Ispod mojih nogu mravi
Odnose svoje mrtve
Kao da prikrivaju strašan zločin,
______________sasvim krivo pomislim.

Nisam znao da to rade –
Mravi nisu ljudi.
Ipak odnose svoje mrtve
_____________ nekud.

Omeli su me u čitanju
Enciklopedije mrtvih,
Kiš nije mnogo mario za mrave

Više se bavio nama, ljudima,
Sav zabrinut je bio.
Mi razvili smo empatiju

Prema našim bližnjima, istih boja na zastavi
Prema onima što mrmljaju
Jednake molitve.

Prema onima iste boje kože,
Mi razvijamo suosjećanje
Za žrtve, za prognane, ostavljene

Za napaćene i siromašne.
Za uspješne, vješte, nagrađivane,
Za obrazovane i neuke.

Za mučene, zapuštene, poražene
I slabije, za planetu, mačke i pse.
Veliko je naše suosjećanje.

Mi ne bismo ni mrave gazili
(Djeca ih gase prstima
Poslije im je žao).

Doći će i mravi na red,
Za našu ljubav
Treba samo pričekati.

Evo ih u pjesmi
Nose svoje mrtve.

Za to su zaduženi oni
Iskusni stariji radnici,

Mladi mravi
Gledaju i uče.

2272 i HAJLA

__________Mom ocu, Huseinu Luboderu

 dvije godine
dvije glave
sedam koraka
dva tovara
karavanski put

muka
radost
hod
2272

između 2272 i 2403
rasteže se uspon u stihu

2403
koliko treba
da se čovjek
popne

do sebe

ISTOČNO OD JABUKE

Koliko smo bliski
tu na istoku.
U tijesnoj Jusufovoj košulji
umalo zagrizoh Evinu jabuku.

REKONEKCIJA

Ko još vara
sebe
da postoji
lažan pokret
zamahnut
da uzme otiske
van vremena
stvarane

(Dobra strana kopanja rovova u ratu)

Da je znao, u po rata,
Šta ga čeka toga dana
Moj drug Bato Godočeljac
Nikad ne bi ni kročio
Od Vječite vatre dalje.

Al ga pusta duhan-želja
Namamila koji metar
Primico se, mislio je,
Gdje cigara kupit ima.

I što kroči korak dalje
Dvije puške sačekaše
I knjižicu zatražiše.

Sedam dana iznad grada
Kopala se zemlja crna,
I duhan se proklinjao
Tek ponekad
Poznanac mu dodavao
Da zavije, da zapali.

A kad prođe
Rovovanje
I kad dođe u svoj dom
Na Kuran se časni zakle
Da cigaru nikad više
U životu neće svom.

Sarajevo i Bosna su, draga gospođo, dvije moje vječno otvorene rane

U jesen te 2003. godine cijena četvornog metra stambenog prostora u Zagrebu je između 1000 i 1300 eura. Stanovi, rezidencije, apartmani s pogledom na svijet o kojima Edo govori, živo mi ih predstavlja i crta, domećući priče o povijesti svakog od ponuđenih mi života i svjetova, u ne koštaju više od toga. Rat je već odavno iza nas, Tuđman već treću jesen počiva pod kosom mirogojskom pločom, a Hrvatska Europi nije više onako antipatična diktatorska zemljica s ružnom biografijom iz Drugoga svjetskog rata, kakva je do jučer bila, pa su zbog svega toga i stambeni krediti mnogo povoljniji nego ranije. Osim toga, i ja sam ubrzo nakon 3. siječnja 2000. godine prešao u Pavićevu korporaciju. Daleko sam od najbolje plaćenih u njegovim novinama, ali honorar mi je barem dvostruko veći od prosječne hrvatske plaće, a kada se tome pribroje novci koje još uvijek zarađujem pišući za novine u Sloveniji, Srbiji i Bosni, kao i ono što mi pristigne od knjiga, ispada da bih mogao dići kredit za najljepšu od Edinih rezidencija, stan od stotinjak kvadrata na vrhu jedne modernističke vile, s istom tolikom terasom i pogledom na tornjeve katedrale i grad, a ta taj kredit i ne osjetim. Ustvari, mogao bi dići još jedan kredit: za uređivanje i opremu stana i za novi auto!

To su, dakle, trenuci, u jesen 2003. kada zarađujem više nego ikad. Prihodi će mi, ako dobro pamtim, rasti sve do 2008, nakon čega najprije nestaju honorari iz regije, a onda se i sve drugo pomalo topi, ali ako na stvari gledam iz ovih dalekih daljina i iz sigurnosti koju donosi vrijeme u kojem sve je prošlost, jasno je da sam u ono vrijeme kad smo razgovarali u toj kaptolskoj konobi u koju su neprestano ulazili i iz nje izlazili muškarci različitih godina u crnim košuljama i s bijelim rimskomkolarima, mogao podići ta dva kredita i u međuvremenu ih bez previše muke i stiskanja otplatiti. I mogao sam stanovati u rezidenciji na vrhu jedne zagrebačke modernističke ljepotice, ispijati negroni i zveckati ledom na terasi s pogledom na tornjeve koji se urušavaju. Mogao sam napisati roman o nama i mogao sam ga ispratiti lijepom sentimentalnom posvetom Edi Murtiću. Vidim se, evo sad, kako u predprvomajski sumrak sjedim na sofi u našem salonu, s pogledom na staklenu stijenu iza koje se više katedrala i grad. Za leđima mi je veliko Edino ulje na platnu – obećao je te večeri u konobi da će mi pokloniti sliku za useljenje! – Ana u prolazu zastaje, pa me zabrinuto pita zašto sam neraspoložen. Nisam neraspoložen govorim joj, nego mislim o tome kako sam pomislio da Edo Murtić nije normalan kad mi je predložio da kupim ovaj stan. I o tome mislim da sam ga, možda, i kupio samo da njega ne razočaram. Inače bismo sad stanovali negdje u Novom Zagrebu, u stanu koji bi bio barem dvostruko manji. I tamo bi nam bilo dobro, kaže Ana, sretna što nikakvo zlo nije u pitanju.

