U KLINČU

Privatno ludilo autora
Ta priležnica umjetnosti
Ispod bijelog čaršafa
Što nas mami.

SINTAKSA

Jedna drugoj zavide surečenice
Pritokama nose objekt ušću

Kao kolut za plutanje
u moru teksta.

ZNAK

Isti je znak
Na nudističkim tablama,
Na vratima autobusa –
Zabranjeno u kupaćim
Iako
Iz sasvim oprečnih pobuda.

SPLIT

Mišićavci kromanjoni i osrednjakuše
Idu rivom u Sunce,
Bolje ribe drže se hlada, jeguljasto uskim ulicama
Izmiču.

Iz rukopisa “Moje stvari”

Do polaska vlaka s Glavne stanice u Beogradu ostalo im je deset dana. Vrijeme dovoljno da se razduže kod svijeta kojem nisu stigli pripadati. U skoro šest i pol godina života izvan Zagreba, najmanje su vremena proveli zajedno u ovom gradu, koji ih nije stigao ni prihvatiti ni odbaciti i još uvijek su ga čežnjivo pamtili iz onih mjesec dana u svibnju 1929, što su ih oboje provodili u Hotelu Moskva, za trijumfa obje postavke “Gospode Glembajevih”. Najprije je 11. svibnja odigrana predstava u režiji doktora Gavelle, s glumcima Narodnog pozorišta, da bi samo nekoliko dana kasnije u Beogradu gostovala i produkcija Krležina šulkolege Alfonsa Verlija. Stjecajem okolnosti, Bela je i u jednoj, i u drugoj inscenaciji bila barunica Castelli. Tada je, u ta opća južnoslavenska nedoba, kada Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca s kraljevom diktaturom doživljava svoj definitivni slom, Miroslav Krleža postao beogradski pisac, a Bela velika karakterna glumica. Cijeli im se Beograd došao pokloniti, pomalo grizodušan zbog Radićeve smrti, a njemu se na čas učinilo da su njih dvoje besmrtni usred tog općeg stradanja. Nakon što je one noći provedene s Pavlom Bastajićem odlučio da se sklanja u Beograd pred tim bijednim nesporazumom s ljudima koji su ga okruživali, a koji jednako ne razumiju ni revoluciju ni književnost, ali se pojedini među njima itekako dobro razumiju u provedbu Staljinovih metoda, Krleža je posve glupo i nerazumno očekivao da će ga grad dočekati onako kako ga je dočekivao na proljeće Aleksandrove diktature. A ona, Bela, ona se u tim trenucima ženski lakomisleno ufala u posvemašnju anonimnost. Mislila je da to tako ide, da je Kraljevina Jugoslavija tako prostrana zemlja, a Beograd da je tako pun svakojake čeljadi, da je Miroslavu Krleži mogućno opet biti anoniman, jer mu je, eto, u ovom trenutku upravo to zatrebalo, premda je anoniman posljednji put bio 1912. ili 1913, dok je bančio po kojekakvim donjogradskim bircuzima, sve u iščekivanju hoće li ravnatelj Drame Hrvatskoga narodnog kazališta Josip Bach udostojiti njegove mladalačke komade svoga velevažnog čitanja. I upravo tada, kada je posljednji put bio anoniman, Krleža je poželio biti slavan. Nerazumna, sasvim nezazumna živina je čovjek.

Tih deset dana pred put jedino je vrijeme koje će Krleže u Beogradu provesti kao slobodni ljudi. Njemu su već pedeset i četiri, njoj je pedeset i jedna. U nekoj drugoj ljudskoj koži, u drugo vrijeme i na drugome mjestu, to je dob kada parovi još uvijek imaju ozbiljne životne planove, kada se planiraju preseljenja, započinju debeli romani, snivaju se odlasci u Hollywood. Ali njih dvoje su već stari ljudi. Umorni i ustreptali od nakupljenih i nepreživljenih strahova, vođeni još samo očajem i nekim jalovim osvetničkim refleksom za kojega se više ne zna ni prema kome je upućen, Krleža i Bela spremaju se za put. Pokušavaju naokolo razdijeliti stvari koje ne mogu ponijeti sa sobom ili im tamo kamo idu neće više trebati. Ona od ljudi s kojima razgovaraju uopće i ne sakriva da se ne kane vraćati, da odlaze zauvijek. On je više puta upozorada da to možda i nije pametno. Ona mu odgovara: ali ne mogu nam ništa, nakon što je Onaj rekao da možemo ići. Tita isključivo naziva onaj.

U jutro odlaska dolaze dvojica Ličana, zovu se kao u nekom vicu, Mane i Dane. Mani je Krleža poklonio bračni krevet, koji su nepun mjesec ranije dobili na dar od Olge Dobrović. Prije toga su spavali na podu. Krevet je vrlo lijep, a vjerojatno i skup secesijski komad namještaja, najljepši na kome su njih dvoje spavali. Madraci na njemu, jorgan i jastuci, sasvim su novi. Bela misli da je to bio Petrov i Olgin bračni krevet, a da im ona to nije željela reći. Ličanin Mane prijeratni je sindikalac, rat je proveo u Beogradu, jedna mu je noga dobrano kraća. Prepoznao je Krležu na ulici, pa ga je htio pozdraviti, a on mu je odmah ponudio krevet. Mani to nije bilo čudno, a nije pristojno ni raspitivati se zašto se drug Krleža želi riješiti tako lijepa kreveta. Ali ipak je na rastanku Beli rekao: E pa, drugarice Krleža, da je meni vidjeti kakav je vaš novi krevet, ako ste meni dali ovakav stari! Nasmijala se, ali mu ništa nije rekla. Mani nije rekla da zauvijek odlaze, misleći da on to ne bi mogao razumjeti.

Kada se vlak pokrenuo sa stanice, Bela je upitala: A gdje ćemo sići? U Lozani, rekao je. Kao dvoje studenata avanturista, u lovu na slučajne doživljaje. Ali sutradan, kada je u kasno podneve vlak uplovio u glavnu željezničku stanicu u Lozani, njih dvoje nisu sišli na peron. U svome vjerojatno i najznamenitijem poslijeratnom eseju “Pariz 1947.” Krleža opisuje emocionalnu transformaciju koju doživljava na dvodnevnom putovanju kroz poslijeratnu Europu. Piše o tome kako se zahvaljujući čudu željeznice postepeno preobražavao iz očajnika koji je u proteklom ratu izgubio i dostojanstvo, i vjeru u budućnost, i ideale, u čovjeka kojemu su operirali oči, skidaju mu poveze, i on nakon godina mraka i zatvorenosti ispočetka prepoznaje slike vlastitog svijeta. Piše o tome kako se poslije rata nanovo postaje Europljanin, i kako bi na grbu buduće Europe, koja zahvaljujući zajedničkom stradanju, ali i zajedničkom otporu prema Hitleru, stremi svome ujedinjenju, trebala stajati lokomotiva. Jer Europljanin nije pješak, nije ni konjanik, ni vlastelin u kočji, šofer u autu, pilot u zrakoplovu, Europljanin je putnik u vlaku, s mjestom do prozora, dok gleda van. “Pariz 1947.” će u gotovo svim prijevodima – a preveden je već 1957, dvije godine nakon izlaska izvornika, na skoro sve europske jezike – biti objavljen u istoj knjizi s prijeratnim “Izletom u Rusiju”. Bit će to, kako kaže Adorno u čuvenom eseju “Dva putovanja jugoslavenskog književnika Miroslava Krleže” “izlazak Europe” iz skloništa pod ruševinama i “najradikalniji chiaroscuro u literaturi našega doba”. 

Na Gare du Nord Marko je stajao s buketom poljskog cvijeća. U sivom birokratskom odjelu i tamnoplavoj svilenoj košulji, s nekim smiješnim šeširom, konačno je nakon godina rata izgledao kao nadrealist, jugoslavenski ambasador u Parizu. Krleža ga upita: A kako si, bogati, znao da ćemo doći? 

Mjesec u Parizu za Krležu je protekao u otkrivanju onoga što je u onom prethodnom životu poznavao. Bela je obilazila muzeje i galerije, puštajući ga da nasamo razgovara s Markom. U početku bi joj Markova Ševa bila u pratnji, ali ni ona nije mogla izdržati tu provalu entuzijazma, to oduševljeno i posvemašnje hodalaštvo. Osim toga, njezina uloga u ambasadi, premda neformalna, zahtijevala je svakodnevni angažman. Povijest to neće na taj način zabilježiti, ali Jugoslavija je tih posljeratnih godina u Parizu imala dvoje poslanika: ambasadora i ambasadoricu. Te se na trenutke činilo da je ona važnija, utjecajnija i efikasnija od njega

Okolnost da nisu sišli na kolodvoru u Lozani, nego su produžili do Pariza, Bela i Krleža nisu međusobno prokomentirali nijednom riječju. Barem će on tako reći Bori Krivokapiću. On se, kao posvećenik razuma ljudskog, našao pred nečim što je razumom nespoznatljivo. Ona ga nije željela uznemiravati, ili možda nije htjela da sebe dovodi u priliku da podijeli odgovornost za njihov budući život. Čvrsto su odlučili da napuste Jugoslaviju – u njihovom slučaju to je značilo: i Beograd i Zagreb, ili i Zagreb i Beograd, podjednako i zauvijek – to je bilo nešto što se razumom nije moglo osporiti. Istodobno, svaka bi misao o tome, svaka pripovijest kojom bi se osporavao razlog za konačni i definitivni odlazak, vrijeđala njegovo dostojanstvo. A Krleža nije se dao vrijeđati. Ona ga je voljela upravo zato što se nikad, pa ni po cijenu krajnje životne ugode i komfora, nije dao vrijeđati.

