izgradi, opet ga čeka rupa u zemlji širine i dužine dva sa dva metra. Tu će na kraju svi noge naprijed prema Bakijskome groblju ispružiti, i ko je gradio i ko nije gradio.” Tako su njih učili njihovi očevi, a tako će i oni učiti svoju djecu. “Zalud je rad i trud kad na kraju sve isto dođe i ispadne”, mudrovao je Hilmaga i suho kašljao i gušio se u dimu od škije. Nakon iskašljavanja samo je sumnjičavo vrtio glavom i zlokobno divanio besposlenim gostima Mulagine kahve:

– E, da zna taj kuferaš da je ono mjesto gdje gradi kuću pod sihirima, ne bi mu nikad na um palo da tu stanuje. Vidjet ćete da će i njega i tu kuću stići sihiri i derviški išareti. Ograjisat će grdno. Od svega što ovaj kuferaš pravi neće ostati ni kamen na kamenu, već će sve zarasti u žbunje i grmlje. Biće sve tako kako proričem, ne zvao se ja Hilmaga Spržo!

Jozef da Riva, mladi tršćanski trgovac i poduzetnik drvnom japijom, nije se zamarao tom ispraznom vratničkom filozofijom i malograđanskom ljubomorom, već je dovlačio građu na brdašce iznad Ušća: daske, letve, grede, fosne, kao i kreč, cemenat, crijep i ciglu. Doveo je majstore čak iz Dubrovnika, jer nije podnosio niti je imao povjerenja u trome sarajevske dunđere koji su radili svašta, a nisu znali gotovo ništa, osim praviti česte pauze u poslu i ispijati litre kafe i piva. Dubrovački tesari, zidari, crepari i klesari učili su i nadgledali dunđere kako se pravi kuća ala franca, sa mansardama okrenutim ka jugu i ka sjeveru, i za nepuna dva mjesca ozidaše Da Rivin dvor do krova. A kad Vratničani vidješe da će krov biti sa dvije isturene badže u obliku krsta, znali su da to nisu čista posla, već je neki ćafirski zijan u pitanju.

– Da ćafirluk bude još veći, oni te badže zovu ‘nakim masardama – mudrovao je stari kahvedžija Mulaga sjedeći po vazdan na sofi pod starom mejdanskom vrbom podno koje je kao tanka zmija milio i krivudao užabokrečeni rukavac Mošćanice. To isprazno vratničko mudrovanje dade povoda Hilmagi Sprži da i sam u Mulinoj kahvi, pri srku crnice kahve, mudro i tobože zabrinuto zaključi:

– Govorio sam ja da je ono mjesto na Tepi ukleto, i vrijeme će pokazati, a neko će to i dočekati, da će sva ona ćafirska gradnja i tumba na kraju samo batal i pustahija biti.

Jozef da Riva nije mnogo mario za ljubomorna naklapanja dokonih Vratničana, već je ustrajno i s velikom nadom u konačni uspjeh gradio svoje novo poslovno carstvo. To je od svoga pokojnog oca naučio: stalno naprijed ići i investirati. A ova je investicija uistinu bila veličanstvena: gradio je dvorac, kafanu u alpskom stilu, podrum vina i piva, vojnu kapelu na platou sa posađenim platanima, gdje će zimi biti klizalište, te branu na Miljacki, gdje će dolaziti Sarajlije na kupanje za ljetnih vrućina.

– Ni Vrelo Bosne neće biti ravno ovoj meraji – hvalio je naglas Da Rivina zdanja Tahir Čoporac, i te riječi davale su Jozefu da Rivi novi elan i snagu da započeti posao dovrši do kraja, baš onako kako je od samoga početka i razgovora sa Karlom i zamišljao.

Da bi prokopao tunel u obliku naopako položenog slova L ispod kafane, Jozef dovede iz grada još deset novih irgata i dubrovački majstori ozidaše ciglom svodove podruma, pa već na ljeto u podrum počeše dovlačiti flaše i burad sa vinom i pivom. Da Rivina kafana bila je sastavljena iz dva dijela. Prvi dio bio je zasvođen na dvije vode i okrenut prema jugu, drugi prema sjeveru, a prozori na kući gledali su na sve četiri strane svijeta, pa je svjetlost obasjavala kafanu po cijeli dan. U nju je Jozef dopremio najmoderniji kafanski namještaj iz Beča i kafanski salon bio je spreman za svečani prijem gostiju i zvanica za otvorenje kafane “Da Riva”. Bila je to pivnica i vinarija, a još jedna kafana nalazila se prema mostu na Mošćanici. Iznad Malog Golubnjaka irgati prokopaše širok put kojim su zaprežna kola sa konjima alatima dovozila japiju u gaj gdje su nicali Da Rivini dvori kao gljive poslije kiše.

Kada dvorac i dvije zgrade kafane bijahu konačno sagrađeni potkraj ljeta, Jozefova supruga Franciska da Riva sazva audijenciju za najugledniju sarajevsku gospodu, koju su Vratničani s prezirom zvali “kuferaši”. Tako je Hilmaga Spržo zajedljivo dobacio Dedi Sabljaru u Mulinoj kahvi:

– Čuo sam da će na Golubnjaku onaj kuferaš prirediti nakav svečani bal. Otvara onaj kupleraj na Mijacki.

– A šta mu je to bal? – upita k’o bajagi zainteresirano Dedo Sabljar.

– Šta je, da je, to neće na dobro izać’ – odgovori mu Hilmaga ne znajući ni sam značenje te stranske riječi i zakašlja se nakon dopola ispijenog fildžana crne kahve.

A u kafani Jozefa da Rive prvog dana septembra 1889. godine bi priređen veličanstven bal na kojem se svirala austrijska klasična glazba i zvanice dolazile u crnim frakovima, bijelim košuljama sa leptir mašnama, cilindrom na glavi i bijelim rukavicama na rukama. Jozefova supruga Franciska, zajedno sa kćerkom Anom, sve goste dočekivala je srdačno, sa osmijehom na blagom i puderom izbijeljenom licu, na vratima svečanog salona, u kojem su se sijali stolovi sa bijelim plahtama i mesingane stolice prekrivene vunenim skemlijama donešenim čak sa Bjelašnice, s ponosom što su, eto, njoj i njenome mužu ukazali svojim dolaskom čast gotovo svi viđeniji ljudi grada Sarajeva, a istovremeno oni bijahu i lični prijatelji i kompanjoni njenog muža Jozefa.

Redom su u cvijećem okićenim pasažerama iz grada stizali: knjižar Ignatz Konigsberger i njegova supruga Jozefina, mlinar Jozef Hichtenger i njegova kćerka Marija udata Egerer, Leopold Berner, direktor građevinsko-poduzetničke firme Monturs i osobni ortak Jozefov u izgradnji i popravci zgrada u Sarajevu, cvjećar Juso Finci iz Ferhadije, osobni zastupnik firme za prodaju kućnog namještaja “Dros” i “Tars” iz Budimpešte, gvožđar i trgovac metalnom galanterijom Gligorije Jeftanović, baštovan Hugo Kravarić, koji je lično uredio vrt pred kućom i kafanama Jozefa da Rive, građevinski poduzetnici tvrtke “Braća Toth”, Alojz i Vjekoslav, odvjetnik Josef Poltzel, lični zastupnik Jozefa da Rive u pravnim sporovima sa Gradskim poglavarstvom, Hašema Prozorac, učiteljica i upraviteljica Muhamedanske ženske škole u Sarajevu, Toma Čauš, privatni poduzetnik za bravarsko-strojarske poslove, Victor Fischer, bankovni činovnik Raiffeisenbank, kao i mnogi znani i neznani gosti koji se iz ko zna kojih razloga pojaviše na otvorenju Da Rivinih dvora. Na svečanom prijemu najmanje je bilo domaćih muslimana, koji su sumnjičavo vrtjeli glavom pri samom spomenu da je jedan kuferaš otvorio bircuz na Miljacki. Zato su zlurado i nazvali svečani bal u dvoru Jozefa Da Rive – “tumba i hampa kuferaša”.

Ali, usprkos toj mahalskoj ljubomori, ubrzo nakon otvorenja, na Jozefove dvore pohrli silan svijet, a kraj Miljacke se oformi korzo i promenada i vremenom se izgubi i zaturi stari naziv Jalija za obalu ispod Babinog zuba i Dugih stijena. Sada su svi govorili da “idu na Darivu”, a od jula 1902. godine otvori se i banja i kupatilo na Bentbaši i čitav taj kraj u narodu se prozva Bentbaša. Otvorenjem gradskog bazena Jozef se još više obogati zarađujući novac na svome novom imanju. Svakoga dana, u sami sumrak, Jozef se u tople ljetne dane spuštao iz dvorca na golubnjačko kupalište i plivao u hladnoj Miljacki. Zavolio je tu hladnu i mutnu rijeku zemljane boje na čije se obale sve više skupljao sarajevski svijet koji je cijeli ovaj kraj zvao njegovim prezimenom – Dariva. Tako su se svečano otvorili dvori Jozefa da Rive i tako su Sarajlije počele zvati to mjesto Dariva, a da mnogi nisu ni znali da je taj naziv zapravo prezime jednog kuferaša.

Ubrzo nakon otvorenja kafane porodicu Da Riva zadesi grozna stvar. Teško su se razboljele obje Jozefove i Franciskine mjezimice, starija kćerka Ana i mlađa Ana Marija Franciska. Ana pljuvala je krv iz pluća, a trogodišnja Ana Marija Franciska dobila je veliki kašalj i temperaturu, bolest koju su ovdašnji domoroci nazivali “crveni vjetar”, i doktor Ferdinand Better dođe u vizitu na Da Rivin dvor. Jozef shvati koliko je mala razlika između sreće i nesreće u ljudskom životu. Koliko do jučer bio je sretan i ponosan na svoje dvore, a danas su oni neizrecivo sumorni i mračni i obuzeti tugom i brigom ukućana. Proklestvo Da Riva i sihiri Golubnjaka, o kojima je proročki zborio Hilmaga Spržo, nadvili su se nad Jozefove dvore kao tmurni oblaci nad Mošćanicom i Miljackom.

Preslušavajući Anina pluća, doktor Better sumničavo je vrtio glavom i, nakon što je čuo kako djevojka hripa i kašlje, pozvao je Jozefa na razgovor nasamo.

– Ovo je katar na plućima, sušica, bojim se – reče doktor Jozefu koji je ukočeno stajao kraj prozora djevojačke sobe. Jadna djevojka ležala je u kutu i nije mogla suzdržati kašalj. Majka Franciska joj je vlažnim rupcem kvasila užareno čelo i milovala crne pramenove kose.

– Majko, boli me i guši nešto u prsima! – jedva izusti Ana, a odmah je poče gušiti jak i suh kašalj. Od tog kašlja Franciski se činilo kao da se zidovi u kući tresu, ali smognu toliku snage da utješi kćerku:

– Bit će ti dobro, kćeri moja! – Iz desnog oka joj poteče suza i ona je brzo obrisa rukom.

