SAMBUCUS NIGRA, ITERUM

istoga dana,
kao po naređenju
strogog časnika,

procvjetali su
i po čitavom selu
zamirisali

grmovi bazge.
miris kasnog proljeća
sluti na ljeto,

uzavrelu krv
u starim stabalcima,
crne bobice.

želim živjeti
kao i cvjetna bazga,
tako sezonski.

biti oprašen,
dati koliko mogu,
mudro naivan.

FORMICIDAE

baš su na svemu
što sad stoji preda mnom
ti mravi, mravi.

veliki mravi
i sasvim mali mravi,
mravi i mravi.

mravlje mravuju
po svemu organskome
i neorganskom:

šalica kave
i ostaci doručka
na tanjuriću;

drvena klupa,
olovka i papiri –
mravlja opsada.

toliko mrava,
a ni jedan zaseban,
ni jedan jedan.

kao preslika
ljudske vrste i roda
taj mravlji svijet:

iluzija je
individualnosti
moj mali život.

radim kao mrav,
žurim k’o mrav s mravima
da bih što prije…

a krajnju svrhu
vidi tek neki čovjek
nad mravinjakom,

tojest neki bog
nad svim ljudima, ljudstvom,
nad čovječnjakom.

ANTROPOCENTRIZAM

kada pomisliš
da je smrdljivi martin
u tvojoj kući,

premda on ne zna
da je to kuća ljudî,
niti zna tebe;

kad smatraš da miš
u zidu drvenjare
protiv je tebe,

umjesto da mu daš
malo gostoprimstva,
kao on tebi;

kada se žališ
na brojnu divlju zvjerad
u naseljima,

a ne brine te
nasilje tih naselja,
čisto ljudsko zlo;

čak kada kažeš
„štetočina“ i „korov“,
lakomisleno

(laka misao,
a ruka ti je teška
i srce hladno)

— već je na djelu
tvoj antropocentrizam.
i na nedjelu.

Nekad davno, u mojem kraju bio jedan poznat pisac, na ulici ga zaustavljali, oko njega uvijek mnogo svijeta, kada bi sjeo na piće njegovom stolu je bilo teško prići, bilo puno drugih pisaca, poneki novinar, bilo i ljudi iz teatra, prvaka a i epizodista, no uvijek bi se nekako ugurao i sjeo jedan mali, bljedunjavi, pristojni, pomalo servilni momak, koji se smješkao i sve pažljivo slušao. Piscu je u mladosti bilo milo što ima veliku publiku, njegove knjige bile čitane, drama mu igrana na nekoliko scena, jedna pravi spektakl, o njemu pričali, novine pisale, i on volio kada je oko njega mnogo svijeta, a bio mu drag i ovaj momak, ali je brzo naslutio da policija ima izvještaj o svemu što kaže baš zahvaljujući tom momku. Poslije mu je iz vrlo pouzdanih izvora potvrđena njegova slutnja. Pisac je postao oprezniji, pazio što će pred ovim momkom reći, a i stario, sve manje govorio, sve manje u javnosti bio prisutan, dolazio u kavane sve rjeđe, i kada bi negdje sjeo, sve manje svijeta ga primjećivalo. Kada je skroz ostario, sve je više slabio, sve češće pobolijevao, pa više iz kuće nije izlazio bez velike potrebe. Malo tko mu je dolazio, a ni urednici ga više nisu uznemiravali, njegovi tekstovi im sada bili sve manje zanimljivi, sve više staromodni, a one njegove knjige koje su hvaljene od njega se odvojile, o njima ljudi govor kao da nisu njegove. Pisac bi ponekad nazvao ponekog od svojih penzionera, nekoliko puta i onog momka, ima mu nešto pričati, ali momak vrdao, nema vremena, ima mnogo obaveza, ne zna hoće li moći doći, možda za desetak dana, javit će se, danas nikako ne može, pa pisca, osjetljivog kakav je bio, malo povrijedi što sada i policija ima nove prioritete.

(U Beogradu je, 22. maja 2026. u katoličkoj Katedrali
Uznesenja Blažene Djevice Marije održan horski koncert
Northern Lights u izvođenju Hora RTS-a, pod dirigentskom palicom
Hadži Jakova Milutinovića. Ovo što sledi nije muzička kritika.)

Dva su mi načina poznata za prevazilaženje običnog vremena čiji je zadatak da nas nemilice mrvi, dok nas ne pretvori u prah: učešće u liturgiji i pristupanje delu vrhunske umetnosti. O liturgiji nemam šta kazati, stojim na njoj gotovo svake nedelje i praznika u proteklih trideset godina i tvrditi da nešto od toga umem da artikulišem bila bi laž — ne umem reći ništa, osim da je evharistija vitalni uslov mog života. Umetnost je lakše artikulisati.

Stajanje pred Moshoforosom, krotkim nosačem teleta u Akropoljskom muzeju, davno, u mladosti, prvo čitanje Dnevnika o Čarnojeviću, prvo gledanje Nostalgije Tarkovskog na nekom bednom projektoru u maloj zagušljivoj sali početkom devedesetih (zaustavljen dah pri spoznaji da je to moguće u filmu) prvo slušanje Smetanine Vltave u školskoj učionici — sve nas je to izvodilo iz vremena u nadvreme, otvaralo nam portale koji kroz nas same odvode dalje od nas samih, u jednu neispitljivu mogućnost egzistencije drugačije od ove koju svakodnevno živimo, u kojoj je vreme  —samo točak koji mrvi kosti.

Svaki od tih susreta nosio je u sebi nešto šokantno, što onog koji se iskustvu otvori — pomeri zauvek, postajući formativan deo ličnosti. Dalje, svako takvo iskustvo slično je i po svemu ostalom duhovnom i liturgijskom iskustvu u smislu da usisava u sebe čitav doživljaj sveta, odjednom sve postaje važno, način na koji se oglase ptice pored prozora, muva koja zastane na zidu, vetar koji pomeri zavesu, žena u prvom redu koja spušta glavu na rame čoveku do sebe, zrak sunca koji greje postolje skulpture — sve to uranja u osnovi doživljaj Dela, jer se u tome nadvreme Dela sreće sa našim običnim vremenom i oni stupaju u razgovor.

Tako je bilo i maja dvadeset i drugog tekuće godine. Na Neimaru su iz starih bašti žbunovi ruža pružali svoje grane ka prolaznicima, vazduh je mirisao kao što sve ređe biva u ovom premorenom gradu, pripremajući njegove stanovnike za junsko mirisno rasipništvo lipa. Parkirali smo se podalje i prolazili pored uleglih starih ograda koje su se smenjivale sa onim modernim, opremljenim interfonima i kamerama. Mislili smo o Ivanu V. Laliću koji je ovde proveo veći deo svog stvaralačkog veka i kroz glavu su prolazili stihovi njegove pesme Proleće, Kotež Neimar (Zima je povukla hrtove / Na svoja južna lovišta; / Izlaze boje iz skrovišta / I naseljavaju vrtove / U igri drevne mimikrije, / Kad svaka boja je zelena…) 

Posle smo sedeli u podnožju Crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, u bašti kompleksa Stella, opet misleći o Laliću, jer u pitanju je Stella maris, Zvezda mora, jedan od zapadnih prerogativa Majke Božje i opet su dolazili u svest stihovi, kao da nas sve priprema za ono što će uslediti.  (Zvezdo mora, ti koja si ograđeni vrt, / Vidiš li ovaj razdor u srcu voljenih stvari, / Čuješ li bolesni šum kad kuca srce sveta? / A milenijum se topi kao toliko sveća / Pred jednim praznim grobom, u Jerusalimu.) Oko nas su kafe pili ljudi u horskim kostimima, do nas su dopirali isečci razgovora u koje su se udevali nerazumljivi muzički termini. Na nas se spuštalo ćutanje, onaj predosećaj sličan tišini pred olujni vetar.

