Kažem, ako sada pri ruci budem imao papir,
zapisat ću napokon zavist (nije to baš
najsretnija riječ) koju povremeno osjetim
kad čitam neke pjesnike, američke pogotovu,
jer sad me opet na taj način osupnula jedna
pjesma Imamua Amiria Barake (Leroia
Jonesa) koju sam pročitao u Antologiji
afro-američkog pjesništva 20. stoljeća
Crno na bijelo. (Sačinio ju je Mario Suško,
koji je 1993. otišao u Ameriku, a u bilješci
o njemu stoji kako mu je ovo 60. knjiga…)

To je, dakle, poezija kakvu bih volio,
ali, iz nekih razloga, ne mogu pisati.

Nakon što je svijetom tumarala, ozbiljna
uvijek, ka poenti ustremljena, najčešće
kroz kakav paradoks, htijući pretpostavkom
preobrazbe biti – moja pjesma, zatvarajući
se u se, patetično je pretenciozna, od života
odvojiti se teži, očekujući da posve svoja
može biti: jedan mali, osamljeni kozmos
što bi, van gravitacijskog domašaja,
u spasonosnom pribježištu rezignacije
da lebdi.

A ove pjesme lagane su, neopterećene
sobom: pročitaš je, i šutneš, ako poželiš,
kao cipelom kamenčić. Ne upinje se ona
ništa osobito da ti kaže. Jednostavno – tu
je, kao uzgred, poput običnih stvari u životu,
malih, gotovo nezamjetljivih, što mozaik
svakodnevice lijene rišu. Ali dirljive stoga
baš i jesu, do bola ponekad, jer uočiš kako
ulaze u tebe, mijenjajući te iz časa u čas.

Vjerujem da ih i pišu lako, opušteno,
ne razmišljajući previše o njima dok nastaju,
kao što popiješ pivo, sa usana obrišeš pjenu,
i zaboraviš odmah potom.

A nad mojima ja se izvijam, u mukama grčim,
kao Ćatić: “trošeći krvcu, snagu svoga duha”,
literarnu baštinu svijeta u pomoć prizivljući
dok “nastaje iz nas stvar za koju nismo znali
da je u nama, pa trepćemo očima kao da je
iz nas iskočio tigar i stao na svjetlosti, bijući
se repom po bokovima” (naravno: Miłosz).

I našao sam papir: dva lista na kojima su
ispisane bile moje neke pjesme, i iskoristio
ih s leđa, kao što, počesto, učini sa nama život
u Bosni.

Rut Ozeki, Knjiga forme i praznine; prevod s engleskog Aleksandar Milajić; Booka, Beograd, 2024.

Jednom je i to moralo da se desi. Posle 600 stranica američka spisateljica Rut Ozeki je stavila poslednju tačku u romanu, pa je još i napisala (da ne bude zabune, valjda) „knjiga mora negde da se završi“. Nisu vredela čitalačka odlaganja, uzimanje teksta na kašičicu da ostane više za sutra i ono jedvačekanje da to sutra dođe, nije pomagala ni strategija paralalenog čitanja još jedne, ili dve knjige: razjapila se posle tačke praznina kao da nikada više neću pročitati nešto ovako uzbudljivo, moćno i lepo, kao da mi bogato čitalačko iskustvo nije govorilo da ću, verovatno, već istog dana da započnem nešto jednako dobro, kao da, uostalom, 1983 Miljenka Jergovića, kojom sam presecao Knjigu forme i praznine, nije čudo od knjige posle koje ću da upadnem u istu ovaku čitalačku utučenost sve dok, istog dana, verovatno, ne budem pronašao nešto potpuno drugačije i jednako uzbudljivo…

Glasovi

Posle očeve smrti četrnaestogodišnji Bendžamin O (O je prezime korejskog porekla) počinje da čuje glasove koje niko drugi ne čuje, odnosno razabira da stvari govore: prozorsko staklo je htelo da se raspukne od jada kada se u njega zakucala ptica, pa je svoju muku podelilo sa zapanjenim Benijem, patika je imala štošta da primeti, a i „olovke u sebi imaju priče i bezopasne su pod uslovom da ne zabiješ vrh sebi u uvo“. Makaze su, međutim, nešto drugo i opasno, sikću kao zmije i podređuju Benija svojoj volji. Već sama ta okolnost da čovek čuje glasove koje niko drugi ne čuje dovoljno je dramatična, ali kada Benijeva majka Anabel, koja posle muževljeve smrti nikako ne uspeva da dođe sebi, shvati da se s njenim sinom događa nešto čudno, sve postaje još dramatičnije jer će oni koji ne čuju ono što čuje Beni, računajući njegove školske drugare i psihijatre, da ga proglase nenormalnim, a biti nenormalan znači biti izopšten. Dodamo li tome da Beni i njegova majka jedva preživljavaju, da im pakosni stanodavac preti iseljenjem iz stana, da Beni beži iz škole jer ne može da podnese maltretiranje, dok i sama Anabel tone u bolest, situacija postaje nepodnošljiva. U veoma teškom trenutku, međutim, sticajem zanimljivih prilika (umesto u školu Beni odlazi u biblioteku jer tamo je toplo, niko ga ne maltretira, može da dremne, a i u biblioteci žive knjige), u dečakov život ulaze devojka Alef koju je upoznao na odeljenju za psihijatriju, nešto starija od njega, i stari beskućnik Slavoj, Slovenac, filozof i pesnik, koji živi u svojim invalidskim kolicima i pije kao smuk. Za razliku od svih ostalih, njih dvoje, Alef i Slavoj, uopšte nisu preneraženi okolnošću da Beni čuje stvari i komunicira s njima, naprotiv, ta im se sposobnost dopada. Uz to, Alef je umetnica i đavolski privlačna. Izmenjena perspektiva s kojom se dečak suočava prvi put od kako je začuo glasove, pokreće, kako bi Slavoj rekao, filozofsko pitanje: šta je stvarnost? Jer, sve dok nije sreo Alef i Slavoja, okolina nije propustila nijednu priliku da mu saopšti kako ti glasovi nisu stvarni, kako ih samo on čuje i kako je, prema tome, lud. Njegovi novi prijatelji, međutim, misle drugačije. Epizoda u kojoj će Beni prvi put da pomisli kako nije sve baš tako jednostavno i tako jednoznačno – kako mu, manje ili više, svi govore (računajući i posvećenu doktorku Melani) – ta epizoda u kojoj će Beni da se zapita „a da šta je stvarno?“, jedna je od najimpresivnijih što ih je potpisnik ovih redova ikada pročitao.

Žanr

Moglo bi se reći da se Rut Ozeki oprobala u zahtevnom žanru u kojem su glavni likovi deca ili adolescentni, te bi Knjiga forme i praznije stala u red zajedno s Velikom sveskom Agote Kristof, Divljim guskama Julijane Adamović, Tugom Belgije Huga Klausa, Ranim jadima Danila Kiša, ili Ulogom moje porodice u svetskoj revoluciji Bore Ćosića (da pomenemo samo prve koje nam padaju na pamet), ali ako glas Benija O nesumnjivo dominira, ovo nije manje roman o njegovoj majci koja se nosi s tugom, ljubavlju, nemaštinom, brigom, strahovima i sopstvenim ludilom. Anabal, naime, nije u stanju da se oslobodi stvari i kuću pretvara u smetlište. Opisi njenog poremećaja, pronalažanje izgovora zbog kojih ne može da izbaci inače sasvim neupotrebljive stvari – kese i kese novinskih tekstova, na primer, koje se penju po zidovima i pokrivaju druge bespotrebne stvari – kompulsivna kupovina bespotrebnih sitnica (uprkos nemaštini), njeno nesnalaženje u elementarnim radnjama, a naročito njena duboka usamljenost, očajnički napori da barem na nekoliko trenutaka oseti radost bilo zbog čega – kako to reći drugačije? – slamaju srce. Ovaj izraz „slomiti srce“ nesumnjivo bi se svideo Anabel jer ona živi u ozračju kiča – neprestano kupuje one kugle od stakla u kojima pada sneg kada se protresu, jer, eto, tako su lepe – ali teskoba koju čitalac ne može da ne oseti učinak je savršene spisateljske ravnoteže Rut Ozeki, njenog (doslovno) nepogrešivog osećaja dokle sme i na koji način da ide na skliskim mestima (a roman vrvi od epizoda u kojima bi se 98 odsto pisaca svom dužinom i težinom prostrlo po nepreglednom klizalištu ambicija bez pokrića): opsednutost izgubljenim mužem, na primer, slabost prema vranama, ili epizoda u kojoj prvi put odlazi na masažu. I upravo zbog Anabel – ali ne samo zbog nje – Knjiga forme i praznine nije tekst u kojem samo dete priča sopstvenu priču, iako, bez ikakve sumnje, ulazi u nabrojani niz uistinu velikih romana. 

Filozofija

Strogo uzev malo je dobrih filozofskih romana, a najveći nesporazumi u odnosu između književnosti i filozofije nastupaju kada pisci počnu da filozofiraju. (I obratno: kada filozofi pomisle da mogu da pišu romane.) Mnogo je filozofije u romanu Rut Ozeki upravo zbog toga što joj ne pada na pamet da filozofira, osim kada, u svega nekoliko navrata, filozofiranje ne proprati ironijskim ili samoironijskim Slavojevim gestom (koji, inače, engleski govori s greškama): „Da ti kažem nešto o poeziji, školarac“, obraća se Slavoj Beniju na str. 315. „Poezija ti je problem forme i praznine. Onog trenutka kada stavimo jedan reč na prazan papir, ja sam sebi zadao problem. A pesma koja se izrodi jeste forma, pokušaj da se nađe rešenje za moj problem. – Uzdahnuo je. – Na kraju, naravno, nema rešenje. Samo novi problemi, ali to je dobro. Bez problemi, ne bi postojale pesme.“ Ne samo što ovo mesto u izvesnoj meri objašnjava nemogući naslov romana, već pokazuje s kako tananim osećajem spisateljica uvodi pojmovni jezik u priču: najpre, problem se javlja s pisanjem, s trenutkom kada pisac pokuša da istisne misao iz sebe (pre toga mišljenje nije ništa), kada ta misao postane materijalna, čvrsta, kada izađe iz ništaviila unutrašnjosti, a onda se s problemom hvata u koštac upravo formom, u pokušaju, dakle, da se nađe rešenje za problem. Svako rešenje je, međutim, novi problem. I eto Hegela, a da čitalac pojme nema da je to Hegel, niti je potrebno da zna da je to Hegel. U drugoj epizodi Slavoj nastoji da skrene pažnju na sebe kako bi Beniju omogućio da se, neprimećen, ušunja u biblioteku. Stari pesnik pravi haos, zavitlava se, maše štapom (ili veštačkom nogom), ispada iz kolica, ali ne prestaje, uz zarazni šarm, da izgovara najčistiji filozofski tekst koji – i eto majstorstva – upravo na tom mestu i treba da stoji. 

I još nešto. Malopređašnji citat barem na dve ravni pokazuje genijalnost prevodioca Aleksandra Milajića. Nije naravno, zahtevno prevesti nedovoljno dobar engleski jezik, postoje tu razni načini, a Milajić se opredelio za sitne, nevažne, na određeni način šarmantne greške u rodu, broju, padežu („stavimo jedan reč na prazan papir“). Nešto je drugo, dublje, pogrešno u Slavojevom engleskom, odnosno sada već srpskom: viškovi koje proizvode stranci, oni koji ne govore svojim maternjim jezikom, odnosno oni koji nikada nisu dovoljno dobro naučili nematernji. Recimo, Slavoj govori onako kako pišu osrednji (ne čak ni najlošiji) pisci na srpskom: bespotrebna, suvišna upotreba ličnih zamenica, na primer. Jer stranac i rđav pisac nemaju dobar osećaj za jezik i lične zamenice stavljaju tamo gde ne treba da ih bude, odnosno tamo gde nisu nužne (ovako: odnosno tamo gde one nisu nužne). Niko u ovom romanu ne govori kao Slavoj i to ne zbog toga što ne pravi greške u rodu, broju, padežu, već zbog toga što u korektnom engleskom (odnosno Milajićevom srpskom) nema viškova.