Ali kako su dani u Parizu protjecali, kao da su oboje najednom bili sve dalje od ono dvoje ljudi koji su u Beogradu, na glavnoj željezničkoj stanici, tom najprljavijem i najbučnijem mjestu na Balkanu, krenuli na put. Kao da je u ta tri dana prošlo nekoliko godina, kao da je u tih deset dana prošao cijeli život. Ništa nije zaboravljeno, ali kao da se nešto poremetilo u vremenskom slijedu. Kao da su oni njegovi konspirativni sastanci s Josipom Brozom, po sumnjivim krčmama oko stenjevačke ludnice, kada je generalni sekretar KPJ u njega gledao onako kako bi Franklin Delano  Roosevelt gledao u Walta Withmana, događali desetljećima poslije posramljujućeg susreta u Brajićima, te njegova i Belina suđenja, kada ih je na koljenima molio da joj samo poštede život, a on će, ako to žele, biti njihova dvorska svinja. Tada im nije trebao ni kao svinja, a sad je na primanju  koje je ambasador Ristić priredio za diplomatski kor sjedio na fotelji pokraj prozora i Jean-Paulu Sartreu tumačio da Staljinov revolucionarni teror nije upućen samo protiv klasnih neprijatelja, nego da se vođa svjetskog proletarijata oslobađa ljudi kao što se zrakoplovac oslobađa balasta dok podiže balon na topli zrak. “Ljudi kao vi i ja za druga su Staljina balast, mi smo pijesak u finim svilenim vrećicama!”, Krleža govori Sartreu, koji se snebiva kao neudana tetka, iza onih svojih ružnih debelih očala. “Drug Staljin je antiegzistencijalista!”, šapće on Sartreu, a on, blijed kao krpa bježi na drugu stranu sobe, među muškarce u vojnim uniformama.

Šta ste odlučili?, pita Marko Ristić Belu i Krležu na posljednjem ručku pred put, u rezidenciji jugoslavenskog ambasadora u Parizu. Ništa!, sliježe ramenima Krleža. Apsolutno ništa! Pa na koju ćete stranu sutra?, zbunjen je Ristić. Vjerojatno na onu s koje smo i došli, govori Krleža. Bela ga sa strane pogleduje. Čini se da joj je laknulo.

“U Beograd sam se vratio onako kako se džukela vraća svome šinteraju. I to je, čini mi se, ono što se još može reći o mom slučaju. Kada sam se, više igrom slučaja nego svojom pameću ili tuđom dobrotom, dokopao slobode, kada sam, dakle, zbacio sa svoga golog vrata tu hrđavu žicu koju su mi Staljinovi živoderi nabacili preko glave da me konačno i nepobitno udave, pronjuškao sam malo Europom, zapišao dva-tri pariška kandelabra i vratio se veselom kevtanju ispred šinteraja. I još sam im nazad doveo Belu, koju su na moj obraz sudili na smrt i javno je po Zagrebu sramotili jer je, zamislite, u prisustvu okupatora pričala viceve! A što je, molit ću lijepo, u vrijeme kada je jedna beogradska glumica, podrijetlom iz Hrvatske, pričala viceve, radila cjelokupna hrvatska književnost, izuzev starog Nazora i mladog Ivana Gorana? Što su radili svi ti dični begovići milani i ini besmrtni tresići pavičići, osim što su gledali kako bi si udesili kakvu premijericu u bečkom teatru i dali si na njemački prevesti i kod Signal Verlaga objaviti brošuricu o junaštvu hrvatskome od srednjega vijeka pa do Staljingrada? Što mu oni, molit ću lijepo, radili dok sam ja krvavih gaća tumarao Srbijom i na prste, kao nepismen seljak, računao što mi je isplativije: da se ubijem, da se pustim da me prikolju, ili da se predam svome mahnitom kumu Dragiši Vasiću da me voda ko međeda po četničkim štabovima i time mi spašava život? Kasnije će se svi oni po Zagrebu naći da mi ispostavljaju račune za živu glavu, kao da svi oni imaju nešto s mojim preživljavanjem. Ili kao da su svi oni po sedamnaest puta bili dekapitirani u Jadovnom i u Jasnovcu, da bi onda priče Krležu darivali odsječenom glavom vlastitoga turopoljskog, lukavečkog krmka, da si je natakne na svoj tanki vrat, pa da nastavi s njom živjeti i pametovati. Što sva ta bijedna zagrebačka inteligencija, koja je u najboljem slučaju bila kuš pod poglavnikom Pavelićem i njegovom bandom, uopće može imati s mojim slučajem? I među njom taj veliki hrvatski pisac, travnički Thomas alhamijado Mann, prethodno karađorđevićevski poslanik u Berlinu, koji dok u sveopćem nacističkom velezločinu nestaje sav europski svijet, piše svoje glupave bosanske alhamijado romane, mudruje s Poglavnikom dok obojica pijuckaju gradačačku šljivu, koju su mu preko Save kod Jasenovca dostavili njegovi fratri…” Tako, ogorčena glasa, piše Krleža u eseju “Sve prošlo i buduće mog hrvatskog strva”. Godina je 1967, njegova se golema, nakon 1947. i povratka iz Pariza naglo probuđena stvaralačka energija sve više se pretvara u strašni nemoćni bijes, jer shvaća da su sve karte već odigrane i sve uloge raspoređene, i ništa se više neće dogoditi. U Zagreb navraća kao tuđin i kao Titov adorant, kao najveći jugoslavenski pisac, ili kome nije mio takav epitet kao najveći srpski pisac hrvatskoga roda – tako ga je prvi nazvao Borislav Mihajlović Mihiz, noćiva u hotelu Esplanade, na čijoj terasi s pogledom na Balkan prima goste, ili boravi u Vili Zagorje, prevrće se po Brozovoj postelji, jer ga ne napušta ta njegova vječna zagrebačka nesanica. I kad je tako u Zagrebu, kao što je tu i dok piše “Sve prošlo i buduće mog hrvatskog strva”, čiji je pravi povod “Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”, on sve više biva svjestan da se u svoj grad ne može vratiti nikad, kojim god povodom i s kakvog god svitom u njega dolazio. Odavde on je potjeran, i to mu vrlo ljubazno govore. Ali s Deklaracijom dolazi kraj svim Krležinim životnim iluzijama i fatamorganama: nikada se neće dogoditi da stvari poteknu tako da oni njega nazad prime!

Bio je petak, 17. ožujka, kada mu je na njegov stol u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti dolazi Telegram, s tekstom Deklaracije. S onim što je tu pisao, on je bio suglasan do u posljednji zarez. Većina argumenata protiv takozvanog Novosadskog sporazuma i protiv takozvanog srpsko-hrvatskog administriranja jezikom, bila je njegova, iz njegovih eseja, rasprava pa čak i romana, osim ponešto mahom priglupih gramatičko-pravopisnih primjedaba i invektiva. Svoj stav o jeziku između Hrvata i Srba Krleža genijalno sažima u tih nekoliko rečenica iz eseja “Sve prošlo i buduće mog hrvatskog strva”, koje glase: “Hrvatski i srpski, što svatko znade, pa tako i svaki idiot, jedan su jezik. Ali hrvatski i srpski jedan su jezik sve do trenutka u kojemu će idiotu na um pasti da se upita jesu li ta dva jezika jedan jezik. Jer tada su već, neporecivo i definitivno, hrvatski i srpski dva jezika. A čim idiotu na um padne da ta dva jezika jedini u jedan, naravno sve u ime narodnog jedinstva, pa makar i pod firmom velikosrpskog hegemonizma, ta će dva jezika u trenutku postati udaljeniji od jezika kućne mačke i jezika domaćeg miša. Pred hrvatskim je idiotima moj jezik sa srpskim isti. Pred srpskim, pak, idiotima moj jezik od njihovog se razlikuje potpuno. I to je, ako mi dopustite da u miru svojom glavom mislim, temelj moje jezične politike.”

Problem je samo u tome što takav njegov stav o Deklaraciji ne govori ništa. Kao što u eseju doista ničega nema što bi je osporavalo. Osim bijesa Krležinog, strašnog i konačnog! Taj bijes tiče se potpisnika ovog teksta, a među njima naročito Ive Andrića. I tiče se tog sada već skoro i tridesetogodišnjeg bojkota i prešućivanja kojima je Krleža u Zagrebu izložen. To prešućivanje i bojkot izraz su nacionalne svijesti i samobitnosti u odnosu na Srbe, Beograd i na Federaciju. Kojoj god bitangi na um padne da sastavi antologiju hrvatskoga pjesništva, iz koje će Krležu izostaviti, ona će to i učiniti, i to će joj donijeti slavu i hvalu u Hrvatskoj i u onim (stvarno) hrvatskim separatističkim krugovima te među (tobože) neovisnim, modernim i liberalnim europskim intelektualcima. Čak ih i u Beogradu ima koji diple u te diple!

