Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Može li Hrvatska pobijediti, a da o tome šute oni koje nogomet ne zanima?

Marko Livaja u press zoni, ispred onoga reklamnog panoa, daje izjavu nakon utakmice. Reporter HRT-a Edin Mahmuljin, koji zapravo i nije nogometni novinar, nego je lajfstajl specijalac, nakon jednog i pol pitanja iscrpi svu svoju imaginaciju, ne zna što bi dalje pitao, pa udara u one najtanje žice: pita Livaju posvećuje li kome postignuti gol. Postoji, naime, u posljednjih četvrt stoljeća u Hrvata običaj da se golovi “posvećuju”. Otprilike onako kao što se u nekim drugim kulturama katkad posveti sonet, roman ili simfonija, u nas posvećuju golovi. Običaj je ustanovljen na Europskome prvenstvu u Engleskoj 1996, kada je Davor Šuker započeo s posvećivanjem golova Franji Tuđmanu. Ne imajući kamo da uzmogne, Livaja je spremno posvetio gol svome nedavno stradalom ocu. HRT-ovom novinaru to, međutim, nije dovoljno, pa kaže: “Emotivan trenutak, sad ste posvetili pogodak ocu, samo da vas pitam, to je bila velika tragedija, jeste li gledali s ocem puno utakmica, puno pričali o svjetskim prvenstvima i kako bi voljeli zabiti gol…” Tu igrač prevrne očima, “jesam, jesam, puno sam bio vezan za njega”, izgovara, “i sigurno je bilo teško, i sve to, ali ti momenti se jednostavno događaju u životu, i idete dalje”, pokušava depatetizirati stvar i nekako odbiti Mahmuljinovu provalu u svoju intimu. Ovaj je, međutim, dobio ono što je tražio: zeru primitivizma, mrvu mrtvog oca, svođenje nogometne igre na ono što je njemu i njegovoj publici razumljivo i blisko. I premda nogomet nije naročito komplicirana igra, dovoljno je shvatiti pravilo ofsajda i kad je vrataru dopušteno da igra rukom, niti se nogometaši bave semiologijom i filozofijom jezika, postoji, naročito poslije velikih pobjeda – premda je nejasno otkad je to i pobjeda nad Kanadom velika – ta po igru i po njezine pratitelje osobito uvredljiva potreba da se javni diskurs svede na razinu vlastite imaginacije, životnih interesa i pogleda na svijet. A to je, ne samo u slučaju Edina Mahmuljina i HRT-a, doista jako nisko. Kada nekome umru otac ili mater, kada mu, gluho bilo, nastrada dijete, općenito mu se u privatnom životu dogodi nešto jako loše, onda ga, ako nisi ona posljednja mahaluša, puštaš da sam o tome govori, kad želi da govori, ili da ne govori, kad ne želi da govori. Kad Francesco Petrarca nekome nešto posvećuje, on to sam napiše i kaže…

I naravno, nakon što je prostaštvo začeto, slijede nastavci: kad god bi se u programu kasnije spomenuo Livajin gol, bilo bi pridometnuto da ga je igrač posvetio pokojnom ocu. Kako je došlo do te posvete, i kako ga je tetka mahaluša emocionalno ucijenila, sugeriravši mu da će biti nikakav sin ako ne posveti gol mrtvome ocu, o tome na HRT-u, a ni u ostalim medijima, neće naravno biti riječi.

Slijede drugi parafenomeni pobjede: na portalima odnekud iskaču prsate, erotski čvrsto definirane, botoksirane i plastificirane hrvatske navijačice u Kataru. (U Katru, naglasila bi nepismena, pasivno govoreća čeljad, kao što bi, da smo u onom primorskom gradu u Crnoj Gori, bilo u Kotru, dok bi u Delnicama i u Mrkoplju bilo u Gorskom kotru, a u Benkovcu bi bilo u Ravnim kotrima…) Jedna od tih navijačica je nekakva Ivana K, ona je najčuvenija. Drugu otkrivaju nekad ugledne zagrebačke novine, koje kažu da je podrijetlom “iz Kupresa”, premda je nešto vjerojatnije da je “sa Kupresa”. Obje, nesretnice, ne djeluju kao da su naročito zainteresirane i upućene u nogometnu igru. Tu su, u Kataru, da si stvore popularnost od koje bi mogle živjeti. Što to konkretno znači? Zapravo, nemam pojma. Vjerojatno bi bilo dovoljno da se udaju za nekog šeika ili kalifa. Ili barem menadžera iz hrvatske telekomunikacijske tvrtke. S njima se, s tim hrvatskim navijačicama, fotografiraju njima slični hrvatski navijači: trbušasti, ekstatični, kao da su se nazobali nelegalnih farmaceutskih preparata, i fantastično raspoloženi, kao da su nakon desetljetne stanke doživjeli prvu erekciju, ti ljudi redom su nezainteresirani za nogomet, ali su raspoloženi za svaki oblik kolektivne euforije. Oni nešto osjećaju samo ako su zajedno. A nogomet, čak i ako vas savršeno ne zanima, stvara idealnu emocionalnu podlogu za takve duše.

Eto, na kraju, i treće hrvatske navijačice, koja se izgledom i nastupom ne razlikuje od prethodne dvije, ali je do prije nekoliko godina bila predsjednica Republike. U svečanoj je loži, s bjelosvjetskim razbojnikom, kojem nijedan novac na svijetu nije toliko prljav da ga ne bi gurnuo u svoj džep, predsjednikom FIFA-e Giannijem Infantinom. Dok svira himna, ona je u stanju molitvenog tihovanja, najdublje domoljubne kontemplacije. Na sebe je navukla fragment posavske narodne nošnje. Kaže da je to u svijetu in, kaže da je takav dress code, i da možeš obući odijelo ili se, kao što to rade arapski razbojnici i ubojice, te pokoji čestit čovjek među njima, kada se na svečanim skupovima i utakmicama pojavljuju u pustinjskim nošnjama, obući u narodnu nošnju iz svoje zemlje. Premda nisam fan narodnih nošnji, čini mi se da je skrnavljenje kulturnog dobra to što ova navijačica oblači na sebe po Kataru.

Tuga hrvatskog nogometa u pravilu nastupa s prvom pobjedom, jer se tada u igru umiješaju oni koje nogomet ne zanima. I katastrofa biva veća od svakog poraza. 

Miljenko Jergović 30. 11. 2022.

Isus na Poplatu

Tamo do sredine ljeta,
kada sa svojima
na djedovinu
iz daleka dolazi prijatelj,
pusta će biti
i tiha tkati muk
jedna soba
u selu poviše Stoca

Unutra,
u šaci kvadrata,
milo zamirišu
preprane kuhinjske krpe i
znoj posječene grabove šume
Svaki predmet
javi ti se i podsjeti
na svoju namjenu –
kao da tek su izumljeni –
krevet, stol, šporet
Čaša i hljeb

A u kutu kraj prozora –
sve bih da to kažem –
o čavao okačen
samuje umjesto mene
moj kolaž: Posljednja večera
Grijesima našim,
zemljom
zamrljan Isus
i apostoli
svi do jednog isti, nijemi
čisti

Igor Borozan 29. 11. 2022.

Ladislao Mazurkiewicz, centarfor koji je kasnio na utakmicu i postao golman

Dok gledam Keylora Navasa, jednog od najčuvenijih i najboljih golmana današnjice, kako braneći za Kostariku prima gol za golom od Španjolaca, nemoćan da protiv takvoga protivnika išta obrani, na um mi pada jedan od davnih stereotipa nogometne povijesti, nogometnih mitova koji su tako često snažniji i utjecajniji od stvarnosti. A taj mit glasi da u latinskim amerikama, u svim tim zemljama magijskog realizma, velike književnosti i okrutnih diktatora, ne stasavaju dobri golmani. Tamo gdje se tako igra i gdje nogomet umire u ljepoti, nitko ne želi u golmane. Nikada ova priča nije odgovarala činjenicama, ali je bila u svojoj biti istinita. Danas više nije, danas su druga nogometna vremena.