– Zašto plačeš, majčice? – upita usplahirena djevojka. Franciska nije mogla skriti svoju bol, ali nije smjela pasti u očajanje, pa se prisilno vedrim glasom obrati kćerki:

– Jozef je rekao da ćemo na jesen otići dva tjedna na Crepoljsko. Tamo je ugodan i svjež planinski zrak koji će pomoći tvojim upaljenim bronhijama. Vidjet ćeš, proći će tvoj bronhitis kao da ga planinski zrak odnese rukom.

– Ah, pusti sad to. Meni nema pomoći. Nije ovo bronhitis, i ne trebaš me lažno tješiti, mama! Smrt se bliži vratima ove sobe – prijekorno se obrati Ana svojoj skrušenoj i bolom slomljenoj majci.

– Za Boga miloga, Ana, što to govoriš? Samo se još više uzrujavaš – poče Franciska opet beznadežno tješiti kćerku koja je ležala na samrtnoj postelji, na novom krevetu što ga je Franciska kupila ljetos, sva sretna što njezina kćer konačno ima svoju sobu i svoj krevet u pravome dvorcu. “Umjesto da bude dvorac sreće kao iz kakve bajke, kuća Jozefa Da Rive postala je mjesto tuge i nesreće kao iz najružnijih snova”, mislila je ojađena majka i razočarana gazdarica ovih turobnih dvora. Ipak, još jednom reče Ani:

– Vidjet ćeš, Ana, bit će ti mnogo bolje kada odemo na Crepoljsko. – Ni sama nije vjerovala u svoje riječi i otužna obećanja upućena bolesnoj kćerci.

Na te neutješne riječi Ana se još više zakašlja i izbaci vlažan i mastan ispljuvak pun krvi.

– Ostavimo je na miru. Neka se odmori – obrati se doktor Metter Jozefu i Franciski.

– Doktore, što mislite, kako će se razvijati ova bolest? – upita Jozef jedva čujnim glasom da ga ne bi mogla čuti Ana. Doktor povuče Jozefa u kut sobe i tiho mu reče:

– Herr Da Riva, nažalost, moram vam ovo reći. Neću da vas lažem i da vam dajem lažnu nadu. Vaša je kćer teško bolesna i plašim se da mlada gospodična neće dočekati kraj jeseni. A i vaša mlađa kćerka nije dobro, duboko sam zabrinut i za njezino zdravlje. Baš vas je snašla velika nesreća.

To hladno i bešćutno izreče doktor Ferdinand Better, stavi šešir na glavu i konvencionalno pozdravi ojađene roditelje:

– Adio! Ostajte mi zdravo!

Jozef i Franciska nijemo ispratiše doktora kojeg je pred dvorom čekala pasažera. Ostaše sami u trpezariji, gdje je još prije nepuna dva mjeseca bio svečani salon i svirala klasična glazba.

– Oh! Kako je život surov i nepravedan! – zarida unesrećena majka. – Proklet bio dan kada smo došli u ovaj ukleti grad i u ovu maglovitu kotlinu! Šta ćemo mi ovdje, dragi Đuzepe? – oštro reče Franciska i Jozef se nimalo ne začudi što ga supruga zove njegovim talijanskim imenom. To je uvijek činila kada je bila kivna i ljuta na njega. Bol nad tragedijom kćerke nadvaladala je sve njezine obzire i emocije. I sam Jozef je u posljednje vrijeme sve češće pomišljao kako je njegov dolazak u Sarajevo i u ovaj vlažni klanac bila njegova velika životna greška, a ne nikakav uspješan posao. Ipak, glasom punim nade obrati se ucviljenoj ženi:

– Ne smijemo gubiti nadu, draga moja Franciska. Možda će se sve ovo na kraju dobro završiti. – Na te riječi Franciska samo gorko zarida i istrča napolje.

U listopadu 1889. godine umrla je od crvenoga vjetra i nesnošljive vrućice trogodišnja Ana Franciska, a pred Božić, koncem mjeseca studenog, Ana da Riva, šesnaestogodišnja kćerka Jozefa i Franciske Da Rive, zauvijek je sklopila oči. Sahranjena je na Groblju svetoga Mihovila na Koševu, u već pripremljenoj porodičnoj grobnici Da Riva, na lijevoj strani groblja, nedaleko od željezne grobljanske ograde. Nakon smrti svojih kćerki Jozef i Franciska da Riva potpuno se povukoše u dvorac na Golubnjaku, a kafanu preuze sin Albert. Uzastopna smrt dvoje djece slomila bi svakog čovjeka. Dobro je to znao Jozef da Riva, i slutio je da na toj velikoj porodičnoj tragediji neće sve stati.

Godine su prolazile i u Sarajevu snažno odjeknu Aneksija Bosne 1908. godine. To zabrinu Jozefa, ali ga je još više brinulo što je počeo žutjeti u licu i osjećati bolove na desnoj strani stomaka. Osjećao se kao da mu je neko svrdlom bušio ispod rebara i presijecala ga je bol koja je udarala prema plećki.

U prohladnim jesenjim noćima sjedio je Jozef kraj prozora u mansardi okrenutoj ka jugu i zamišljeno gledao u Miljacku što je bujičavo zamicala ka gradu. Bio je kraj oktobra i gajeve oko dvora prošarale su zlatne i crvene boje rane jeseni. Bijaše prošlo skoro dvadeset godina otkako je otvorio kafanu i podrum vina i piva. Ali, nakon smrti svojih mjezimica Marije Franciske i Ane, zbog velike žalosti i bolesti koja je već tada tinjala u njemu, Jozef je posao prepustio sinu Albertu, a on se sve više osamljivao i slutio je da njegovo tijelo neće još dugo izdržati neravnopravnu borbu sa teškom i neizlječivom bolešću. Još prošle zime Doktor Better dijagnosticirao mu je karcinom gušterače i bolest je toliko uznapredovala da se Jozef teško kretao i rijetko izlazio iz kuće.

Oktobar je bio najljepši mjesec na ušću Mošćanice u Miljacku. Na platanima žutjelo je, crvenjelo i opadalo lišće, a Jozef je dobro znao da zelenoga lišća on više nikada vidjet neće. Lice mu je bilo blijedo, a karcinom mu se širio tijelom poput riječnog raka. Toliko je bio smršao da je odjeća na njemu visila kao na poljskom strašilu. Crne misli motale su mu se po glavi. Razmišljao je o  tome šta će nakon njega biti sa dvorom i kafanama, a u njih je toliko uložio novca i zdravlja. “Nije valjda sve bilo uzalud? Da li je to išta vrijedilo?”, pitao se sad kada mu je bolest ispijala i posljednju kap krvi u iscrpljenom tijelu. Bio je deprimiran i sa potpuno dekomponiranim emocijama. Stalno ga je mučilo jedno te isto pitanje: Šta će biti sa njegovim bogatstvom i dvorima na Golubnjaku? “A šta može biti”, mozgao je Jozef u sebi, “pa i kuće su kao i ljudi. Budu i prođu. Jednog dana i one moraju nestati. Ostat će na kraju samo ruševine.”

U časovim tog životnog klonuća Jozef je volio čitati svoj omiljeni roman Junak našeg doba Mihaila Ljermontova. U knjizi je imao uvijek podvijenu stranicu na kojoj je pisalo: “Premećem u pameti svu svoju prošlost i pitam sam sebe: Čemu sam živio? Za kakvu sam se svrhu rodio?… A jamačno je bila neka svrha i jamačno sam bio određen za nešto veliko, jer osjećam u sebi beskrajnu snagu…, ali ja nisam naslućivao toga određenja, već sam letio za strastima koje su me mamile, za pustim i nezahvalnim strastima. Iz njihove sam vatre izišao tvrd i hladan kao gvožđe, ali sam zauvijek izgubio žar plemenitih težnja – bolji cvijet života. I od toga sam časa mnogo puta glumio ulogu sjekire u ruci sudbine!”

Doživljavao je sebe Jozef da Riva kao Pečorina sa Miljacke, ali njegov život nije bio istrgnuta stranica iz nekog romantičarskog romana nego surova stvarnost koju je živio u maglovitoj klisuri podno gradske tvrđave. Volio je on ovu mutnu rijeku zemljane boje, ali od negdašnje strasti, poduzetničke energije i ljubavi prema Miljacki u Jozefu više nije bilo ni traga. Osjećao se kao ruševina. Tako valjda biva na koncu čovjekovog života: sve se ruši i obara, kao kuća u kojoj više niko ne živi. Ipak, Jozef je silno žalio za dvorcem koji ostavlja, makar će on ostati njegovome sinu Albertu. Jedino ga je tješila spoznaja da Sarajlije cijeli ovaj kraj sada zovu po njegovome prezimenu: Dariva. Tako će ostati vječni trag o njegovome boravku u ovome čudnom gradu. Domoroci ga nikada nisu voljeli, posebno oni sa Vratnika. Držali su ga kuferašem i sada su njegovi koferi zauvijek sklopljeni i zatvoreni mrtvim ključem. Ostavit će i on svoje kosti na Koševskome groblju, pod spomenikom od sivog mermera. Franciski je oporučio da ga zakopaju na groblju Svetoga Mihovila, pored prerano preminulih kćerki Marije i Franciske Ane, neka se postojećoj porodičnoj grobnici Da Riva doda još jedan pokojnički leš. Slutio je da će uskoro umrijeti, za koji tjedan, ili mjesec, svejedno. Bi mu žao što više neće gledati u ovu rijeku zemljane boje. Miljacka… Koliko se samo puta okupao u njoj? Rijeka teče sporo, ravnodušna spram ljudske prolaznosti. Teći će i nakon njegove smrti i bit će uvijek što je i bila – voda koja teče. I čovjekov život je kao voda. Teče dok ne presuši.

Ali rijeke se uvijek vraćaju svome izvoru i iz njega nastavljaju dalje teći. A čovjek se svome izvoru i iskonu može vraćati samo kroz sjećanje. Tako se u časovima teške bolesti Jozef prisjećao svojih roditelja, Đovanija i Laure. Čudesne sile sudbine spojile su životne staze to dvoje ljudi potpuno različitih karaktera. Đovani je bio talijanski Jevrej iz Venecije, a majka Hrvatica iz Dubrovnika, od znamenitih gospara Bulića. Od oca Jozef je naslijedio čvrst i pragmatičan karakter i poduzetnički duh, a od majke mediteransku tankoćutnost i ljubav prema umjetnosti, a posebno prema muzici i književnosti. Đovanijev otac, David Fischer, porijeklom njemački Židov iz Beča, doselio se polovicom 19. stoljeća u Trst i tamo oženio Raguzinku Mariju Paljetković. U Trstu je David promijenio svoje prezime u talijanizirano Da Riva, a sinu dao ime Đovani. Iz Đovanijeva braka sa lijepom Laurom Bulić rodio se Jozef da Riva 1849. godine. U rodnom listu bio je Jozef, djed ga je od milja zvao Đuzepe, a majka Josip. U njegovome liku sudbina je spojila Veneciju, Dubrovnik, Beč, Trst i Sarajevo. I baš tu, u Sarajevu, sagradio je dvore na obalama dviju planinskih riječica, Mošćanice i Miljacke. Čudni su putevi sudbine, Jozef od Rive živio je i umrijet će na obali koja se na bosanskome jeziku zove jalija, pa bi njegovo ime i prezime na jeziku ovih domorodaca glasilo: Jozef od Jalije, ili samo Jalijaš.