Zen

I, dabome, paralelna zen priča ispričana s neodoljivom ironijom, nužnom da bi se budistička priča uopšte svarila, ali, opet, ne s onom ironijom koja razara samu ideju. Dok se Beni, njegova majka, Alef i Slavoj zlopate u velikom, neimenovanom američkom gradu, na drugom kraju sveta, u Japanu, odvija se priča koju Anabale pronalazi u jednoj knjižici o samopomoći. Tu jedna budistička sveštenica objašnjava kako je postala nezavisna od stvari. Anabel, zavisnica od stvari, u toj knjiožici pronalazi utehu, ali ne i dovoljno motiva da sama, odlučno, krene u akciju. Na ovom se mestu moraju poreskočiti veliki delovi priče da bi se ukazalo na čvor koji će, u jednom trenutku, da spletu bolji junaci ove priče. Neka radoznali čitalac sam otkrije ko će se i na koji način izvući, a ko i zbog čega neće. Važnije je nešto drugo. Ispričati priču s toliko jakih, ponekad neizdrživih mesta i motiva, i pritom održati ravnotežu protivtegovima humora, ironije i prave mere, uglavnom je nemoguć zadatak, osim za Rut Ozeki. Knjiga forme i praznine je, zbog toga, možda i najlepše književno otkriće prevedene književnosti u poslednjih nekoliko godina. 

Patti Smith: Kruh anđela, Profil, Zagreb 2025.

Evo što me najviše ganulo u ovoj knjizi: u vrijeme kada na Sepetarevcu 1983. izmjenjujem na gramofonu dvije ploče Patti Smith: “Horses”, i živi album detroitske grupe MC5: “Kick out the Jams”, Patti i njezin muž, bivši gitarist MC5 Fred Sonic Smith, žive skromnim životom u kućici blizu Mičigenskog jezera. Tek im se rodio sin, a u dvorištu leži drveni brod koji je on dugo popravljao i pituravao, ali koji nikad neće zaploviti. Svoje životno djelo, debitantsku ploču koja zvuči kao punk deset godina prije punka, on je snimio kao dvadesetogodišnjak, u listopadu 1968. Svoj debitantski, također najvažniji album “Horses”, ona je snimila 1975, kad joj je bilo dvadeset i devet. Fred Sonic Smith važna je marginalna ličnost u povijesti američke kontrakulture s kraja šezdesetih, nikad nije bio zvijezda, niti je imao ambicija da to postane. Patti Smith je pjesnikinja i spisateljica, likovna umjetnica i povremena glumica, jedan od onih kompletnih i sveprisutnih umjetnika kakvih je bilo za te fascinantne epohe koja konačno će skončati padom Berlinskog zida, i možda presudna osoba za rođenje punka. Uopće nije željela biti glazbenica, niti se smatrala pjevačicom. Samo je tražila način da uz pomoć trojice-četvorice glazbenika, uglavnom svojih prijatelja, i tri sirova akorda, stvori zvučni kontekst za javno izvođenje svoje poezije. Tako je i nastao album “Horses”, koji ja gotovo pobožno, sa strane A na stranu B, pa nazad, okrećem na gramofonu, da bih zatim, uz solo džoint, i do daske odvrnuto pojačalo, pustio MC5 i “Kick out the Jams”. Premda u povijesnoj kronologiji stvari stoje obrnuto, subjektivna kronologija i stil određuju da vrijeme potekne u suprotnom smjeru, od Patti Smith ka MC5…

Nevjerojatno je, kažem, to čudno, preplavljujuće saznanje do kojega ću doći u prosincu 2025, čitajući knjigu “Kruh anđela” (preveo Saša Stančin), da te 1983. Patti i Fred, junaci s moga gramofona, žive otprilike jednako skromno kao ja na Sepetarevcu. Istina, njezin se socijalni život, barem sa stanovišta jedne kulturne povijesti, čini vrlo bogatim: prijateljica je Roberta Mapplethorpea, koji je i autor najvažnijih njezinih fotografija u životu, druži se s Allenom Ginsbergom, William Burroughs se trajno zaštitnički drži prema njoj, Sam Shepard joj je cjeloživotni drug, Bob Dylan ju jednom pita može li mu neku pjevačicu preporučiti za prateće vokale na turneji, na što ona iz zafrkancije odgovara: evo mogu ja, a on joj kaže: ma ne, treba mi neka prava pjevačica, a ti si ovako kao ja… I zapravo je fascinantno koliko malo znači taj veličanstveni popkulturni i kulturni cast, taj angloamerički Pantenon druge polovice dvadesetog stoljeća, koji je prolazio kroz njezin život, a kojem je ona s nekom uzvišenom ljupkošću snažno doprinosila, kada stvari svedemo na elementarni ljudski život i na činjenicu da Patti Smith naprosto nije željela biti zvijezda, niti je imala ikakve potrebe za onim što se zove karijera, i iz čega bi logično proistekla neka materijalna sredstva, možda i cijelo bogatstvo. Pa ona je, dragi moj, od Brucea Springsteena dobila na dar nedovršenu pjesmu “Because the Night”, od koje će načiniti jedan od tri svoja životna hita iz imaginarnog džuboksa u mojoj imaginarnoj vili na mom imaginarnom Sepetarevcu (ostala dva su “Gloria” i “People Have the Power”, pjesma iz 1988, skoro sa samog kraja vremena…), a kad je Fred 1994. umro, Bruce Springsteen joj se našao pri ruci, onako kako bismo se mi jedni drugima katkad nalazili pri ruci, i dolazio je s motorom da provoza krug njezina i Fredovog tada dvanaestogodišnjeg sina, upisavši mu se tako u uspomenu… Sve je to, kažem, mjera jedne egzistencijalne običnosti, jer Patti Smith nije pristala biti išta drugo do li pjesnikinja, umjetnica i poklonica Arthura Rimbauda.

Potekla iz obitelji Jehovinih svjedoka, relativno obrazovanih i dragih čudaka, tako da su i Biblija i vjera bili važni u njezinom djetinjstvu. Da bi se onda obezvjerila, što u ovoj knjizi opisuje precizno i nimalo dramatično, a tako duboko uvjerljivo. Time nekoj davnoj sedamnaestogodišnjoj publici iz 1983. objašnjava tekst pjesme “Gloria”, koju je preuzela od Vana Morrisona, i melodiji njegova tada već davnog hita pridodala svoj tekst, koji započinje ovako: “Jesus died for somebody’s sins, but not mine/ Melting in a pot of thieves, wild card up my sleeve/ Thick, heart of stone, my sins, my own/ They belong to me, me/ People said, “Beware”, but I don’t care/ Their words are just rules and regulations to me”. Bolno bliska pjesmi “Za moj raj pitajte mene”, svoga splitskog nepoznatog brata, “Gloria” Patti Smith manifest jednog je obezboženog ili obezcrkvljenog svijeta, i u njemu je bit punka u nekom najuzvišenijem smislu. “Jesus died for somebody’s sins, but not mine” ili “Za moj raj pitajte mene” osviještene su geste s kraja jednog vremena…

Odlično napisana, oslobađajuća knjiga o težem načinu da se proživi život. Bit će važna makar onima koji su ploču “Horses” spuštali na gramofon. Šteta, međutim, što bezgrešni slabo čitaju. Šteta što slabo čitaju oni kojima je vjera tek sredstvo za svakodnevnu deratizaciju savjesti.

Naslov knjige

Metafora “kruh anđela” za Patti Smith predstavlja onaj mali događaj, ono naizgled sitno i beznačajno sjećanje, iz kojeg se, međutim, razmota cijeli čovjekov život. “To je ono za čim žudi pisac, kad u sitnim satima sjedi u kafiću, u praznom hotelskom salonu, ili dok u tišini katedrale u klupi nešto zapisuje u bilježnicu. Iznenadan prodor svjetla koji sadržava vibraciju nekog određenog trenutka.” To unutarnje obasjanje izazvano vanjskim podražajem ono je što, zapravo, i čini bit pjesništva. Ili bit potrebe čovjekove za pjesništvom.

Dijete

Svoje prvo dijete Patti Smith dala je na usvojenje. Prerano rođeno u njenom životu i u odnosu na njezine snove, želje i potrebe, to dijete pronaći će u svoja kasna doba, nekako u vrijeme kada će otkrivati i mračnu tajnu vlastitog biološkog podrijetla. O činjenici da je dijete dala na usvojenje piše nesentimentalno, bez ikakvog opravdavanja bilo kome. To je sljedeća stvar koja me u ovoj knjizi opčinila i uzdrmala. Sa stanovišta balkanskog majčinskog samožrtvovanja, Patti je, naravno, grešna. Manje je, međutim, grešno dijete dati na usvojenje, nego ga do kraja vlastitog života pasivnom agresijom ili živom riječju optuživati da ti je svojim rođenjem poremetio životne snove, želje i potrebe. Da ti se usrao u život, kako bi to rekla poneka naša mater.

NOĆ JE PORED

Nematerijalna tvorevina, tvrdog poveza
U mekim rukama

Crna

Da li je pomak ako prestanem da ćutim
Ili sebe koji zaboravlja, pustim

Ne videvši lice, ni svoje, ni željeno

Znadoh

Pomislila si da sam sneg

28.08.2018.

MAKOVO POLJE

Oduvek nam govore da ne pričamo o škakljivim temama – deca su tu,
a možda i neko prisutan radi za decu, ili čuva dete u utrobi

Uslonjeno, dodiruje makovu paljevinu, i polako, razgovara sa precima, o vremenu
koje dolazi, i u pruću, nestaje, pre nego se pojavi –
lane, što majka mu oslika put

31.03.2025.

KADIFA

Pramen u mislima dečaka na roleru prelazi uličicu izvezenu kadifama u četiri boje

Sunce je
Negde između izloga i prodavnice. Haljina je obukla kadifu
Tada se narandže otkotrljaše

Jedna je posekla dečaka, zatočenog u papiru

03.06.2024.

(poslijepodnevni razgovori sa sinom u državi Oregon)

Ok, sine
Sad će  nam tajo nasuti po jednu
Pa će otpočeti priču
Da znaš šta je bilo!
Onomad.

A ti, šta ti nije jasno
Slobodno pitaj…

Evo… krenućemo od televizije
imali smo samo dva programa
Prvi i drugi
Jedan crtani dnevno
U 7:15.
Osim četvrtkom
Tad je bio neki kuhar… Karapandža
Ne, nije mu to “artistic name”
To mu je prezime
Svaki sedam dana neki novi recept
Uz “Vegetu”
Šta je Vegeta?
Dodatak jelima.
Kako su ga naše mame obožavale, tog Stevu
A, mi djeca, ga mrzili ko nikog!

