Pismo Basari iz ciklusa Nikad bolje, na Velikim pričama objavjeno 8. maja

zadnji dani aprila

Tvoje pismo me, dragi Basara, sastalo na željezničkoj stanici frankfurtskoga aerodroma, dok sam čekao voz za Münster. Pismo sam čekajući pročitao, potom se ukrcao, našao mjesto, pa ti odmah otpisujem. Osim što su moderni europski vozovi dobro mjesto za pisanje pisama, razlog mom trenutačnom odgovoru tiče se niza okolnosti kojima se stvarnost – ili melankolični ali uvijek sveprisutni gospodin Slučaj – opet umiješala u naše dopisivanje. Naime, dok smo mi epistolirali o Mirku Kovaču i njegovom dugom putovanju u noć, što ga je 1991. vodilo od Beograda do Rovinja, umirao je Goran Babić, koji je iste te 1991. u noć otputovao od Zagreba prema Beogradu. Putujući u različitim pravcima, tako što jedan je išao tamo odakle je drugi pošao, Kovač i Babić ispunjavali su vlastite sudbine. Premda su odlazili svojevoljno – tako što im prethodno nitko nije banuo na vrata – obojica su bili prognanicima. Takvim ih ne čini to što bi možda izgubili glavu da su ostali – premda bi je možda i izgubili – jer je i u Zagrebu i u Beogradu bilo ljudi koji su glavom plaćali to što su se našli na krivom mjestu i što su govorili ono što vlast nije željela čuti – nego su Kovača i Babića doživotnim prognanicima učinili oni njihovi bivši sugrađani koji su bezdušno ustrajavali na tome da je njihov odlazak čin veleizdaje. Kovača su iz Beograda protjerali oni koji s ustrajnošću mazgi tvrde da on nije morao otići, a ako je već odlazio, zašto je išao Tuđmanu? Babića su iz Zagreba protjerali oni koji s ustrajnošću mazgi tvrde da on nije morao otići, a ako je već odlazio, zašto je išao Slobodanu Miloševiću?

Mirko Kovač bio je jedan iz društva salonskih beogradskih antikomunista, koji, međutim, za razliku od velikog broja njih, nije imao simpatija za kralja Petra i četnike. Goran Babić bio je komunist, šuvarevac, dosljedan u svome neprijateljstvu prema onima u kojima bi vidio hrvatsku građansku desnicu, frankovce, potajne ustaške simpatizere. Drukčijih, osim potajnih, u Zagrebu i Hrvatskoj sve do pred sam kraj osamdesetih nije ni bilo. Ali ono protiv čega su se demonstrativno pobunili i zato svršili u progonstvu je isto: nacionalizam. Ako je 1991. i postojalo razlike u tome bježiš li iz Srbije, iz koje su upravo kretali tenkovi na Vukovar i u kojoj je nekadašnja zajednička armija upravo provodila svoju konačnu preobrazbu u srpsku vojsku, u Hrvatsku koja se, kako se znala i umjela, branila i od tih tenkova i od te vojske, te razlike već nekoliko godina kasnije neće više biti, a pogotovo je nema danas, 2026. godine. Kada je nestalo razlike? U vrijeme kada se Hrvatska prema dijelu svoga stanovništva, dakle prema svojim Srbima, počela odnositi onako kako se JNA, transformirana u srpsku vojsku, odnosila prema Hrvatskoj, hrvatskim selima i gradovima, te njihovim stanovnicima Hrvatima. Godine 2026. nema razlike u prognaništvu Mirka Kovača i Gorana Babića, niti u stavu koji je jedan imao prema srpskim, a drugi prema hrvatskim vlastima. Uzorno, obojica su se pobunili protiv nacionalizma svojih.

Ne bi bilo sasvim krivo reći da su obojica bili Hercegovci, premda je Babić bio od Opuzena, a Opuzen uže zemljopisno nije Hercegovina. Kovač je bio iz Lastve kod Trebinja, ali zapravo bio je Trebinjac. Mjesto T. u njegovoj prozi važnije je i od Beograda. Hotel pod platanima stvarno je mjesto. Babić bio je Mostarac, premda, za razliku od Kovača, nije imao onaj neodoljivi, ukorjenjujući lični šarm, nego je bio stran i tuđ, gdje god bi došao. Po tome, rekao bih, da mi je veoma blizak. Po svemu drugom Kovač mi je bliži. Poznavao sam obojicu, Kovača bolje i duže, znao sam ga još od 1988, družio se s njim u Rovinju i Zagrebu, uživao ne samo u njegovoj prozi, nego i u njegovim socijalnim vještinama.

Imali su i zajedničku socijalnu manu: premda su bili izrazito dosljedni ljudi u onom što ih je otjeralo u progonstvo, i Kovač, i Babić imali su istu crtu socijalnog oportunizma. Naročito Babić. Osamdesetih petljao se s nekim gadnim komitetskim ološem, kakav nije rastjerivao ni u redakciji Oka, odličnih novina za kulturu, u kojima je bio glavni urednik. Među tim svijetom bilo je onih najgorih udbaških ništarija, policijskih uhoda i bijednika svake vrste, koji su neprijatelje države i Partije prokazivali za sitne interese ili iz čistog zadovoljstva. Jedan od Babićevih ljudi iz tog vremena u nova doba postat će izdavač Hitlerovog Mein Kampfa i drugih proustaških i pronacističkih spisa. Drugi, koji je u Babićevo vrijeme bio zadužen za praćenje aktivnosti ekstremne neprijateljske emigracije, postat će najaktivniji pisac natuknica za Hrvatsku književnu enciklopediju. S istom vrstom socijalne nehigijene nastavio je pred 1991., a potom i u Beogradu, petljajući se s ministrima krajinske vlade u izbjeglištvu. Trudio se biti ispravan čovjek, ali kao da ga nije bilo briga tko su i kakvi su ljudi oko njega. Bilo mu je važno da ne budu hrvatski nacionalisti, da ne budu ustaše. Kao što je i Kovaču bilo važno da ljudi oko njega ne budu srpski nacionalisti, da ne budu četnici, ljotićevci, gibaničari… S tim da Goran Babić od svoje socijalne nehigijene nikad nije imao nikakve materijalne i egzistencijalne koristi, samo štete. Kovač je gadove umio iskoristiti. Istina, s mjerom i u situacijama golog preživljavanja. Recimo, da bi dobio domovnicu (državljanstvo). Babić, pak, živio je dugo kao čovjek bez državljanstva.

Dok je Mirko Kovač 1991. demonstrativno optirao za hrvatsku književnost, Goran Babić se pripadnosti upravo toj književnosti nikad nije odricao. Ne samo da se nije odricao, nego je u svojim pjesmama, često i na istinski potresan način, tematizirao sebe u Hrvatskoj, u hrvatskom jeziku, u hrvatskoj književnosti… On se zaista, koliko god bivao očajan i gnjevan, nije odricao. Ovo govorim na osnovu uvida u njegovo pisanje, naročito u pjesništvo, ali drukčije ne bi bilo ni kad bi se s njim razgovaralo. Pritom, to što je Hrvat, nije ga ometalo u tome da bude Jugoslaven, ili čak da, na neki svoj čudan način, kao Hrvat bude i Srbin, ali to je već nešto drugo, što je, opet, karakteristično za obojicu. Oni su, obojica, bili Jugoslaveni i jugoslavenski pisci, na neki mnogo dublji i proživljeniji način nego što će to biti itko ih tvoje generacije, a o mojoj da i ne govorimo. 

Goran Babić nosio je u sebi mrak, bio je vrlo star čovjek. Takav se, bit će, rodio. Mirko Kovač bio je čovjek izrazite vedrine, vrlo svijetlo čeljade, i bio je dijete. Nemoj da ti na živce ide ovo što govorim, nemoj misliti da nešto bajam i mudrujem. Bili su takvi, i jedino ih se tako može opisati. U Kovačevoj konverziji ima nešto dječje, on je i to prepjevavanje svog djela iz srpskog u hrvatski izveo kao dječju igru. Uživao je u tome, ne upisujući u taj posao ništa od onog što će mu se kasnije pripisivati. Nije on postajao netko drugi dok je to radio, niti je to radio da bi postao netko drugi. Krenuo je od dječjeg inaćenja i završio u nečemu što je izgledalo kao čarolija.

Obojica su bili veoma društveni, ali je Kovač u svojoj društvenosti bio vješt. Babiću, pak, često su falili ljudi. On je imao jednu, barem iz moje perspektive, čudnu i nesimpatičnu osobinu: bio je sasvim srođen s generacijom svojih roditelja, volio ih je, zamjerao im nije nikad ništa, vidio je u njima mučenike, žrtve, revolucionare, nikad zanikad nije se pobunio protiv oca i matere! Jednom sam ga o tome pokušao ispitivati, ali nigdje s time nisam dospio. Vjerojatno i zato što sam ja pretjerano na drugoj strani: ne samo što sam se pobunio protiv oca, majke i njihovih generacija, nego sam ih pretvorio u književne likove, koje sam prekomjerno ocrnio. Babić, pak, s takvom nježnošću i blagošću piše o svom ćaći partizanu, a s majkom, beogradskom Jevrejkom, kroz pisanje se srodio tek u prognaništvu. U ranijim knjigama, onim iz zagrebačkih vremena, spominje ju, ali to je spominjanje manje intenzivno, Holokaust u to vrijeme nije njegova tema. Recimo, u njegovoj imaginaciji Jasenovac je srpsko stratište, a jevrejska stratišta bivaju Staro sajmište, beogradska dušegupka, mjesta dorćolskih nestajanja… Babićev je Beograd tužno, a neopisano mjesto. Tu je živio u tridesetpetogodišnjem progonstvu, čije se okolnosti za njega nisu pretjerano mijenjale. Moglo bi se reći da je njegovom voljom sve to vrijeme trajala ta izvorna senzacija privremenosti. Babić se, naime, nije ukorjenjivao, niti je postojao Beograđanin. On nije prihvatio živjeti negdje drugdje, nego je nastavio boraviti u nekom svom limbu, u trenutku odluke da ode iz Hrvatske i nikad se više ne vrati. Ostvarenje tog nikad više, za njega gotovo da je postalo smisao života.

Istu tu stvar, nikad više u Beograd, sebi je obećao i Kovač, ali ju je provodio s neusporedivo manje entuzijazma. To što nikad nije išao u Beograd kao da je proizlazilo iz njegova načina života, a ne iz principa, ili iz neke samonametnute askeze. Babić je u Beogradu živio kao stilit, ili, kako bi se pravoslavnim žargonom reklo, stolpnik, dok je Kovač u Rovinju živio kao plemić. Samo dijelom bilo je to u vezi s činjenicom što su Kovač i Boba bili mnogo praktičniji i životno snalažljiviji ljudi od Babića i njegove Mladenke. I to, rekao bi, manjim dijelom. Više je to bila stvar karaktera.