U tom stanu, koji je za nas dvoje vjerojatno i prevelik, i već nas pomalo brinu troškovi i mjesečne komunalije, živimo tako punih dvadeset godina nakon smrti Ede Murtića. Od vremena kad sam se tu uselio – a bilo je to polovinom listopada 2003. – u Zagrebu sam se počeo ukorijenjivati. Pomiren s poviješću koja nas je sve zadesila, kao i s vlastitim životom, uključujući sve njegove zablude, naivnosti i lakomislenosti, svoj književni opus podijelio sam na dva dijela. Prvi, koji završava s novelom “Buick Rivera”, i kojem od proznih djela još pripadaju “Sarajevski marlboro”, “Karivani” i “Mama Leone”, koncentriran je na Sarajevo i na Bosnu. Drugi, koji otvara taj kontroverzni roman, koji mi je nanio ozbiljnu socijalnu reputacijsku štetu, naslova “Ruta Tannenbaum” posljednja je moja knjiga rata i gnjeva. Ali njome započinje moja zagrebačka i hrvatska faza. Između, kao kakav monumentalni graničnik, stoje “Dvori od oraha”. Kako doživljavate taj svoj tematski rez i prijelaz?, pitaju me u intervjuu na HRT-u, u povodu velike srednjoeuropske nagrade Vilenica, kojom sam čašćen u jesen 2024.

Pazite, odgovaram, nije tu samo riječ o književnoj temi, niti o tome gdje se, na kojem mjestu, u koje vrijeme ili u kojemu gradu i zemlji odvija radnja mojih romana, pripovjetki i dramskih komada. Ne radi se tu samo o tekstu, radi se o životu! Kada sam se 1993. preselio u Zagreb, ja sam još neko vrijeme boravio u čistilištu. To je potrajalo i cijelo desetljeće: nisam znao ni gdje sam, ni gdje ću sutra biti. Kao svi ti nesretnici, a vi ih oko sebe viđate na tisuće, koje pomalo i nekorektno zovemo migrantima, ljudi iz Azije, Afrike, Ukrajine, ili ti nesretni Palestinci, tako sam bio razapet između onoga što jesam i što kanim postati, ali i između onoga gdje fizički boravim i gdje prebiva moja duša. Bio sam u Zagrebu, tu među vama, viđali ste me kao što me i danas viđate, razgovarali smo kao što i danas razgovaramo, ali moja duša u to je vrijeme bivala tamo gdje nisam ja. Moja duša je bila u Bosni i u Sarajevu. Živio sam i razmišljao od danas do sutra, ili od mjeseca do mjeseca. Najdalje bilo je: godina unaprijed! Sve što je bilo više od toga, za mene bilo je tuđe, daleko, nezamislivo. Po prilici onako kako čovjeku djeluje vrijeme u kojem ga više neće biti. Naime, moja budućnost bila je ucijenjena time što sam je gotovo fanatično projicirao na mjesto s kojeg sam, ovako ili onako, protjeran, i u vrijeme koje je neumitno prošlo. I pazite, ključna riječ je tu: fanatično! Bio sam fanatik koji ne umije boraviti i bivati u stvarnosti, onoj prostornoj i onoj vremenskoj. Kada me pitaju kako sam mogao napisati roman “Ja i svi moji mrtvi”, u kojima sam opisivao unutarnja emocionalna iskustva jednoga fiktivnog bombaša samoubojice, ne u ime Allaha i islama, kako bi to danas možda bilo i moderno pisati, nego u ime jedne druge vjere, ja svaki put pokušavam objasniti kako je upravo u tom romanu najviše autobiografskih elemenata. Upravo tu sam ja pisao o sebi, tojest o onom sebi koji sam bio u to vrijeme svoga čistilišta, o onom sebi koji bih postao da nije bilo tog, kako vi kažete, tematskog prijelaza iz sarajevske i bosanske u zagrebačku i hrvatsku fazu moje književnosti.

Naravno, ja ljubaznoj novinarki Hrvatske radiotelevizije tom prigodom ništa neću reći o ulozi Ede Murtića u mom prelasku iz jednoga u drugi svijet, jer ona ne bi mogla razumjeti ni kakvu ulogu jedno zagrebačko preseljenje može imati u životu pisca. Ili što uopće znači kupovina stana za čovjeka koji je u ratu iz Sarajeva došao u Zagreb. Na pitanje što mi, pak, danas znače Sarajevo i Bosna, ja tom prigodom, dok me snimaju na mojoj terasi, s pogledom na Katedralu i njezine skelama opkoljene tornjeve, ovako odgovaram.

Sarajevo i Bosna su, draga gospođo, dvije moje vječno otvorene rane! Pa iako se trudim tu rečenicu izgovoriti bez emocionalnog angažmana, kao da govorim nešto što je netko drugi rekao i što sa mnom nema veze, glas mi, kao i svaki put počinje podrhtavati, grlo mi se steže, oči mi se pune suzama. I ja tu ne mogu ništa, nastavljam govoriti. Po tim me ranama, vjerojatno, i poznaju. One su u svakom trenutku vidljive. Prepoznatljive su kao stigme na vjerničkim šakama. I nisu samo moje. Znam mnogo ljudi koji svijetom lutaju s takvim ranama…

Te moje riječi odjeknule su jednako i u Sarajevu, i u Zagrebu. Instagrami i fejsbuci vrijali su od ganuća. Angažirani kolumnisti su po patriotskim portalima biranim riječima opisivali moj lik, uzdizali me među klasike i mislioce, među najveće stiliste našega jezika. Jer doista, tko bi još mogao da izgovori ili napiše nešto toliko originalno i uzvišeno kao: Sarajevo i Bosna su dvije moje vječno otvorene rane. A negdje između da udjene još i to: draga gospođo!