I tako se, promatrajući nakon svakoga primljenog gola rezigniranog Navasa, sjetim El Chiquita, najboljeg vratara Svjetskog prvenstva 1970. u Meksiku, kojeg sam i sam gledao četiri godine kasnije, i kao kroz san sjećam se njegove figure, crnog dresa i ruku raširenih kao za zagrljaj. To ime mi je odjeknulo u uhu, premda nisam, osmogodišnjak, bio svjestan velike priče koja se u imenu čuje: naši televizijski reporteri govorili su Ladislav Mazurkiewicz, premda je on ustvari bio Ladislao Mazurkiewicz. Rođen u majke Španjolke i oca Poljaka, 14. veljače 1945. u turističkom gradiću Piriápolisu, koji u to vrijeme nije mogao imati više od četiri tisuće stanovnika. Negdje vrlo, vrlo daleko završavao je Drugi svjetski rat: jedinice 59. i 60. armije Prvog ukrajinskog fronta, i 38. armije Četvrtog ukrajinskog fronta, sedamnaest dana ranije oslobodile su Auschwitz, a u noći kada se Ladislao rađao upravo je trajalo savezničko bombardiranje i spaljivanje Dresdena. S imenom koje je dobio, po svetom ugarskom kralju, rođenom u poljskom izbjeglištvu od oca Madžara i matere poljske kraljice, te s prezimenom koje je naslijedio, Ladislao Mazurkiewicz bio je dijete Drugoga svjetskog rata i njegove krvave epohe. Naš odraz u zrcalu Latinske Amerike. Po dobrom običaju tamošnja djeca ponesu oba prezimena svojih roditelja, pa se on tako zvao Ladislao Mazurkiewicz Iglesias.

Branio je za čuveni Peñarol iz Montevidea, najslavniji urugvajski nogometni klub i, priča se, najbolji tim na svijetu iz sredine šezdesetih. U godini mog rođenja, 1966, u finalu Interkontinentalnog kupa sastali su se prvak Južne Amerike Peñarol i prvak Europe Real. U prvoj utakmici u Montevideu domaćini su pobijedili 2:0, u drugoj, na Stadionu Santiago Bernabéu, Peñarol je ponovo pobijedio 2:0. Pričaju da je manje važno tko je zabio golove, važnije je da velikom Mazurkiewiczu nitko od strašnih Realovih igrača, pa ni Francisco Gento, ni mladi Ramón Moreno Grosso, nisu mogli ništa.

Golman je, kažu, postao tako što je najprije bio centarfor. Pa je kao klinac zakasnio na utakmicu, a na igralištu bile su već raspoređene obje ekipe. Dvadeset i jedan igrač, samo je golman falio. Tako je, na nesreću svih napadača, Mazurkiewicz za kaznu stao na gol, i zauvijek ostao tamo. Uvijek je branio u crnom, što mu je katkad stvaralo probleme sa sucima, koji su u to vrijeme nosili crne dresove. Još su ga zvali i Mazurka, Polako i Pulpo, branio je poput hobotnice, zarana je postao legendaran, prije navršene dvadeset i pete bio je najveći. Raspjevani latinoamerički novinari častili su ga nadimkom Araña Negra. Kod nas bi se to moglo reći: Crna udovica. Sve je mogao obraniti, hvatao je žive lopte. A bio je za golmana mali, zato je bio Chiquito, visok 176.

Urugvaj je bio prva latinoamerička nogometna sila. Mnogo prije Brazila i Argentine. Zato im je pripala organizacija Svjetskog prvenstva 1930, koje su i osvojili. Drugi put svjetski prvaci postali su 1950. u Brazilu, na prvom poslijeratnom prvenstvu. Prije Svjetskog prvenstva u Meksiku, drugog na kojemu će Mazurkiewicz braniti, odlučeno je da pehar, nazvan imenom Julesa Rimeta, Francuza koji je stvorio svjetska prvenstva i punih trideset i tri godine bio predsjednik FIFA-e, bude dodijeljen u trajno vlasništvo onoj reprezentaciji koja ga osvoji po treći put. Kandidati su bili Brazil s Peléom na vrhuncu moći i s mladom ekipom, jednom od onih za koju svjedoci govore da je najjača u povijesti, Italija s prvom velikom poslijeratnom generacijom i Urugvaj, koji je, zapravo, imao samo Mazurkiewicza. Vrijedi pogledati još jednom tu utakmicu, premda pripada vremenu prije nas, makar zbog Peléove varke za treći gol. Urugvaj nije imao šanse, kao što ga u finalu neće imati ni Italija.

Bio je 27. svibanj 1971, dan prije mog petog rođendana, na moskovskom stadionu koji je nosio ime Lenjina, u revijalnoj utakmici u kojoj su nastupili najveći nogometaši epohe, opraštao se od igre Lav Jašin, kažu najveći golman u povijesti. Na početku drugog poluvremena Jašin predaje rukavice svome nasljedniku. Bio je to Ladislao Mazurkiewicz. Jašina su zvali Crna pantera, Crni pauk… Još jedna Crna udovica strašne europske povijesti, koja se tih godina još uvijek zrcalila na nogometu, na sudbinama i prezimenima nogometaša. Ladislao Mazurkiewicz nije govorio poljski, nikad nije nogom stupio na poljsko tle. Umro je drugoga dana 2013. godine. Gledam Keylora Navasa kako vadi već sedmu loptu iz svoga gola, i mislim na Mazurkiewicza.

Miljenko Jergović 29. 11. 2022.

Kao ptica let

Bivalo je ponekad da kroz sarajevsku noć basamo poput dva derviša što se obrću oko svoje osi u žudnji za mističnim uznesenjem. Ali naopake bjehu naše piruete: vukle su nas one u predjele nastanjene sve samim avetima, nakon čega smo se mukotrpno izvlačili iz tih unutarnjih potonuća, kao zombiji što pokušavaju da iznova osvoje negdašnje živote. Ispostavljalo se, međutim, da se svojoj mračnoj strani možemo otrgnuti samo nakratko i nikada u potpunosti, ma kako naša nastojanja bila gorljiva.

I upravo nas je ta misterija, kao stradalnike u nekom neobjašnjivom, iskonskom prokletstvu, spojila i držala zajedno, premda po temperamentu, senzibilitetu i svakodnevnim sklonostima bijasmo ne samo različita nego i umnogome suprotna stvorenja. No mi smo tom tminom bili osupnuti tako snažno da je naš odnos, uprkos svim međusobnim neusklađenostima, izrastao u nerazrušivu privrženost, uzajamnu odanost koju nije dovoljno imenovati prijateljstvom u uobičajenom značenju te riječi. Razmišljao sam poslije: možda smo jedan drugome predstavljali utočište od strahova kakvo nam nisu mogli priuštiti onī koji slične strahove nemaju, pa stoga o njima ništa i ne znaju. Ili ih, možda, samo iznimno vješto prikrivaju, a pri tom se obazrivo klone takvih kakvi smo nas dvojica – da bi izbjegli uznemirenje koje im oni mogu unijeti u život…

Uzaludno smo se upinjali i da takve noći zaboravimo. Jedino što se moglo postići jest potiskivanje pamćenja u one nedohvatljive slojeve što ih psiholozi u svojim sumnjivim teorijama o tajni čovjeka nazivaju podsviješću. Poput ponornice, traumatična sjećanja su se i godinama skrivala, ali nestajala nisu. U svijest ih je znala prizvati već i neka silueta što učas promakne, tračak svjetla u neočekivanoj liniji, zagonetan miris, tmuli zvuk iz daljine… I sve je opet bilo tu, kao da ista noćna mora još uvijek traje, kao da iz nje nikada nismo izišli. Tako se dogodilo i sad, nakon toliko vremena, dok je sa zvučnika u provincijskom kafeu stizala jedna stara, nekada slavna balada “Indexa”. Zato i bilježim ove redove, jer, nasuprot onima koji su uvjereni da zbivanja mogu ovjekovječiti opisujući ih, ja se i dalje nadam da bi sjećanje na taj način moglo biti usmrćeno: izbaciti iz sebe zapisujući, i napokon zaboraviti…

*

U gluho doba noći lelujali smo uz strmu Logavinu ulicu s namjerom da na njenom vrhu skrenemo prema Nemanjinoj, kako bismo se domogli stana Dušanove tetke i one bijele postelje u kojoj ćemo najzad pasti u nesvijest. Ali vrata “Starog sata” bijahu odškrinuta, pa smo svrnuli u taj znani bar i sručili se za prvi sto lijevo od ulaza. Unutra smo uočili samo tri konture prislonjene uz šank, tako da im nismo vidjeli lica. Motrili smo se nas dvojica ispitivački, kao da jedan drugome pri oskudnoj svjetlosti prvi put razaznajemo fizionomiju. Ili smo, možda, i jedan i drugi pokušavali nazrijeti sebe sama, dohvatiti to što postajemo, utvrditi jesmo li se sasvim raspali, jer moguće je da smo u očima prijatelja tražili vlastitu sliku koja se drukčije i ne može niti doslutiti, ni njen obris, a kamoli ona jasna i cijela.

Šutjeli smo tonući u tminu zjena, ja u njegov a on u moj mrkli bezdan. Samo zvek čaša povremeno bi narušio tišinu – sve dok je nije prosjekao nož koji se zario u sto pred nama, i to takvom silinom da je sve s njega sa treskom sletjelo na pod, uz cilik stakla koje se lomi. I rikuno je glas sa stolice na kojoj smo tek tada opazili ljudsku figuru:

– Pocijepat ću vas, majku vam jebem! Govorim vam, a vi se ponašate kao da me nema! Za moj sto ste došli i ne pitajući za dozvolu…!