U Kovačevoj rovinjskoj kući si ti, mislim, bio. Lijepa i raskošna patricijska građevina, s pomno njegovanim vrtom. Vila dostojna Thomasa Manna. Babić je živio u dorćolskom kućerku s avlijom, koja je izgledala pomalo mostarski, a uz kućerak imao je nakalemljenu trafiku, koju je adaptirao u svoju kancelariju i arhiv. Arhivirao je historiju jedne iščezle zemlje, upravo onakve kakva se dogodila njemu i njegovima. Po Beogradu se nalazio i družio s izbjeglim hrvatskim Srbima svih vrsta, te sa suborcima i generacijom svojih roditelja, dok ih je još bilo u životu, s dalmatinskim ratnim i poratnim generalima, metuzalemima sa Sutjeske i Neretve, kao i sa starim udbašima, s kojima bi onda prebirao po prošlosti, i to uglavnom onoj koja je njemu, Babiću, prethodila. Grehota je što gotovo ništa od svega toga nije zapisivao. Uglavnom samo ono što bi mu se samo slilo u pjesmu.

Posljednji duži razgovor s Mirkom Kovačem imao sam u decembru 2012. Tog je dana bio završio pulski sajam knjiga, a ja sam došao iz Sarajeva, gdje sam sahranio majku. Sjedili smo u jednom prohladnom pulskom restoranu, nas sedam-osam jedinih gostiju, jeli ribu i vrlo veselo razgovarali. Kovač je bio bolestan, ali svojom je pojavom i nastupom razgonio sumornost trenutka. Bio je već prilično mršav, iscijeđen rakom, pa mu je, kako to ponekad biva u iznemoglih ljudi, osmijeh prerastao lice. Skoro cijelo vrijeme razgovarali smo o knjizi koju je upravo pročitao i koja ga je odistinski oduševila. Sigurno sam ti to već spominjao, jer knjiga se tebi neće svidjeti, nisi je čitao, i ne pada ti na pamet da je čitaš: autobiografija/biografija Zlatana Ibrahimovića. Kovač je bio opčinjen Ibrahimovićem, tim fudbalskim čarobnjakom i bosanskim mangupom u Švedskoj, a u toj opčinjenosti bila je njegova prava priroda. Kovač je, barem u tom vremenu u kojem sam ga ja poznavao, na sve načine nastojao osvojiti svu lakoću i vedrinu ovoga svijeta. I zaista, bio je majstor u tome. Ako bi ti bilo teško, s njim bi ti postalo lako. Gledam ovih dana i tjedana Donalda Trumpa kako luduje svijetom, i stalno mi na um pada Mirko Kovač. On bi umio govoriti o Trumpu. Umio bi se rugati…

Gorana Babića posljednji put sreo sam na Bajlonijevoj pijaci, pri jednom od sporednih ulaza, onom od Bitef teatra. Bio je oteklog stomaka, izgledao je loše. Na moje pitanje ukratko je izložio medicinsku anamnezu, da bi se uto odnekud stvorio i nekadašnji urednik Književne reči Nikola Vujčić, još jedan hrvatski zavičajac. Postrojio sam ih i fotografirao uz pijačni zid, znajući da je važno. Obojica su se poslušno slikali, vjerojatno misleći da sam malo sumanut. Ali u tih nekoliko fotografija, na njihovoj odjeći, a naročito u izrazima lica, bilješke su o onom što bih inače zaboravio. S Goranom sam poslije ovog komunicirao samo na daljinu i preko posrednika, raspitujući se za njegovo zdravlje, razmjenjujući pozdrave itd. Posljednje o čemu smo tada, na Bajlonijevoj pijaci, razgovarali, prije nego što će naići Vujčić, bilo je pjesništvo Borisa Marune. Ne znam jesi li čitao Marunu. Hrvatski emigrantski pjesnik, iz zemlje pobjegao 1960, kao dvadesetogodišnjak, kretao se u krugovima onog što se kod nas nazivalo ekstremna neprijateljska emigracija, ali je brzo shvatio u čemu se zatekao. Živio u Argentini i Sjedinjenim Američkim Državama, u Španjolskoj i Engleskoj, kojekuda. I jedini je književno relevantan hrvatski emigrantski pisac. Jedan od najboljih hrvatskih pjesnika, uopće. U Hrvatsku se, s ozbiljnim iluzijama i socijalnim ambicijama, vratio onih dana kada je Babić iz Hrvatske odlazio. Nikad se nisu sreli. Babić je u njemu vidio najvećega suvremenog hrvatskog pjesnika nakon Danijela Dragojevića. Slučaj je htio da sam i Borisa Marunu jako dobro upoznao…

Pozdrav iz Münstera,

m

Vratnik 1929. godine. Četiri stotine i pedeset kuća prekrivenih šimlom i ćeremidom, jedanaest uskih mahala sa spletom još užih sokaka stisnutih među poligonalno zatvorenim kamenitim bedemima, zamrlo korito Rukavca Mošćanice koja je vratničkom bradinom tekla tri stotine godina, Mejdanska čaršija i greblje na brijegu podno Carinske džamije.

– Sve u svemu, ništa posebno na našem Vratniku, u našoj Budalastoj mahali – govorio bi hrsuz Salko Runda što se povazdan vrtio po Mejdanu.

I sami Vratničani su u zlobnoj samošaljivosti svoj kraj zvali Budalastom mahalom, jer je cijeli Vratnik bio ograđen bedemima kao kakva ludnica, gdje se nije moglo lahko ući, a još teže bilo je izaći kroz tri kapi kule i pet malih kamenitih vrata.

Nisu džaba stari Vratničani Mejdan zvali Kafanskim trgom. Oduvijek su tu bile smještene ugodne kafane, ali te godine spisak je spao na dvije: “Bujrum” Ibrahimage Hukovića i “Bratstvo” u kojem je te godine kao kafandžija radio Hasanbeg Hasanbegović iz Porčine mahale.

“Bratstvo” je smješteno u prizemlju Iplidžik Sinanova mekteba. U narodu se govorilo da su to bile vakufske prostorije Jekovačkog mesdžida, gdje je do prije dvadesetak godina mekteb vodio Mula Jusuf Prozorac, a prije njega čuveni hodža Rogo iz Vinograda, čiji se mezar vidio odmah naspram mekteba, ispred kuće Reša na Širokcu. Zgrada Roginog mekteba bila je smještena u samom dnu Mejdana, baš tamo gdje se nekada Carska džada razdvajala na dva hiseta, Širokac i Bajramaginu ulicu.

Bijaše kraj vrućeg i sparnog ljeta, mjesec posta, šehri Ramazan, ali u “Bratstvu” ni tada nije manjkalo mokrih gostiju ili fistadžija, kako su ih zvali Vratničani. Fistadžije su bile isto što i kafanski inventar, a taj inventar bijaše prost: dvije sećije ispod prozora i šank sa staklenom vitrinom u kojoj su stajale zdjele sa kuhanim jajima i osušenim limunovima, pored njih i boca sa ukiseljenim bobicama smreke, koju je gazda Hasanbeg s ponosom zvao šmreka želeći time da pokaže kako to nije običan već vanbaška sok.

Ovakve kafane Vratničani su zvali internim lokaonicama. To je značilo da su se svi gosti međusobno znali i da je svaki od njih imao svoje mjesto, na kojem je sjedio po cijeli dan. Takav je bio taj ustajali kafanski svijet, i potpuno je ličio na presahli rukavac Mošćanice koji je kao usmrđena žabokrečina stajao blizu kafane. Nepomičan, užegao svijet pijanica i dokonih besposličara.

Ragib Runda uvijek je sjedio do furune, tik do šanka iza kojeg se nalazila malena niša gdje je Hasanbeg na starom rešou kuhao čajeve i pekao kahvu. Po podu niše bile su poredane flaše sa rakijom šljivom, lozom i kruškom, sve maksuzija do maksuzije, brlja do brlje.

Stalni gosti mislili su da je Runda nadimak Ragibu, jer je često znao reći:

– Beže, daj svima rundu pića i meze od tebe, a od mene im je šuplja priča.

Na tu šalu Hasanbeg bi ljutito odgovarao:

– Pusti, Runda, šuplju priču! U mene su za takve šuplje čaše.

– Pa daj bar na veresiju, piši me u teku! – nastavljao je Runda svoju šalu.

– E, žao mi je, ali teka više nema listova – odgovarao je Hasanbeg, gledajući ostale goste koji su svojim imenima i napunili njegovu teku.

I tog sparnog ramazanskog podneva Runda je bio raspoložen za šalu i šuplju priču:

– Jah, što vrijeme brzo prolazi. U subotu je posljednji dan, a k’o da je juče Ramazan počeo.

– Pa tebi je svaki Ramazan bio juče, čim ga nisi prepostio! – dobaci mu Mujo Bungurdžija kroz grohotan smijeh. Mujo je sjedio za stolom uvrh kafane i igrao tavle sa Rasimom Ulakom.

– Šešbeš! – poviknu Rasim, a Mujo mu uzvrati:

– E, što te hoće kocka, braco slatki! A meni se ne da ništa da bacim…

– Pa kako ćeš bacit’ kad ne znaš igrat’ tavle? – opet će Rasim, koji zadovoljno ispi gutljaj mehke šljive iz čokalja.

Po cijeli dan njih dvojica igrali su tavle i zurili kroz otvoren prozor da vide ko sve prolazi Mejdanom.

– Eno, prođe Hasan Smajiš i nosi crni ceker u ruci! – uzviknu Mujo.

– Bezbeli opet nosi karpuzu, pa neće da svijet vidi šta on to nosi. Bezbeli ima u cekeru i mesa za iftara – reče Rasim.

– Dubeš! – povika Mujo.

– A jesi li, Boga ti, čuo da je stara Kupusovka dobro hasta? Daj, Bože, da se izvuče – obrati mu se opet Rasim i baci kocku niz tavlu.

– Điharise! – uzviknu sav radostan, a Rasim mu dobaci:

– A sve kukaš da te neće kocka!

– Pa mora i meni nešto pasti – sav zadovoljan povika Mujo i nastavi prazan eglen:

– Ja sam čuo da ni Refo Harba nije dobar. Vidjeli su ga kako bljuje krv, a on bježi od naroda k’o đavo od krsta.

– A kako i ne bi kašlj’o krv kad pije k’o smuk?! Svaki dan je pijan ko ćuskija! – uključi se i Hasanbeg. – Još govori da je dobro što mu u mahramicu teče krv, a ne rakija…

– Šta je to po svijetu hasta zavladala? – upita se Mujo tobože zabrinuto i zakašlja se iz grla promuklog od crne kahve i rakije brlje. 

– Kakva ti je ovo rakija, Beže, kad ovako kašljem? – upita kafedžiju, a on mu žustro odgovori:

– Nemoj je piti ako ti ne valja.

– Jah, takav je naš svijet, pun problema. A i crni vakat nam je doš’o, je li tako, profesore? – obrati se Rasim čovjeku koji je sjedio desno od ulaza u kafanu. Tu su na stolu uvijek bile dnevne novine i on ih je prvi čitao. Bio je to Nazim Ćurevac, profesor iz Saburinske škole.

– Tako je, vala. Evo jučer je kralj proglasio oktroisani ustav – reče i proviri glavu iza raširenih novina.

