Zove me rodica iz Konjica da mi čestita izlazak nove knjige – pomenuo sam je u uvodnoj pjesmi – i veli da je atmosfera u gradu, uprkos vrućini koja je opet rano počela da hara našim krajevima, u zadnje vrijeme vedra, svečana. Počinje Mundijal, svjetsko prvenstvo u fudbalu a nakon dugo vremena učestvuje i naša reprezentacija. Ljudi su, veli ona, nekako vedro napeti, puni iščekivanja.

Milo mi to čuti. Iako već odavno, još od raspada Jugoslavije, velika fudbalska takmičenjima ne pratim sa strašću koja je frcala iz mene dok sam bio sasvim mlad, sad mi je nekako drago da su ljudi u Bosni i Hercegovini opet puni pritajenog optimizma, pozitivnog iščekivanja. Zaslužio je to, mnijem, taj narod, nakon puno decenija velikih napetosti, odricanja, borbe sa sebičnim kravatašima u skupim, ničim zasluženim limuzinama.

Govori mi rodica da su se mnogi do juče udaljeni ljudi zbližili, pa ponegdje i izmirili. Čak se i u uzavrelom, i dan-danas oštro podijeljenom Mostaru – nekada kolijevci mostarluka i liskaluka, lokalnog zajedništva bez obzira na vjeru i naciju – Bošnjaci i Hrvati dogovaraju da skupa gledaju utakmice obaju reprezentacija, vatreno navijaju i za jedne i za druge. “Naše”. 

Dok je slušam, padne mi na pamet zajednička izjava trojice BH-reprezentativaca – vidio je nekidan na Mreži – kako je atmosfera u ekipi sjajna, kako se lijepo druže i svi skupa imaju samo jedan cilj – da nas dostojno predstave na najvećoj svjetskoj smotri najvažnije sporedne stvari na svijetu.

Pa i ako je u propagandnoreklamne svrhe – sličnih spotova nesumnjivo imaju i druge reprezentativne vrste – za narod naoko razjedinjen, zbunjen i sluđen pokvarenim vođama to nipošto nije malo.

Poželimo “Zmajevima” svu sreću svijeta.

A kad se malo odmaknemo, na širem planu situacija oko predstojećeg svjetskog prvenstva nije nimalo ružičasta. Naprotiv. Ne bih se čudio da se “troglavi” SP – Amerika, Kanada, Meksiko – pretvori u pravi organizacijski haos. Jer, već sada, prije prvog sudijskog zvižduka, mnogi se snebivaju i kao čude brojnim incidentima: (pre)stroge, apsurdno detaljne kontrole igrača i trenera na aerodromima, nepuštanje mladog somalijskog sudije u zemlju, uskraćivanje ulaznica iranskim navijačima… Skandali! Ali zar je to uopšte iznenađenje?! Za mene ne. Šta je FIFA mislila kad je ovakvoj Americi dodijelila svjetsko prvenstvo? Jedan suludi diktator koji laže čim zine i koji u podne krši “obećanja” koja je jutros dao – zar ste mislili da se on neće miješati u organizaciju najveće svjetske fudbalske smotre? Pa to je njemu idealna šansa da još jednom, preko svojih “plavaca”, pokaže “efikasnost” svoje antiimigracijske politike.

(Možda ćete reći da je odluka o organizaciji Prvenstva donešena davno, još prije Trumpovog prvog mandata. Ne znam. Ali bi to za mene samo značilo da je FIFA, propustila puno prilika da preispita svoju odluku. Umjesto da to učini, ova opskurna, isključivo na profit usmjerena organizacija Donaldu Trumpu, u nedostatku nobelove, dodjeljuje nagradu za promicanje mira u svijetu. (Sic!)!

Vratimo se našoj “žabljoj”, to jest lokalnoj perspektivi. Malim, običnim ljudima. Onima za koje je fudbal, pored svih svakodnevnih briga, bio i ostao najljepša, no ipak sporedna stvar.

Umoran od kvazipatriotskih uzvika, pokliča iz Drugog svjetskog rata, petardi, dimnih bombi i mahnitog mahanja nacionalnim krpama, a još uvijek ljubitelj igre, dok rodica poletno opisuje atmosferu pred početak svjetskog prvenstva, ja se sjetim jednog detalja iz prvih godina sad već nadaleko poznatog, u međuvremenu međunarodnog malonogometnog turnira u mom rodnom gradu “Tri kornera penal”. Bilo je to, ako se ne varam, negdje početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Utakmice su igrane – i koliko znam, još se igraju – na igralištu Društva za tjelesno vaspitanje (DTV) “Partizan”, Konjičanima poznatijem pod nazivom Partizanovo. Doista se igralo po onom starom “hklerovskom” pravilu: napraviš li tri kornera, protivnik dobija kazneni udarac.

Turnir se igra ljeti, pod reflektorima, a okuplja timove iz mnogih gradova Bosne i Hercegovine i tzv. Regije. Nekad je tu bilo veoma poznatih imena, profesionalnih igrača iz, za današnje prilike, nepojmljivo jake jugoslovenske prve lige. Tada sam, sjećam se, prvi put uživao u majstorijama Semira Tucea, Kajtaza, Davora Jozića i nekih drugih nogometnih zvijezda.

Tih dana je cijeli grad živio za turnir. Na tribine malog igrališta kraj Neretve znalo se nakrcati više stotina, možda i cijela hiljada ljudi – više nego na većini današnjih prvoligaških utakmica!

Pored onih sa zvučnim imenima, najpopularnije su bile ekipe konjičkih kvartova i poznatih kafića, čije su gazde nerijetko znale i sponzorirati svoje ekipe. Nisu to bili veliki novci, više za dresove i koju turu pića nakon tekme. A ako se dobro plasiraš ili, dajbože, pobijediš na turniru – kao vrhunac slavlja na ražnju se okrene janjac. Kud ćeš većeg rahatluka?!

Od lokalnih ekipa jedna od boljih uvijek je bila ona iz očevog rodnog sela Borci. Sačinjavali su je jaki, kršni momci, među kojima bi se uvijek našao neko ko te je znao, žargonskim jezikom rečeno, “okrenuti na maramici”.

No, bilo je i puno smijeha. Još pamtim jedan detalj vezan za ekipu kvarta sa lijeve strane Neretve koji se uvijek kolokvijalno nazivao Prkanj. Ta stara konjička četvrt je oduvijek – pa i u doba kad je Konjic puno više nego danas bio multietnički grad – uglavnom naseljena muslimanskim, to jest bošnjačkim stanovništvom.

Ekipa Prkanja je u to doba bila jedna od najpopularnijih na turniru. Nisu bili loši, a s njima je uvijek bilo neke šale, šege i cirkusa. Tako se i dan-danas dobro sjećam da su jedared svoju ekipu nazvali “Šeici”, i na otvaranju turnira se pojavili na traljama noseći “trenera” obučenog poput pravog beduina! 

Možete zamisliti kakav je urnebes tada nastao u publici! Ljudi su umirali od smijeha! I nikom nije padalo na pamet da tome dade neku političku konotaciju, još manje da to shvati kao provokaciju. Jer to našim “Prkanjcima”, siguran sam, nije bilo ni na kraj pameti.

Bila su to neka druga vremena. Tada ljudi nisu zazirali jedni od drugih. Tada je fudbal bio samo igra. I baš kao takav – mnogo više od igre.

To je bio naš mundijal.

Iz rukopisa “Moje stvari”

U Beograd putuje gotovo samo inkognito, skrivajući se od poznatih, a naročito od onih koji bi ga nešto mogli upitati. Nakon što posljednjeg dana veljače 1957. u Ženevi umire Nenad Jovanović, njegov prijatelj, ataše za štampu u Berlinu iz vremena kada je Andrić bio poslanik, ali kojeg su umjesto na slobodu Nijemci poslali u logor, Andrić već u svibnju kuca na vrata Nanda Roje, glazbenika i opernog redatelja, rođenjem Splićanina, intendanta Hrvatskog narodnog kazališta, s vrlo neobičnom molbom. Drugarica Milica Babić, čuvena naša kostimografkinja, kaže Andrić, izrazila je želju da se preseli u Zagreb, pa njega zanima postoji li mogućnost da uđe u službu i u angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu. Indentant Roje je, naravno, iznenađen time što drug Andrić nastupa u ime drugarice Babić. Ustvari svi su iznenađeni, jer to ne može biti informacija koja bi ostala između četiri zida. Ali Zagreb je, ipak, Andrić to svaki put iznova primjećuje, mnogo diskretnija sredina od Beograda, pa čak ni Splićanin u Zagrebu neće pokazati iznenađenje u ovakvoj, zacijelo indiskretnoj stvari. A to je onda dovoljno i da se razgovor nastavi, pa od tog razgovora na kraju nešto i bude. 

Nakon što je stvar s Rojom sređena, tojest nakon što ju je on sredio tamo gdje treba, ravnatelj Drame Mirko Perković upita Andrića bi li “Prokletu avliju” ustupio na dramatizaciju. Njemu je na to pao mrak na oči, ali izvući se ne može. Ustupa prava za “Prokletu avliju”, ali otklanja bilo kakvu mogućnost da se sam pozabavi dramatizaciju – “Ja vam, znate, nisam kazališni čovjek. Ideja da će moje riječi biti na pozornici izgovorene u meni stvara neki neprijatan osjećaj, s kojim se ne umijem boriti!” 

Početkom jeseni iste 1957. godine konstimografkinja Milica Babić prelazi u Zagreb. Useljava se u mali jednosobni stan u Beogradskoj, koja je baš u danima njezina useljenja mijenja ime u Proleterskih brigada, i to slučajem u zgradu koju je projektirao Andrićev dobar poznanik Drago Galić, koji mu u poslijeratna doba biva skoro onako blizak kao Horvat u ratu. (“Nas dvojica”, Andrić o Horvatu govori Ljubi Jandriću, “nismo se nikad razišli, niti smo se ikad sporječkali. Ali znate kako vam je to: čovjek vam je poput onih potočnih riba, čija tijela i peraje jače su od potočnog toka, ali one ipak u tom toku žive, njime nošene i vođene u skladu sa svojim ribljim sudbinama. Tako je bilo i s nama dvojicom. Mene je potok života odnio na jednu, a njega na drugu stranu. Poslije je Horvat znao biti i pomalo gorak naspram mene. Ja nisam bio gorak prema njemu. Bio mi je prijatelj, i ja ga se takvog i sjećam.”) 

Koji mjesec po useljenju, Milica je pri prvom poslu, a to je, gle čuda, “Prokleta avlija” Ive Andrića, u režiji Bojana Stupice, koji se o tom poslu nakratko vraća u HNK, odakle je na proljeće otišao nakon dvije i pol neobično plodne i bogate godine. Sa sobom Stupica dovodi mladog, dvadesetsedmogodišnjeg dramaturga iz Jugoslovenskog dramskog pozorišta Jovana Ćirilova, koji je Andrićev roman, kako to Andrić kaže, “preobratio” u dramu. On nije htio čitati što je Ćirilovljev tekst – “To je vaše!”, kratko mu je poručivao – ali nije mu bilo nimalo mrsko što su za Milicom iz Beograda stigli Stupica i taj neobični živahni mladić. Na neki način time se prikriva stvarni razlog njezina doseljenja. A i njega samog se pomalo izvlači iz neke neobične čamotinje u koju je u posljednje vrijeme zapao. Sad mu se, naime, čini da je Zagreb mnogo manji grad nego što je bio ne samo 1912. ili 1920, kada je iz Zagreba i odlazio jer mu je tijesno bilo, nego je manji nego 1941. Use se uvukao i sa svake strane Zagreb je Andriću okraćao. Ili je to samo čovjekova potreba da se nešto promijeni. A kod nas vjerojatno ništa teže nikad bilo nije nego Zagreb mijenjati Beogradom, ili Beograd mijenjati Zagrebom. Ne, ne pada njemu te 1957. godine ni na kraj pameti da bi se vraćao u Beograd, ali ga svejedno plaši nemogućnost da se takvo što ikad dogodi. I onda mu je drago kad otamo stignu i malo ga opet učine svojim.