Magnovenje bješe rastrgano, nijema agonija najednom se usijala. Konobar je upalio svjetla, a za stolom nas je sad, u hipu, bilo šestero, jer su ona trojica hitro priskočili, prinijeli stolice i sjeli.

– Selime, čovječe…! Daj, molim te, smiri se. Pa zar ne vidiš da su oni izgubljeni…? Ali dobri su to momci, pogledaj im samo oči… Hajde, pobogu, saberi se…

Ogroman je bio taj čovjek nježnoga, nekako odsutnog, ali opet autoritativnog, dubokog glasa. Ionako već utrnuli od šoka, zurili smo u njeg otvorenih usta: bijaše to Mirza Delibašić…

A onaj je, kao da Mirzu nije ni čuo, uz novu tešku psovku posegnuo za nožem i iščupao ga iz stola kao da je u sir zaboden. Ali u tom ga je trenu ščepao drugi, sitan, žut, brkat. S lakoćom mu je zavrnuo ruku, glatko oduzeo nož i prosiktao:

– Slušaj, Selime, ne igraj se dalje! Sad je ovo između tebe i mene…!

Treći se tada digao i pozvao nas:

– Hajde, dođite vi s nama. Neka Selima za njegovim stolom.

Ustali smo i prišli uz šank, unezvijereni, ali ushićeni: Mirza i Davor, Davorin Popović…

Treći nam se, onda, predstavio kao Žabac, vlasnik “Muppeta”… Odveć nalickani ambijent tog kafića, smještenog u prizemlju zgrade na Čobaniji, bio je za naša stanja i više nego odbojan. Ali i odatle smo ponekad izlazili u zoru, onih noći kad više nismo imali snage da, recimo, stignemo “Kod Reše”, u cijelu noć otvoreni, zamračeni i zadimljeni bircuz u blizini Vijećnice, gdje nam je društvo šutljivih starih luzera odgovaralo mnogo više nego graja veselih šminkera, naših vršnjaka u blještavilu “Muppeta”.

– Imali ste sreću, momci, što smo se mi ovdje zatekli. Taj je čovjek strašno opasan. Opaki kriminalac, ubica… Dopustio je da mu tobože zaprijetim, i nož da mu otmem, a mogao nas je sve, kao kegle, u sekundi razbacati po kafani – govorio je Davorin, vrteći glavom onako kako ljudi čine kad su u nekoj nevjerici.

– Znate li ko je Campo, Mirsad Zulić zvani Campo? – pitao nas je Mirza. I odmah je nastavio: – Onaj glumac, glavni jalijaš u filmu “Sjećaš li se Dolly Bell?”, naturščik u stvari. Selim je njegov brat. Samo, Campo je nevinašce spram Selima…

Osvrtali smo se dok smo ovo slušali, ali Selima više nije bilo unutra. Onda su oni zatražili da im kažemo ko smo nas dvojica, šta radimo… Studiramo, dolje, na Filozofskom, književnost, druga godina, to smo im rekli. Zatim odakle smo, i takve stvari. I zborili smo, najprije Dušan.

Kosić je, od Pljevalja. Odlučili su njegovi da on na studij ide u Sarajevo zato što mu je tetak, koji je bio šef neke službe u Skupštini Republike, ovdje dobio stan, u kojem je tetka odavno sama. A i na književnost su ga – kao da se pravdao Dušan – uputili stoga što je tamo profesor onaj Zuković: blizak im je rođak, pa neće biti problema oko upisa…

A ja… Ne znam šta sam tada mogao da im kažem osim svoga imena, i da sam došao iz onog bosanskog gradića, sretan što mi se ostvario san, jer sam i kao dječak želio da studiram književnost, jedino to.

I pili smo intenzivno – “pilo se po poljski, pilo se po ruski”, rekao bi Arsen – a oni su se prema nama odnosili blagonaklono i zaštitnički, tako da smo ubrzo zaboravili na Selima. Vrijeme je prolazilo, nas dvojica smo bivali sve slobodniji i sve poneseniji, pa se u nekom momentu dogodilo čak i ono što se nikada ne zbiva, ni na rođendanima, ni na novogodišnjim slavljima. Ja sam zapjevao: “Idi sad, druže moj, ljubav i pjesmu mi odnesi mojoj ti, putu mom tu je kraj, umoran ovdje ja ću stati, želim mir…”

Davorin je slušao pognut, glavom prema šanku, a onda se naglo uspravio, okrenuo se k meni i, kao da izranja iz mutne vode, uzviknuo:

– Čekaj…! Pa to sam ja nekad pjevao…!

Odšutio je časak i zatim je, gledajući nekuda kroza me, nastavio pjesmu: “… reci mi njoj da je tako prolazno sve kao ptica let, samo nju da volio sam ja, jer je za me bila sav svijet, crveni moj cvijet…

Usred ove iznenadne čarolije, na vratima se pojavio neki stariji čovjek – razumljivo: zabrinuti vlasnik “Starog sata” – koji je prišao i obratio se njima trojici:

– Ljudi, već je tri… Znate vi da bi meni bila čast i do jutra da ostanete, ali, strah me, vratit će se Selim. On je nepredvidiv…

– Da – složio se Mirza. – U pravu si.

– Onda, idemo sad svi kod mene – kazao je Žabac.

– I mi…?

– I vi, naravno…

Kako smo stigli do “Muppeta” i šta se tamo zbivalo, o tome nema nikakva traga ni u najskrovitijem zakutku moje memorije. Pamtim jedino onu bol koju sam osjetio kad sam izišao na ulicu, a svjetlost mi se u istom trenu strelovito zarila ravno u mozak, tako žestoko da je istinsko čudo što se nisam srušio kao da sam snajperskim hicem pokošen. Ipak sam se održao na krhkim nogama, ali ostalo mi je do danas nejasno kako su me one odnijele gore, iznad Baščaršije, gdje sam u to vrijeme noćivao…

*

Napustio sam do tada desetak podstanarskih soba, od one prve na broju 73 u Mrakuši na Soukbunaru, preko onih u Đure Đakovića i Nevesinjskoj, do onih na Bjelavama, Panjinoj kuli, Kobiljoj glavi i drugih koje su bile još udaljenije od Marindvora, gdje je fakultet. Zapravo sam iz njih redovno izbačen, a nikad razlogom nije bilo to što nisam plaćao stanarinu, jer jesam, besprijekorno. To je bilo prvo što sam činio kad mi od roditelja stigne doznaka: platio bih kiriju i kupio bonove za hranu u studentskoj menzi, a ostatak novca bio je tako skroman da sam svakog mjeseca barem petnaest dana bivao praznih džepova. Ali, zbog buke koja je remetila njihov noćni spokoj, komšije su prisiljavale vlasnike da mi oduzmu ključ, jer su se u tim sobičcima okupljali i na košmarnim seansama do svanuća ostajali i Dušan, i Nino iz Stoca, i Rašo sa Sokoca, i Marko iz Ilijaša, i Darko iz Čačka, i iz Sarajeva Eno, Slobo, Dino…, sve studenti različitih godina književnosti.

Na pristojnoj lokaciji nalazila se ta dvokatnica – u Ulici Konstantina Jeftića, prekoputa kafića “84” – ali kućevlasnik bijaše iz onog mjesta iz kojeg sam i ja došao u Sarajevo, pa su ondje stanovali studenti iz istog tog mjesta, samo oni. No ja tada naprosto nisam imao kud, iako sam sve činio da eskiviram društvo studenata iz moga rodnog grada, jer sam u njihovom prisustvu osjećao mučnu, paralizirajuću nelagodu. Oni su bili povezani tako čvrsto kao da su se privremeno izdvojili iz nekog plemena, pa će mu se vratiti sretni, donijevši diplomu koja će im riješiti egzistenciju i za cijeli život pribaviti poseban društveni status, a spram mene su iskazivali nijemu, ali upečatljivu indignaciju, kao spram kakvog otpadnika, izroda…

U predvečerje su pristizali na trg pred Ekonomskim fakultetom, tu bi neko vrijeme ćaskali, a zatim bi svi zajedno krenuli u šetnju. Ako sam u to doba dana morao proći ovim dijelom grada, birao sam pokrajne ulice, a pažljivo sam zaobilazio i sarajevske kafane u kojima su se oni okupljali kao u zavičaju: u slastičarnici na gornjoj čaršiji ili u ona dva-tri kafića što su tada postojali. Vikendom ih, međutim, nije bilo pred Ekonomijom, jer su već u petak popodne odjurili na autobus koji će ih odvesti kući, a po neke od njih došao bi otac stojadinom, tristaćem, jugom, golfom – da bi ih u nedjelju navečer opet dovezao u Sarajevo, prevalivši ukupno skoro 700 kilometara po katastrofalnoj cesti…

