Na kraju, na isteku utakmice, rezigniran će gledatelj gorko primijetiti da je Engleska pregazila Hrvatsku kao plitak potok. Ali dugo je sve to trajalo, toliko dugo da se u čovjeku preokrene svijet. Na početku činilo se da je to ona ista Hrvatska, kakva se pred očima nogometnih promatrača pojavila još prije trideset godina, na Europskom prvenstvu koje se te 1996. igralo upravo u Engleskoj, a na kojem je netom posinjene Ćirine sinove, prema narodnom vjerovanju, samo švedski sudac Leif Sundell zaustavio da ne postanu prvaci Europe, ali tada je začeta igra u kojoj, kao u kakvoj instant tragediji za umorne domaćice, Hrvati na kraju uvijek pobjeđuju nesklonu im sudbinu. I uvijek u toj igri protivnik povede, uvijek u njoj biva jedan, ali mnogo češće desetak penala koji odlučuju pobjednika, i uvijek završi isto… David svaki put natambura Golijata, i evo već trideset godina nitko da Golijata uzme u zaštitu.

A onda se u povijesti nogometne igre pojavi VAR, koji će u srijedu 17. lipnja u Dallasu odigrati ulogu Golijatova pravobranitelja. Najprije se negdje u desetoj minuti dogodilo da Luka Modrić u kaznenom prostoru nogom zavali Engleza, što bi se u neka druga vremena vjerojatno i moglo sakriti, ali danas, pa još na Svjetskom prvenstvu, kada se sve snima, to je postalo nemoguće. I dok portalski lovci na klikove već nariču o nepravdi, pa govore da “intenzitet dodira nije bio dovoljan” i da je jedanaesterac “kontroverzan”, Harry Kane predugo drži loptu u rukama, ne spušta je na bijelu mrlju, kao da se uplašio diktata povijesne nužnosti (koja kaže da hrvatski golman na kraju uvijek obrani penal), ali kad je jednom spusti, kratko se zaleti i opali u vratarevu lijevu stranu, Livaković doista će obraniti.

I tada na scenu stupa Golijatov pravobranitelj VAR. Ono što je njegovo svevideće oko vidjelo, doista se u stvarnosti dogodilo. Ali tu stvarnost sudac nije vidio. I ne samo da je on nije vidio, nego to vidio nije nijedan televizijski gledatelj, koliko god mu ekran bio velik, a publika na svjetskim prvenstvima u amerikama ionako je takva da ne bi znali u što gledaju ni da su nešto vidjeli. I premda se u stvarnosti dogodilo da je Dominik Livaković prekršio pravilo igre, te bi se jedanaesterac po pravilniku morao ponoviti, od toga u vremenima prije VAR-a ne bi bilo ništa, nego bi Hrvatska povela i bog te veselio. Bila bi to sitna prevara, na kakvima se, još od Staroga zavjeta, zasniva Davidova borba s Golijatom. Nogomet je igra na zelenoj livadi koja se prostire dokle čovjeku doseže pogled, ali u dnu tog pogleda, na prostranstvu livade, uvijek se nešto malo zamuti. Na tim zamućenjima u ljudskome oku, najčešće u oku glavnoga suca, a katkad i u očima igrača, uveliko se u proteklih sto i kusur godina temeljio sav čar nogometne igre. Sitna prevara je kao dribling. Ustvari, sitno varanje u nogometnoj igri metafizički je dribling, kojim onaj slabiji ili vještiji i mudriji nadigra jačeg i glupljeg. 

Na ovom Svjetskom prvenstvu, koje se igra pod najstrašnijim i najnepoštenijim političkim režimom pod kojim se ikad igralo ijedno svjetsko nogometno prvenstvo, do krajnjih su granica proširene ovlasti VAR-a, veliko svevideće oko sve gleda i sve vidi, što nogometu mijenja sadržaj i smisao. Kada je prednjom nogom istupio daleko s crte, a stražnjom jedva nekoliko centimetara, ne bi li tako skratio kut Harryju Kaneu, te mu sakrio gol pred očima, Livaković učinio je nešto što se više ne može sakriti, jer je metafizički dribling ukinut u igri. Uzalud je on Kaneu obranio penal, jer će se izvođenje ponoviti i jer će sada mentalno osnaženi izvođač raspaliti u isti onaj lijevi kut, a vratar će odletjeti u desni.

Ali ni to nije bilo sve! U nastavku prvog poluvremena, koje se igralo po onim običajima što su ih Hrvati 1996. uveli u europski i svjetski nogomet, Englezi bi uzalud poveli, jer bi Hrvati odmah zatim izjednačili. Činilo se, kao i svaki put, da je Golijat dominantan, ali ga je David iritantnom preciznošću marisao. I u toj mu je marisani kršio samopouzdanje i nadmenost. A bez nadmenosti, Englezi u nogometu su ništa.

Ono što se u tom prvom poluvremenu tad još nije primjećivalo, a što će nam doći tek kao naknadno historijsko iskustvo, jest da su Englezi igrali očajno. Obrana im je puštala kao stari kajić, a ono što je gledatelju djelovalo naročito prijatno, jer je nosilo dah neke fine nostalgije, bila je dekadencija u stilu i načinu hrvatskih napadača. Gol Martina Baturine, s poludistance, snažno, u vrh male mrežice, onakav je kakvi se na ovom Svjetskom prvenstvu više ne zabijaju, i kakvih općenito nema u post-postmodernom nogometu, jer nitko više nije u stanju zabiti iz daljine, pa je vjerojatno da će doći dan kada će biti uvedeno pravilo prema kojem gol postignut s više od 20 metara, brzinom lopte od preko 120 km na sat, vrijedi dva gola (dobro, to je šala…), taj gol, i onaj sljedeći, Musin, doista stizali su iz neke bolje, ili za gledanje ljepše, nogometne prošlosti. Englezi, međutim, igrali su striktno u sadašnjosti.

A onda se u poluvremenu dogodio preokret. Ili barem tako tvrde naši televizijski, portalski i fejsbučni komentatori. Sve što će se u nastavku utakmice događati bit će nešto što iznevjerava tradiciju začetu prije trideset godina. Istina, promjena ticat će se samo Engleza, koji su na beskrajno prostranstvo nogometne livade u drugom poluvremenu izašli kao drugi ljudi, jer će Hrvati nastaviti igrati upravo ono što su igrali u prvom poluvremenu. Ali s promjenom perspektive postalo je i ćoravom kod očiju vidljivo što ta igra 17. lipnja 2026. zapravo jest. Luka Modrić, broj 1 svekolikog hrvatskog nogometa, zlatni jamac i garant svih hrvatskih pobjeda, u ovoj je utakmici izgledao, ponašao se i kretao kao Broj 1 iz Alana Forda. U jednom trenutku, negdje sredinom prvog poluvremena, krajem gledateljskog oka primjećujemo kako engleski branič, jak i gorostasan, kakvi već i jesu ti potentni mladići što će uskoro poženiti sve ljepotice iz publike, blago se tijelom očešao o našeg Broja 1, nakon čega se ovaj prosuo po ledini koliko je dug i širok. Čuveni intenzitet dodira bio je nikakav, ali kako je riječ o jednom od najvećih uglednika nogometne današnjice, briljantni francuski sudac Clément Turpin sudio je prekršaj. U tom trenutku, nevažnom i za igru i za konačni rezultat, vidjelo se da ovo više neće ovako ići. Jer osim što je taj vremešni dječarac s brojem 10 na modrome dresu već odveć sklon padu, njegova igra savršeno je disfunkcionalna protiv dvostruko mlađih Engleza. Ali ne zato što ga je, kako naši u studiju govore, Dalić gurnuo previše naprijed, dok je Pašalića ostavio nazad, nego zato što časna starina nije više u stanju raditi ono što je sve te godine genijalno radila: povezivati igru reprezentacije, i u njoj spajati često nespojive protagoniste. Možda je Modrić samo ispao iz forme, nakon što je proljetos igrajući za Milan dobio po ćunki, a možda je, ipak, prestar. Nemojte se uvrijediti što to govorimo, ali drug Mao je možda ipak prestar da vodi Kinu!

Naravno da Modrić ne može biti krivac za poraz. Kriv je koliko i svi drugi na terenu, a oni su, pak, nedužni naspram onog tko ih je sastavljao u ekipu. A taj, opet, nije kriv koliko su kriva očekivanja šire društvene zajednice. Ona bi, zajednica, da igrači koji su ih činili sretnim ostanu vječno mladi i da oni koji su još 2018. mokru Kolindu hitali u Putinov zagrljaj danas Plenkovića zagrle s Trumpom. Jedini koji je na utakmici protiv Engleza pokazivao da ima takve demonske potencijale i da je u stanju nadigrati i nadtrčati svakog, pa i doktora Alzhajmera, bio je Ivan Perišić.  Daleko najbolji hrvatski igrač u polju, unatoč navršenih 37 trčao je kao bez duše, razgonio Engleze po polju, kao hrvatski ovčar naivne otočke ovčice, spajao je igru koliko je to sam mogao, podsjećajući nas pritom i na sve one mjesece što ih je u Hajduku provodio na oporavku, na Poljudu bio je kao da je u Vrnjačkoj banji, i kao da će u sljedećoj epizodi ispustiti dušu, e da bi tek nakon odlaska iz Vrnjačke banje opet zaigrao nogomet… U drugom poluvremenu protiv Engleza primijetilo se koliko je Perišić ustvari usamljen u ovoj reprezentaciji. Svi njegovi već su se oprostili od igre ili su rebambili.