Onda smo, nekako u isto vreme, poustajali od stolova i ušli u Crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije. Članovi hora su ušli i stali u krug, u centralni deo hrama poznatog po akustici. I u tom sabornom ulasku bio je nečeg neobično podrazumevajućeg, kao da smo svi ušetali u isto Čekanje.

Onda je ušao mladić koji je centar čitavog zbivanja, da u narednom zemaljskom satu izvede nešto što bi se, u najkraćem, moglo nazvati rvanjem sa anđelom. Mladić je po svemu neprimetan,  i ta je neprimetnost u čudnom neskladu sa njegovom visinom, nežne spoljašnjosti, nenametljivih pokreta, mekog koraka. Poznajemo ga kao horovođu dečjeg hora u Crkvi Svetog Vasilija Ostroškog na Bežanijskoj kosi. Navikli smo da se čudimo kako bez ijednog podignutog glasa, samo pogledom, tihom rečju ili nežnim tapšanjem taj čovek upravlja omanjom armijom dece, od kojih su neka sasvim malena, ali ga ipak krotko slušaju. Znamo da taj mladi čovek ima muzičku karijeru, ali mi se slabo razumemo u ozbiljnu muziku, pa ne umemo odmeriti ni umeće, ni status ili poziciju u kontekstu te scene. Dolazimo, dakle, potpuno nepripremljeni.

Znamo da je za večeras odabrao repertoar skandinavskih autora. Veče je posvećeno Ejnojuhaniju Rautavari, desetogodišnjica je smrti velikog finskog kompozitora. Izvodiće se, pored Rautavare — Gjeilo, Kverno i Pert. Od svih navedenih poznajem samo poslednjeg. U mojim slušalicama je često, na dalekim putovanjima, u gradskom prevozu ili u kad se zatvorim sama u sobi, taj Pertov sveti minimalizam svodi svet oko nas na njegove najvažnije osnove, otkrije nam njegovu armaturu i za trenutak pomislimo — svet je sigurniji nego što smo mislili. Zato slušam Perta.

Mladić, po imenu Jakov, dakle, ulazi, istim mekim pokretom kojim u našoj svesti vodi za ruku čitav hor male dece, staje u centar među svoje horiste, i u tom trenutku se događa nešto čudesno: mi shvatamo da on odnekud upravlja energijom čitave prostorije, da ovo nije čovek koji diriguje samo svojim horom, već sa nepogrešivom i nerazumljivom prezicnošću diriguje svima nama. Kao što ne razumemo kako mu to uspeva sa decom, ne shvatamo ni kako radi ovo što nam se pred očima događa, osećamo samo da smo odnekud jedno sa horom, da ulaskom ovog čoveka u centar prestajemo da budemo publika odvojena od onih koje smo došli da slušamo, verujući, neiskusno, da smo došli na koncert klasične muzike.

Ono što sledi narednih sat vremena rvanje je tog mladog čoveka sa anđelom, u koje smo mi uvučeni čitavim bićem, bez ostatka, bez odbrane. Njegove ruke upravljaju glasovima i našim bićima, mi menjamo pozicije na stolicama, sedimo čas na ivici kada drama glasova postane nepodnošljiva i probadajuća, dišemo smireno kad se oni uzdignu u borealnu čistoću severa, potpuno, dakle, nespremni. Događaj je šokantan, i prvi put nakon dugo vremena imamo priliku da zavirimo u šokantnost nadvremena u koje uvodi umetnost. Pred kraj koncerta jedan čovek iza mene se hvata za naslon stolice ispred sebe, spušta glavu i tiho jeca. To je očekivani odgovor na ovo, mislim, jer uvek je potresno svedočiti času u kom lepota spasava svet, u kom anđeo nekoga ščepa u svoj strašni i divni zagrljaj i dozvoli smrtniku da ga pobedi.

Rautavara je rano iskusio ostavljenost — oca je izgubio sa deset, majku sa petnaest godina. Prvo delo kojim je kao student stekao međunarodno priznanje bio je rekvijem posvećen majci, dakle delo žalovanja. (I opet je, o Bože, tu neimarski Lalić, koji je izgubio majku u petnaestoj godini napisavši potresni Rekvijem za majku, jednu od najnežniih pesama majci u čitavoj našoj poeziji, pa i kasniji Pomen za majku koji nas podseća da je, kao i u Rautavarinoj muzici, „o svetlosti, zapravo, sve vreme reč.”). Rautavara je bio inokosan, duhovni tragalac koji je prošao uzbudljivo umetničko putovanje slično onom koje viđamo kod pojedinih slikara — kad posmatramo, primerice, način na koji je Mondrijan putovao od figuralnog slikarstva do onoga po čemu je u našoj svesti najprepoznatljiviji. To bi, u muzičkom smislu, bio Rautavara, samo što je njegov put delovao obrnuto: jer završio se na neočekivanom mestu, onom na kom završe valjda svi umetnici u kojima baštovan nadvlada arhitektu. Jednom je prilikom uporedio komponovanje sa vrtlarstvom: ne sklapanje elemenata, nego posmatranje i usmeravanje organskog rasta.

Tako je čovek koji je prošao kroz sve značajnije muzičke izme došao do spoznaje da kompozitor nije apsolutni gospodar dela, nego onaj koji prima, postaje provodnik dela koje kao da već postoji u apstraktnom svetu ideja, a zadatak kompozitora je da ga porodi što pažljivije, trudeći se da ga ne ošteti. U komponovanju tako postaje presudan deo koji je izvan racionalne kontrole, pa je, prema priči, upozoravao svoje studente da ne forsiraju muziku, jer muzika ima svoju volju i zna kuda želi da ide. To zvuči kao izrazito organsko shvatanje forme, i kao jedno prilično drevno shvatanje umetnosti, ono u kom umetnik zaziva božansku intervenciju, doživljavajući sebe samo kao sasud, provodnik. 

Potpuno je očekivano da takvog umetnika naposletku privuče pravoslavlje, nevezano za teologiju ili interesovanje za konfesionalnu pripadnost, kao deo dubokog traganja za liturgijskim iskustvom: Rautavaru je fascinirala ideja liturgije kao izlaska iz linearnog vremena, i upravo to se oseća u njegovoj muzici. Ona nas podiže do osećanja lebdenja, zgušnjava i usporava vreme, zvučni prostor kao da ne ide napred, nego se otvara vertikalno. Otuda osećanje da iznad glasova u krugu nestaje strop Crkve Uznesenja Blažene Djevice, da je umesto njega nad nama borealna svetlost. U njoj obitavaju Rautavarini anđeli, ne kao sentimentalna bića utehe, nego bića granice, duhovni mostovi između svetova, stvarnost prožeta nevidljivim prisustvom. 