Imenovati to mjesto nedođijom, ili ćorsokakom, ne bi bila ovještala, neinventivna metafora, jer kroza nj uistinu već stoljeće i po nema nikakva puta. Osmanska feudalna konstelacija ostala je stoga presudnim mentalitetskim obilježjem ove sredine, a njen duh je kroz dugotrajnu učmalost još i dodatno pervertirao, preobrazivši mještane u nešto što nije moguće usporediti ni sa žiteljima drugih bosanskih periferija. Posrijedi je začudni anakronizam, jedinstven povijesni mutant, koji ni sam sebe ne uspijeva razumjeti. A sve je do neupamćenog paradoksa pojačala i činjenica da se tu, na neki volšeban način, dvadesetak godina nakon Drugog svjetskog rata počela razvijati metalska, potom čak i automobilska industrija, usljed čega je gradić izbjegao sudbinu bosanskog Počitelja, što mu je pola stoljeća ranije predskazao anonimni posjetitelj. U svome novinskom zapisu on je zabilježio i da tu decenijama nije izgrađena niti jedna nova kuća, sjetno zaključivši da će na kraju, od svega što je ta kasaba nekada značila kao sjedište silnih begovskih familija, ostati samo puste kule i čardaci što se ruše, vraćajući se u prašinu iz koje su podignuti…

Kod Tetke Vasve u “Lovcu”, u “starom” ili u “novom” hotelu – prljavim i zagušljivim birtijama gdje novopečena radnička klasa u dertu, opijena “Badelovim” konjakom ili “Rubinovim” vinjakom, krši čaše uz Šabana Šaulića i Mitra Mirića – mogli su biti viđeni i bivši studenti koje je onā ultimativna čežnja za diplomom ponijela na neki fakultet, najčešće mašinski, pa su ga ubrzo napustili i sad pate usljed tog neuspjeha kao najsramnijeg poraza, beznadežno propadajući premda su tek u dvadesetim godinama svoga života. Topeći tugu u teškom alkoholu, većina od njih nije doživjela ni pedesetu, a oni koji su se nekako iščupali kao da više nisu pripadali ovome svijetu, ali još nisu bili sasvim gotovi ni za onaj drugi. Ponekad bi mi se učinilo da se kroz takve na trotoaru doslovno može proći, kao kroz prazan prostor…

*

Nije mi poznato gdje je Dušan svih ovih decenija, jer nema o njemu niotkuda nikakva glasa. Pa i da nije više u životu, našao bi se neki trag, ali nigdje ništa – ni na internetu, tom rendgenu svemira. Uplašim se kad mi padne na um da sam ga možda samo sanjao kao za me onomad spasonosnu utvaru…

Studij smo obojica okončali uredno, za četiri godine, i onda smo se razišli. Budući da drugih mogućnosti i nisam imao, ja sam se odmah vratio kući, a gdje je on boravio narednih mjeseci – nisam ga pitao kad smo se posljednji put vidjeli došavši na fakultet po diplomu. Zagrlili smo se tada prisno, bratski kao i uvijek, a poslije smo, s ostalima, do kasnih noćnih sati slavili u “Makarskoj”, na Marindvoru, gdje smo, inače, proveli više vremena nego na predavanjima. Ispostavit će se da je to slavlje predstavljalo i naš generacijski oproštaj, ali i svojevrsni rekvijem svijetu koji se već nepovratno raspadao, samo što mi tada nismo toga bili svjesni. Uskoro će taj svijet iščeznuti u plamenom kovitlacu i u krvi, odjezditi u smrt. Desetine hiljada pojedinačnih smrti slilo se u jednu, banalnu, a tobože uzvišenu Smrt. Ogrnut zavodljivim plaštem Nacije, Vjere, Države – tih je turobnih godina Lucifer trijumfalno zasjeo na prijestolje s kojeg i sad, cinično se cereći, suvereno gospodari, u čemu ima i na pretek podanika što se, poput one Brueghelove rulje, grčevito nadmeću u tome ko će mu poniznije služiti. A ne znaju, ili zaboravljaju, da je Non serviam! upravo njegov sušti postulat…

Danas pomišljam da je sve kroz što sam prolazio puka igrarija naspram izopačenja koje je istovremeno doživljavao čovjekov svijet. Ali, kako god bilo, začelo se tada i moje izbavljenje iz posvemašnje tmine: iskrsnuo je preda mnom crveni cvijet, i to ondje gdje ga ni u snu ne bih očekivao. Jedne zimske noći sreo sam nju u tom gradiću, padao je snijeg, ulica je bila pusta… Izustio sam neki pozdrav, a zatim se odvažio i na to da je pozovem na kafu. I sljubile su se učas dvije samotne duše, kao da su jedna na drugu oduvijek čekale… Ni na dodjelu diplome nisam išao sam, i ni u čemu što se potom zbivalo, ni u ratu ni poslije njega, nisam bio sam…

A onaj mrak u meni i sablasti kojima je naseljen – oslobađam ih se govoreći o njima. Sve što sam napisao, i poezija i proza, sve to, u stvari, i nije ništa drugo nego čišćenje od unutarnje tmuše.

Moguće je i da sam ja rođenjem dobio tu tamnu stranu… Možda nju svi ljudi stiču već dolaskom na ovaj svijet, kojim plutaju kao olupine nakon brodoloma. Ili se bolno izobličuju usljed nepodnošljive prikraćenosti i promeću se u groteskne kreature što kompenzaciju grozničavo nastoje pronaći u dominaciji nad drugima, u moći koju im pribavljaju novac i, iznad svega, vlast – taj, kako veli Mešin student Ramiz, najteži od svih poroka. Ali ja, možda, spadam u one najrjeđe, one što ih je Milost oslovila svojim tajnim znakom, davši im razlog da se podignu, da se uzdignu. Razlog koji je, dakle, ipak moguć, uprkos i tom gradu u kojem sam uvijek bio stranac iako sam u njemu rođen, a u koji je novo doba donijelo sveprisutni i beskrupulozno nasrtljivi, opskurni fatalizam, koji guši mještane trujući im jadne živote. I nasuprot svijetu kojem također ne pripadam, jer nikada nisam mogao prihvatiti logiku u kojoj su ljudi klasificirani poput leptirā čija su krila raširena, pa se načas učini da su u blaženom razmahu, premda su čiodama pribijeni na mrtvački odar.

*

Kao memento o sveopćoj prolaznosti, uznemirujuća je ta pjesma koja me navela da se ovako ispovijedam. Ona je, međutim, sada osnažila i moje osjećanje da smo nas dvoje u toj neumitnosti ipak slobodni, da je naš život kao let ptica ponad ovog mahnitog svijeta. Neka se on bavi sobom i svojim ludilom, nek se sređuje i uređuje ako je za to još uvijek sposoban, sretno mu bilo. Ali mi nemamo vremena za njega, mada smo i u nj kobno uronjeni – kao što je onom svojom lomnom nogom roda u močvaru…



Amir Brka 28. 11. 2022.

Pad Srbije i djetinja ljepota Brazila

Navijati za svoje, za one s kojima dijeliš mjesto u katalogu poreznih obveznika, nije nikakva dužnost, i jednako je legitimno i logično kao navijati protiv njih. Recimo, za sebe bih rekao da sam srcem i dušom za svaku ekipu u kojoj je Marko Livaja. A teško mi je biti za tim u kojem igra Dejan Lovren. Pritom, Livaja je Splićanin, zapravo Kaštelanin, a ja u Kaštelima jedva da sam ikad bio, dok je Lovren moj rođeni, iz Kraljeve Sutjeske i iz Zenice. Pa još izbjeglica. Ali kako da navijam za stup obrane Vladimira Vladimiroviča Putina, kako da navijam za kapetana jednoga od Putinovih privatnih klubova? To nisu nogometni razlozi, vi mi kažete? Ali zar se za reprezentaciju ikad navija iz nogometnih razloga? Da, navija se, no tada ćete iz jednih razloga navijati za Brazil ili Francusku: dakle one koji su na ovom prvenstvu najjači i igraju najljepše. Dok ćete iz drugih razloga navijati za Iran: one koji su na ovom prvenstvu najdublji autsajderi. Ali nećete navijati za takozvane svoje. Ili ponekad i hoćete? Za pravog kibicera, nogometnog zaluđenika ispred televizora, navijaštvo nije unaprijed fiksirano. Onaj koji stvarno gleda nogomet i srcem sudjeluje u igri, često mijenja svoje afinitete. Ovisno o nogometu i onima koji ga igraju, ali ovisno i o svemu onom nenogometnom što se naokolo zbiva.