Hrvatsku je na kraju od ozbiljne nevolje spasio Dominik Livaković. Branio je sve što se obraniti moglo, a ponešto i od onog što se inače ne bi moglo obraniti. Branio je on poput Josimara Joséa Évore Diasa, zvanog Vozinha, vratara Zelenortskih otoka u utakmici protiv velike Španjolske. I tu nas doveo do jednog od temeljnih pitanja filozofije i antropologije nogometne igre: tko je, što je, kakvog je ustvari dara čovjek-golman? Najbolji napadači, kao i najbolji braniči svijeta, prepoznaju se po igri. Modrić je genij igre, čak i u trećoj dobi. Ali čovjek-golman, tko je ustvari on? I kako je moguće da čovjek za kojeg prethodno nikad nismo čuli brani bolje od svih drugih ljudi? I zašto on, ako već tako brani, ne brani za najbolji klub na svijetu, nego nastupa za nekog portugalskog drugoligaša? Vozinhi je četrdeset, i ni on neće još dugo, dok je Livaković još uvijek u dobrim godinama, ali svejedno nije dobacio do velikog europskog kluba. Općenito, tko je taj čovjek-golman u nogometnoj igri, pokušajmo domisliti do kraja ovog Svjetskog prvenstva.

Lijevo krilo, Semir Tuce iz svemira
Za Velež zabio je pedeset i pet golova.

Umjesto nogometaša na teren istrčaše
Mitingaši 

Poveo me stari kao nekad samo
Nema košpica ovog novembra devedesete 

Ima one odsutnosti, agitacije pred
Vezanim kravatama, zastavama

Narod se povlači tiho, blijedim rukama
Ispustiše socijalizam na atletskoj stazi

Sa krova betonskih tribina bacam papirnati avion
Napravljen od hadezeovog letka

Među 48 sudionica Svjetskog prvenstva u nogometu 2026. godine 22 imaju barem jednog književnog nobelovca. To su, nabrojane od dna prema vrhu: Australija, Bosna i Hercegovina, Češka, Egipat, Južna Koreja, Kolumbija, Meksiko, Turska, Portugal, svi s po jednim dobitnikom Nobelove nagrade za književnost; potom Japan, Kanada, Švicarska, Kina i Južnoafrička Republika s po dva dobitnika; Norveška i Austrija sa po četiri, a Španjolska pet; osam nobelovaca ima Švedska, a devet Engleska. Inače, Velika Britanija ima još tri književna nobelovca. Primjerice, Dereka Altona Walcott, koji čak ima i titulu Sira britanske krune, koji se rodio i živio na karipskom otočiću Sveta Lucija, od nekih doba samostalnoj državi, bivšoj britanskoj koloniji, koji premda jest britanski nobelovac, nije ni engleski, ni recimo škotski ili velški. Potom, britanski je pisac i nobelovac i Sir Vidiadhar Surajprasad Naipaul, rodom s Trinidada, podrijetlom iz Indije, ali naprosto nije engleski pisac, poštujemo li dosljedno Fifinu podjelu Velike Britanije po zemljama i reprezentacijama. I na kraju, Abdulrazak Gurnah, migrant, rodom sa Zanzibara, piše na engleskom i na svahiliju, britanski je pisac i nobelovac, ali opet bi se moglo reći da je Škot koliko je i Englez, Velšanin ili Irac.

Tako smo se primaknuli samom vrhu, da ne kažemo i borbi za medalje. Naime, kada bi Nobelova nagrada za književnost bila nogometni kriterij, u polufinalu Svjetskog prvenstva u amerikama našle bi se, uz spomenutu Englesku, još Njemačka s deset nobelovaca, Sjedinjene Američke Države sa četrnaest i Francuska sa sedamnaest. Svjetski prvaci bi, dakle, bili Francuzi.

Ali dok se Fifa nedvosmisleno drži pravila, koje neće u pitanje dovesti nijedan nogometni navijač, pa čak ni posve bezazleni kibicer ove lude igre, prema kojem jedan nogometaš može u isto vrijeme nastupati samo za jednu reprezentaciju, pa tako, recimo, ne dolazi u obzir da Mateo Kovačić, nakon što odradi svoje za Vatrene, nastupi i za Zmajeve, jer su mu roditelji iz Kotor Varoši i jer je Mateo po svojim glazbenim i kulturnim nazorima ustvari Bosanac, ili da, na primjer, Sead Kolašinac, nakon utakmice za Bosnu i Hercegovinu, pomogne i reprezentaciji svoje rodne njemačke grude, u književnosti vrijedi potpuno obrnuto pravilo, prema kojem su nastupi za dvije ili više reprezentacija posve normalna stvar, tako da na kraju nije ni posve jednostavno odrediti tko je čiji nobelovac i za čije sve reprezentacije jedan književni nobelovac igra. Mi smo se u ovoj igri poslužili najkorektnijim kriterijem: nobelovac pripada onom svijetu u kojem se rodio i/ili o kojem je pisao, a onda i zemlji u kojoj je živio, čiji je jezik je i kulturu baštinio, i koja mu je, barem na posredan način, omogućila da piše. (Ovo sve se, naravno, zbog specifičnih pravila Fife, primijenjenih na Veliku Britaniju, drukčije odnosi i na pisce iz Ujedinjenog Kraljevstva…)

Najviše književnih nobelovaca s dvojnim pripadnostima, što će reći i pisaca migranata, u Sjedinjenim je Američkim Državama. Takav je Thomas Stearns Eliot, jedan od najvažnijih pjesnika i tumača poezije u dvadesetom stoljeću, koji se rodio u St. Louisu, Missouri, da bi u svojim kasnim dvadesetim kao oksfordski stipendist otišao u Veliku Britaniju. Nikada nije prestao biti Amerikanac, ali je postao Britanac. Drugi na ovoj listi veliki je romanopisac Saul Bellow. Židov, podrijetlom iz Sankt Peterburga, rodio se u Montrealu, a najveći dio života živio u Chicagu. Treći i najneobičniji, jedinstven a genijalan, Isaac je Bashevis Singer, rođenjem, iskustvom i temama poljski Židov, koji je pisao na jidišu, i kao usput postao i jedan od najvećih pisaca New Yorka u njegovoj povijesti. Po pravdi ljudi i po rasporedu kulturnih identiteta i književnih reprezentacija, Isaac Bashevis Singer poljski je i američki nobelovac. I ništa više, a ni manje od toga. Dvije godine nakon Singera Nobelovu nagradu dobiva Czeslaw Milosz, poljski pjesnik i američki profesor, ali i cijeli jedan poljski, a isto tako i cijeli jedan američki pisac i nobelovac. Josifu Brodskom, koji Nobelovu nagradu dobiva sedam godina nakon Milosza, sovjetski je režim po protjerivanju oduzeo sovjetsko (pa tako i rusko) državljanstvo. Živio je u Americi, pisao na ruskom i engleskom, te je američki i ruski nobelovac. Da nije bilo Amerike, uzalud bio bi Brodskom njegov ruski jezik, jer bi s jezikom izgubio i život, pa ne bi više napisao ništa. Sudbina migranta, sudbina je izvučena na lutriji.

Dvoje nobelovca dvojnih identiteta imaju Nijemci, a po jednog Englezi, Šveđani, Švicarci, Austrijanci, Kanađani i Južnoafrikanci, te naravno Bosanci. Istina, Ivo Andrić Nobelovu nagradu za književnost 1961. dobio je kao pisac iz Jugoslavije. Ali to samo po sebi ne mijenja ništa u priči o reprezentativnom predstavljanju, jer su i drugi pisci dobivali nagrada kao državljani zemalja koje više ne postoje, Sovjetskog Saveza ili Čehoslovačke. Sitan problem u posthumnom navlačenju reprezentativnih dresova Ivi Andriću predstavlja samo to što se on i u nacionalnom smislu opisivao kao – Jugoslaven. Međutim, o sebi je govorio i kao o Bosancu, njegove teme i skoro sav njegov svijet bili su bosanski. Bosanski su svi njegovi romani i većina njegovih najvažnijih pripovijedaka. Ali ako bismo rekli da je Andrić samo bosanski pisac, promašili bismo ceo fudbal. Osim što je živio u Beogradu i što se predstavljao dionikom srpske kulture i književnosti, osim što je najvažnija svoja djela napisao u tom gradu i toj zemlji, srpska kultura i književnost, ili srpska književna reprezentacija, oko Andrića i njegova djela oblikovali su se u istoj mjeri u kojoj su se oko njega i njegova djela oblikovale bosanskohercegovačka kultura i književnost. Preko njega, na žalost, hrvatska reprezentacija ne može imati svog nobelovca. U Zagrebu Andrić živio je kratko, jedva duže nego u Krakovu ili Varšavi, a nije on ni poljski pisac, što ne bi nužno samo po sebi nešto značilo, ali oko Andrića u hrvatskoj se kulturi i književnosti, ili onom njezinom pretežitom i dominantnom dijelu koji je nastajao mimo Hrvata iz Bosne i Hercegovine, nije se oblikovalo ništa ili gotovo ništa. Svakako ne više od onog što se oko Andrićeva djela oblikovalo u Crnoj Gori, Sloveniji ili Makedoniji, čiji pisac on, dakako, također nije. Na kraju, svoj jezik Ivo Andrić nazivao je srpskohrvatskim, što do apsurda dovodi sve pokušaje da ga se uvrsti u hrvatsku reprezentaciju.