. . .

Jozef da Riva nije mogao znati da će vijek i po nakon njegove smrti Dariva postati sakupljalište sarajevske jalije i kupleraj na otvorenom. Kad pade prvo džemre u zrak, 19. februara 1909. godine, Jozef da Riva osjeti kvržicu ispod desnog pazuha. Bila je veličine lješnjaka i pomicala se na dodir kažiprsta kao da je kuglica od gume. Čim je ugledao kvržicu ispod Jozefovog pazuha, doktor Better po običaju sumnjičavo zavrtje svojom glavom ukalupljenom sa dva velika solufa i obrati se sažalno zabrinutom pacijentu:

– Herr Jozef, nažalost, tumor gušterače vam je metastazirao na limfne čvorove i doista ne znam kako bih vam pomogao. Jedino vam mogu preporučiti da stavljate obloge od leda da se kvržica dalje ne širi.

Na Jozefovu žalost, ne prođe ni tjedan dana, a ispod kvržice pojavi se još jedna, istina manja, ali bolnija na dodir prstiju. Jozef je osjećao kako mu se cijelo tijelo raspada i shvatio je da mu se skraćuje konac života. Imao je svega šezdeset godina, ali osjećao se kao stogodišnji starac. Potpuno se povuče u sebe i više nije mogao ni da se kreće. Pade na samrtničku postelju. Franciska ga je opsluživala, ali njemu više nije bilo spasa.

– Franciska, umirem – reče zabrinutoj supruzi.

– Nemoj tako govoriti, Jozef. Ne budi na kraj srca – poče ga tješiti supruga i pričini joj se da se iste stvari ponavljaju kao i kad je Ana bila bolesna.

– Priđi bliže, draga Frančeska, želim ti nešto reći – tiho prošaputa Jozef oslovivši suprugu talijanskim imenom.

– Baš mi je drago što me tako zoveš, dragi Đuzepe – reče sad Franciska.

– Ovo je prvi put da me zoveš Đuzepe, a da nisi ljuta ne mane – kroz smiješak joj reče Jozef.

– Nisam ja niklada bila ljuta na tebe, dragi moj Pino – sada ga žena prozva i po talijanskom nadimku.

– Lijepo je što me tako zoveš, Frančeska i na koncu svoga života želim ti nešto reći što sam godinama tajio u sebi. Ti dobro znaš da ja nikada nisam volio ovaj grad, a nije ni on mene, ako ćemo pravo govoriti. Zalud sam mislio da ću ipak ovdje naći smiraj, ali smiraja za mene nigdje nema. Molim te, održi vinariju i pomozi našem Albertu da je vodi kao što sam je ja vodio.

– Ali, Đuzepe, još ćeš ti ići u svoj podrum i napiti se vina i piva. – poče ga tješiti Franciska.

– Ah! Pusti sad to, draga Frančeska, za mene više utjehe nema. – To s mukom izreče Jozef i podiže glavu sa jastuka. Gledao je kroz prozor u Šehove Korije. – Uostalom, sve će ovo jednog dana biti pustolina i ruševine, ali ovi ljudi što kod nas dolaze i dalje će ovo mjesto zvati Dariva, a mnogi neće znati da se tako prezivao jedan stranac, kuferaš. Tebi, Frančeska, na koncu ostavljam u zavjet da odvedeš naše potomke iz ovog ukletog grada. Prenesi to i našem Albertu. Otiđite negdje na daleke obale Jadrana i zauvijek napustite ovu usku i maglovitu kotlinu.

Za srpanjskih vrućina, za koje su u Sarajevu mještani govorili “upek’o madžar”, umro je Jozef da Riva i sahranjen je na Groblju Svetoga Mihovila na Koševu. Umrli su i Tahir Čoporac, i Hilmaga Spržo, i Dedo Sabljar, i kahvedžija Mulaga Dervišević a da im se ni za mezareve ne zna. Na Groblju svetoga Mihovila i danas stoji porodična grobnica Da Rivinih, i na njoj iskrivljeni, kišom i suncem isprani spomenik od špricanog sivog meremera, sa uklesanim i izblijedjelim imenima članova ove porodice:

– JOZEF DA RIVA
* 4/IX 1849 + 14/VII 1910

+ FRANCISKA DA RIVA
*28/II 1852 + 29/X 1928

ALBERT DA RIVA
*24/XII 1887 + 20/III 1939

ANA DA RIVA
*10/XI 1873. + 17/VII 1889

FRANCISKA DA RIVA
*5/V 1886 + 16/VII 1889

IVAN OZOR
*27/XI 1881. + 31/V 1964

JULIJA OZOR rođ. DA RIVA
*29/V 1891 + 22/XI 1964

***

P. S.

Na spomeniku od sivog mermera i danas je vidljiva fleka na čijem mjestu je bila uklesana porodična fotografija Da Riva. I pored sve dobre volje, nisam uspio odgonetnuti ko je bila mlada Franciska da Riva kojoj je, izgleda, puno kršteno ime bilo Ana Marija Franciska i koja je umrla u trećoj godini života, samo mjesec i pol dana prije smrti Ane, prve kćerke Jozefa da Rive. Ipak, marnošću kreševskoga arhivara i pisca Mila Jukića, saznao sam na portalu Ajfelov most da se Ivan Ozor spominje 1917. godine u Kreševu kao “financialni priglednik”. On je bio muž Julije da Riva, izgleda treće kćerke Jozefa da Rive. Ivan Ozor i Julija Ozor, rođeni Da Riva, umrli su iste godine. Vjerovatno su umrli u Sarajevu, a njihova imena na spomenik vjerovatno je dao uklesati Albertov sin, Miron da Riva. Neko od Jozefovih potomaka vjerovatno je skinuo porodičnu sliku sa sivog spomenika, pa danas više niko ne zna kako je izgledao stari Jozef da Riva, po kojemu se cijeli kraj na ušću Mošćanice u Miljacku zove Dariva. Puno je priča vezano uz ovu porodicu, pa od nje ostadoše samo te mutne priče i varljiva predanja. Čak je i veliki Meša Selimović u romanu Tvrđava vodio glavnog junaka Ahmeta Šabu da peca ribu na Darivi, što znači da je u tome pogriješio punih dvjesta godina.

Tužnu povijest o životu Jozefa da Rive i njegove tragične familije, po kazivanjima starih Vratničana, ispisah ja, Avdo Šeho, skromni kazandžija i ljetopisac iz Džanine mahale na Vratniku. I neka znaju čitatelji da Jozefovi potomci, djeca i ženska unučad Mirona da Rive, sina Albertovog, koji je u kući Dariva živio sve do konca 70-tih godina XX stoljeća, žive danas razbacani negdje u Dubrovniku i Zagrebu, čime je ispunjena i posljednja životna želja i zavjet Jozefa da Rive da njegovi potomci zauvijek odu iz Sarajeva kako bi pobjegli od porodičnog prokletstva koje im je donio život na Golubnjačkim dvorima.

Porodična grobnica Da Riva ostala je na Groblju svetoga Mihovila, na lijevoj strani, do same grobljanske ograde, a na Darivi, u korovu i šiblju, kako je proročanski vidio Hilmaga Spržo sa Vratnika, jedva se još vide temelji i svaljene ruševine Jozefovih dvora. Dolje, pokraj ceste, ostala su samo dva mračna okna od nekadašnje pivnice i vinskog podruma, kao dva mrtva oka u slijepčevoj glavi. Iznad prvog okna jedva se vide temelji druge kuće Jozefa da Rive, u kojoj su nakon Drugog svjetskog rata živjele srpske kiridžije ili partaje po prezimenu Vuković. I njih je stiglo prokletstvo Da Rivinih dvora, jer je neki Vuković ubio svoju suprugu bacivši je sa balkona kuće iznad prvog okna pivnice i vinskog podruma. Od te kuće danas nema ni traga ni spomena. Pored drugog okna dugo je stajala stara Da Rivina kafana koju je 70-tih i početkom 80-tih godina XX stoljeća držao neki Ejub po nadimku Ljubče, pa su svi tu kafanu zvali “Kod Ljubčeta”. Kafana je bila prava birtija, stjecište sarajevskih jalijaša i prostitutki, poznata po peksinluku i javašluku, pa je Sarajlije zlurado prozvaše “Javaš kafana”, a iza nje ostade u narodu i već zaboravljena izreka “Medet, ljudi, šta osta od kuće Dariva!”

Tu, u mraku drugog okna nekadašnje Da Rivine pivnice i vinskog podruma, sada se kote kuje lutalice i tužno zavijaju noću u gluhoj i maglovitoj klisuri kroz koju kao zmija gmiže rijeka zemljane boje i sporo teče ka gradu podno Trebevića, gdje su na katoličkom Groblju svetoga Mihovila, kojega poneki stanovnici šehera zlobno i podlo zovu i dana zovu “Kuferaško groblje”, za vijeke vjekova ostavili svoje kosti Jozef da Riva i njegovi potomci.

Taj proces sastoji se od dva koraka. Najprije su te njih dvoje začeli, žena i muškarac, na za tebe nepoznatom mjestu, možda ti ga s vremenom i otkriju, u pravilu slučajno, bez nakane da učine upravo to, te svakako bez primisli da bi iz tog smiješnog čina mogao/la nastati upravo ti. To je, dakle, bio prvi korak, koji se bitnije ne razlikuje od načina na koji jedan insekt u drugom insektu začima trećeg insekta. U čovjeku banalnost tog prvog koraka izaziva vajkadašnju zbunjenost, te je on tom činu rasploda nadredio namisao i nakanu Božju da stvori upravo tebe takvog/kvu.

Drugi korak kompleksniji je i uzbudljiviji. Čim si se rodio, to dvoje ljudi, žena i muškarac, počinju se u tebe upisivati, kao u meku glinu koja se odmah za svakim upisom kameni. Oboje to čine po vlastitoj slobodnoj volji. Bilo da su prisutni, bilo da su odsutni, sve što čine ili što ne čine, postaje ti, urasta u tvoju svijest, oblikuje je i mijenja, razvija se u kompleksan splet tjeskoba i strepnji, u brojna ograničenja, u strah i nemoć. Prvih nekoliko godina, to dvoje ljudi, žena i muškarac, intenzivno asistiraju tvom postajanju. To je vrijeme kad ti oni postaju majka i otac, a ne ono vrijeme kada ih gledamo u toj grotesknoj pornografskoj sceni, koju ti nipošto ne bi trebao/la gledati s njima dvoje, ali koju si zacijelo ponekad u životu zamišljao/la. Nakon toga, između tvoje sedme i osamnaeste godine, jenjava njihovo upisivanje u meku glinu tvoje duše, ostavlja sve slabije tragove, ali nikad ne prestaje. Dok god budeš živ/a, i nakon što nijedno od njih dvoje ne bude više živo, upisivat će se u te, naročito majka, i nastavljat će se tvoja gorka i uzaludna rasprava s njima. Ta rasprava svoje vrhunce dostiže u vrlo zrelim godinama, i u vrijeme kada ostaješ sam/a, naročito ako njihovo umiranje potraje.