Premijera “Proklete avlije” Ive Andrića, u režiji Bojana Stupice, zakazana je za petak 27. prosinca 1957. Novi intendat Duško Roksandić, koji je od Roje naslijedio ovaj politički krajnje osjetljiv projekt, premijeru za kraj decembra oglasio je već u septembru. Nikad još neka predstava u Zagrebu nije ranije najavljena! I bez prestanka su sa svih strana ponavljali rečeni datum, što je zatim novinara zagrebačkog Narodnog lista navelo da se javno zapita: “Pretvara li se to Hrvatsko narodno kazališta u Broadway? Hoćemo li uskoro gledati plakate glumaca i glumica u natprirodnoj veličini?” Ali Roksandić se samo, na pametan i vrlo efikasan način štitio od moguće zabrane ili, što bi još gore bilo, da mu predstavu unaprijed ne skinu s repertoara. 

Ova jesen bila je topla i kužna, s puno vlage i magle koja se širila od Save pa se uspinjala prema obroncima Medvednice, kao da sobom nešto ružno skriva. Zatim je kraj studenog bio pun snježne bljuzgavice, da bi 1. prosinca na grad preko noći palo metar snijega. Tog dana nije se mogao probiti ni vlak iz Ljubljane, pa ne stiže ni redatelj na probu “Proklete avlije”. Ali već sutradan spustila se neka teška omara i sav napadali snijeg se otopio. Neki je vrag u svemu ovom, mislio je u sebi Andrić, pa je to nekom valjda i rekao. Potajice se s Milicom obilazio – uglavnom tako što je on išao njoj – ašikovali su kao dvoje mladih u kasabi, koje dijele vjera i opća sablazan. A nešto takvo su, ruku na srce, i bili. Ali njihov slučaj Zagrepčanine nije zanimao. Barem u to vrijeme dok se iščekivao izlazak jedne predstave iz mraka koji je za jedne doista bio mračan, a drugima se tek pričinjao. Andrić bi možda bio opušteniji da je znao da tih dana nikome ni on, ni Milica nisu važni.

Kako je uopće bilo moguće da se takva jedna predstava pred novu 1958. sprema u Zagrebu? Knjiga skoro da je bila i zabranjena. Nikad  je nije bilo u knjižarskim izlozima. Nije je bilo ni u narodnim knjižnicama po jugoslavenskoj provinciji, naročito po Bosni i Hrvatskoj. Možda ju je od zabrane doista spasilo samo to što je njezin autor prebrzo postao poznat i slavljen na Zapadu, a zatim i na Istoku, gdje je Hruščovljeva politika zatopljenja “Prokletoj avliji” donijela prijevode i popularnost u Rusiji i Poljskoj? Tamo niti su iščitavali antikomunističke i protujugoslavenske slojeve Andrićeve mračne alegorije, niti je koga za to bilo briga. A pomalo su, vjerojatno, Sovjeti i uživali u barem kratkotrajnoj izmjeni uloga, u kojoj su sad oni nastupali kao pobornici umjetničke autonomije naspram političkih diktata.

Sve je to u Hrvatskoj, a pogotovu u Zagrebu bivalo još mnogo zamršenije nego u ostatku zemlje. Sama mogućnost da se na sceni HNK pojavi nešto ovako subverzivno, u režiji nekoga tko je po umirovljenju i pasivizaciji doktora Gavelle prvi jugoslavenski kazališni autoritet, pritom je Slovenac i nitko mu ne može pripisati bilo kakva hrvatska skretanja, djelovala je snažno na ljude. “Prokleta avlija” bila je prvi nedvosmislen dašak slobode nakon rata. U Beogradu se, kao prvom istočnoeuropskom i komunističkom gradu, igrao Samuel Beckett, Krleža je pisao i objavljivao što god je htio, izazivajući pritom opću sablazan i prijetnje zabranom i uhićenjem, ali ništa se od toga nije događalo, jer je bio pod izravnom Titovom zaštitom. Slobodno se govorilo o već skoro svemu, ali taj govor bi zastajao negdje kod Iloka, zaustavljao se na rijeci Drini, i na drugu stranu nije prelazio. Sa svojim četničkim kompleksom iz Drugoga svjetskog rata, zahvaljujući pomalo Krleži i njegovom slučaju, Srbi su lako riješili stvar. Skoro da je već zaboravljena i kolaboracija s njemačkim okupatorom i potpisivanje onog sramotnog antikomunističkog Apela srpskom narodu, u kojemu su sudjelovali i mnogi danas važni i ugledni ljudi, pa čak i poneki član SKJ. 

A Zagreb je svo to vrijeme bio pod sumnjom i prismotrom. Više se šutjelo nego govorilo. Tajilo se i ono što se posvuda već smjelo reći. Svoju krivnju za ustaška zlodjela nedužno je građanstvo ispaštalo potonućem u sivilo. Intelektualci, pak, imali su izbor da uđu u Partiju i na taj način se iz progonjenih pretvore u progonitelje. Neki su tako i postupili, ali su se ubrzo pokajali. To što prihvatiš sudjelovanje u progonu drugih ne znači da sam prestaješ biti progonjen. O svemu tome je, na neki svoj neobičan način, pisao Ivo Andrić.

I još je nešto ushićivalo ljude: on je Bosanac, on našu priču pripovijeda iz bosanske perspektive, što je ranije bilo normalno i obično, ali je od vremena Nezavisne Države Hrvatske krajnje zazorno. Ni po muke da je Bojan Stupica nakanio “Prokletu avliju” postavljati u Jugoslovensko dramsko pozorište u Beogradu. Koliko god Andrić tamo bio sumnjiv kao izdajnik srpske stvari, koji se barem dvaput sastajao s Pavelićem i mirno je u ustaškom zatvoru pisao svoje romane, rado bi oni vidjeli komad po njegovom romanu i nitko, ali stvarno nitko, ne bi imao problem s njegovom političkom pozadinom, niti s alegorijskim slojevima u tekstu. A to što je Andrić Bosanac, što pripovijeda iz bosanske perspektive i što bosansku priču donosi preko srpske pozornice, upravo kao da je Bosna u Srbiji, to bi za cijelu stvar bilo prednost, nikako mana. Prikazivati Bosnu u Zagrebu je, međutim, vrlo, vrlo sumnjivo.

I to da je sumnjivo vidimo na dan premijere, kada se oko kazališta i po ključnim tačkama u gradu počinju vrzmati agenti u civilu. Više ih je nego ikad ranije i ne trude se pretjerano da ostanu neuočljivi. Ustvari, uopće se ne trude. Nikoga oni ne uhode i ne provjeravaju, njihov cilj nije da sačuvaju red i mir, niti da pred nevidljivom pogibelji spašavaju vladajući poredak. Oni bi da zastraše ljude koji su pošli u kazalište. Dobro poznaju Zagrepčane, Hrvate općenito, pa računaju na to da će barem pola kazališta ostati prazno ako njihovo prisustvo bude dovoljno vidljivo. Ljudi se ovdje čuvaju belaja i ne vjeruju u to da će im biti lakše, ili da će biti svi skupa, ako se zateknu u mnoštvu. Jedni se sjećaju takvog mnoštva u Jasenovcu. Drugi ga se sjećaju s Jelačić placa u travnju 1941. Treći na Kozari. Četvrti na onome koruškom polju, na kojemu se, u Austriji okupila preostala hrvatska vojska, a s njom i narod. I sjećaju se dobro, ti koji se sjećaju, koliko je na tom polju u Austriji, to hrvatsko mnoštvo bili beznačajno. I sjećaju se kako se to mnoštvo lako i brzo svelo na pojedince i njihove sudbine.

Sve to su sigurno znali agenti u civilu, koji su u petak 27. prosinca 1957. šestarili po trgu oko Hrvatskoga narodnog kazališta, i pogledima već ispranim od gledanja pretraživali lica ljudi koji su prilazili glavnome, sjevernom ulazu u teatar. Obukli su ono najbolje što im je od prije rata zaostalo po ormarima, zagrebačke gospođe i gospoda godinama su se za svoje građanske mondure otimali s moljcima, tom najbrojnijom i najbešćutnijom vojskom komunizma, pronalazeći negdje naftalin i kamfor, donoseći lavandu s juga, te se moleći protiv moljaca dragome Bogu i Kraljici Hrvata. Za njima je nailazio mlađi svijet, studenti i studentese, Andrićeva ludo junačna publika, Slamnig, Šoljan i Gotovac, Zlatko Tomičić, a za njim i neki sumnjivi tipovi, koji toliko podsjećaju na ustaše da ne mogu biti ništa drugo nego karijerni udbaši. Potom nailaze djevojke u parovima, izgledom mlade skojevke u plisiranim suknjama, ali kad ih u oči pogledaš vidiš u njima jedan drukčiji žar. Onda dolaze, vazda malo prekasno, Bosanci. Oni se kreću u grupama. Žene su ostavili kod kuće: ako se muževi ne vrate da one sređuju njihove poslove po Zagrebu, a onda da se s djecom vraćaju nazad u Bosnu. Među Bosancima je i takvih na kojima se vidi da su redovnici ili svećenici u civilu. Njihova lica su nešto bljeđa, odjeća im je trošnija, samo su im cipele nove…

Andrić nailazi u pet do sedam, kad su skoro svi već ušli. Pokušava ući u posljednji čas, tako da ni sa kime ne mora razgovarati. Ali tu se prevario: predstava će kasniti punih petnaest minuta. Kazalište je prepuno. Onima koji znaju čini se tako nikad nije bilo. Premda je broj ulaznica precizno određen prema broju mjesta, ima ih koji sjede po podu i na sa strane prinesenim stolicama.

A onda se konačno zastor rastvori i započinje skoro četverosatna “Prokleta avlija” Bojana Stupice. Stanka je nakon dva i pol sata. Nitko ne odlazi, nikome nije previše ono što gleda. Ljudi šute, međusobno ne komentiraju. Bijedi pod ovim svjetlom. Blijedi od zida pred kojim svi na kraju krajeva stoje. Pisac za vrijeme pauze ostaje sam u loži sjedjeti. Štošta mu se vrti po glavi. Čini mu se, prvi put u životu, da je ono što vidi bolje i snažnije od onog što je napisao. To ga uznemirava. Najednom nije više u stanju misliti o tome što će se dogoditi nakon što izađe iz kazališta. Ili što će se događati sutra ujutro. Nešto ga guši. U loži nema zraka. Ustao bi i pošao do zahoda, ali mu pred oči izbijaju neke sive mrlje, koje se kreću vidnim poljem, sporo kao ribe u akvariju. Ako ustane, mogao bi se srušiti u nesvijest. U trenutku Ivo Andrić gorko zažali što je pristao na dramatizaciju “Proklete avlije”. Milica je dolje, u parteru ili u foajeu. Barem da su se prestali skrivati od svijeta, onda bi mu sad pomogla da ode i umije se…

Stupičina “Prokleta avlija”, u dramatizaciji Jovana Ćirilova i s mladim Jovanom Ličinom, te Matom Grkovićem, Gavellinim studentom Božidarom Bobanom, i doajenom Titom Strozzijem, kojeg su jedva uspjeli nagovoriti da još jednom zaigra, upamćena je kao jedan ključnih, ne samo kulturnih događaja u hrvatskoj povijesti iz vremena Jugoslavije, ali i kao jedna od boljih predstava svoje epohe. Igrala je, kako piše u almanasima, dvadesetsedam puta. S repertoara je skinuta nakon što je Strozzi rekao da više ne može. Stupica je razmišljao o tome da Strozzija zamijeni drugim glumcem, ali je od toga odustao.

Premda je predstava djelovala opasnije nego roman i skinut je veo s alegorije, pa je svima koji su “Prokletu avliju” vidjeli bilo je jasno o čemu i o kome ona govori, nije se dogodilo ništa. Nisu se čuli glasovi čuvara revolucije i ideoloških žrecova. Novinske kritike bile su vrlo pozitivne, kako u zagrebačkim, tako i u beogradskim novinama, a postradao je samo redatelj. Ali ne zato što mu predstava nije bila dobra, nego zato što je nije napravo u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, u kojem je od proljeća 1957. radio, i iz kojeg će nakon sukoba s neutaživim taštinama već sljedeće sezone otići u Atelje 202. Sve se tako sretno završilo, estetski argumenti nadjačali su idejnu strogost i partijsku logiku, književnost je opet bila književnost, a kazalište je moglo biti samo kazalište, čime je samo po tko zna koji put potvrđeno da se ideološke hajke i čistke ne mogu unaprijed naslutiti, pa je tako nepredvidljiv i njihov izostanak. Tada je, i nikad više, Ivo Andrić imao ulogu hrvatske i jugoslavenske kazališne zvijezde. Našao se u Krležinoj koži, i nije mu se svidjelo.