Ta rečenica, a zatim, u nastavku, i njezino poopćenje bili su savršena, nepogrešiva mjera moje prisutnosti u Bosni i u Sarajevu. Za Zagreb s pogledom na Katedralu, u kojem sam se upravo ukorijenio, zahvaljujući okretnom socijalnom geniju Ede Murtića, bila je to ona mjera drugog i drukčijeg podrijetla koja Zagreb čini kosmopolitskim gradom i metropolom svih hrvatskih varijeteta, uključujući i taj iz kojeg sam ja potekao. Taman se toliko moglo i trebalo reći koliko sam ja rekao, jer bi sve drugo bilo previše, svaki drugi angažman bio bi, iz zagrebačke perspektive pretjeran, a na neki način i sumnjiv, jer bi sugerirao novu pojavu onoga nemilog tuđina, koji je kroz mene životario u zagrebačkom limbu, tokom te moje prve bosanske faze, započete 1994. “Sarajevskim marlborom” i dovršene u posljednji čas, 2002. s “Buick Riverom”.

Iz one druge, sarajevske perspektive, rečenica u kojoj su Sarajevo i Bosna dvije moje otvorene rane, a zatim i to njezino objašnjenje iz kojeg biva jasno da rane ne mislim ni zacijeljivati, ni prema njima na neki drugi način postupati, osim da ih još koji put izgovorim kao lijepu parolu i refren, učinila me je u tom gradu poželjnim i dragim, baš kao da se u njemu nisam rodio, niti sam ikad u Sarajevu živio. Po toj su, naime, rečenici oni ispravno zaključili da se u Sarajevo ne kanim vraćati, niti se tamošnjim prilikama više mislim baviti na bilo koji drugi način osim da adoriram novostvoreni bošnjački mit Sarajeva, i da svoje rane prilažem u zakladu i vakuf svih bošnjačko-muslimanskih živih i otvorenih rana. Pritom, za razliku od ostalih korisnih idiota i gostiju koji obično ljeti, u vrijeme filmskih i književnih festivala pristižu iz Zagreba i Beograda, koje ipak treba dočekivati, osmijehivati im se, voditi ih na ćevape i plaćati im konake, ja u Sarajevo ne mislim dolaziti. Osim što nemam volje ni vremena da dolazim, osim što Sarajevo naprosto više nije moja tema, ja sam, dok zamišljen sjedim ispod velikog Edinog platna u našem salonu s pogledom na Katedralu i grad, tako da Ana pomišlja da sam neraspoložen, svjestan da bi moji odlasci u taj grad nužno bili pogrešno shvaćeni. Oni tamo uplašili bi se da sam došao po nešto svoje, a ovi u Zagrebu bi s mogli s gađenjem pomisliti da bih pri povratku u Zagreb na potplatima svojih cipela mogao donijeti sarajevska govna – na što me je jednom upozorio predsjednik Vrhovnog suda Đ.S., na čemu sam mu ostao trajno zahvalan! – jer je pravilo, obostrano prihvaćeno u Sarajevu i u Zagrebu, da bratimljenje ova dva grada, ove dvije prijestolnice dvaju moćnih kulturnih i književnih identiteta, mogu provesti samo oni koji su u toj stvari unaprijed čisti, jer znaju tko je tu odakle. Na uzajamna pojila i žderila mogu se pozivati samo oni koji u toj stvari neće imati perspektivu obje strane.

No, je li s moje strane sve ovo bilo tako promišljeno kao što se može učiniti? I sam si ovo pitanje često postavljam. Kako je, nakon “Dvora od oraha” tako naglo, gotovo kao prestanak pušenja, nastupila takva tematska i intelektualna promjena u mom životu? Kako su se to Bosna i Sarajevo iz žive svakodnevne opsesije pretvorile u aforizam i u parolu: “Sarajevo i Bosna su, draga gospođo, dvije moje vječno otvorene rane!”? I što se to dogodilo da su mi takve riječi lako i bez napora počele navirati na um, toliko da se uz njih već mogu odmarati i da mogu, dok ih izgovaram, misliti o nečemu desetom? Što se to dogodilo s mojom pameću, a što s karakterom, da najednom nepogrešivo znam što će ljudi pomišljati kad ovakvo što govorim, čime ću ih do suza ganuti, čime pridobiti, a čime ću ih navesti da odjednom zaborave sve što su prethodno o meni mislili?

Ne znam, ne znam, znam! Ali sam siguran da se ništa od ovog ne bi dogodilo da prvi put nisam postupio suprotno svim svojim strahovima i nesigurnostima, da nisam povijerovao u tu lijepu i prijateljsku maštariju Ede Murtića, kojom me  je on tako velikodušno obuhvatio, i da nisam digao kredit u Zagrebačkoj banci i kupio stan u kojem danas živim. Ne radi se samo o tome što je to stan u jednoj od ljepših zagrebačkih modernističkih vila – adresu ću vam, ipak, prešutjeti – što je  to rezidencija od, da vam ipak precizno kažem, od 143 četvorna metra, s terasom koja je tek dvadesetak kvadrata od toga manja; ne radi se ni o tome što iz svog salona i sad gledam razmontirane i razšarafljene tornjeve u potresu oštećene Katedrale – te krhke i sirote Bolleove ljepotice – i što iza nje vidim veći dio moga grada; a na kraju krajeva ne radi se samo ni o tome da se tom dramatičnom i odvažnom promjenom mog socijalnog i klasnog položaja – na ovom mjestu doista važno je posegnuti za tom starom dobrom marksističkom frazom – s kojom sam od ratnog dohoda i nevoljnika postao diskretni pripadnik zagrebačke kulturne elite, ili naprosto netko tko je svoj književni talent uskladi sa svojom životnom egzistencijom. Ne radi se, kažem, ni o čemu od toga pojedinačno, ali se radi o svemu tome zajedno. Poklonio sam vjeru ovome gradu, i on me je primio k sebi s onom mjerom otvorenosti koju u prethodnih desetak godina nisam u Zagrebu prepoznavao. Vjerojatno zato što nje za mene nije ni bilo. (Za darovitog pisca možda bi mogla biti zanimljiva ta razlika u odnosu grada prema piscu, s obzirom na njegovu temu. Kao i razlika u odnosu pisca prema gradu, s obzirom na piščev samoodabrani socijalni kontekst. Ali ja se time neću baviti. Niti za takvo što imam vremena, niti u ovim godinama imam volje i vremena za kontroverze koji iz ovih paradoksa proistječu.)