Tako sam utakmicu između Brazila i Srbije gledao snažno angažiran na strani Srbije. Daleko su mi od ruku bili ogavni srpski tabloidi, nisam se prethodno obavijestio što o svemu ovom misli Aleksandar Vučić, nisu mi, dakle, neki ljudi izvan terena uspjeli ogaditi ekipu koju iznutra poznajem na isti onakav način na koji poznajem Hrvatsku. Samo što s njima ne dijelim katalog poreznih obveznika. S njima dijelim samo zajedničku povijest, jezik i kulturu. S njima dijelim Vladana Desnicu i Ivu Andrića, Miroslava Krležu i Danila Kiša, kao i mnoge nogometne fascinacije, razočaranja i strahove. Ali, kažem, to opet ne znači da ću biti za njih. Ponekad hoću, a ponekad i neću. Plaše me oni koji oko ovoga imaju rezolutne stavove. Njih nogomet ne zanima. A ni ono drugo. Naši su naši upravo zato što možemo biti protiv njih. Kao što su i svi najbliži naši susjedi također naši, pa možemo biti i protiv njih.

Utakmica s Brazilom je, međutim, bila takva da je gledatelj vrlo brzo morao izgubiti naklonost prema onima koje razumije i koji su mu bliski. Ali iz razloga koji su zapravo vrlo zanimljivi. Srbija jedva da se uspijevala sastaviti s loptom, premda se u prvom poluvremenu branila s preciznošću britve u ruci savršenog brijača, koji bi vjerojatno postao kirurg, samo da je potekao iz bogatije kuće. Ali protiv sebe srpski su igrači doista imali svu nogometnu ljepotu ovoga svijeta. I nije bilo do toga što mogu i znaju Neymar, Richarlison ili Vinicius, i kako ta trojica, recimo, igraju kad igraju izvan klubova, u kontekstu koji im je familijarno i kulturološki blizak, nego se činilo u tih nevjerojatnih prvih četrdeset i pet minuta da baš svaki Brazilac na travnatom katarskom igralištu može izvesti sva nogometna čuda svijeta. Pritom, svaki je brži i jači, svaki je prvi na lopti, i svaki je u svakom trenutku na onom mjestu na terenu do kojeg će doći lopta. Srbi nisu mogli ništa, uključujući one meni najdraže i najplemenitije, Tadića i Mitrovića, osim da Brazilcima u tom prvom poluvremenu kvare igru. Samo od kvarenja igre, međutim, ne može biti krajnje koristi. Osim ako nisi Grčka koju trenira Otto Rehhagel…

U drugom poluvremenu veliki je Dragan Stojković, igrač iz generacije Savičevića, Zvone Bobana i Asanovića, koji su redom umjeli biti Brazilci u timovima i reprezentacijama koje nisu bile brazilske, pokušao nešto drugo. Sram ga je bilo biti Otto Rehhagel, veliki kvaritelj, i htio je da njegovi igrači doista zaigraju protiv Brazila. Zaigrali su, i doživjeli ono što je protiv ovakvog tima doista bilo neizbježno. A gledatelj se, bez neke naročite njihove krivnje, okrenuo protiv njih. Jer kako da ne budeš za Brazil, koji upravo igra jednu od utakmica generacije? Kako ćeš biti protiv Brazila u čijoj igri vidiš spoj dvije međusobno nespojive igre: savršenog visokog nogometa, strateški do kraja organiziranog, i one igre koja se igra među djecom u svim krajevima svijeta, na kvrgavim ledinama, na parketima školskih dvorana i na betonskim igralištima? Spoj genijalnosti i djetinje radosti i lakoće, protiv kojeg je Srbija bila potpuno inferiorna, naročito kada su u drugom poluvremenu Piksijevi igrači pokušali stvarno razigrati. Ali može ih utješiti da bi protiv ovog Brazila svatko taj dan bio inferioran.

Pritom, Brazilci su djetinje varalice, Neymar pada čim ga krivo pogledaš, pa ga zato, nesretnika, toliko i tuku po nogama, Brazilci će ti, bez obzira na svu svoju genijalnost, iz oka ukrasti, za aut će te, ako ikako mogu, prevariti. I to je, također, dio njihovog načina. Ono čemu nas, međutim, uči iskustvo, jest da se ovo što su igrali protiv Srbije teško može ponavljati. Protiv grđih i tvrđih, izgrađenijih protivnika, protiv armiranih obrana i veznih redova, postradat će njihovo samopouzdanje, uminut će ljepota. Iskustvo nas uči da ovakvi kakav je današnji Brazil ne postaju svjetski prvaci. Ali mi žudimo protiv iskustva, i nadamo se da će djetinja ljepota jednom nadmašiti nogometnu pamet odraslih. 

Miljenko Jergović 28. 11. 2022.

Bilješka o piscu

Moja soba je okrenuta prema sjeveru.
I veća je od cijele kuće.
Njeni zidovi su hrapavi, mirišu na okrečene šljive.
Na jednom se nalazi slika roditelja iz sedamdesetih
kada su vjerovali da gradnjom kuće mogu spasiti brak.
Na drugom križ, zabrinuto gleda u fotografiju
moderno obučenog bračnog para pred odlazak u Austriju.
Treći zid je prazan.
Na njemu je nekad bila slika posljednje večere sa Judom, koji bijaše lijep, ali glup.
I Isusom koji je sve to znao.
Na četvrtom se nalazi prazan ormar (kao u hotelima).
Jednom godišnje u njega se kače ljetnje haljine njene posebne gošće.
Kroz prozor se vidi selo koje sve zna o meni, a ja o njemu ništa.
Ova soba je čovjek koga svake godine sahranjujem.
Uvijek joj se vraćam, iako u njoj patim od nesanice.
U njoj se krijem, zbog pitanja: Šta si sanjala? koje očevi postavljaju svojoj nesretnoj djeci.
Jer kako ću mu reći da sam sanjala povratak u sobu bez kuće.
Dolazak na sahranu bez mrtvaca.
Kako ću mu priznati da se samo pretvaram da volim grad bez ljudi.
I zemlju iz koje se iskopavaju kosti i suze, a zakopavaju snovi.
Kako da mu kažem da se bar jednom želim probuditi u sobi u kojoj neću sanjati kofere,
i granicu na kojoj me boli stomak kad carinik vikne: Putovnicu, molim!
Kako ću mu reći da i sam živi u sobi bez zidova,
u kući bez adrese,
u gradu bez države.
Kako to reći, njemu, koji je ostario u čekaonici s pogledom na zapad.


Ružica Miličević 27. 11. 2022.

Razbijanje lažnih rolexa ili u čemu je pogriješio kanadski izbornik

Ponekad o ljudima mnogo više govore one priče koje drugi o njima izmisle. Tako se prije četvrt stoljeća o Miroslavu Ćiri Blaževiću prenosila ovakva, zacijelo pretjerana, nadograđena ili potpuno izmišljena priča. U svom čuvenom, gotovo vjerskom zanosu Ćiro Blažević nastojao je motivirati jednoga od svojih “sinova”, ne baš bistrog, a čuvenog nogometaša, i toliko ga je ponijelo da je sam upao u neku vrstu amoka, pa je pokazujući što pravi igrač treba učiniti, kako mora postupiti, s ruke strgnuo dragocjeni Rolexov sat, te ga razbio i razlupao do u najsitnije djeliće. Nevoljnik, kada je vidio kako šef uništava dragocjenost vrijednu više desetina tisuća njemačkih maraka, posve je izgubio razum, oči su mu zasjale fanatizmom kamikaze, i odigrao je utakmicu života, ne vodeći računa da igra protiv boljih od sebe i ne razmišljajući više da je itko bolji od njega. (Šteta što mu ime ne smijemo spomenuti, živ je čovjek, uvrijedio bi se!) A Ćiri, kada je došao sebi, bilo je milo zbog pobjede, ali je, više od toga, bio očajan zbog cijene koju je za pobjedu nehotice platio. Jedino što je u suvremenom nogometu veće i važnije od pobjede je, naravno, novac. Tako da ne dolazi u obzir da veliki trener rolexima plaća svoje pobjede.

Ali tu se budi strateški genij najvećeg trenera-motivatora, koji ne samo da je umio izbezumiti svoje igrače, nego je nogometom trajno izbezumio jednu malenu i beznačajnu naciju! Ćiro, po toj pretjeranoj, nadograđenoj, a ustvari potpuno izmišljenoj priči, koja se prenosila prije četvrt stoljeća, za sljedećeg putovanja preko Singapura, ili neke druge dalekoistočne zemlje, na čijim aerodromima sva čuda postoje, kupuje stotinjak lažnih rolexa, svaki po deset dolara, i sljedećih stotinjak puta, pred raznim klijentima, “sinovima” svojim, najboljim hrvatskim nogometašima, ponavlja ritual. Samo što njegov amok nije više stvaran, nego je glumljen. Ali postupak uvijek rađa pobjedom. Je li zato što igrači ne prepoznaju krivotvorinu, pa vjeruju da šef razbija prave rolexe, je li zato što je u vjerskom ritualu važno simboličko djelovanje stvari, pa su tako hostije zamiješene od najobičnijega dućanskog brašna, a rolexi su lažni, dalekoistočni, samo što ih je, i jedne i druge, voditelj molitve posvetio, je li zato što od trenutne ludosti i balkanskog derta usred kojeg je čovjek u stanju da razlupa rolex snažnije motivacijski može djelovati samo vrhunski vic, velika autoironična šala, tek stotinu puta razbijeni lažni rolex jednako dobro motivira reprezentativce, pa i najpametnije među njima, kao što je razbijanje originalnog i skupocjenog rolexa prvi put motiviralo onoga najglupljeg.