Moja je mati umirala cijelu 2012. godinu, a u studenom sam te godine usnio jedan neobičan san, koji si ne uspijevam protumačiti. Sanjao sam njen uredno iskopan grob, po čijem dnu niče uredna, svijetla i vrlo gusta engleska trava. Kao na Wembleyju. Umrla je početkom prosinca, i otad pokušavam opisati kako se ta žena upisivala u me. I po nekoliko puta ponavljam istu pripovijest, variram je, u potrazi za onim što bih zapravo htio reći, ali što mi stalno izmiče, mijenja se, nestaje kao da pišem po vodi.

Knjiga Petera Handkea “Wunschloses Unglück”, kratki roman objavljen 1972, posvećen smrti majke, koja se ubila 19. studenog 1971, za mene ostaje temeljni tekst o majci. Čitao sam je u srpskom prijevodu Žarka Radakovića, pod naslovom “Užas praznine”, i u izdanju Dečjih novina, 1983. godine. Na hrvatskom bit će objavljena u prijevodu Borisa Perića, tek 2021, pod naslovom “Nesreća bez želja”. Pravi, a možda i jedini naslov romana bio bi: “Bezželjna nesreća”. Iz ove knjige koja govori o jednom nestanku nastao je cijeli jedan književni i imaginativni svijet.

“Kratki roman o majci” Tatjane Gromače mogao bi biti susjedna knjiga na polici s Handkeovim izvornikom. Bliže susjedstvo mogle bi joj činiti Elfriede Jelinek i Hertha Miller. Gromačin stil i način zacijelo pripadaju apartnim vrhuncima suvremene književnosti u nas – uz, recimo, Dežulovićev roman “Tko je taj čovjek”, “Knjigu o Almiru” Adise Bašić, Kaplanove romane… – ali ono što u ovom slučaju, možda, može biti važnije jest potpuno slaganje njezina načina da izloži “slučaj majka” i onog što predstavlja perceptivni, emocionalni i imaginativni, a možda i iskustveni prag ovoga njezinog čitatelja. Naime, u svim tim knjigama o majci, ocu, mužu, djetetu nužno postoji nešto što je privatno i intimno, što obično ne dijelimo s drugim ljudima, osim ako su nam dobri prijatelji, psihoanalitičari ili psihoterapeuti. Da bi takva pripovijest prešla rampu koja razdvaja tekst od svijesti čitateljeve ona, osim što mora biti književno artikulirana, upjevana u neku nadiskustvenu, impersonalnu bajku, u nju, ipak, mora biti upisana iskra srodnosti u karakterima. Teško je, nemoguće, čitati o tuđim majkama, ako se u njima baš nikako i nimalo ne ogledaju naše majke.

Gromača je krajnje nesklona naturalističkim ekspresijama. Ona uglavnom ne opisuje ono što se dogodilo, ne pripovijeda priču iz vlaka. Ne dijeli intimnosti s drugim ljudima. I što je važno naglasiti: ona se ne ispovijeda. Ili bi pravilnije bilo reći: njezina se pripovjedačica ne ispovijeda. Ona niže indikacije i naglaske majčina života, oko kojih onda upliće širu refleksiju. Pripovijedajući o majci, ona pripovijeda o načinima na koji se majka u nju upisivala. Izlaže njezine tragove koje nalazi u sebi, i čitatelja stavlja pred ono neobično i vrlo intenzivno iskustvo, koje pamti još od prvog čitanja Handkeovog “Užasa praznine”, i kojeg smatra znakom nekoga zaista visokog i nedokučivog majstorstva u književnosti, kada čitatelj majku više ne iščitava iz priče o majci, nego iz načina na koji se majka na pripovjedača/čicu odrazila, iz načina na koji se ona u njega/nju upisala. Kao i Handke, Gromača od portreta majke gradi autoportret.

Socijalna pozadina priče je uznemirujuće tipična: majka je Srpkinja, otac Hrvat. Mjesto na Baniji, na onoj strašnoj, blatnoj i krvavoj hrvatskoj periferiji, pred 1991. godinu. Otac je hladan i nasilan. Sreću se fatalno rano, prije nego što je ona zapravo doživjela život, i tako ostaju međusobno zakovani. Dijete je čavao u ruci prikucanoj uz križ. Rat je samo utvrdio i naglasio, rat je samo do neizdrživosti pojačao, poglasnio i razjario nešto što je prethodno već bilo zadato. Kao što je u Handkeovom romanu Drugi svjetski rat povijesni predložak majčina stradanja, tako je u Gromačinom romanu 1991. povijesni predložak majčina stradanja. Prva se majka ubila, druga je umakla u psihičku bolest. Obje su nespašene. 

Na više mjesta, u međusobno udaljenim poglavljima, pripovjedačica ponavlja da je majka nikad nije zagrlila, poljubila. I da joj ti propušteni zagrljaji nedostaju, da ju je njihov izostanak odredio, učinio ju onakvom kakva jest. Majka je, međutim, bila brižna. Hranila je, bdjela nad njom, skrbila da joj se ne dogodi kakvo zlo. Imala je neku viziju svoje kćeri kao dobre djevojčice, koja će odrasti u milu djevojku i ženu. Tako ju je u svojim mislima oblačila, uređivala, izvana dovršavala, pa bi možda od tog njezina plana nešto i bilo da nisu izostali zagrljaji. Da nije izostalo to unutarnje upisivanje, kojim, možda, ne bi stvorila idealnu lutkicu, kojom bi popravila svoj nesretni i promašeni život, ali bi svom idealu ipak bila bliže. Ovako, svojoj je kćeri nehotice, i fatalno prerano, stavila do znanja da je u njezinom životu bila smetnja, da joj je bila taj hrđavi čavao kojim je prikucana na svoj križ, što je kćer zacijelo odredilo u životu i trajno je učinilo nimalo ljupkom. Ljupkost je, naime, kič previđanja, kič zanemarivanja vlastite nesreće.

Handke žali majku. Svu težinu njezine nesreće prima na sebe. Čineći to, on malo pomalo ludi. Handke majku bezostatno heroizira, žali je vječnom, neumitnom žalošću. Gromača je mnogo suzdržanija od njega. Ustvari, njezina je pripovjedačica mnogo suzdržanija. Ali iz te suzdržanosti nastaje nešto što je ovom njezinom čitatelju mnogo bliže, i što mu je, ako mu dopustite i to reći, kao književno ostvarenje veće: mirno i prirodno, bez egzaltacija, Gromačina pripovjedačica izlaže majku potpunom, najšire postavljenom spektru vlastitih, naoko proturječnih osjećaja. Mržnja, žaljenje, prijezir, tjeskoba i ljubav, ona najteža, potpunom zaludnošću ispunjena ljubav prepoznavanja, kojom sa svijeta ispraćamo vlastite neprikladne majke, nakon što smo im napokon prestali biti teret u njihovim promašenim životima. Strašno je teško u ovom svijetu sve samih kič matera, koje si obavezan voljeti iz neke vrste patriotske obaveze, da te rođeni narod ne ispljune kao zeleni hračak iz svojih bronhija, ispričati tu tešku ljubav mržnje, tu milu dragost užasa, koje osjećaš prema jednoj stvarnoj majci.

Gromačina gesta je promišljeno esejistička. Tako ostaje na distanci. Pisac mora povesti računa da se ne raspadne pred vlastitom temom. Naprimjer, da ne zaplače! Ako čitatelji plaču, to je njihova stvar. Ali prestaje s pisanjem čim zaplače, i sve što je dotad napisao, baca u peć. Esejistička je gesta drži daleko od suza, ali joj istovremeno omogućava da se sasvim približi svojoj temi, a onda i sebi samoj. Omogućava joj da lako klizne u spasonosnu metaforu. Recimo, u slikarstvo Francisa Bacona. Pasaži o Baconu i njegovim slikama u ovoj su knjizi genijalni. Zbog preciznosti konotacija. I zbog savršeno rječite bjeline između Baconovih slika i Gromačina teksta, bjeline u koju čitatelj upisuje sebe upisujući interpretaciju.

Očaj je izvor grubosti. Handkeova mati se bila zatvorila, što će sin doživjeti kao najgori oblik grubosti, za koji neće optužiti nju, nego će do kraja života tražiti krivce u geopolitičkim prilikama proisteklim iz njemačkoga nacionalsocijalizma i Drugoga svjetskog rata. Tko god je, na svejedno kojem jeziku, umio ispravno pročitati veoma kratki roman “Wunschloses Unglück”, znat će da je u Handkeovom slučaju tako, i da je u tom romanu odgovor na većinu piščevih opredjeljivanja i socijalnih prekršaja koje je u životu činio. Gromačina mati svoju je grubost drukčije artikulirala. Jedan od rijetkih, ekspresivnih anegdotalnih prizora u knjizi u kratkom je fragmentu o posljednjim pripovjedačicinim batinama u životu. Tukla ju je žaračem za peć, kada je već imala skoro osamnaest, i taman je pošla na priredbu na kojoj je prvi put trebala čitati svoje pjesme.

Očaj drugih ljudi samo nas se do neke granice tiče. Kada ono što je iz očaja nastalo preraste svoj povod, ili kad nas počne prejako povređivati, mi više ne možemo misliti o inicijalnom očaju, o onom od čega je sve počelo. Hitlerov životni očaj nas se, naravno, ne tiče. Ali očaji vlastitih majki u nama nemaju granice. Tiču nas se i kada su najstrašniji, i kada za sobom ostavljaju najteže posljedice, i kada nas najgore ranjavaju. Pogotovo tada! Ne govorimo o majčinu zlu, nego govorimo o njezinom očaju. I to nas onda u životu dovodi do zanimljivog pitanja, na koje izvan ovakvih knjiga nema odgovora: postoji li razlika između zla po sebi i zla proisteklog iz ljudskog očaja? Što ćemo sa sobom i svojim materama ako je svako zlo proisteklo iz ljudskog očaja?