***

Koji su bili crtani filmovi?
Bio je jedan…profesor Baltazar
Pojavi se tako neki problem
On malo razmisli
Upali čarobnu mašinu
Natoči iz nje neku tečnost u epruvetu
Prospe to na zemlju
I neki predmet se pojavi niotkud
Kao rješenje problema.
Drugi ?
Pe eto… bio je “Badum-Badum”
Smiješno ime?
Nije to, zapravo, bio pravi naziv
Tako smo ga mi zvali
A inače se zvao “La Linea”
Pa, onako… prost, nacrtan lik, hoda po bijeloj liniji
I nailazi na svakakve prepreke
I na kraju propadne u provaliju.
Treći?
Moj omiljeni, Gustav!
Crtani se bavio svakodnevnim životom
Jednog državnog službenika
Zgode i nezgode
Modernog života
Kroz koji Gustav pliva
I uvijek na kraju
Izvuče deblji kraj.
Jednom sam ti ga pokazao
(Ne sjećaš se)
Našao sam jednu epizodu na internetu
I ti si se, jedared, prenerazio
Kad si vidio nacrtanu golu ženu
Sa dojkama i bradavicama
Rek’o si mi da odmah ugasim.
Kasnije su došli ovi moderni
Tom i Džeri, Pink Panter, Duško Dugouško
Ne znaš ni njih
Ništa onda, zaboravi sve.

***

Kako smo se igrali?
Napravimo rupu u zemlji
Pa se igramo klikera
Cilj?
Pa da osvojiš drugi kliker
I onda imaš više njih
Bilo ih raznih
“Švabe”, “talijanci”, “porculaneri”.
Ma, nema nikakve svrhe u skupljanju
Kad skupiš dvadesetak
I ne znaš šta ćeš s njima
Dijeliš djeci, drugarima
Koji nemaju nijedan

Ne, ne prodaješ
Daješ za džaba
Džaba?
FREE!
Znam da tebi to nije normalno
Ali nama jest
Nismo znali šta je kapitalizam.

Igrali smo i “Ganje”
Ganjaš druge i kad nekog stigneš
Pipneš ga i onda on ganja
Nema kraja igri
Ne, nema ni rezultata
Juriš se s drugim dok ti ne dosadi
Ma, niko ne pobjedi.
A bila je i “Žmirka”
Jedan zatvori oči, broji do sto, a mi se sakrijemo.
Šta pucamo? Niko ne puca!
Samo se sakrijemo. I čekamo.
Šta čekamo?
Pa da nas onaj što je odbroj’o traži
A mi se sakrijemo
Ne može nas naći.
Šta radimo dok nas on traži?
MEDITIRAMO!!!
Šta radimo, ništa ne radimo, virimo.
Je l’ to bilo, to virenje, je l’ bilo uzbudljivo?
(gledam u sina, razmišljam)
Pa… nama… jest.
Eh, tebi je sve glupo!

***

Jesmo li imali telefone?
E, tu sam te ček’o!
Bili smo napredno društvo
Svako domaćinstvo je imalo jedan
Da, samo jedan
Ne, nije tata imao svoj
Mama svoj
Ja svoj
Braco svoj
Jedan.
ONE!
Ne, nismo ga nigdje nosili
Bio je na stočiću u hodniku
Vidi
Tvoja generacija ima “I Phone”
A mi smo imali “I Hallway”
AJ HODNIK, po naški
Kočoperio se on, sav nadmen
Na uštirkanom miljejiću.
Šta je miljejić?
To ti je mali ukrasni stolnjak
“Tablecloth”
Ne, telefon se nije punio
Bio je uključen u zid
Kako smo zvali na njega?
Pa… bili brojevi na njemu i rupe iznad svakog broja.
Rupa?
Znaš šta je rupa, pobogu!
Onda staviš prst u tu… rupu… broj
I okreneš u smjeru kazaljke na satu
Pa do kraja kraja okreneš, do graničnika
I tako nazivaš!
Ne, nismo imali dugme
Pa da se samo nazove
Nije bilo memorisanja
Zapisivali smo brojeve u mali blok
Ili smo brojeve pamtili… napamet.
Ja sam znao oko dvadeset brojeva
Majke mi moje mile
Ma, nije nemoguće
Može se zapamtiti
Neki su znali i više
Ma kakvi genijalci
Komšinica Mara, domaćica
Osam razreda osnovne.

***

Obuća?
Imao sam jedne cipele za specijalne prilike
I jedne patike
Da, jedan par
Pa imaš samo dvije noge
Kakav te najki spop’o?
Ma bilo kakve što se lopta može šutat’ s njima
A da se sa njima može i na korzo
Pa bile su “Adidas”, onda “Puma”
Kasnije je domaća fabrika
Počela praviti jedne bijele
Mi ih zvali “Startasice”
Kad požute od znoja
Opereš, pa kredom istrljaš
Da možeš u grad sa njima navečer.
Kad kupujemo nove?
Pa kad se ove istroše
Izliže se đon, napravi se rupa dole
Pa prvo stavljaš kartončić
Kad ni to više no pomaže
Kupiš nove
Jesu… pred rat su došle i “Starke”
Iz Amerike?
Mislim da su one koje sam ja kupio
Bile iz Novog Pazara
To je grad u Srbiji
Tamo su se kopije pravile
Bolje od originala.
Do tada smo nosili kineske patike
Zvali ih “Šangajke”
Jeste, po gradu Šangaj
Slične izgledom starkama
Ne znam koje su bile prve napravljene
Ko je koga kopirao
Možda su i Kinezi u ovom slučaju
Napravili original
Smij se ti, samo se ti smij.

***

Hlače?
Već pogađaš, jedne hlače
Pa dok si mlađi
Bile one na peglu
Mama ih ispegla
Bude linija na nogavici
Kad ih obučeš
Jest, ko na slici
Što si vidio kad sam išao
U vrtić
Kasnije dobiješ prave farmerke
Zvali smo ih “Rifle”
Sve vrste i marke smo zvali rifle
Ne znam zašto
Valjda nam je tako bilo lakše
Bile su “leviske”
Da, to su “Levis”
Mi smo to po Vuku izgovarali
Ko je Vuk?
To ti je bio reformator
Čega?
Ma nije važno, gdje smo stali?
Da bile su još
“Carrera” , “Casucci”, “Lee Cooper”, “Wrangler”…
I “Rifle”
Da, rifle su se zvale “Rifle”
Rekao sam ti već
Moram priznati da jest malo poglupo.
Kad se te jedne isprljaju
Ima rješenje, kako nema
Ujutro operemo i do naveče suve
Sjedimo u gaćama i gledamo kako se suše
Ma zezam te, samo sjedimo u gaćama.

***

Majice?
Tri – četiri majice za igru
Dvije – tri za školu
Nove majice budu samo za školu
Ma ne “Lacoste”, “Polo”
Bez marke su bile
Sa vašara u Derventi
Bile slike Sandokana, Brus Lija
Ko je Brus Li
Pa kako bih ti reko
To ti je “Iron Man” za sirotinju
Ne nije letio
Nije ispaljiv’o rakete
Im’o je palice
Šta su palice?
To su ti
Dvije drvene letve povezane lancem
Eh, tebi je sve stjupid.

***

Košulje ?
Dvije – tri isto
Karirane uglavnom
Sa velikom kragnom
S kojom možeš uši čačkat’
Pa u specijalnim prilikama
Su se oblačile
Kad se išlo u goste
Kad se išlo doktoru
Kad se išlo na školske priredbe.

***

Kako smo slušali muziku?
Neki su imali ploče
To znaš šta je
Vidio si to po trgovinama
Vraća se to u modu
Ja nisam imao ploče i gramofon
Imao sam kasete i kazetofon
Od plastike su bile
Te kasete
Osam pjesama stane
Nekad čak i deset
slušaš jednu stranu
Pa prebaciš na drugu.
Pa pisalo je na njima koje su pjesme
Zaustaviš emitiranje, izvadiš kasetu
I pogledaš koja je iduća pjesma
I kako se zove
Jest’, mogli smo preskakati
One dosadne
Kako smo preskakali pjesme?
Pa kako bih ti rek’o
Bilo je dugme za premotavanje
Pritisneš i čekaš
Pa jedno desetak sekundi
Ma nije dugo
Ih, kakva vječnost
Brzo to prođe.
Pa držiš kasete u regalu
Onako ko knjige
Jesu skupljale prašinu
Obrišeš, nije problem
Nama je bilo ok
Tebi nije, ne čudi me.

***

Društvene mreže?

Ma kakvi, bolan
Nikakvi Fejsbukovi, Instagrami
I ostala čuda
Imali smo “Leksikone” i “Spomenare”
Tu upišeš šta voliš
Koji ti je omiljeni film
Tvoja rok grupa
Omiljeno jelo
Ko ti je simpatija
Šta je simpatija?
To ti je kad ti se neka cura svidja
Pa onda staviš
Prvo i zadnje slovo njenog imena
Da to bude kobajagi zagonetno
Šta je kobajagi?
To ti je kad nešto nije istinito
Sad ću ti objasniti prvo i zadnje slovo
Evo, recimo za tvoju mamu
Nisam upisao DAJANA
Nego D….A
Pa da, svako je znao
Ali je nama bilo to zanimljivo
Ko kad Poaro rješava slučaj
Ko je Poaro?
On je detektiv iz romana Agate Kristi
Ona je engleski pisac
Spisateljica, da budem politički korektan
Ne, ne upišeš simpatiju u kompjuter
Upišeš olovkom u teku.
Olovka, znaš šta je olovka
Da, običnu teku od papira
Ne tablet.

***

Kako smo komunicirali?
Pa pričali smo bez ovih naprava
Dogovorimo se
Sutra u sedam
Budi tu i tu!
Obično se nađemo u kafiću
Sjednemo za sto pa pričamo
Me ne tipkamo poruke
Pričamo, čovječe božji!
O svemu
Šta nam padne napamet
Uglavnom sport, muzika, filmovi
Zezali se sa ostalima
Što su sjedili za drugim stolovima
Svi smo se znali
Da, po imenima
Znali smo i konobare
To su bili mahom naši školski drugovi
Skoro svaku veče u isti kafić
Nije bilo dosadno
Ne znam ni ja, svaki dan isti
A opet različit
Uvijek se nešto novo desi
Neko se napije
Neko prospe piće
Neko se potuče
Neko prekine vezu
Neko sječe vene
Neko pjeva
Neko plače.

***

 Jesam li imao idole?
Drug Tito nam je bio prvi
A onda i ostali partizani
Mali bombaši pogotovo
Boško Buha, Sirogojno, Čikolo
To su ti bili naši idoli
Kasnije sportaši i pjevači
Uglavnom naši
Oni koji su učili engleski su slušali i stranu muziku
Ja sam učio ruski pa sam ostao na domaćim idolima
Da, išli smo na koncerte
Dolazile domaće grupe
Bijelo dugme je bilo najpopularnije
Da ponekad su bili i na televiziji
Ali rijetko
Pa nisu davali najbolji primjer omladini
Duga kosa, štikle, neprikladna odjeća
Ma kakvo pravo na slobodu izražavanja
Nije ti to bila Amerika
Na televiziji su bili uredno podšišani i obrijani
Ukusno obučeni i lijepih manira
Da kasnije, kad je drug Tito umro
Olabavilo je sve pa su na televiziju
Došli i Kurta i Murta
Ko su oni ?
Ne mogu ti sad objašnjavat i to.