Kroz sobe koje je stvorio takav umetnik morao je u jedan pozni majski čas provesti nas ostale jedan Jakov, koji je ceo hodajuća neprimetnost, nenametljivost, osoba koja kao da uopšte ne zauzima prostor oko sebe, ne teži nikakvom uspostavljanju autoriteta, u čijoj skromnosti nema poze, nego je ona ugrađena u biće. Eto takav jedan čovek stane u centar i zavlada bez ostatka prostorijom i čovek jasno oseti da je to plaćeno golemom cenom posvećeništva i služenja, stalnim umanjivanjem sebe da bi čovek postao dovoljno malen da može proći kroz minijaturna vrata Carstva nebeskog. Jer ta malena, samo retkima vidljiva vrata, na kraju skidaju iznad nas svodove crkava u borealnu svetlost u kojoj obitavaju Rautavarini anđeli.

Sa njima se rvao jedan Jakov i nisu ga savladali. Posle je otišao iz centra u stranu, vratio se u svoju neprimetnost, zahvaljujući ljudima koji su došli zato što su — došli. Jer to je reakcija videlaca u dobu onih koji, ako i vide — ne znaju kuda da gledaju: hvala vam što ste došli da vidite. Ima u tome nešto duboko duhovno nelogično, jer bismo mi morali biti nosioci zahvalnosti, ali videlac vidi kako funkcioniše svet, prihvata sa smirenjem to ustrojstvo i zahvali se.

A kad osta Jakov sam, tada se jedan čovjek rvaše s njim do zore. Pa onda reče: pusti me, zora je. A Jakov mu reče: neću te pustiti dokle me ne blagosloviš. 

Đurđica Čilić izvanredna je profesorica na Katedri za poljski jezik i književnost, i prevodi suvremeno poljsko pjesništvo. Nekad je, još za vrijeme socijalizma, to bio čest slučaj: profesori s katedri za strane jezike gotovo redovito bavili su se prevođenjem i uvijek bi se među njima našao i onaj koji je prevodio poeziju, objavljivao je po časopisima, sastavljao antologije, nakladnicima nudio, a oni su prihvaćali, čitave opuse pjesničkih klasika jezika za koji je stručan. Vremena su se, međutim, promijenila, pa je danas Đurđica Čilić među vrlo rijetkim profesorima sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta koji se uopće bave poslovima u književnosti koji nisu u vezi s njihovim formalnim akademskim napredovanjem. Ako nešto u književnosti pokušavaju raditi, onda su to nemušti, međusobno podupirući, uglavnom poluamaterski pokušaji vlastitog umjetničkog rada. Prevođenjem poezije iz čista mira, osim Đurđice Čilić, ne bavi se (skoro) nitko.

Ona to radi u vremenima bez književnih novina i časopisa u Hrvatskoj. Ali svejedno pokušava poeziju prevoditi javno, na opću radost, onako kako se to nekad radilo, pa bi na naslovnici beogradske Književne reči ili zagrebačkog Oka, usred nekih globalnih političkih previranja ili u povodu kakve prirodne katastrofe, ili bez ikakvog društvenog povoda, bivao objavljen prijevod upečatljive pjesme nekog modernog klasika. Umjesto da svoje prijevode objavljuje na naslovnicama novina za književnost, Đurđica Čilić objavljivala ih je na svom privatnom fejsbuk profilu. Ali je onda taj profil ugasila, jer su je smorili neka afera i jad hrvatske javnosti. Prijevode nastavila je objavljivati u knjigama, te u ponekom malobrojnom kulturnijem zakutku domaćeg međumrežja.

Svoju “Antologiju poljske poezije 20. i 21. stoljeća” naslovljava po pjesmi Czesława Miłosza, jednoj od klasičnih, koje, učinit će nam se, znamo cijeloga svjesnog života, u prijevodima različitim, jer je prevoditeljica i prevoditelja poljskog pjesništva bilo na hrvatski, bilo na srpski, pa i na bosanski, dugo i na srpskohrvatski, čitavo mnoštvo, i to uglavnom talentiranih. Pjesma je naslova “Pjesma o kraju svijeta”, vrlo je suvremena, današnja, kao što je bila i ondašnja, kad ju je Miłosz negdje na zapadnim američkim obalama pisao, a njezina četvrta i posljednja strofa u Đurđičinom prijevodu glasi: “A prorokom što bit bi mogo starac sijedi,/ No prorok nije i to ne želi kriti,/ Rajčice vezujuć usnama procijedi:/ Drugog kraja svijeta neće biti,/ Drugog kraja svijeta neće biti.”

Iz nekog razloga koji nam neće biti znan čak ni ako smo upoznati s podrobnijim izvještajima o pjesnikovu životu, Miłosz je bio pjesnik vrta. Ostavši bez domovine, osamljen usred najdalje zamislive tuđine, bez nade u povratak jer mjesto na koje bi se on vratio zapravo više i ne postoji, živio je po univerzitetima, aerodromima i betonsko-staklenim megapolisima, živio je također i u tekstu, ali je njegovo prisno mjesto bio vrt. Dvije su baštovanske pjesme u ovom izboru. Druga je, inače jedna od najprevođenijih i najkarakterističnije njegovih, “Dar”, ali u posljednjoj strofi “Pjesme o kraju svijeta” postoji taj neodoljiv vrtlarski i poljodjelski detalj. Starac koji odbija biti prorok ili se predstavljati tako, kleči pred lijehama rajčica, drvene pritke zabada u zemlju, vezuje stabljike rajčica i izgovara riječi: “Drugog kraja svijeta neće biti, drugog kraja svijeta neće biti”. Prethodno se u pjesmi odvije karakteristična miloševska idila: pčela kruži nad cvijetom kapucinke, cvijeta koji se u nas češće naziva dragoljubom, podrijetlom je iz Latinske Amerike, a ima ga širom Mediterana, kao i u zaljevu San Francisca, i na svojim mu krilima donosi prah s drugog dragoljuba. Na dan kraja svijeta, veli Miłosz. A ribar za to vrijeme krpa mrežu, ili, kako Đurđica kaže, “vezuje oke sjajne mreže”, delfini se igraju u moru, mladi vrapci grajaju na oluku, i sve je u tom savršenom redu, dok na dan kraja svijeta Donald Trump blokira Hormuz, ili ubija školu punu djevojčica, ili 1. rujna 1939. napada Poljsku tvrdeći kako je Poljska upravo napala njega. U pjesmi se, dakle, odvija savršena idila kraja svijeta, i sve što se u njoj zbiva planiranje je sljedećeg trenutka, onog kojeg, ako je kraj svijeta, neće biti. Pa prah s pčelinjih krila neće oprašiti kapucinku, niti će ribareva mreža više loviti ribu, i sve što jest, više biti neće.