Nekoliko mjeseci kasnije Ivo Andrić i Milica Babić vjenčavaju se prema takozvanom građanskom obredu, u Općini Gornji grad. U stan na uglu Duge ulice i Krvavog mosta uselila se i Miličina mati, koju on zove baka. Mladoženji je šezdeset i šest, mladoj četrdeset i devet. Netko ga, da li u šali ili zaozbiljno, pita hoće li se i u crkvi vjenčati. I u čijoj crkvi, njegovoj ili njezinoj? Takva pitanja njemu su posobno neugodna, jer u njima prepoznaje onu istu uskogrudost kakvu iz Bosne oduvijek zna. Najprije je mislio da u Beogradu toga nema, pa se razočarao. Onda je mislio da toga nema u Zagrebu, a sad se i tu razočarao. Razlika je samo u načinima na koji se ista osobina, svojstvena svakom od naših svjetova, na različitim mjestima pokazuje. U Bosni, tim agresivnije što je u ljudima više srama. U Beogradu, s lakoćom i srdačnošću, tako da čovjek sa strane krivo pomisli da je riječ o šali, o nečemu što je suprotno svakoj uskogrudosti. A u Zagrebu, ista se osobina iskazuje kroz krajnju ljubaznost, ili kao upit koji upitanom ostavlja slobodu na ama baš svaki odgovor. Sva tri svijeta kroz koja je Andrić prošao jednako su, u svojoj uskogrudosti, spremna da opravdaju zlo koje će oni ili netko njihov učiniti drugome. I svaki od njih za vlastitu uskogrudost pronalaze onu formu koja će lakomislenog ili sasvim površnog čovjeka, ili stranca- putopisca, navesti da u toj njihovoj uskogrudosti vide nešto fatalno suprotno. Recimo, velikodušnost, gostoljubivost, spremnost da se razumije onaj drugi, kakvih nigdje nema. I to je razlog, razmišlja Andrić, što svaki naš narod i u ratu, i u miru, ima svoje zagovornike među strancima. One koji su jednom-dvaput posjetili naše krajeve, ili se negdje u tuđini upoznali s našim ljudima, i onda onima koje su prve sreli, ili s kojima su najprisnije drugovali, pružaju svu svoju vjeru i ufanje. Svaki put iskoriste to najgori među našim ljudima: šovinisti, izdajnici iz rata, neprijatelji Jugoslavije, krijumčari skrivenih narodnih osjećanja, koji te dobroćudne i površne, ali u biti širokogrude strance uspijevaju koristiti za svoje interese. To je naročito izraženo kod naših zajednica rasijanih širom Europe i Svijeta, koje su nakon rata zlim sjemenom poniknule, kada su, bježeći pred odgovornošću za počinjene zločine, iz zemlje stigli svi ti pomagači okupatora i bojovnici iz različitih vojnih formacija, koji su okrvavili ruke i onda su tim krvavim rukama krenuli da izdaleka razgrađuju Jugoslaviju. Iza njih bi često stao, u njihove bi dobre namjere i ispravnost povjerovao, mnogi dobronamjeran, pametan i požrtvovan, a često i vrlo utjecajan stranac, čiji su civilizacijski, općeljudski, pa i politički nazori inače posve suprotni od njihovih. O kakvi su samo krasni ljudi, govorio je Andrić, srcem, mudrošću svojom i djelom znali po Njemačkoj, Austriji, Americi i Argentini podržati najgore ustaške nikogoviće! Ništa o njima nisu znali, ali su lako povjerovali u njihovu otvorenost i širokogrudost. Još više ih je, i još boljih, u svojim zajednicama istaknutijih, nastavljao je, sa suprotne strane podržavali četničke, rojalističke, nedićevske elemente, jer su oni bili još šarmantiji, neposredniji, srdačniji i vedriji. I onda su oni koji tako podržavaju Hrvata u Srbima vidjeli najgori ljudski otpad i vječne zavojevače i zatiratelje svega hrvatskog. Kao što su oni što podržavaju Srbe u Hrvatima vidjeli samo najkrvoločnije i najodanije Hitlerove saveznike iz Drugoga svjetskog rata. Dok bi razgovarali o Srbima i Hrvatima, ti obrazovani i kultivirani ljudi su se, zastupajući stajališta onih u koje su se slijepo zaljubili, pretvarali u zvjeri. Ali čim bi se razgovor poveo o nečemu drugom, ili čim bi se našli daleko od Srba i Hrvata, jedni bi drugima ponovi bili prijatelji. I nikad im nije na um palo da su pali kao žrtve naših zavičajnih karaktera i mentaliteta. Naše narode, govorio je Andrić, različitim ne čine njihove kulturne razlike, različiti jezici, nacionalni epovi, različiti državotvorci i književnici, oni se ne razlikuju u Goetheu i Byronu, nego se razlikuju u karakteru i u mentalitetu, koji onda zadaju formu njihove uskogrudosti i nepodnošljivoga duhovnog i emocionalnog tvrdičluka. 

Tako je govorio Ivo Andrić, pomalo već i ohrabren uspjehom Stupičine predstave, a možda i time što prvi put u životu nije bio sam.

Već mjesecima je česma u muškoj avliji kuće Hadžišabanovića na Kovačima bila suha. Ratno je vrijeme i u cijeloj sarajevskoj čaršiji pijaća se voda mogla zahvatiti samo na dva mjesta: s jednog tanjeg u prisoja i drugog debljeg i hladnijeg mlaza izvora u osoja strani sarajevske čaršije. Oba vidljiva kao na dlanu. I nijedan blizu kuće čija je bašča, natkriljena ženskim hajatom i zaklonjena zidom muške i ženske avlije, svehla poput čehre u ostarjele cure. 

Vrijeme je trpnje.

Čim bi stao uz sipljivu avlijsku pipu, a prije nego počne abdestiti, Ekrem-efendija bi prvo prstima dotakao ibrik spušten u kameno korito česme. Ako je hladnjikav, učenik mu je Arif i ovaj put svježu vodu donio otud sa bistričkog osoja-izvora što se vidi sa doksata kuće kada na njeg gledaš u liniji sa džamijskom munarom. Tako, umjesto vode iz presahle mahalske Bijele česme, iz starinskog bakrenog suda bila je vrelina Arifovog poštovanja prema svom nadaleko čuvenom učitelju kaligrafije.

Kažu, Ekrem-efendi je na ovaj naš svijet došao na pomalo neuobičajen način: nakon samo sedam mjeseci zrijenja ispod majčinog srca, umotan u košuljicu, izašao je na dunjaluk da pogleda majku u oči.

Tog prvoseptembarskog dana 1925. godine u Vitini blizu Ljubuškog, pojavilo se biće kojeg je čekalo ime Ekrem, što znači najugledniji. Samo što je zaplakalo, dijete je odmah prstićima lijeve ruke dotaklo svoj desni obraz i od tada navada da sve prvo prstima svojim opipa.

Kasnije mu je, osim u svjetovnom školovanju, sve bilo zdesna nalijevo: desno mu uho slušalo što lijevo prečuje, a još u dječaštvu, od predanog mektebskog učenja, desna mu zjenica malo više zaplovila prema lijevoj. Već u pubertetu, lijevo mu je rame, kao otežali tas na vagi, vidljivo preteglo od desnog ramena.

Od švapske ratne huke, a potom služenja u nasljednici partizanske vojske, žuč mu prskala srčane zaliske, a desno plućno krilo sušica probušila. Za sinijom il’ stolom, desnom je rukom unosio kašiku, a lijevom stranom usta žvakao hranu.

Dok bi uznesen aškom hodio ispod mladog mjeseca, desna bi mu noga pravila duži iskorak i vazda za mjeru stopala preticala lijevu nogu. Udisao je na desnu, a nos ispuhivao na lijevu nozdrvu.

Kao intuitivna i brižna osoba radio je i razmišljao pod dominacijom desne strane mozga koja je upravljala lijevom stranom njegovog tijela. 

Pokrivalo za glavu, kapu bjelicu koju je skidao samo za vrijeme noćnog počinka, nosio je na svom tjemenu blago zakrenutu na lijevo i u džamiji, i na faklutetu, i u Institutu islamskih nauka, i na sokaku, obavezno tokom sunet događanja i na dženazama.

Nakon četiri decenije mira, opet je ljudska pogan svojom pomamom stvorila ratnu huku.

Almasa Hadžišabanović, jedina nasljednica stambene graditeljske cjeline proglašene nacionalnim spomenikom, sklonila se sa svojim Ahmedom Bajraktarevićem u halvat odaju kuće Hadžišabanovića iz Očaktanum sokaka na sarajevskim Kovačima, a sve druge odaje ustupila je ef. Ekremu i filmadžijama koji su se odlučili da u sred ratnih strahota snimaju dokumentarni film o njemu-kaligrafu Ekremu.

Nakon što bi klanjao na doksatu kuće – bivšem ženskom čardaku, Ekrem ef. Kovač bi sjeo za rezbaren sto od trešnjevog drveta na kojemu je stajao uredno posložen pribor za pisanje. Umočio bi pero u tintu il’ tanjirić s rastopljenim zlatom i s bismilom započeo tvoriti levhe, zdesna nalijevo, po drvetu, papiru il’ svili ispisivati sure i Kur’anske ajete, knjige… 

Filmska kamera je bilježila sačuvane radove izložene na zidu kojima se ef. Ekrem autorski svrstao među nadaleko najbolje kaligrafe islamske umjetnosti.

Kako je molio i disao, tako je kaligraf Ekrem pisao. Svojevremeno je u istanbulskoj Plavoj džamiji ispravio nečiju kaligrafsku grešku, a koju desetljećima niko do njega nije primijetio na lampi koja se nalazila ublizu desno od mihraba.

Helem nejse, dok je Ekrem-efendi, već obolio, ali smiren i koncentrisan, pred filmskom kamerom koja snima, svog učenika Arifa podučavao kaligrafskom ispisivanju harfova, po bašči, te muškoj i ženskoj avliji kao da su se razigrale sjene bogatog trgovca Mustafe, partizanke Azre, Hamdibega, pekara Hame, Joze, Zore, Jevrejke Lune, Zije, Lorenca i drugih likovi iz filmova “Azra” i “Miris dunja” Mirze Idrizovića, Zlate Kurt i Zuke Džumhura.

Da bi sve podsjetili na to kako je opet ratna (1993.) godina, pojavili su se i Valter, Zis, Šindler, urar Kemo svi likovi filma “Valter brani Sarajevo” Hajrudina Šibe Krvavca, još jednog sarajevsko-partizanskog antologijskog filma čije su mnoge scene snimane na minderlucima i perzijskom tepihu s motivom kraljice od Sabe u kući bivšeg bogatog trgovca i vlasnika pilane Hadžišabanovića.

Dok je junak filma Ekrem, ostavši dobrovoljno, bolovao u svom Sarajevu, film o njemu i njegovom kaligrafskom umijeću se otisnuo u svijet, čak i tamo gdje nisu ni čuli za njega, a ni vidjeli njegove radove.

Jednog martovskog dana 1996. godine, uzdignute ruke hiljada građana Sarajeva s poštovanjem i dugom prenijele su tabut sa derviškom kapom bjelicom do harema sarajevske Sarač Ismailove džamije i nakšibendijske tekije gdje je i ukopan kaligraf Ekrem ef. Kovač.

Kažu, baš je tog dana potekla voda iz Bijele česme na Kovačima što presahnu prvog dana rata. Još kažu, prve kapi su joj bile u obliku kaligrafski ispisanih harfova i poput suza od biljura su padale na bijelu kamenu levhu u obliku korita bijele česme.

Napomena autora:

Napisano u znak znak sjećanja na kaligrafa prof. rahm. Ešrefa ef. Kovačevića o kojemu sam za BHTV ratne 1993. snimio i režirao dokumentarni film “Sarajevo zdesna nalijevo” koji je zabilježio uspješna međunarodna prikazivanja.

A onda je jednog dana, morala je i ona, došla ta famozna Orwellova 1984. godina. Oni rijetki koji su čitali knjige dočekali su je sa nekim umjerenim pesimizmom, dočim bi nama ostalima bila godina ko i svaka druga da, naravno, nije bilo sarajevske olimpijade.