***

Fast Food?
Nismo imali McDonald’s
Imali smo
Burekdžinice i ćevabdžinice
Da prodavali se bureci i ćevapi
Mogao si birati
Sa sirom, mesom, zeljem
Negdje su pravili u obliku koluta
A negdje opet rezali onako kao trokut
Uz to je obično išao jogurt i kiselo mlijeko
Ne, nikakav kečap i senf
Ćevape si imao tri veličine
Mala, velika, studentska
Mala, 5 ćevapa i pola lepinje
Velika, 10 ćevapa i cijela lepinja.
Studentska ?
Ne, nisi trebao biti student da bi naručio
Nisi trebao pokazivati indeks
Studentska je bila 5 ćevapa i cijela lepinja.
Ne, nikakvi pomfriti i ajvari
Samo ćevapi, lepinja i luk
Pljeskavica ti je bila kao ovi hamburgeri
Samo tanja i veća
Također u lepinji
Dodavalo se malo kajmaka
Mnogo luka, bez toga ne ide
Ražnjići su bili ono na štapiću
Obično od telećeg mesa
Pravi gurmani su naručivali miješano meso
Kombinaciju ovog gore nabrojanog
Voliš, a?
Hajd’ da je nešto naše bolje od američkog.

***

Jesmo se bojali policije?
Nismo se sine bojali policije
To su bili roditelji od naših drugova
Ili komšije iz iste zgrade
Da, imali su pištolje
I pendreke, to su gumene palice
Obično su patrolirali pješke
Ne, nisu imali bijesna auta
Sa rotacionim svjetlima ko ovdje
Vozili su obično fiću
Fiat 750
22 konjske snage
Šta se smiješ?
Da, nisu mogli stići brža auta
Nisu ni trebali
Nije se ni smjelo bježat’ od milicije
Nisu to bili holivudski filmovi
Čekaj… bilo je jedno rotaciono
Gore na krovu
Da, samo jedno, šta će ti više?
Nije niko ćorav bio
Hej! I kod nas su se pajkani smatrali glupim
Bili su vicevi o njima
Hoćeš jedan?
Pita jedan policajac drugog
Šta je to, šumom ide ne šuška, vodom ide ne brčka?
Drugi policajac odgovora
Da nije zagonetka?
Ha, ha, ha….
Ne razumiješ
Hoćeš jedan na engleskom?
What happens when a police officer goes to bed?
He becomes an undercover cop.
Ovaj ti je smiješan?
OK.

***

Božić?
Nije se zvanično slavilo
Bila je verzija Santa Klausa
Zvao se Djeda Mraz
Jednom ga je i tvoj djed, moj otac glumio u vrtiću
A dolazio bi Djed Mraz za Novu Godinu
Tada smo kitili i jelku
Dobijali paketiće
Čokolade, keks, bombone
Neki su i slavili Božić
Ali su, onako, krili
Nije bilo popularno
Nisi mogao biti komunist i vjerovati u Boga
To je isključivalo jedno drugo
“Oksimoron”
Ma mnogi su to radili
Samo tajno
Bilo je špijuna
Koji su obilazili komšiluk
Popisivali ko slavi Božić
Pa onda prijavljivali
Ma kakav Sibir, bude drugarska opomena
Bake i djedovi su slavili
Nisu ganjali karijere, pa su mogli
Kad dođe parok ili pop

***

Je l’ se išlo u crkve?
Slabo
Znaš sine, u ono vrijeme
Samo su vjernici išli u crkve i džamije
Danas?
Danas idu i Kurta i Murta
Da, opet njih dvojica, već sam ih spominjao…

***

Predsjednik?
Samo jednog smo imali
“Najveći sin svih naših naroda”
Tako smo ga zvali
Tri puta narodni heroj
Pa malo je bilo jednom
To je svako mogao biti
Dva puta nije bilo dovoljno
Trebalo je tri puta
Het-trik!
Njega smo trebali voljeti
Više nego rođenu mater
Nije nas teralo
To se nekako podrazumijevalo od malih nogu
Kad bi se kleli za nešto iza čega stojimo
Govorili smo
“Tita mi, majke mi, pionirske mi riječi!”
Da, prvo on, pa mama
Nije nam bilo čudno
Bio je i ranjavan
U jednoj od mnogobrojnih bitaka
Spasio ga njegov pas
Luks ili Reks
Ne znam tačno
Imao je njemačko ime
Pošto je bio njemački ovčar
Njemački izdajica
Mogao ga je drug Stari prekrstit’
U “Garo” ili “Mrki”.
Ali, nije…

***

Filmovi?
Naravno da smo imali filmove
I to dobre
Ne ove vaše
Holivudske spektakle
Gdje junaci lete
Koji je dobar?
Pa najbolji je proglašen
“Ko to tamo peva”
To ti je film
Bez nekog heroja
I glavne uloge
U centru zbivanja je
Jedan autobus
Koji 1941. godine
Polazi za Beograd
Na početku dva džipsija
Pjevaju pjesmu:
“Za Beograd, Za Beograd”
I gotova cijela radnja
Se dešava u autobusu
Koliko traje?
Šta ja znam
Oko sat i po
Kako ne može biti takav film?
Može, može… itekako može!
Svašta se dešavalo
Otac kondukter
Sin vozač
Malo lud
Onda padne opklada
Da sin vozi zavezanih očiju
Pa jest, vozio je
Bilo je i svinja na kraju autobusa
Tamo gdje su trebala biti
Zadnja sjedala.
Bio lovac s puškom
puška opalila
Pa je istjeran iz autobusa
Jedan pjevač
Pa jedan tuberan
Šta je tuberan?
Čovjek što boluje od tuberkuloze
Potom dvoje mladenaca
On neiskusan i mlad
Ona sva vrckava
Pjevač joj se udvarao cijeli film
Bio i jedan stari djed
Što nije htio da plati jednu
Nego 5 karata
Jer je neko rek’o da on nema para.
Bilo je kvalitetnih replika
Legendarna je bila
Kad je autobus stao, pauza za ručak
A oni mladenci otišli u šumicu
Da se malo pomaze
A ovi ostali za njima
Pa gledaju krišom
Posmatraju napeto
Vozač šapne ocu
– Tata… i ja bih ovo radio!
A tata nakon kraćeg razmišljanja
Odgovori:
– I tata bi, sine!
Taman kad postade vruće
Onaj tuberan se zakašlja
I sve pokvari
Pjevač mu reče:
– Crko, dabogda!
Šta, nije ti smiješno?
E, jebiga!
Mi smo umirali od smijeha.
I još uvijek umiremo.
I ‘vako i ‘nako…..

***

Šta, hoćeš pauzu?
Ma može, kako ne bi mogla
Izvini, tata se rasprič’o
Malo i ova Titina votka zezne stvar
Sad bi mama rekla da nasipam
Ko da mi je zadnja, ne do Bog…

(Hvala na čitanju, nadam se da su oni najuporniji dogurali i do kraja)

AMANET

Pita,
da li sam dobro razumjela
da su snjegovi sa Hajle
zatrpali njegov put.
I da to nijesu snjegovi,
već bijela krila predaka
što mu hladnim perom
čuvaju stope.
I da ona Biser voda
samo njegovom krvlju teče.

Kaže
da je Ibar
njegova posljednja molitva.
I da mu ruke pamte ožiljke,
a srce samo oblik
majčine šake.

GEOGLIFI

U urezanim linijama
čovjek se raspada precizno

Sedam puta bio sam neko drugi
Tri puta sam se vratio
Sa manje kože

Hodam pravo
Dok u sebi crtam spirale

Linije su mape karaktera
vidljive onima
koji znaju

da se udalje

LJUBAVNA

Zagrljajem
cijelog svijeta
dodirnuh joj
utrobu.

Davno rođenu,
bez mene,
a sa tobom
u sebi.

Rodila me
taman
kad sam shvatio
da sam mrtav.

Samo krv i koža
što pamte tebe,
umjesto mene.

“Istina nema prednost nad ugledom Ministarstva odbrane.”

U periodu od jeseni ’93 do proljeća ’94 godine u Konjicu je zavladalo neko čudno ratno doba. Sklopljeno je lokalno primirje između Armije BiH i srpskih snaga i ono se – vidi čuda! – uglavnom poštovalo. Ranjeni grad je živnuo. Proradila je oskudna pijaca, pootvaran poneki kafić (sa dobrom zaštitom na vratima i prozorima), pa su čak, po skraćenoj nastavi, proradile i neke škole. U jednoj od njih sam i ja tada predavao maternji jezik. .

U to doba smo se svi bili malo okuražili. Nešto u čovjeku brzo potiskuje strah od opasnosti. Tako sam i ja jednog dana otišao na drugu stranu Grada, u jedan kafić. Sjeo na ječmenušu (zamjena za kafu) s prijateljem, vojnikom Armije Bosne i Hercegovine. Odmah sam primijetio da je on, inače veseljak i šaljivdžija, tog jutra nekako suviše tih, skoro deprimiran. Kad sam ga upitao za razlog, reče mi da su ga prošle sedmice prekomandovali u logor Čelebiće, nekoliko kilometara južno od Konjica.

“Ti ne bi vjerovao šta se tamo radi”, potišteno će prijatelj. “Kako postupaju s ljudima. Kad sam vidio da sam nemoćan i da bih, ako stanem u zaštitu zatvorenika, i ja mogao dobiti dobre batine, jedva sam izmolio komandu da me vrati na prvu liniju fronta. Svugdje mi je bolje nego tamo.”

Za one koji možda ne znaju ništa o tom zloglasnom logoru, evo kratke informacije iz engleske vikipedije:

Logor Čelebići bio je zarobljenički logor kojim su tokom rata upravljale zajedničke bošnjačke i bosansko-hrvatske snage u Bosni, gdje su zatočeni srpski zatvorenici podvrgnuti ubistvima, premlaćivanjima, mučenju, seksualnim napadima i drugim okrutnim i nehumanim postupcima. […]

Logor je bio operativan od aprila do decembra 1992. godine i tada je u njemu je bilo zatočeno otprilike 400-700 Srba. […] Zatvorenici su ubijani metkom, nožem ili su premlaćivani na smrt. Vjeruje se da je tu smrtno stradalo tridesetak ljudi.”

Nakon rata su komandant Zdravko Mucić, njegov zamjenik Hazim Delić, te stražar Esad Landžo za ulogu u počinjenim zločinima osuđeni na dugogodišnju robiju.

Zašto sam se vratio u ove davne dane, na ovu dozlaboga mučnu priču? Pa zato što sam ovih dana i sedmica na belgijskoj tv-stanici Canvas bez daha odgledao četvorodjelnu dokumentarnu seriju “Povratak u Jugoslaviju” (Terug naar Joegoslavië). U njoj autori, široj javnosti poznati po izvrsnoj seriji o genocidu u Ruandi 1994. godine, sučeljavaju zločince – ili one koji nisu, a trebali su da spriječe zločin – i žrtve. Ili potomke žrtava. 

Rezultat je napeta, vraški uzbudljiva serija kojoj nikakav triler nije ravan! Tako ju je belgijski tv-kritičar Stefaan Werbrouck već proglasio “televizijskim događajem godine”!

Ono što je meni posebno interesantno je činjenica da serija u prva dva nastavka govori upravo o logoru Čelebići. U njima se sve vrti oko najvećeg krvnika, tada jedva punoljetnog vojnika Armije BiH Esada Landže. 

No, možda je bolje da ovdje “progovore” autori serije, koji u uvodu o Landži vele:

“Povratak u Jugoslaviju” počinje dubokim uzdahom: dolazi od Esada Landže, onog s najmračnijom prošlošću od svih ljudi prikazanih u seriji. Kao 19-godišnji mladić bio je stražar u Čelebićima, bosanskom logoru u kojem su bile zatočene stotine srpskih civila, a deseci nevinih muškaraca umrli su nasilnom smrću, pretučeni i mučeni od strane Landže i njegovih kolega. Landžo, od strane Međunarodnog suda pravde u Haagu osuđen na petnaest godina zatvora nakon rata, želi “prvi put u životu” učiniti pravu stvar i suočiti se s dva preživjela srodnika njegovih žrtava: Milivojem Gotovcem, kome je otac stradao u Čelebićima, i Bojanom Šušić, čiji je muž ‘četrdest dana tučen dok nije podlegao’.”