Priča je, da to još jednom ponovimo, jer ima ljudi kojima to neće u glavu, pretjerana, nadograđena ili potpuno izmišljena, ali ona vrlo precizno i istinito svjedoči o Miroslavu Ćiri Blaževiću, njegovom autoritetu i karizmi, te njegovim motivacijskim strategijama. Vjerojatno je sve u njoj izmišljeno, a zapravo ništa nije izmišljeno. Sve je izmišljeno, ali na ljude djeluje kao suha istina.

Kod pokušaja da nekoga na nešto motiviramo, da ga nagovorimo na nešto što on inače ne bi učinio, kao što je, recimo, Tom Sawyer na početku romana nagovorio druga da umjesto njega okreči tarabe, važno je samo jedno: precizno ciljati i ne promašiti, jer ovome promašaj nije tek puki promašaj, nego promašivši cilj čovjek pogađa samoga sebe. E, to vam se, dragi moji, dogodilo izborniku Kanade Johnu Herdmanu, kada je javnosti prenio ono što je rekao svojim igračima: “Rekao sam igračima kako pripadamo ovdje i kako ćemo iduće sjebati Hrvatsku. Jednostavno je.” Herdman je, baš kao i Ćiro, poželio galvanizirati kanadsku javnost, ali je pritom zaboravio da je javnost javna, i da će ga još netko čuti. Recimo, Hrvati! Oni, pak, ti Hrvati, ne bi željeli biti Balkanci, ali kako im je kultura balkanska, a u kulturi i sav leksik skurilnosti, a s njim i sav kolektivni seksualni imaginarij, kad čuju da će ih netko sjebati, što njima, Hrvatima, znači i da će ih prethodno jebati, oni se naskroz izbezume. I bivaju motivirani više nego da im je netko pred očima razlupao stotinu rolexa. Originalnih!

Greška Johna Herdmana donekle je tipična, imperijalna. Kanađana nema mnogo, ali su dio velikoga svijeta. Kada primate kanadsko državljanstvo, vi prisežete – ili ste prisezali! – engleskoj kraljici, i bivajući Kanađanin vi bivate simboličnim vlasnikom pola svijeta. Za imperijalne duhove nešto kao Hrvatska zapravo ne postoji. Kao što u stvari i ne postoji, mimo toga što je nekakva nogometna reprezentacija. I onda John Herdman računa da ga nitko od tih za njega nepostojećih Hrvata neće čuti dok on govori da će ih sjebati. O kako ih je samo strašno, Hrvate, kanadski izbornik motivirao! Najprije navijače, a ni igrači neće ostati hladni. Pogotovu što je to još uvijek ona generacija u kojoj su brojni bosanski Hrvati, koji imaju tu vječitu potrebu da se dokazuju pred stvarnim vlasnicima njihovih domovnica, pa su im riječi Johna Herdmana motiv za strašno nacionalno samopotvrđivanje.

Najbizarnije od svega jest da je Herdman bio nečuveno uspješan izbornik kanadske nogometne reprezentacije. Ali one ženske. Ne smijem ni pomisliti što je njima govorio…

Miljenko Jergović 27. 11. 2022.

Jeff Dahmer: ljudoždera bi trebalo bolje razumjeti da se ne postane ljudožder

Jeff Dahmer je, uglavnom vođen erotskom žudnjom, ubio sedamnaestoricu muškaraca. Svakog je iskasapio, većinu je gotovo dematerijalizirao, neke je djelomice i pojeo, većinu je, uglavnom, bezuspješno pokušao svesti na erotske fetiše, lubanje, dijelove tijela, testise u acetonu. Prvog je ubio lipnja 1978, mjesec pošto je navršio osamnaestu. Devet godina je mirovao prije nego što je ubio sljedećeg. U sljedeće nepune četiri godine ubio je ukupno petnaestoricu. Uhićen je u noći sa 22. na 23. srpanj 1991. Bila mu je trideset i jedna.

Klinički psiholog Samuel Friedman, koji je proveo sudsko vještačenje, opisao je Dahmera kao “ljubaznog, ugodnog u društvu, s razvijenim smislom za humor, konvencionalno zgodnog i šarmantnog” mladića. Forenzički psihijatar George Palermo zaključio je da Dahmer ima “teški kompleksni poremećaj osobnosti”, s asocijalnim, opsesivno-kompulzivnim, sadističkim, fetišističkim, nekrofilnim i s obilježjima graničnog poremećaja. Kada se ovako nabroje i nanižu Dahmerova odstupanja od ideala takozvane normalnosti, stvar izgleda ozbiljno, ali zapravo se radi o skoro savršeno normalnoj osobi. Uostalom, i Palermo je procijenio da je Dahmer u dugom vremenu izvršenja svojih zločina bio s pravnog stanovišta zdrav. Služio je vojsku, radio kao profesionalni vojnik, a otpust iz vojske dobio je zbog prekomjernog uživanja u alkoholu. Otpust je bio “častan”, a ne “nečastan”, jer je procijenjeno da u civilstvu njegov poremećaj ne može stvarati probleme zajednici. Ima li bolje definicije savršene normalnosti?

Dvadeset i osam godina nakon što je Jeffrey Dahmer ubijen u zatvoru u kojemu je služio, Netflix je snimio o njemu dramsku seriju u deset epizoda. Serija je, navodno, srušila sve Netflixove rekorde u gledanosti, izazvala je očekivano negodovanje među obiteljima Dahmerovih žrtava, ubojičin otac je, navodno, najavio tužbu, reporterka sa suđenja buni se da prikaz događaja nije apsolutno autentičan, dok se naš svijet po društvenim mrežama i na ono malo informativnih platformi javlja da mu je Dahmer iz epizode u epizodu izazivao kontinuiranu, skoro pa monotonu mučninu. Ono s čime se ljudi ne uspijevaju identificirati, čak i kada je riječ o ovakvom unikatnom zlodjelu, postaje na neki čudnovat način dosadno. Ili je problem, možda, u nečemu drugom? U nečemu o čemu serija tek posredno i vrlo oprezno progovara.

Jeff Dahmer nije bio veliki skrivač. Nije bio jedan od onih masovnih ubojica koji su do genijalnosti razvili umijeće prikrivanja zločina. Zapravo bi se moglo reći da on i nije prikrivao svoja ubojstva. Ili tome nije poklanjao ništa veću pažnju nego prikrivanju vlastite osobnosti, svojih emocija, želja i pobuda. Ali svejedno Jeff Dahmer nije razotkriven i uhićen sve dok ga nije razotkrila njegova žrtva, jedan od onih (ne i jedini!), koji su mu pobjegli prije nego što ih je ubio. I svo vrijeme je moglo biti jasno, u životu kao i u dramskoj seriji, da Jeffa Dahmera ne mogu zaustaviti ni policija, ni sustav, da ga ne mogu zaustaviti građanska svijest, moral ni ljudskost, nego ga zaustaviti mogu samo njegove žrtve.

Bijeli muškarac, miješanog podrijetla, njemačko-britanskog, norveško-irskog, protestant iz niže srednje klase, tipični mladi Amerikanac sa Srednjeg zapada, ni po čemu izuzetan, pa ni po tome što je iz disfunkcionalne obitelji. Prikriveni homoseksualac u društvu koje je uspjelo integrirati tu vrstu razlikovanja, a pritom nije rasist. Ovo će se u njegovom slučaju pokazati kao peh i nevolja. Jer da je Jeff Dahmer bio rasist, pa čak ni to, nego da su mu se sviđali samo bijeli muškarci, ne bi ih ubio sedamnaest, i ne bi ga lovila njegova žrtva, nego bi ga lovila policija. Ovako je, krećući se po rubovima, na samoj granici društvene prisutnosti, među ljudima koje policija tretira kao parije ili neku vrstu socijalnog otpada, on ih je gotovo javno mogao ubijati, sjeckati, mrtve čuvati u podrumu, rastapati ih u kiselini i eksperimentirati s njihovim kosturima. Naravno da su većinom bili Crnci, Azijati, stranci. Nije ih ubijao zato što je bio rasist, nego upravo zato što nije bio rasist. Baš njih je ubijao jer su bili lijepi, dragi, erotični, pa su mu se sviđali, baš njih je ubijao jer je zajednica – i u zajednici policija! – rasistička, pa ih nije tretirala kao ljude koje je teško nekažnjeno ubijati.