Ali zašto je to vezivanje rajčica tako neodoljivo? Zato što u tom postupku postoji nešto gotovo crkveno, svakako vjerničko, ceremonijalno-kršćansko na taj neusporediv miloševski način. Naime, starac nema drugog načina da zabada pritke u zemlju i uz njih vezuje stabljike rajčica, nego da kleči. Da je mladić, mogao bi, možda i drukčije, ali starac nikako. I tako klečeći, starac u kojem vidimo autoportret Czesława Miłosza, govori nam da se kraj svijeta već dogodio i da je iščekivanje uzaludno. Drugog kraja svijeta neće biti, i to nije utješno. Zamišljam, lijepo bi bilo kada bi postojale novine koje bi na naslovnoj stranici na dan kada Trump vrijeđa papu Lava, ili kad papu Trumpov potpredsjednik uči kršćanskoj teologiji, objavile “Pjesmu o kraju svijeta”.

Antologiju poljske poezije 20. i 21. stoljeća otvara Leopold Staff. Trinaest godina mlađi od našeg Kranjčevića, poživio je skoro pola stoljeća duže, i bio mentor mladih modernista i protoavangardista iz skupine Skamander, s kojima počinje veliko stoljeće poljskoga pjesništva. Ima u ovoj knjizi jedna čudesna i strašna Staffova pjesma, naslov joj je “Temelji”: “Gradio sam na pijesku/ I srušilo se./ Gradio sam na stijeni/ I srušilo se./ Sad ću početi graditi / Od dima iz dimnjaka.” Za Staffom u knjizi Đurđice Čilić slijedi Maria Pawlikowska-Jasnorzewska, velika, u svoje vrijeme vrlo popularna pjesnikinja, moćna buntovnica, koja se više puta udavala, bila slobodna u neslobodnom svijetu, a u svom pisanju tematizirala apsolutno sve društvene i ženske tabue svoga doba. Rat je provela u emigraciji, i umrla rano, u ljeto 1945, ne navršivši pedeset i četiri. Evo, recimo, njezine pjesme “Krave”: “Nasmijane, ravnodušne, zdrave,/ u kružnim se šetnjama nižu/ ljudske figure ko krave,/ oko onog što visi na križu.” Pjesma genijalna, nalik slici Krste Hegedušića, ali bi malo toga od nje ostalo da nije jezične inventivnosti i poetskog dara same prevoditeljice. Ono što Đurđica Čilić pokušava i što često uspijeva nije puko prenošenje informacija o pjesmi napisanoj na stranom jeziku, nego pisanje te pjesme nanovo, u jeziku hrvatskome. Takvo što radili su, prevodeći, Danilo Kiš, Tin Ujević, Slamnig i Šoljan, Stanislav Vinaver. Neobično je, međutim, to što za razliku od njih, ili za razliku od skoro svih naših prevoditelja koji pjesme nisu prevodili ni prepjevavali, nego su ih u svome jeziku nanovo ispisivali, Đurđica Čilić nije pjesnikinja, ili barem ne objavljuje vlastitu poeziju. (Postoji još jedan izuzetak: Nikola Bertolino.)

A onda s Julianom Tuwimom započinje ona velika, mnogo puta već ponovljena avantura čitanja ovom čitatelju najbliže i pred njegovom imaginacijom najveće europske poezije dvadesetog stoljeća, one po kojoj je, uz pjesništva nekoliko svojih domaćih naroda, i sam postajao pjesnik. Tuwim je suosnivač Skamandera, infantilni pjesnički genij, satiričar, kabaretist, jedan od najvećih pjesnika za djecu uopće, i jedan od onih poljskih pisaca koji su ovu književnost učinili tradicionalno slobodnom od svih žanrovskih razlika, kao i u podjeli na ono što je fikcija i što je fakcija, na ono što je za djecu i što je za odrasle. “Ti” je Tuwimova klasična, opet često prevođena pjesma, i opet nitko je nije u našem jeziku tako dobro napisao kao Đurđica Čilić. Pročitajte pjesmu pažljivo, mogla bi vam biti važna: “Ti držiš me za to tle,/ Ti nosiš me do neba,/ Ti za mene stvaraš sve/ Daješ što mi treba./// Samo za tebe ja znam/ Tebe ja razumijem./ Svijet ostaje mi neznan,/ Shvatit ga ne umijem./// Svaki korak – gubim se!/ Svaka mis’o – dubok vir!/ Ti jedina vraćaš me,/ Moj si spokoj i moj mir./// Krv tvog srca čujem kako,/ Kroz tijelo se kreće, vrti/ Opstat mogu samo tako/ U životu, punom smrti.”

Konstanty Ildefons Gałczyński jedan je od nekoliko europskih pjesnika koji su mi, gimnazijalcu, bili put i putokazi, a da im imena nisu odjekivala snažno u dvoranama od općih kanona. Takvi za gimnazije bili su još, da ih se odmah mogu sjetiti, Dino Campana, Nichita Stănescu, Pentti Saarikoski. Vrijedilo bi, ali ne sad, sjetiti se i ostalih. Gałczyński bio je ludist i svetac stiha, jedan od onih jurodivih lirika i avangardista bez kojih naši životi u književnosti ne bi bili mogući. Lijep je Đurđičin prijevod pjesme “O vrapčiću”: “Vrapčić je malena ptica,/ vrapčić je vrlo sitno biće,/ ružnu stonogu proždire,/ Al’ on se nikog ne tiče/// Cure, ne zaboravite/ vrapca, milog druga svoga!/ …/ dobrog vrapca volite,/ volite ga, tako vam boga!”

Spletom sretnih kulturno-književnih okolnosti, a pomalo zahvaljujući i vječnom poljskom suočenju s izvjesnom propašću i sudnjim danom sveg poljaštva, između domovinske i emigrantske poljske književnosti nije postojao onaj i onakav ponor i zid kakav postoji između hrvatske ili srpske književnosti koja je nakon 1945. nastajala u domovini i one koja se rađala u emigraciji. Tako emigrant Miłosz pripada istom povijesnom i književnom toku s Tadeuszom Różewiczem i Wisławom Szymborskom, premda su veći dio života proveli ne samo tisućama i desecima tisuća kilometara udaljeni, nego su se i u političkom pogledu veoma razlikovali. 

Szymborska je, činilo se to prečesto čitatelju Đurđice Čilić, sklonom špijunaži njezinih književnih i estetskih sklonosti, onaj pjesnički glas koji je prevoditeljici intimno najbliži. Szymborska je stigla do krajnje pjesničke jednostavnosti i jasnoće. Umjesto da prkosi onom što Miljković naziva siromaštvom jasnoće, ona mu je kao spasu hrlila, iskupljujući sve svoje grijehe i sve grijehe epohe u nečemu što je za većinu ambicija nedostojna književnosti, upravo zato što je tako nedohvatljiva. Upravo to, recimo, piše u njezinoj pjesmi, koja započinje strofom koju bismo mogli zapisati kao program vlastitog preživljavanja: “Velika je sreća/ ne znati točno/ u kakvom svijetu živimo.” Malo što je u našim životima bilo kao ova tri stiha, ili kao jedna rečenica koju oni sastavljaju, tako utješno istinito i tako milosrdno prema činjenici da smo živi i da nas naši životi još uvijek vesele.