– A šta li mu znači to oktroisani? – upita Mujo tobože zainteresirano, mada ga je to zanimalo koliko i lanjski snijeg.

– To je nametnuti ustav – odgovori mu profesor.

– Vala, baš je sparina, haj’mo napolje – pozva Mujo Rasima da izađu za stol što je stajao pred kafanom. 

Čim sjedoše, Mujo zausti da nešto kaže, ali prekide ga Rasimov glas:

– Eno ga, ide Avdaga Nanić.

Cijela kafana najednom zamuknu, čula se jedino muha zunzara u letu. Mejdanom je prolazio Avdaga Nanić, vlasnik pilane “Braća Nanić”. Bio je to najbogatiji čovjek na Vratniku, stariji od dvojice braće iz Porčine mahale koji su naslijedili parne pilane na Vasinom hanu i na Palama.

Za njihovog oca Salihagu pričalo se da je imao para više i od Očaktana sa Kovača. Bavio se zelenaštvom i kamatom, i sagradio je dvije kuće, na Mejdanu i u Porčinoj mahali naspram mesdžida u čijem je haremu raslo veliko drvo oraha. Njegov stariji sin Avdaga bio je čovjek pedesetih godina, još uvijek u dobrom muževnom stanju. Tijelo mu je bilo fizički održano, hod uspravan, sve u svemu – gorda i gospodstvena figura. Uvijek je nosio alafranga odijelo, bijelu košulju i kravatu uredno svezanu do čvrste kragne. U desnom vanjskom džepu nosio je sahat sa zlatnim lancem, a često bi koristio uzrečicu:

– Kad ide sahat, nek’ ide i lanac. – Tom frazom završavao je svaki svoj iskaz, o čemu god da se govorilo.

Dokoni Vratničani iz kafane “Bratstvo” sa zavišću su gledali u Avdagin sahat i zlatni lanac, misleći: “Lahko je njemu. U njega je para k’o šodera. A nas niko ne pita kako nam je i što se patimo po cijeli dan u kafani uz kahvu, rakiju i tavlu.”

Mučili su se tim mahalskim pitanjima, pa bi proradio poslovični jal kokuza prema bogatim ljudima, ali i strahopoštovanje pred onima koji su imali više od njih, vlast ili neku silu, te bili na višoj društvenoj deredži. Mahalci su se uvijek povijali i sklanjali pred jačim i bogatijim od sebe. To je Vratničanima bilo usađeno u gene: nikad nije bilo zgoreg poviti šiju, jer savijenu šiju sablja ne siječe. Shodno svojoj poltronskoj filozofiji, od pamtivijeka su zaključivali: “Treba živjeti u kutu, nikome na putu.” Oduvijek su oni cijenili vlast, moć, snagu i novac. Ko je to imao, imao je i Vratničane za sobom i uza se. Zato su kafanske fistadžije šutke posmatrali Avdagu kako ide Mejdanom i vadi sahat da vidi je li vakat za džumu. Bila je to posljednja ramazanska džuma i silan svijet hrlio je u džamiju. Svi su selamili Avdagu i s prezirom okretali glavu od kafane pred kojom su sjedili dokoni gosti.

– Selam alejk, Avdaga – pozdravi kafandžija Hasanbeg, koji se i sam spremao za džumu.

– Alejkumu selam – otpozdravi Avdaga i baci prezriv pogled prema stolu za kojim su sjedili Mujo i Rasim.

Mujo pozdravi snishodljivo:

– Kako si, Avdaga?

– Pa, nije mi k’o vama – reče Avdaga, cinički se zagledajući u čokalje na stolu.

– Nemoj tako, Avdaga – reče mu Rasim. – Svakome je na svoj način teško, a na kraju ćemo svi završiti isto, ispruženih nogu na Bakijama.

Avdaga samo odmahnu rukom i povika:

– A šta ćeš. Kad ide sahat, nek ide i lanac. – Izvadi opet sahat iz džepa, pogleda ga i zamaknu iza ćoška kafane, prema Lubinoj džamiji pred kojom su već stajali mahalski prosjaci i ciganska djeca iz Karanfil-mahale. Svi su čekali Avdagu Nanića, jer on nije bio stisnute ruke. Avdaga im priđe i baci nekoliklo novčića pred djecu.

– Daj i nama, Avdaga! – povika prosjak Suljo Dinda, a Avdaga i njemu baci dinar, uz riječi:

– Kad ide sahat, nek ide i lanac.

Tako je prolazio još jedan ljetni dan na Vratniku. Pred Kešinim hanom na Mejdanu sjedio je vratnički besposličar Himzo Kevčija, čopao suhu koru hljeba i dokono vikao:

– Žabokrečina! Žabokrečina!

Niko nije znao zašto je Himzo stalno uzvikivao baš te riječi. Možda zbog usahlog korita rukavca Mošćanice koji je lijeno plazio kroz mejdanski makadam i iz kojeg su noću gladno kreketale krastave žabe:

– Kre! Kre! Kre! – čulo se na Mejdanu zaglušujuće kreketanje u sparnim ljetnim noćima.

Negdje u Širokcu zavijao je pas, dugo i otegnuto, nakon što je hodža ezanio akšam sa munare Iplidžik Sinanove džamije. Na Mejdanu je već odavno bila ugašena jedina sijalica u kafani “Btratstvo”. Cijela Mejdanska čaršija tonula je u mrak.

Osvanut će sutra još jedan dan u “Bratstvu”, odakle će muklo odzvanjati kocka po drvenoj tavli. Neko će mahmurno prelistavati dnevne novine i gledati ima li među smrtovnicama i neki Vratničanin ili Vratničanka. A opet, u sebi će misliti da su to najbolje novine čim u smrtovnicama nema njegova imena. Kafandžija će u šišu peći crnu kahvu, a gosti će se po običaju žaliti što je ona tanka i beterna, pa tako i nasta izreka: “Sačuvaj me, Bože, betera, Likića deftera, kahve Hasanbegove, Hamzića hana i Misira što uz gusle zasvira.” Mislilo se na teku dužnika kod bakala Likića, na kahvu proljevušu kod Hasanbega Hasanbegovića, na peksinavi han Hamzića na Mejdanu i na hodžu Misiru što je pokatkad u saz kucao u svojoj kući i u Bajramaginoj mahali. Svemu su Vratničani znali naći mahanu i falinku, i to su prenosili od oca na sina, s koljena na koljeno.

I tako iz dana u dan, a isti je svaki dan u vratničkoj kasabi.

Kućni red.
Morrisonu, četniku, izrasla bradurina
Na omotu ploče. Ogladnjela,
Tri crnogorska rezervista stoje s đacima
U redu za tople sendviće.
Veliki je odmor,
Prodavačica kupi prosuti pomfrit
Sa bijelih pločica.

Danas golobradi Duško nosi šajkaču
I kašikare pod jaknom,
Uplašeni prolaznici ispred Pošte padaju
Pokošeni imaginarnom eksplozijom.
Duško se smije.
On smije izgleda.

Ustaše kolju malu djecu.
Ustaše bacaju malu djecu na ognjišta.

Partizani se prikradaju poliveni vrelim uljem,
Jedne ljetne noći,
I pjevaju sasvim slobodno
O Slobodi.

Govore u selu da
Moj djed nije klao malu djecu,
Pokoj mu duši.
On je gradio kuće.
Tvrdio je za gospara Adolfa,
Plemenitog Vuka,
Da je najpametniji čovjek svijeta.

Daleko su obale, plivajmo dide zajedno,
Pod kišom koju si nekada davno odabrao
(Zar ne vidiš?) Bijela Vojska dolazi.

Pjevao sam u crkvenom zboru.
Vjeronauk nedjeljom na kraju grada,
A tamo
U crkvi Jugoslavija propada i vjetar piri.

Daleko je bio moj stan, na putu me voljela
zrela Ruža.
Ja sam joj, gledajući je ka nebu, pričao
Vicevima nespretnim o Muji i Suji, njihovom
bivanju.
S potiljka mi je milovala kosu.

A ovako, djeco, izgleda kokarda
Na času srpskohrvatskog
Iscrtana kredom na zelenoj tabli —
Jer ti si Musliman, stoposto.

Zašto je Broz na sredini zida skroz?
Reći će ti direktor desete,
Onaj s masnicom Rođenih,
Dok držiš dah dulje od sirene na koju
Zastaje čitav grad. Samo
Semafori mijenjaju boje ulicama.

Iza garaža, iza zida, iza zgrade slijepi igraju
Limuna i Naranče.

Cigani odlaze za tragovima visokih vojnih lica,
Odmjereno i logistički perfektno.
Šintori dolaze na svoje.

Kafići propucaju potmulo noću a
Katolička cisterna – sred bijela dana.
Ružičnjaci su prekriveni dječjim fudbalima,

Kućni Red je trajno uspostavljen.

Radar 14.5.2026.

Malo koji pisac samim svojim imenom izaziva takvu pozornost i usplahirenost u javnosti kao Peter Handke. Paradoks je da se za njega vezuju skandali još od prve pojave na pozorišnoj sceni sa dramom Psovanje publike pre tačno šest decenija,i da ta tenzija, koja povremeno prerasta u medijsku buku, ne prestaje do danas. Usledio je roman Stršljen pisan tokom boravka na Krku. Prvo inostranstvo Handkeu bila je Jugoslavija.

„Zbog tesne povezanosti dela i života, i shvatanja književnosti kao instrumenta samospoznaje i spoznaje sveta, Handke je od svog života napravio predmet svog dela“, kaže Katarina Roringer Vešović u uvodu knjige Prizivanje mira u buci sveta(Arhipelag, 2025). Nije preterano reći da je autorka ispisala tekst koji prevazilazi granice naučnog rada, da se prošetala opusom jednog od najznačajnijih svetskih pisaca, i ispričala priču o tridesetak romana i isto toliko drama. Rezultat je i vodič, i trezor, ali i poema o Handkeu.

Savesno i temeljno se autorka poduhvatila tumačenja Handkeovog književnog sveta, uspevši da obuhvati i poveže ne samo najvažnije segmente tog grandioznog dela već i one naizgled sporedne tokove. Da u Handkeovom odnosu prema književnosti prepozna dah Jungovog učenja, težnju ka unutrašnjem razvoju čiji je smisao u tome da pojedinac upozna samog sebe. „Kao i kod Junga, sopstveni rast podrazumeva ujedno da čovek svojim postojanjem, ili delom koje stvara, podstiče druge ljude na isti put, a ti drugi ljudi su čitaoci“, navodi autorka.

Handke je pisac izuzetne osetljivosti. Njegov filigranski stil u reči pretvara disanje sveta, svejedno da li opisuje zaostale kapi na konopcu za veš posle kiše ili Sezanovu planinu Sent-Viktoar u Provansi, da li osluškuje šapat Anđela u berlinskim stanovima ili ispovest Don Žuana. Pisac tišine, epskog zamaha i lirske tananosti, osluškivač stvari i pojava, mag jezika koji ispisuje vlastitu mapu sveta.