Na već više puta ponovljene aluzije, ili na otvorena Krležina ruganja njegovu jeziku, Andrić je samo jednom odgovorio. U posljednjemu, devetnaestom broju Hrvatskog književnog lista, u kratkom intervjuu što ga je dao Zlatku Tomičići, Andrić je rekao: “Drug Miroslav Krleža meni u krivnju stavlja da sam neke svoje međuratne radove objavio na srpskoj ekavici. Istinski bih bio iznenađen kada drug Krleža ne bi znao za primjere književnika koji su objavljivali na dva jezika.” Te dvije rečenice, za koje više nitko ne bi ni znao da ih nije u arhivima iskopao Radivoj Cvetićanin, beogradski novinar i autor dragocjenih monografija o Konstantinoviću, Crnjanskom i Krleži, jedina su javno zabilježena Andrićeva reakcija na javne provokacije slavnoga suparnika za pijedestal najvećega jugoslavenskog pisca. “Oduvijek je on umio mnogo bolje šutjeti nego što su svi oko njega znali govoriti.”, pisat će u nekrologu Ivi Andriću njegov veliki čitatelj, u to vrijeme beogradski pisac Mirko Kovač.

Nakon što je objavio “Prokletu avliju” i podnio sve po njega nepovoljne i prijeteće reakcije na knjigu – istina, u to se Krleža nije miješao, a ne zna se ni je li čitao ovo politički najosjetljivije djelo svog “Thomasa alhamijado Manna” – pa se pomalo i utješio brojnim europskom prijevodima i pohvalama, Ivo Andrić sve manje objavljuje. Ostao je živjeti u istome onom stanu u koji su ga početkom rata smjestili prijatelji, koji će mu zatim od Grada Zagreba biti dodijeljen na trajno korištenje, u časopisima tiska poneku priču, i usporedo istražuje građu za nekoliko romana. Često je u Sarajevu, noćiva u hotelu Europa, obilazi na Svetome Mihovilu grob žalosne svoje matere, planinari po sarajevskim mahalama i s dvije strane započinje svoju nikad napisanu Sarajevsku kroniku. Jedna strana je roman, s kojim je već daleko dotjerao, o Omeru paši Latasu. Druga je strana roman, koji ide nešto sporije, jer je razuđeniji i u planu mnogo obimniji, o obitelji Pamuković. Ti Pamukovići zapravo su njegovi Andrići, obitelj njegova oca od koje nitko nije ostao, nego ih je sve sušica potukla. On piše o njima da bi nekako dokučio samoga sebe. Zamišljajući, Andrić popunjava prazninu, onako kako to mogu činiti samo doista veliki pisci.

Ljetni dan, duži od dugih vojničkih gaća koje se, po Pravilu službe, moraju nositi do određenog datuma čak i kad proljeće stigne prerano, pa se oznoje vrat i pleća, kamoli neće međunožje. 

„Vod, mirno! Strojevim korakom levim krilom napred marš!“

Pršte kamenčići pod vojnčkim cokulama. 

„Stroj se levo po-lu-le-vo!“

Komešanje, nered, stroj postaje sličan vodi koja se oslobodila uskog kanjona, rasut na sve strane. 

„Vod, stoj!“ sikće mlađi vidnik prve klase Pijetlović. „Nismo mi nekontrolisana rulja, nego vojska. Jugoslovenska narodna armija. Titova!“

Zastaje, razmišlja koje riječi da upotrijebi da bi bio uvjerljiviji. 

„Mogu nas pozvati na kakvu paradu, a vi biste da se tamo obrukate. Ne samo sebe nego i mene koji sam tek na početku sjajne vojničke karijere.“ 

„Svaki vodnik sanja kako će jednog dana postati major, potpukovnik, pukovnik, možda i general“, šapće kroz prigušen smijeh Glumac i priteže uprtsče. Tek je sa akademije stigao u neko pozorište, a pozvalo ga na odsluženje vojnog roka. 

„Vod, mirno!“ nastavlja mlađi vodik prve klase. „Strojevim korakom napred marš!“

Ostaje za nam oblačak prašine. 

„Stroj se desno po-lu-des-no!“ već šišti glas mlađeg vodnika prve klase. 

„Stroj se vamo, stroj se tamo, u materinu!“ govori tiho Glumac, jedva sam sebe čuje.

I tako, u nedogled. Mi bauljamo, vrijeme stoji. Sunce već nadvisilo kestenove i lipe u kasarni, ljeto cvrči u njihovim krošnjama „cvrrr, cvrrr, cvrrr“, a mi prašinamo, kao da ćemo u eventualni rat krenuti strojevim korakom. U odbrambeni rat, i to da se zna, nikako u osvajački, jer poznata je naša prvrženost politici mirne koegzistencije i nesvrstavanja, koju je, kako nam je rekao pomaćnik komandanta diviziona za moralnopolitičko vaspitanje kapetan Stevanović, duboko trasirao naš Vrhpvni komandant, maršal Jugoslavije Josip Broz Tito.

Ljeto se raspojasalo Zagorjem, kao da će tu vjekovati, a mi s nestrpljenjem čekamo ranu jesen, pa da krenemo na terenske noćne vježbe i da se po njivama oko Varaždina i Kotoribe siti najedemo repe koja ovdje obilato rađa.

Jednom je neko u našu bateriju donio tanku knjižicu čudnog naslova „Zlatni kuršum“. Autor: Duško Trifunović. Samo Duško Trifunović, ni major, ni potpukovnik, ni pukovnik, već jednostavno Duško, a ovamo piše o kuršumu. Ne bilo kakvom, nego zlatnom. 

Davali su nam povremeno neke brošure, crvenih ili plavih korica, o nekim vojnim, najčešće vojnopolitičkim ili strateškim pitanjima, ali ova brošura imala je sasvim drugačije korice, čak i neku apstraktnu ilustraciju na prednjoj strani. 

„Nije li se to počela reformisati i naša Armija?“ upitao je Pera Čarapan i, ne otvorivši korice, pružio knjižicu dobroćudom Lali, poznaton po tome što nikako nije znao namjestiti krevet tako da se na posteljini vide ivice. Lala je dugo listao brošuru, pa na kraju uzviknuo: 

„Pa ovo nije vojna literatura! Ovo je neka pesmarica, bog te jebo!“ 

Prolom gromoglasnog smijeha brzo se stišao. Knjiga je išla od ruke do ruke, svi su ponešto izmrmljali i pružali je dalje, sve dok je Lala nije zgrabio, tutnuo u ruke Glumcu i oštro komandovao: 

„Stroj se levo polulevo i – čitaj!“

Glumac je dugo listao knjigu, onda zauzeo pozu kao da govori „Sokratovu odbranu i smrt“, dramski iznijansiranim glasom počeo:

I odjednom iza zavijutka
Fani je naišla pored ešalona
Od stida se gola živica okolo
Smokvinim listom pokrila
Kad su se Fani i ešalon sreli

Glumac je stajao u hladu lipe, nas petnaestak je ispred njega, otvorenih usta, slušalo stihove. 

„Joj, kakva je mačka ta Fani, bog te mazo!“ prvi je progovorio bokser Radiša koji je mnogo volio meso, pa je uvijek prvi grabio iz činije za šestoricu, nastojeći da pokupi sve komade. 

„Da je naš vod taj ešalon, mi bismo pored Fani marširali i u samo nebo!“ nastavio je Brane, kočijaš iz Doboja. 

Glumac je čitao tišim glasom, a onda nastavio dramski naglašeno:

Čak tamo na stotom kilometru
Kada je buđena treća smena straže
Vetar je podrhtavao snovima našim

Fani je još prolazila 

„Čitaj, što si stao!“ dreknuo je Jovica, lugar iz nekog sela kod Teslića. „Prestaneš tamo gdje je najuzbudljivije.“

I Glumac je poentirao:

A mi u snu
svi
bili čelni i svi levokrilni

 Poslije poduže pauze prvi se javio Lala: 

„Da, da, levokrilni! A vama smeta ono: stroj se levo, polulevo!“

Pera Čarapan volio je da uvijek njegova bude posljednja: 

„A vi, nije ni kapetan, ni pukovnik. Taj Duško je, bre, general poezije!“

Nekako u isto vrijeme, u jednu od spratnica koje je dijelila uska ulica od zapadnog dijela kasarnske ograde, na velikoj terasi čiju ogradu su činile tanke uspravne željezne šipke, ofarbane u zeleno, pojavila se djevojka koja je svakog popodneva, pod širokim suncobranom, na platnenom krevetu za plaže, u kupaćem kostimu, čitala knjige. Nije teško pretpostaiti da je postala naša Fani. Svakog popodneva smo se okupljali kraj žičane ograde i, postrojeni u zamišljeni ešalon, čekali da prođe pored nas. I svako od nas se trudio da bude onaj Duškov čelni i levokrilni. Njena obnažena bedra motala su nam se po snovina, kao pavit oko nogu kad se zagazi u hladovinu šumskog gustiša. 