Kamera prikazuje Landžu u njegovom sadašnjem stanu u Finskoj; vidimo ga na poslu, u šenji gradom. “Najviše mi prija tišina”, veli. Kaže da prije rata nikad nije bio nasilan, ali da mu u Čelebićima najviše od svega bilo stalo da se umili zapovjedniku Muciću. Ovaj mu je bio neka vrsta idola. 

Sad se zbog toga gorko kaje. Dao bi sve, veli, da je onomad poslušao majku, koja mu je stalno govorila da ne ide u logor. “Ali to je tada bila moja dužnost. Morao sam je ispuniti.”

Njegova sučeljavanja sa Gotovcem i Sušićevom, u kojima im se Landžo – čini mi se: iskreno – izvinuo za počinjene zločine, bili su stišani, u granicama pristojnosti, a zapravo strašni. U njima se dobro osjetila lavina zatomljenih emocija: tuge, srdžbe, nevjerice, zapanjenosti…

Ovdje izdvajam jedan, za mene možda najupečatljiviji trenutak kad Lanžo kaže: “Najčudnije je što ja zapravo nikad nisam mrzio te zatvorenike. Često mi ih je čak bilo i žao. Ali kada bih dobio naredbu zapovjednika logora, ja ih više nisam doživljavao kao ljude, već kao olovke koje moram slomiti.“

U druge dvije epizode autori se bave genocidom u Srebrenici, ulogom holandskih “plavih šljemova” pri padu enklave i traumama domaćeg stanovništva. Za stolom se, s jedne strane, suočavaju jedan tadašnji vojnik i ljekar Dutchbata, a s druge ondašnji ranjenik Sakib i njegova kći Fahira, koji već dugo žive u Gentu, Belgija. 

Razgovor je i ovdje suzdržan, ali i ovdje gledalac ispod riječi i rečenica osjeća vrelo zatomljenih emocija. Uostalom, zar može biti drugačije? Dok Srebreničani, sa razumijevanjem za težak položaj “plavaca” – manjak u ljudstvu i naoružanju, neodlučni komandant i zakulisne igre u vrhu UN-a – kao jednu od ključnih grešaka Holanđana izdvajaju prepuštanje 385 Srebreničana koji su se u trenutku pada enklave već nalazili unutar logora “plavaca” srpskim ubicama (nijedan od njih nije preživio), te aktivnu pomoć Srbima pri razdvajanju civila, dvojica bivših Dačbatovaca vele da njihova uloga i nije bila da aktivno brane grad. “Mi nismo bili tamo da se borimo, nego da mašemo plavom zastavom UN-a”. Veli doktor, Holanđanin, sa suzama u očima. I, dalje, da se stidi svojih kolega koji su u više slučajeva odbili da pruže pomoć ranjenim borcima Armije BiH.

Posebno je dirljivo bilo Sakibovo držanje. Njega je, kaže, od strijeljanja spasilo to što su Srbi bili uvjereni da se nalazi na (ispostavilo se: nepostojećem) spisku ranjenika, pa su se uplašili da će ga kasnije tražiti Međunarodni crveni krst. Sakib je samo zahvaljujući tom “nesporazumu” izbjegao sigurnu smrt.

“Crni šlag” na kraju: nekadašnji holandski “plavac” na sto “baca” činjenicu da su, kad su vojnici konačno uspjeli izaći iz Srebrenice i pošli pùt Zagreba, već na pola puta dobili faks iz Den Haga. U njemu je, veli, doslovno stajalo: “De waarheid preveleert niet boven de repuratie van Defentie.”

“Istina nema prednost nad ugledom [našeg] Ministarstva odbrane.”

Valjda su i zbog toga “pijanista”, zapovjednik Dutchbata Thom Karremans i njegova “ekipa” docnije nagrađeni kraljičinim visokim odlikovanjima. Odličjima za uporno držanje jezika za zubima.

Šutnja

_________ Za Sabru

Moja drugarica,
iz banje natopljene
krvlju, i ona
u ratu izgubila muža.

Poslije,
daleko od doma,
zaljubila se, ludo,
u jednog mog druga.

S. pravi najbolji burek
na dunjaluku,
a ja ih častim
pilećim paprikašem.

Smijemo se,
zezamo,
nazdravljamo. 

Ali o Onome,
Julskom –
o krvi! o soli! –
ni da zucnemo.

To je, bez riječi,
naš čvrsti dogovor.

Lesja Ukrajinka, Na moru. Pripovijetke. Izabrala i priredila Tanja Maljarčuk

Rođena 1871. u Svjahelu, u Volinjskoj guberniji, dijelu tadašnjeg Ruskog carstva, kao Larisa Kosač, Lesja Ukrajinka je najznačajnija spisateljica ukrajinske moderne. Od ranog djetinjstva stigmatizirana bolešću, ona kao i da tim teškim uvjetima života signalizira užase kroz koje podijeljena Ukrajina prolazi u 19. stoljeću. Kao djevojčica od dvanaest godina oboljela je od tuberkuloze kostiju, koja se proširila na pluća s tipičnim simptomima: kašljanje, otežano disanje s gušenjem, gubitak težine. Kasnije joj je napadnut i urogenitalni sistem s upalama. Budući da je potjecala iz prilično imućne obitelji, mogla je spas od tih teških tegoba tražiti u europskim lječilištima, ali i drugdje, u potrazi za suncem. Pronalazimo je na Jalti, u Batumiju, u Egiptu. Pedagoška putovanja, ako ih tako mogu nazvati, vode ju u brojne europske metropole, Beč, Berlin, Pariz, St. Petersburg. Lesja Ukrajinka odrastala je u okolnostima koje su joj omogućavale iznimno obrazovanje. Ujak joj je bio Mihajlo Drahomanov, jedan od najznačajnijih ukrajinskih povjesničara koji je, u bijegu od carističkih progona, utočište pronašao isprva u Ženevi, a potom kao sveučilišni profesor u Sofiji. Poznavala je devet jezika, između ostalih i sanskrt, a prevodila s engleskog, njemačkog, francuskog, ruskog, talijanskog… Prve je pjesme objavila s dvanaest godina, a sabrana joj se djela sastoje od dvanaest tomova, od kojih su četiri iznimno razgranata korespondencija. U povijest je ukrajinske književnosti ušla prvenstveno kao pjesnikinja. Pjesma koju, veli nam Tanja Maljarčuk, u Ukrajini zna svako dijete, nosi naslov „Contra spem spero“ (Nadam se protiv svake nade, 1890). Pjesma je to patriotska, nošena ljubavlju prema domovini te tako slična patriotskoj poeziji pisanoj kod svih slavenskih naroda koji su se nalazili pod imperijalnom vlašću. Istinski je prodor doživjela s dramom Лісова пісня (Šumska pjesma, 1910.) u kojoj miješa folklorne i bajkolike elemente s dubokim filozofskim značenjem, prožetim, čak, i autobiografijom. Uspjeh toga komada zaslužan je i za veličanstveni ispraćaj autoričinog posmrtnog kovčega koji je dovezen u Kijiv nakon što je Lesja Ukrajinka preminula, 1. kolovoza 1913. u gruzijskome Suramiju. No ono što je ostalo prikriveno, zaboravljeno jest njezina proza – koju sada upoznajem, zahvaljujući Tanji Maljarčuk, u njemačkome prijevodu. Razlog je toga zaborava prozaičan, a ipak tako tipičan. Nestor ukrajinske književnosti, Ivan Franko, promatrajući svijet književnosti sa superiorne i arogantne pozicije, obznanio je da se talent Lesje Ukrajinke nalazi u njezinoj poeziji, a da joj je proza manje vrijedna. I što je najgore, veli nam Tanja Maljarčuk, Lesja je doista povjerovala svome cher Maître i počela promatrati svoje prozne tekstove kao drugorazredne. Koliko su se i ona i Franko prevarili u toj procjeni svjedoče i pripovijetke skupljene u izboru Na moru. Pa da vidimo o čemu je u njima riječ.

Prvo što upada u oči jest čudnovata mirnoća pripovijedanja. Lesja Ukrajinka kao da za uzor ima Čehova i njegove pripovijetke kada prepliće svoje pripovjedne linije. Najočitije je to u pripovijetci Na moru koja i prostorno priziva ruskoga spisatelja. Radnja se zbiva na Krimu, u Jalti, čuvenom odmaralištu imperijalne više klase. Radnja je de facto nepostojeća. Pripovjedačica u prvom licu nalazi se na odmoru i provodi dane u manje ili više dosadnom okolišu. Jednoga poslijepodneva posjećuje Alu Mihajlovnu, poznanicu koju na Krimu brinu potpuno druge stvari. Njezin je cilj beskrajno koketiranje s raznim muškarcima koje provocira ili, pak, dopušta da je oni provociraju. Između toga nalaze se čajanke, posjete kavanama, slušanje glazbe u paviljonima, šetnje kroz perivoje… U jednu riječ, sve ono što ispunjava klišeje o blagoj dekadenciji više klase s kraja devetnaestoga stoljeća. Život protječe mirno, a unutarnje se nezadovoljstvo pripovjedačice da otkriti tek u ponekom ironičnom komentaru ponašanja Ale Mihajlovne. U ovoj se pripovijetci kao pod uvećavajućim staklom promatraju centralni momenti pripovjedačkoga umijeća Lesje Ukrajinke. Njezine se teme isprepliću oko nekoliko motiva koji se ponavljaju u različitim konstelacijama. Jedan je od najbitnijih žensko prijateljstvo sa svim zapletima i zamkama koje sobom nosi. Drugi svakako tjeskobna usamljenost, najzanimljiviji, možda, beskrajna ljubav prema prirodi koja vrhunac doživljava u opisima koji se kreću između romantičnih, s idilom kao okosnicom, i realističnih, u kojima priroda pokazuje svoju neugodniju stranu. More iz naslova pri tome igra središnju ulogu. Poslušajmo riječi kojima se pripovijetka otvara: „Često, kad sam ležala direktno na moru, ispod stijene koja se nadvijala nada mnom, i promatrala uzburkane valove i svijetli horizont, činilo bi mi se kao da sam stupila u neku zemlju u kojoj nikada nije bilo ljudi ili ih više nema. Moram priznati da mi je taj san bio drag. Mizantropija nije u mojoj naravi, ali ponekad se desi da želim pobjeći od ljudi, upravo zato da ih ne počnem mrziti. Nekada sam čula da samo priroda, krajolik, bez ljudi, liči na okvir bez slike; ali povremeno mislim da liči na sliku bez mrlja.“ Tako se cijeli uvod vrti oko slike prirode bez ljudi, blagotvorne usamljenosti, osjećaja jedinstva s okolišem u kojemu nitko nije potreban, u kojemu se biće stapa s prirodom te tako nastaje harmonija, neovisna o vanjskim utjecajima. Poremećuje je pojava ljudi. Njihov ulazak na scenu unosi nemir, ma koliko neosjetan, nisu to tektonski poremećaji, tek mali udari koji, ipak, znače udaljavanje od uzvišene mirnoće kojom se priroda odlikuje kada je se ostavi samu, s jednom promatračicom, sposobnom da prodre u njezinu suštinu. Tako se nakon turbulencija koje to nisu pripovijetka privodi kraju izletom pripovjedačice na pučinu. „Široko je nebo govorilo s morem vatrenim riječima, a more je svečanoj noći pjevalo svoju moćnu, uzvišenu, vječnu pjesmu.“