Ukinuvši „teror“ događanja i čvrste okvire priče, Handke nije nizao fragmente dosade, već je zahvaljujući izuzetnom senzibilitetu oslušnuo brujanje tišine i varljivu nepokretnost. Handkeov stvaralački postupak veoma podseća na Sezanov: lagano taloženje novih slojeva na neku osnovu. A to je baš postupak prirode: rad mora ili vetra. Dugi časovi u prirodi pretvaraju umetnika u osetljiv instrument koji otkriva vibracije nevidljivih sila.

„Svaki pojedini trenutak moga života u povezanosti je sa svakim drugim bez veštačkih spojeva. Povezanost je neposredna, samo je moram slobodno izmaštati“, kaže Handke i nastavlja da u svakodnevnim pojavama traži onaj nepropadljiv oblik. „Stvarnost književnosti načinila me je budnim i kritičnim za stvarnost stvarnosti. Ona mi je razjasnila mene samog i ono što se oko mene dešava… Zato što sam shvatio da se mogu promeniti kroz književnost, da tek kroz književnost mogu da živim svesnije, ubeđen sam da i svojom književnošću mogu da promenim druge.“

„Misao o miru i čežnja za mirom su zvezda vodilja koja se provlači kroz celokupno Handkeovo delo“, zaključiće autorka. I dodaje: „Čovek je sve više usamljen i izdvojen u odnosu na druge, vidi samo sebe i šta ga od drugih razdvaja, ne poštuje drugog čoveka i u sukobu je sa njim; iznutra ga rastržu protivrečnosti, na ivici je destrukcije ili samodestrukcije. On više ne poštuje ni prirodu, ni život; nasilje je njegova svakodnevica, a mir samo punktualna pojava. Ljubav je izuzetak… Ne postoji momenat svesti o tome da je život vrednost po sebi, bilo da je posredi čovek, životinja ili biljka, da ga treba štititi i raditi na njegovom rastu, a ne zatirati i uništavati.“

“Volga, volga”; početak novele

Ime mi je Dželal Pljevljak. Trideset i pet godina radim kao civilno lice u vojsci. Jučer me je pukovnik Uzelac pozvao u kancelariju, počastio me kafom i upitao hoću li u penziju. Upisivali su mi staž kao da sam aktivni starješina, zastavnik prve klase, i već sam se odavno trebao umiroviti.

Mogao si poći u Sandžak, na svoje selo, sjesti pred kuću pa gledati niz šljivik i uživati. Rekao mi je tako, i sve me gleda ispod oka, da čuje šta ću mu odgovoriti. Kažem: nemam ja, druže pukovniče, svoj šljivik, nemam ni kuću, ostavio sam je bratu Ragibu, koji je prije tri godine preselio i kuću ostavio sinovima. A njih nisam vidio već dvadeset i koju godinu, jer toliko nisam bio na Sandžaku, pa sad računam kako nemam ni Sandžaka, kao što nemam kuće i šljivika.

On me gleda i sve maše glavom kao da pred sobom ima teškog bolesnika. Šta da onda radimo s tobom, zemljače, govori mi i lupka otvorenim naliv perom po mome dosjeu i sve istresa kapi tinte. Razmazuju se po radnoj knjižici i karakteristikama što sam ih prije petnaest godina donio iz Baške Vode, zapečaćene pečatom majora Terzića, i kako je red, nikada nisam saznao šta u njima piše. Sad gledam kako po ispisanim papirima kapa tinta, razmazuje se, tako da više niko neće moći ni da ih pročita.

Trebalo bi mi biti svejedno, a meni nije svejedno. Zamolio bih pukovnika da to prestane tresti i lupkati perom, a ne mogu, nije red, nego gledam ga u onaj zlatni vršak i sve mislim da će me vidjeti kako gledam i da će prestati.

I šta ćemo sad, pita me. Ako ikako može, odgovaram mu, dajte mi još jednu godinu da radim. Ali da se do proljeća središ, da pođeš u Sandžak kod tih svojih bratanaca, da im kažeš kakva je stvar i da ti daju komad zemlje, da sagradiš kuću i posadiš šljivik. Da se u ovo doba dogodine možeš useliti pa da čekaš proljeće, mlade šljive prvi puta da obrežeš. Jesi li me razumio, Dželale? Rekoh: jesam, i hvala vam, ovo vam neću zaboraviti. I nemoj, nego pamti. Ako ti ne upamtiš, sve ima da ode u materinu, pobudalili ljudi, sve će da zaborave, i šta je bilo i šta ne smije biti.

Tako on meni, a ja se digoh pa prema vratima. Šta ćemo sad, upita me prije nego što izađoh. Ništa, rekoh, petak je sutra. I Nova godina. E pa, sretna ti Nova godina, Dželale! Sretna i vama, pukovniče. Tako se raziđosmo.

Ovo je treća godina kako vodimo isti razgovor. Pukovnik Uzelac kaže mi da je vrijeme za penziju. Upita me za šljivik i kuću na Sandžaku, a ja mu pošteno, da ne slažem, govorim da nemam ništa. On maše glavom kao da sam teško bolestan i daruje mi još tu jednu godinu, ali da do sljedeće sagradim kuću i posadim šljivik. Gledam ga i mislim se, je li zaboravio šta mi je prošle godine rekao ili se pravi da je zaboravio. Milije bi mi bilo da se samo pravi, jer ako nije tako, onda će biti da sam ga prevario i da sam i ove i prethodnih godina učinio grijeh. Neću saznati šta je istina.

Jutro je, šest sati, nije se razdanilo, ali moram na put.

Silazim u garažu, haustor vonja na bakalar i ljudsku pišaku, iza nekih se vrata čuje muzika, iza drugih hrkanje. Neko se ispovraćao kod izlaza. Mladost je to, roditelji ih prvi puta puste da slave s prijateljima, a oni šta će, nego se napiju kao da im je zadnji put. Mislim tako o njima da ne moram o čemu drugom.

Brava je zahrđala, jednom će u njoj puknuti ključ. Valjalo bi je konačno promijeniti. Pomislim to svakoga petka, a već se u subotu ne sjetim. Sve dok jednog jutra ne pukne ključ.

Volga se u polumraku sjaji kao klavir.

Gledam je i mislim se što je lijepa, dok mi na um pada klavir u šibenskome Domu armije, godina je bila 1969, selio se Centar veze pa su me pozvali na ispomoć, trebalo je sačekati nekog kapetana, Slovenca, zvao se Mitja Kalc, i dok smo tako čekali, jedan je vojnik sjeo za taj klavir, nikoga nije pitao, nego je samo počeo svirati. Vojnik je bio iz Beograda, plav kao palačinak a sitan, ne bih ga ni upamtio da nije tad zasvirao. Ej, trebalo se usuditi pred starješinama!

Ne znam šta je svirao, ne razumijem se u muziku, ali je brzo prestao.

Niko mu nije ništa rekao, samo je nakon minutu, možda i kraće, ustao, spustio onaj poklopac, i to je bio kraj. Zahvalan sam tom vojniku, milostivi Bog zna šta je danas s njime, je li se snašao u životu ili negdje svira po kafanama. On mi je ostavio sjećanje na taj dan. Da nije bilo njega, zaboravio bih da smo čekali kapetana Kalca, da smo bili u Domu armije i da smo bili u Šibeniku, a možda se ne bih sjećao ni da se selio Centar veze. Da nije bilo tog vojnika, jedan bi dan nestao kao da ga nisam živio. Velika je to stvar, kada ti neko nehotice spasi dan života.

Evo, sad ne bih ni znao kojom je crnoćom crna ova moja volga. Gledao bih je jutros i nešto bi mi falilo da nije bilo tog klavira.

Sinoć sam ispraznio gepek, izvadio sve što je viška i što se u ove dvije godine nakupilo. A nakupi se smeća, isto kao na tavanu ili u podrumu, koliko god čovjek pazio. Jest da volgu nisam često prao i čistio, možda samo desetak puta, ali i da jesam, sad bi isto bilo.

U garaži sam, na štoklici, ostavio i šoferski dnevnik pokojnog generala Karamujića: školsku teku tvrdih crvenih korica, u koju je upisivao svaku vožnju, svaki tank benzina, ponašanje vozila na cesti, kvarove i zvuk motora. Mislim se, bolje je da dnevnik ostane tu, jer ko zna šta bi poslije moglo biti i kako bi se moglo shvatiti ono što je moj general pisao. A nikako mi ne bi bilo drago da se nešto krivo shvati.

Gledam još jednom jednu po jednu pregradu, rupu i pretinac, da slučajno nešto ne ostane.

I ne žuri mi se, Nova je godina, miran dan, neće biti prometa na cesti. More prema Braču sivo je kao čelik, ali nema bure, tako da se zima ne osjeća. Zatvaram za sobom garažna vrata, pazim da ne tresnu – komšije da se ne probude, pa čekam da se zagrije motor.

Ima jedan prozor na drugome katu zgrade preko puta koji već godinama gledam.

Zavjesa se pomiče, iza nje je sijeda ženska glava, stoji i čeka me da krenem. Duša bi joj bila znati kamo idem pa se sve nada da će joj se jednom kazati. Svakoga petka, tačno u šest i petnaest ujutro, dok svijet oko nje spava, izlazi na prozor, jer zna da će me vidjeti. Samo malo pomakne zavjesu, tek toliko da glavu provuče, po čemu sudim da još neko spava u sobi, a nju je strah da ga ne probudi. Gleda i čeka onoliko koliko treba, nekad deset minuta, a nekad i pola sata. Drugim je jutrima nema kod prozora. Znam to, jer nekad krenem na posao odmah poslije šest, pa gledam, a nje nema. Računam da se svakoga petka diže samo zbog mene, ili zbog svoje znatiželje. Ali onda mislim da se, možda, ona tako moli Bogu. Tako što mene svakoga petka u šest i petnaest gleda kroz prozor.

Krećem da žena ne bi dugo čekala.

Ovo je volga M24, godina proizvodnje 1971. Moćan ruski auto, ali puno troši. Kupio sam je od generala Muzafera Karamujića, a on ju je kupio od generala Nikole Ljubičića. Jeftino mu je prodao, jer se volge htio osloboditi, a onda je i Karamujić meni jeftino prodao, jer je išao u penziju.

Kad je general Ljubičić prodavao, priča se da je stigla depeša iz Maršalata da se ne gleda najbolje na starješine koji voze ruske aute, moskviće i zaporošce. Ljubičić je prodao volgu da drugima bude za primjer. A Karamujić ju je kupio jer mu je bilo svejedno. Šalio se govoreći da se na njega depeša ne odnosi i da ne bi valjalo da on kao Muzafer vozi turski auto, dok ruski u njegovom slučaju ne može biti problem.

Pa bi zapjevao pjesmu Volga, Volga, a lijepo je pjevao, naročito ruske pjesme.

Kada je general Karamujić pjevao, onima koji ga slušaju oči bi se napunile suzama. Ne bih to govorio da ne znam i da više puta nisam gledao i da i sam nisam uz njega plakao.