Mnogo godina kasnije saznaćemo da je početkom januara te iste godine Steve Jobs predstavio Apple Macintosh, prvi komercijalni kompjuter sa mišom i interfejsom.

Ali ovdje neće biti priče ni o Jobsu, ni o srebrnom Jureku, ovdje će biti opisan događaj koji se odigrao u jednom malom posavskom gradu koji danas (tako blizu, a tako daleko) samo Sava dijeli od stare dame – Europe.

Tog tridesetog januara 1984. godine imao sam samo četrnaest godina i dva mjeseca. Stajao sam na centru terena gledajući u sudiju, čekao da pisne u svoju crnu pištaljku i na taj način označi početak utakmice.

Igrao se meč polufinala regionalno poznatog Ponoćnog turnira u malom nogometu izmedju ekipa “Rit” i “Đuro Đaković”. Mjesto radnje – velika dvorana Doma sportova, Bosanski Brod. Gledalaca, cirka, dvije hiljade. Dupkom pune tribine i stepenice pride.

“Rit” je bilo ime jedne od nekoliko mjesnih zajednica u Brodu. U tom dijelu grada živjelo je šest igrača, dok je sedmom mjesto boravka bilo u centru, u zgradi preko puta pošte.

Ja u početku nisam ni bio dio ekipe. Pozvan sam jedan dan prije starta turnira, jer je nekom palo na pamet da je moguće da se neko od igrača i povrijedi, pa bi bilo pametno da sjedi makar jedan rezervni na klupi. Tako sam u zadnji čas upao u momčad ne stigavši ni da se financijski “ućipim” za sudjelovanje, jer su momci učešće već bili poodavno uplatili.

U startu se niko od nas “Ritančana” nije nadao nečemu velikom. Eventualan prolaz u drugo kolo i odigravanje čak dva meča na turniru te godine, činio se kao dobar rezultat.

Prvi tim protiv kojeg smo izašli na parket zvao se “Nestašni dečki” iz obližnjeg sela Koraće. Oni su, za razliku od nas i poput svih ostalih ekipa s kojima ćemo se kasnije susresti, imali desetak ili čak i svih dvanaest igrača na raspolaganju. Bili su to sve muškarci u starosnoj dobi između 25 i 35 godina. Mahom oženjeni i ostvareni očevi, nasuprot nas omladinaca koji smo još uvijek (gotovo svakog dana) praktikovali i proučavali sve tehnike masturbacije.

Onako maljavih grudi i rutavih nogu “koraćanski dečki” su ulijevali među nama adolescentima (kojima se paperje tek počelo pokazivati iznad usnica) opravdani strah.

Dok smo mi ćutke i u tišini navlačili plave Yassa dresove, “Nestašni dečki” su bili poprilično glasni u svlačionici. Gledali su na nas balavurdiju (najstariji među nama je imao nepunih sedamnaest godina) sa očiglednim nipodaštavanjem.

Na pitanje jednog od njih kako se zovemo i na naš tihi odgovor – Rit, nadobudni stihoklepac je u hipu sročio stih:

– U Ritu, u Ritu….ućeram ti kitu!

Utakmica je, međutim, završila kao i iduće tri. Ili bismo mi pobijedili minimalnim rezultatom ili smo prolaz u idući krug obezbjeđivali boljim izvođenjem penala. Isto tako, po okončanju svakog meča nismo išli odmah u svlačionicu, nego smo, da bismo izbjegli bilo kakve potencijalne čarke i koškanja, čekali u hodniku da se indisponirani protivnik ohladi, pomiri sa porazom, istušira, obuče i hladne glave napusti prostorije.

Tek kad bismo se uvjerili i da je posljednji od njih izašao, mi bismo ulazili i imali sve klupe i tuševe samo za nas na raspolaganju. Proslava pobjede je mogla da počne.

Ovdje je zgodno mjesto da se napiše pokoja o samom turniru. Ponoćni turnir se reklamirao kao jedinstven u svijetu. 128 ekipa bi se skupilo na startu i onda bi se počelo igrati na jednom te istom terenu non-stop, dan i noć, bez prestanka, sve do finalne utakmice.

Pobjednik turnira je bila ekipa sa svih sedam pobjeda. Poput Grand Slama u tenisu. Znači, moglo se desiti da neki tim tako igra prvu utakmicu danas u podne, pa onda dan pauze, pa drugi meč u tri ujutro, pa treći meč u devet navečer i tako dalje u zavisnosti do koliko se dogura. Što se više pobjeđivalo, sve manje su bile pauze između dva meča i sve češće bi se izlazilo na teren.

Naš prvi gore opisani meč se igrao u nekom lijevom terminu i na tribinama je bilo možda dvjestotinjak gledalaca. Od toga, pola je bila naša uža i šira familija i pokoji komšija. Drugo kolo je bilo malo posjećenije, dok smo u trećem kolu već imali ozbiljan auditorijum, otprilike… između Kolarca i velike dvorane u Lisinskom.

Dok su svjetla u uvodnim okršajima ekipe “Rit” u našim zgradama (Lamele) bila upaljena samo u stanovima gdje su živjeli igrači, nas četvorica, četvrtfinalna utakmica koju je “Rit” igrao protiv ekipe “Robna kuća – Beograd” pokazivala je posve drugačiju sliku. Naselje s pet zgrada, osam katova i tridesetak stanova u svakoj, svjetlilo je kao u Bethlehemu oko pola dva u noći. Skoro svako je navijao sat na pedesetak minuta prije našeg meča, svako je htio da vidi, da svjedoči tom čudu, da navija za svoje.

Vrhunac ludila i te neke sveopšte euforije je bio kad bi se nekoliko godina mlađa djeca otimala za tu čast da nama igračima nosi sportsku torbu tih petstotinjak metara koliko je odokativno bila udaljenost od naselja do dvorane. Nismo tad znali niti čuli za Andyja Warhola, ali to je moglo biti vrlo blizu onome što je on govorio o tih famoznih petnaest minuta slave koji će svako od nas doživjeti za života.

Dakle, nakon “nestašnih” pobijedili smo još tri ekipe. Svaka utakmica bila je tijesna i na rubu incidenta. Dok se našoj bekovskoj liniji progledavala kroz prste britka igra i klizeći startovi, protivnički su igrači nerijetko išli na kaznu od dvije minute isključenja zbog “neosnovanog” prigovora.

U četvrtom kolu dvorana je bila puna. U malim gradovima vijesti i tračevi su se širili brzinom svjetlosti. Tako se i pročulo da neka naša dječurlija nezadrživo grabi ka polufinalu na ponoćnom turniru. Da im se, kako se to stručno kaže, “otvorio žrijeb”. Da imaju jednog što sve brani, jednog što sve kosi i jednog što sve zabija.

Na utakmice “Rita” počinju da dolaze najvatreniji navijači rukometnog kluba “Brod – Promet”. Zauzimajući prvih pet-šest redova žestoko su navijali. Vršili su strahovit pritisak i otvoreno prijetili sudijama koji su usljed svega toga “blago” navlačili za nas.

Taktika “Rita2 je bila jednostavna. “Bunker” sistem sa kontranapadima kad bi se ukazala prilika. Mi smo primjenjivali “parkiranje autobusa” mnogo prije se veliki strateg Mourinho toga sjetio u Interu.

Nakon što smo preskočili “Robnu kuću” ,došlo je i polufinale. Ovdje treba istaći da je istih 6 igrača “Rita” igralo pet punih utakmica bez izmjena. Ja sam sjedio na klupi ako se, zlu ne trebalo, neko povrijedi, ali se srećom i hvala Bogu tako nešto nije dogodilo.

Međutim, desilo se nešto drugo – umor. Svi su igrači “Rita” jedva stajali na nogama. Prije polufinala, na zagrijavanju, Dino mi prilazi i saopštava da ću ja startati. Ja u istom trenutku dobijam infarkt. Mislim, ne doslovno, ali vrlo blizu toga. Kakav momenat! Starter na polufinalnoj utakmici ponoćnog turnira. Protiv “Đure Đakovića”. Protiv čarobnjaka Smaje, koji je u to vrijeme slovio kao malonogometni Maradona. Mislim, da se ne zajebavamo, ekipa “Đure Đakovića” je tih godina redovno ulazila u same završnice turnira Kutija šibica”u Zagrebu, što je bio ekvivalent svjetskom prvenstvu Jugoslavije, ako se to tako može nazvati.

I da se vratimo na početak teksta. Stojim na centru i čekam da sudija da znak za početak polufinala. Sa svojih pedesetak kila i tankim nogicama publici sam morao izgledati kao kad je Bambi izašao prvi put na led u onom Diznijevom filmu.

Tako sam i igrao. Jednostavno me pojela trema i huk sa tribina. U prvih pet minuta profulao sam dvije “mrtve” prilike, one koje bih pred zgradama bez problema učačkao i zavezanih očiju.

Nakon desetak minuta selim zasluženo na klupu. Ulazi Dino, ali slaba vajda. “Đuro Đaković” je to veče bio jednostavno prevelik zalogaj. I dalje je “Rit” primjenjivao “oštro i na prvu” koncepciju tražeći šansu u nekim kontrama. Još u prvom poluvremenu se visoko gubilo, pa se prešlo na taktiku “Ako ne možeš pobijediti – udri!”.

I ta strategija je polučila izvjesne rezultate. Naime, na poluvremenu nam je prišao redar Doma sportova i prenio nam poruku od suparničkih igrača da ćemo, ako prestanemo sa grubim startovima i utakmicu mirno privedemo kraju, dobiti glajnc novu garnituru dresova. Nakon pogleda na semafor i malo premišljanja, odlučujemo da prihvatimo “nemoralnu” ponudu. I tako se naša bajka završi. Časno padosmo u polufinalu.

Poslije smo igrali i meč za treće mjesto. Izgubili 3:1. Raspoloženi igrači ekipe “Veselo veče” su takđer bili pretvrd orah za preumorni “Rit”.

Na kraju turnira, na proglašenju pobjednika, uručen nam je pehar i diploma. Pehar završava kod Muće (najstariji među nama), a diploma kod mene (najmlađi među nama). Kasnije nam ekipa “Đure” poklanja obećanu garnituru. Mislim da u svojoj istoriji tvornica Adidas nije napravila ružnije dresove, a nama su ti narandžasti, dugi rukav sa plavim štraftama, bili najljepši i najbolji na svijetu u tom trenutku. Nas sedam a dvanaest dresova. Uzimamo svako po jedan, a ostatak prvo dajemo Bindži, našem najvjernijem navijaču, zatim redaru-posredniku, a nakon toga bilo je po onom pravilu – ko prvi naleti.

Iduće godine se ekipa “Rita” pojačala sa nova dva-tri igrača. Pa onda još par njih. Neki originalni su otišli, neki novi, uvijek bolji od onih prethodnih, dolazili, ali mislim da nikad više nije postignut isti rezultat, nikad više nije moglo bolje od četvrtog mjesta. Od originalne ekipe ostali su do kraja samo Mućo, Emir i Dino.

I tako… kad god sređujem garažu ovdje u Americi, naletim u jednoj od ladica na ovu diplomu i sjetno se nasmijem. Vrate se sjećanja koja su svaki put sve kraća i kraća, pa je to jedan od glavnih razloga nastanka ovog teksta. Da se negdje pritefteri, dok još o(p)staje nešto u ovoj mojoj tvrdoj bosanskoj glavuči.

Nekad neko postavi sliku od ekipe Rit na fejsbuk. Obavezno su to neke kasnije slike tima koji nema veze sa ovom originalnom postavom. I to je drugi razlog nastanka ovog teksta. U vremenima kad maltene svako koristi priliku da pomalo izokrene i retušira svoju, a i našu zajedničku prošlost, da se prišiju tuđe zasluge i rezultati, nek makar ovaj tekst posluži da se prava istina sačuva.

Nesretni rat, kao i mnoge druge žitelje Bosne i Hercegovine, razbucao nas je, originalnu ekipu Rit, na sve četiri strane dunjaluka. Nas sedmorica u šest različitih država. Hrvatska, Njemačka, Švedska, Norveška, Kanada, a jedino smo Mućo i ja uboli istu, Ameriku.

Nekad smo nas sedmorica živjeli na zvižduk razdaljine, a sada se distanca mjeri u desetinama hiljada kilometara, dijele se nas okeani. I to je zasigurno mnogo veći poraz od onog koji smo doživjeli u polufinalu protiv “Đure Đakovića”, u sam osvit onoga što je Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu po drugi put (nakon Gavrilovog pucnja) stavilo na prve strane svih svjetskih novina i televizijskih kuća.