Među europskim reprezentacijama na ovom Svjetskom prvenstvu svoje književne nobelovce uz Hrvatsku nemaju ni književno i nogometno moćna Nizozemska, te Škotska. Istina, Škoti, kada bi se odrekli svoje nogometne reprezentacije, mogli bi kao svoje u našoj priči imati sve britanske i engleske nobelovce. Ali zašto bi se odricali? Čovjek ionako kao svoje ima sve pisce koji su pisali na jeziku koji on razumije preko iskustva svoga materinjeg jezika. Za jednog načitanog Škota, to je ogromno potencijalno bogatstvo, jer svi pisci engleskog jezika i njegovi su pisci. Također, naravno, njegovi su i svi oni čija su djela prevedena na engleski. I jedno, i drugo, međutim, samo pod uvjetom da je on, taj Škot, sve te knjige čitao. Pa ni Johann Wolfgang von Goethe nije pisac onih Nijemaca koji su prošli kroz život, a da Goethea nisu čitali. Više on pripada Eritrejcu koji ga je čitao, makar i u prijevodu. Kao što ni Lionel Messi baš nimalo ne pripada Argentincu koji ne mari za fudbal. Recimo, za Jorgea Luisa Borgesa, koji nikada nije dobio Nobelovu nagradu jer, općenito govoreću, tu nagradu nije dobio nijedan Argentinac, Lionel Messi bio bi nula i ništica. Zato što Borgesa nije bila briga za nogomet, i gadno se rugao onima koji su uživali u toj igri. Borges je govorio da je nogomet jedan od najvećih engleskih zločina, i da je popularan samo zato što je glupost među ljudima popularna. Ovaj književni genij umro je deset dana prije prvog Messijeva rođendana, ali i da nije, igra njegova zemljaka, nogometnog genija, ne bi ga se baš nimalo ticala. Moraš biti glup kao noć, pa da budeš ponosan na sunarodnika koji se bavi nečim što te ne zanima. Općenito, moraš biti glup kao noć, pa da budeš ponosan na čovjeka, samo zato što ti je sunarodnik. 

Zagreb

Zagreb
Vidjeh prvi puta
Za Mundijala
U Zapadnoj Njemačkoj

Kad sam
Junad i ždrebad Hepokovu
Pratio
Od Teretne stanice na Bišću
Do granice na Sežani

Da ih prodam Talijanima
Da ih još goje
Pa da zgotove
Firentinske odreske i sfilaćije.

Na kolodvoru zagrebačkom
Hipici ko vuci
Uskakali u vagone

Rezali ždrebećega repa dlake
Pa sam morao
Stražu čuvati
Napasti odbijati.

Svijet okrpljeni

Kad su kroz naše živote
Vatrene kugle prestale letjeti

Izašli smo iz podzemlja
I zauzeli ledinu
Izumrlih begova.

Za loptu.

Od ljeta do ljeta.
Da nadoknadimo izgubljene godine.

Ali su svijet okrpljeni
Napadali i ubadali
S toljagama i vilama
Iz kapina ko Englezi huligani ulijetali
Stari Duran i sin Bešo.

Našim travnjakom
Svojim su kravama nezasito drobove punili.

A na kraju našega vremena
Ledinu našu proždriješe
Ralje miješalica betonskih
Onih što malo prije
Sa zavežljajima dođoše.

Copa do Mundo 2014

Dvije hiljade trinaestoga
Listopadnoga ljeta
Pod Crvnjom
U kući hadžije mladoga muslimana Ćelovine mostarske
Sin Nasko, povratnik, sluša prijenos utakmice iz Vilniusa.

Bosna Litvu poraziti mora
Da prvi put mundijalsku sferu zavrti.

U Brazilu – hadžiluku fudbala.

Nasko, ratar, drhtavo škiju za škijom mota
Krhkim tijelom na krevetu trza
Zelenu žicu antenu šteluje.

Sluša na radiju iz Brazila
Što ga pred izdisaj Jugoslavije
Donese hrvatski politički emigrant Orlović
A sin njegov Nasku ga darova
Nakon kola krvnoga.

Kad Izbjeglica s istoka Bosne
Probi bunker litvanski
Tad Nasko vrisnu, s kreveta skoči.
Žiška se odlomi, sprži ćilima šaru.

“Kraaaaaaaj! Kraaaaaaj! U Brazilu smo! U Brazilu smo!”
Sa Baltika glas u kamenu kuću provali.

Negdje prije nego su se upalila ulična svjetla grada Kaspija, jedan diječak po imenu Abdul Deli stigao je do samog ulaza u prvo gradsko naselje. Danima je, ako ne i mjesecima birao ovaj trenutak: da bude pri kraju dana; da grad bude ispunjen maglom i smogom i još da bude prohladno kao danas.

Tako je, naime, u njegovom sjećanju živio grad kojeg je napustio kada mu je bilo otprilike oko šest godina. Inače nikada nije saznao kada je tačno i gdje rođen.

Ono čega se sjećao iz perioda ranog djetinjstva bila je skorušena ruka starca koji ga je uzeo za ruku i rekao: Hajde, sinak, biće pod ovim nebom i za tebe hljeba; kada je bilo za mene – biće i za tebe, i za svakoga ko nije proklet da ostane bez  zračka sreće… 

Sjećao se i nekakvog torbaka uglačenog od trljanja po starčevim leđima i ramenima. Odatle mu je izvadio komad hljeba i tri smježurane šlljive i rekao: Prezalogaji, dug nam je put, dijete moje…

Sjeća se Abdul Deli i kada je starac iz tog istog torbaka vadio sitne novčiće prebrojavao ih a onda ih, u autobusu, dao čovjeku koji je stajao ispred njih u plavom odijelu i svijetloplavoj košulji.

Nije se bojao, znao je da je u sigurnim rukama nepoznatog starca, koji mu je pojavom i svakom izgoverenom riječju ulivao nadu da je to njegov spasitelj. Išli su, putovali, i na jednom se probudio u kućici od pruća i paprati pokrivenoj granjem i najlonskim platnom kroz koje su se nazirale zvijezde na nebu, a kada bi puhnuo vjetar najlon bi se stao tresti kao da neko sa stotinama prutova udara po krovu kolibe. 

Ne sjeća se kada su napustili autobus, ali mu je dugo u ušima odzvanjao huk vozila na putu i buka autobuskog motora.

Ovdje, gdje se probudio, ništa se drugo nije čulo, doli grgoljenje potoka koji je kroz svoje grlo propuštao bistru planinsku vodu. Istina, s vremena na vrijeme, začuo bi se negdje krupan i rijedak lavež nekakvog psa, koje je, bar je tako izgledalo, lajao iz puste dosade. Sutra ujutro, vidio je to Abdul Deli, potok se spuštao niz brdo naspram njihove kućice i padao dolje u dolinu, a onda krivudao dolinom odlazeći negdje u nepoznato. 

Koliko li još djece i potoka postoji na svijetu koje život nosi a da ni sami ne znaju gdje, razmišlja to dječak Abdul Deli, danas kada se sam i poodrastao našao u gradu Kaspiju iz kojega je, držeći se za ruku starca, davno otišao.

Prvi na koga je naišao bio je ulični čistač Zalif Čabar koji je, u obližnjem parkiću nedaleko od puta, meo otpad oko kanti za smeće i trpao u veliki crni džak. Dječak Abdul Deli nije znao kako započeti razgovor; živeći u kolibi sa starcem i skupljajući grane u obližnjim šumama kao da bješe izgubio smisao za započinjanje razgovora sa nepoznatim ljudima, a već odavno su mu svi, osim njegovog starca, bili nepoznati. Stajao je na kraju pločnika po kojem je čistač meo papire i opuške i gledao u ruke čistača, zapravo mnogo više u njegovu dugu brezovu metlu kojom je sabirao otpad.

Čistač zastade na trenutak i radoznalo pogledao u dječaka. Ovaj obori pogled ispred svojih nogu i stade cupkati vrhom pocijepane cipele u betonsku kocku kao da ju je kanio izmjestiti.

Čistač je pokupio gomilu papirića na svoju lopatu, stresao ih u džak i ponovo zastao. Dječak je i dalje stajao na istom mjestu i gledao ispred svojih nogu. Čistač odloži metlu i lopatu i sjede na klupu, nedaleko od dječaka.

 – Došao si? – upita i zagleda se u pridošlicu. Dječak ugnu ramenima i dalje gledajući ispred sebe.

– Znaš li govoriti, hej ti dječače što gledaš u zemlju, tebe pitam – znaš li govoriti ili si progutao jezik? Dječak i dalje gleda u zemlju i cupka vrhom cipele u betonsku kocku.

– Uskoro će noć, a ti i dalje ne progovaraš. Noć dječače, noć! Znaš li što znači noć u ovom gradu?! Ne znaš, vidim da ne znaš. Da znaš već bi se priklonio uz moj skut. Vidim da su te ko zna kakve misli i planovi doveli ovdje. I dobro je što si naišao ovim putem. Jer, ko na mene nabasa taj se posigurno neće izgubiti. Dječak je i dalje gledao u zemlju i vrhom cipele, cupkao u betonsku kocku.

– Došao sam da tražim svoju kuću, svoje roditelje, braću i sestre ako sam ih ikad imao – odveza se jezik dječaka Abdul Delija.