Do komandanta diviziona, pukovnika Kamenčeva, stigla je vijest da jedna grupa vojnika svakog popodneva dreždi kraj zapadne ograde kasarne i posmatra neku djevojku na terasi. Potpuno su zapostavili rad u sekcijama. On nije znao šta da radi, jer niko nije mogao zabraniti vojnicima da se u slobodno vrijeme okupljaju na bilo kom mjestu u kasarni. Čuo za to i komandant divizije, mladi general Brunio Vuletić, perspektivan vojni starješina za koga se pretpostavljalo da bi poslije Tita (ako Tito uopšte ode) mogao postati vrhovni komandant, možda dobiti i čin maršala. On je nekako s lokalnim vlastima sredio da se na terasu na kojoj se sunčala naša Fani postavi platnena ograda, a mi smo se i dalje okupljali uz zapadnu ogradu kasarne i po hiljadu i ko zna po koji put čitali pjesmu „Fani“ iz zbirke „Zlatni kuršum“ Duška Trifunovića, koga Pera Čarapan unaprijedi u čin generala poezije.

Svenu

Stari je žarko želio tu kućicu. Prethodno smo,
na njegovoj očevini, on i ja – više ja,
jer njemu srce već tad je štekalo – posadili
tridesetak voćkica: šljiva, kajsija, trešanja, 

dvije oskoruše, orah. Potom digosmo, po njegovom,
šupu za alat, koja se brzo pretvorila u kućicu.
Kockica. U nju su on i mati jednoga dana
ugurali sto, stolice, široki kauč, peć na drva

i kredenčić. Voda iz šahta i struja kablom, poklon
od komšije. Kilovat viška. U njoj su, pred rat,
s unukom prespavali jednu jedinu noć. Potom
je uslijedio bal vampira, a onda prvo njegova,

pa potom majčina brza, nenadna smrt. Sad,
na istom tom, već dugo praznom mjestu,
moja krv, ondašnji unuk, podiže kućicu. Staklo
i drvo, paneli, zrak i valovi svjetla. Bombonica. 

Čovjek nije uvijek sizif, slamka međ’ vihorima, niti
od šibice drvce. Ne možeš ga vazda prelomiti. Istorija,
po navadi stroga, nije baš uvijek (m)učiteljica života.

„Sandžak 78“

Nekada su za bunt bile dovoljne gitara, pojačalo i nekoliko mladića koji vjeruju da njihov glas može stići dalje od malog grada iz kojeg dolaze. Dok uspomene čuvamo  u sjećanjima i starim fotografijama, Rožaje ih čuva i u zvuku gitara koje su krajem sedamdesetih odzvanjale Sandžakom.

U oktobru 1978. godine, pod reflektorima malih bina Sandžaka, palile su se gitare i rađala se rok scena. Rođena sam nekoliko jeseni kasnije.

Kada se govori o rok muzici na prostoru bivše Jugoslavije, misli često odlaze ka Beogradu, Zagrebu i Sarajevu. Ali, te jesenje večeri oktobra 1978. godine, Novi Pazar postao je epicentar bunta, talenta i mladalačke energije, zahvaljujući Susretima rok grupa „Sandžak 78“.

Učestvovalo je čak jedanaest muzičkih sastava. Na prvoj polufinalnoj večeri nastupali su: Marsovci iz Rožaja, Visoki napon iz Tutina, Mladost, Laseri i Sigma iz Novog Pazara, kao i VIS Fabrika iz Raške. Dana 21. oktobra nastupili su VIS-ovi Prijatelji iz Rožaja, Ivo Lola iz Sjenice, te Kameni cvijet, TNT i Konični zupčanici iz Novog Pazara.

„Sandžak 78“ bio je kulturni iskorak. Pokazao je da i na „periferiji“ postoji centar ideja, bunta i talenta.

Grupe Marsovci i Prijatelji iz Rožaja, iako možda danas zaboravljene, bile su dio te eksplozije kreativnosti.

Prema sjećanju Zlatka Tutića, članovi grupe Marsovci bili su: Vido Kenjić, Rifat Muković, Saša Šoškić i Erko Kurtagić, dok su sastav Prijatelji činili: Kemo i Buco Feleć, Ibiš Kujević, Medo Juković i Metko Skarep.

U vremenu kada se sve mjeri pregledima i algoritmima, ova priča nas podsjeća da je nekada bilo dovoljno nekoliko akorda i velika želja da se nešto kaže.

A možda je to i danas dovoljno.

“OBAVJEST!

Ponedeljak 1. 6. 2026. godine počinje rekonstrukcija parking prostora, pješačke zone i dijela ulice Ivana Meštrovića i Stjepana Radića.” 

Nije u ovom vremenu odvojenosti od zemlje ostalo još puno toga što me može iznenaditi, šokirati i uplašiti. Svaka je odvojenost od zemlje, odvojenost i od sebe. Međutim, jučer se dogodilo nešto neočekivano, u onom djetinjem poimanju svijeta i strašno. Na Facebooku se kao najava kraja svijeta, ukazala obavijest ispisana poprilično dramatično, gotovo pa autoritativno, kao da nam govori zaboravite sve čega ste se sjećali. Uslijedit će, sa sutrašnjim datumom, rekonstrukcija parking prostora, pješačke zone i dijela ulice Ivana Meštrovića i Stjepana Radića. I pomislim, trebala sam, trebala sam još dok se moglo, fotografirati iz svih zamislivih i nezamislivih kutova i pozicija, trebala sam sjesti na betonski zidić, trebala sam još koji put odsjediti ondje, trebala sam samo stajati i bivati, trebala sam doći za rana kad nitko proći neće, trebala sam doći u noći, kad nikog nema, trebala sam biti još koji put i osjetiti jedino mjesto, jedini put sačinjenih od svega osam i pol koraka što ih volim. Trebala sam to očekivati, biti pripremljena za katastrofu, mogla sam znati, trebala sam znati, rekonstruiraju sve ulice, obnavljaju ih, mogla sam, trebala sam naslutiti da će kad tad doći i to. Nestat će svih četrdeset i sedam kvrga na tom putu za koji nikad ne znam pripadaju li ulici Stjepana Radića ili Ivana Meštrovića, nestat će taj prolaz kojim ulazimo u utrobu te kasabe koja se, cinično, samonaziva gradom, nestat će taj prolaz kojim se Bare rastvaraju, prolaz kojim se otvara onaj prostor oko kafića Milano i Star, prolaz koji je vodi prema zgradi Breni, prema kolodvoru, prolaz na koji pada sva silina zgrade koju zovemo ‘Osmica’ i on se nikad ne ruši. Stoji, nepomično stoji, siguran u svoje trajanje i postojanje, siguran u svoju moć da te vodi kamo god poželiš. Taj je prolaz mnogim mojim sugrađanima prečica do Bara, meni je uvijek bio jedan i jedini, središnji put povratka kući. Čak i kad je ono što se naziva kuća bilo u drugom dijelu te kasabe koja se cinično samonaziva gradom, taj je put trajao u vremenu kao dokaz da doma ima. Trebala sam fotografirati svaki trag uništenja i propadanja, svaki trag trajanja: sve to svjedoči koliko je samo ljudi i u kakvim stanjima taj put prešlo, tih nekoliko koraka od prvog šahta do prostora kojim se ukazuju Bare i njihove zgrade. Njim su prolazile tek porođene žene s djecom u naručjima koje su stanovale u Barama, na njegovom su se zidićima odmarali naši brojni sugrađani ovisnici o alkoholu, dječaci su loptu u njegove zidove napucavali do iznemoglosti, djevojčice igrale gume, prostirale po njemu dekice i bebe i barbike. Oni koji su uvijek kasnili na misu, išli su tim putem, uvjereni da će doći prije, da neće baš toliko okasniti nesvjesni da Bogu, kad god dođeš, dođeš u pravo vrijeme. Djeca su trčala pod opterećenjem školskih ruksaka ne bi li prije stigla na nastavu, starije žene mislile da će im vene manje stradati ako krenu ovim putem jer okolo je dalje, okolo je napornije. Ništa ljude nije moglo spriječiti da ga koriste: ni poledica, ni ogromne lokve koje čak i u ljetnim danima ostaju žive u njegovim udubinama, ni kad voda bukne iz šahta i poplavi sve naokolo, uvijek se netko trudi, preskakivati ih vjerujući da će stići brže, pa taman i mokrih čarapa i cipela. Ništa nas nije moglo spriječiti da ga koristimo. Čak ni kad se po čitavoj njegovoj širini prostre pun kamion iscijepanih drva, pun kamion balvana, pred kojim bi bilo pametno povući se i otići okolo. Ne, mi smo ih preskakali, mi smo preko njih na koljenima prelazili, uvjereni da ćemo brže, da ćemo prije do odredišta. Mi koji smo uporno birali ovaj prolaz pripadamo skupini ljudi koja, čak i u provinciji kakva je naša, provinciji koju bi stranac obišao za sat vremena, uzduž i poprijeko, vjerujemo da čovjek može, čak i kad zakasni, stići na vrijeme. Zabluda je to s kakvom se, neki od nas rađaju. Svi oni koji njime ne idu uvjereni da će stići brže nego biraju redovne puteve, doduše okolne, nisu nikad, što u tuđi što u svoj hodnik, stali mokrih čarapa, nije za njima ostajao trag blata i lišća, nisu na koljenima i dlanovima imali tragove balvana i trn cjepanice između palca i kažiprsta, pošteđeni su posramljivanja jer kasne, pošteđeni su ovakvih neugodnosti. Pošteđeni su uspomena i nostalgije. Njima ovaj prolaz nije značio ama baš ništa, i ništa im neće značiti, čak ni kada se asfaltira. Oni, ovim putem, ovom zabludom da možeš biti brži od vremena unatoč preprekama, nikad i nisu prošli. Malo mi ih je žao. Nema asfalta koji može popuniti prazninu.