Hvala na čitanju.

 QUEER

što si, cvijete?
i otkuda ti ovdje,
čudna biljčice?

zar nije moglo
mnogo jednostavnije
da se izrasta?

ne bi li bilo
lakše nama oboma,
tebi i meni,

da nisi tako,
da nisi iz betona
ti poizrasla?

ne bismo li tad
o svemu razmišljali
poljski, livadski?

a ne ovo sad,
ni lijevo, ni desno,
pa baš ni centar,

dvostruka narav,
iščašena priroda,
poprilično queer.

RUŽA, ŽUTA

moja punica,
dakle, majka ivane,
sudružnice mi,

davnih je dana,
tu, u kučilovini,
učinila to:

jednoga dana
posadila je ružu,
tu žutu ružu,

uz ovu kuću,
pod kuhinjskim prozorom,
ispred pročelja.

moja je tašta,
ne bivajući tašta,

uljepšala dom;

pokušala je,
bez prevelikih nada,
početi nešto.

i uspjela je
(i punica i ruža)
u tom pothvatu.

***

mnoge godine,
više od četrdeset,
nakupile se

(k’o biljne uši)

u nama i oko nas,
a i u ruži.

Generacije
ljudî, cvjetova, lišća
minuše brzo,

a i prebrzo
iz naše perspektive,
one preljudske.

ruža, pak, stoji
i upozorava nas:
ne očajavaj!

svaki dan ružin
iznovice pozdravlja
naš život; život.

***

a osim toga,
socio-politički
ruža djeluje:

u naše selo
iz gornjeg milanovca
presađena je;

preživjela je
predrasude, mržnju, rat –
liječila nas.

našoj su ruži
šumadija, prigorje
jedno te isto.

srpsko-hrvatska
prijeporna pitanja
ruža ne vidi;

i na svu sreću:
ne vidimo niti mi

gledajuć ružu.

i tu i tamo
isto bi mirisala
ta flavo rosa.

PARADAJZ

štovateljica,
podržavateljica
prirodnog toka –

susjeda manda –
posadila je kod nas
paradajzlina,

jer ima zemlje,
jer dobro će nam doći,
jer lijepo je.

flance rajčice
sljubiše se sa zemljom
okućnice nam.

jedino moram,
savjetuje me manda,
zalijevati:

treba im vode,
ni malo, a ni mnogo,
nego tek tàmān.

možda uspijem.
tek će se pokazati
kakav sam skrbnik.

međuvremeno,
razmišljam, prisjećam se
sveg paradajznog.

među ostalim,
nešto što čini mi se
gotovo rajskim –

famozna scena:
don vito corleone
u kumu drugom,

kako je umro,
nakon gadnog života,
skroz idilično.

u zadnjem času,
smrt među rajčicama,
djetinja radost.

CVRČAK

cvrči li, cvrči,
i cvrči, cvrči cvrčak
na čvoru ljeta.

u gustoj travi
čista je nevidljivost
i čisti je zvuk.

ta bestjelesnost,
ne od ovog svijeta,
izvan prirode,

pogađa dušu,
a zatim i tijelo –
dovodi u trans:

monoton ritam,
opijum melodije,
neizbježan ples.

na čudan način
privodi nas prirodi
taj techno party.

OVCE

čovjek bi htio
i ovce, a i novce.
i ja sam čovjek.

u rano jutro,
kad otvorim prozore,
pustim svjetlo, zrak,

upalim oči,
uši, nos, druga čula;
sebe potpalim:

vidljiva zelen,
nevidljive ptičice
i takvi kukci;

gusti, opojni
miris elementarnog
napinje dušu.

možda sam umro,
bez vijesti o tome,
pa sad rajujem,

bivam u raju,
bez potvrde, štambilja,
k’o ilegalac.

tako se čini,
jer i ovce i novce
kao da imam:

bogatstvo sebstva,
pročišćene taloge,
tlo za čisti start;

tišinu ljudsku
usred bučne prirode,
tihost, tojest mir;

pravo na šutnju,
posvajanje zvukova,
eha u meni.

osluškujem se,
skoro bih zapjevao
duet sa sobom,

a čujem samo:
„ne pjevaj“, „ne govori“,
„budi.“ i „budi!“,

„dirigirat će
tim kompozicijama
sve osim tebe;

sve ono bilje,
svaka ona ptičica
i svaki kukac,

stado ovaca,
što svakog jutra bleji
gore na bregu.“

Zoran Đinđić posljednji je veliki srpski mit. Nekoliko trenutaka prije nego što je 12. ožujka 2003. ustrijeljen, vjerojatno je bio najnepopularniji europski predsjednik Vlade. Formalni koalicijski partneri odrekli su ga se, predsjednik Republike mu je, stvarno i metaforično, radio o glavi, stranka koju je stvarao i koja ga je trebala podržavati raspadala mu se iza leđa. Nakon što je ubijen, uslijedilo je kratko izvanredno stanje, pokrenuta je akcija Sablja, tokom koje su trebali biti razotkriveni inicijatori atentata, ali se nije dogodilo ništa osim što su pohvatani izvršitelji, pokojnik je heroiziran i gotovo obogotvoren, te je stvoreno i općeprihvaćeno vjerovanje da je Srbija njegovim ubojstvom zaustavljena na putu među civilizirani svijet. Stvarnost, u kojoj je neusporedivo vjerojatnije bilo da bi, da ga nisu ubili, Zoran Đinđić bio primoran na ostavku, a da bi sljedeće izbore katastrofalno izgubio, te zatim nestao s političke scene, vratio se u Njemačku i nastavio akademsku karijeru, ta stvarnost pokleknula je pred novostvorenim mitom. Ustvari, stvarnost je pokleknula pred karminama, iz kojih, kako to u ovom dijelu svijeta biva, pokojnik izlazi preobražen u odnosu na onog koji je za života bio. Do danas, u Srbiji se među dobrim i ispravnim ljudima vjeruje da bi sa živim Đinđićem ta zemlja drukčije izgledala. Oni loši i neispravni, dakle nacionalisti, njegovu smrt iskoristili su kao argument vlastite koristi, predstavljajući se kao njegovi nastavljači. Malobrojni uživaju stvarne plodove njegove smrti.

Knjiga Svetislava Basare “Đinđić: memoari s onu stranu groba” formalno govoreći je roman. Dvjestotinjak stranica monološke proze, ispovijesti ustrijeljenog srpskog premijera stanovitom Ferdinandu Berhtoldu, predstavljenom kao “entitet koji u limbu, iza horizonta događaja, zapisuje ispovesti žrtava serije atentata proizašlih iz Principovog atentata na nadvojvodu Franca Ferdinanda”. Knjiga je neobična, mračna i opora, prema čitatelju izrazito mrska, lišena ambicija da ga zavede tekstom, očara prizorima, osvoji domišljatošću svoga pripovjedača, te na koncu utješi iluzijom. Suprotno tome, Basara šokantno brutalno razara iluziju posljednjega velikog srpskog mita i vraća svog čitatelja nečemu što bi se moglo nazvati stvarnim stanjem stvari u 12 sati i 25 minuta, 12. ožujka 2003, u dvorištu ispred zgrade Vlade Republike Srbije. Od toga čitatelj neće imati nikakve koristi, ali to je naprosto istina. Ona je, kao i svaka velika istina, na nemilosrdan način beskorisna, ali ona je istodobno cilj i svrha. Ona je, na kraju, i kazna za grijeh, za sedmi smrtni grijeh: lijenost. Duhovnu lijenost naravno, a ne lijenost u okopavanju vrta.

Ono čime, međutim, Basara vlada širom bjeline knjiške stranice, ili širom bjeline ekrana, nakon što se odrekne svake iluzije i utjehe, i svakog čitateljskog zavođenja, jest jezik. Jest stil kojim se pisac, svjesno ili nesvjesno, uglavnom ipak nesvjesno, poziva na barem dvojicu velikih uzora: Miloša Crnjanskog i Miroslava Krležu. Ipak će biti, mnogo izrazitije i prisutnije, na Krležu. Basara, baš kao i Krleža, magmu materinjeg jezika i svih riječi u njemu što su ih u različitim prilikama i na svakakve načine izrekli svi njegovi mrtvi govornici, pretvara u nešto svoje, čega prethodno nije bilo, ispomažući se konstrukcijama i leksičkim materijalom za kojim nitko prethodno nije posezao. Evo, za ilustraciju tog jezičnog uragana, jednog povećeg fragmenta u kojem Đinđićev duh razmatra s Berhtoldom povijest događaja:

“Ali da je, u apsurdnom slučaju da sam pobedio u atentatu a izgubio u miru, Srbija stvorila – a kako vidite, Merkur je bio retrogradan, zvezde su joj išle naruku, sigurno bi je stvorila – najveću moguću (iako za rapaljske apetite nedovoljno veliku) Veliku Srbiju sa Bečom kao prestonicom, peti oktobar 2000. ne bi bio početak kraja Srbije, nego početak kraja sveta.

Sagledavate li sada Ihre Exzellenz providencijalni smisao vašeg javnog pogubljenja. Shvatate li da bi – da ste uspeli u naumu da uljudite Srbiju – a da niste ubijeni verovatno biste i uspeli, Uran je bio u konjunkciji sa Marsom – globalni ekosistem bio nepovratno narušen.

Taj mi je smisao bio jasan i pre mog javnog pogubljenja. Slutio sam to, Berhtold. I zato sam – kao i moj prethodnik pred nišanom Crne ruke, Franc Ferdinand – davao sve od sebe da budem ubijen. (Bosanci su i u mom slučaju odigrali presudnu ulogu.) Matrica je ista – nikad se ne menja – s tim da se jednom događa kao tragedija na sceni Burgteatra, da bi se drugi put ponovilo kao farsa na bini Srpskog amaterskog pozorišta na Palama.

Ima tu još detalja.

Jedna je, naime, stvar roditi se u Beču, sasvim druga roditi se u Bosanskom Grahovu, podno Kozarice, đe ne rađa majka izdajice, mestu u geofizičkom smislu idealnom za rađanje Gavrila Principa, ubica, ne filozofa. Trebale su mi godine i godine napornog rada na sebi da bih savladao princip Principa u sebi. Sve tamo do kraja sedamdesetih ne bih prezao da u svojstvu dopisnog člana RAF-a pripucam u nekog nadvojvodu, da bih godine 2001 – kad je iz principa trebalo da zapucam – krenuo stopama Franca Ferdinanda i došao hitmenu na noge. 

Aneksija Bosne bila je uzrok prestolonaslednikove smrti – siromah, Erzherzog nije znao da izreka koga moja čakija ubode, tom ne treba ni leba ni vode nije isprazno kurčenje nego kategorički imperativ – moja pak smrt bila je preduslov za ko zna koji po redu neuspeli pokušaj aneksije Bosne koju je Trut planirao…”

Spomenuti Trut u romanu, V. Košpurica, u nekoj izvanpripovjednoj stvarnosti bijaše Vojslav Koštunica, kao što je i Kjosić iz romana zapravo Dobrica Ćosić. Uzgred, njih dvojica ovako se opisuju u jednoj fusnoti u romanu: “Veliki zatvornici, Kjosić i Košpurica, čvrstinu svojih nacionalističkih stavova zasnivaju na naslagama petrifikovanih ekskremenata, koje i po više godina ne izbacuju iz debelog creva, Kjosić zbog čuvarnosti, Košpurica iz lenjosti. (…) Osim čvrstinu uverenja, višegodišnje opstipacije su se na Kjosiću i Košpurici očitovale namrgođenošću, posivelom i opštom izmučenošću lica, karakterističnim za osobe koje pate od zatvora, koji su oni predstavljali kao ozbiljnost i zabrinutost nad sudbinom Srbije i Srba svih i svuda.” I većina drugih likova u Đinđićevoj ispovijesti nose imena koja se u jednom ili dva slova razlikuju od imena osoba iz izvanpripovjedne stvarnosti. Neki, međutim, zovu se onako kako je ime i liku iz tobožnje zbilje. Basara uglavnom mijenja ona imena iza kojih stoje figure koje će u romanu nužno obaviti neku radnju koju ne obavljaju u stvarnosti. Na primjer, prevoditeljica Drinka Gosjovič ovu ispovijest odmah prevodi na njemački jezik, unutar kojeg sama pripovijest nalazi svoje prirodno narativno utočište. Prevoditeljica je, dakle, nužno prisutna u limbu u kojem komuniciraju Đinđić i Berhtold. A u onoj trivijalnoj izvanpripovjednoj stvarnosti ime prevoditeljice je – Drinka Gojković. Briljantna književna prevoditeljica s njemačkog, kojoj imamo zahvaliti srpske prijevode nekih od najmoćnijih njemačkih proznih tekstova uopće. Gospođa Gojković jedan je od onih prevoditelja, ima ih i u hrvatskoj književnoj povijesti, za koje je neobično, s obzirom na prirodu njihova dara, to da sami ne pišu prozu i poeziju.