Čistač se osmjehnu, izvadi tabakeru iz desnog džepa, izvuče jednu cigaretu i pomodrenim usnama od studi i umora obujmi žuti filter. Iz lijevog džepa izvadi upaljač i pripali cigar. Pod svjetlom plamena upaljača dječak ugleda lijevi nepotkresan brk. Ovakve brkove imao je i njegov starac koji je ostao u kolibi pored potoka. 

Čistač Zalif Čabar povuče dim duboko u svoju utrobu, povrati ga kroz nos i usta, pa se ponovo obrati dječaku. 

Sve si imao…. Neću reći… Imaš i sad, ali gdje si ti bio sve ove godine, sine moj.

Dječak Abdul Deli, kada ču ove riječi, prenu se ko da mu neko na zaspalo tijelo baci hladnu vodu.

– Kako se zoveš, znaš li? Tamo gdje si bio je li te ikada iko zvao imenom?

– Jeste, dječaku je nadolazila moć govora. Zvali su me Abdul Deli.

– Abdul Deli? – priupita čistač i tapnu šakom po sjedalu drvene klupe, kao da je tim udarcem želio usmrtiti komarca koji se vrtio oko njegovih ruku.

– Abdul Deli – odvrati dječak.

– Kada si prvi put čuo za grad Kaspij?

– Dok smo nedavno sakupljali granje u šumi iznad naše kolibe, naišao je čovjek u zelenom odijelu po kojem su svjetlucale toke. Imao je na glavi kapu sa strehom s koje je također svjetlucao obrub. Sjeo je blizu nas i pozvao starca s kojim sam, sve do danas živio, da zapale duhan. Starac je s mjesta bacio naramak grana i otišao njemu. Dugo su sjedili, pušili i pričali. Čovjek u zelenom odijelu je često pogledavao u mene i više puta pomenuo Kaspij. Pošto je otišao čovjek u zelenom odijelu, a i starac se pridigao i ponovo se dao na sakupljanje grana, pitao sam ga: šta je to Kaspij?, a kada mi je starac odgovorio da je to grad na dan hoda od naše kolibe – pitao sam ga u kojem je to pravcu, te on, ne izgovarajući ni riječ, baci ruku ispred sebe kao da zasiječe vazduh i pokaza prema onom brdu iza kojega se svakoga jutra pojavljuje sunce.

 – A znači da je i tamo stigao Rahman Pijuk ? – priupita čistač i ponovo se maši za svoju tabakeru.

– Nikada mu nisam saznao pravo ime, mada mi je jednom dok smo dugo ostali budni u kolibi i dok su grančice pucketale u peći, pošto je dobro i naglas zijevnuo, rekao: dijete moje ja tebi nadjenuh ime, a svoje ne znam.

– Kako to? – čistač prebaci lijevu nogu preko desnog koljena i zaturi se na onoj klupi.

Dječak ponovo ugnu ramenima. – Znam, nastavio je dječak, da bi ga poneko, ali je to bilo vrlo rijetko, dozivao Durbeg. Znao sam da mu to nije bilo pravo ime, ali se on odazivao. Ja nikada nisam imao potrebu zvati ga; uvijek smo bili jedan uz drugog i sve što sam progovorio znalo se da je to njemu upućeno.

– A je li ti ikada rekao ko bi mogao biti tvoj otac?

– Mislim, i dječak se malo ispravio, da on o tome ništa ne zna. Nije se ni trudio da sazna. Niko nam nije dolazio a on je jednom nedjeljno odlazio u selo i otud donosio hljeb, konzerve, mlijeko i ponekad jabuke od kojih bi danima mirisala naša koliba.  

Pričao mi je jednom da me pronašao smrznutog i zapuštenog i poveo sa sobom. Rekao sam mu tada – hvala vam dobri čovječe, a i sada mu kažem hvala, hvala što me nije ostavio da skapam u kakvom kanalu ili pokraj kakve zidine.

– Kako ste dolazili do novca za koji je kupovao sve to? – pitao je čistač.

– U obližnjim šumama oko naše kolibe sakupljali smo sasušene grane i stabla, od toga pravili snopiće i redali ih blizu naše kolibe. Pored njih je stajao lončić u koji su oni koji bi odnosili snopiće ostavljali novac.  Starac nikad nije provjeravao koliko je novca u lončiću i koliko je snopiće odneseno; strpao bi pare u džep, a onda ih ostavljao u džep starog kaputu koji je visio blizu vrata kolibe.

Piao sam jednoga dana starca zašto im trebaju snopići grančica i suhih cjepki koje ostavljamo seljanima pokraj puta i on mi reče da oni snopiće koriste za potpalu vatre. Malo plaćaju, ali – nama je, uz puževe i pečurke, to dovoljno za podmiru u seoskoj prodavnici: malo soli, šećera, petroleja, zejtina, pokoja konzerva, sapun, šibica, pomalo duhana, koje kilo brašna i to je sve što nam treba u ovoj šumi, dijete moje, rekao mi je starac a meni se taj spisak zalijepio u memoriju i često sam, kao pjesmicu ponavljao u sebi spisak namirnica koje su nam potrebne kako bismo preživjeli u kolibi na kraju šume.

– Kada sam ti maločas rekao – vratio si se, učinilo mi se da je umjesto tebe moj sin koji je prije nekoliko godina otišao od kuće jer mu nisam mogao ispunjati želje. Ja sam radnik nadničar, čistač ulica i parkova i nemam mnogo novca, tek za najosnovniji život, a on je htio mnogo više. Rekao mi je, ako ne ispunim nekoliko njegovih želja, da će otići od kuće i tražiti nekoga ko će mu davati više. Otvorio sam vrata naše kuće, koja i nije mnogo bolja od te vaše kolibe i rekao mu: Izvoli, sine. Kada preskočiš ovaj prag ući ćeš u taj svijet u kojem ćeš tražiti bolje, pa izvoli…

Čistač se ponovo uhvati za tabakeru, duboko udahnu prohladni zrak koji je dolazio sa obližnjih brda, savijenim kažiprstom obrisa prvo lijevo, pa desno oko i nastavi:

– Pošteno govoreći nisam mislio da će otići, ali je on istoga časa iskočio kao životinjče iz kaveza i nestao u noć.

– Koliko mu je bilo godina? – upita dječak.

– Danas bi mu bilo tačno dvanaest godina četiri mjeseca i sedam dana.

– Kako se zvao vaš sin? – dječak Abdul Deli se oslobodio i raspričao, pa se i sam čudio otkud mu toliko riječi, kada je u njegovoj glavi bilo mnogo više laveži pasa skitalica, žabljeg kreketanja i ptičjih cvrkuta od ljudskih riječi.

Istina, starcu Durbegu, san često ne bi htio na oči, pa bi on do kasno u noć zapitkivao dječaka, ili mu ispredao priče koje su ga, najčešće, uspavljivale, pa kada bi on zapitao: – Abdul Deli, čuješ li šta ti pričam, a dječak bi samo kroz san jedva izustio koju riječ – starac bi se okrenuo na stranu i tako šutio dok ga san ne prevari.

– Pitao si me, veli čistač, kako se zvao moj sin?

– Jesam, pitao sam vas kako se zvao vaš sin. – Zalif Čabar zaćuta, proguta pljuvačku i sada tiho zaplaka. Izustio je ime svoga sina ali dječak Abdul Deli jedva razumi da se sin zvao Hikmet, a kada se čistač još malo smiri – ponovi: Hikmet, Hikmet Čabar – sine moj. Nije bio loše naravi, ali je odjednom riješio da ode i nestao. Ne pitaj kako su mi prošli svi ovi dani i godine bez njega… I sve se nadam, kojeg god dječaka ugledam da odnekud ide, da je to moj Hikmet. Na hiljade ih je prošlo pored mene ali ni jedan od njih nije bio moj sin. I tako, od same dosade i brige, izađem ovako na svoj teren, pa i kada nije radno vrijeme, čistim parkove i ulice i sve se nadam da će naići odnekud ili da će naići neko ko ga je negdje vidio i reći mi gdje se nalazi.

Ali, čekaj – čistač krenu prema dječaku – od svih koje sam sretao ti mi ponajviše ličiš na moga sina…

Dječak dohvati prutić nedaleko od njegovih nogu i stade njime udarati po svom mršavom koljencu, a kao da je nešto govorio; sebi i Zalifu Čabaru koji, u prva predvečerja, iz čiste dosade izlazi u gradske parkove, kupi razbacane otpatke i nosi u kontejnere.

*

Kada se upališe ulične lampe i cijeli grad zasuše žuta noćna svjetla, njih dvojica, otac i sin, krenuše svojoj kući.

Stigoše pred kućicu i zastadoše na velikoj kamenoj ploči. S te male sive piste često je pjevao pijetao Budo: ponamjestio bi se, raširio krila, nekoliko puta zamahnuo, kao da se sprema da poleti, istegao vrat i, gledajući prema gradu, zakukurikao, kao da je nekoga dolje u gradu dozivao.

Nekoliko puta je dolazila komšinica Sevda, službenica u Domu zdravlja Pod Bistrikom, i žalila se kako joj pijetao Budo često prekida san.

– I to, miloga mi i jedinoga Boga, kad najslađe spavam – žalila se službenica, ali Budo nije mario. Čim prvi zrak zore sklizne s Trebevića, on bi svojim kukurijekanjem najavio novi dan, kao da doziva baš nju, službenicu za koju se pričalo u mahali da je iskrivila obje noge penjući se na visoke štikle i silazeći strmim uličicama prema gradu. Nenavikla na visoku petu, često je iskretala noge, te joj, tako se pričalo, ostaše obje noge nakrivljene.