Priča o Duhu s bas gitarom

                                                                           Kmezi, Šoravom, Džou i Kizi

Okretnica tramvaja u Bloku 45. Rominja jesenja kiša, beogradsko sivilo, niski oblaci i ogoljene krošnje stabala. Silazim iz tramvaja, otvaram kišobran i krećem prema kući. Na ćošku kod Gorice neko me hvata za levu ruku i pita: Komšija, je l’ stajemo obojica pod kišobran? Podignem pogled: Koja. – Naravno – odgovaram, potpuno zatečen situacijom. Hodamo ćutke prema šetalištu, hteo bih da ga pitam milion stvari, ali ne uspevam da izustim ni reč. On je Zeleni Zub, a ja sam klinac iz bloka. Opraštamo se kod moje zgrade (Hvala, komšija), on nastavlja prema dvospratnicama, a ja zastajem kod garaže i pogledom pratim siluetu superheroja.

*

Samo Manitu zna koliko sam puta započeo i potom odložio pisanje ovog teksta. Zašto? Delimično iz straha da neću uspeti da prizovem nepatvorena osećanja koja su pratila moja prva slušanja čuvenog albuma omiljenog mi benda, ali i iz bojazni da će me ta ista osećanja toliko preplaviti da neću biti u stanju da napišem više od tri rečenice. Preskočiću faktografiju o šestom studijskom albumu Discipline Kičme, iz jednostavnog razloga što u eri interneta do tih informacija možete lako doći. U naše doba – koje sada nazivaju analognim, a koje je „samo“ bilo zagledano u svet oko sebe, a ne u njegov simulakrum – slična je potraga iziskivala dosta vremena, konsultovanje više izvora, kretanje po gradu i ono najvrednije: susrete s ljudima. Znam, vremena se menjaju, ali ne uvek na bolje. No važno je naglasiti jedan podatak: godinu izlaska albuma, tu kobnu 1991, koja nam je svima, iz poznatih razloga, ostala utisnuta u srca i pamćenje.

*

Šta bih želeo da vam ispričam? Puno toga što ima veze s muzikom i odrastanjem u beogradskom predgrađu u burnom vremenu političkih i životnih preloma. A možda i da odbranim tezu – naravno, velikim delom subjektivnu, intimno utemeljenu – o najvećem rock albumu s prostora Jugoslavije. Odbrana kreće od omota albuma na kojem je crno-bela fotografija savskog keja u Bloku 45 na Novom Beogradu, mesta u kojem smo odrasli Dušan Kojić-Koja, Aca s fotografije i ja. Aca je sa svojim bendom Overdose rokao u garaži nekoliko zgrada od moje, u četvorospratnicama u Nehruovoj ulici, a Koju sam, doduše dosta retko, viđao u Bloku, obično na povratku iz noćnog života. Garaža je mitsko mesto rocka, njegova institucija, u garaži su nastali neki od najvećih bendova u istoriji muzike. Pomislite samo na režeći glas Joe Strummera koji na prvom albumu Clasha objavljuje svetu: We are a garage band! We come from Garageland! U četvorospatnicama  Bloka 45 garaže su velike i potpuno odvojene od stambenog dela zgrade, što omogućava neometano bavljenje brojnim aktivnostima, od različitih zanata, preko ping-ponga do sirovog rokanja. 

*

Pripadnost „kraju”, što je beogradski izraz za kvart, neobjašnjivo je važna za svaku klinku i klinca u „gradu na ušću Save u Dunav”. Mi s ljute periferije nismo imali baš puno karata u rukavu kojima bismo zaigrali u prilog našem kraju, osim zelenila, brojnih terena za košarku i mali fudbal, čistog vazduha, Save, Ade Međice i… Discipline Kičme! Do druge polovine osamdesetih Blok 45 bio je bukvalno poslednje urbano naselje Beograda. Iza ulice Dr Ivana Ribara počinjale su nepregledne njive i savski rukavci na koje se išlo na pecanje i u krađu povrća. Ali upravo iz ogromne želje da ne budemo viđeni kao manje cool i manje urbani likovi, mi, klinci iz blokova smo muziku, film, književnosti i modu pratili s puno više žara od vršnjaka iz centra. To je za nas bio uslov preživljavanja u betonskoj džungli. Od starijih sestara, braće i njihovih prijatelja, koji su već „izlazili u grad”, kupili smo fore, nove bendove, stav i modne detalje, i naravno maštali da jednog dana i mi upadnemo na ‘Demiju ili u KST.

*

Omot. On je za nas blokovce, pa još ljubitelje skejta, verovatno najikoničnija fotografija devedesetih. Na levom delu crno-bele fotografije veliko je stablo topole sa tri zakačena postera Discplin A Kitchme, što na prvi pogled deluje kao još jedna Kojina doskočica, ali ustvari najavljuje njegovu skoru emigraciju i novi životni i muzički početak u Londonu. Iz te stare topole izbio je šaren cvet nacrtan Kojinom rukom, naspram Aci skejteru, koji predstavlja izdanak novobeogradskog asfalta, izboj novog muzičkog naraštaja. Aci se lice samo nazire kroz dugačku kosu neurednih dredova, što nije posledica vetra na keju, već njegove urođene stidljivosti. I tu pada prvo poistovećivanje: i ja sam se tog proleća 1991, kao četraestogodišnjak, krio od sveta iza dugačkih šiški. Aca u rukama drži skejt na kojem je pičio po bloku i drži ga kao štit. Nosi majicu s istim logotipom kao na posterima, uske farmerke i duboke, izanđale starke. Grafika omota tipična je Kojina polustripovska igrarija koja krasi sve omote Discipline. Posmatran s vremenske distance od 35 godina nosi jasnu poruku, koju su te 1991. godine iščitavali verovatno samo Kojini bliski prijatelji: ja odoh, a vama ostavljam dostojno muzičko pokolenje.

*

Tog proleća 1991. godine svi smo se nadali da će se stvari rešiti mirnim putem, da ćemo nastaviti da živimo u velikoj zemlji otvorenoj svetu i da će Zeleni Zub, naš superheroj, još puno leta hodati ulicama Beograda i svirati po njegovim klubovima. Radio B-92, koji se u našoj kući slušao od jutra do kasno u noć, naglo je, silom prilika, prerastao u svetionik. Martovske demonstracije pokazale su nam da se Monstrum ne šali: sestra Ana i ja popili smo prvi suzavac, a mnogi naši sugrađani i pendrek. Branivoje Milinović pao je kao prva žrtva Miloševićevog režima. Njegovo ubistvo od strane policije kod mene je izazvalo ogroman šok. S imenima inače jako loše stojim, ali Branivoja Milinovića nikada nisam zaboravio. Znam da je voleo Poguese i svaki put kad čujem pesmu Summer In Siam setim se scene iz ulice Kneza Miloša.

*

Album Nova iznenađenja za nova pokolenja otvara se polako, instrumentalom Himna, koji kombinuje lenju duvačku sekciju, pod komandom Zerkmanove trube, s distorziranim Kojinim basom, i kao da nam kaže: Ajmo, deco, ustajanje, lagano razgibavanje. Ali već kod druge pesme prelazi na ubojito rokanje. To je, ako me sećanje ne vara, bio i prvi singl s ovog albuma: Buka u modi! A buka je tih meseci i godina itekako bila u modi. Ja sam običavao da zvučnike starog Philips uređaja izbacim na sims prozora svoje spavaće sobe koji gledaju na šetalište i sa njih svojim muzičkim izborom terorišem komšije i šetače. Četiri godine kasnije sličnu sam scenu video u crno-belom filmu koji je odmah postao kultno ostvarenje za sve blokovce: u Mržnji Metju Kasovica. Novo poistovećivanje. Taj nam je film pokazao da je periferija Pariza – iako Francuzi nisu imali ni rat ni sankcije – ista kao periferija Beograda. Dizelaš – „batica“ u šuškavoj trenerci, sa zlatnim lancem oko vrata i air max Nike patikama na nogama – postao je globalni fenomen. Baš kao i blejanje (naziv za gluvarenje u devedesetim), tipično „ubijanje” vremena u kvartovima sa šturom ili nikakvom kulturno-zabavnom ponudom, ali od suštinske važnosti za razvijanje mašte i veštine pripovedanja.