Tatjana Gromača u proteklih je četvrt stoljeća ispisala i objavila ozbiljan prozni, esejistički i pjesnički opus. Velika je književnica našeg doba, jedno od tek nekoliko najvažnijih imena hrvatske i južnoslavenskih književnosti. Primijećena je s prvom, te zadugo i jedinom pjesničkom knjigom. Zapažena bila su, možda, i prva dva njezina romana, “Crnac” i “Božanska dječica”, ali kako je s vremenom njezin način postajao nekomunikativniji, a scena hrvatskih profesionalnih čitatelja – da ne kažemo kritičara! – čitateljskim darom i umijećem sve oskudnija i zaostalija, tako se Gromaču prestalo čitati s razumijevanjem. Za nju bi se, prije nego i za jednog drugog suvremenog pisca, moglo reći da je, na svoju žalost, a na moju sreću, dramatično nadrasla okvire i mjerila književnosti iz koje je potekla. Teško njoj, jer je veća od hrvatske književnosti. 

Iako sam prilično oguglao na invektive internetskih bojni, te ujedno vjerujem da ni Jergović ne drži do njih ni koliko do lule duhana, ne mogu ne uočiti da se u ovom trenutku radi o svojevrsnom paroksizmu mržnje. I u tome, kao još mnogočemu u Hrvatskoj, vidljiva je ta spirala po kojoj se penje nasilje; i to ubrzano, jerbo kružnice sve su kraće, nasilje sve je veće. Je li tu odgovor koji u sebi nosi poklič – Ajmo, ustaše! – je l’ to ono TAMO kao odgovor na KAM0 nakon AJMO? 

Elem, pijevac poviče – Ajmo! – a stotine pitaju KAMO… Reci, samo reci… svoje riječi ne poreci!

Ja sam oguglao i zato što imam lijepu zbirku prijetećih pisama, najčešće otipkanih dobrim starim pisaćim strojem na dopisnice. Uredno frankirana su ona bila i uredno su stizala u moj sandučić. Policija je u to grdo vrijeme očito poštovala tajnost pisama. I ja sam je poštovao. Nisam naime nikada odnio ništa od tog psihoanalitički tako bogatog materijala na policiju, kao onomad jedan visoki hrvatski političar koji ih je primio dvije, pa je pokrenuo cijeli aparat tajne službe. Ja sam u toj službi imao svoj dosje (kao i moj otac, Đuro Šnajder, aka Kempf iz “Doba mjedi”!), pa nisam nikako htio s tim u vezi nešto prčkati. Nisam odnio na policiju čak ni pismo u kojem mi je detaljno objašnjeno kako će me ubijati 1 (jedan) sat vremena, a da to mogu pri svijesti pratiti kao u tv prijenosu. 

Zašto nisam?

Najviše iz gađenja.

Pisao sam cijela dva desetljeća kolumne Opasne veze (koje sam u svibnju lani prenio u Telegram) u riječkom Novom listu, tada uvelike drugačijim novinama; ne tek od današnje verzije istoga, već i u odnosu na sve druge novine u Hrvatskoj. Primao sam kojekakva pisma, reći ću nevoljko, uglavnom iz Rijeke. Nikada iz Istre. Većinom su to bila standardna prijeteća pisma, ono o jednosatnom klanju unikatno je po tome što ga je pisao stručnjak u tom poslu. Sve države trebale su takav kadar. Opisao sam jednoga u “Anđelu nestajanja”, a u vezi njegovih podviga na Trgu N. Taj se trg, uz nešto lutanja, danas zove po njegovim žrtvama. Ali bilo je i pisama podrške, meni u to doba jako značajne. Zajedničko je tim pismima i dopisnicama bilo to što su sve bile anonimne. Za prve, prijeteće, stvar je jasna: Ubojstvo je još uvijek u Hrvatskoj kažnjiv čin, makar se kazna morala služiti u toplicama. Ipak je to nezgodno, a i nije iz svakoga. No zašto su pisma podrške isto tako bila anonimna? Pa valjda jer su u gradu Rijeci postojali, kao što postoje i danas, i oni prvi koji su se razumijevali u posao. Kad treba nekog ušutkati, oni će biti prvi ešalon. Taj trenutak još se čeka. 

Što je u ovoj trenutačnoj hajci danas drugačije u odnosu na one iz devedesetih?

Ti mrznici, ti prznici, i danas čuvaju svoj identitet kao najveće blago. Lako je provjeriti da je tomu tako ako se otvori ono na FB što je kao neki njihov profil. Ti su profili otvoreni takoreći jučer, podataka o njegovu nositelju nema nikakvih, kao što nema nikakvih objava. Takvih u pustošima internetske nezbiljnosti imade na tisuće. Ovi ratnici vode specijalan rat protiv označenih ciljeva, skupina, pa i naroda. 

To su, dakle, fantomi. Prema njima su vukodlaci i vampiri bića simpatična i bajkovita. Za potonje se pretpostavlja da su nekoć bili živi, to je u njima komponenta koja plaši djecu. Da internetski ratnici nisu živi, pokazuje način na koji se vriježe. Nekoliko udara prstom, a taj bi radije radio okidačem ili nožem, i eto ti ga – internetski bojnik! On će rad i poginuti ako treba za svoju fantomsku ikonu. On je upravo tako stvaran kao i naš pijevac koji je ikona. Mi šezdesetosmaši bismo rekli: samo karakterna maska sistema! Simulacrum! On je potpuno nestvaran, što ne znači da ne proizvodi stvarne posljedice. Imade takvih pojava, tojest simulakruma. Njegov novac svakako je stvaran, ali dešavalo se već da ta golema hrpa papira koju zovemo novac prekonoć bude svedena na ono što fizički jest: hrpa papira za potpalu.

Što može Jergović učiniti protiv fantoma?

Ništa. I ne treba učiniti ništa. Iz obzira ako hoćete staleških. S jedne strane ne postoji ni najmanja mogućnost bilo kakvog STVARNOG dodira njega i tih fantoma. To su različite razine postojanja. 

Ovi se fantomi stvarno jako trude da ukinu tu razliku u razinama kao takvu, tojest da si ga predoče kao stvarnu osobu. Recimo, signaliziraju kako on – smrdi. Rado bi, kao SA i SS batinaši, obrijali njegovu bradu – kao što su to činili rabinima, najčešće uz radosne povike gomile. 

Čovjek smrdio je tisućama godinama, sve dok nisu prispjeli novi higijenski uređaji koji su, omjereno starošću čovječanstva, tekovine najnovijega doba. U dvorcu Versailles bijaše oko 2300 soba, ali nijedne kupaonice! Osobito smrdi čovjek kad mu se te tekovine onemoguće. U mojoj drami “Peto evanđelje” korisnik pansiona Maksovih mesara veli: “Bože, kako ja smrdim!” 

Ali i u donekle normalnim okolnostima, mi svi drugima smrdimo, osim sasvim izuzetno.

Eto, izražavajući solidarnost s Miljenkom Jergovićem spremno priznajem da i ja smrdim.

A bogami, smrde i njegovi opadači. Jedino u tom aspektu nisu fantomi.

Kako se oni sporazumijevaju? Oni se sporazumijevaju elektronskim putem. Jedan fantom upozori drugoga, a onda kolektiv fantoma skoči kao jedan. Vidiš, još trljaju oči. I eto ti ga, hipodrom. I eto ti ga, stadion. A sve iz fotelje. 

S tim možda u nekoj vezi, nedavno je otkrivena zapanjujuća stvar: Gljive, da upravo one, podzemnim si putem šalju signale i – razgovaraju. Impulsi koje jedna gljiva šalje drugoj jesu isto tako električni. Nije još dešifrirano kakve si poruke šalju, ali da se nekako sporazumijevaju, izašlo je raznim izmjerama kao jasno.

Naša fantomska bojna na razini je tih gljiva. Prirodno je doduše da jedna drugoj gljivi miriše. Ali već gljivice na veš mašini smrde.

I kaj sada?

Te gljive zaista ni na koji način ne mogu ostvariti ono što tako vruće žele: a to je bilo kakav kontakt s Miljenkom Jergovićem. I nije to njegova borba.

U ne tako staro doba sporovi među suparnicima, a u raznim povodima, rješavali su se na isti način: dvobojem.

No tu su postojala veoma stroga pravila. Postojao je cijeli niz običaja koji su regulirali tu instituciju koja se zvala dvoboj. I bilo je mnogo uzusa što su isključivali rješavanje spora floretom, samokresom ili sabljama. Ti su obziri ponekad bili staleški (vojnički), ponekad klasni (plemstvo i građanstvo), ponekad jednostavniji kad bi neka hulja uvrijedila poštenog čovjeka. Tada se nije smatralo kukavičlukom odustati od dvoboja, dapače, uzdržati se, to se cijenilo kao vrlinu. Zato sam na početku rekao kako sam siguran da Miljenko Jergović slabo haje za tu novu hajku a u vezi njegova razložitog i ne odveć jetkog reagiranja na praktike riječke gradonačelnice.

Da, riječke, ističem sa žaljenjem! 20 godina pisao sam za riječke novine, gutao svašta, ali nikada do svojih dvaju romana, nisam bio toliko čitan kao tada.

Jergović ide u red naših najčitanijih književnika. I uz to takvih, koji na način najbliži onome Karla Krausa (a tu smo u obavezi dodati i Krležu), piše o javnim stvarima. 

I dakako, s druge strane, gljive ne mogu baš ništa protiv toga. Živo se njemu fućka za gljive i njihove mailove što ih si šalju pod našom hrvatskom zemljom. Pod našim hrvatskim Blut und Bodenom.

Prije nekoliko dana prijatelj iz Beograda mi šalje poruku i pita znam li šta je u pozadini velikih – u međuvremenu “debelo” krvavih – demonstracija u Iranu. Odgovorio sam da ne znam. Otkud bih ja to mogao znati? Znam samo ono što znaju svi koji prate medije, društvene mreže, pa i one rijetke poruke koje su tamo “ispod radara”.

Ali sam se onda sjetio nekoga ko bi to morao bolje znati. To je Kader Abdolah, poznati pisac iranskog porijekla koji već dugo živi u Holandiji. Kader piše na holandskom jeziku i odavno je jedan od najpoznatijih i najprevođenijih pisaca ove zemlje. Među desetak njegovih knjiga koje sam do sada preveo najpoznatije su “Kuća imama”, “Klinasto pismo” i “Duga plovidba praznih flaša”. Kader je bio u mojoj zemlji i dobri smo poznanici. Juče (15-1-2026) sam mu poslao poruku s pitanjem o stanju u Iranu i odgovor je stigao već za nekoliko sati. Evo ga:

Dragi Gorane

Salam!

Vidi, ponosan sam na svoje sunarodnjake. Ponosan sam na te mlade ljude. Muka mi je od Reze, šahovog sina. On je dupelizac. Pravi Iranci ga se srame.

Iranski režim je prljav, ogavan i sramotan, ali nam ne treba ni Trump. Za njega sigurno milioni ljudi ovih dana ne bi izašli na ulice.

Ovaj režim je u ovom trenutku nemoguće ukloniti. Pogotovo ne uz pomoć sa strane. To rade sami Iranci. Trebaće puno vremena. Ali će to učiniti sinovi i kćeri te drage zemlje.

Salam’

Kader Abdolah

P.S.