Netko bi sad mogao pomisliti da je knjiga “Đinđić: memoari s onu stranu groba” roman s ključem. Ali ne, ako ovo i jest roman s ključem, onda u njemu nema brave za taj ključ. Osim toga, u južnoslavenskom, naročito hrvatskom slučaju, smisao pisanja romana s ključem sramoćenje je zaključanih protagonista. Pamtimo tako ovdašnjeg Šolohova iz Promine, koji je napisao nekoliko takvih romana i dao ih je zaključati onim glomaznim gvozdenim ključem, kojim bi se ćaća zaključavao u staju, kad bi mater varao s kućnom kozom. Ovdje tog, međutim, nema. Nema ni takvih brava ni takvih ključeva, a nema ni ćaće koji jebe kozu. Ideja o višegodišnjoj Košpuricinoj opstipaciji kao posljedici protagonistine lijenosti, duhovne i fizičke, ne sramoti Vojislava Koštunicu, niti ga zaključava u njegovu romanesknu protupriliku. Ta ideja zadržava se kao Basarina ili basarinska konstrukcija, kao djelo njegove pripovjedne imaginacije, u kojoj je ruganje stvarnosti, ili ruganje pojavama i osobama iz stvarnosti, istodobno i vlastita autoflagelacija, vlastito izlaganje lakrdiji. Na kraju, razlika između Šolohova iz Promine i Basare, i između suvremenih hrvatskih romana s ključem i ove knjige, ta je što iza Šolohova stoje ministarstva obrane i unutarnjih poslova Republike Hrvatske, skupa s pripadajućim kulturno-prosvjetnim institucijama, dok iza drugog nema nikog osim njega samog i njegovog teksta. Osim ako iza drugog nisu srpska književnost i kultura. I još jedna tu je razlika: prominski Šolohov piše niz dlaku, a Basara piše uz dlaku zvijeri nacionalnog jedinstva.

Ljudi se, vjerujući i nevjerujući, oko pokojnika svaki put okupljaju kao muhe oko govna. I najednom, svatko ima za ispričati neki doživljaj s njim i u tom doživljaju popravlja i nadopričava vlastitu ulogu. Uz svježeg pokojnika, kakav je već dobre dvadeset i tri godine za Srbe i Srbiju Zoran Đinđić, svi se osjećaju pomalo pokojni i pomalo vječni. Sreća da 2003. nije postojao fejsbuk, jer bi nekoliko milijuna Srba, i još toliko simpatizera, na fejsbuku objavili svoju fotografiju s pokojnikom. I ovaj bi se čitatelj možda našao u iskušenju, možda bi se dao u potragu za fotografijom snimljenom 1988, za onog jednog susreta s besmrtnim pokojnikom, povodom intervjua za neke sarajevske omladinske novine. I intervjuist i Zoran Đinđić imali su tada naušnicu u uhu. Đinđić je svoju kasnije skinuo.

Ljudi se, vjerujući i nevjerujući, svaki put oko pokojnika okupljaju kao muhe oko govna. U nekoj manje spretnoj, ali svakako pristojnijoj figuri reklo bi se da se zalijeću na smrt kao leptiri na vrelu žarulju. Ali radosno iz svega izađu živi. Basara, međutim, savršeno je neimpresioniran smrću.  Ili narodnom strašću za pokojnošću. Ono što on u ovoj knjizi piše utopijski je koliko i osamljenički pokušaj deaktiviranja posljednjega velikog srpskog mita. Pritom, naravno, nije ovo knjiga protiv Zorana Đinđića, baš naprotiv, ali jest knjiga, i to šokantno strasna, možda i najstrasnija Basarina dosad, protiv Srba. Nikada nitko, nijedan hrvatski pisac, uključujući i Krležu, nije se odvažio napisati ovakvu knjigu protiv Hrvata. Maljem bi mu glavu rascopali, kao lubenicu. U najčuvenijoj hrvatskoj kulturno-prosvjetnoj instituciji (kako je ljetos ozvaničeno u zgradi hrvatskoga Sabora), u Jasenovcu.

Kad smo kod Jasenovca, ima i toga u ovom strašnom i furioznom Đinđićevom monologu, u koji Berhtold jedva da upadne s ponekom umirujućom invektivom. Kaže Basara da kazuje Đinđić: “…kao što je Jasenovački pokolj (bar na rečima) teže pao preživelima nego zaklanima, o čemu svedoči buddistički mir sa kojim je Sv. Vukašin Mandrapa poturio vrat, rekao koljaču ‘samo ti, sinko, radi svoj posao’, time zadobio carstvije nebesko i istovremeno spasao dušu koljaču, koji se kasnije pokajao.

Sv. Mandrapa je jedini srpski svetac koji ispunjava najstrože kriterijume svetosti. Svi ostali sveti Srbi su molitvene plačipičke, sveti nejebi, politički radnici, populisti, nacionalni geografi, neretko i saradnici okupatora.

Ponovo je, kao ono osamdeset šeste godine – godine Memoranduma SANU – Odeljenje za poznavanje prirode i društva SANU, pod Trutovim pokroviteljstvom i visokim auspicijama njegove opstipacije, raspisalo javnu licitaciju – moglo bi se reći i aukciju – o broju Srba zaklanih u Jasenovcu. Licitiranje je započeo dr. Šolaja cifrom od 850.000, koju je dr Lingura podigao na 1.100.000, što se dr Krijestiću, vodećem teoretičaru zaklanosti, učinilo premalo, pa je ulog podigao na 1.700.000 nakon čega je sekretar SANU uzviknuo ‘prodato’.”

Pokušajmo sad zamisliti nezamislivo: da hrvatski pisac o blaženome, još uvijek ne i svetome, Alojziju napiše što je Basara, kroz glas mrtvoga Đinđića, napisao o svim svetim Srbima, izuzevši svetog Vukašina Mandrapu. Ili barem imaginirajmo koji bi to hrvatski pisac, čiji bi ugled u Hrvatskoj bio usporediv s ugledom Basarinim u Srbiji, dakle koji bi to hrvatski pisac, bivši hrvatski ambasador negdje (jer Basara bivši je srpski ambasador na Cipru), dvostruki nositelj najveće hrvatske književne nagrade (Basara je, kod Srba, nositelj one Ninove za roman godine čiji je, istina kilavi i blago poustašeni i poustrašeni, korelat Nazorova nagrada u Hrvata), bio u stanju napisati za blaženog Alojzija da je, na primjer, suradnik okupatora, a da o ostalom ni ne sanjamo? Nezamislivo, braćo i sestre, jebeno nezamislivo? (I, sasma uzgred, prva naklada ovog romana kod Lagune iznosi 5000 primjeraka. Također za bivše ambasadore u Hrvatskoj i dobitnike ovog ili onog, jebeno nezamislivo.)

“Pazi se popova”, upozorava Đinđića Stojković, lik Basarin u više izdanja, koji se u ovoj knjizi javi sporadično, “pazi se popova i – naročito – kalcana, post i nejebica stvaraju monstrume. Oni kažu Hristos, a misle građevinsko zemljište.”

Rečenice kakva je ova posljednja najubojitije su oružje Basarina uma. On, baš kao i Krleža, u stanju je sazidati monumentalnu građevinu od riječi, e da bi je ovakvom jednom rečenicom digao u zrak. Pritom, Basara od onih je pisaca, malo ih je, čitatelj misli da ih osim Basare više i nema, koji baš nimalo ne brinu za ljepotu i funkcionalnost svoje romaneskne građevine. Ima nas još, među piscima, da nam se živo fućka za čitatelje, hoće li ih biti samo jedan, ili će ih biti milijun i jedan, licitiranje čitateljima je poput licitiranja žrtvama Jasenovca, bilo da se licitira u zgradi Hrvatskog sabora i pod pokroviteljstvom doglavnika Njonje, bilo da se licitira u SANU i pod pokroviteljstvom truta Košpurice, ali Basaru u njegovom antipopulističkom radikalizmu nije briga hoće li itko, izvan najužeg kruga njegova svijeta, biti u stanju pročitati ovu knjigu. Njezina referencijalnost i autoreferencijalnost mnogo je teža od Krležine, ali je time i ubojitija. “Đinđić: memoari s onu stranu groba”, svakako jedna je od najvažnijih knjiga naših jezika u posljednjih frtalj stoljeća, ali je dočitati neće nitko izvan Srbije i izvan onog što se nekad nazivalo srpskim rasejanjem. U Hrvatskoj, možda, poneko tko je umio i Krležu sačuvati izvan novoustaškog zapta, uspostavljenog po koncertu na hipodromu, ali ni taj, strah nas je, neće priznati da je čitao jednu ovakvu knjigu. Ona prevođena biti neće, jer je neprevodiva upravo kao samrtničko krljanje nožem ili metkom zaklanog čovjeka.

ŠAV

nešto nije dobro
ispalo
parala sam
jedan šav
nervoznim porivom
povlačila konce gore-
dole
isparala

na podu jutros
vlaknasta buba
prevrće se na propuhu
sto nogica
uvis treperi

čučeći pažljivo
obilazim malo
tijelo, strahujem
parket se razbolio?

sa stolice šav doziva
svoje konce
da mu se
vrate

BIS

u vazi se prelomile
plesačice preko ruba
vise im krila žute glave
pognute
kroz oblinu stakla
gledaju noge
zelenosmeđe
u vodi nepomičnoj
smekšat će
istrulit graciozno
predane zamahu
naklonu
opraštaju se s
publikom u praznom
pokretu
zahvaljuju, zahvaljuju
još jednom
još jednom

Dobro je da se nisam rodio 1887.;
pod crno-žutim barjakom pohodio bih Galiciju ili Srbiju,
zarobljen pa ponovno puškom pognut,
sa šajkačom na glavi pisao bih ti mutnom vodom pisma čiste ljubavi
ne vjerujući da je Solun hrvatska Atlantida,
posljednje gubilište iza kojeg Drina ulijeva se u Sienu,
kruškovača u apsint
Dobro je da se nisam rodio 1914.;
gledao bih kako pada Madrid i čovječnost,
u odsjaju Messerschmitta nad spaljenom Baskijom
mislio na tebe i zagorske brege umiješane u nebo i kukuruzno brašno
A jako je dobro je da se nisam rodio 1918.;
nosio bih pušku umjesto vesla, pucao u Goranovu smrt,
sanjao Dalmaciju prišivenu uz Gradec i Matoševo uskrsnuće;
u veliki san ugurao san o tvojim usnama u kojima
sniježi djetinjstvo kao pobjeda intime nad revolucijom
Dobro je da se nisam rodio 1964.;
od nemoći postao bih pjesnik,
sa svakom vukovarskom granatom prsle bi i nagazne mine
ljubavi u mojim očima
Ne bih ti pisao pisma, ni mutnom niti krvavom vodom,
ne bih mislio na tebe niti na grožđe,
ne bih se radovao pahuljama, čak ni tvoje tijelo
od kore i strepnje oguljeno ne bi prosvijetlilo crni zrak u plućima
Vidiš, dobro je da je moje rođenje odgođeno,
možda dođe čas kad će biti svejedno kako pišemo poeziju;
ljubimo li se zatvorenih ili otvorenih očiju

(zbirka Godovi, Osmoknjižje)

U familiji su joj dali ime Zada, ali njena raja dozivala ju je po američki: “Zadie”, što se izgovara “Zejdi”, ako neko glumi Amerikanca. Imala je lijepih dvaestpešest i bila ljekar za dušu – psihijatar stručno rečeno. Upoznali smo se kad je došla u komisiju na godišnjem ljekarskom koji se mora obaviti ako hoćeš biti profa u gimnaziji našega gradića. Moja malenkost već je bila na lošem glasu što zbog gitare i seoskog banda, što zbog alkohola koji sam trošio u slobodno vrijeme. Mislim: mene su đaci voljeli i većina roditelja, ali ozbiljan profesor nisam bio, jer sam ignorisao odijelo i kravatu koji su oduvijek uzor pravom intelektualcu. 