*

U pesmi Buka u modi prvi put se pojavljuje goč, tradicionalni bubanj narodne i romske muzike, koji će u četvrtoj numeri Goč, skreč + bubanj postati protagonista. Između ove dve stvari smestila se jedna od meni najdražih pesama s ovog albuma: Da li ti znaš za neki drugi ritam? Zbog te sam pesme, na jesen iste godine, na samom početku pohađanja Pete beogradske gimazije, završio po kazni na tabli, i to na času nedavno preminule profesorke latinskog, Mirjane Maskareli. Strahotrepetna Puella moje je pevanje ove pesme u hodniku, s prijateljem iz razreda Markom Zorićem, protumačila kao izrugivanje. Popili smo obojica po keca, ali smo ponosno odbranili boje Bloka 45. Pesma je u gradu tumačena kao Kojino prozivanje bendova novog talasa, koji su po njegovom mišljenju počeli da prave prilično dosadnu, jednoličnu i neinventivnu muziku.

*

Nakon „rugalice” sledi instrumental Goč, skreč + bubanj na kojem ću se malo duže zadržati. Neki misle da je ovde reč o Kojinom koketiranju s narodnom muzikom, u stilu Bijelog Dugmeta ili Plavog orkestra, ali to naravno nema veze s mozgom. Komšija iz Bloka u celoj je svojoj muzičkoj karijeri znatiželjno kopao po starim singlicama jugoslovenskih hard i progresive rock bendova, ali i po korenima rocka u SAD-u. Njegovo zanimanje za tradiconalne instrumente narodne muzike nije bio pokušaj da vulgarno komercijalizuje svoju i prilagodi je neukusu širokih narodnih masa, što su Bijelo Dugme i Plavi orkestar smišljeno uradili, i što im je on, zajedno s Canetom iz Brejkersa, otvoreno zamerao. Goč u pesmama na albumu Nova iznenađenja za nova pokolenja Kojin je silazak do delte Misisipija, do izvorišta domaćeg bluza. To je logičan potez muzičara koji neprestano traži nadahnuće, polazeći od korena muzike, kako bi stvorio ta nova iznenađenja za nova pokolenja. Koja je, kako u svom jezičkom tako i u svom muzičkom izražavanju, uvek bio lapidaran, sveden na minimum (bas i bubanj). Kratke, jezgrovite rečenice, kratki, oštri tekstovi koji su se spontano pretvarali u parole. Tekstovi Discipline Kičme nikada nisu bili stihovi za pevanje, uvek su bili slogani za uzvikivanje na protestima protiv sistema, nepravde, roditelja, šunda.

*

Čovek sa visokom temperaturom govori upravo o takvom jednom buđenju, o shvatanju obmane i prelivanju srdžbe u nešto konstruktivno: Kada jednom shvatiš, kada jednom shvatiš, tebi će onda vrlo teško biti, ali ti tada svoju srdžbu nemoj kriti… Budi čovek sa visokom temperaturom. Jasno je bilo Koji šta se dešava, jasno mu je bilo u kakvom sistemu živi, ali uprkos tome nikada nije skliznuo u politikanstvo i jeftinu propagandu.

*

Obe strane albuma otvaraju i zatvaraju instrumentali, ali onaj koji otvara B stranu najizgrebaniji je deo moje ploče i za to postoji precizan razlog: pesmu Zemlja svetlosti (Sunce je na raspustu) koristio sam kao muzičku podlogu za autorsku emisiju Dobri duh Beograda na Radio Pingvinu, koju sam dve godine vodio s prijateljem Markom Kmezićem. Reč je o obradi pesme grupe Pop mašina, koju sam prvi put čuo, naravno, na Radiju B-92, u nekoj od emisija Srđana Anđelića (aka Mjehur Ubica), čiji sam voditeljski stil nastojao da oponašam. U Kojinoj verziji ovaj instrumental opaka je vožnja koja podseća na najbolju mešavinu iz kuhinje Fele Kutija, Sly And Family Stonea i Jamesa Browna.

*

Sledi stvar Zar je to sve? kojom Koja pokazuje kolegama i publici da itekako zna za neki drugi ritam. Kao i na prethodnim albumima Koja i ovde koristi semplove i skrečovanje, kratke citate koje slušalac prvo treba da prepozna, a onda uklopi u kontekst i smisao pesme. Prateće vokale izvode članice novosadskog benda Boye, s kojima je Koja često sarađivao. Po samom izlasku albuma jedna novinarka je u intervjuu za, čini mi se, Treći kanal, Koju pitala da li zaista nema misterije u današnjem rock’n’rollu (aludirajući na treću pesmu na B strani naslova No misteri at ol), na šta joj je on odgovorio (parafraziram):

– Pa, skoro.

– Znači ne sviđa ti se ama baš ništa na današnjoj svetskoj muzičkoj sceni? – insistirala je novinarka.

– Ima jedna dobar bend, u Utrehtu, zove se Urban Dance Squad – odgovorio je Koja i zaključio intervju.

*

Istoga sam dana otrčao do sestrinog prijatelja Gorana da se raspitam ko su leteći Holanđani koje Najbolji komšija preporučuje. Prijateljica Maja presnimila mi je dva do tada objavljena albuma na audio-kasete, a Šoravi mi je sledeće godine poslao majicu iz Londona, u koji se u međuvremenu, zbog nemilih događaja, preselio s celom porodicom. Pet godina kasnije, 1996. godine, Urban Dance Squad održali su dva legendarna koncerta u SKC-u, na samom početku velikih protesta protiv Monstrumovog režima, na kojima sam s ekipom iz Bloka i drugarima iz gimnazije tri meseca nosio sad već legendarnu Ferrari zastavu. Energija beogradske publike toliko ih je oduševila da su snimak s dvaju koncerata pretvorili u svoj jedini, zvanični živi album – Beograd Live. Tu dvostruku ploču čuvam na posebnom mestu u kući.

*

Nakon mantrične No misteri at ol sledi Zlopamtilo (Ja sam znaj!), pesma koja počinje semplom Santane i čiji smo početak (Evo mene opet, evo mene opet, bolji nego ikad…) koristili kao zezanje pri pozdravljanju. Prijatelj sa maštom pesma je čiji je tekst postao neka vrsta mog životnog i stvaralačkog manifesta. Jednom sam prilikom, uz čašu dobrog vina, pitao dragog prijatelja i filozofa, Maria Kopića, šta nekog mislioca čini velikim. Dobio sam potpuno neočekivan odgovor: – Mašta. 

Divna reč. Može svašta, nije tašta, sve prašta. Kojina namrštenost i ozbiljnost uvek su bile štit za dečju zaigranost i maštovitost.

*

Album zatvara instrumental Manitua mi III (prva dva istog naslova nalaze se na prethodnom albumu Zeleni Zub na planeti dosade). Pesma ima atmosferu zalaska, poslednjeg čina, ukus sumraka koji se nedugo zatim nadvio nad svima nama. Aca, stidljivi dečko s omota albuma nedavno je preminuo. Nastupi njegovog Overdosea bili su jedinstvena pojava na ondašnjoj muzičkoj sceni, stroboskopske oluje i sonorični uragani posle kojih bi vam danima zujalo u ušima. Za mene je Nova iznenađenja za nova pokolenja poslednji album Discipline Kičme. Sve što se dogodilo kasnije, u muzičkom smislu, pripadalo je nekom drugom prostoru i nekom drugom vremenu. I da, to je najveći album takozvanog yu-rocka, jer svojim zvukom i tekstovima najavljuje kraj jedne epohe, proziva tobožnji zamor i pomirenost i ostavlja onaj gorak ukus (nestašnih) u ustima… jer naravno da je moglo drugačije.

*

Koja se zbog zdravstvenih razloga potpuno povukao iz javnosti. Njegova prepoznatljiva silueta (razigrani žbun na glavi, sako pun bedževa, uske farmerke i namerno demode cipele) nama koji smo imali priliku da ga upoznamo i slušamo, zauvek će ostati u sećanju. Duh sa bas gitarom bio je i ostao superheroj našeg detinjstva. A superheroji se pojavljuju retko, ali se uvek pojavljuju u odsudnim trenucima. 

Beograd je danas neki drugi grad koji se očajnički bori za preživljavanje svog urbanog duha, a Kojine pesme ostaju najbolji soundtrack za svaku pobunu, za svaku odbranu dobrog duha rodnog nam grada.

Zar je to sve?

O, je!

Daj mi još malo energije!