Moja nova knjiga “Još uvijek lete iznad Šija” (pitao sam ga za nju, prim. GS) je divna, tako kažu čitaoci. Ali za prevod ti preporučujem drugu knjigu, roman “Prije nego što bude kasno”. On bolje odgovara mojim dragim čitaocima u tvojoj prekrasnoj zemlji. 

Ovdje moram napomenuti da je Kader kao mlad pisac i pripadnik lijevog pokreta onomad teško stradao u Iranu. On i njegovi drugovi su se, naime, borili da s vlasti svrgnu tadašnju korumpiranu, sasvim proameričku vladu šaha Reze Pahlavija. O tome je Kader dosta pisao u svojim knjigama. Ali, kad se desila toliko željena smjena vlasti, desilo se ono što on i njegovi kameradi nikako nisu očekivali: na vlast su došli klerikalci, strogi sveštenici koji su se surovo obračunali s protivnicima. Svi Kaderovi prijatelji su ili pobijeni ili bačeni u tamnicu. Ubijena je i njegova sestra, a sam pisac je bjekstvom u inostranstvo za dlaku izbjegao smrt.

Nijedno njegovo djelo – mada su mnoga prevedena na više svjetskih jezika – do danas nije prevedeno u Iranu.

A sad evo odlomka iz romana koji mi Kader preporučuje za prevod, “Prije nego što bude kasno”. On ne zna (kako bi to mogao znati?!) da sam ja već preveo i taj njegov roman (Kader nam nikad nije tražio nikakvu naknadu za objavljivanje njegovih djela na našem jeziku. Zbog ne tako davne krvave prošlosti Bosna i Hercegovina doista zauzima posebno mjesto u njegovom srcu). Sarajevski Buybook bi ove godine trebao da objavi i taj Kaderov roman. Čekam taj trenutak da slavnog pisca iznenadim još jednim njegovim djelom u bosanskohercegovačkom “ruhu”.

A do tada vam na čitanje nudim odlomak iz ovog Kaderovog djela.

Kader  Abdolah

Prije nego bude kasno (odlomak iz romana)

Čekajući tog čovjeka u kafanici navirala su mi sjećanja. Sjećanja iz doba Sadama Huseina, tadašnjeg predsjednika Iraka. Da ne povjeruješ da sam ga doživio od početka do kraja. Irački Kurdi su željeli samostalnost, a Sadam ih je zasuo hemijskim oružjem. Žene, djeca i zapravo svi su ginuli na ulicama. Jedan bolan prizor iz tog vremena mi je još u sjećanju: otac u kurdskoj odjeći pokušao da spasi sina, pa sad obojica mrtvi leže na trotoaru.

Ispostavilo se je da je autonomija Kurda nemoguća stvar, ali je jedan san ostvaren: Sadam je obješen za zločine protiv čovječnosti.

U Kurdistanu moje domovine kler je činio iste zločine.

Čuo sam kako se pred vratima zaustavlja motor i vidio kako u kafanu ulazi Kurd pedesetih godina sa šeširom na glavi.

Bio je neobrijan i izgledao kao gorštak, grubog lica i ogrubjelih ruku. Imao je sitne, smeđe oči koje su iz dubokih duplji kao dragulji sve držale na oku. Krijumčara ovdje, doduše, stavljam na papir, ali se o takvim ljudima zapravo ništa ne smije pamtiti i ne pitati. Što se manje zna, to bolje, jer ako te uhapse, prvo pitaju: “Ko te je krijumčario, kako se zove, kako izgleda?”

Stoga uistinu kad susretneš krijumčara moraš držati jezik za zubima i zažmiriti.

Nosio je crnu tašnu, a na ramenima mu je još bila putna prašina. Pogledom je preletio po kafani, ugledao me, pošao prema meni i povikao: “Selam alejkjum, Refiče! Kakva slučajnost! Šta Vi ovdje radite?”

Pridigao sam se, ali mi je on položio ruku na rame da ostanem sjediti i sjeo prekoputa.

Prinio mi glavu i na starinskom, manjkavom persijskom, kakvim govore Kurdi na granici, rekao: “Imam za Vas kurdsku odjeću. Možete se presvući u ostavi. Kad završite, odmah idemo.” Nogom je gurnuo crnu tašnu k meni. 

Uzeo sam je i krenuo ka polumraku ostave. Presvukao se, moju odjeću strpao u tašnu i izašao napolje kao pravi Kurd.

“Bacite je tamo, pa ću je kasnije pokupiti”, rekao je i pokazao ka ostavi. 

Nisam je bacio, stavio sam je ispod tamo nabacanih stvari.

“Idemo,” rekao je.

Htio sam od konobara zatražiti račun, ali muškarac reče: “Ne treba, već je plaćeno.”

Pošao sam za njim ka vratima. “Sjedi iza mene!” povikao je. 

Nespretno zauzeh mjesto iza njega na motoru i pođosmo kroz mračne, neosvjetljenje ulice van centra.

Sjedio sam pozadi, na motoru čovjeka kojemu ne znam čak ni ime, ali mi je bilo dobro. Napokon sam napustio pisaći sto i skrenuo s puta kojim hodio već trideset godina.

Muškarac je po mraku vozio pút brda a ja sam pustio da mi sve padne s ramena: moja kuća, moje auto, moja žena, moja punoljetna djeca, moje komšije, moje knjige, moj kompjuter, mašina za pranje suđa koja ne radi dobro, sto, stolice, moj svežanj ključeva, moj bicikl, vjetar, oblaci, kiša, nasipi i žuti vozovi.

Najednom sam osjetio neviđenu slobodu, vrstu slobode kakvu do tada nisam poznavao.

Kad sam izbjegao iz otadžbine, prvi put sam shvatio značenje slobode. Ali ovo novo značenje je bilo sasvim drugačije od tog prvog iskustva. Sloboda je očigledno imala različite nivoe i kvalitete.

 Zbog ove nove slobode mi je srce najednom ispunjeno velikom radošću, kakvu nikad u životu nisam doživio.

Kad sam se trgnuo iz razmišljanja, još uvijek pozadi na motoru, odjednom ugledah Mliječni put kako mi s bezbroj zvijezda visi iznad glave; isti onaj Mliječni put koji znam još iz djetinjstva i roditeljske kuće u brdima.

Pod tim čudesnim nebom sam još nešto shvatio. Shvatio da se ničeg i nikog ne plašim, jer sam dospio u životno doba u kojem nemam šta da izgubim. I šta god da mi se desi, biće to dobrodošlo iskustvo, pa čak i ako dospijem u zatvor.

To što se ne bojim imalo je i druge razloge.

Obično svi pokušavaju krišom izaći iz zemlje, pobjeći od srednjovjekovnog klerikalnog režima. A skoro nikad se ne dešava da se neko krišom vrati u zemlju.

Na granici s Irakom je bila velika kontrola, ali nije bilo stroge kontrole za ljude koji su se kretali u suprotnom smjeru, jer su to obično bili irački Kurdi, stanovnici koji su na motorima ili u kombijima prolazili tamo i ovamo.

Bio sam ubjeđen da se ne bojim, pa ipak se strah iskazivao znojem na mom čelu, i jačim otkucajima srca. Ali sam vladao sobom, jer sam krenuo na neobičan put koji sam u svakom slučaju htio dovesti do kraja. 

Odlično sam poznavao tu oblast, tu sam nekada neko vrijeme boravio. Bilo je to u toku rata koji je bjesnio između klera i Kurda iz Irana.

Bio sam mlad, pisac-početnik, i član ilegalnog pokreta otpora protiv klerikalaca.

Iranski Kurdi su sanjali o autonomiji, a u toj borbi ih je podržao pokret otpora.

S puškom na ramenu i bilježnicom i olovkom u unutrašnjem džepu, motorom sam se vozio pograničnim područjem i izvještavao za naše ilegalne novine. 

Vozio sam po brdima, selima i pričao s ljudima, intervjuisao vođe kurdskog pokreta otpora i izvještavao s fronta. 

Nisam toga bio svjestan, ali sam tada ujedno radio na mojoj prvoj knjizi. Bila je to knjiga o Kurdima, koja je kasnije objavljena u više hiljada primjeraka.

U toj sam oblasti, dakle, postao pisac.

Sad sam se, dakle, opet vozio na motoru, ovaj put iza jednog iračkog Kurda, u pravcu iste te oblasti.

Nakon vožnje od jedno dva sata, zaustavio se ispred jedne jednostavne seoske kuće visoko u brdima. “Dobrodošao!” rekao je i sišao s motora.

Stresao sam putnu prašinu s odjeće i pošao za njim u kuću.

S holandskog preveo: Goran Sarić

Postoje knjige koje ostavljate po strani dok čitate da biste razmislili o svom putu. Probude ti dušu. Ovaj roman vas vodi na mjesto gdje biste trebali biti. Kader Abdolah želi da se vrati kući, dosta mu je života u tuđini. Ali, povratak je nemoguć: biće uhapšen u Iranu. Sa lažnim pasošem i pod drugim imenom, lukavo preko Iračkog Kurdistana uspijeva ući u svoju domovinu i stiže do roditeljskog doma, visoko u planinama; ali njegova majka, koja je sve zaboravila, ne prepoznaje ga. Kader Abdolah se vratio, ali sada kada je tamo, otkriva da je napravio grešku. Njegov roditeljski dom nije mjesto za kojim je čeznuo: to mjesto je teže dostići nego što je mislio. Šetajući planinama i pokraj klisura, on završava u starom porodičnom opservatorijumu. Tamo su njegovi preci vjekovima ručno napravljenim teleskopima posmatrali nebo. Pisac nas tim teleskopima vodi u naš pravi dom, mjesto odakle svi potičemo. Usredsređuje se i na gradove u rodnoj zemlji u kojima su se žene pobunile protiv religioznih fanatika.

Ovo djelo je još jedan dokaz njegove ogromne književne mašte. Kader Abdolah (Iran, 1954.) nije samo pisac velikih romana kao što su “Kuća imama”, “Klinasto pismo” i “Dugo putovanje praznih flaša”, nego i prevodilac i prerađivač remek-djela istočnjačke književnosti kao što su “Kur’an”, “1001 noć” i “Ono što ti tražiš, to traži tebe”, koji su svi rado čitani u Holandiji.