Bilo je to, sjećam se, u vrijeme kada je Nixon posjetio Jugoslaviju, tada je Ljubičić Karamujiću prodao volgu. Poslije smo ga gledali na televiziji kako američkome predsjedniku predaje raport. Tog dana nije bilo hladno, ali kada je Nixon izašao pred vod vojnika, a Ljubičić mu salutirao, počeli smo se mrznuti. Bilo nas je desetak u oficirskoj dvorani, nas trojica vozača, a ostalo vodnici, zastavnici i poručnik Ćesojević. Čekali smo da dođe major Spirkovski pa da se krene prema Kninu, i tresli smo se od zime, svi kao jedan. Trajalo je to još pola sata nakon što je dnevnik prošao, šutjeli smo, niko riječi nije progovorio. A šta ćeš govoriti kad su to opasne stvari.

Onda se život polako počeo vraćati u nas. Šta ovo bi?, prvi se javio Jozo Komšo, najstariji šofer u divizionu. Ništa nije bilo, druže Jozo, i ne pomišljaj nikad da je bilo, odgovorio mu je zastavnik Milutinović.

Sutradan sam završio u ambulanti zbog promrzlina na nožnim prstima. Čudio se doktor otkud mi, ali mu nisam rekao.

Pričalo se da je Henry Kissinger naredio da se preko špijuna ustanovi broj jugoslavenskih oficira i podoficira koji voze ruske aute. Možda to i nije istina, ne znam. Onako kako se pričalo, tako ja pamtim.

Koji mjesec nakon što je kupio volgu, generalu Karamujiću umrla je žena.

Iznenada, nije bila bolesna, samo se jednoga jutra nije digla iz kreveta. Sanduk joj pokrili zastavom, partijskom, a uz sanduk šest sinova, sa svake strane po trojica. Nijedan ne plače.

General nije dao da se Milka pokopa u Splitu, nego su je vozili u Sarajevo, na što se nije dobro gledalo i ogovaralo se Karamuju po komandi jer je tako postupio. Bilo je takvo vrijeme, čudno i osjetljivo, nakon Maspoka, kada se na svakoga i na sve gledalo širom otvorenih očiju. Bezbeli je otišao kopati je u Sarajevo jer je nad gradom tristo minareta. Turčin, da bi li Turčin! Čulo se tako, šaptalo se po ćoškovima i u oficirskoj kantini, a ja ne znam ko je govorio, jer sam se trudio da ne čujem pa sam prečuo i ono što sam čuo, dok sam ono što ne mogah prečuti odmah i zaboravio. Najbolje je tako. Pogotovo meni. A nesretnik Musadik niti je bio vjernik, niti je znao dina i imao imana, nego ga je njegov očaj vodio kroz život, iako se činilo da je vedar čovjek sve dok ne zapjeva ruske pjesme.

Poslije se nije ženio, a bolje bi mu bilo da jest. Kažu da se jedna Splićanka, imenom Radojka, zanimala za njega, ali da mu je bilo neugodno pred šestoricom sinova. Svašta ljudi kažu, čovjek ne može znati što je istina.

Svake je nedjelje išao u Trogir da pere volgu. Imao je jedno mjesto, česmu u dvorištu automehaničarske radnje, i tu bi uzeo crijevo i spužvu u ruke, i tako do popodneva. Ljudi su ga voljeli jer je izmišljao viceve. Govorili su naš general, a njemu bilo drago. Siroče iz istočne Bosne, oca mu ubilo kao domobrana, mater zaklali četnici, odrastao po domovima. Dijete nije pravo znalo ni odakle je, ni čije je. Zato mu je bilo drago kada su Trogirani govorili naš general.

Kad god bi nešto asfaltirali ili bi se kopala voda i kanalizacija, Trogirani su zvali Karamujića da urgira, bilo u Splitu bilo u Zagrebu. A kada je 1972. pohapsilo neke što su zglajzali po Savki i Tripalu ili ih se previše vidjelo dok su mahali hrvatskim zastavama i čulo dok su pjevali što ne treba, Karamujić je urgirao u Splitu da se ljudi puste na miru. I jest, sutradan ih je pustilo. Pamtim, bilo je to u vrijeme velikih manevara Sloboda 72, vozio sam generala u Knin, kad nas je kod Brnaza zaustavila vojna policija. Grmalj s bijelim uprtačima, dva metra i sto dvadeset kila u njemu, a ćelav. Nema ni obrva i trepavica, pa izgleda kao da je okupan u mlijeku, baš tako. Kaže: generale, pođite sa mnom! Tako mu govori, a običan je vojnik. Karamujo ga gleda, ne vjeruje svojim očima, lice mu se zarumenilo pa se, kao, češka po futroli s pištoljem. Šuti i ne miče se. Generale, imam naređenje, ponovo će grmalj, a vidiš, svejedno mu šta će general učiniti. Što god učini, on svoje naređenje izvršava. Tu sam se uplašio.

Prvi sam put vidio da vojnik može biti iznad generala.

Ostao sam tako da čekam, parkiran skoro nasred ceste, a njih dvojica sjeli su u vojni citroen, ajkulu, i otišli. Bio sam u takvom strahu da se tome nisam ni začudio. Poslije ću čuti da su se odvezli samo dvjesto metara niže, do pred restoran Sunce. Grmalj ga je uveo unutra, okolo sjede ljudi, jedu janjetinu, djeca se navlače za stolnjake, matere viču na njih. Ljeto je, narod krenuo na more i ne možeš naći slobodnog stola. A general u ratnoj uniformi, ne zna gdje ga je ovaj doveo i što hoće od njega. Sve mu se čini da je veliki belaj u pitanju.

Ili je belaj, ili će ovu šalu neko platiti činom i prekomandom na Lastovo.

U uglu, za stolom uz sam šank sjedi i gleda u jelovnik stariji čovjek u japankama, šortsu i košulji po kojoj su naslikane palme.

General ga u prvi mah nije ni prepoznao, jer ga viđao samo u uniformi: pukovnik Adolf Reš. Podsjekle su mu se noge, koliko god bio stariji po činu, jer se već dvadeset godina znao red: koga pozove Reš, tome je sljedeća stanica Lepoglava ili Goli otok.

On je još Đilasu rekao da više nije Đilas.

Kaže, sjedi Mujo, šta ćeš pojesti? Nisam gladan, odgovori mu general. Nisi sad, ali bit ćeš poslije, zato je bolje da se odmah najedeš. I on šta će, nego naruči janjetinu.

Dok su je čekali, Reš pođe pričati o tome kako je krenuo na more, eto, baš je nedavno kupio staru kuću na Pelješcu, pa je sad uređuje, zabavlja se malo i priprema za penzionerske dane. Crta mu kuću po salveti, a dobro je crtao pukovnik, sve što nacrta bude kao živo, i volio je crtati svakome koga god je ispitivao ili smjenjivao. Kažu da je Rankoviću nacrtao Dubrovnik u ruci svetoga Vlaha, sa sve i jednom kućom u Starome gradu, prije nego što mu je rekao da će ga Tito za pola sata smijeniti, a da njemu preostaje da bira hoće li se ustrijeliti i biti upamćen kao srpski heroj ili će u Dubrovniku biti penzioner, a vojska i partija će se pobrinuti da ga niko ne upamti kao heroja.

I dok je tako generalu Karamujiću crtao svoju kuću na Pelješcu, lozu i odrinu pred kućom, ženu Šteficu, profesoricu historije, kako sjedi pod odrinom i čita Tolstoja, unuke što se igraju oko stola i perzijsku mačku Sidoniju u Štefičinom krilu, generalu se učinilo kako čuje ose pod Rešovom lozom, dok piju iz slatkih grožđanih boba.

Odakle ose na grožđu, a još je daleko jesen?, začudio se Karamujo u sebi.

Reš ga je omađijao i uzeo pod svoje: više nije osjećao strah, samo je smjerno čekao kada će mu biti slomljen vrat.

Poslije je stigla janjetina, pojelo se i popilo, Reš je insistirao da se pije Lederer pivo, a kada je sve pojedeno, još dugo je čačkalicom čistio zube. Imao je krupne i zdrave zube, pričalo se da nikada nije bio kod zubara i da njegovi zubi ne trunu kao što ne trune ni brački kamen. Rado ih je pokazivao. Zato je, vele, i koristio priliku da jede sa svakim koga bi obrađivao, iako ne bi bio gladan i nije mu bilo do hrane.

A onda je izlomio čačkalicu u plavu metalnu pepeljaru, i dok ju je lomio, konačno je progovorio: I tako, generale, kažeš, neka se puste ljudi uhapšeni zbog hrvatskoga nacionalizma. Takoreći, ustaše neka se puste. U pravu si, ova država je dovoljno jaka da takve ne mora držati u zatvoru, samo ima troškove od njih. Ali gdje je pravda ako ustaše imaju jednaku slobodu kao i svako nevino dijete u ovoj zemlji, da ne spominjem nas koji smo za nju krvarili? I kakva je to sloboda i koliko bi vrijedila takva sloboda? E, vidiš, generale, zato ćemo mi njih hapsiti, a ti se ne miješaj da ne bismo i tebe morali hapsiti. I tebe, i tvoga pokojnog ćaću, ustaškoga oficira. Ne beri ti brige, Mujo, što ti je otac mrtav. Mi i takve hapsimo ako je za dobrobit zemlje.

Prošlo je i dva sata prije nego što se general Karamujić u znoju sav okupan vratio u auto.

Nije stigao u onom citroenu, nego pješke, polako uz cestu, modar u licu kao da je već umro. Prvo je dugo šutio, a onda mi je, da ništa nisam ni upitao, ispričao kako je bilo.

Spomenuo je sve, i što su jeli i što su pili, ali nešto je, čini mi se prešutio. Ne znam šta, ali nešto jest sigurno. Znam to, jer se nekako smanjio nakon tog raporta pukovniku Rešu, u restoranu Sunce, u Brnazama, i više nikada nije došao onako velik kakav je prije bio.

I sve to zbog Trogira i automehaničarske radionice, ispred koje je nedjeljom prao volgu i pričao ljudima viceve, koje je tokom prošle sedmice smislio. A ljudi se oko njega okupljali. Dalmatinci k’o Dalmatinci, da mu se umile utrkivali se da kažu u kojoj je kome diviziji bio otac, u kojoj barba, dok ih je on i čuo i nečuo, jer ga rat više nije zanimao, nego je samo gledao gdje će udjenuti svoj vic, pa ako ne bi moglo drukčije dreknuo bi, narod bi se na mah utišao, i on je mogao krenuti s vicevima.

Bili jednom Bosanac, Amerikanac i Rus… Ili: mater da će Muji zakuhati kadaif, kad eto ti na prozor ptice lastavice, pokuca triput kljunom po staklu pa pita… A onda: pošli drug Tito i drug Kardelj, s drugaricama, na odmor u Makarsku. Kardelj vozi volgu, evo ovakvu istu, a drug Tito gleda na karti gdje je Makarska, pa kaže – Bevc, k vragu, dal si mi mapu Kine…

Ljudi bi se smijali, a general je bio sretan, pogledom je šarao od lica do lica, baš kao da je htio upamtiti sve te smjehove, jer će mu trebati čim ostane sam. Nekad bi se smijali jer su im generalovi vicevi bili smiješni, a nekad samo reda radi, da ga ne žaloste ili da što, ne daj Bože, ne pomisli. Karamujo je bio duhovit čovjek, imalo je lakoću bez koje nema vica i šale, dobru ćud i plemenitost duše, a imao je oko za ljudske naravi pa je znao da će se ljudi najprije nasmijati ako ih posadiš pred ogledalo.