To je, recimo, strašnije od seksualnih želja i pobuda Jeffa Dahmera, od njegove nekrofilije, od nesposobnosti da vodi ljubav s nekim tko bi istovremeno vodio ljubav s njim – pa je to razlog da ubija one koji mu se svide. Strašnije je i odvratnije to što društvo i policija na drukčiji način tretiraju ljude pogrešne boje kože, krivog mjesta rođenja, podrijetla i jezika, nego to što Jeff Dahmer uspavljuje i davi dječake i muškarce, što ih rastapa u kiselini, kosti im peče u pećnici, mrvi ih i rasipa po vrtu. 

Problem je, međutim, u tome što je i gledatelj srođen s takvim društvom. Čak i ako ga ne podržava – jer nije pristojno takvo društvo izrijekom podržavati – pokazuje razumijevanje, prilagođava mu se, prihvaća okolnosti koje su do svega toga dovele, prihvaća da društvo ipak napreduje k boljemu. Ali što je tu bolje ako u samo osam mjeseci 1991. godine Jeff Dahmer ubije osmoricu muškaraca, među njima i četrnaestogodišnjeg dječaka, rodom iz Laosa? I otkuda to uvjerenje da je zajednica unutar koje je Jeffrey Dahmer mogao tako ubijati bolja od njega, te da se unutar takve zajednice vrijedi socijalizirati i da joj se treba prilagođavati?

Ono o čemu Netflixova serija odbija išta reći, a važno je za čovjeka koji u ovom svijetu živi, jest da s moralne i općeljudske tačke gledišta nema nikakvog razloga za razumijevanje zajednice koja je Jeffu Dahmeru omogućila da ubija, ali istovremeno postoje razlozi zbog kojih vrijedi zaroniti u taj osobni mrak, pa u Jeffu Dahmeru, koliko god bilo mučno, tražiti sebe. Svako pojedinačno zlo, svaka ljudska nastranost i pomaknutost, pa tako i svaki pojedinačni zločin, u svakome postoji kao potencijal, kao mogućnost koja će iz različitih razloga ostati neostvarena. Ako je Jeff Dahmer bio s pravnog stanovišta zdrav, ako je bio uračunljiv, standardan, običan, a bio je upravo takav jer su to psiholog i psihijatar procijenili, tada je u punom smislu bio jedan od nas. Zašto ga je potrebno razumjeti? Svakako ne da bi ga se opravdalo, ali ni da bi se opravdalo sebe, nego ga treba razumjeti da njegov zločin ne bismo ponavljali.

Sve to zvuči šokantno i pomalo skandalozno kada se ovako govori. Zvuči kao nekakav bespotrebni ekshibicionizam. Kao što i te slike i prizori u kojima gledamo dio onoga što je Jeff radio svojim žrtvama djeluju kao bespotrebni ekshibicionizam Netflixova produkcije. One su takve zato što Jeffrey Dahmer odavno nije stvarna osoba. Čim su 1991. njegovi zločini razotkriveni, on je postao pop zvijezda, junak iz stripova, fikcionalni lik, karakteristično dizajnirano čudovište, netko poput Frankensteina, u koje se mlađarija preodijeva na Noć vještica. Kultura zajednice odbila je da Jeffrey Dahmer bude stvaran, jer ne bi bio zabavan. I bilo bi potrebno uživljavati se u njegove motive i razloge, rovati po njegovoj duši, prepoznavati se.

Serija je zanimljiva do one razine do koje iznevjerava fikciju i poštuje stvarnosti. Zanimljiva je do one razine u kojoj postaje horor, a zatim se predaje modama suvremenog američkog građanskog angažmana, zasnovanog na općoj puritanizaciji, regulaciji, zabrani. Tada autori počinju nalaziti opravdanja za velike američke ideale, pojavljuje se crnački propovjednik i politički aktivist Jesse Jackson, govori nam da više neće ovako biti, nego će biti mnogo bolje. Tu je i revna i požrtvovna susjeda, i najednom glavni lik nije više Jeff Dahmer, nego je glavni lik društveno angažirana zajednica koja se bori za svoja prava, u čemu nailazi na poteškoće, ali u nekoj doglednoj budućnosti, uz goleme i slavne žrtve, izvjesno je da pobjeđuje.

Gledatelju bi, međutim, trebalo mnogo zanimljivije biti ono što mu je otpočetka mučno i dosadno: mladić kojeg od djetinjstva erotiziraju strvine i leševi, do bijesa ga dovode tuđe žudnje i želje, i tako je običan, nedarovit, ograničen i prosječan, u svemu osim u tome što će ga inspirirati na ubijanje.

Te godine kada je Jeffrey Dahmer bio velika svjetska tema, mi smo ulazili u naš krvavi rat. Dana 21. rujna 1991, dok se Jeffu pripremalo suđenje, Mihajlo Hrastov na Koranskom je mostu poubijao trinaestoricu razoružanih ratnih zarobljenika. Sljedećih dvadeset i tri godine trajala su suđenja, u kojima su niži sudovi Hrastova proglašavali nevinim, jer da je bio izazvan, jer da je bio uplašen za svoj život… I danas negdje tamo u Karlovcu postoji mural koji slavi Mihajla Hrastova i kojeg nitko ne smije dirati. Zajednica na njega reagira na sličan način na koji zajednica reagira na Jeffa Dahmera. Razlika je samo u kontekstu, u pobudama, motivima i žudnjama.

Čovjek može, i treba, razumjeti Mihajla Hrastova, koji suočen s melodijom i zvukom vlastitog imena i prezimena učini ono što se, vjerojatno, ne bi odvažio niti bi imao razloga učiniti itko od njegovih drugova s te 1991. prihvatljivim i poželjnim imenima i prezimenima: ubije trinaestoricu nenaoružanih ljudi. Čovjek, međutim, ne može i ne treba razumjeti hrvatske sudove, državu i društvo, koji Hrastovljev zločin pokušavaju prerasporediti na sve građane Hrvatske, ako ga već ne mogu proglasiti junačkim djelom. Oni su, više nego išta drugo, Hrastova učinili Hrastovom, kao što su na onom drugom mjestu Dahmera učinili Dahmerom. Bez takve zajednice bili bi to ljudi koji se bore sa svojim demonima, i možda pod njima posrnu. Ali ne bi dorasli do monstruma.

Miljenko Jergović 27. 11. 2022.

Šuma

Svi prozori moga floridskog stana gledaju na šumu. Nije ova šuma poput bosanskih; gusta je i neprohodna. Drveće se pribilo jedno uz drugo, oko njihovih stabala se omotale lijane, omotale se i po krošnjama. Po tlu niklo gusto žbunje, raznoliko nisko rastinje u svim nijansama zelene. Kao zeleni zid duž moje strane zgrade. Kao kulise.

Nemam intiman odnos sa ovom šumom. Možda intiman i nije prava riječ; nemam fizički prisan odnos s njom, ne zalazim u nju. Što zbog neprohodnosti, što zbog toga što je tlo većinom godine močvarno, a bogme i zbog zmija i insekata. Ali lijepo je u nju gledati, naročito u oblačne, kišne dane. Sjediti na balkonu uz šolju kafe ili čaja i gledati kako kiša u širokim talasima natapa svu tu silnu isprepletenu vegetaciju i čini je jos zelenijom, gotovo bolno zelenom. Lijepo je i šetati uz njene rubove i upijati njene mirise.

Prije nekoliko dana vratih se iz Bosne i pogled kroz prozor probudi u meni usporedbu ove i bosanskih šuma kojima sam hodio koliko juče. Čini mi se da mi je odnos sa bosanskim šumama intiman, prisan, tu nemam dvojbe oko odabira riječi. Ulazim u njih, dodirujem im stabla, krošnje, lišće me miluje po kosi, pijem njihove potoke, odmaram na njihovim proplancima, berem im cvijeće, postajem dijelom šume, jedno smo.

Floridskoj se šumi, opet, divim bojažljivo, oprezno, sa strane. Ovlaš je samo dodirnem, udahnem, ali nisam ona, ona nije ja. Tako mi se čini, nakon evo i preko 25 godina u Americi, da osjećam i Bosnu i Floridu. U Bosni sam cijelim sobom. Svu je osjećam, osjećam se njome.

Nastranu ovdje, da se odmah ogradim, prolazne političke strukture i svakodnevica. Govorim o zemlji, ne o državi. Floridu, i kad sam u njoj, gledam sa strane, a u njoj sam, ruku na srce, duže nego u Bosni. Kao da je sva satkana od kulisa. Ne mogu se s njome stopiti. Sve je ovdje lijepo, čisto, uredno, dotjerano, sve je pod konac, i sve mi je daleko, kao u nekoj drugoj dimenziji. Kada šetam uz okean, zid nas dijeli. Kada zaplivam, kao da u vodi nije moje tijelo, ja sam negdje drugdje. Kada zaplivam Unom, satkan sam od njenih kapi.