(Tekst sa korica holandskog izdanja)

Ruka efendijina česna čista

Ruka koja
Listove kitaba listaše

Ruka koja padaše na prsa
Koja primaše poljub

Koja započinjaše abdest –
Ta ruka sada salutira

Pod kukastim krstovima
Između špalira vojnika
Pod šljemovima –

O, samna
Sramna u povijesti

O, ruko besvijesti
Koga ćeš svojega ti zagrliti

(2026)

Rijetki su primjeri društvenih zajednica koje svoje najvažnije umjetnike prepoznaju i vrednuju za života onako kako će ih oni svojim stvaralaštvom zadužiti poslije smrti. Ne želim suditi o glazbenom i književnom djelu odnedavno pokojne saksofonistice i spisateljice Vesne Gorše niti se igrati proroka pa najavljivati buduću recepciju njenih sumanutih, divljih i nadasve slobodnih kompozicija koje su desetljećima odjekivale zagrebačkim ulicama i najčešće dobrohotno, ali s visoka, otpisivane kao improvizacija a ona sama kao čudnovato biće u kojem se sastaju klošarsko žicanje i nadahnuće neobjašnjivo i onostrano. Dok je bila živa i prkosa puna stajala i svirala na nekom od uličnih uglova, mnogim je građanima Zagreba zvuk Vesninog saksofona usporio korak, skrenuo pogled s blještavila i luksuza u izlozima i na trenutak razbio strukturu i plan svakodnevne štakoraške utrke i bezumne kupovine uspijevajući ih snagom vlastitog daha izbaciti iz konzumerističkog transa i uzdići visoko iznad pločnika i krovova, daleko od besmislenog žamora, škripe tramvajskih šina, šuštanja novčanica i proždrljivog zveketa blagajni na mjesto gdje još uvijek živi ljudsko dostojanstvo, krv je vrela i uzburkana, a misli i osjećaji sjedinjeni uspijevaju čuti muziku sfera, termin koji označava antički koncept prema kojem proporcije u kretanju nebeskih tijela – Sunca, Mjeseca i planeta – smatra univerzalnom glazbenom harmonijom. Ne želim biti preuzetan i proglašavati Vesnu Gorše genijalkom – iako u sebi osjećam divljenje prema njenom dobro življenom životu od kojeg je ostala urna i u njoj pepeo zvuka što se uvukao pod kožu i slio s krvlju i ritmom srca mnogih njenih sugrađana. Da je samo to dala, bilo bi više nego dosta no Vesna Gorše je bila i književnica specijalizirana za znanstveno- fantastični žanr u kojem se javljala iz istog emotivnog i misaonog registra poput Ursule Le Guin. 

I sve to – bez obzira na njene životne odabire i put koji je odabrala – što je dala kulturi i urbanoj atmosferi glavnog grada Hrvatske nije bilo dovoljno za odmor u zadnjim godnama života i dostojanstvenu smrt. Ali kao što je jedna od najboljih pjesnikinja dvadesetog i bilo kojeg stoljeća Marina Cvetajeva sa sobom obračun odradila omčom oko vrata jer je nakon nezamislivih patnji, poniženja i ahasverskog lutanja od progonstva do progonstva u jednom trenutku prala stubišta Društva sovjetskih književnika i kao što je zagrebački umjetnik svjetskog formata Tom Gotovac tijekom života marginaliziran i pušten da luta poput beskućnika od projekcije do projekcije da bi na kraju skončao u bijedi i gotovo neprimjetno, recepcija publike i kritička valorizacija počela je nakon smrti nemilosrdno rasti pa možemo primjetiti da ono što nastavljamo cijeniti u umjetnosti nakon što se ogleda s testom vremena koje je u ovim pitanjima najrelevantniji arbitar upravo su stvaraoci čija djela ili su odbačena ili su nam se provukla do ruku kroz ušicu igle, gotovo neprimjetno. Umjetničko djelo često elokventnije govori budućim generacijama nego suvremenicima. A što se odnosa prema ljudima i umjetnicima među kakve je pripadala Vesna Gorše za njih postoje oni Cvetajevini stihovi što skupljaju prašinu na policama knjižara i knjižnica a za koje ona zna pa ih tješi: “doći će i vaš čas.”

A možda bi Marina, Vesna ili Tom da mogu govoreći doprijeti do nas i svojih ljubljenih Zagreba i Moskvi rekli nešto ovakvo obraćajući se čovječanstvu kao ljubavi: Ne tražim od tebe da me poljubiš, niti da mi se ispričaš kad mislim da si u krivu. Neću te čak ni tražiti da me zagrliš kad mi je najpotrebnije. Ne tražim od tebe da mi kažeš koliko sam lijepa, čak i ako je to laž, niti da mi napišeš išta lijepo. Neću te čak ni tražiti da me nazoveš da mi kažeš kako ti je prošao dan, niti da mi kažeš da ti nedostajem. Neću te tražiti da mi zahvališ na svemu što činim za tebe, niti da ti je stalo do mene kad mi je duša na dnu, i naravno, neću te tražiti da me podržiš u mojim odlukama. Neću te čak ni tražiti da me slušaš kad ti imam tisuću priča za ispričati. Neću te tražiti da išta učiniš, čak ni da budeš uz mene zauvijek. Jer ako te moram pitati i zamoliti, više to ne želim.

I sad kad je opet nekome od nas istekla boravišna dozvola i neplaćena je stanarina svijeta, ovršena egzistencija, ili plaćena je posljednja rata ili proglašen bankrot na disanje ja se tješim da se umrijeti može, živjeti ne mora, ali nam nitko neće oduzeti ono što smo dali od sebe bez koristi i interesa, a Vesna je dala puno zbog čega smo sad i okupljeni i nemoćni pred hirovitom prirodom ljudskog postojanja i njene konačne bilance zvane smrt. I možemo svatko za sebe ili svi zajedno potvrditi da se držala do zadnjeg trena, da se nije predavala i da nije uzela više nego što nam je svima, a i svijetu u kojem se zatekla, tokom života punom snagom vratila a kako su jedini putokaz u ovom svijetu često punom mraka upravo tvoji živi i bližnji svaki život – znao to ili ne onaj koji ga živi – koji zbog nje bio je bar gram lakši, bar trenutak sretniji, bar uzdah rasterećeniji već ne samo da opravdava nego i njen boravak na ovoj obali osmišljava i čini vrijednim svakog dana što je bila tu negdje među nama. 

Na kraju stvar je jednostavna – voli više nego vole tebe, svaki dan daj nešto nekome kome treba i svijet ostavi bar malo boljim nego što je bio kad si se u njega rodio.

Za kraj bih riječ dao pjesniku Enesu Kiševiću u čijih nekoliko stihova stane puno više nego što sam ja uspio reći čitavim ovim tekstom: “Gubitka nema. Plakati čemu?/ Opet sam tu. Sve je u svemu./Dok bijah ko vi, lelujah zrak,/ a sad sam kao svjetlost lak./ Tijelo mi više ne baca sjenu./ Opet sam tu. Sve je u svemu.”

Razgovarao Bratislav Nikolić, uz prijevod i pomoć Sonje Filipović (u decembru 2023.)

Za čitaoce u Srbiji, koji još nisu imali priliku da čitaju vašu poslednju knjigu “Ispovesti jednog heteroseksualca, blago prevaziđenog”, recite nam šta je centralna problematika knjige zbog koje se vode polemike? Imali ste i neke proteste u Francuskoj zbog te knjige, zar ne?

– Da, da, istina je. Živimo u epohi dekonstrukcije. Od mog rođenja, šezdesetih godina, ukidane su sve strukture: porodica, religija, vojska, dakle sve one strukture koje su održavale muškarce – izbrisane su. Ja sam u potrazi za novim strukturama. Traganje za njima je srž ove knjige. Moj junak je čovek koji želi da utvrdi šta znači biti muško danas. Da li si muškarac ako uzimaš drogu, ili ako vodiš ljubav sa svim ženama? Nekada si postajao muško kroz ratovanje. Zvalo se to vatreno krštenje. Muškarac se rađao kroz bitke, sa oružjem u ruci. Tako je bilo sa mojim dedom, sa mojim pradedom. Ali, počevši od mog oca, vlada mirnodoblje. I to je dobro, živeti u miru. No, postaje teško utvrditi šta određuje muškarca u ovom zaštićenom svetu. Možda se time i može objasniti ponovno izbijanje ratova. Budući da muškarci ne znaju više šta zapravo rade na ovoj Zemlji, oni iznova počinju da se biju. To pitanje čini suštinu ove knjige – šta je muškarac danas?

Kako se generalno nosite sa kritičkim tekstovima? Da li vas poremeti negativna kritika?

– Bavim se književnom kritikom od 1984. godine. Dakle, gotovo četrdeset godina. Čitam i plaćen sam da čitam svoju sabraću, svoje susestre. Dakle, kao kolega, gajim veliko poštovanje prema kritičarima. Znamo koliko je zahtevan posao čitati, pokušavati da promišljaš književna dela savremenika. Da, veoma je važno čuti kritike! Ponekad me povrede, ponekad mi laskaju, ali najvažnije su one koje čine da napredujem! Ono što znam to je da ne pišem više iste knjige kao one od pre dvadeset godina. A za to su delimično zaslužni i kritičari, koji su mi objasnili da sam bio suviše ležeran, suviše bezbrižan, suviše površan. Ne mislim da sam postao dubok i težak pisac, niti ozbiljan, svakako ne. Ali sam pokušao da budem pošteniji, iskreniji, i to je novo kod mene. U tome je promena. A za to su uveliko zaslužni čitaoci koji su mi saopštavali svoja kritička mišljenja. 

Vas percipiraju kao pisca, ali i kao interesantnu pojavu, plejboja, šoumena… Da li vam je to smetalo tokom karijere, u smislu da li će vas kritika i publika shvatati kao ozbiljnog pisca?

– Pred ovaj razgovor pomenuli ste Molijerove dane, književni festival Francuskog instituta u Srbiji. I pravi je izbor to što festival nosi ime tog najvećeg francuskog pisca. Englezi imaju Šekspira, Španci Servantesa, Italijani Dantea, a Francuzi – Molijera. To je taj nivo! A ko je Molijer?! Šaljivdžija, karikaturista, glumac, komičar, zavodnik, sve to je Molijer. Dakle, moguće je da budeš ozbiljan pisac, možda čak najveći pisac u bogatoj francuski književnoj istoriji, i voleti show, ha, ha! I mislim da te dve stvari ni u kom slučaju nisu protivrečne.

Produžena mladost je vaša česta tema. Postoji taj paradoks da ste uglavnom o svojim junacima pisali kao o ljudima koji su nezreli, zarobljeni u telu odraslog čoveka, ali ljudi to obožavaju da čitaju. U čemu je tajna?

– Verujem da su umetnici deca. Mi imamo osam godina, zauvek. Zašto? Zato što imamo potrebu da naivno posmatramo svet. Naš posao je da nas stalno čudi sve što vidimo – avioni, zastoji u saobraćaju, Donald Tramp… Taj naivni i dečji pogled je, po mom mišljenju, ono što čini umetnike velikima. Imao sam sreće da sretnem neke od pisaca kojima sam se divio, a zajedničko im je to da svi imaju uvek osam godina. Kad sam sreo Fransoaz Sagan, bila je u invalidskim kolicima, nije više mogla da hoda, ali nije prestajala da se igra rečima, kako da vam objasnim – šalila se sve vreme! Sa Kunderom je bio isti slučaj, smejao se neprestano, kao dete. I takve ličnosti me zanimaju, one koje ne žele da ostare, ne žele da odrastu, već hoće da ostanu večiti adolescenti. Takve ljude volim, one koji se boje smrti, koji se boje da budu ozbiljni, koji su slobodni, da, slobodni i sposobni da budu oduševljeni.