Ne znam kako generacijska i stilsko-poetička podjela izgleda u periodizacijama poljske književnosti, ali u svijesti i svijetu ovog čitatelja, ono što je započinjalo s grupom Skamander dolazi svome kraju s Różewiczem i Szymborskom, s kojima u isto vrijeme započinje doba Zbigniewa Herberta i njegova gospodina Cogita, Ryszarda Krynickog, Adama Zagajewskog, Ewe Lipske, Juliana Kornhausera, koji su u svijetu koji su svojim prijevodima stvarali Petar Vujičić, Biserka Rajčić i Marina Trumić bili za naših osamdesetih skoro pa domaći pjesnici. I tu se negdje i završava za nas ona poljska epoha koja prethodi Đurđici Čilić. Ona će se na nju nastaviti imenima novih pjesnika – niz ih je vrlo zanimljivih i u ovoj antologiji – ali je važnije i fascinantnije što je Đurđica Čilić učinila nanovo prevodeći one čije smo pjesme znali. U prevelikom broju slučajeva, njezini prijevodi Zagajewskog, Szymborske, Tuwima, Ildefonsa Gałczyńskog najbolji su u moćnom društvu (nećemo reći – konkurenciji) polonističkih prevoditeljskih velikana, i to je ono što je u ovoj antologiji zapravo i najuzbudljivije.

Pitanje pjesništva odavno nije neprofesionalnim pa i ponekom profesionalnom čitatelju ili piscu najmilije. Mnogi među onima koji doista čitaju reći će da poeziju ne čitaju, ne razumiju, ne osjećaju. Žalosti to, jer u pravilu sluti nesporazum s temom. Jer to što ne osjećaju i ne razumiju oni koji kažu da ne osjećaju i ne razumiju poeziju nikad nije poezija. Obično su to tvrda rima i vojnički stih, bogatstvo proizvoljnih metafora i džungla stilskih figura, mit o avangardi i mit o tradiciji, mučenje jezika i jezične igre nemoćnih igrača. U antologiji “Drugog kraja svijeta neće biti” Đurđice Čilić nema takve poezije, niti takvog prepjevavanja. Ovo je izvještaj o jednome dobu, pjesništvo u kojem leži velika proza našeg doba. Knjiga koja će razbiti predrasude svakom čitajućem čovjeku koji vjeruje da poeziji nije sklon.

Kao što grobar, pošto s groblja
Svi odu, nogom utepkava
Zemlju na humku   

 Tako i ja
Zatirem ovo življenje
Da se nikome ne ponovi   

Pogano
I teško ko ćenefska tahta –   

Dosta je
Nadanjâ iza kojih, aman
Osim groba ne ostane baš ništa     

(2026)

Jur nijedan na svit Amir
nije zapjevao vlastiti
pogled u zemlju Dalmaciju
nakon kratkoga puta u onu
ljepotnu hrvatsku krajinu

O tome, opijen, mniti nastojim
dok morski mi crn murećep
plavetno oko zatamnjuje
i dok na vodi, kao domine
brižljivo pribirem znamenke
trošnoga našeg libra bosanskog
koji nit Matija Mažuranić
nit potonji vidilac Sančević
ne htijahu štiti
misleći da ni živjeti neće
to što se dade prešutjeti

Almissu možeš i ne spomenuti
ali Svemir će pravedni svjedočiti
da će nad njome bdjeti zauvijek
sjena Meštrove Mile Gojsalić
i da će more, što se k njemu penje
sa Neba vječno gledati
nesretni pjesnik Pupačić

Noćas, i ti bi mogla zanijekati
da mene, sirotog, negdar si jubila
no još bi ostala vlažna ti haljina
burinom toplim nošena
i slatka slutnja da u dvorištu
na štriku ima mjesta za oboje –
za nju, i za smokvinu pokrivku
koju sam, žedan, davno gricnuo

A obnoć ako se grad ovaj preobrati
i odustane biti od sna tvrđava
sa jedinom zastavom srca
na trgu poljičkom javno će
ujutro on prisegnuti
da niko i nikada tu
ni na ulici nije mene susreo
ali u džepu dokaze čvrste imamo:
račun za lozu iz konobe
i ovu slanu ljuvenu pjesancu

Iz rukopisa “Moje stvari”

U ponedjeljak, 27. studenog na naslovnoj stranici Politike objavljena je lista 105 na smrt osuđenih i odmah strijeljanih suradnika okupatora. U utorak, na istom mjestu u novinama, Marko Ristić, prijeratni književni kritičar lista, objavljuje svojevrsnu apologiju strijeljanjima, naslova “Zajedno su pošli u smrt oni koji su zajedno pošli u zločin”. Među osuđenim i pogubljenim ima ministara u izdajničkoj vladi generala Milana Nedića, žandara i policajaca, njemačkih oficira, agenata Gestapoa i karijernih uhoda, zločinaca svake vrste, pjesnika i književnih prevoditelja, profesora univerziteta… I među svima njima jedan je crtač stripova. Taj crtač stripova zvao se Veljko Kockar, i u odnosu na revolucionarnu pravdu manje je bio kriv nego Miroslav Krleža. Njegova krivnja bila je manja i u odnosu na neku univerzalnu pavdu, ako takva još postoji, ali i u odnosu na upravo promovirane zakone nove, kao i bilo koje druge države. Bio je manje kriv naprosto zato što ni za što nije stigao biti kriv. Crtao je novinske stripove zabavnog sadržaja, onakve kakvi su u posljednja prijeratna vremena bili u modi. Stvarao je junake po uzoru na Walta Disneya, odnoseći se, možda, pomalo i neodgovorno prema pitanjima autorskih prava, objavljivao je i za vrijeme okupacije, ali nitko nikad neće u njegovim stripovima pronaći ništa što bi ga prikazalo kao suradnika okupatora ili propagandistu njihovih ideja, premda u Politici s imenima strijeljanih uz njegovo ime piše: “student tehnike, agent Gestapoa, istakao se u širenju laži i kleveta protiv Narodnooslobodilačkog pokreta”. Ili ga je netko oklevetao, ili se radilo o fatalnoj zabuni i zamjeni identiteta, koja je razriješena tako da su mu za sva vremena pripisane tuđe inkriminacije. Mrtvima je svejedno, mrtvi mogu ostati vječno krivi!

Je li među 105 osuđenika pred revolucionarnim sudom, koji su tako brzo pogubljeni, bilo još nedužnih? Teorija slučaja, statistika, brzopletost našega svijeta u promoviranju pravde kojom će biti zamijenjena neka stoljetna nepravda, sve nam govori da vjerojatno jest, bilo je još nedužnih. A koliko je među 105 osuđenika pred revolucionarnim sudom bilo onih koji bi, sa stanovišta revolucionarnog prava i onih koji su takvo pravo provodili bili prije osuđeni nego Miroslav Krleža, e da se kojim slučajem našao sucima u rukama? To pitanje u sebi sadrži odgovore i na mnoga pitanja, a ne tiče se samo crvenih revolucionarnih vlasti iz Beograda 1944. ili iz Zagreba 1945. Jer isto tako možemo konstatirati i to da hrvatski književnik, prema kojem Krleža pokazuje karakterističnu nježnost, August Cesarec ne bi bio pogubljen, e da je u ruke crnih revolucionarnih vlasti u Zagrebu 1941. dopao koji mjesec, tjedan ili možda samo dan kasnije.