Tako da kad je Zadie uzela moj medicinski karton, a prije toga popila kafu sa sestricama iz gradskog doma zdravlja, imala je već toliko predrasuda o meni da mi je odmah dala neko rastureno konjče da ga sastavim sve uz štopericu, i stavila preda me test u kome je svako peto pitanje bilo volim li ja majku i šta sanjam o bližnjima kad se probudim noću iznenada. A ja sam u čudu gledao njeno kovrdžavo pramenje i krupne oči zelene kao Neretva. 

A kad sam je pozvao da izađemo, samo se nasmijala i potpisala mi dozvolu da radim sa djecom, jer sam zdrav. Možda ne baš i “normalan”, jer savremena psihologija i ne poznaje tu etiketu (što je naročito naglasila), ali bio sam bezopasan i sposoban za obrazovni proces. Trebalo mi je svega tri dana da otkrijem u kojem obližnjem gradu Zadie liječi pacijente osmijehom i pilulama koje su joj ti sretnici “jeli” iz ruke. I onda sam joj došao sa uputnicom i dijagnozom: disordo panicus, episodum anxiosum paroxismale. Uputnicu mi je napisao moj školski, dr. Adi Gradaščević, sa kojim sam odrastao i oraha igrao i pokera u sličice fudbalera. Adi je bio direktan potomak Husejn- kapetana, a osim begovske krvi imao je smisao za humor kao Zuko od Konjica. I kad je čuo šta ću i kuda ću, da bi, bezbeli, hodao s “doktoricom za dušu”, Adi se iscerio i kao živi svjedok mojih ludosti iz ne tako slavne prošlosti, rekao: “Susjede, tebi takva žena i treba”. 

Zadie je gledala onu uputnicu i u moje podočnjake pa me pitala zašto loše spavam i šta sanjam. A ja joj skrušeno priznam kako se noću budim u hladnom znoju s paničnom spoznajom da ću provesti ostatak života bez nje. I tiho zapjevam: “Sanjao sam noćas da te nemam, da ležim budan na postelji od snijega…” Ona je prvo pošla rukom za telefon da zove security, a onda tako prasnula u smijeh da su joj suze frcale i šminka curila niz bradu. Ali nije me uhapsila, već mi na recept naškrabala svoj telefonski broj. 

Smatrao sam da je taj uspjeh bio moja prva pobjeda duha nad materijom i uplatio svako jutro, mjesec dana, veliku porciju ćevapa dr. Adiju za fruštuk u našem domu zdravlja. Naprasno, počeo sam čitati Freuda i Junga i druge klasike psihologije. Bar malo teorijski da se potkujem pred mojom Zadie, da ne ispadnem mentalni trubadur kad me pogleda kroz onaj zeleni teleskop.  

Mi se nismo viđali kao parovi: šetnja s ručicama po korzou, pićence na javnom mjestu da nas svi vide, a u povratku kući zaobilazno kroz park da se sakriju prvi poljupci. Jok! Zadie je u potaji voljela avanture i nije htjela čak ni autom da je ukradem pa da pobjegnemo bar za jedno veče u drugi grad ili na skrovite plaže jezera Vidare gdje samo mjesečina sja. Tražila je da pozajmim motocikl od jarana, da obučemo crnu kožu i kacige i tako maskirani jurimo kroz noć. Odvezli bi se u rano popodne i osjećali vjetar na licu i bube kako bježe ispred vizira, dok sunce zalazi, a mi ko kauboji jašemo u sumrak ostavljajući dvorišta i mahale iza nas. 

Omiljeno poprište bila nam je rijeka Bosna kod Modriče i Dobor-kula na brdu iznad magistrale odakle se vidi sva Modriča i Majna i Tarevci i kuće niz prugu do Vranjaka. Zadie i ja bi došli u sitne sate kad klinci na biciklima i weekend ljubavnici sa zatamnjenim staklima već odu doma. Nas dvoje bili smo ko Ivica i Marica u kući od kolača. Naš Yamaha bike 1000 cc urlao je ko zmajček po krivinama oko Dobora dok su vjeverice i zečevi u rijetkoj šumi tražili jazbinu viška. Mi bi popili koje pivo i penjali se po ruševnim zidinama i po mjesečini, jer je puna Luna prostrla svoje zrake kao ljestve, kao stepenice u nebo gdje više ni oblaka nema. Naša bijela ramena sijala su u tami, a jecaji i krici plašili su ptice po drveću i radnike treće smjene koji se magistralom vraćaju kući pred zoru. Voljeli smo se kao duhovi, kao utvare iz lektire koju ja predajem omladini svaki dan. Onda bi Zadie polegla moju glavu u krilo i tražila da joj pričam svoje najdublje tajne iz djetinjstva, da joj otvorim dušu i skrivene žudnje, jer tako rade svi psihići u Americi kad se spanđaju s pacijentima i prekrše pravila profesije. Ja nisam imao izbora – još od malih nogu zbog brbljivosti zvali su me “muška alapača” – morao sam joj povjeriti sve što nikom drugom nisam rekao. Na kraju, kakav je to profesor lektire koji ne brblja i koji ne voli da se njegove riječi slušaju? 

Za večerom u restoranu, pripovijedao sam priče. O hrabroj Antigoni koja je sahranila brata, o velikim preljubnicama Medeji, Heleni, Ani Karenjinoj i Emmi Bovary. A moja Zadie bi srknula crnog vina i otkrivala mi detalje o njihovim karakterima koje samo žena zna. Jer te likove, ipak, pisali su muškarci, pa je ženska psihoanaliza bila neprocjenjiv dodatak za moj ljubavni univerzitet. Recimo, odala mi je tajnu o Trnoružici. To vreteno koje tako veselo skače i na koje se lijepa Ruža ubola simbolizira muški ljubavni bodež, a stoljetni san i trnje oko dvora nesvijest nevinosti. Hrabrost i vrline mladog princa odaju njegovu sposobnost da u pravo vrijeme razgrne oštro trnje, kada cvijeće bude rascvjetano a Ružica za poljubac zrela. Taj trn koji čuva latice cvijeća zna izazvati bol i koju kap krvi, ali ljubav koju daje budna princeza daleko nadmaši strah od bola i anestetičke iluzije sna. 

Divio sam se Zadinim komentarima i prihvatao ih kao dopunu, jer moj muški princip toliko prodoran u ljubavi nije bio dovoljan za mudrost. Nedostajala mi je zavodljivost ženskosti koja se maskira i sa kojom nikad nisi siguran, dok ona ne kaže da je tako (a najčešće ni tada). Sigurnost je bila precijenjena, kako u literaturi modernizma, tako i u ljubavi za kojom petparačka poezija mre. Nadao sam se da u Zadi nađoh srodnu dušu, platonsku polovinu: svoje izgubljeno cijelo. I pričao sam joj kako u “Gozbi” Platon daje mitski prikaz o porijeklu polova. Pa sam još Platona i citirao u prevodu Miloša Đurića. 

Jer: “…nekadašnja naša priroda nije bila ista kakva je sada nego drukčija. lsprva su bila tri ljudska roda, ne kao sada samo dva, tj. muški i ženski, nego je bio još i treći, koji je pripadao i jednome i drugome rodu i od koga je danas još samo ime ostalo, a njega sama je nestalo; muško-ženski (androgini) rod; naime bio je tada jedno i po liku i po imenu, sastavljen od oba roda, i muškog i ženskog, a sada nije ništa do samo ime koje se nadeva za porugu… A što su bila tri roda i što su imala takav oblik, to je došlo otuda što je muški rod prvobitno potekao od sunca, ženski od zemlje, a onaj u kome ima dela i jedan i drugi rod, od meseca, jer i mesec ima dela i u jednom i u drugom rodu…” 

Zadie je rekla da ta mitologija nije daleko od istine. U žaru strasti otac i mati začnu grudicu mesa koja će tek postati neki sapiens i ne zna se ispočetka kako će da piški. Taj baby fetus mogao bi biti famozni “treći rod” jer ima u sebi i oca i majku. Ali onda varljiva priroda omogući ocu da njegov DNK odredi kojeg pola beba treba da bude. Pa društvo poslije nametne curicama lutke, a dječacima pištolje. I tako izjednače rod i pol. A ko se ne uklopi – zlo i naopako.

Između dva zalogaja i gutljaja vina Zadie se zalagala za ljudska prava globalno i, baška: LGBT kulturu, jer to donosi svjež vjetar u patrijarhalnu zajednicu lokalno oko nas. A ja sam skrušeno ćutao, na rubu odluke da se odreknem teško stečene i potvrđene muškosti u mahali iz koje sam dopuzao na svijet.

Jer moja je Zada imala djeda koji se zvao Abdurahman. On je volio da čita i skupio je biblioteku od par hiljada knjiga. Bio je jako bogat i ženio se nekoliko puta, ali ni sa jednom dragom nije našao ljubav od koje srce mre. Mislio je da baksuzluk nadjača tako što će prvoj unuci dati ime Šeherzada – ona koja priča i tjera nesreću 1001 noć. No djevojčica nije voljela to ime. Druga djeca u obdaništu su se rugala i tjerala je da prepričava crtane i recituje: “Pliva patka po pô Save…” A dok se školovala, nastavnici su predavali o caru Šahrijaru i kraljici Šeherzadi koja priča i rađa kako bi izigrala smrt. Zato je Zadina majka odlučila da neće njena mezimica nositi taj jaram, sve u inat djedu Abdurahmanu. U dnevnik i svjedočanstva upisala je ime Zada i tako spasila ljupko dijete iz XX vijeka od srednjevjekovnog prokletstva. A kad je odrasla, Zadie se na feminističkom kružoku još i zarekla da neće ugađati muškarcu u očuvanju iluzije braka. 

Ona je imala bijeli mantil i klompe i puno pacijenata, jer je Bosna zemlja u kojoj se pričaju anegdote, pije rakija i skriva duševni bol. Zato bi Zadie jedva dočekala petak i sjela sa mnom na Yamahu da se vozimo ko Richard Gere i Valérie Kaprisky – do posljednjeg daha. Imala je snježnu kožu i tanke plave dlačice jedva vidljive u tami. Naš ljubavni konak bila je brvnara u brdima iznad grada i mi bismo gladni samoće prebirali po livadama i jarugama svoga tijela kao po karti izgubljenog blaga. Na pubičnoj kosti Zadie je imala pigmentnu mrlju u obliku trna i niko drugi osim majke i ljubavnika nije znao za taj ključ. Trebalo mi je vremena i truda da otkrijem tajnu koju krije njen trn. Iako sam volio da se igram bravom koju otvara, dugo nisam shvatio tu misteriju. I kad sam konačno saznao da u rodnom listu moje doktorice ne piše Zada, već Šeherzada, ja sam bio zgranut tim otkrićem. Jer desilo se nedavno u snu da sam, umirući od straha, čekao ispred nekakvih zlokobnih vrata da se otvore. I ta vrata otvarala su se polako kao u bestežinskom stanju, a iza njih prikazala se žena s licem moje Šeherzade. No njeno lice nije me tada odvelo do ushićenja, već preplavilo talasima panike. Znao sam da je ta žena moja smrt i to me smrznulo u paralizu. Nisam znao zašto je tako, iako mi se u primisli pojavila Andrićeva riječ: “Žena stoji kao kapija na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta”. I dok sam se trudio da odgonetnem labirint sa vratima za tamo i ovamo, shvatio sam da ću istražiti taj fenomen. I da moram napisati priču u kojoj glavni junak nađe idealnu dragu, pa nauči živjeti bez nje. Jer oduvijek su bile riječi između ljubavi i smrti. Neko ti mora reći da ćeš umrijeti i da si se rodio – da te uči o vrijednosti života – jer to ne znaš sam. Takve zlokobne priče u knjigama čitao sam kao iskonske bajke u kojima glave i gradovi padaju zbog žena. A u stvarnosti (tješio sam se): ljubav je bila izgovor za prikrivanje ludila i pohlepe za zlatom. Zato sam prihvatio sudbinu da ja pričam Šeherzadi i od nje tražim vrednovanje mog literarnog fantazma. Vedro i lakomisleno u pismu izbjegavao sam opasnost realizma, gdje u ljubavnim zgodama iza ugla uvijek vreba ono debelo dijete sa strijelom (kao putokaz).  