Pisali ste davno o konzumiranju kokaina na haubi automobila u “Francuskom romanu”, bili ste preteča pričanja o drogama kad je to još bio tabu. Danas je to već opšte mesto, svi o tome pričaju i pišu. Čak ponekad deluje da je cool imati tako nešto u biografiji. Slažete li se i ako da, zašto je to tako?

– Odustao sam od droga već izvesno vreme, ali sve to opet povezujem sa pričom o nezrelosti. Kada ste pomalo izgubljeni i ne znate zbog čega živite, zavisnost je jedan od izlaza. To nije dobro rešenje, ali je jedan od izbora. Postoji droga, alkohol, seks, sport, mnogo različitih vrsta zavisnosti. Sve u svemu, to je način da se pobegne od stvarnosti. Ili da se pobegne od strepnje. I nema sumnje da zbog toga danas mnogi pisci govore o drogi, jer to je neki izlaz iz nespokoja. O tome sam govorio na početku, o toj zebnji zbog nestanka struktura, zbog toga što ne znamo zašto smo ovde, čemu živeti, da li živimo samo zato da bismo pokušavali da imamo ferarija (a to je malo bleda ambicija), ili živimo da bismo imali novac, slavu, lepu kuću, jahtu… Ako je to cilj, on je nedovoljan i vodi ka patnji. A sam princip kapitalizma je – nezadovoljstvo. Kapitalizam nas sve čini nesrećnicima, frustriranima, i zbog toga imamo povećanje konzumiranja droga.

Kroz vaše knjige dobijali smo parcijalnu sliku života u Francuskoj. Kakva je zemlja danas Francuska?

– Uh, ne znam da li moje delo odražava ono kroz šta Francuska danas prolazi. Nisam siguran, moji likovi su dosta privilegovani. Francuska je zemlja koja gubi svakoga dana nešto od svoje veličine, zemlja koja u velikoj meri živi od svoje prošlosti i koja pati što nije više onako velika, onako moćna, kao u prethodnim vekovima. Odrastao sam u zemlji koja se je iz dana u dan smanjivala. Ja sam kao onaj u filmu „The Incredible Shrinking Man“. To sam ja, čovek koji se smanjuje, ha, ha, u svakom slučaju to je ono što se dešava sa mojom zemljom. Bila je ogromno carstvo, pre sto godina, a danas je to mala zemlja koja posmatra svoju istoriju i koja malo pomalo postaje muzej. 

Vaš roman “Brana na Atlantiku” je nedavno objavljen na srpskom. U njemu izražavate bojazan u odnosu na klimatske promene i na apokaliptičku budućnost čovečanstva? 

– Pisao sam taj roman na jednom mestu koje ne bi trebalo da postoji, na jednoj plaži na Atlantiku, koja se štiti jednom branom, kod prijatelja koji svakoga dana stavlja kamenje u vodu. Posmatrao sam tog prijatelja koji je neprestano ubacivao ogromno kamenje u vodu i naravno, setio sam se mita o Sizifu. Pomislio sam, eto, mi ljudi danas imamo novog neprijatelja – prirodu. Toliko smo uprljali svoju planetu, da nam se ona danas sveti. Nekada su naši neprijatelji bili Adolf Hitler, komunizam, diktatori. Danas, naš neprijatelj je planeta Zemlja. Mi smo od nje načinili neprijatelja. Ona želi da nas se otarasi. Jer postali smo paraziti. Postali smo štetočine koje treba istrebiti. Nažalost, mi moramo da se branimo. Čovečanstvo će biti primorano da se bori, da bi preživelo. I to je izazov 21. veka – kako se izboriti, da li ćemo dobiti ili izgubiti taj rat, tu bitku za preživljavanje. Ima toliko primera, ne radi se samo o globalnom zagrevanju, tu je i Covid. U kojoj meri je Covid kazna za nas? A takvih kazni ima puno – poplave, požari, prirodne katastrofe. Neki u tome vide božje delo, pretnje, poput one u doba Velikog potopa. Ali ne mora da to bude Bog, to možemo jednostavno objasniti kao delo Prirode koja se brani protiv jedne zveri koja joj nanosi štetu, a to je čovečanstvo.

Vi ste Uelbekov prijatelj? Čujete se i viđate i dalje? Kakav vam je njegov poslednji roman “Uništiti”?

– Jako mi se sviđa. I taj roman upravo govori o tome kako odoleti, politički, svim pretnjama. Volim sve što on piše, možda to nije njegov najbolji roman, možda je malo predugačak, ali svakako jako cenim sve što dolazi od Mišela Uelbeka. Smatram da je on veliki romansijer našeg doba, koji uspeva uvek da spoji svoj nihilizam sa romantizmom, sve to uz puno humora, a to je važno, zapravo za mene je to najvažnije.

Knausgor je napravio malu revoluciju sa takozvanom radikalnom iskrenošću sa romanima “Moja borba”. Da li je to budućnost književnosti ili je ipak bila samo trenutna moda? Kako ste ga vi lično doživeli?

– Volim Knausgora, ali ono što je uradio nije toliko originalno. U Francuskoj odavno imamo remek dela pisana u prvom licu. „Ispovesti“ Žan-Žaka Rusoa, na primer. Pomenimo i Benžamena Konstana, Šatobrijana, Montenja, mnogi veliki francuski klasici pisali su u prvom licu i govorili o sopstvenom životu. Dakle Knausgor je dobar pisac, ali nije ništa izmislio. S druge strane, to je izvanredno, po mom mišljenju, pisati o sebi! I može da bude jako zanimljivo, ukoliko se radi uz samopodsmehivanje, uz čitaočevo poistovećivanje, dakle pisati sa poniznošću, sa otvorenošću i ljudskom toplotom. Da onda je to zanimljivo. Govoriti o sebi samo da biste rekli „ja sam genije“, to je nepodnošljivo.

Nagrada “Prix De Flore” koju ste osnovali za mlade pisce 1994, opstaje i danas, evo već skoro 30 godina. Da li se sećate kako je sve počelo, i kako ste došli na ideju?

– U Francuskoj ima puno književnih nagrada, prestižnih, ali nažalost, u ono vreme te nagrade nisu prepoznavale pisce moje generacije. I zbog toga sam 1994. godine, sa bandom drugara književnih kritičara, odlučio da osnujemo tu nagradu, kako bismo održali u životu našu generaciju. Bio je to pomalo politički čin, način da se kaže „hej, matorci, i mi postojimo“! Bilo je to pre gotovo tri decenije, imao sam nepunih trideset godina. Bio sam mlad čovek koji je želeo da gurne starce u njihove grobove. Šalim se sada, ali istina je da je ta nagrada izdigla mnoge pisce, kao što su Viržini Depent, Kristin Ango, Ameli Notomb, Mišel Uelbek, Filip Ženada, dakle mnoge danas značajne romansijere, kojima u ono vreme nisu dodeljivanje prestižne nagrade.

Danas svi pričaju o veštačkoj inteligenciji. Koliko pratite sve to i da li ona može da ugrozi književnost?

– Za sada, roboti za konverzaciju su prilično glupi. Reprodukuju ono što su prikupili u vidu podataka, kroz novinske članke, ili kroz ono što su pronašli na internetu. Dakle zasada, oni su kao papagaji, bez humora, bez ličnosti, bez genijalnosti, bez talenta. Ali nije nemoguće da za nekoliko godina postanu sposobni da budu zabavni, originalni, kreativni. To bi bila velika katastrofa za moje kolege i mene. Ostali bismo bez posla. I mada smatram da čovečanstvo nema mnogo kvaliteta, ipak poseduje jedan, a to je upravo ljudska subjektivnost. Inače, Nabokov je rekao da je mašta jedan oblik sećanja. Dakle, ako u robota ubacimo sve naše sećanje, možda će biti sposoban za imaginaciju… jednog dana. Zasada, to ostaje nešto što je svojsteno samo ljudima.

Bili ste u Beogradu pre nekoliko godina, bilo je puno žena na promociji, verovatno 95 odsto publike. Zašto su žene najbolja književna publika i da li se slažete da one održavaju kulturu živom?

– Da, istina je, a to je pomalo tužno, među onima koje zanima umetnost ima više žena nego muškaraca. Na primer, kada idem u bioskop, dešava se da vidim muškarca, ali uglavnom zato što ga je žena dovela. Ista je stvar sa pozorištem – često su žene te koje biraju predstave koje će se gledati. Pa onda – žene su najčešće te koje dovlače muževe na izložbe. Da li to znači da su muškarci tupani, a žene inteligentnije? Mislim da da, mislim da je to istina, ha ha! Žene su inteligentnije od muškaraca, znamo to odavno.

Kako vam je delovao Beograd poslednji put? Da li vama iz Francuske čitav ovaj deo Istočne Evrope izgleda isto, ili pravite neku razliku kada ste u Rumuniji, Srbiji ili Bugarskoj?

– Naravno da pravim razliku. Uvek se rado sećam Srbije, moj stric živi u Beogradu, mnogi članovi moje porodice govore srpski. Moja strina, koja nas je nedavno napustila, Katarina Veljković, deo je te velike srpske porodice. Dakle sa Srbijom me povezuju porodične niti. To je dugačka priča, ali mogu da kažem da ono što mi se dopada u Srbiji to je gostoljubivost, sklonost ka zabavama, ljubav prema književnosti, a i neka energija, lirizam, koji pronalazim naročito u Kusturičinim filmovima, koji nose poetičnost i želju za plesom, želju da se prevaziđe nesreća smehom, muzikom… Zbog svega toga, svaki put kada dođem u Srbiju osećam se jako dobro.

uz pomoć Gorana M.

Može biti da je tako
a ja dokučio ovako
naopako svakako 

jer „mora (se) ispitati istinitost
onoga što se (ljudima) pričinja”

pa makar to bila i pjesma
đačka
a kozmička

dragi m,

zasvrbilo me što profesor finci, kojemu nisam dostojan pertle da svežem, u svojoj novogodišnjoj pjesmi tvrdi da parmenid nešto dokazuje. opet sam uzeo u ruke škiljanov prevod tog spjeva, dakle krhotinu krhotine, i ciprine metamorfoze metafizike te još jedan prevod najučenijeg hrvatskog muža, koji je sebi od parmenida važniji pa ime bolje da mu ne spominjem. jedino što parmenid dokazuje je da su starim grčkim govorili neki svemirci u sandalama dok im nije dosadilo tumačiti što se kod zdravih očiju vidi pa su otplovili svojim lađama nazad u sfere, da se nikad više ne vrate. ja mislim da parmenid, s posljedicama sežnim, plemenito i egzaktno halucinira. parmenid spjeva.

pozdrav,

g

blijedi dokaz

_____za profesora Fincija

iza vida suprotna
filozofija svijetli

gdje neobav sjaji
i surliču pijetli

i kuje se suće
dok je vruće

i ništa