Edo Murtić imao je pravo. U novome stanu imao sam mnogo više vremena nego u prethodnim stanovima i životima koji su uz njih išli. Pogotovo nakon što mi je 2012. umrla majka, nakon čega sam bio sasvim oslobođen tih za mene sve napornijih privatnih putovanja u Sarajevo. Otac mi je umro dvije godine ranije, ali kako su bili rastavljeni i kako s njime nisam uspostavljao dublji emocionalni odnos, njegova smrt gotovo da me se i nije ticala. Na njegov sam sprovod išao iz formalnih razloga, da ne bude kasabskih skandala. Majka je, pak, umirala cijelu 2012, da bi na koncu otišla početkom prosinca 2012. Tim povodom objavio sam noticu u Jutarnjem listu – u novinama u kojima sam nekad radio! – gdje sami zamolio da me se izuzme od ceremonijalnih žalovanja. Ako me danas upitate zašto sam to učinio, zašto sam u Zagrebu uopće objavljivao da mi je umrla mati, neću vam moći precizno odgovoriti. Možda mi je bilo stalo do toga da svijetu javim sudbinu likova iz “Mame Leone” – knjige koja je od svih naslova iz moje sarajevske faze u Zagrebu i u Hrvatskoj najomiljenija, toliko da su je u jednome zagrebačkom kazalištu poželjeli dramatizirati, što sam, na žalost, morao odbiti, jer u meni neku jezu stvara pomisao da ću svoje mrtve bližnje gledati kazališnoj pozornici…).

Očeva i majčina smrt, općenito ta moja nesretna bosanska porodica, koja se, poput kakve ciganske čerge, dovezla sa svih strana Habsburške monarhije i svoju povijest dovršila krajnje nesretno, nije nešto čega bih se nakon “Mame Leone” želio prečesto sjećati. Napokon, svemu smrtnome dužni smo omogućiti da u miru umre. Sve to zaboravu teži, neka zaboravljeno i bude. Književnost nije album s porodičnim fotografijama, koji nešto znači samo onima koji prepoznaju lica na fotografijama. Njoj ne znače ništa naši sinovljevski, bratski, ni sestrinski sentimenti. Da sam dalje pisao o svojoj porodici, vjerojatno bih pisao samo o jadu i nesreći, emocionalnoj, mentalnoj i životnoj, o nesreći intimnoj i povijesnoj, i vjerojatno bih dolazio u iskušenja da, kao i toliki pisci porodičnih i društvenih romana optužujem flajšmašinu povijesti za sudbine svojih dragih, ali zar ne bi to bilo izricanje nečega što je toliko već puta izrečeno, nečega što parazitira na književnom, romaneskom i historiografskom tekstu, nečega što apelira na tuđe sentimente, na način ne mnogo dostojniji od načina jeftinog ljubavnog šlagera? Ne, apsolutno nije dolazilo u obzir da, zagledan u staklenu stijenu svog salona, iza kojeg u san zimski tone moj Zagreb, razabirući svoj lik na njezinom noćnom zrcalu, prošaranom svjetlima grada, pišem o tuzi (ili suzi?) iz koje sam potekao.

Osim toga, u vrijeme kad započinje cjelogodišnje majčino bolovanje već sam pri kraju prvoga toma romana “Dvojica”, za koji već tada znam da će ga sačinjavati četiri knjige, plus peta u kojoj su pripovjetke, veće romaneskne cjeline, dramske sekvence i poezija Miroslava Krleže i Ive Andrića. Ili, da budemo precizni: Andrićeva i Krležina djela, cjeline i fragmenti, koja u stvarnosti nikad nisu napisali. Pisanje “Dvojice” otpočetka sam mogao zadržati u tajnosti, a da bih ostao u životu i u javnosti, te da bih na koncu normalno živio, mora sam, uz rad na “Dvojici”, tokom godina objaviti i tri, tada sam mislio sporedne svoje knjige, dva romana i knjigu priča. Tako i da sam imao namjeru pisati o majci i ocu, ili nastavljati nešto što je započeto u “Mami Leone”, ne bih zato imao vremena.

Najprije mi kroz san marširala vojska latinskih deklinacija, uvijek bi barem jedan padež zapeo, iz rimskog sna me oteo. Mnogo godina poslije u gradu širokih bulevara stvarao mi košmar subjunktiv, njime se iskazuju emocije u veznim rečenicama, za njim nepravilni glagoli, poslije me oduševljavala melodičnost jezika velikog renesansnog pjesnika i dramatičnih opera, kratko, samo jedno ljeto njemačke oštre riječi, a onda dugo, godinama cijele priče, cijeli jedan novi život u jeziku najvećeg od pisaca. Sada, ima tome koja godina pod navalom riječi iz dalekih zemalja povukao se jezik domaćina, i u mene se ilegalno uselio jezik mojeg djetinjstva, u njemu došlo do promjena, osvojio me taj jezik došljaka u zemlji tuđina, nikom taj slučaj ne bih htio prijaviti, mogle bi se stvari nepotrebno zakomplicirati, malo tko bi me ovdje htio i mogao razumjeti, kada zastanem u govoru pomisle da me hvata staračka slabost, ne znaju koliko mi se jezik zapetlja, riječi prebirem prije nego što onu razumljivu pronađem, a i kada je se dosjetim nikad baš ono što sam htio reći, zato mi najlakše nasmiješiti se “Lijep dan! Kako je vaša gospođa supruga? Vidimo se”, i brzo proći, tada ne bude nepotrebnih zabuna i nesporazuma, kada bih stao morao bih im reći da sam još ovdje, a već otišao.

Kad je u našu kuću ušao gramofon
Dolazilo se dugo kod nas
Na slatku

A kad bih posve ostao sam
Stavljao sam na ploču
Očevu dušu –

Sleđena,
Vrtila se tamo sve dok
Ne bi moju prepoznala tugu

Onda bi otud, opijena
Dugo posrtala do mojih koljena –

Kao ovo ja
K tebi – udaljavajući se
Tobom zanijet, moj umete, svijete

 (2021)

Večernji list, Obzor, 21. ožujka 2026.