Pripovijetka Prijateljstvo sročena je u drukčijem tonu. Ona nudi i drukčiju temu,  s drukčijim naglaskom. Ako je prethodna težila ka dosezanju harmonije između pojedinke i veličanstvene prirode, druga se usmjerava na socijalnu problematiku predočenu kroz prizmu odnosa dvaju djevojčica koje se nalaze na putu sazrijevanja. Jedna, Jusja, je plemenitašica, druga, Darka, pripadnica niže klase, njezini su roditelji kmetovi na imanju koje pripada plemićkoj obitelji. Nejednaka veza ne sluti na dobro, njezina trajnost je već unaprijed isključena, ali je obje djevojčice uživaju dok je tu i dok je okoliš tolerira. S odrastanjem se situacija nužno komplicira. Mala plemenitašica dobiva guvernantu, Njemicu gospođicu Theresu, s kojom nitko u obitelji ne može pronaći zajednički jezik te stoga uskoro i napušta kućanstvo. Zamjenjuje je Sonja, djevojka iz nižeg staleža i nećakinja upraviteljice imanja, Poljakinje gospođe Kaczkowski, koja u svakom slučaju pripada staležu višem od Darkinog. Ona doista uspijeva utjecati na svoju štićenicu u tolikoj mjeri da dolazi do lomova unutar nejednakog prijateljstva. I u ranijem je protoku pripovjednog teksta pripovjedačica paralelno pratila zbivanja u dva domaćinstva – sirotinjskom Darkinom i bogataškom Jusjinom. U ovome segmentu, koji uvjetno mogu nazvati polariziranjem, cijepanje je nedvosmisleno, a razlog tomu je što njegovom „žrtvom“ postaje i jedna od dvije protagonistice – Jusja. Ako se od guvernante uspješno branila, pred moćima Sonjinog iskustva je bez mogućnosti pružanja otpora. Poput kakve osmotičke membrane, Sonja ju stavlja pred zavodljivi izbor: ili sa mnom u veliki svijet ljubavi, mode, (hinjene) otmjenosti, ili u divljinu s Darkom, neobuzdanu i nekultiviranu avanturu, bez profinjenih manira, u krajnjoj liniji – bez izlaza. Nije teško pretpostaviti u kojem će se pravcu Jusja kretati. Iskušenje je prejako, staro prijateljstvo (ne treba zaboraviti – pripovijetka se tako zove) je odbačeno, novo sa svim primamljivostima i iskušenjima prihvaćeno. Osobito su vješto komponirane scene u kojima se susreću Jusja, Darka i Sonja. Kao na primjer ona u kojoj njih tri skupljaju divlju metvicu. Po povratku kući pletu svibanjske vijence, a Sonja optužuje Darku da je sve napravila pogrešno i pokvarila rukotvorinu. Zanimljivo je promatrati kako se Lesja Ukrajinka poigrava jezicima u svrhu prikazivanja socijalnih razlika. Poljski je jezik statusni simbol, Sonja ga koristi kao materinji, a Jusja ga preuzima, povodeći se za njezinim primjerom, kako bi potencirala vlastiti viši status te tako naglasila razlikovanje od Darke. No Sonji to nije dovoljno. Ona mora dobiti potvrdu da je Jusja prekinula svaku vezu s Darkom. Ona priređuje stereotipiziranu scenu s plakanjem i naknadnim pomirenjem, njih dvije prelaze na ti i time se prijateljstvo, bar na prvi pogled, definitivno učvršćuje. No koliko će ono trajati? Prekid je iznenadan i nemotiviran: Sonja mora napustiti imanje, ne pruža nikakvo objašnjenje za svoj odlazak, očito je da je na to prinuđena od strane poslodavaca. Zašto? Odgovora nema. Ostaju Jusjine suze koje se čine neiscrpnima, ali se takvima zapravo samo čine. Već poslije nekoliko dana život postaje normalan, bez Sonje i bez Darke, ali s drugim brigama. U prvome je redu proslava šesnaestoga rođendana i konačno stupanje u vremenski ovjerovljeno djevojaštvo. Darka je uvijek u blizini, pomaže oko kuće, ali pravoga kontakta između dvaju bivših prijateljica nema. Klasa je pobijedila. I to bi bilo sve. 

Ali u pozadini ostaje nešto prikriveno. I Na moru i Prijateljstvo u središte (jedva postojeće) radnje stavljaju žensko prijateljstvo koje se nalazi na rubu prelaženja granica dozvoljenoga. U kolikoj je mjeri proza Lesje Ukrajinke homoerotska? Taj se moment, kao bitan faktor njezine poetike, ne smije zanemariti. I biografski podaci govore u prilog tezi. Ljubavni je život velike ukrajinske spisateljice blago rečeno ambivalentan. S jedne strane stoje nesretna ljubav prema bjeloruskom revolucionaru Siarhijeu Mirašinskom i kasni brak s neupadljivim etnografom Klimentijem Kvitkom iz kojih se mogu izvući zaključci o heteroseksualnosti autorice. S druge prepiska s suvremenicom i sljedećom iznimno važnom predstavnicom ukrajinskog modernizma Olhom Kobiljanskom koju je u svojoj briljantnoj knjizi Diskurs modernizma u ukrajinskoj literaturi (1997) analizirala Solomija Pavličko. Rezultati objavljeni u toj knjizi izazvali su priličan skandal na ukrajinskoj kulturnoj sceni. Spisateljicu koja je u svijesti nacije postojala kao lučonoša vatrenoga patriotizma predočiti kao ženu odanu lezbijskoj ljubavi – bilo je to više no što je patrijarhalno ukrajinsko društvo moglo podnijeti. Dilema o homoseksualnosti nije razriješena ni danas. No njezina proza ostaje svjedočanstvo prisutne, čak i ako prikrivene, homoerotike. Ukrajinka se tu nalazi u situaciji u kakvoj su bile Emily Dickinson ili George Eliot. Bilo kako bilo, njezin je modernizam, svakako zahvaljujući i Solomiji Pavličenko, prepoznat kao ishodište struje u ukrajinskoj književnosti suprotstavljenoj patriotsko-nacionalnom modelu otjelotvorenom u poeziji Tarasa Ševčenka. Na jednoj strani romantizam s rodoljubnim budnicama, na drugoj feminizam, prefinjena osjetljivost, homoerotika. Promatrano u tome kontekstu nije nimalo čudno što konzervativna strana u ukrajinskoj znanosti o književnosti priznaje samo onu Lesju Ukrajinku koja se uklapa u unaprijed propisanu povijest, a svako se odstupanje od nje vrednuje kao izdaja nacionalnih interesa.

Preostalih pet priča u izboru Tanje Maljarčuk bitno su kraće od dvije što sam ih dosada predstavio, no to ne znači da im je vrijednost manja, dapače. Svaka od njih kao da predočava jedan od segmenata bogatog književnog interesa autorice. Prvom se Lesja Ukrajinka usmjerava na simboličku varijantu modernizma. Pod naslovom Noćni leptir opisuje se biće koje „nikada nije vidjelo svjetlo“, koje to želi po svaku cijenu i stoga je spremno izgorjeti a da ipak doživi ono što ga toliko privlači. Naivno, zar ne? Ali ne smijemo zaboraviti da imamo posla s tek osamnaestogodišnjom spisateljicom. Pripovijetka Sreća sa znakovitim podnaslovom Jedna legenda naslanja na jednu od Ukrajinkinih omiljenih tema: folklor. Tek stvoreni svijet nalazi se u stanju apsolutne savršenosti. Ljudi su sretni i kreću se kroz idilične prostore. No zli duh je skriven u svojoj rupi u zemlji i u pravilnim ritmovima donosi neku novu pošast na zemlju. njegov je posljednji čin stvaranje čudesnoga bića koje naziva Srećom. Prvi ga vide pastiri koji opjevaju njegovu ljepotu; potom i ostali koji se daju u potragu za njom. No što je više traže to im se više izmiče. Na kraju se na cijelome svijetu čuje samo zov za njom. „Od toga vremena više nije bilo mira na zemlji, divni san Boga je postao taman. A zli se duh radovao svome djelu.“ Opet u drukčijem tonalitetu konstruirana je pripovijetka Grad žalosti. Siluete. U njoj Lesja Ukrajinka pokazuje poznavanje aktualnih trendova, ovaj put psihoanalize. Pri tom se služi i diskursom znanosti. Pripovjedačica se nalazi u ludnici (naziva je „gradom žalosti“) u kojoj promatra bolesnike što joj pruža ambivalentne osjećaje – strah i radoznalost. Najzanimljiviji je profesor s kojim vodi iscrpne razgovore i koji joj sam ispisuje svoju dijagnozu definirajući svoju bolest kao Mania erotica, sistematsko ludilo. Usto i predlaže terapiju koju valja slijediti kako bi se došlo do ozdravljenja. No ono što priči pridaje osobitu draž jest stalno ukazivanje na klasike književnosti (Dante, Chateubriand) koje vrhuni u izjednačavanju profesora sa Shakespeareovim kraljem Learom. Pripovijetka Neobična majka slijedi načela realističkoga pripovijedanja, a Iqbal-Ghanem progovarajući o nesretnoj ženi egipatskoga velikodostojnika koja se nalazi na liječenju u nekoj europskoj banji pokazuje poznavanje miljea kojega je Ukrajinka i sama intenzivno doživjela, kao i momente feminističke solidarnosti koji zorno svjedoče o njezinu stavu prema životu prožetom dubokom sviješću o nepravdama koje se nanose ženama izvan granica samo jedne kulture.

Dijapazon pripovjedačkoga umijeća Lesje Ukrajinke širok je, a ono što ostavlja osobito snažan utisak jest njezina sposobnost da se pozicionira prema najraznolikijim temama koje su joj se nametale u kratkom, sadržajnom a ipak bezmjerno tegobnom životu. Zaslugom Tanje Maljarčuk stekli smo uvid u onaj segment njezinoga stvaralaštva koji je ostao prikriven iza patriotske lirike i pastoralnih drama u kojima se kreirao nepostojeći svijet idiličnog ukrajinskog ladanjskog života. I dobro je tako.        

(Početak romana u nastajanju Zagreb/Fragile, poglavlje Kapi krvi na bijeloj svilenoj bluzi)

Na osmoj i devetoj stranici dnevnih novina, broj od subote 28. svibnja 1966, izvještaj je u povodu zatvaranja prvog Sajma cvijeća, održanog na zagrebačkome Gornjem gradu. Objavljena su imena nagrađenih (Zlatnu ružu Zagreba, nagradu koju dodjeljuje Gradska skupština, dobili su dr Janko Jelačić za izvanredne zasluge u vrtlarstvu, poduzeće Flora za kompoziciju Matija Gubec, Slavica Nemec-Svoboda za kompoziciju Grb grada Zagreba, Poljoprivredno-prehrambeni kombinat Žitnjak za izložene karanfile i Josip Štimac za zbirku kaktusa). Svoj nadahnuti komentar, naslova Cvijeće srcem gledano, novinar započinje: U gornjogradske ulice opet se vratio mir. Najljepši zagrebački vrt kasno sinoć zatvorio je vrata za posljednjim posjetiocima, koji su se u tri dana, kratka kao tren, izmjenjivali u veličanstvenom mimohodu duž štandova prepunih cvijeća… 

Uz komentar objavljuju se kratke izjave izlagača, zajedničkog naslova Iznad očekivanja, te stupac, naslovljen kao Najstariji posjetilac, razgovor s gospođom Klotildom Maier. Okružena raslinjem, kojega su latice stvarale prekrasnu cvjetnu dugu, sjedila je sitna starica na čijem su licu bore ispisale 91 godinu. Klotilda Maier, rođena u Zagrebu još 1875. Na fotografiji, sa šeširićem na glavi, vjerojatno predratni model, u naručje prima rukovet crvenih karanfila, dar kombinata Žitnjak. 