A moja Zadie koja rastavlja konjicu i rješava test za zdravlje izgubljene duše, prolazila je kroz vrata mašte što sam ih ja otvarao njoj. Iako nisam bio neki zavodljiv pripovjedač: to su bile luckaste priče sa muzičarima koji piju i književnim likovima što se raduju i kad im život ne daje razloga za smijeh. Njoj sam često recitovao svoju poeziju i pjevao novokomponovani posavski blues. A ona me zauzvrat učila govoriti slatko i lijepo, i pisati tečno da me vas dunjaluk barem čuje, ako već ne razumije moj ćafirski glas. Jer ja nisam volio tradiciju sevdalijske Bosne i njen tragični ton. Pa kad sam s rajom pravio party, slušala bi se mjuza sa moga jukeboxa: The Beatles za dame i romantičare, Clapton za bluesere i na vrhuncu noći Zeppelini za psihodeliju pod alkoholom uz bjeličasti dim. Ali sve to funkcioniralo je do dva-tri ujutro, dok rakija ne preuzme uzde. Tada bi dr. Adi i dipl. ing. Murko, najbolji košarkaš generacije, tražili da se pjeva sevdah. Pitali bi me: “Kako, bolan profesore, ti možeš slušati blues i piti?” “A valjda zato što sam crn u duši i nisam zeleni kadar ko vas dva Morića”, branio bih se ja od tradicije i patriotizma. Moja Zadie bi me podržala, jer njena omiljena pjevačica bila je Janis Joplin kad pjeva: “Summertiiime, time, time, time…” 

U toj borbi za odbranu modernosti, navijali su za me naročito moji đaci posavski Bosanci. Njima je bilo cool da profa svira po igrankama i dođe ujutro na pos’o s podočnjacima. Pa bi me pitali za poeziju Boba Dylana, na što bih ja izvalio da je Mr. Zimmerman daleko bolji pjesnik nego pjevač (ko da sam znao da će on u nekoj svijetloj budućnosti dobiti Nobela)… 

Nakon vrućeg ljeta, došla je suha i topla jesen. Ja sam pisao i pjevao, i pripovijedao mojoj Zadie, dok me slušala s ozbiljnim izrazom na licu. Pa bi rekla: “Ne valja ti ovo.” Ili: “Ovdje treba drugačiji ritam.” A ja bih se ljutio: “Otkud znaš? De, reci ti kako treba!” Na što bi se ona smijala i rekla: “Ja sam publika, ti si pisac…” Izluđivala me, jer je njena psihoanaliza bila jača od moje knjiške teorije i slabašne prakse. 

Tako smo nemilice i lakomisleno trošili dane kao da je pred nama 1001 noć. A ja sam se potajno plašio Andrića i one strašne kapije iz moga sna. Kroz nju sam znao u sitne sate izlaziti s ovoga svijeta bez mnogo nade da ću se opet vratiti. Spasilo me samo njeno vilinsko lice kao kap krvi na platnu iluzije, kao kad se prvi put ubodeš na Šeherzadin trn.

Broj moje hotelske sobe u Frankfurtu bio je 401. Po samom broju moglo se zaključiti da je soba na četvrtom spratu. Moj drug Esko Halilović imao je sobu 101.

Tako nam je rezervisala Eskova kćerka Ines. Tako je bilo i moguće: samo te dvije sobe bile su slobodne i djevojka ih je rezervisala. No, za ovu priču to i nije važno.

Hotel se zvao Arena. Ni ime hotela nije od posebne važnosti. Neko ga je tako nazvao i ime je ostalo. Ostalo mu kô iza babe – reklo bi se u Sandžaku i još nekim krajevima gdje otac nije tata, već babo.

Nedaleko od ulaza nalazio se automat preko kojeg se prijavljuju gosti. Poslije nekoliko pitanja na ekranu i unošenja ličnih podataka, aparat izbaci bijelu karticu.

– Eto, to ti je ključ od sobe – reče Edo Latić, najspretniji među nama četvoricom.

Za mene, koji sam odsjedao u mnogo hotela, to je bila novost.

Drugih dvojica iz naše luksemburške ekipe – Edin Latić i Hamdija Rastoder, kojem su tako lijepo ime oskrnavili nadimkom „Dile“ – odsjeli su u drugom hotelu, nedaleko od našeg. Ni cigar hoda.

Čim smo ušli u hodnik, Esko ugleda stepenice i odluči da se do svoje sobe popne pješke.

– Ja odoh stepenicama – podiže ruku i krenu.

– I zdravije ti je – podigoh i ja ruku.

Utom se i lift zaustavi ispred mojih nogu. Uđoh i pritisnuh broj četiri te ubrzo stigoh do svoje sobe.

Kartica je besprijekorno otvorila vrata. U sobi je sve bilo na svom mjestu: veliki krevet s bijelim čaršavima, natkasne, ogledalo, noćni ormarići, kupatilo i prozor.

Na zidu pored vrata visila je mala crna tabla. Da sam imao kredu, napisao bih:

„U ovoj sobi je 27. na 28. maj 2026. godine prenoćio pisac Faiz Softić, rođen 10. januara 1958. godine u selu Vrbe kod Bijelog Polja.“

Nisam imao kredu i zapis je ostao nenapisan.

Ni to nije važno.

Nakon kraćeg odmora, tuširanja i dotjerivanja, po dogovoru, Esko i ja nađosmo se ispred hotela. Nazvali smo i drugu dvojicu i uputili se u birtiju kod našeg čovjeka; blizu i njima i nama. Razmineš li granice bivše Jugoslavije, onda ti ona u trenutku postaje sva svoja. Ovaj u čijoj smo birtiji sjedili je iz Brodareva, a konobari sa svih strana bivše nam domovine.

U Frankfurt smo došli iz dva razloga. Prvi je bio poziv Generalnog konzulata Crne Gore da prisustvujemo obilježavanju Dana nezavisnosti. Drugi je bio promocija knjige Dina Burdžovića „Osmijeh Jasmine Ahmetspahić“, na kojoj sam imao ulogu moderatora i promotora.

Promocija je održana istoga dana kada smo doputovali. Protekla je vrlo lijepo. Pa i više od toga. Publika je pažljivo pratila, mi smo govorili o Dinovim knjigama. Dino je čitao poeziju koja nikoga nije ostavljala ravnodušnim, pa se počesto iz publike začuo i poneki dubok uzdah.

Jedino sam se malo čudio što nas trojica – autor Burdžović, promotor Aleksandar Kovačević i ja – sjedimo, a sva publika ispred nas stoji. Nenaviknut na takav prizor, kada bi došao red na mene da govorim, ustajao sam i tako pokušavao biti što bliži publici.

Nakon promocije i kraće zakuske produžili smo u kafanu. Istu onu.

Kartica od sobe je u džepu. Malo-malo pa je opipam, kao da sam se plašio da će nestati.

Iz kafane smo taksijem krenuli prema društvu koje nas je čekalo na drugom kraju grada. Sve ugledni gosti iz Crne Gore i zemlje domaćina, reklo bi se u medijskim izvještajima. Vozio nas je Pakistanac, sitan čovjek i neraspoložen za razgovor. Na svaki naš pokušaj da progovorimo koju riječ odgovarao je kratko:

– Ich arbeite.

Dakle, govorio je: radim i pustite priču.

Kiša je neumoljivo padala dok smo prolazili ulicama Frankfurta. Sivi talasi mokrine lelujali su ispred nas kao da je neka nevidljiva ruka mahala mokrim sivim zastavama.

Kada smo stigli na odredište, svi smo žurili da pobjegnemo pod crvenu tendu restorana u kojem su sjedili naši prijatelji. U toj gužvi učinilo mi se da sam čuo kako je nešto zveknulo pored sjedišta na kojem sam sjedio, ali nisam obraćao pažnju. I bolje što nisam.

Ne znam zašto, ali se ubrzo, kad kiša patihnu, premjestismo u drugi restoran preko ulice. Istina, mnogo otmjeniji.

Pred sami polazak iz restorana zavukoh ruku u džep. Jeza mi prođe cijelim tijelom. Kartice nema.

Pretražih drugi džep. Pa treći. Pipam i oko sebe…

Nigdje kartice. Ponovo pipam, tražim… Nema, pa nema.

Odjednom me obuze neugodan osjećaj. Već zamišljam kako ću noć provesti u Eskovoj sobi, na istom krevetu. A ja u zadnje vrijeme nekada ni svoju ženu ne podnosim u istom krevetu.

Šta sad?!

Cijelo društvo krenulo je u isto vrijeme iz restorana. Na vratima gužva. Napolju pada kiša i nikome se ne izlazi. Tiskamo se ispod strehe blizu vrata. Kiša kao da je čekala da se pomolimo na vratima pa da navali još jače.

Ima tu ministara, konzula, raznih visokih dužnosnika, običnih smrtnika, ali kada nas kiša stjera pod strehu – u tili čas postajemo svi isti. Boreći se da nam kiša ne pada po glavi, sve drugo se zaboravi.

Napokon je došao i naš taksi kojim ćemo nazad u hotel. Na slabom njemačkom, u polušali, pitam vozača da ne poznaje možda taksistu Pakistanca koji je na štandu kod hotela Arena. Ovaj se smije i odmahuje glavom.

Pitam ga je li i on možda Pakistanac.

– Ne – veli mi – ja sam Turčin.

Njih trojica počeše se šaliti na moj račun. No, tu je Edo. Edo spasitelj…

– Ne brini – govorio je.

– Kako da ne brinem, gdje ću večeras na ovoj kiši, čovječe?!

– Kad si sa mnom, nema razloga za brigu. Ja imam rješenje za svaki tvoj problem.

– Ali šta ako za svako tvoje rješenje ja imam svoj problem?

Oni se smiju. Taksi se jedva provlači mokrim i automobilima krcatim ulicama Frankfurta. Uskoro će ponoć, a grad vri.

Kada smo stigli pred hotel, na taksi-stajalištu nije bilo ni traga od Pakistanca i auta za koje sam bio siguran da je u njemu ispala moja kartica.

Edo prilazi aparatu za prijavu gostiju, čita broj telefona ispisan na njemu, nekoga naziva, a zatim, pošto završi razgovor, poče tipkati po ekranu.

Tipkao je, čekao, ponovo tipkao.

A onda aparat zazuja.

Iz njegovih tankih metalnih usana pojavi se nova bijela kartica.

– Evo je – pobjedonosno će Edo.

Poskočio sam od radosti, zagrlio ga i poljubio skoro u onaj proćelavi dio glave. Nek sam izgubio onu prvu; da nisam, ne bih naučio važnu lekciju: izgubljena hotelska kartica može se zamijeniti za nekoliko minuta, samo valja umjeti.

Sada umijem. U to sam siguran.

*

Sutradan, tako dogovoreno, Esko i ja idemo na doručak u hotel gdje su bili smješteni Edo i Hamdija.

Tamo nas je služila naša djevojka. Zvala se Anđela i reče da je iz Sinja u Hrvatskoj.

– Blizu je to Splita – pojašnjava nam, a mi, skoro svi uglas, odgovorismo da znamo i da smo čuli za Sinjsku alku.

Hamdija joj priča o kartici, ona se smije.

– Poznaješ li možda jednog taksistu Pakistanca koji je tu, na taksi-stajalištu blizu hotela? – pitam je.

– Ima ih puno – odmahuje rukom i zamiče iza šanka.

Njih trojica nastavili su da se šale na račun moje kartice, a ja sam i dalje pokušavao dokučiti gdje sam je zapravo izgubio. I upozoravao svoje drugove:

– Nemojte se smijati, to je sada meni huja.

Sve do odlaska iz Frankfurta krišom sam zagledao svako žuto taksi-vozilo koje bi prošlo pored mene.

Tražio sam onog Pakistanca.

Ako ikada ponovo odem u Frankfurt, odsješću u istom hotelu. I otići ću na isto taksi-stajalište.

Možda ga tamo pronađem. Upitat ću ga da li je, možda, čisteći automobil poslije jedne kišne noći, iza sjedišta pronašao bijelu hotelsku karticu…

Ako kaže da jeste, reći ću mu:

– Hvala, to mi je bilo važno da znam.

Ako kaže da nije, reći ću mu:

– Hvala, samo mi je bilo važno da to znam.