Ali njegovi vicevi o Titu i Kardelju nisu bili smiješni pa su se ljudi na zor smijali. A on je mislio da se baš tim vicevima bori protiv narodnoga neprijatelja i njegovih zlih šala na račun države i revolucije, kojima su se ljudi smijali i prenosili ih dalje. Sjećam se: one ružne i mračne zime 1980, kada su drugu Titu u ljubljanskome Kliničkom centru odsjekli nogu, negdje u zapadnoj Hercegovini, usred snijega i leda, stradale su dvije sestre, prezimenom Čuljak. Sve su novine o tome pisale. I kako ih je pronašlo smrznute, i kako ih je spašavalo u mostarskoj bolnici, i kako im je moralo sjeći smrznute noge. Tada se počeo šapatom prenositi ovakav vic: šta je to – ima šest ruku i jednu nogu? Odgovor: drug Tito i sestre Čuljak.

Vozio sam ga u kamionu intendanture, prema Dubrovniku.

Trebali smo stati u Trstenom, gdje su nas čekali vojnici, da u kamion utovare neke goleme slike slikara Petra Lubarde. Ne sjećam se odakle su se te slike zatekle u Trstenom, ni zašto je baš general Karamujić morao ići po njih. To sam zaboravio. Pamtim njegovu šutnju, sve do pred Bašku Vodu, riječ ne progovara. Svako malo uzdahne pa se čini da će zaustiti.

A onda je krenuo psovati. I to dragoga Boga. Kako on opsuje, tako meni ispada volan iz ruku. Nije da ispada, nego ga odgurujem od sebe, jer ne želim da čujem.

Nikad ranije general nije preda mnom opsovao dragoga Boga.

Znao je šta sam i koji sam, on mi je i potpisao da svakoga petka imam slobodan dan, pa me je poštovao takvoga kakav jesam. A sad psuje najgorim psovkama i ne prestaje.

Kad smo se našli iznad Podgore, pomislio sam zakrenuti upravljačem i baciti nas u provaliju.

U tom je trenu lakši bio moj život od njegove psovke, ali nisam mogao to učiniti. Imao sam odgovornost za generala JNA. Bila mi je dužnost da sačuvam njegov život, šta god i kako god dalje bilo.

Slušaj, majku ti jebem, prestani!

Jesam li to rekao ili su riječi pale negdje odozgor; jesu li izašle iz zvučnika Karamujinog tranzistora, ja to do danas ne znam, niti mogu reći.

Jesi, Dželale, mater si mi opsovao, nju koju su mi četnici zaklali, ali ja ti nisam zamjerio –govorio je. A ja mu tad nisam mogao reći da nije istina, da je krivo čuo. Pričali smo o tome često, kad god bismo nasamo ostali.

General Musadik Karamujić dragog je Boga psovao jer mu je do ušiju stigao vic o šest ruku i jednoj nozi. Htio mi je reći, ali nije znao kako bi drukčije nego psujući. Halalio sam mu.

Ovo će krvavo svršiti, rekao je. U džehenemu takve viceve smišljaju, u džehenemu, pod Zakum drvom.

Začudio sam se kako on, partijac i nevjernik, zna za Zakum drvo, koje raste na dnu pakla, a rađa šejtanskim glavama. Nisam znao za to drvo. Mislio sam da ga je general izmislio, ali jednom ću shvatiti da nije tako.

Treba smišljati viceve dok je još vrijeme od viceva, o drugu Titu i partiji, kojima će se ljudi glasnije smijati nego ovim džehenemskim. Samo to nas, moj Dželale, može spasiti. Ako naši vicevi ne budu smješniji, bit će krvavije nego četrdeset prve.

Slušam ga i mislim se, e moj generale i zemljače, nešto drugo tebe muči. Nije tebe strah od neprijateljskih viceva, nego se bojiš da se ne utopiš u svojoj žalosti, pa zato ljudima nedjeljom u Trogiru izmišljaš šale. Ove koje nisu smiješne dođu ti nekako usput. Po revolucionarnoj dužnosti.

A ja, vidiš, svoju žalost nikome ne dajem, nego je u sebi držim. Poštenije je tako.

Ali nisam mu rekao. Ne bih i da nije general. Ko bi imao duše da ljudima takve stvari govori.

Nesretnik, nikada nije smislio vic o Titu kojem bi se ljudi iz duše smijali…

Odmah ćemo razriješiti dvojbu. Ne mislim na nonu kao baku, nego na nogu koju nisam tako znao reći, kad sam bio mali, nego sam govorio nona, umjesto noga. Dandanas unucima, dok ih oblačim, kažem: daj nonu.

Nona je bio lik iz mog djetinjstva. Upečatljiv. Sada mogu reći vrlo drag lik od kojega sam puno naučio. Zvali smo ga Nona jer je imao kraću lijevu nogu za desetak centimetara. Nikada nije nosio cipele s povećanim đonom, uvijek je šepao, od kada ga znam. Rođen je s tim nedostatkom. Govorili su stariji ljudi kako je Bog na njega stavio prst. Nisam to tada, baš, razumio, ali sam, kasnije, razmišljao na način: ako je Bog svakoga od nas stvorio na svoju sliku i priliku, mora da je i On šepao na jednu nogu.

Nona nije imao nedostatak pameti, što bi danas rekli nije bio mentalni invalid, ali tjelesni, svakako, jeste. U ono vrijeme njegov stari imao je puno zemlje ali je prodavao dio po dio, jer je njegov Nona imao pravo na dječji dodatak, i na naknadu kao invalid. Ako bi mu stari imao više zemlje nego što to propisi dozvoljavaju, morao je prodavati malo pomalo. Tako su, na koncu, ostali s malom kućom i malom okućnicom, tek toliko za preživljavanje.

Nona bi uredno, kad je odrastao, sadio povrće u vrtu, okopavao posađeno, đubrio, ubirao plodove, radio s maćehom zimnicu. Rezao bi drva, cijepao, slagao ih u šupu, ubacivao ispod verande ugalj. Kad sam ojačao, pomagao sam mu u tim poslovima.  On je vukao testeru s jedne strane, ja s druge, tako smo rezali drva, gotovo na iste dijelove, poslije ih je Nona cijepao, a ja slagao i nosio u šupu. Sve dok nisam bio dovoljno jak i vješt za samostalno cijepanje. Onda bih ja cijepao, a Nona ih nosio i slagao u šupu. Ta ista drva sam, poslije zimi, nosio u kanti iz šupe do šporeta i uživao u pucketanju vatre i toplini, kao bakin mačak.

Nije Nona nikada išao u školu. Nikada mi nije bilo jasno zašto ga njegov otac nije slao u školu. Je li to bilo zato što je mislio da je invalid u mozak, jednako kako je bio invalid u nogu, ili ga nije htio slati u školu misleći kako će mu se druga djeca rugati i vrijeđati ga, nikada nisam otkrio, još manje shvatio.

Međutim, Nona je sam naučio čitati i pisati. Čitao je novine, mahom sportske, obožavao je nogomet i vijesti iz nogometa. Dok je živio u Zenici, zavolio je Čelik i njegove igrače. Nona je često igrao sa svojim prijateljima nogomet. Njega su stavljali, najčešće, na gol jer zbog svoje kraće noge nije mogao ravnopravno trčati s njima. Kraća noga ga nije sprječavala biti, gotovo uvijek, najbolji igrač svoje ekipe, teško mu je netko mogao dati gol. Još u ono vrijeme pratio je i pamtio kako netko puca, koje pokrete ima i tako se postavljao i branio. Kad bi se prije utakmice birale ekipe, Nonu bi uvijek birali prvog, jer ta prednost je, uglavnom, značila pobjedu.

On je, nekako prirodno uporan i tvrdoglav, satima znao žonglirati onom zdravom nogom, pucati na gol s nekom nestvarnom preciznošću. Mogao je predriblati svakog od igrača i provući mu loptu kroz noge. 

Ljutili su se na njega, ti samozvani igrači, jer ih je on pravio budalama, onako invalidan. Psovali su mu majku, prijetili kako će mu i onu zdravu nogu skratiti, a Nona je bio samo uporniji i ustrajniji od njih.

Velika je priča kako je Nona, zapravo, naučio baratati s loptom čuvenog Jocu, legendu Čelika, kasnije igrača zagrebačkog Dinama. Nije to Joca nikada zaboravio. Kad je, već, bio igračina, uvijek bi, po dolasku u Zenicu, zvao Nonu na piće, ručak i uvijek bi mu tutnuo nešto novca u džep, onako, da mu se nađe. Posebice kad je otvorio kavanu u Travničkoj ulici u Zenici, tada Nona nikada nije platio nijedno piće ili kavu. To je bio Jocin zadatak, na račun kuće.

Nona je imao povlaštenu, takozvanu režijsku, kartu za vlak, stari mu je zaradio mirovinu na željeznici, to je tako išlo. Znao bi on sjesti na vlak i otići u Zagreb, gledati Jocu i Dinama, ali bi znao otići i u Beograd pogledati Crvenu zvezdu jer obožavao je Šekija, njegove driblinge i fore, koje je kasnije vježbao sam na ulici, između poredanih cigli.

Dom je mirisao na hlor, kuvani kupus i jeftine sapune. Hodnici puni dreke i lupanja vratima.

Vlada je imao prste kao žice. Mogao je da izvuče novčanik iz unutrašnje strane kaputa nečujno kao kad list sa krošnje padne na travu. Autobuska stanica bila je njegovo radno mesto. Ljudi tamo nisu gledali jedni druge – zverali su u telefone, kofere, perone, decu, cigarete. Vladi je to bilo dovoljno.

Kad bi uspeo, a uspevao je često, nije išao u Mek, nije kupovao patike, majice. Ni telefone koje su svi oko njega sanjali. Samo bi ušao u poslastičarnicu preko puta stanice i podigao glavu ka šanku:

– Daj nam svima!

Sebi bi uvek naručio jagodu, iako je nije voleo. I onda bi petorica zesela nad kupovima šlaga, banana splitovima i toplim čokoladama. Kašičice su zveckale, jeli su brzo i ćuteći.

Tada je Vlada bio važan. Tada bi ga tapšali po ramenu, a on bi osetio nešto toplo u grudima.

– Tebra.

– Car.

– Legenda.

Vladimir Petković ni u dvanaestoj nije baš znao šta je to ljubav. Možda bi majka stigla da mu to objasni, samo da ga nije ostavila kod neke tetke i onda nestala. A otac… pa, on je postojao samo kao prezime u kartonu centra za socijalni rad.

Vaspitači su ga zvali „problematičan“, policajci „mali lopov“, a psihološkinja „emocionalno zapušten“.