U razgovoru stara se gospođa divi cvijeću, veli da je ono vraća u ono nekad i da je tad baš sve bilo kao ovaj jedinstveni i kratki gornjogradski cvjetni sajam, ali da je tako brzo prošlo, u tren je minulo, pa nije stigla ni razgledati svijet oko sebe, a već je bila tako stara. Novinar, od kojeg su ostali samo inicijali D. G., njezine je riječi tintenblaj olovkom stenografirao u blok. Tih je riječi bilo previše, a njemu se žurilo doma, ženi i djetetu, i majci koja mu je jučer stigla u posjet iz Dubice, ali je sve, ipak, zapisao. Ovako kraju teče njegov u izduženom uskom stupcu objavljen članak: 

“…Onako sitna, izgubljena u mnoštvu, Klotilda Maier uzbuđeno priča dalje:

– Očarana sam, ne znam za koji bi aranžman u Lapidariju glasala. Sve je tako lijepo…

Ipak, nekoliko rečenica ispisanih drhtavom staračkom rukom u knjizi dojmova otkriva nam tu tajnu: ‘Čestitam na vanrednom sajmu. Stala sam kod Baroka koji mi se izvanredno svidio.’

Barok je aranžman Franciske Pancer. Dvije figure: Bajazzo i Columbina od porcelana sjede na ulazu u sjenicu vrta obraslog bokorima ruža.

– To me sjeća na mladost – obrazlaže svoj izbor ova još uvijek vitalna sugrađanka. Okreće se k svojoj družbenici, s kojom živi već 31 godinu, Paulini Šaškor, i dodaje: ‘Doći ćemo i druge godine!’.”

Gospođa Klotilda Maier, rođena Jurčević, neće doći na sljedeći Sajam cvijeća, jer će već pasti u postelju pred pustošećom, istina vrlo kasnom senilijom. Nikoga više neće prepoznavati, ni svoju družbenicu Paulinu, koja je odano njeguje sve do njezina kraja, samo će dozivati svog tatu, Marka Jurčevića, mrtvog već skoro pola stoljeća, i iskat će da joj se donesu njezine lutke, jer ako one nisu uz nju, Klotilda strašno sanja. I kako se bude bližio 10. listopad 1967, dan kada će se Klotilda, blago u Kristu, s dušom rastajati, sve je češće dozivala lutke. Lutke su, redom, tri: Gizela, Gabrijela i Zlatica. 

Šezdesetak godina kasnije, Gizelu, Gabrijelu i Zlaticu nalazimo u fundusu Muzeja za umjetnost i obrt. U virtualnom katalogu na internetu objavljene su fotografije lutaka, s kratkom legendom. Groficu Gizelu, tu piše, djevojčica je dobila za Božić 1880, kada je imala pet godina. Klotildi ju je na dar donijela njezina teta, mamina sestra, Klementina Dollhopf, koja je Gizeli sama šila haljine, prema kostimu Sarah Bernardt iz jedne kazališne predstave. Tri godine kasnije, kad joj je bilo osam, za Božić 1883, stiže Gabrijela, a 1886, kad je Klotildi bilo jedanaest, i Zlatica. Lutke su, kako je u legendi stručno naglašeno, načinjene od biskvit porculana, ustvari porculanske su im glave, noge i ruke, a tijela su im od meke tvari, uglavnom od mekane govedske kože. Odjeća je po najnovijoj sezonskoj modi, od satena i čipke. Očišćene, obrađene i stručno katalogizirane, lutke su, kao i sve drugo u muzeju, mrtve stvari, oslobođene tereta privatnih uspomena. Dok ih promatra sa sigurne udaljenosti i bez prilike da ih svojim pogledom ošteti ili označi, virtualni posjetitelj muzeja vjerojatno će osjetiti čežnju za njihovim posjedovanjem. Ali i kad bi to bilo moguće, kada bi mu kurirskom poštom, u kartonskim kutijama s nacrtanom vinskom čašom i šablonski utisnutim natpisom Zagreb/Fragile, na kućnu adresu stigle tri lutke, bila bi to samo tri mrtva predmeta, a sve što ih je činilo živim i dalje bi ostalo s one strane.

Zima 1966/67. rano je došla, dugo je trajala i bila vrlo snježna. Da bi se onda, sredinom ožujka, u tjeskobom ispunjenim naletima južnoga vjetra snjegovi posvuda topili, temperatura se u Zagrebu dizala do dvadeset i trećeg stupnja, i svi su se osjećali bolesno. Klotilda, međutim, još uvijek čila i poletna, neosjetljiva na pogubu južine, pošla je Paulinu nagovarati da idu van, u grad. Mjesecima već nisu izlazile, u strahu od snijega i poledice. A Paulina je, mlađa i opreznija, stalno odgađala izlazak. Na kraju, izašle su u jutro, 23. ožujka, taman kada je opet naglo zahladilo. Išle su, korak za korakom, prema Dolcu i Harmici, to je za njih obje bilo i centar Zagreba i središte svih njihovih životnih putanja, da bi onda najednom, tamo kod Prekrižja, Klotilda osjetila vrtoglavicu. Snažno je, svojom lijevom, uvijek jačom rukom, stegnula Paulinu za nadlakticu. Ova je jauknula, odskočila i skoro pala, na što je Klotilda izgovorila: Meni se zanebesalo! Paulina nije tu riječ, zanebesalo, razumjela, niti ju je ikad ranije čula. Od 1935, otkako su njih dvije, jedna udovica a druga stara cura, udružile domaćinstva, Klotilda je nikad nije izgovorila. Kaj ti se dogodilo?, upitala je. Zanebesalo, ponovila je, sada već pomalo i sama iznenađena svojom riječju.

Gospođa Paulina Šaškor, koja jedva da će nadživjeti svoju družbenicu, otići će za njom kao što stari bračni drugovi odlaze jedno za drugim, bit će uvjerena da se Klotildi tom čudnom riječju najavila smrt. Ili da ju je ona njome dozvala. Isprva je mislila da zanebesalo uopće ne postoji, da je tu riječ Klotilda izmislila, ustvari da ju je na nju anđeo naputio, anđeo ili Nečastivi, tko će to sad više znati, da preko nje pređe s jedne na drugu stranu, ali onda joj je netko rekao da se zanebesalo u Bosni govori, i da je to, u času kad joj se u glavi zavrtilo, Klotildi došla riječ koju je izgovarao njen pokojni tata, punim imenom, prezimenom i plemstvom Marko Jurčević de Skočaj. A Skočaj je kod Bihaća, na samoj granici Bosne i Hrvatske, tamo gdje već počinju druge riječi i običaji. 

Ojađenoj i uplašenoj Paulini nije ovo objašnjenje pomoglo da se oslobodi straha od izrečene riječi. Dok bude živa, ostat će joj kao posljednje gorko saznanje misao da bi i dalje sve dobro bilo, Klotilda bila bi dobro i svaka bi stvar u duši i okolo nje bila na svome mjestu, samo da nije rekla zanebesalo. Sve počinje od riječi, shvatila je na kraju, u gorkom samospoznanju da bi i njezin život drukčije bio da je to znala na početku.

Od jutra kada je zahladilo, a Klotildi se na Prekrižju zanebesalo, do časa u kojem nikoga više nije prepoznavala, nego je dozivala Gizelu, Gabrijelu i Zlaticu da je izbave iz njezinih strašnih snova, prošlo je kraće vrijeme od onog koje će biti dovoljno atlantskoj cikloni da se, već oslabljena, spusti do Balkanskog poluotoka i da se nad Zagrebom izlije prva proljetna kiša. Doktor Artur Rosenzweig, njihov stari kućni liječnik i Klotildin vršnjak – kojeg je, nekim čudom prepoznala, i govorila mu: Arti, mili moj, kam si se skril? – nije shvaćao što mu to ona govori, ni kako ju je tako najednom stigla senilija. Pak, tu sam, nisam se skril! – odgovorio je. Pa ti si Židof, buju te odveli! – mračno mu je odvraćala, na što se on stresao već ne znajući govori li mu to u strahu za njegovu sudbinu, ili najednom zlurado uživajući u tom što će mu se, eto, dogoditi. Evo što je sve čovjek, tužno je govorio Paulini dok ga je ispraćala do ulaznih vrata, misleći o tome kako se njegova prijateljica prozlila u svome sklerotičnom samozaboravu.

Premda je nezahvalno dijagnoze postavljati više od pola stoljeća po smrti pacijenta, ali Klotilda Maier očito je postradala od moždane mikroangiopatije. Popucali su joj jedan za drugim, u nizu sitnih eksplozija, kapilari u mozgu, krv joj je na oči pala, kako bi se to u Bosni reklo, samo s druge strane oka, tamo gdje čovjek biva zagledan u unutarnje slike. Tako nastaje ono što se u to najnovije vrijeme naziva vaskularnom demencijom, različitom od one čuvenije, alzhajmerove. Ali razlika je samo u riječima: nije više senilnost ni skleroza, nego je vaskularna demencije, a sve drugo ostaje isto.

Doktor Rosenzweig je Paulini rekao da je nemoguće predvidjeti koliko će dugo Klotildino stanje potrajati, ali jedno je izvjesno: poboljšanja neće biti. Bit će samo gore, i možda će biti i mnogo, mnogo gore! To ona kao Klotildina družbenica mora znati. I neka procijeni vlastite snage, i sama je jako stara, i boluje od brojnih bolesti – jer u starosti većina naših bolesti nikad ne biva dijagnosticirana, govorio joj je – pa neka vidi hoće li ostati sama s njome u stanu, ili će je dati u starački dom, ustvari u hospicij, gdje će se za Klotildu brinuti oni koji su u tome stručni. Ovo nije bolest, objašnjavao joj je Arti, jer bolesti se liječe. Ovo je umiranje, a to se ne liječi. Umiranje je proces u kojemu umirućega treba ispratiti s jedne na drugu obalu. I onda mu pomoći da se iskrca, ali nipošto tako da se iskrcamo skupa s njim. To je vrlo ozbiljan posao, govorio je Arti Paulini, da bi joj na kraju mogao reći ono zbog čega je priču, tako na izlazu, i započeo: Za pratnju umirućih ljudi se godinama školuju. I mudro bi bilo taj posao prepustiti onima koji su završili te škole, tako da ih smrt ne može bespotrebno impresionirati!

Komšija koji je kasnio

Simpatični komšija sa trećeg sprata desno požali mi se da uvek kada ponedeljkom ima važan sastanak na poslu, kasni: – Ne znam šta mi se to dešava, komšo. Trudim se iz petnih žila da stignem na vreme, ali ne ide pa ne ide.

Prema njegovim rečima, radi u uspešnoj firmi, plata mu je „za naše uslove“ sasvim pristojna, ima svoju kancelariju, sa koleginicama i kolegama s vremena na vreme dele užinu umotanu u masnu hartiju, kupljenu u obližnoj pekari, sa jednim od njih, Oliverom, Olijem na pauzama, dok mezete baničke sa jogurtom, razgovara krivudavo kao da se vraćaju u studentske dane.