Obično, kada bi dolazila da se žali na Buda, započinjala bi:

– Komšija Zalife, ti znaš da sam ja, je l’ te, službenica i da uvijek moram biti naspavana i odmorna. Meni je Budo poremetio bioritam i ja nekada i ne ličim na sebe.

Zalif bi slijegao ramenima; nije mu padalo na pamet da zakolje ili proda svoga Budišu, koji je imao veliki hober rumen kao žar.

E, jest joj jednom odbrusio:

– Službenice Sevdo, znaš gdje je policija… I prođi me se više, živa bila – odmahnuo je rukom visoko iznad glave, želeći da prekine Sevdino jadikovanje.

I ona se trgnu, poskoči i tvrdo se zakle da će mu, kroči li u njenu avliju, obje noge skršiti.

E sada, na toj istoj ploči pred kućom, obasjanoj slabim svjetlom sijalice koja je visila iznad ulaznih vrata i s koje je pijetao Budiša često puštao glas, zaustavi se dječak Hikmet. Od tog trenutka prestaje biti Abdul Deli i prima mu se njegovo rođeno ime – Hikmet. Hikmet Čabar.

Stoje on i njegov otac Zalif na ploči pred kućom i, očito je, obojica strepe.

– Hajde – Zalif mu pokaza vrata.

Hikmet se još malo snebivao. Na slabom svjetlu Zalif uoči da su se po Hikmetovim obrazima počele javljati prve dlačice – crna mahovina ispod njegovog blago kukastog nosa, onakvog kakav je imala i njegova majka Hadžira.

Uhvatili su kvaku na vratima, blago ih gurnuli i ona škripnuše.

– Samo polako, sine moj – prošapta otac – ostala je slaba.

U sobi koja je zauzimala skoro cijeli prostor kuće tinjalo je slabo svjetlo. U gornjim uglovima sobe nazirala se paučina. Hadžira nije ležala, već je sjedila na krevetu, oslonjena o zid.

Hikmet stade ispred kreveta i zagleda se u nemoćno tijelo svoje majke. Suze mu krenuše. Ona malo podiže kapke, blago se osmjehnu i zauvijek zaspa. Ruke koje su joj visile niz ramena beživotno klonuše i ona zauvijek zaspa.

A onda su njih dvojica sjeli na krevet jedan do drugog i zašutjeli, sve dok se negdje u blizini kuće ne začu službenica Sevda i ne stade psovati pijetla Budišu.

Kad dođemo u novu sredinu, milom ili silom, donesemo sa sobom i navike, i jezik, i očekivanja, i sve one sitne obrasce ponašanja koje ni ne primjećujemo dok se ne isprepletu s onima u novoj sredini. A isprepletu se, neminovno, i to često. Evo tri takva sudara, tri male priče iz prvih godina preko okeana.

1. MAJSTOR DONE

Ne može se ovdje bez auta. Prvi auto koji sam kupio u Americi, nedugo po dolasku, bio je Plymouth Reliant. Reliant u prijevodu znači pouzdan. Moj Reliant, premda ne previše star i sa relativno malom kilometražom, bio je sve samo ne pouzdan. Kad se prvi put pokvario, požalim se komšiji Munibu, a on kaže: “Ništa ne brini, idemo kod Done. Done je dobar majstor, jeftin, radi od kuće. Kaže koje dijelove treba zamijeniti, sam kupiš, popravi i samo ruke naplati.”

Sutradan mi kod Done, oko podneva. Munib lupa na vrata, niko ne otvara. Rekoh: “Hajmo, nije kod kuće.” Munib veli: “Ništa ne brini, tu je on.” Izlazi Done nakon pet minuta lupanja po vratima, bez majice, tek se probudio, cigara visi sa usne, raščupan, bazdi k’o kaca rasola. Munib pokaže na mene i veli: “Hi Done… friend, car no good, problem, you fix.” (Zdravo Done… prijatelj, auto ne dobro, problem, ti popravi – otprilike bi tako zvučalo prevedeno na naš).

Onda meni kaže: “Haj’ ti pričaj, ti znaš engleski.”

Done mi pruža hrapavu ruku i predstavlja se: “Ray.”

Hah, znači Ray mu je ime. Otkud Munibu “Done”, ne kontam.

Potraja i dva–tri dana dok Ray ne sredi auto. Usporavaju ga akšamlučenje i mahmurluk. Napokon popravi. Zbilja, ne naplati puno. Umjesto priznanice dade mi list papira na kojem je pisalo šta je sve popravio. Otprilike ovako:

rear brakes __________________________DONE

starter _____________________________ DONE

oil and filter _________________________ DONE

Iz ovoga je Munib zaključio da je majstoru ime Done, a “Doni” glave vječno u oblaku alkoholnih isparenja očigledno nije smetalo.

Za one koji ne vladaju engleskim, DONE znači napravljeno, urađeno, gotovo, fertik.

2. GOSTOPRIMSTVO

Kada su moji roditelji doselili u SAD, imali su učiteljicu engleskog jezika. Nekad bi ona dolazila kod njih i tu im davala časove, nekad bi oni išli kod nje. Pričali su mi kako ih je jednom prilikom kad su bili kod nje zamolila da joj nešto pomognu, ne sjećam se više tačno šta, možda nešto u bašti. Kažu: “Tad smo shvatili kolika je razlika između nas i njih.” Tada su, biva, vidjeli kako oni nisu gostoprimljivi kao mi. Kažu potrajalo je to što su radili par sati, a ona im ništa nije iznijela, osim vode, ni da jedu ni piju svo to vrijeme. Znajući moju mamu, ona bi pred gošću iznijela dvije trećine stvari iz frižidera i špajze, htjela ova to ne htjela.

“Pa je li vas ponudila”, pitam.

“Pitala je jesmo li žedni, hoćemo li koka-kolu.”

“I?”

“Mi rekli da nismo, da nećemo kolu, iznijela par flaša vode i više nije ni pitala.”

“Je li nudila hranu?”

“Rekla je: ‘Sad ću nam naručiti picu, da malo odmorimo i da jedemo.’”

“Pa?”

“Mi smo rekli: ‘Ne hvala, ne treba, nismo gladni.’ A ona kaže: ‘I ja sam gladna, i vi ste sigurno, sad ću nazvati.’ Mi rekli da ne treba i više nije ni spominjala hranu.”

“Pa eto, nudila je.”

“Ali nije naručila.”

“Pa rekli ste joj da ne naručuje.”

“Pa ne može iz prve. Red je da ona nudi, a mi da odbijamo, da kažemo: ‘Nismo sad gladni, jest ćemo kad dođemo kući’, a ona da kaže: ‘Ma ni govora, sad ću ja nazvati i naručiti’, a mi bi rekli ‘Ma ne treba’, a ona bi ipak naručila.”

“Onda bismo mi rekli: ‘Hvala, al’ nisi trebala’ i onda bismo jeli i iznijela bi vala uz picu i nešto za popiti.”

3. SWEET TOMATOES

Imali smo običaj brat i ja sa roditeljima subotom ili nedjeljom u restoran na ručak. Ustvari sa mamom češće; u koji bismo god restoran otišli, na pitanje kako mu se sviđa hrana, tata bi odgovarao: “Nije loše, ali bolje je kad mama napravi kod kuće.”

Odosmo jedne nedjelje u Sweet Tomatoes, restoran ham’ an vegetarijanski. Veliki švedski sto sa salatama i svježim povrćem, friške supe i čorbe, desetak ih, pekara sa svježim, tek pečenim pecivima, i jedeš svega koliko ti ćef. Svega ima, ali nema mesa. Samo malo, u tragovima, u pokojoj čorbi ili juhi. A tata je volio meso. Dojadile mu bezmesne gladne godine tokom i poslije Drugog svjetskog rata, pa je govorio da kruh i priloge valja jesti samo da se zabašuri loše pripremljeno meso.

Elem, prođe on pored švedskog stola sa salatama, tanjir mu prazan, prođe pored supa, uze jednu-dvije zdjelice i u njih nasu po dva prsta supe, radi reda, malo peciva i to je to. Pred nama puni tanjiri, zdjele, ne znamo šta bi prije jeli. Pitam ga što ne donese još, što ne jede. Samo odmahnu rukom.

“I, kako ti se sviđa ovaj restoran?”, pitam malo kasnije.

Samo to je čekao.

“Ja u životu u gorem restoranu nisam bio”, reče polako, naglašavajući svaku riječ.

Ostao je zapamćen samo jedan televizijski isječak i čovjek koji se na njemu pojavljuje kao glavni junak priče. Kada je na utakmici protiv engleske Diego Armando Maradona, pomalo jalijaški, a protivniku potpuno neočekivano, rukom postigao gol, nije bilo sofisticiranih kamera da zaustave snimak i događaj uvećaju do najsitnijeg detalja. Fudbaleri Engleske malo su se bunili, a onda nastavili utakmicu, ne znajući da će taj detalj postati mit, mnogo više nego historija, ili samo još jedan obični fudbalski događaj. Sve što se zbijalo prije i poslije, svi ostali učesnici meča, zauvijek su zaboravljeni, ostao je zapamćen samo Maradonin dovitljivi potez da svjedoči da je u fudbalu, kao recimo u književnosti, mašta nekada mnogo potrebnija nego red i disciplina. 