Kako se osjećao Marko Ristić, dok je u isto vrijeme spašavao Krležu i pisao novinski članak u kojem je sebe pridruživao onima koji su osudili i pogubili onih 105 ljudi? I u kojem je trenutku u životu Ristić počeo o svemu tome ozbiljno da razmišlja, jer je takav trenutak morao postojati?

Krleža, naravno, tog odlučnog tjedna nije čitao novine. U ponedjeljak je izašla lista strijeljanih, u utorak je pjesnik i teoretičar nadrealizma građanima objasnio i opravdao strijeljanja, a već u petak Krleža je pošao svojima. U kancelariji na Kosančićevom vencu, gdje se, premda dogovoru koji je Marko prethodno s nekim sklopio, Krleža prijavio, uskoro se okupila ona beogradska intelektualna lijeva elita, osim Marka svi u partizanskim uniformama, koja ga je sve do Sukoba na književnoj ljevici slavila kao najvećega svog pisca. Našli su se tu i njegovi žestoki protivnici, oni koji su ga nazivali trockistom i izdajnikom, i oni koji su ga branili, ali razlika se nije primjećivala. Kao da je dragi Bog još jednom sišao na zemlju, ili kao da se pojavio onaj koji će četiri godine naših patnji i stradanja svojom besmrtnom književnom gestom pretvoriti u roman, poemu, tekst, te mu na taj način dati smisao.

Krleža se potom seli na Dedinje, u vilu koju dijeli s generalom i španjolskim borcem Hrvojem Vojnićem – Sekulom, koji će nekoliko tjedana kasnije u dijelu kuće koji mu je pripadao pucati sebi u sljepoočnicu. On ga je našao onakvog, bez pola glave. I bio je sretan što Bela nije tu, premda je napeto iščekivao da se stvari sa njom do kraja riješe. A nakon što se i to dogodi, početkom krajem svibnja 1945. putuju u Zagreb. On se sreće s drugovima koje nije vidio otkako je jedne noći izašao iz stana u Radišinoj i više se nije vratio. Na Jelačić placu, koji je već prozvan Trgom republike, ali na njemu se još uvijek drže konj i konjanik, posjećuje Društvo hrvatskih književnika. Od svih je dobro dočekan, nigdje se ne može naslutiti ono što nailazi. Zagreb je mnogo uščuvaniji i bogatiji od Beograda, manje je ruševina i nesreće po ulicama i trgovima. Manje je i ljudi. Oslobođenje je prije dva-tri tjedna stiglo, u gradu se zbiva ono što je u Beogradu već doživio, ali on to ne osjeća. Čini mu se da dolazi vrijeme povratka u rodni grad. Na ulici ugleda Ivu Andrića, ali se potrudi da ga ne sretne.

Susret sa Zagrebom protječe gotovo idilično, Krleži se čini da je završen rat, ne samo ovaj drugi nego i onaj prethodni, sve do noći pred povratak u Beograd, kad dolaze po Belu. Na vrata su zalupali u tri izjutra. “Dvojica Ličana i Bosanac, sitan kao balerina, i kretnje su mu takve, pomalo ženske, a lice tipično orijentalno, kao u bagdadskog lopova. Ono što me je tek probuđenog zbunilo bila je misao od koje se više nisam uspijevao odmaknuti da pred sobom gledam trojicu ustaša. Ovo je neka pogrješka, vikao sam, ovo je neka pogrješka! Ali što sam to htio reći: da je greška to što pitaju za Belu i što je dušmanski, onako u svilenoj spavaćici hvataju pod pazuhe i vuku prema vratima, ili je greška to što nam usred noći dolaze ustaše, premda je Zagreb, je l’ te, oslobođen po partizanima. U to me je, kako sam mu se, valjda, našao na putu, mali Turčin bubnuo kundakom pod rebra, tako da sam izgubio svijest. Budim se, a Bele nema! To će do kraja ostati moj najveći užas: budim se, a Bele nema!”

Andrić se u trenu zaprepastio, shvativši da je taj čovjek sa crnim šeširom – u Zagrebu u proljeće 1945. nisu baš česti ljudi sa šaširima! – koji bježi na drugu stranu Jurišićeve, glavom Miroslav Krleža. Nisu se naročito dobro poznavali, niti su se nakon 1921. i Andrićeva odlaska iz Zagreba često susretali. U ona davna doba, 1913. i 1914, nekoliko puta su provodili noći u istome društvu. Možda su tada bili istomišljenici. Ali i kao mladiću taj čovjek je u njemu stvarao nelagodu, koju ni sebi ne može lako objasniti. Vječno podrugljiv, jak kao bik, hvalio se svojim plivačkim i gombačkim šampionatima, militarist i jugoslavenski nacionalist, koji je 1913. snivao o dvije stvari: o vlastitom uspjehu na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta, čiji je ravnatelj Josip Bach uporno odbijao Krležine avangardne komade, a on ih je još upornije pisao; i o velikom ratu, ili još bolje proleterskoj revoluciji, koji će preobraziti Europu i ujediniti sve Jugoslavene, a u kojem će on, Krleža, ako ga je Andrić ispravno shvaćao, postati veliki vojskovođa. On, pak, zazirao je i od kazališta i od rata, a još je svo vrijeme osjećao i tu pomalo neobjašnjivu distancu između onog što su predstavljali i Krleža, i to njegovo zagrebačko društvo, i onog što je sam donosio iz Sarajeva i s višegradskih meraja svoga djetinjstva. Trudio se s njima razgovarati onim najispravnijim, takozvanim književnim jezikom, u koji bi pomnjivo udijevao zagrebačke riječi i argamerizme, ali samo one koji su u govoru manje prisutni, dok bi se Krleža u svojim obraćanjima njemu često neprilično beljio i pečio, pokazujući mu da, eto, i on može govoriti onako kako govore Bosanci. Dugo mu je trebalo da shvati da ga on na taj način nije kanio podcijenjivati, nego se samo, eto, htio pohvaliti još jednim svojim znanjem i interesom. Odgovarao mu je mrko i hladno, skrećući prečesto pogled u stranu, čime je na kraju između njih dvojice podignut zid, koji se drži, evo, do danas, kad Krleža poput kakve utvare iz zajedničke zagrebačke mladosti bježi na drugu stranu Jurišićeve.