Gewandhaus u Leipzigu jedno je od najvažnijih mjesta europske kulture čije se ime može prevesti kao kuća sukna. No sukno zbog kojeg je postao i sve do danas ostao važan u europskoj kulturi nije sačinjeno od vunenih niti, nego od nevidljivih, u zraku i uhu slušatelja vibrirajućih tonova, istkanih i utkanih u čudesne glazbene krojeve raznih oblika.

Ceh leipziških suknara još je 1781. godine u svojoj zgradi udomio jedan od najstarijih njemačkih i europskih simfonijskih orkestara. Suknarsko ime orkestar će ponijeti i prenijeti i na novi, drugi Gewandhaus, otvoren 1884. Reprezentativna koncertna dvorana bila je za vrijeme Drugog svjetskog rata teško, do neobnovljivosti oštećena u bombardiranjima. Ime Gewandhausa nastavilo je živjeti s orkestrom koji je ostao beskućnik. Sljedeća gotovo četiri desetljeća svirat će u gradskoj kongresnoj dvorani, često i u Leipziškoj operi – ujedno i kao operni orkestar, te u posebnim prilikama u crkvi sv. Tome na Bachovu grobu.

Leipzig je bio u DDR-u, komunističkoj državi koja se ugradila u važan kontinuitet izgradivši orkestru novi dom. Treći i današnji Gewandhaus, otvoren 1981., spomenik je arhitekture tog doba, vanjskim izgledom atraktivan i moderan i danas, osobito uvečer kada kroz stakleno pročelje svojim svjetlom obasja prostrani Augustusplatz. To je novi centar Leipziga koji još omeđuju zgrada Leipziškog sveučilišta i Opera.

Na tom su se trgu u rujnu 1989. ponedjeljkom počele održavati demonstracije čiji će se duh i energija razliti čitavim DDR-om i dva mjeseca potom kulminirati padom komunističkog režima i Berlinskog zida.

Jedna od ključnih osoba tog pokreta, čovjek tolikog ugleda i autoriteta da mu je bilo nuđeno mjesto prvog postkomunističkog predsjednika države, bio je šef-dirigent Gewandhausa, legendarni maestro Kurt Masur. Sva ta povijest i značaj mjesta činili su pozornicu događaja koji je za nas od iznimne važnosti, a dogodio se u Gewandhausu u četvrtak navečer, 18. ožujka 2026.

U tišini, koja je zavladala u punoj dvorani nakon što su prigušena svjetla, najprije su zagrmjele velike orgulje. Pod prstima i nogama orguljaša Michaela Schönheita potekla je “Aleluja” – preludij austrijskog skladatelja Franza Schmidta.

Na orguljama, kao geslo Gewandhausa, stoji latinski natpis: RES SEVERA VERUM GAUDIUM. Može se prevesti i razumjeti na dva načina. Oba su točna i primjerena mjestu: “Istinska radost je ozbiljna stvar”, ili “Ozbiljna stvar je istinska radost”.

Potom su ozbiljne govore, koji su se svaki na svoj način bavili najozbiljnijim stvarima koje nam pričinjaju istinsku radost, održali gradonačelnik Leipziga Burkhard Jung, predsjednik Udruge njemački nakladnika i knjižara Sebastian Guggolz, ministar kulture i medija čitave Njemačke Wolfram Weimer te predsjednik vlade Slobodne Države Saske Michael Kretschmer.

Nakon svih tih odličnika, na pozornicu je izašao i Gewandhaus orkestar, jedan od najboljih na svijetu. Svirao je Rumunjski koncert Györgyja Ligetija, jednog od najvećih mađarskih skladatelja 20. stoljeća.

Pod ravnanjem mlade dirigentice Johanne Malangré orkestar će nešto poslije i zaključiti večer valcerom “Na lijepom plavom Dunavu” Johanna Straussa mlađeg. Razlog za izbor upravo te skladbe bio je književni, jer čitava je ceremonija bila otvaranje Leipziškog sajma knjiga, jedne od najvažnijih manifestacija te vrste u Europi, pa i svijetu, a jedna od glavnih tema ovogodišnjeg sajma je književnost i nakladništvo podunavskih zemalja.

A sada dolazimo do onoga što nije najvažnije samo nama, nego je te večeri bilo najvažnije svima okupljenima u Gewandhausu. Dolazimo do čovjeka kojem su se kao počasnom gostu i razlogu tog svečanog okupljanja obraćali svi navedeni govornici, u čiju su čast svirale i orgulje i orkestar Gewandhausa, kojem je na kraju čestitala direktorica Leipziškog sajma knjiga Astrid Böhmisch i kojem je laudaciju održala srpska i njemačka književnica Barbi Marković.

Njemu se te večeri uručivala velika i važna Leipziška književna nagrada za europsko razumijevanje. Osim za vrijednost samih njihovih djela, ta se nagrada autorima dodjeljuje i za doprinos europskom dijalogu i međusobnom razumijevanju koji su ostvarili svojom književnošću.

Barbi Marković o tom je čovjeku govorila s nježnim i srdačnim strahopoštovanjem. Osobno, dirljivo i dirnuto, duhovito. Govorila je o njegovoj volji i upornosti da svaki dan sjeda za stol i piše priče koje imaju moć svijet podići na jednu višu razinu, koje osnažuju čovječnost. O tome kako svjesno preuzima rizik da zbog svog pisanja postaje meta desničara i nacionalista vlastite domovine. Kako godinama održava platformu s esejima, preporukama knjiga i političkim analizama, podržavajući one koji dolaze i podsjećajući na one koji odlaze.

Govorila je i o rođenom i nenadmašnom pripovjedaču koji “vrvi pričama kao pas buhama”. Nabrojila je samo neke od njegovih velikih i važnih knjiga, koje su prevedene na mnoge jezike, uključujući i njemački. Govorila je o piscu koji nam daruje “razumijevajuće, suosjećajne uvide u najrazličitije vrste duša”. Govorila je o autoru kao jednom od onih “koji ne moraju nikome dokazivati na kojoj strani stoje, jer je jasno da svoju poziciju stalno preispituju i da su srcem uvijek uz slabije, uz druge, uz nemoćne i nezaštićene. Uvijek na strani onih koji nisu željeli rat.”