Sudbina malih nacija ogleda se u njihovoj sposobnosti da naprave neku neočekivanu nepodopštinu, u fudbalu to znači da se pojavi čovjek, koji vjeruje kako je nemoguće, ipak, moguće, ostvarivo i dohvatljivo. Naravno, u tom osjećaju mora biti usamljen, mora prkositi znanju okoline, njihovim očekivanjima, njihovom besmislenom uvjerenju da svijet počiva na organizovanom redu. Možda nije karizmatičan i popularan kao Maradona, to niko i nikada neće biti, ali selektor bosanske fudbalske reprezentacije dokazao je da ima jednu izvanserijsku osobinu. 

Naime, baš kao nekada Diego Armando, i Sergej Barbarez odvažio se prkositi uspostavljenom redu, narugati se društvu i sistemu kao ogledalu principa, koji ne poznaje ništa drugo osim aritmetiku progresije. Sergej Barbarez odlučio je postati anomalija onog trenutka kada je poželio biti selektor nacionalnog tima bez prethodnog trenerskog iskustva, preskačući uobičajeni put koji nalaže osobi, na takvom mjestu, da mora početi stvarati znanje u nekom malom, trećerazrednom, klubu dokazujući se pred silnim nogometnim komisijama i slažući na zidove uramljene certifikate mnogobrojnih fudbalskih asocijacija. Barbarez je, u fudbalski svijet, provalio silinom nekog meksičkog desepradosa, pojavio se na tlu Sjedinjenih Država razogropađen, a bosanska reprezentacija, s njim kao vođom, podsjeća malo na „divlju hordu“ iz istoimenog Peckinpahovog filma. 

I pojavom, Sergej Barbarez je neobična figura u fudbalskom svijetu. Nema onu dopadljivu eleganciju našeg Vahida Halilhodžića, nije bučan kao recimo Zdravko Mamić, ne priča i ne objašnjava svoju fudbalsku taktiku kao Jose Mourinho ili Jurgen Klopp. Za Barbareza fudbal još uvijek nije techne, nije biznis, nije komplikovani filozofski koncept zasnovan na nekoj vrsti aristotelijanskog sistema. Fudbalsku igru Barbarez doživljava kao starogrčki arte, to je umjetnost borbe i beskrajna zabava koja plijeni pažnju svakog posmatrača. 

Posmatrajući njegovu pojavu Barbarez pomalo liči na Sokrata, njegova shvatanja fudbala temelje se na uvjerenju da je svako pobjediv, da ništa nije nedostižno i da je najveća snaga jednog kolektiva beskrajno povjerenje u njenog pojedinca. Ta je ideja, to više niko ne može osporiti, Bosnu i Hercegovinu odvela na svjetsko prvenstvo, što mnogi zapanjeni posmatrači društvenih zbivanja već nazivaju modernim čudom.

Mnoge stvari na putu Bosne do gradova Sjeverne Amerike postale su mitski pamtljive, najviše izbacivanje, do tada, skoro pa nepobjedivih Italijana. Svaki bosanski fudbaler izdvojio se iz mase i dobio jasno prepoznatljivo lice i ime koje će se dugo pamtiti. Njihov fudbalski podvig, ovo je sada već opće mjesto u ovoj priči, postao je historijska činjenica, promijenio je način na koji se naša zemlja doživljava u svijetu. Što je sasvim u redu, povijest, pa i ona fudbalska, tako funkcionira. Ali, bilo bi nepošteno, i nepravedno prema historiji, da makar na jedan trenutak zaboravimo čovjeka čija je vjera bila glavni pokretač tog nepredvidivog točka historijskih događaja.

Da smo Argentina, ili Brazil, da smo Meksiko, da imamo razvijenu folklornu kulturu, da nismo pomalo izgubili vjeru u moć pisane riječi i vanvremensku snagu metafore, danas Sergej Barbarez ne bi bio poznat ni po svome imenu, ni po fudbalskoj igračkoj karijeri, ni po prgavoj naravi, ni po ponekad grubom jeziku. On bi bio poznat samo kao čovjek sa „božijom bradom“, onom gustom, kuštravom, ne njegovanom, koja je napravila čudo i odvela bosanski fudbalski tim na svjetsko nogometno prvenstvo.

(Objavljeno na Raport ba)

Biva trenutaka kad i ateist pomisli da Boga ima, i da Bog gleda nogomet. Takav jedan događa se u 21. minuti utakmice između Kanade i Bosne i Hercegovine. Posušak Ivan Bašić izvodi prvi korner za Bosnu na utakmici, Sead Kolašinac, zvani Tenk, negdje s crte peterca prebacuje loptu glavom prema sredini, odakle je Jovo Lukić zakucava glavom u gol. Sve se tu odvilo prema starinskom nacionalnom ključu iz vremena socijalizma, tako da svi sudjeluju i da svaka narodna skupina, svaka nacija, koja po ZAVNOBIH-skom ključu tvori ovu lijepu i drevnu zemlju, doživi svoje samoostvarenje. A za onog tko ima pameti – prema folklornom obrascu koji smo sami stvorili, mi Bosanci smo glupi! – ta 21. minuta pokazala je kako se stvari prirodno odvijaju, i kako bi u Bosni i Hercegovini trebalo biti kada bi bilo onako kako u životu nije.

Kako je u životu, uvjeravamo se već na poluvremenu, dok listamo sarajevske informativne portale, a onda i euforične fejsbučne objave bivših sarajevskih prijatelja. Posvuda euforija, posvuda mahnitost svijeta zakićenog simbolima kolektiva, kakvu redovito doživljavamo u Hrvatskoj, ali ime Jove Lukića piše se najsitnijim slovima. Da je Ermedin Demirović zabio taj gol, slavilo bi ga kao Đerzelez Aliju, dok je ovako cijela stvar pripisana Zmajevima, a pojedinac je nekako potisnut, da ne kažemo i poništen. Još prije dvanaest godina, na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, ne bi to tako bilo. A u ona još ranije vremena, pred propast takozvanog Aprilskog paketa ustavnih promjena, iz ožujka 2006, svaki bi se junak srpskoga ili hrvatskog imena dočekivao s oduševljenjem i vjerom u zajedništvo. Na Radio Sarajevu, glasilu sarajevskih gradžanlija, umjesto slike Jove Lukića, objavljuju sliku stanovitog Slavena Kovačevića, novoga trojanskog konja za sljedeći hrvatski mandat u Predsjedništvu BiH, kako kobajagi slavi uspjeh reprezentacije. Kao da ga je, božemiprosti, on zabio…

Ali vratimo se mi u tu sjajnu 21. minutu, i ponovimo: Bašić – Kolašinac – Lukić. Bašić je nogometaš kazahstanske Astane, karijeru je započeo u Zrinskom, 2022. otišao u ruski Orenburg. Kao i većina Posušaka rodio se u – Imotskom. Sead Kolašinac, sin Nefin i Faikov, rođen je u Karlsruheu, ratne 1993. Otac mu je rodom iz Nikšića, kao dijete doselio se u Čapljinu. Mati Seadova je Čapljinka. Dovoljno je pogledati izvještaje iz Čapljine 1992. i 1993, pa zamisliti pod kakvim su se okolnostima Nefa i Faik kao ratne izbjeglice našli u Karlsruheu, gdje im se 20. lipnja 1993, u vrijeme najžešćeg hrvatsko-muslimanskog (tojest hrvatsko-bošnjačkog) rata, rodio sin. Masovna uhićenja i deportacije Bošnjaka iz Stoca i Čapljine započinju u travnju. Razoružavaju se bojovnici HVO-a muslimanskih imena i prezimena. Čitave obitelji bivaju zatočene u koncentracijskih logor u Dretelju, jedno od strašnijih mjesta naše suvremene povijesti, logor u čijem će zatvaranju po Washingtonskom sporazumu Tuđmanov ministar vanjskih poslova, a Plenkovićev savjetnik Mate Granić osobno sudjelovati, što će nas dovesti i do logičnog pitanja – a tko je taj logor otvarao ako ga Granić zatvara? Ne znamo priču Seadovih roditelja, premda bi u nekim drugim društvenim okolnostima zbog pravde i istine ta priča trebala biti ispričana, ali moglo bi lako biti da je Nefa noseća stigla iz Čapljine, i moglo bi biti da je rađala ne znajući jezik onih koji su je porađali. Ali ako i nije bilo tako, bilo je strašno. Ono što se zna jest da Sead nije odrastao na medu i mlijeku, da je radio kao izbacivač u noćnom klubu (kad mu vidiš stas i fizionomiju, tačno znaš da je tako moralo biti), i da je, kao vrlo darovit, dospio do mladih njemačkih reprezentativnih selekcija. Pred Svjetsko prvenstvo u Brazilu, toga se dobro sjećam, Seada Kolašinca prevodilo je i prebacivalo iz jedne u drugu reprezentaciju. Kad sam ga prvi put vidio, pomislio sam, priznajem, da nije baš neki fudbaler, ali sam mu i po figuri, i po čehri, po konfiguraciji i izrazu lica, vidio da je to moj čovjek. U kasnijim godinama, međutim, bezbroj me je puta razuvjerio. Kolašinac ne samo da je među moćnijim bekovima svoga vremena, neobično je smiren i umije s loptom, nego je, suprotno svom zastrašujućem izgledu, korektan i fin igrač. U utakmici protiv Kanade bio je najbolji igrač na terenu, premda je malo nedostajalo da zavali i svoj drugi autogol na svjetskim prvenstvima. Srećom, prečka ga je spasila.