Slučajno ga je, boraveći u Beogradu između dvije diplomatske službe, sreo i one za Krležu trijumfalne 1929. godine. Kralj Aleksandar upravo je raspustio parlament i zaveo personalnu diktaturu, masovno su uhićivani sindikalisti, komunisti i njihovi simpatizeri, ljudi su stradavali u uličnim atentatima, Ante Pavelić je emigrirao iz zemlje, te je u odsutnosti osuđen na smrt zbog veleizdaje, a Miroslav Krleža bio je na svome životnom i književnom vrhuncu. U Zagrebu je premijera “Gospode Glembajevih”, veličanstvenog komada o građanskoj dekadenciji, u kojemu je glavnu žensku ulogu zaigrala njegova supruga, koja je još godinu-dvije ranije radila kao učiteljica. U Beogradu, jedva malo zatim, u Narodnom pozorištu, direktor drame Branko Gavella iste te godine režira drugu inscenaciju istoga teksta. Glavna se glumica, međutim, razboli, tako na njezino mjesto uskače Krležna supruga. Sve se to, ako Andrić dobro pamti, zbiva krajem svibnja i početkom lipnja 1929, a njih dvojica sreću se u Francuskoj ulici. Andrić se uzbrdo penje s teglom meda, koju je kupio na Bajlonijevoj pijaci, zamotanom u komad novina, danima ga muči plućni katar koji stvara u njemu neku samrtnu jezu, a Krleža se spušta odozgo, od Pozorišta, kotrlja se nizbrdo silom inercije svoga moćnog tijela, primijećuje ga i prepoznaje, pa mu na Andrićevo iznenađenje maše. Onda stoje tako nasred pločnika, Krleža ga ni ne upita za zdravlje, nego počinje brbljati o teatru. On bi mu najradije rekao da on o teatru ne zna ništa i da se srami glume, ali naravno je da to neće učiniti, nego ga sluša, klima glavom i kaže da će doći na premijeru. Dok to izgovara čini mu se da to iz njega govori netko drugi, netko tko se ruga njegovim inhibicijama. Doista, otišao je sutradan na predstavu “Gospode Glembajevih”, u režiji Gavellinoj. Bio je i Miloš Crnjanski, tada veliki Krležin adorant, koji je pisca poslije oduševljeno grlio. Bio je to u svakom pogledu zanimljiv prizor, koji je Andrić promatrao s druge strane foajea. Dva velika jugoslavenska pisca, jedan Hrvat, drugi Srbin, obojica prvorazredni muževi, van takvi športaši, pokazuju mišiće i, zaneseni vlastitom veličinom, ludo se smiju onom što nailazi. Bila je to jedina posljednja predstava po Krležinom komadu koju je gledao. Svidjela mu se, kao što mu se sviđaju i “Guliverova putovanja”, priča o svijetu koji je rođen iz mašte velikog pisca, ali koji u stvarnosti ne postoji. I sam se divio Krleži što može takvo što napisati. On nikako ne bi mogao.

I prije, i poslije toga do njega su stizali glasovi da Miroslav Krleža koristi svaku priliku da o njemu i njegovim pripovjetkama progovori s podcjenjivanjem. “Literarni demonstrator bosanskih folklornih motiva, crtač sentimentalnih veduta pri regimentama baruna Filipovića iz ljeta 1878, to vam je I.A.”, zapisao je Andrić u svoj plavi tefter, riječi koje mu je netko prenio onako kako se prenose zla ogovaranja. Svidjele su mu se, jer se u njima osjećao Krležin duh. Duh velikog pisca.

Kratko nakon neočekivanog susreta s Krležom na Jurišićevoj ulici, blizu pošte, u novinama je pročitao da je započelo suđenje Beli Krleži. Ta ga je vijest ispunila užasom, kakav čovjek osjeti pri vijesti o smrti znanca kojeg je sreo maloprije, živog i zdravog. Ako im jedna glumica, žena najznačajnijeg pisca kojega je komunistički pokret iznjedrio, može biti toliko kriva da joj se sudi, čemu se onda možemo mi ostali nadati? Cijelog je ljeta, pa do rane jeseni 1945, s torbakom u koji je spakirao jednu presvlaku, rezervne naočale, lijekove i najnužnije osobne stvari, čekao da i po njega dođu. Ali nitko nije dolazio, niti ga je itko izašto ispitao. Uredno se prijavio u Narodni odbor za dodjelu knjižice s – kako je to narod govorio, a on odmah zabilježio – “točkicama za opskrbu”. Potom se javio u Društvo hrvatskih književnika, gdje je vrlo ljubazno dočekan. Toliko ljubazno da je navratio i sljedećeg dana, pa je tako, sve dok nije stisnula zima, dolazio svakoga dana, razgovarao s ljudima, sudjelovao u društvenim ceremonijalima koji mu odavno nisu mili, plašeći se da će onog dana kad ne naiđe u Društvo netko po njega doći. Ali nitko nije dolazio, nikome nije bio zanimljiv. U Zagrebu u kojem su ljude svakodnevno odvodili na ispitivanja zbog onog što su mislili, pisali, radili ili govorili u četiri grozomorne godine Nezavisne Države Hrvatske, nakon čega bi se jedni sutradan vraćali kući preobraženi dotad nezamislivim strahom, drugih ne bi natrag bilo godinama i vratili bi se kao starci, dok treće nitko više ne bi vidio. Nova je vlast tako nastojala novim zlom namiriti zlo koje su počinili ustaše, i u taj je posao uložila golem trud. Nasumičnost kojom je probirala krivce i, kako su rekli, razdvajala žito od kukolja, nadmašivala je neke elemente ustaškog terora. Tada si mogao s pouzdanjem znati da preživjeti nećeš ako si Židovom rođen. Ako si, pak, pravoslavne vjere i srpskog imena, možda si, barem u Zagrebu, zlo prevariti i predstaviti se kao Hrvat, pogotovu ukoliko si izbjegao prvi val terora s proljeća i ljeta 1941. Ako si ikad bio komunist, ljevičar ili republikanac, ili ako si bio član masonske lože, bio si u ozbiljnom problemu. Ali ako nisi bio ništa od toga, a većina Zagrepčana nisu bili ni Srbi, ni Židovi, ni komunisti, ni masoni, i ako si pritom bio oslobođen opterećenja savjesti, Zagreb je za tebe bio jedno od boljih mjesta u Europi da tu preživiš rat. S partizanima je, nakon kratkotrajne euforije i iluzije oslobođenja, stigao bratski i ravnomjerno raspoređen strah. Nije bilo više nikoga tko je mogao biti do kraja uvjeren u svoju nedužnost. Nikoga tko bi se iznenadio ako po njega dođu. Ali prema Andrićevim saznanjima i računici, među građanstvom su najvećoj kušnji i riziku bili su izloženi isti oni koji su i u vrijeme ustaša odvođeni: masoni, liberali, anglofili, buržoaski elementi… Po njegova prijatelja Josipa Horvata, koji je za NDH bio i u logoru i u zatvoru, nije mu bilo dopušteno da se bavi novinarstvom, a knjige su mu bile službeno zabranjene, dvaput su dolazili i odvodili ga na ispitivanje. Istina, oba su ga puta isti dan pustili, ali što ako dođu i treći put?

Amerikance slabo drži jedna sredina, malo ko pušta dublje korijene, malo se ko od njih rodi i umre u istoj od ovih njihovih pedeset država. Stoga ni ne čudi statistika koja kaže da samo pet posto Amerikanaca do kraja isplati prvi kupljeni stan ili kuću. O broju mijenjanja poslova ne treba ni započinjati.