Ali kad njih četvorica sede sa njim i umaču kašičice u isti šlag – pa, to je ličilo na nešto!

Te večeri je ukrao debeli novčanik debelom čoveku u kožnoj jakni. Unutra je bilo dovoljno za kolače, pljeskavice i čak dva soka po glavi. Klinci su bili ushićeni. Jedan je čak rekao:

– Brate, ja bih uvek radio za tebe!

Vlada se smejao toliko da je skoro zaplakao.

A onda su se vratili u dom.

Vaspitač Mile je u kancelariji srkao kafu. Nije on bio zao čovek, samo umoran, toliko da više nije razlikovao decu od dosijea. Lako su se provukli pored njegovih vrata – žućkata svetla su jedva obasjavala hodnik.

Oko 10 mu je neko pokucao na vrata.

– Vlada je opet krao.

– Vodio nas  je na kolače.

– Ima pare kod sebe.

– Eno ih ispod dušeka.

Dečaci su govorili brzo, gotovo uglas. Samo je jedan ćutao oborene glave.

A Mile ih je slušao i klimao glavom. Ponekad bi zadovoljno rekao:

– Dobro je što ste prijavili.

– Vi ste pošteni momci.

– Niste kao on.

Vladu su kasnije odveli u kancelariju. Pretresli mu krevet. Mile je pričao dugo o poverenju, kriminalu i perspektivama, ali Vlada ga je slabo slušao i još manje razumeo. Vaspitač mu je prezime dvaput pogrešno izgovorio.

Te noći Vlada nije mogao da zaspi. Mislio je na dva psa kod perona. Bio je srećan kad bi im bacio komad bureka, pa bi ushićeno krenuli da mašu repom. Jeftinije od poslastičarnice.

Tek pred zoru je pored kreveta primetio zamotanu polovinu pljeskavice.

Tu je i ostala.

Malo kasnije, na stanici je dugo gledao ljude. Majku koja drži dete za ruku. Dvojicu đaka koji se guraju i smeju, nekog čiču u šeširu. Tražio je priliku.

Najviše je gledao one sa mnogo kofera, koji odlaze daleko.

A onda je prišao čoveku u kožnoj jakni i izvukao mu novčanik, tako nežno kao da mu iz džepa vadi srce.

Iz rukopisa “Moje stvari”

Do kraja studenog 1943. Andrić je odbijao sve ponude za štampanje knjiga. Dragutinu Tadijanoviću, koji mu je u ime upravitelja Mate Ujevića nudio objavljivanje sabranih djela u HIBZ-u, odgovara da dok traje rat ne želi da stabla stradavaju za njegove knjige. “Pa, majka mu stara, je li baš o stablima riječ?”, začudio se Tadijanović. Anti Velzeku, koji mu je predlagao objavljivanje knjige odabranih priča, nervozno je otpovrnuo: “Ali znate li vi tko sam uopće ja?” “Znam, znam”, odgovara taj neobični čovjek “vi ste najveći hrvatski prozaist u povijesti!” “Ne, gospodine, ja sam poslanik Kraljevine Jugoslavije u Berlinu, posrbica i izdajnik!” Velzek ga je na to pokušao umiriti, a zatim što prije pobjeći.

Uspijevao je pune dvije godine u Zagrebu živjeti savršeno neprisutno i nevidljivo, ali je, za tog jednosatnog kahvenisanja s Pavelićem, bio siguran da je s tim gotovo, i da, ovako ili onako, on ovaj dan neće preživjeti. Samo je čekao trenutak u kojem će Poglavnik izreći svoju presudu. (Na koju je svakako imao pravo, jer je, kako kaže, njegove knjige čitao i poklonik je njegove književnosti. Svega, osim “cendranja” u Hrvatskoj mladoj lirici.)

“A sad, na žalost, moram ići”, prekinu najednom započetu priču, “nisam ni pogledao na sat. Znate, Ivane, ovo su za mene rijetki petci, kad ovako mogu odvojiti vrijeme za spas razuma i duše, i  porazgovarati s nekim svojim. Veliku ste mi stvar učinili što ste došli. Nadam se da će opet skoro biti prilike.”

Nije mu odgovarao. Samo je zurio u Pavelića i čekao, da bi onda skupa s njim, kao na Sokolskom sletu, ustao iz naslonjača i krenuo, korak ispred, preka izlazu iz prostorije, osjećajući na leđima, negdje u visini srca, kako ga dlanom i vrhovima prstiju u hodu dodiruje. “Zvonimira, molim vas!”, obratio se s vrata tajnici, na što je ona priskočila sa zavežljajima. “Ovo je nešto malo za vas, Ivane”, govorio je, “nemojte se uvrijediti, gadna su vremena, mora se čovjek katkad počastiti, da na život ne zaboravi!” Andrić je prihvatio zavežljaje, svaki u po jednu ruku, tako da se nisu ni rukovali. Do trenutka u kojem Pavelić za sobom zatvara vrata, on iščekuje presudu, naredbu, odluku koja će ga doći glave. Da objavi knjigu s Budakovim predgovorom, da izjavi nešto za Hrvatski krugoval, da javno osudi zločine komunističkih razbojnika… A nakon što su se vrata zatvorila je sve do izlaska iz zgrade očekivao da ga pozovu nazad. I nakon što je suhonjavom mladiću odbio uslugu samovoza, koji bi ga odveo tih dvjestotinjak metara do njegova ulaza, i još nekoliko sljedećih dana. Ali Poglavnik nije tražio ništa. Takva je naprosto bila njegova igra, i u toj igri bilo je nečega što je Andrića podsjećalo na strašna vremena njegova dječaštva. 

U Sanatoriju Živadinović Krleža će u Ristićevom društvu dočekati proljeće 1944. Marko se kreće naokolo, putuje do Beograda pa se vraća, razgovara s ljudima kao da je jedini intaktan u ova doba kada su svi nešto krivi i sumnjivi, i kao da je njegova glava jedina sigurna. Kad mu Krleža govori neka ne ide, neka sjedi tu gdje jest, jer su vremena opasna, pruge lete u zrak, oko drumova postavljene su zasjede zaraćenih vojski i koječijih razbojničkih i hajdučkih bandi, Ristić mu odgovara da je sve to uglavnom tačno, ali da njegova sigurnost zavisi upravo o kretanju. Jer dok god se slobodno kreće, to mu je i dopušteno. Zaustavi li se, bit će kao i svi drugi. Pritom, ostali se, možda, i mogu posakrivati u mišje rupe i sačekati kraj rata, ali tek tada bi se mogle gubiti glave. Tojest, mogli bi ih gubiti oni koji su u životu izgubili pravo na mišje rupe, a da tog gubitka nisu svjesni. Na primjer, ti i ja, dragi Krleža! Ili ja još i nekako, ali tebi je zadnji trenutak da ideš u šumu, partizanima. Tako mu je govorio Ristić, na što je Krleža rezignirano odmahivao rukom, ustvrdivši da mu je mnogo draže da gubi glavu tu u Vrnjačkoj banji, ili u Beogradu, na trgovima i ulicama, među zatvorskim zidovima i u gradskim kanalizacijama, nego da ga Đilas usred šume strijelja. “Znaš, Marko, ja se u šumi ne osjećam dobro. Hvata me hunjavica, ixodidae, ili po naški krpelji, piju mi krv, i osjećam se u svakom pogledu bijedno. Ne želim da me strijeljaju u šumi. Rađe bih u gradu.” Rekao mu je tako, ako je vjerovati Ristićevom dnevničkom zapisu. On je, pak, spominjao i Belin slučaj: koji joj je vrag trebao da glumata po Beogradu nakon što se sav pristojan teatarski svijet nekgdje sklonio i sakrio? Lako je sakrivati se ako poznaješ skrivališta, odgovorio mu je. Njoj je Beograd isto što i Bankok i Šangaj! Ona je, zaboga, zagrebačka glumica!, vikao je Krleža, tim riječima ili nekim drugim, na što bi se Ristić sažalio i zašutio. Premda bi i za nju, i za njega možda više sreće bilo da nije.

Ristić se u godini krvavog raspleta s mnogima sastajao, bivao na usluzi pokretu, prenosio je poruke s jedne na drugu stranu, igrao ulogu teklića više nego što to njegovoj aristokratskoj osobi i pojavi pristaje. Onima koji su ga ranije cijenili, ili čiji je bio istomišljenih – premda je u ratu teško govoriti o mišljenju i istomišljeništvu – davao je povoda da mu pomognu. Drugima, pak, među njima i osobnim neprijateljima, kojima je odavno bila nepodnošljiva njegova narav i sklonost da lako odustaje od ljudi, čak i nekih koji su mu bili prijatelji, Ristić je tokom 1943. i 1944. znao biti od koristi, makar i kao prenositelj poruka i informacija. “Marko je bio informbiro prije Informbiroa!”, cinično će kasnih šezdesetih zaključiti Krleža, i ta će rečenica biti jedan od povoda njihovome konačnom razlazu. Izgovarajući je, jedini naš književni nobelovac zaboravlja da mu je Marko Ristić vjerojatno spasio život. I da je to mogao učiniti upravo zato što je bio “informbiro”.

Borbe za oslobođenje Beograda počinju 21. rujna i potrajat će sve do 22 listopada. U borbama sudjeluju Prvi proleterski korpus, zajedno s Četrnaestim korpusom Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, kao i Četvrti mehanizirani gardijski korpus i dijelovi 57. armije Crvene armije. Prva je to i posljednja bitka na teritoriju Jugoslavije u kojoj su snage osloboditelja brojem boraca i snagom angažiranog oružja nadmoćne pred njemačkim neprijateljem. Ali oni se brane kombinacijom krajnjeg očaja te znanja i discipline. Grad i okolinu drže snage generala Willija Schneckenburgera, dok im iz istočne Srbije u pomoć pristižu snage generala Waltera Stettnera Rittera von Grabenhofena. Po njima su nazvane i njihove borbene grupe: Schneckenburger i Stettnera. Prvi gine 12. listopada, kod Belog Potoka, na istočnim padinama Avale. Drugi je nestao šest dana kasnije, negdje na Avali, kada se s jednom manjom jedinicom našao u okruženju. O pojedinačnim sudbinama nižih njemačkih oficira i vojnika malo će se toga doznavati, osim o onima koji su počinili teške zločine, pa su po njima postali slavni. Ostali završavaju u potpunoj društvenoj anonimnosti i u raskoši porodičnih sjećanja, koja se, vjerojatno, razlistavaju sve do danas – a danas je 25. svibanj 2025. godine. Ima li pravde za vojnike poraženih vojski? Od tog je pitanja zanimljivije samo ovo: ima li pravde za one koji su u dobroj vjeri služili zločincima, ili za one koji su se samo zatekli na pogrešnom mjestu? O tome, uza sve ostalo, govori monumentalni roman “Dvojica”, koji sam pisao u tom stanu s pogledom na zagrebačku katedralu i na voljeni grad, koji mi je svojom raskošnom prijateljskog gestom otkrio Edo Murtić.

Ali da nastavimo, ne kvareći ritam ovom pričanju i prepričavanju jednog romana!