Zahvalila mu je u ime svih nas, njegovih čitatelja širom Europe i svijeta, što se “u svojim tekstovima bori za ljudsko dostojanstvo” i što mu “očito mnogo toga nije svejedno”. Čestitala mu je na njegovu već desetljećima ispisivanom velikom književnom postignuću.

U Leipzigu već nekoliko godina živi Sara Glojnarić, skladateljica koja piše velike opere za velike njemačke operne kuće. Glazbeni direktor Leipziške opere, one preko puta Gewandhausa, od ove je sezone veliki maestro Ivan Repušić. Miljenko Jergović je književnik kojem se taj i takav Leipzig te večeri do zemlje poklonio i čiji je važan govor o istinskoj snazi Europe s velikom pozornošću odslušao. Tako je za nas iz Hrvatske, kojima je sve to važno, Leipzig te večeri bio i prijestolnica hrvatske kulture, s ljudima zbog kojih smo utkani u to dragocjeno sukno europske kulture i civilizacije. Za razliku od hrvatske države za koju se ta večer nije ni dogodila i koju nije predstavljao nitko, pa je naša istinska radost zbog svih ovih ozbiljnih stvari ostala nepomućena.

Silvije Strahimir Kranjčević: Rukopis svijeta (izabrane pjesme, izabrao Tomislav Brlek), DHK, Zagreb 2025.

Ima Tomislav Brlek, priređivač knjige, koji je načinio izbor Kranjčevićevih pjesama za ovo izdanje, taj običaj da mi šalje, uručuje i/ili elektronski prosljeđuje ono što objavi. Obično je riječ o djelima, pjesničkim, esejističkim, rjeđe proznim, iz hrvatske književne povijesti, redom pokojnima, klasicima i skrajnutima, onima koji daju mjeru “veličini malenih”, oni koji su sami svoja mjera, onima kojima je povlačenje po školskim lektirama proizvelo samo još i tu nepravdu da svi misle da su ih čitali, premda ih nije čitao nitko. Te svoje knjige i u njima svoje kritičke (ili bi ovom prigodom bolje bilo reći – čitalačke) izbore Brlek obično objavljuje u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika, i one će vrlo rijetko, ili nikad, dospjeti do knjižarskih polica. Radi se, dakle, o izdanjima koja su dio ceremonija i protokola službene, režimski sponzorirane kulture, oko čije se vidljivosti zapravo ne brine nitko. Ili je, još od socijalističkih doba, u sam ceremonijal upisano da ovakva izdanja trebaju biti nevidljiva?

Zašto Tomislav Brlek, izvanredni profesor na Odsjeku za komparativnu književnost, radi na ovakvim izdanjima, i zašto ih šalje upravo meni? Ovo je od onih pitanja koja svakako zavređuju pažnju, premda zvuče pomalo idiotski. Brlek je protagonist one socijalno i egzistencijalno dobro situirane akademske elite, koji u Hrvatskoj sačinjavaju ljudi koji katkad rade mnogo i dobro, premda su slobodni da rade loše ili da ne rade ništa. Rad na ovakvim knjigama njima je dobra preporuka za dalji napredak na socijalnoj i egzistencijalnoj, da ne kažemo i stručno-znanstvenoj ljestvici. Ali u Brlekovom slučaju razlog je drugi: njega, kao još malo koga među tim svijetom i među njihovim studentima, književnost doista živo zanima. Zanima ga onako kako je, recimo, zanimala i Antuna Barca. I pritom on, baveći se hrvatskom književnošću, nema nikakvih prljavih, ideološko-političkih, da ne kažemo i silovateljskih ambicija ni interesa.

A zašto te svoje knjige šalje meni, a ne kakvom utjecajnijem, unutar elite situiranom hrvatskom piscu? Osim argumenta prijateljstva, postoji samo još jedan: Brlek, naime, zna da ću ja te njegove knjige čitati. I da ću, recimo, i njegov izbor iz Kranjčevića pomnjivo iščitavati, upravo kao da je prvi. Brlek je za mene, kao što sam, vjerojatno, i ja za njega: zadnji Adam. Zadnji Adam hrvatske književnosti.

Tu pjesmu, naslova “Zadnji Adam”, koja se, naravno, našla u izboru Tomislava Brleka, jer koliko god katkad on zna u svojim izborima i antologijama biti ekscentričan u potrazi za nečim što je drukčije i atipično u odavno provjerenim i kanoniziranim opusima, u Kranjčevićevom slučaju takvo što se ne radi. Osim što velike ili amblematske Kranjčevićeve pjesme zaista neizbježne jesu, u njegovom pjesničkom načinu ima nečega izričitog, što čitatelja svaki put zatekne, pa mu se učini da je grehota to izbjegavati. Izbjeći “Zadnjeg Adama” bilo bi isto što i izbjegavati “White Riot” među izabranim pjesmama The Clash. I neka vam, čitate li doista ovo, ne bude ni neobično, ni skaredno to što u istu rečenicu dovodim Kranjčevića i Strummera. Nešto je u načinu tog vječnog hrvatskog prognanika bilo punkersko, premda je pisao u dugim stihovima i duge pjesme, nasuprot kratkim plakatnim songovima punka. Kranjčević je, naime, bio pobunjenik, bio je satiričar, ikonoklast, pa ako bismo se pozabavili inventarom onog protiv čega je on ustajao, i stilsko-retoričkih sredstava za kojima je posezao, mogli bismo se iznenaditi time da između njega i pobunjene mladeži koja je ponikla iz stihova Petti Smith nema bitnijih neslaganja. Prema Bogu i ljudima, ili prema ljubavi i nepravdi, prema pobuni i prema domovini, Kranjčević se odnosi kao i oni. Samo što kroz stoljeće i kusur po njegovoj smrti neće baš biti mnogo onih koji ćega razumijevati na taj način. Nakon pjesnikove smrti od njega će se stvarati zašećereni romantični kult, ili mučenika za nacionalnu stvar. Jest, naime, Kranjčević bio mučenik, ali mučeništvo njegovo bilo je vrlo osobno, ekscentrično u odnosu na ono i onakvo hrvatstvo kakvo su mu zadavale onodobne elite. I onaj čuveni njegov “Moj dom” (ne, ni tu pjesmu nije Brlek izbjegao), koja je tako često korišten za domoljubne recitale, ne govori ono što su oni u njemu naumili čuti. “Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,/ i brda joj i dol…”, nije pjesma o Hrvatskoj, koja je negdje drugdje nešto što on jest (a Kranjčević je u Sarajevu, jer je predugo u životu svom bio, i gdje leži do u vječnost), nego je domovina samo u njegovom srcu, dok drugdje ne postoji. O tome pjesma govori. I o slobodi govori, koje nema, a bez koje domovina izvan srca, prema Kranjčeviću, ne može ni imati nekog zemljopisnog korelativa. “Moj dom” je, dakle, buntovna, da ne kažemo i antidržavna, protudomovinska pjesma. U svakom slučaju, gorka pjesma očajnika.