I na kraju, Jovo! Rodio se u Šapcu, premda mu je otac iz Gračanice. A otac Mitar, pamtim ga dobro, igrao je u tuzlanskoj Slobodi, na izmaku generacije Mulahasanovića, Verlaševića i Šećerbegovića. Taman se u klub bio vratio i Mustafa Hukić. Godina bila je 1984, pred moj odlazak u vojsku, na Tušnju se, u Tuzli, igrala utakmica Sloboda – Crvena zvezda, a u Sarajevu vladalo je vjerovanje da Sloboda vazda pušta Zvezdi. Bio je televizijski prijenos, na Sepetarevcu još uvijek crno-bijeli televizor. A ja sam volio te neke dosadne, melankolično-predvidljive utakmice domaćeg prvenstva, na kojima se nije događalo ništa, osim što bi katkad netko nekom slomio nogu. Rezultat će, čini mi se, dugo bio 1:1, gledao sam kada će i kako Zvezda postići taj pobjednički gol, kada se odnekud pojavio Mitar Lukić, pa je protivno svim scenarijima epohe, zabio za pobjedu Slobode. U mom je sjećaju to bio slučajan gol. Onaj kada se igrač u šesnaestercu naprosto zatekne na pravome mjestu. Gol koji bi zabio svatko, e kada bi se u pravom trenutku našao baš tu. Možda upravo gol kakav će Jovo zabiti Kanađanima.

I tako se između ove trojice igrača, Ivana Bašića, Seada Kolašinca i Jove Lukića, odvila jedna tako karakteristično bosanska pripovijest, iz koje bi ta 2. minuta utakmice s Kanadom mogla narasti u neku puno veću priču, u kojoj bi nadopričali živote njih trojice, a s njima i povijest, današnju, jučerašnju, možda i sutrašnju, jedne nevjerojatne zemlje.

Bosna i Hercegovina na kraju nije pobijedila Kanadu. Mogla je i pobijediti da Ermedin Demirović nije negdje nagazio na sihir, da ga nije ureklo, pa nikako ne može dati gol. Ali je, pošteno govoreći, mogla i izgubiti, jer su Kanađani cijelo vrijeme navaljivali kao mutavi. Katić i Kolašinac rastjerivali su ih koliko su mogli i znali, sve dok Cyle Larin nije zabio za izjednačenje, tako što će se lopta u gol odbiti upravo od Katića, ali to je danak svakoj fanatičnoj defanzivi. U pamćenju ovog gledatelja, samo jedan se tim uspijevao po devedeset minuta braniti i obraniti: ona Grčka Otta Rehhagela, koja je na takav način 2004. postala prvak Europe. 

U tom pokušaju blindiranja vlastitog šesnaesterca i peterca mogle su se primijetiti dvije stvari. Prva je loša: Bosna i Hercegovina nema igrače koji bi mogli iznositi loptu iz svog kaznenog prostora, pa je preko igrališta prenijeti na protivničku stranu, nego je po starinski moraju nabijati na drugu stranu, gdje, međutim, danas nije bilo Edina Džeke da je tamo dočekuje. Druga stvar je dobra: Bosna i Hercegovina je, pod upravom Sergeja Barbareza, neobično složan i kompaktan tim, ujedinjen u samopožrtvovnoj obrani i u zajedničkoj ideji, te posve različit od naših balkanskih mentaliteta. Nimalo ih nije uznemirio ni poljuljao primljeni gol, nego su i prije i poslije toga igrali kao – Nijemci. Bez uznemirenja, bez straha, mirno. Nisu ih mogli uzdrmati ni divljački startovi kanadskih igrača u prvih pola sata utakmice, ni poprilično domaćinsko suđenje argentinskoga suca. Igrali su bez prigovora i pogovora, bez nerviranja, onako kako timovi iz našeg dijela svijeta obično ne igraju.

Kanađani su, naravno, novonogometna nacija. Kao ni Amerikanci, oni o ovom sportu ne znaju ništa. Soccer je u sjevernim amerikama uglavnom ženski sport. Čulo se to i vidjelo i po reakcijama s tribina, na kojima su, srećom, crveni ipak bili u većini. Bijeli, dakle Bosanci, izbjeglice su, te djeca i unuci izbjeglica iz ratnih devedesetih. Mnogo ih je u Torontu, u Kanadi i Americi, toliko da za bar desetak svojih drugova i poznanika, koje sam posljednji put vidio prije skoro trideset i pet godina, lako mogu pretpostaviti da su bili na tribinama u Torontu, premda su karte debilno preskupe. I nije tu pitanje imaš li ti tih para, nego se radi o tome da je debilno američki, da je debilno antifudbalski, na takav način ucjenjivati publiku. Eto vam bejzbol, pa naplaćujte ulaznicu po hiljadu dolara, bejzbol vam jebem!

A tim je njihovim igračima – imamo u Hajduku Kanađanina Niku Sigura i Amerikanca Pukštasa! – baš jako stalo da uspiju. Tako je bilo i ove večeri u Torontu. Muški je nogomet u sjevernim amerikama imigrantski i migrantski sport, preko kojeg se ljudi pokušavaju integrirati u te bejzbolske, golferske i ignorantske zajednice, koje o drugima i drukčijima nemaju blage veze, a nisu ni zainteresirani. I onda kanadski igrači, odreda Afroamerikanci (ili bi se reklo Afrokanađani?), ginu protiv Bosne k’o mutavi. A Bosancima taj nogomet je sve njihovo. U njemu su sva sjećanja jednoga svijeta. Da išta konta ta američka ljudska magarad, skupa s onim ološem Infantinom, karte sa Svjetsko prvenstvo bile bi po pedeset dolara, maksimalno. Da išta ta magarad konta, ne bi im Trump bio predsjednik. Istina, još uvijek ne i Kanade.

Dragi sveti Ante, 

Znam da si jako zauzet, zato izvini što ti pišem. Moja mama je uvijek govorila da se s poštenim insanom i svetim Antom sve može dogovorit, pa znam da se nećeš ljutiti. Prvo ti želim reći da mi je žao što sam krala smoki iz babine torbe. Znam da bi nam ga ona svejedno dala, ali htjela sam biti glavna. Onda sam iznad babinog kreveta vidjela očenaše, pa me bilo stid. Probala sam izaći tiho, ali daske su škripale, pa znam da si me čuo. 

Drugo, htjela bi da znaš zašto se više ne igram s onim drvenim patkama što klepetaju kad ih guraš. Kad smo tebe slavili, mama me odvela na dernek i uzela sam šećernu vunu. Nije mi se baš nešto svidjela, ali mami je bilo smiješno kako su mi prsti rozi i ljepljivi, pa sam ju svejedno pojela. Mama je htjela da uzmemo još i ćevape, ali meni je bilo muka i smrdio mi je luk, pa je rekla da nam zamotaju. Mogla sam birati između drvenih patki i frule, a budući da već imam kod kuće ćurlik, odlučila sam se za patke. Ono što nisam znala je da me vidjela Sanja i poslije svima rekla da sam mamina maza. 

I još sam ti jednu stvar htjela reći, izvini što ti ove godine nismo došli. Mama je u bolnici i ja joj nosim svaki dan juhu od cijelog pileta. Donesem joj i kekse i banane, ali kaže da je previše umorna. Sutra ću probati s čokoladom od riže, ta joj je najdraža. Znam da mama svake godine posti, trinaest utoraka i to traje jako dugo. Izbrojala sam ih samo devet, jer mama tada napravi goli grašak, a za nas sa strane poha šnicle. Onda je morala u bolnicu i bojim se jer nije došla do trinaest. Zato bi ja mogla umjesto nje, jer mama kaže da nas onda ti ozdraviš. Samo ne znam kako se kuha goli grašak, pa te molim ako ima neki drugi način da mi kažeš. 

Više ti neću smetati, mama je rekla da nema veze što nismo bili na derneku, da mogu doći u crkvu i pomilovat ti haljinu. 

Puno te voli tvoja A. 

P.s. ako si ti pronašao moju bebu s kikicama, molim te da mi javiš, jer bez nje se bojim zaspati. 

Jedino svjetsko prvenstvo nalik ovom odigrano je 1978. u Argentini. Istina, i ono 1934. održano je u Mussolinijevoj, fašističkoj Italiji, ali toga se odavno već nitko ne sjeća, a ni ta Italija još uvijek nije bila nasrnula na Etiopiju, niti se nalazila izvan civilizacijskog konteksta unutar kojeg je moguće igrati nogomet. Argentinom, pak, te 1978. vlada deveteročlana vojna hunta, čiji je čelnik Jorge Rafael Videla Redondo osobno odgovoran za nestanak ili smrt između 10.000 i 30.000 tisuća, ljevičara, sindikalista ili slobodoumnih studenata, ubijanih po njegovom izravnom odobrenju i na najstrašnije, u dotadašnjoj povijesti nezabilježene načine. Recimo tako što bi ih iz helikoptera, s visine, bacali u more. Između ostalog, hunta je onima koje bi označila kao neprijatelje otimala djecu, za kojom se i danas vode potrage. Do 2022. godine identificirano je tek 131 dijete, ukradeno u vrijeme diktature, koja je u Argentini potrajala od 1976. do 1983, pod nazivom “Proceso de Reorganización Nacional”, a svelo se na sustav bezumnog terora, koncentracijskih logora, višegodišnjih zatočenja koja su uglavnom završavala smrću ljudi, te na kraju i ekonomskim slomom zemlje. Ubrzo po uvođenju diktature, pojavila se vjerojatno i najhrabrija građanska skupina otpora u svijetu nakon 1945. Bit će pamćena po nazivu Asociación Madres de Plaza de Mayo. Majke s Trga Mayo ili Majke sa Svibanjskog trga. S bijelim maramama, načinjenim od pelena, one su nakon 1977. izluđivale huntu, tražeći svoju djecu. Teror nad njima nije proizveo nikakav učinak, a u svijetu postale su poznate upravo zahvaljujući Svjetskom prvenstvu, kada su ih nogometni novinari učinili svjetski poznatim, pišući o njima. 