Iz rukopisa “Moje stvari”

Zagreb je postao mjesto neobične strepnje. Svako čovjekovo ponašanje na ulici, po parkovima i na ona dva-tri gradska trga, moglo je biti označeno kao sumnjivo. Sumnjivo je ako netko šuti, ali je sumnjivo i ako govori. Možda su najmanje s sumnjivi oni koji bez prestanka blebeću. Oko trga se, recimo, vrzma neki Šimun, krupna postarija smlata, s kancelarijskom tašnom pod pazuhom i sivom ljetnom micom na glavi. Što god radi, o čemu god misli, Šimun to naglas čini. Ako samo hoda niz Prašku, prema Zrinjevcu, i to čini glasno. Izgovori svaki svoj korak, riječima ga izmjeri, usput kaže što oko sebe vidi, spomene se srušene sinagoge, zaviri u Shellov prolaz, spomene se braće Marić, Milana i Artura, i čuvene Rafinerije Caprag, koja je vonjala po milijun milijuna petrolejskih lampi, od kojih su načinjene zvijezde na nebu… Nešto je u njegovu govoru privuklo Andrića Šimunu. “Odakle si ti Šimune?” “Ja sam vam, gospodine dragi, od Kotor Varoši, Bogu hvala!” “Pa što ćeš u Zagrebu?” “A što ćete vi u Zagrebu, gospodine dragi?”, uvrijeđeno mu uzvraća Šimun. “Mene nanio slučaj, pa sam ostao!” “A mene nije nanio slučaj, nego sam ja bio činovnik prve klase u Osiguravajućem društvu Merkur. Pa sam sišao s pameti, i sad sam svoj čovjek.”

Razgovor sa Šimunom Andrić je zapisao u crvenu bilježnicu, ali ga iz nekog razloga nije uvrstio u “Znakove pored puta”. Ali je Šimun, koji nije prestajao brbljati i koji je vjerojatno i u snu nastavljao iznositi svisjetu što mu se upravo događa, bio jedna od onih zagrebačkih gradskih figura koji ga motiviraju da nastavi pisati “Prokletu avliju”, roman kojeg je prvog započeo, još 1927, i koji je narastao na nekoliko stotina stranica, ali je ostao bez smislene forme, rasut i raskopan kao trg pod koji se polažu vodovodne cijevi. Većinu napisanog namah je odbacio i nastavio započetu priču s mišlju na Zagreb 1945. Ta knjiga o zlosretnom sultanu Džemu, o onom što je za čovjeka stvarnost, a za ljude je iluzija, knjiga o nasumičnom teroru kojim totalitarna vlast nastoji zastrašiti svoje podanike, možda je i najznačajniji hrvatski roman, uopće. Kontroverza s “Prokletom avlijom”, zbog koje ova knjiga biva trajno sumnjiva vlastima u Beogradu, tiče se njezina alegorijskog sloja, ili onoga što je u knjigu učitano. Premda će Ivo Andrić jednu od svojih upečatljivijih pripovjetki, “Bife Titanik” posvetiti temi ustaškoga terora, a sarajevski će redatelj Emir Kusturica snimiti svoje oskarovsko remek-djelo, alegorija “Proklete avlije” sugerira da pisac s većom žestinom osuđuje crveni revolucionarni teror iz 1945, nego ustaške zločine iz prethodne četiri godine. Ovako će se od takvih, davno izrečenih optužbi braniti 1971, u razgovoru koji je s njime za zagrebački Telegram vodio pjesnik Antun Šoljan: “Prije svega, književnost nije zrcalo, čak ni kada se u priči ogleda jedno vrijeme. Kažu da se u priči ‘Proklete avlije” ogleda poslijeratni Zagreb, ali ja o tome, oprostite, ne znam mnogo. Ja o tome znam onoliko koliko od drugih čujem, a naslušao sam se u ovih dvadeset i kusur godina o toj mojoj knjizi svega i svačega. Ne znam kako bi roman, i to vrlo kratki roman, ispripovijedan glasom franjevačkog redovnika, koji se zbiva u Bosni i u Carigradu u vrijeme pred opadanje velikoga carstva, ne znam kako bi jedan takav roman mogao toliko toga reći o Zagrebu 1945, pa da stvar nekome postane sumnjiva. Ali nešto drugo ću, ipak, reći: zlo koje se radi zla čini i u kojem osim zla nema ničega drugog slaba je književna tema. O njemu se može napisati jedna jedina riječ, od samo tri slova: zlo! Teško od toga može biti dobre literature, teško iz toga čovjek može nešto naučiti o sebi i svijetu. Ali ako je naša strana 1945. činila zlo i ako je to zlo povremeno znalo biti nasumično, tako da nije usmjereno samo protiv neprijatelja, nego i protiv ponekog nedužnog čovjeka, ili žena njihovih i djece, ako je, dakle, naša strana takvo što činila nakon besprijekornog i samopožrtvovnog junaštva Neretve i Sutjeske, tada je to naše zlo velika tema. Jer nije samo jedna riječ od tri glasa. Ja se tom temom, na žalost, nisam stigao baviti. I ovo govorim zbog mlađih govorim.” (Ovaj broj Telegrama nije bio zabranjen, ali je godinama nakon sloma Hrvatskog proljeća, bila je to već 1982. zabranjena Književna reč, u kojoj je u sklopu temata “Andrić i Srbi”, što ga je priredio Gojko Tešić, trebao biti preštampan i taj Šoljanov razgovor s Andrićem.) 

Krajem 1945. Grafički zavod Hrvatske objavljuje “Na Drini ćupriju”, pola godine kasnije kod istog zagrebačkog nakladnika izlazi i “Travnička kronika”. U jesen 1946. sarajevska Svjetlost štampa “Gospođicu Rajku”. Prijeratni beogradski književni kritičar upitat će se u svom “Dnevniku jednog nikoga”: “Jesu li Hrvati u Zagrebu tokom Drugoga svetskog rata išta radili osim što su pisali istorijske romane. Naravno, mislim na one kvalitetnije među Hrvatima”. Osam godina kasnije biva objavljena i “Prokleta avlija”, koja će se naći u konkurenciji prve Ninove nagrade za roman godine,

ali nagrada će joj izmaći, jer će članovi žirija zaključiti da se ne radi o romanu, nego o – noveli. Ivi Andriću je šezdeset i jedna godina, i neće više dovršiti nijedan započeti roman.

Zapisnici sa suđenja Miroslavu Krleži uništeni su u diverziji nepoznatih lica, 28. svibnja 1991. u Arhivu Jugoslavije. Prethodno su bili pod pedesetogodišnjim embargom, koji je trebao isteći četiri i pol godine kasnije. U to su vrijeme još bili živi neki od onih koji su prisustvovali zatvorenom suđenju u Beogradu, ali nitko nije bio spreman govoriti. U Jugoslaviji je počinjao rat, pa možda nikog nije pretjerano ni zanimalo suđenje Krleži. Godine 2007. u Zagrebu će, u izdanju Europa Press Holdinga i Novog libera, pod uredništvom Slavka Goldsteina, biti objavljena knjiga “Križ za Krležu” zagrebačkog filmskog redatelja, pisca i krležijanca Zvonimira Berkovića s tri pseudo-dramska, dijaloška teksta. U prvom Berković zamišlja Krležin razgovor s Titom. U drugom Krleža razgovara sa svojim tužiteljem, generalom Albertom Sinkovićem. Treći je Krležin razgovor s Bogom (“koji ipak postoji”, u zagradi će napisati Berković). “Križ za Krležu” premda je fikcijskog karaktera do danas ostaje najzanimljivija knjiga o suđenju jedinome južnoslavenskom nobelovcu, te uz Lasićevu monografiju i “Sukob na književnoj ljevici” istoga autora jedina relevantna knjiga potekla iz hrvatske književnosti. Neobično je, doista, kako se hrvatska književnost odrekla pisca koji je unutar nje ponikao, da bi mu se poslije, kao svojemu, prilično uzaludno praznim riječima vraćala nakon što je 1971. dobio Nobelovu nagradu za književnosti. Andrić je bolji! Andrić je bolji! kukurikati će sljedećih pola stoljeća pijevci sa Kaptola i s Gornjega grada, a hrvatska će književnost preživljavati na mitu kako Ivo Andrić nije nagrađen samo zato što je Hrvat, a Krleža je dobio nagradu samo zato što je najprije bio komunist, pa komunistički disident, ali najviše zato što je bio i ostao Velikosrbin!

Ali na kraju, na slobodu je prije izašla Bela, kojoj je poništena smrtna presuda – to je, valjda, jedini slučaj u povijesti jugoslavenskoga socijalističkog pravosuđa: presuda je na Vrhovnom sudu u Beogradu poništena, a Bela Krleža je oslobođena svake krivnje, premda nijedna prethodno navedena inkriminacija nije osporena – pa je Krleža robijao punih pola godine nakon nje. Iz zatvora on izlazi krajem veljače 1947. i odmah piše Marku Ristića u Pariz, gdje je ovaj već godinu i pol ambasador, da traži urgenciju da se Beli i njemu daju putni listovi, jer bi se iselili u inozemstvo. Ristić se raspituje tamo gdje je potrebno, i u lipnju iste godine Krleži u “kućicu u cvijeću”, u Bregalničkoj ulici, odmah pokraj franjevačke crkve svetog Antuna, gdje su boravili “na obraz i besplatno” kod nekih poznanika iz vremena Danasa, stiže poziv iz Belog dvora, od Maršala. Prošli put vidjeli su se u Brajićima, kada je Tito banuo u sobu u kojoj je Krleža sjedio sa šefom Savezničke vojne misije. Neka drug Krleža dođe odmah, danas tokom dana, ili sutra prije podne!, rekao je kurir, neki vedar jednoruki Banijac. Poziv je bio usmeni, ali zvučao je uvjerljivo.