Još samo koja o “Zadnjem Adamu”. Kao što bi prvi čovjek Adam, stvoren prije životinja, riba i ptica, kojemu je Bog dao u zadatak da životinjama, ribama i pticama imena nadjene, čime ga je, njega Adama, učinio bliskom sebi, ali ga je učinio i pjesnikom (jer što je pjesnik nego onaj koji izvodi riječi u metafore i tako imenuje svijet oko sebe?), tako će jednom biti i zadnji Adam, dakle posljednji čovjek na Zemlji. On, veli Kranjčević, “blijedim noktom, zadnje što je mako;/ Napisao je u led – upitnik!” Pa: “Praminja snijeg i pokriva žurno/ Taj zadnji znak, što čovjek ga je piso/ Ko svjedočanstvo očito i burno,/ Na zemlji da je bio i bitiso!”

Što to pitaš Adame, možda će Kranjčevićevog Adama upitati Bog. Nama, pak, važan je samo upitnik, i gorka istina da u čovjekovoj prirodi nije da nešto na koncu zna, nego je u njegovoj prirodi da posljednjim dahom pita.

Posljednja strofa svijeta

Glasi ovako: “Praminja snijeg, sipa inje gusto,/ I silne grude naokolo baca/ I krije znak pod noktima mrtvaca,/ Sve više nada nj brdo valja pusto:/ Spomenik svijetu, što ga više nema,/ Do neba gruda ledena, golema!/ A pod njom spava kao luda sanja/ Sve, što je bilo, da isprazno prođe/ Bez glasna traga, dokle opet dođe/ Nov kaos mutni do – drugog izdanja!” U toj dramatici kraja svijeta, strašnoj i grotesknoj, tinja ipak zrnce vedrine. Ali ne u vječnom vraćanju i ponavljanju, nego u – drugom izdanju. Kranjčević je, zahvaljujući Kosti Hörmannu, Nadi, Sarajevu, Kranjčević je zahvaljujući tuđinskog austrijskoj upravi svoj siromaški život proživio upravo kao novinar. Premda je bio urednik književnog časopisa, njegov je posao uvelike bio novinarski, i njegove najbolje pjesme podrazumijevaju u sebi neku vrlo jasnu, gotovo izričitu žurnalističku gestu. Svijet posljednjeg Adama čeka drugo izdanje, jutarnje izdanje. U osvit rađanja novoga svijeta.

Druge godine rata, u avgustu 1993, dobivam poziv da se javim nadležnoj vojnoj komandi radi kopanja rovova ili tranšeja, svejedno. Tadanjim vojnim rječnikom tako se nazivalo inžinjerijsko utvrđivanje položaja neke vojne jedinice.

To su lokacije na prvim vatrenim linijama ili neposredno iza njih. O sudbini onih koji su odvođeni na kopanje rovova svašta se pričalo. Kopači su često bili u smrtnoj opasnosti jer su izloženi vatri sa protivničke strane. I domaća strana, navodno, povremeno je, nakon završetka posla, likvidirala angažovanu inžinjerijsku jedinicu ukoliko joj nije odgovarao njen nacionalni sastav. Dosta je ljudi poginulo ili bilo ranjeno na kopanju rovova. 

Više zbog bolesti nego realne opasnosti, nisam se odazvao na prvi poziv. Došao je drugi, uz upozorenje da ću biti silom priveden. Imao sam jednog komšiju, snažnog i vještog momka, koji je pravio spiskove ljudi u neposrednoj okolini koji bi, po njegovoj procjeni, mogli kopati rovove. Momak je cijeli rat proveo na sličnim poslovima vješto izbjegavajući da i on kopa rovove ili ode na prvu vatrenu liniju. Znam da sam se našao na njegovom spisku.

Zapamtio sam prvo privođenje početkom prethodne godine. Povede me jedan naoružani, meni poznati šibicar, na saslušanje u neku komandu u formiranju. Idem ispred njega i jednog, takođe naoružanog, mladića. Sumrak. Pucnjava na sve strane. Osjećam dodir cijevi na leđima.

– Ako ovaj mrdne, odmah pucaj – objašnjavao je šibicar svom pratiocu.

Trudio sam se da ne posrnem ili na drugi način mrdnem sve do prostorija za saslušanje. Da bih izbjegao ponavljanje pomenutog ugođaja, odazvao sam se na drugi poziv. Pokušavam odgoditi obavezu zbog bolesti. Imao sam upalu bubrega i sinusa.

– Bolestan sam, pa mogu li to naraditi u nekom drugom roku? – pitam čovjeka koji pravi neke spiskove.

– E, ovom cvikerašu dadnite najveću lopatu – odgovara mi taj novopečeni starješina.