U takvoj je, dakle, zemlji održano Svjetsko prvenstvo 1978, a pehar pobjednika dodjeljivao je čovjek čije su ruke bile krvave do lakata. Igralo se dvokružno, po skupinama, tako da su se pobjednici dviju skupina zatekli u finalu, a drugoplasirani igrali su za treće mjesto. U nedjelju, 25. lipnja 1978. domaćin Argentina dočekala je Nizozemsku, koja je bila na vrhuncima svojih moći, ali bez tada najboljeg nogometaša svijeta, i jednog od najboljih u povijesti, Johana Cruyffa. Zašto Cruyffa, tridesetjednogodišnjeg nogometaša Barcelone, nije bilo u Argentini? Trideset godina kasnije Cruyff će reći da na Svjetsko prvenstvo nije išao jer je nekoliko godina ranije, skupa s obitelji, bio u Barceloni žrtva otmice i da su mu cijev držali prislonjenu na čelo, pa da je pretrpljena trauma bila tolika da nije mogao ići. Do te 2008. vjerovalo se da Cruyff u Argentinu nije išao iz protesta prema fašističkom režimu. Da je te nedjelje Cruyff bio u Buenos Airesu, Nizozemska bi možda pobijedila, pa bi kapetan ekipe Ruud Krol iz krvavih ruku diktatora Videle primio pobjednički pehar, tako da je bolje što Najvećega tog dana nije bilo u Buenos Airesu, i što je Argentina nakon produžetaka, u jednoj vrlo neobičnoj utakmici, postala svjetski prvak. Ostaje, međutim, upamćeno da Nizozemci nisu išli na poklonjenje Videli, niti su se rukovali s njim.

Ostaje upamćeno i to da intenzitet državnog terora u vrijeme trajanja Svjetskog prvenstva nije jenjao, nego se iz različitih razloga samo pojačavao. Na prvenstvu su, uz pojedine liberalne i slobodarske zemlje Zapada, nastupile i Madžarska te Poljska. Paul Breitner, jedan od najvećih njemačkih igrača svoje generacije, bojkotirao je Svjetsko prvenstvo u Argentini, i to iz nedvosmisleno formuliranih političkih razloga.

Ono što se režim Jorgea Videle nije usudio, i što čak ni Adolf Hitler nije priredio na Olimpijskim igrama, jest podčinjavanje međunarodnog sportskog natjecanja vlastitom političkom i ideološkom režimu. Dakle, Videla ne samo da nijednog nogometaša nije zaustavio na granicama Argentine, nego nije onemogućavao ni novinare koji su 1978. pristizali u njihovoj pratnji. Adolf Hitler nije se – iz strepnje pred bojkotom igara, ali i da bi svijetu prikazao “nacizam s ljudskim licem” – odvažio zabraniti ulaz u Njemačku sportašima židovskog podrijetla. Mnogi Židovi u Berlinu 1936. osvajali su medalje. I ne samo to: mačevateljica Helene Mayer (mnogo kasnije proglašena za najbolju mačevateljicu svih vremena), velika njemačka šampionka, Židovka koja je prethodno pred Hitlerom izbjegla u Ameriku, nastupila je kao predstavnica Trećeg Reicha, i osvojila srebro. Sve je to Hitler morao dopustiti u strahu da će slobodni svijet odustati od dolaska na igre. Inače, zlosretna frau Mayer na dodjeli je medalja uzdigla ruku na nacistički pozdrav, u nadi da će to spasiti njezinu obitelj, koja je već bila po koncentracijskim logorima diljem Njemačke. Vrijedilo bi tu veliku priču jednom ispričati.

Dakle, za razliku od Jorgea Videle i Adolfa Hitlera, Donald Trump odvažio se podrediti Svjetsko prvenstvo političkim, ideološkim, pa i supremacijskim i rasnim kriterijima vlastite politike. Najprije je od Giannija Infantina zahtijevao da reprezentacija Irana ne dolazi na Svjetsko prvenstvo, a onda i da Iran bude zamijenjen reprezentacijom Italije. Time se Trump pokušao umiliti Talijanima, čija je desničarska vlada uspostavila časnu, razumnu i u krajnjoj liniji na visokim standardima patriotizma uspostavljenu distancu prema režimu u Washingtonu. Talijanski nogometni fanatici nisu se ni osvrnuli na ovo ponudu,

Nakon toga, američke su imigracijske službe započele sa selektivnim maltretiranjem nogometaša i pratećeg osoblja, iz zemalja koje nisu podložne Trumpovom režimu, ili prema kojima ima zazor iz otvoreno rasističkih razloga. Najboljem afričkom sucu zabranjen je ulazak u SAD, samo zato što je iz Somalije. Gianni Infantino na to je samo slegnuo ramenima. Iračkog reprezentativca Aymena Husseina, najboljeg strijelca reprezentacije i jednog od najvećih arapskih igrača današnjice, imigracijska i carinska služba u Chicagu izložila je sedmosatnom maltretiranju, fizičkom i svakom drugom ponižavanju. Nakon toga, dopušten mu je ulazak na teritorij zemlje u kojoj se održava Svjetsko prvenstvo. Službeni fotograf reprezentacije je, međutim, protjeran. Iranskim reprezentativcima, pak, dopušteno je da samo na dan utakmice ulaze u SAD, nakon čega moraju odmah van. Svim službenim licima iz Iranskoga nogometnog saveza zabranjen je ulazak u SAD…

Neobično je samo to što reakcija iz Europe i iz slobodnih zemalja Zapada na sve ovo, zapravo, i nema. Jednima, nogomet je, ipak, samo zabava i igra. Drugi, pak, patriotski raspoloženi, bliski su idealima Trumpova režima i ne bi ni okom trepnuli kada bi on svim sportašima i sportskim funkcionarima židovskoga, pardon muslimanskoga i arapskog podrijetla, zabranio dolazak u Sjedinjene Američke Države. To je nešto što će na ovim društvima ostaviti zlokobnijeg traga od svega što mogu sugerirati ijedne sportske igre, kao što će i zastave njihovih zemalja ukaljati gore nego da su njihovi vođe učinili ono što sada čini Donald Trump.

Ako ćemo biti krajnje cinični, pa na sve to zaboraviti i držati se samo nogometa, mirne duše nam je ustvrditi da Svjetsko prvenstvo u SAD-u neće biti regularno i u skladu s pravilima igre. Pravila igre, nogometne, kao i svake druge, nalažu, naime, to da svi sudionici igraju pod jednakim uvjetima i pravilima. Već sad jasno je da FIFA, kao glavni organizator događaja, reprezentaciji Irana ne osigurava jednake uvjete igre. Jer ako Iranci igralištu mogu pristupiti samo nakon višesatne vožnje, i ako s igrališta moraju odmah van iz SAD-a, uskraćeni su im uvjeti koje imaju njihovi protivnici. Osim toga, svatko razuman i dobronamjeran mora primijetiti još nešto: ako su Gianni Infantino i FIFA pristali na ovakav tretman Irana od Trumpova režima, onda će se pobrinuti i za to da se Iran ne plasira u drugi krug. Nešto slično, premda manje drastično, odnosi se i na reprezentaciju Iraka. Iračani također neće biti ravnopravni u igri. Ima li razlike između toga da ravnopravnost i ista pravila igre nisu omogućeni Iranu i Iraku, i toga da ista pravila ne važe za Njemačku i Brazil? Ako ima razlike, onda nogomet nije više ona igra koju smo do jučer gledali.

Ni Iran, ni Irak neće biti svjetski prvaci u nogometu, premda bi to bila i ljudska, i nogometna pravda. Oni ni pod idealnim uvjetima ne bi mogli biti svjetski prvaci, jer nisu dovoljno dobri u igri. Šteta, jer bi samo to moglo spasiti i nogomet, i svijet. Svaki čovjek, pa tako i svaki nogometni kibic, neke timove i neke reprezentacije simpatizira više od drugih. Ovo je, međutim, ona situacija u kojoj timu i reprezentaciji koje voliš, a naročito reprezentaciji svoje zemlje, nikako ne bi poželio da postane svjetski prvak u nogometu. Tko bi to svojoj zemlji poželio da njezinom preznojenom nogometnom kapetanu pehar uručuje Donald Trump, osim nekoga tko Donalda Trumpa podržava u svemu što on upravo radi? Titula svjetskog prvaka potraje cijele četiri godine, ali sramota ostaje zauvijek.

Volio bih da svjetsko prvenstvo osvoji zemlja čiji će nogometni kapetan odbiti da primi pehar i medalju od Donalda Trumpa. Možda bi to mogla biti moja zemlja.