Susret s Titom trajao je kratko, ne više od pola sata, i bio je sve samo ne srdačan. Preko pisaćeg stola se rukovao s njim, pa mu pokazao da sjedne na stolicu s druge strane. Sljedećih dvadesetak minuta govorio je o tome da je bio i zgađen, i osramoćen kad ga je vidio u četničkom štabu, i da u cijelom ratu ništa nije tako uzdrmalo njegove životne i revolucionarne ideale kao to. “Ti si se, Fric, popišao na sve nas!”, rekao mu je, i ta je rečenica ostala amblematska u kulturnoj i književnoj povijesti socijalističke Jugoslavije. Krleža mu nije ništa odgovarao. Pred Titovim rukama, sklopljenim na zelenom kožnom tapecirungu, ležala su dva pasoša s prepoznatljivim razbuktalim grbom. Gledao ga je Krleža ravno u oči, odlučan da ne sklanja pogleda što god još Tito rekao u svom, očito je, sadističkom nastupu.

A onda je Maršal najednom zastao: “A jeste li vas dvoje dobro? Je li se Bela oporavila? Sve ovo je za nju bilo strašan šok!” Krleža mu je, valjda, nešto odgovorio. Zapanjen trenutkom u kojem se zbiva preokret. “Znaš, odnos između drugova mora biti zasnovan na povjerenju. Bez obzira na sve što smo preživjeli. Naredio sam da vam odmah izrade putnice (upravo je tu riječ upotrijebio, a ne pasoš!), onakve kakve imaju naši diplomati, tako da možete neometano i neograničeno putovati.  Od mog ćeš ađutanta dobiti i dvije karte za prvi razred, za Pariz. Ambasador Ristić, tvoj prijatelj, tamo je sve pripremio. Na tebi je hoćete li ranije izaći iz vlaka i nestati. Ili ćete nastati nakon mjesec dana Pariza, koliko vam je plaćen hotel. Ja bih volio da se vratite. Ti se naš najveći pisac! I bez tebe mi plovimo dalje, ali bez svjetionika.”

Zatim je skočio od stola, zgrabio pasoše, pružio mu ih, rekao je da će se njegov ađutant i službe pobrinuti za sve ostale, i još je rekao: “E pa vidimo se, druže Krleža, sigurno se vidimo!” Izlazeći iz Belog dvora pogledao je Belin pa svoj pasoš, jer mu nije bilo jasno odakle im fotografije. Bela u robijaškoj uniformi, već na smrt osuđena. On u robijaškoj uniformi, beznadan. Istog je časa znao da se neće vratiti, i da se o tome nema što misliti. Čim zađu u za Italiju, čim se nađu u Švicarskoj ili možda u Francuskoj, njih dvoje izlaze iz vlaka, i gotovo je za sva vremena! Hrvati i Srbi,  i s njima Jugoslavija, od cjeloživotnog prokletstva napokon postaju književna tema. I ništa drugo osim književne teme. Kroz glavu mu je, dok je pješačio prema Zvezdari, ne bi li se prije razgovora s Belom nekako smirio i sabrao, prolazio cijeli njegov budući život. Sve se činilo mogućim i napokon izvedivim. Europa ga je čekala ranjena, slobodna i naivna. Za sobom nije ostavljao ništa što bi bilo vrijedno brige. Osim prirodnih ljepota i kulturnih dobara. Ali njih će biti i s ove, i s one granice.

Bela je plakala od sreće i tuge, istovremeno. “Mili Bože, kakva je svinja taj maršal Tito!”, izgovorila je rečenicu koju je Krleža na samrtnoj postelji, zajedno s pričom o pasošima, povjerio zagrebačkom slikaru, genijalnom umjetniku Josipu Vaništi. Vaništa ga je, rodom Karlovčanin, često u Beogradu obilazio, ali crtež iz bolničke sobe u Sremskoj Kamenici, kada veliki pisac utapa svoje lice u šakama, ostaje čuven. “Mili Bože, kakva je svinja taj maršal Tito!”, izgovorila je Bela Krleža, zgrožena i ponižena vlastitom fotografijom u pasošu. Bila je uvjerena da su te dvije slike u njihovim putovnicama – tojest putnicama – kako se to na hrvatskom prije Tuđmana govorilo, Titov način da im poruču da, koliko god bježali iz Jugoslavije, ne mogu pobjeći od doživljenog poniženja. Krleža ih je na koljenima molio za život žene koju voli!

Došla je jedan dan s tom svojom paž frizurom,
previše elegantna za njihov zagrebački ured,
u prefinjenim talijanskim kožnim cipelama.
Ušle su prvo te cipele, prefinjene kožne,
pa onda frizura, pa te stroge prodorne oči
od kojih čovjeka obuzima strepnja.

Cipele, te kožne talijanske,
unesoše u njihov prašnjavi ured neviđenu eleganciju,
i paž fizura, kakvu on voli,
i neprirodno tanak struk,
okićena laganim svijetloplavim mantilom od balon svile.
Je l’ to naziv lepršavog materijala od kojeg se prave zrakoplovi?

Došla sam u vezi s natječajem za posao, rekla je,
a pritom se nijednom nije osmjehnula.
On je, umjesto riječi, čuo zavodljiv cvrkut sa usana,
kao cvrkut ptica u sumrak, pred zalazak sunca negdje pored mora
iznad kojeg se prolilo tamnoplavo nebo sa rasutim zvijezdama.

 Kad mu se misli malo raščistiše, naglo ga obuze bijes,
jer sve mu se jako sviđa na toj curi,
i kožne cipele, i paž frizura i ta elegancija neviđena,
i nikada nećeš, govorio je sam sebi, imati takvu curu,
pa ga obuze samosažaljenje, pa ga obuzeše zavist i bijes.
I kad je konačno izašla, u prašnjavom uredu ostade samo miris njene haljine,
i on se razljuti još više, i poče da mrzi sam sebe kao nikad ranije.

Kad bi mu ova cura strogog pogleda, maštao je,
pružila samo jednu šansu…
I onda ga obuzeše takva tuga i nostalgija
da je to popodne proveo na prozoru, gledao u daljinu
i čeznuo za tom elegancijom, dosad neviđenom.

U mislima je izgovarao ljubavne izreke
i pripremao se da joj kaže da je voli,
što se jednog dana na hodniku,
pored kopir aparata, zamalo i dogodilo.

U zadnjem času se predomislio,
nakon čega ga ispuni tuga još veća i snažnija,
a cura u svjetloplavom mantilu u njegovim očima postade još ljepša i nedostižnija.
Onda se bio toliko pogubio da je počeo uživati u svojoj patnji.

Zašto je izašla s njim u grad, ne zna ni sam,
možda njegov bosanski akcent.
Mora da je to njoj bilo zanimljivo,
taj robusni zvuk.

 Galantan je bio, naručio šanpjera i bocu bijelog hvarskog,
lingvine s tartufima i oval paškog sira.
Ona je sjedila prekoputa i ovaj put se smijala
na svaku njegovu riječ, osim kad je pričao o granatiranju.

Tad bi se ukazale suze u njenim očima
i tada su bile najljepše, svjetlucave od suza,
velike zelene prodorne oči.
Pričao je o Sarajevu, o zumbulima u proljeće,
o tufahijama, o Radićevoj ulici, o pogledu sa Bistrika
o krivudavim ulicama i sokacima, malim kućicama
i krovovima iz kojih se širi miris jelovine po uskim mahalama.

Dok je sve vrijeme opisivao tu
po njegovom mišljenju klasičnu ljepotu
kakvu možeš naći samo na Sezanovim slikama,
ona je samo žmirkala tim svojim
od suza svjetlucavim očima,
i nije bila svjesna da se on tako udvara svim svojim curama.

Mogao bi on tako uskovitlanih misli nastaviti do zore
da ga iznenada ne prekide njen glas,
onaj što podsjeća na cvrkut ptica u sumrak,
pred zalazak sunca negdje pored mora
iznad kojeg se prolilo tamnoplavo nebo sa rasutim zvijezdama:

“Ali ja imam momka”, rekla je, i primakla stolicu bliže.
Šutio je, zbunjen njenom blizinom,
ramena mu zadrhtaše,
zadrhtaše i sto, i plamen svijeće,
i hvarsko vino u visokim čašama.
Kosa joj prekri oči…
osjeti samo njene usne kako ga ljube.

Pred samu zoru, pazeći da je ne probudi,
išuljao se ispod pokrivača i krenuo prema vratima.
Vani je još uvijek mrak, ledeni vjetar udara po krovovima.
Bile su to sumorne devedesete.
Jedino je on sijao od sreće kao da ga je obasjalo sunce.