Pokušao sam ponovo nešto da zaustim, ali me mimikom zaustaviše oni koji su već imali iskustvo u ovoj vrsti ophođenja. Povedoše nas na Betaniju. Idemo rovovima kraj Zetre i kroz podrume Porodilišta Jezero. Nekad funkcionalno opremljene prostorije temeljito su opljačkane. Nigdje nismo vidjeli lustera, utičnica, prekidača, razvodnih kutija, kablova, žice, lavaboa, slavina… Sve je sistematski poskidala naša „sarajevska raja“. Ostao je samo jedan stari ginekološki sto. 

Kroz rovove smo stigli do lokacije na Betaniji. Negdje nedaleko od poznatog groblja časnih sestara. Dobili smo krampe i lopate. Zatim su nam objasnili detalje: dužinu, dubinu i širinu rovova, te mjesta gdje se zakrivljuju.

Dali su nam i normu koju treba ispuniti. Ko je ispuni, rekoše, može ići kući.

Svoju normu morao sam ispunjavati u dvorištu bivšeg kamenoresca. On je dvorište dobro nasuo šljunkom i kamenim pločama da bi mogao dovoziti teški materijal za izradu spomenika. Nije bilo ni govora o tome da se tu može kopati. Trebalo se prvo osloboditi tih teških naslaga. Zbog pucnjave smo povremeno prekidali posao i sklanjali se u srušenu zgradu bivšeg vlasnika.

Ohrabrivani smo da zanemarujemo pucanje i nastavimo kopati. U tom je prednjačio jedan mlađi vojnik. Sa kalašnjikovom na ramenu, cigarom u ruci i ležerno otkopčanog šljema poput vojnika u američkim filmovima, govorio je:

– Nemojte se plašiti. Neće pucati na vas. Oni gore misle da ste vi roblje.

Nismo baš vjerovali u tu vrstu garancija. Istina, u našoj desetini bilo je šest Srba, tri Hrvata i jedan Bošnjak. Ovaj posljednji manje je kopao, a više objašnjavao šta i kako treba raditi.

Kako je svima bilo u opsjednutom Sarajevu znaju samo oni koji su to proživjeli. Srbi su imali dodatne teškoće: oni s brda su ih smatrali izdajnicima i „Alijinim Srbima“ koje sve treba pobiti, a u Gradu su mahom sumnjičeni kao saradnici agresora, doušnici ili skriveni snajperisti. Stoga je vojnikova tvrdnja da smo zaštićeni kao roblje bila bez jačeg uporišta.

Do rata sam mislio da moj identitet prvenstveno određuju: poštenje, obrazovanje, stručnost, radne navike i odgovornost, odnos prema ljudima, kakva-takva kultivisanost i slične vrijednosti. U toku rata okruženje  je utvrđivalo identitet samo po pripadnosti nekom nacionalnom ili vjerskom kolektivitetu. Bio sam Srbin i tačka. Da, ponekad se čula i sintagma „pošten Srbin“. Biti Srbin u ratnom Sarajevu značilo je podnositi teror Srba sa okolnih brda, uvjerenih da su baš oni „pravi Srbi“, a ovi u gradu „izdajnički ološ“ i, ujedno, biti izložen sumnjičenju sugrađana da si potencijalni dojavljivač i petokolonaš. Sve je ovo, uz vijesti o odvođenju i nestajanju Srba, unosilo nove dileme, strah i nespokojstvo. Doziva me stari poznanik jednom prilikom na ulici poimenično.

– Nemoj me dozivati po imenu – kažem mu.

– Pa kako ću te zvati?

– Zovi me magarcem, bezbjednije je – cerim se kiselo.

Kada sam, skidajući površinski sloj ploča i kamena u tranšeji, došao do ilovače, osjetio sam veliko olakšanje. Ostajalo je samo pravo kopanje. I tako šest dana. Ujutro na Betaniju, uveče kući, sve istim pravcem. Mogli smo birati da gazimo duboku vodu i blato u rovovima ili se izlažemo mecima. Naravno, gazili smo vodu, što je pogoršavalo stanje mojih bubrega pa sam, na kraju, završio u postelji.

Imali smo i kratke pauze za ručak. Dnevni obrok bio je komad hljeba s margarinom. I tako svaki dan. Jedan detalj ostao mi je u pamćenju. Naime, na Betaniji je ranije bio voćnjak Poljoprivrednog fakulteta. I tokom rata ostalo je nešto voća, najviše jabuka. Birajući uglove i stabla koja nisu dostupna drugoj strani, brali smo nedozrele jabuke i nosili kućama. Mada nezrele i kisele, to su bile prve jabuke koje smo ja i porodica bili u prilici da pojedemo nakon godinu i po rata.

Prve vatrene linije nisu za svakog imale samo borbenu funkciju. Za vještije pojedince, švercere i muljatore, to su bila i mjesta ratne robne razmjene.

– Je su li danas gore Mitar i Ranko? – raspitivali su se vojnici sa ovdašnje strane, računaju na ljude s kojima se mogu, dok ne puca, sklapati dilovi, razmjenjivati hrana, cigarete, benzin i drugo. Ako veza tada nije bila moguća, čekala se neka druga smjena.

Nakon šest dana kopanja dobili smo odgovarajuće ovjerene potvrde sa potpisima pomoćnika komandanta za personalne poslove i komandanta jedinice koja nas je prisilila da radimo ovaj posao. Na papiru koji posjedujem, pored ostalog, piše: „Potvrda se izdaje u svrhu regulisanja prava iz radnog odnosa i u druge svrhe se ne može koristiti.“ Gotovo groteskno zvuči pominjanje nekih sporednih prava kada smo bili lišeni onih osnovnih – ljudskih.

Dok sam poznanicima prepričavao iskustvo sa kopanja tranšeja, mnogi su me odmah pokušavali utješiti:

– Nije to ništa, ja sam kopao dvadeset dana.

– Ja sam kopao duže i na mnogo opasnijem mjestu.

– Nekoliko mojih poznanika poginulo je… i tako redom.

Tako sam saznao da sam ja, ustvari, sretan čovjek, da sretniji ne mogu biti. Ponekad i danas susrećem svoje usrećitelje. Još nisam zaključio kako da im zahvalim. Neki mi predlažu da, umjesto zahvaljivanja, angažujem advokata, napišem tužbu i tražim odštetu.