A naši ljudi ovdje (čast izuzecima) sušta su suprotnost. Gdje se prvo zaposliš, to ti je to, jarane! Gdje pređeš prvi put preko kućnog praga, odnosno ukoračiš u svoju kuću, iz nje zauvijek izlaziš samo u vodoravnom položaju. E, tu ni moja porodica izgleda nije izuzetak. 1997. godine sam se zaposlio u jednoj firmi. Još radim u njoj. 2004. godine kupili smo kuću. Još uvijek živimo u njoj.

A tako nekako kod mene ide i sa ostalim navikama koje smo dovuknjarili “odozdo”. A sad da se tu nešto mijenja, nema više ni nekog smisla, nema se ni kad, teško je kad si bliži stotici nego nuli. Bar u mom slučaju.

Otkako sam došao ovamo preko bare, kupio sam najmanje petnaest pari farmerki. Sve do jednog bio je “Levi’s 501”. Nosi se provjereno i nema potrebe za bilo kakvim “ideološkim“ skretanjima, mondenskim eksperimentima.

Sjećam se, ima tome pet-šest godina, sjedili smo u parku moj stariji sin David i ja. Preko puta, na oko… (i nakon skoro trideset godina provedenih ovdje ja se ne znam izraziti u njihovim foot-feet-ima), dakle, na oko dvadeset metara od naše klupe, stajao je jedan simpatični brkajlija i hranio golubove. U jednom momentu ovaj moj klipan reče:

– Onaj čovjek tamo, on je sigurno naš!

Gledam ja čovjeka, skeniram ga. Na prvu ga ništa ga ne odaje.

– Kako znaš?

– Vidi, nosi Adidas trenerku!

– Pa šta? Šta fali tim trenerkama?

– Šta, pa šta???  Samo vi još nosate te ružne trenerke sa tri pruge. Po njima se prepoznajete!

Ne trebam pominjati da je na meni bila jedna od njih, ta sa tri štrafte. Adidas je također provjerena marka, a provjereno se ne mijenja. Međutim, ispostaviće se da David nije bio u pravu. Brko je bio Bugarin. Nismo, majku mu staru, ni mi baš toliko prepoznatljivi!

Ili?

Jučer ja na bazenu. Uhvati mene tako s vremena na vrijeme neka mahnitost, pa zagledajući svoj pivski trbuh, odlučim da ga malo stešem. A kažu da je plivanje najučinkovitiji način da se stomak dotjera na normalu, pa da to, što bi se u nas reklo, na nešto i liči.

I otplivam ja na dvadeset-pet-metarskom bazenu jednom gore, jednom dole, kažem sam sebi dosta je za danas, pa sjednem u “hot tub” i odvrnem do daske one mjehuriće.

Ne prođe malo, pridruži mi se jedan tip, tako mojih godina. Bez riječi klimnušmo jedan drugom glavama u znak pozdrava.

– Oprostite, vi mora da ste iz naših krajeva?! Obrati mi se on nakon desetak sekundi.

Gledam u čovjeka iznenađeno. Kako zna, majku mu njegovu poljubim?! Nisam, znam sto posto, cijelo vrijeme ni s kim progovorio ni riječ, pa da je on to čuo. Nemam uz sebe ni knjigu na našem jeziku. Nisam, nako rahat u vreloj vodi, ni zazviždukao jedan od narodnjačkih hitova sa ibarske magistrale. A i nemam, na kraju krajeva, Adidas gaće na sebi.

– Da, jesam… kako znate?

– Po “muhurima”, odgovori on. Pokazuje prvo “biljege” na svom ramenu, a potom upire prstom u moje. Jesu nas onomad “štambiljali”! Dodaje uz smiješak…

– A to… gledam mahinalno u svoje krugove. Baš su nas “pečatili”, ko na graničnim prijelazima. Trebalo je, služeći narodu, bez problema pojesti sve one zalihe konzervi sa isteklim rokom trajanja! Dodajem i ja izraz za jednu te istu stvar, obogaćujući tako naš razgovor.

A moj ti sagovornik zabiberi cijelu čorbu, odnosno zapapri ovaj kratki razgovor sa:

– Bogami su nas pošteno “ižigali”!

I tako se mi, dragi čitaoci, prepoznajemo po tuđinama. Ponekad po trenerkama, a ponekad bogami i po muhurima, biljezima, štambiljima, pečatima i žigovima.

Po bogatstvu jezika.

Meni, osobno i lično, najdraži vid prepoznavanja…

Izjavio sam da sam nevjernik a ne ateist. Razlika je u tome što je ateist to pitanje razriješio jednom za svagda. Ateist isključuje mogućnost Boga za sebe i za druge. Nasuprot tome, kao nevjernik, ja svakodnevno ne vjerujem, ne mogu se obratiti Bogu, ali ne isključujem postojanje Boga za ostale. Bog je znanje koje ne posjedujem, kao i toliko toga drugog.

Moje zanimanje za Stari zavjet sastoji se u tome što su u njemu priče koje su početak naše religiozne civilizacije. To je tekst koji smatram obveznim. 

Pohađao sam klasičnu gimnaziju, pa sam morao učiti grčki i latinski. Prema tome raspolagao sam alatima za pronicanje u druge jezike i alfabete. Tako sam naučio jidiš i drevni hebrejski, pa sam čitajući Sveto pismo u jeziku izvornika zatekao podatke koji nisu prevedeni besprijekorno. 

Tako na primjer, u Knjizi postanka Bog Evi kaže da će rađati u boli. Ali to nije istina! U riječi izvornika nema negativnog naboja, osude. Ono što je Bog htio reći Adamu i Evi bilo je da su, nakon što su okusili plod spoznaje dobra i zla, postali drukčiji. Bog kaže da porođaj neće biti lak, a ni sličan onome kod drugih životinjskih vrsta, ali ta riječ ne označava bol, već „trud, napor“. 

Bog nikada nije izgovorio taj pravorijek o “boli“. A to nije moje tumačenje, nego činjenica. Ta riječ pojavljuje se na šest mjesta u Starom zavjetu: četiri u Mudrim izrekama, jenom u Psalmima i jednom u Knjizi postanka. U 5 od 6 slučajeva prevoditelji je prevode s trud ili napor, prema tome poznato im je značenje, ali u Knjizi postanka izabiru osuditi ljudski rod, a napose žensko tijelo.

Radi se o nepopravljivoj šteti. Može se samo promatrati.

Preveo Tvrtko Klarić

Rajku Đuriću, pjesniku

Rijeka W. je ovdje poširoka.
Njena je poljska obala zatrpana
izbjegličkim naseljima
ona druga, na njemačkoj strani
zaštitarskom žicom, stražom
sijačima svjetla.

Za olujna vremena i velikih kiša
W. naraste, poplavi naselja i pogasi
nadzorne kamere i pokida
rampe i strujne opkope.

Izbjeglice hrle u talase i plivaju
sumanuto k žuđenoj obali
„…zafijuču povici i krici
pa zvižduci iz pištaljki i laveži
pasa graničarskih.

Pri svakoj oluji utopi se na stotinu lica
jedan dio pohvataju mještani-seljaci
i tek jedna desetina policiji u ruke
dopadne. Granična se policija ove
činjenice srami.”