Inače, bio je redovan na radnom mestu, od 9 do 17 h. Ali je ponedeljkom ipak kasnio. Naročito mu je bilo nezgodno što se to dešava na staf mitingu koji počinje u 9 sati , uobičajeno vreme za početak radnog dana. Kada bi ušao u konferencijsku salu, sav zadihan i ubrzan, svi zaposleni su već pola sata sedeli na svojim mestima, ispred laptopova, a šef za čelnim biroom, namršten bi ga podsetio da je to što čini svakog ponedeljka zaista sramno. I sasvim je u pravu, veli komšija, ne znam šta mi je što tako kasnim i dokle će me trpeti…

Možda bi trebali da se u ponedeljak tamo pojavite pola sata ranije, predložih mu, namestite budilnik da vas probudi ranije i budite prvi koji će se pojaviti u firmi.

Šta se desilo nadalje, čuo sam prvo od komšija iz zgrade, pa se je onda vest raširila preko socijalnih mreža i medijuma. Komšija je zaista poslušao moj savet i pojavio se na poslu u 8.15, kada je tamo bila samo higijeničarka što čisti i uz osmeh se uputio u svoju kancelariju. Docnije, kada su i ostali počeli da pristižu u firmu, ona je rekla Oliju da je komšija već stigao, te je ovaj veselo zakucao na vrata svog drugara.

Ali… U kancelariji nije bilo komšije. Ni u sali, ni u toaletu.

Sledećeg dana potraga se je nastavila, po gradu, po državi…

No bez rezultata. Komšija je jednostavno iščezao.

Gde?!

Desno ili levo

Jednog subotnjeg zimskog jutra otišao sam do obližnje pekare da kupim osminu bureka sa sirom. Napolju, poneki auto bi prošao ulicom još posejanom baricama na kojima se uhvatila ledena skrama od sinoćne kiše. Ljudi uvijeni u kapute, kape i šalove, žurili su, valjda zbog hladnoće, a možda i da bi stigli što pre na red u koloni koja je čekala ispred pekare. Požurio sam i ja da stanem iza jedne tamnokose žene u plavoj, strukiranoj vindjakni. Ona je, kao i većina čekača, ćutala, samo jedan par ispred nešto je tiho šaputao. Jedino se čuo glas prodavačice: – Ko je sledeći?, i onih koji naručuju: – Dve baničke sa mesom i dve čaše jogurta… – Tri mlečne kifle i tri štrudle sa jabukama… Dođe na red i žena i njena zvonka naruđba: – Štapić sa susamom, molim.

Čim sam izašao iz pekare, odmah sam zagrizao burek i uživajući u toplim zalogajima došao  do ulice. Auto projuri prskajući vodu iz bare pravo na trotoar.

Pored mene je stajala žena sa štapićem uvijenim u hartiju.

– Uopšte ne paze – izustih. Ona klimnu, pa produži preko ulice i zavrte desno.

Još sam stajao na suprotnoj strani, zdušno grizući burek. Onda skrenuh levo.

Sestra

I pored hladnoće rešila je da pojede štapić sa susamom do kraja, sedeći na klupi u malom parku, pre nego što će se popeti kod sestre, čija zgrada je bila deo bloka koji je opkoljavao parkić u kome su samo dve jele štrčale između drveća ogoljenih grana.

Tišina i mraz, pomisli dok je grickala štapić. Seti se čoveka iz reda u pekari koji je izgrdio nepažljivog vozača. Iako  je žderao burek, imao je nekako prefinjeno lice. Ono se godinama izdužuje, a ne širi kao kod većine ovdašnjih muškaraca. Verovatno je i Filip, doktor, u mladosti, sa mekim uvojcima i svetlim očima, što je baš išlo uz žive zdrži, gestikulacije, nekada bio zgodan. Sada je polućelav, sa ogrubelim licem i tromim telom, ali još uvek s energijom koja je izbijala u žestokim diskusijama, živeo u ovoj četvorospratnici sa njenom sestrom Sofijom.

Stanovali su u stanu na trećem spratu, koji je iz kujne, sa zapadne strane, gledao prema parkiću, ali je sa istočne izlazio direktno na bulevar gde je vladala buka od ranog jutra do kasno u noć. Osim buke, noću, kroz prozore i pored spuštenih roletni, u sobu je iz bulevara ulazilo difuzno, isprekidano svetlo. Ona to ne bi mogla da izdrži, ali ni doktoru ni sestri to kao da nije smetalo, da li je glasno ili tiho, svetlo ili mračno, čim bi legli, za pet minuta bi i zaspali. Ta Sofijina brzina, veština u uspavljivanju bila joj poznata još iz dečjeg doba dok je rasla s njom u istoj sobi u Debar mahali. Sofija je bila tri godine starija i kao prvorođena sestra preko dana je gospodarila u stanu dok su roditelji bili na poslu – radila je šta joj se hoće, ne obzirući se na sestricu koja ju je pratila sa naizmeničnim promenama na čas opčinjenom, čas uvređenom licu. A kada bi došao red na spavanje, Sofija se brzo, veoma brzo uspavljivala.

I kasnije je ostala ista. Kao gimnazijalka, dok su je drugarice strpljivo čekale, dugo se šminkala pred ogledalom, menjajući karmine, doterujući kosu, pa da onda istrči napolje, praćena smehom i vriskom drugarica. Kao uspešna studentkinja, sa redovno ispolaganim ispitima sa ocenama ne manjim od 10 i 9, već je počela da misli o suprugu, ubeđena da će naći čoveka po njenoj meri, šarmantnu, profesionalno dokazanu ličnost, te se brzo udala i još brže razvela.

Ali hajde, to je njen život, a ona njena voljena starija sestra, naučna savetnica u Institutu za sociologiju, koja ju je srdačno prigrlila čim je otvorila ulazna vata i odmah otrčala u „radni kabinet“ da produži sa izradom svog novog naučnog rada koji će prezentirati na međunarodnom skupu u Beču.

Unutra, u dnevnoj, doktor, odmarao se zavaljen na kauču posle noćne smene, zagledan u svoj mobilni: – Hej, zdravo – pozdravi je, ne dižući glavu: – Još nisu našli onog čoveka što je nestao.

– Ko? Gde?

– Tu, totalno si neimformisana. Pa tu, u Skoplju. Odjednom. Došao na posao, ranije, zatvorio se u kancelariju. Kada su ušli da ga pozovu na sastanak, njega nije nigde bilo.

– Možda je skoknuo da kupi cigare.

– Ma nema šanse, tražili su ga svugda, kod kuće, kod prijatelja, jednostavno nestao čovek. Evo, prošla je već cela nedelja, to se desilo u ponedeljak, no ni traga, ni glasa od njega.

Situacije

Od ponedeljka do srede, komšijin nestanak bila je glavna tema pulsirajućih muabeta po hodnicima zgrade i obližnjem kafiću „Šaman“. Vesti su se širile kroz pukotine istrage: policija je ušla u komšijin stan gde su časovima pretraživali, kaže penzionisani računovođa Mihajlo, koji je zajedno sa ženom, sinom, snajom i dva unučeta stanovao na broju 6, na drugom spratu, ispod stana nestalog, i uzeli su dve fotografije, jedna na kojoj je komšija uslikan razbarušen, u trenerkama, na drugoj u odelu i sa kravatom.  – Verovatno zbog posla – prokomentarisao je Toni, taksista koji je sa ostarelom majkom životario u jednom od retkih kućeraka što su ostale posle zemljotresa: – A jeste čuli da čistačica koja je sređivala kancelarije i salu za sednice nije stigla da gleda uokolo, ali brišući prozore videla preko stakla kako je dole iz ulaza firme izletalo neko uniformisano lice.

– Odakle pa ti znaš za to?

– Rekao mi je jedan od mojih redovnih putnika, koji inače radi u policiji. Raz, ume se, poverljivo, da se vest ne pročuje… i još nešto, čistačica je kao izjavila da je to lice nosilo uniformu nekadašnje JNA.

Vesti, kao izbockane čiode u misterioznoj priči, širile su se i ukrašavale po susedstvu. Ali tada se desila Venecuela i kidnapiranje Madura, pa je slučaj sa komšijom postepeno padao u drugi plan.

Jedne zimske večeri

Jednolično je ovo zimsko veče mada sa osvetljenih prozora okolnih zgrada još uvek trepću novogodišnji ukrasi. Kao da se januarski kalendar zamorio od previše praznika, pa rešio ove večeri da predahne, pa za kratko da splasne od ljudskih uzbuđenja ispod spokojne širine zvezdanog svoda. Zasednuti automobili parkirani po trotoarima nemaju nameru da se maknu s mesta do sledećeg radnog jutra kada će se ovo carstvo nepomičnosti i tišine prepuniti uzbrehtalim, rastrčanim glasovima ljudi i vozila.

Tada, odjednom, iz mraka nepokretne, usamljene večeri, dokotrlja mi se misao o jadnom komšiji, možda zato što su me pre neki dan, zajedno sa čika Mihajlom, pozvali, kao najbliže susede, na razgovor u policijsku stanicu. U kancelariji nas je primila inspektorka četrdesetih godina, sa uvijenom, farbanom kosom, obučena u sivi komplet na dvoredno zakopčavanje, koja nas ozbiljnim glasom upita kakav nam je utisak ostavljao komšija u danima pre nestanka. Nameravao sam da joj ispričam o njegovom priznanju kako ponedeljkom kasni na posao i o mom predlogu kako to da izbegne. Ali, dok sam sa izvesnom dozom treme smišljao kako da to kažem, ćika Mihajlo me je već pretekao: – Moguće je da čovek pogreši, ali komšija, kako da kažem, bio je onako, na svoju ruku. – Da? – Pa kako da kažem, jednom, ne odavno, prošlog meseca, pozdravljam ga na stepeništu, komšo, parno ne radi, smrznućemo se. A on, mrtav ladan, pa šta, ja i tako po ceo dan nisam kod kuće. – A tako? – promrmlja inspektorka. – Da, da, kako da kažem, bio nekako u svom svetu, pristojan, ljubazan, ali… inače, susrećem ga vrlo retko, po hodnicima, na stepeništu, znate ja sam ranoranilac, skuvam kaficu i obavim te druge jutarnje stvari dok se ne razbude moji, a mnogo nas je po stanu, pa posle doručka, upriličim sebi šetnju po okolini, najčešće idem kod Šaman… – Šaman? – To je, kako da kažem, jedno naše komšijsko kafanče, tamo se skupljamo da popričamo uz rakijicu, kaficu, ako sam je od jutros popio ja obično uzmem čaj…

Primetio sam da ga inspektorka gleda, ali ga ne sluša, a onda oštro skrenu pogled ka meni: – A vi? Šta imate da mi kažete o iščezlom?

I tako joj prepričam razgovor o kašnjenju na sastanke u ponedeljak, samo što nisam uspeo da se setim imena njegovog kolege sa posla sa kojim se najviše zbližio.

– Oliver Popovski – prekinu me i poče nešto da zapisuje u notes: – Ne žurite toliko. Usporite malo.

Produži da me ispituje, pa da zapisuje, ne obzirući se na čika Mihajla, koji se, prinuđen da ćuti, vrpoljio na susednoj stolici. ,

– Opet ću vas nazvati – opomenu me inspektorka. – Imamo broj vašeg mobilnog.

Sad, usred puste, tamne ulice, kao i tada, napala su me slična pitanja koja se nisam osudio da postavim inspektorki: zar nemaju njegov broj telefona? Gde je mogao da se izgubi taj čovek? Da nije kidnapovan? Šta ako je nastradao u saobraćajki, a vozač je izbacio telo u nekoj vukojebini?

Nisam ni primetio da sam ubrzao korake. Navukao sam kapu na uši i požurio kući.

                                                                                                                                                            (nastavlja se)