Bitka za Beograd iznimna je po svojoj začudnoj slojevitosti i višeznačnosti. Kao da ju je smislo i kao kratku pripovijest napisao autor knjige “Historia universal de la infamia”, knjige koju je Krleža na španjolskom pročitao u svom raju na Dedinju. Unutar bitke za oslobođenje glavnoga grada buduće federalne Jugoslavije koja se vodi protiv Nijemaca, ratuje se i za spašavanje ratišta od prevelike uloge Crvene armije. Titu i Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije skoro da je i važnije stati ispred, a ne iza Crvene armije, nego što prije osloboditi grad. Treća bitka vodi se za revoluciju: tokom oslobođenja Beograda konačno se slama klasni neprijatelj, zatire se mrska karađorđevićevska buržoazija, a s njom i onaj rahitički i nejaki zametak građanskog društva, koji se u Beogradu i Srbiji rađao u proteklih stotinjak godina. Jugoslavija je pred oslobođenje po svojoj kulturi i tradiciji od građanskih ideala bez kojih nema ni demokracije i od građanskoga društva bila udaljenija nego ijedna druga istočnoeuropska država, s izuzetkom Albanije. Oslobađajući Beograd od njegova građanstva i mobilizirajući beogradsku mladost za krvaviju i smrt na Sremskom frontu, komunisti su stvorili uvjete za savršeno efikasnu diktaturu proletarijata.

I na kraju: četvrta bitka u bici za oslobođenje Beograda bit će upravo ona koja i ulazi u Sveopću povijest beščašća. Premda je Srbija bila teritorij pod njemačkom upravom, a Beograd je, formalno gledajući, bio njemački grad, Nijemci su insistirali na stvaranju unutarnje strukture koju bi održavali domaći ljudi. Bilo im je to potrebno nakon katastrofalnih iskustava u Poljskoj, Bjelorusiji, Ukrajini i Rusiji, gdje su onako strašan i potpun poraz i doživjeli jer su morali sami upravljati teritorijem i cjelokupnom društvenom infrastrukturom, umjesto da urođenicima, makar ih smatrali i podljudima, pruže iluziju o ličnoj slobodi i o vladavini nad vlastitim sudbinama. Tako učinjenu ponudi prvi su prihvatili lunatici s misionarskim ambicirama da spasu i preko pustinje bez kapi vode prevedu narod, kojima se istoga časa priključio sav ološ. Odmah se tu našao Dragi Jovanović, skupa sa svim onim policijskim dostavljačima, špijunima i uhodama, da bi za njima pristigli prijeratni filonacisti i fašisti, čija je prethodna uloga u politici zemlje i grada bila savršeno beznačajna, ali su pomislili da je ovo njihova prilika. Stigli su i pojedni radikalski uglednici, koji iz tko zna kojih razloga nisu uspjeli do kraja ostvariti svoje ambicije na predratnom dvoru, u Skupštini ili u vladama koje su se neprestano smjenjivale, pa se činilo da su već svi imali svoju priliku. Došla je, na švapsko pojilo i žderilo, i srpska inteligencija, pisci, profesori, prijeratni akademici, redom potpisujući takozvani Apel srpskome narodu, čiji jedini je smisao i sadržaj bio u nedvosmislenom svrstavanju na stranu okupatora. Jer ako se ne svrstaju, okupator će poubijati isti taj srpski narod za koji se ovi žrtvuju tako što mu šalju apele. I na kraju, kada je uspostavljena ta velika iluzija o Beogradu koji je i slobodan i srpski, premda je pod njemačkom okupacijom, zabava je mogla otpočeti. Na sve strane se igralo i plesalo, teatarski je život oživio do krajnjih granica neukusa, živjelo se kao u Parizu, uz tek jednu malu vrlo značajnu razliku: u Parizu naokolo ljudi nisu bili vješani po kandelabrima, niti su se mogle vidjeti plakatirane liste s imenima strijeljanih talaca. Kvislinške vlasti vladale su tom vještinom da uvuku i onoga najmanjeg i najbeznačajnijeg građanina u procese kolaboracije. Odnekud su znali kako se ljudima čupa duša.

Mnogo godina poslije rata Bela Krleža će, s iskrenom zblanutošću nad samom sobom, govoriti kako joj uopće nije jasno da se sve to i njoj moglo dogoditi. Oni s kojima se vratila kazalištu, njezine dobre kolegice i prijateljice Blaženka Katalinić, Sofija Perić, pa gospođa Žanka Stokić, “genijalna komičarka, za koju je gospodin Branislav Nušić napisao ‘Gospođu ministarku’, sve one redom bile su protivnice okupacije, i niste mogli čuti da je ikad ijedna od njih izgovorila ama jednu jedinu ružnu riječ na račun Židova ili komunista. Pa nas četiri smo”, govorila je Bela Krleža nekoliko mjeseci pred smrt Bori Krivokapiću, sakrivale snopove ilegalnih proglasa po pozorišnoj garderobi. I još nešto ću vam reći: igrale smo u Centrali za humor i u Acinom smešnom pozorištu, sve su to bili dosta bedasti skečevi, pa sam mislila – Bože, što bi sad Krleža rekao da me vidi, ali osim što se publika smijala i što su Nijemci bili zadovoljni jer se publika smije, ničega tu nije bilo što bi izrugivalo bilo čije mane. Nije bilo šala na račun Židova ili partizana. A publike je uvijek, fala Bogu, bilo tako da svi nisu mogli ni ući. Viđala sam i neke koji me nakon svega kroz što smo prošli više nisu ni pozdravljali, nego bi prelazili na drugu stranu Terazija, ili koji su poslije rata zauzeli vrlo visoke položaje. A na tom strašnom suđenju u veljači 1945, na kojem smo završile gospođa Žanka i ja, dok se Blaženka uspjela nekako izvući, pita nju tužilac: Koliko vam se puta desilo da zbog žalosti zbog streljanih i obešenih niste mogli da odigrate svoju ulogu? A ona što će, samo šuti! I što da kaže? Što sam ja uopće na takvom suđenju uspjela reći? Ništa, jer se oko mene samo okretao jedan veliki ringišpil i nisam više znala što se to stvarno zbiva, a što ja to sanjam. Gospođa Žanka im je govorila da je šećeraš, i da ne može bez insulina, a da joj ga ne daju otkako je uhapšena. Tužilac je pljunuo u njenom pravcu: a jeste li našim drugovima na Banjici i u Jajincima vi dali insulin? Što da na to kažete? Kada mu se izvrne svijet, čovjek više ne može ništa.”

Žanka Stokić bila je osuđena na osam godina gubitka građanske časti i na društveno koristan rad. U njezinom slučaju: čišćenje ulica! Postupak protiv Bele Krleže najprije je obustavljen, pa je uhićena pri dolasku u Zagreb, gdje je u jednom od najgrotesknijih političkih procesa u poslijeratnoj Jugoslaviji, osuđena na smrt. Među otegotnim okolnostima bila je navedena i ta što je žena “suradnika okupatora, narodnog izdajnika i kontrarevolucionara” Miroslava Krleže. U to vrijeme, u srpnju 1945. u Beogradu Miroslav Krleža biva osuđen na dvije i pol godine robije i na devet godina zabrane javnog djelovanja po odsluženju kazne. To znači da je njezino krivično djelo protiv narodne časti – gluma u bulevarskim komedijama, sudjelovanje u skečevima te pričanje viceva po beogradskim okupacijskim kazalištima – višestruko teže od njegovih, na dvjestotinjak stranica optužnice pobrojanih i opisanih djela. Ili je Belino najveće zlodjelo bilo to što je žena Miroslava Krleže.

Desetljećima kasnije, svjedoci epohe, a onda i pojedini sudionici zagrebačke pravosudne svinjarije, prvi među njima sam Vladimir Bakarić u intervjuu za zagrebački Vjesnik od 30. siječnja 1978, govore da smrtna presuda Beli Krleži nikada nije trebala biti izvršena, da je to i osuđenica znala, da su svi to znali, osim, možda, samog Krleže. Bila je to, kako kaže Bakarić, “revolucionarna odmazda, iz ovog vremena možda i teško razumljiva, sa sve ono što smo mi doživljavalli kao Krležin nesporazum s Partijom, a zatim i za sve ostalo što je iz tog nesporazuma proizašlo”. Na to je Igor Mandić otputovao u Beograd, i nenajavljen banuo Krleži u njegovu vilu na Vračaru, da mu ponudi intervju u kojem će odgovoriti Bakariću. Stari je pisac bio ganut – jer to je zapravo bila prva ozbiljna pomirbena gesta koja mu stiže iz Hrvatske, premda je bilo mlađih hrvatskih pisaca, uz Mandića vrijedi spomenuti Marijana Matkovića, i Gorana Babića, kao i sveučilišnog profesora Stanka Lasića i nakladnika Slavka Goldsteina, koji su iskazivali odanost Krležinom djelu – ali Mandićevu ponudu da u intervjuu za isti taj Vjesnik odgovara Bakariću on nije prihvatio: “Oboje smo stari, dragi moj Mandiću, i od svađa sa tim starim puhom nikakve koristi ne bi bilo. Znate, kad pređete osamdesetu  malo vam je i smiješno da se gnjevite nad vlastitim smrtnim presudama. Između mene i njih odavno je svršeno, pa se pomalo iznenadim kad negdje trebam upisati mjesto rođenja. Zagreb! Zar još uvijek Zagreb?”

Ali na ovom se mjestu pričom moramo nekoliko koraka unatrag, na okolnosti iz listopada 1944, pred samo oslobođenje Beograda. Marko Ristić je u ta krvava i mahnita doba, kada je bilo mnogo lakše izgubiti glavu nego ikoga oko sebe uvjeriti da ta glava nešto vrijedi, uspio za Krležu osigurati najsigurniji prijelaz iz jedne epohe u drugu, te se pritom pobrinuti i za stvaranje iluzije da je Milovan Đilas negdje daleko od njega. Premda je Đilas u tom trenutku bio svud naokolo, sveprisutan i svevideći. Kraj studenoga, kada u ruševnom Beogradu više nema pucnjave – ako se čuju hici, bit će da to strijeljaju narodne izdajnike! – i kada se posvuda naokolo čuje pjesma, uglavnom ona i onakva kakve u ovom gradu nikad nije bilo, ojkavica, ganga i bećarac prećanske i bosanske braće i sestara, ili tužna i sveprožimajuća sovjetska revolucionarna pjesma, Krleža na razriješenje svoje sudbine čeka u jednom suterenskom stanu na Zvezdari. 

majka se juče
skinula skinula je
košulju ostala u
lijepoj svilenoj
potkošulji skinula
ju ostala
u grudnjaku boje
kože mršava lijepa
s malo povijenim
leđima, madežima
doktor sa slušalicama
prelazi preko
njenih pluća sluša
ona diše njena koža
čista
svjetluca

pita me poslije
kakva je bila
kad se skinula
kako je
izgledalo njeno
tijelo

plačem danas kuham
ručak plačem
njena potkošulja, otkud joj
lijepa je bila
moja majka
u grudnjaku
samo plačem
i plačem