Bosanska mi je šuma dakle prohodna, lako mi je kroz nju naći pute. A ova floridska, ispreplela se neprobojna preda mnom. Neprohodno joj šiblje i granje od jezika, koji nikad neće biti sasvim moj, koliko god da sam u njemu, od običaja, od odnosa, od navika, gusta stabla od svega što društvo društvom i dan danom u tom društvu čini. Samo je se ovlaš dotičem, hodam uz nju, ali nit’ mogu ja u nju nit’ ona u mene.

Na vratima svakog novog, makar i nasumičnog poznanstva, stoji pitanje: ”Odakle si?” Na koje, ovisno o raspoloženju, odgovaram i na njemu gradim dalji odnos, ili nakon kojeg gubim želju za daljim razgovorom. A u oba slučaja mi daje do znanja “nisi odavde, nisi kod kuće”. A možda i nije tako, ali ja to tako razumijevam, tako osjećam.

Da se vratim jeziku, od njega sve počinje, od riječi je najgušće i najteže prohodno šiblje isprepleteno. Engleski govorim, čitam i pišem na njemu, radim, živim u tom jeziku. Zavolio sam ga, i to je moj jezik, u ništa manjoj mjeri nego bosanski. Ali, to mi nije maternji jezik, dovoljne su male varijacije da me vagnu iz ravnoteže; malo drugačiji dijalekt, naglasak, izgovor.

No, ta tehnička strana još je i nekako prohodna; ono što me doista čini strancem, suštinski, što šumu pregustom i teško prohodnom čini jeste jezička širina i dubina koja se stiče odrastanjem u jeziku, i svo poznavanje kulture, ono dubinsko, organsko pripadanje kulturi, koje se nicanjem u jednoj sredini stiču, a koje na vrijeme nisam stekao i nikada neću steći, jer sam nikao drugdje, ovdje sam prekasno presađen.

Ali hajdemo mi opet našim šumama. Dok sam ovo pisao, pala je kiša, kratki, snažni floridski ljetni pljusak i šuma je dobila neku čistu, duboku zelenu boju. Sunce upravo zalazi za mokro nebo i između gustih stabala nazire se crvenilo. Kada stavim tačku iza posljednje riječi ovog teksta, pogasiću svjetla, otići ću do prozora i gledati u šumu dok je ne proguta skori mrak.

Meho Bahtić 26. 11. 2022.

Uvod u kratku povijest čuda na svjetskim prvenstvima u nogometu

Čudo se dogodilo! I kao svaki put kada se čudo dogodi, televizijski reporteri kao u epifaniji izgovore: ovo je najveće čudo u povijesti svjetskih prvenstava. A ta povijest, za razliku od one velike čovjekove povijesti, traje kratko: samo devedeset i dvije godine, koliko je prošlo od Urugvaja 1930. I dijeli se na ono što je svatko od nas, ovisno o godinama koje nosimo na plećima, od svjetskih prvenstava i čuda na njima sam doživio, i na ono o čemu je saznavao čitajući i baveći se nogometnom poviješću. A najveće čudo u toj povijesti, s kojim i započinje era čudesa na svjetskim prvenstvima, zbilo se 1954. u Švicarskoj. Prvi put nakon rata igralo se u Europi, a Švicarska je izabrana za domaćina jer je FIFA osnovana u Zürichu 1923, i godinu ranije slavila je pola stoljeća postojanja. Osim toga, u Švicarskoj, slobodnoj, bogatoj i neutralnoj, netaknutoj ratnim razaranjima, trebalo je biti održano Svjetsko prvenstvo 1949. Tako je bilo odlučeno tri godine ranije. To Svjetsko prvenstvo bilo je zamišljeno kao veliki izlazak iz godina nesreće, stradanja i smrti, ali su Švicarci ubrzo javili da nisu za takvo što spremni, pa je odigrano ono prvenstvo u Brazilu 1950.

A čudo 1954. sastojalo se u sljedećem: nakon ponešto dvojbi i polemika, uz ozbiljna protivljenja onih čiji je ratni neprebol bio golem, a koji su pomalo i živjeli u ulogama žrtvi, i to im je veoma prijalo, jer je biti žrtva ugodnije nego i biti heroj, jer su heroji uvijek moralno dvojbeni, dok su žrtve nesumnjivo čiste i pravedne, Njemačkoj je dopušteno da sudjeluje. U Brazilu 1950. Nijemaca nije smjelo biti – ni Nijemaca, ni Japanaca, kako se to tada objašnjavalo, “zbog ratnih zločina” – a njihovih sportaša nije bilo ni na Olimpijskim igrama 1948. u Londonu. Pustili su ih, uz ozbiljno zgražanje dijela svijeta, u Helsinki 1952, što je onda olakšalo i put njemačkih nogometaša 1954. u Švicarsku.

Ta velika ekipa djece strašnoga rata, onih koji su po logici epohe svi redom pripadali Hitlerjugendu – neki od njih su pred Hitlerov slom već bili obukli i vojne uniforme – bila je predvođena Sepom Herbergerom, izbornikom još od 1936. i članom Nacističke stranke (NSDAP) od 1933. Nikad u povijesti nogometne igre nije na zeleni teren istrčala moralno-politički problematičnija i u svakom pogledu poraženija i poniženija ekipa od te Njemačke iz 1954. Pritom, bili su jaki kao zemlja! O njihovoj snazi je, s prezirom u glasu, mrk i očajan govorio moj djed Franjo Rejc. Osim što je, u simboličkom smislu, ta Njemačka bila sva nesreća njegova života, Franjo je navijao za Madžarsku. Živnuo bi na sam spomen te ekipe i iz glave, uz pravilan izgovor, nanizao svih jedanaest te Lake konjice. Madžarski je savršeno govorio, njemački je, pak, govorio kao i svoj materinji hrvatski, kao i svoj očinji slovenski, ali meni je bio neobičan i privlačan taj madžarski izgovor, i kako se Franjo Rejc sav u licu izmijeni, kako mu se usta promijene, dok izgovara ta imena i govori taj jezik, pa sam ga stalno nagovarao da mi pobroji tu reprezentaciju.

I danas se kaže da od te Madžarska Europa nije imala jaču ekipu. I gotovo da je sigurno da nikad bolja reprezentacija, i veći favorit, nije ostala bez titule svjetskog prvaka. Nijemci i Madžari našli su se 1954. u istoj skupini, igralo se drugo kolo, i Herberger je na Madžarsku poslao rezervnu ekipu. Računao je da tu utakmicu ne može, a možda i ne treba pobijediti. Igralo se po kiši, usred nekoga mitskog blata, najvećeg blata u sveukupnoj povijesti svjetskih prvenstava, i Madžari su u tom blatu masakrirali Nijemce nečuvenim rezultatom 8:3. Veliki Puskás u tom blatu se bio povrijedio, pa je preskočio dvije sljedeće utakmice.

Poraz, međutim, Nijemce nije demotivirao, nije im ubio samopouzdanje, naučili su oni tako strašno gubiti, te su nastavili s pobjedama, plasirali se iza Madžara u nastavak natjecanja, gdje su u četvrtfinalu dobili Jugoslaviju sa 2:0, Austriju sa 6:1, i našli se pred finalom u Bernu. Protiv sebe imali su tu strašnu Madžarsku, koja je prethodno demontirala moćni Brazil i svjetske prvake Urugvajce. Ta utakmica u Bernu ući će u njemačku povijest svakodnevice kao “Čudo u Bernu”, o toj utakmici bit će snimani filmovi i pisane knjige. Ona će se kao prateći motiv naći u tolikim njemačkim i europskim pričama. Bit će to prvi put da se nogomet uzdignuo među čimbenike velike povijesti i odigrao (o, itekakvu!) ulogu u društvenim promjenama i nacionalnoj emancipaciji. Naime, s ovom pobjedom Nijemci su ušli među civilizirane narode Europe. Tek nakon nje započinje stvarna denacifikacija Njemačke, suočavanje sa zločinima nacističkog režima, ali i sa sudjelovanjem gotovo cjelokupnog naroda u zločinačkom djelovanju. Tek nakon te nevjerojatne, nemoguće, te po mnogo čemu i danas neprihvatljive pobjede nad Madžarima, započinje stvarna njemačka integracija u poslijeratnu Europu. Do tada, Njemačka je u suštinskom smislu bila samo okupirani saveznički teritorij. Čudo se sastojalo u tome što se dogodilo nešto što se dogoditi nije moglo, a ni smjelo.

Sep Herberger Madžare je pobijedio računajući na ljudsku psihologiju. Pobijedio ih je računajući na rad i djelovanje nesreće. Naime, igrajući protiv Nijemaca u onoj prvoj utakmici, onoj koja se u blatu završila 8:3, Madžari su igrali protiv onih koji su 1944. i 1945. proveli bezdušnu okupaciju njihove zemlje, ali koji su ih, više i od toga, ponizili i obezljudili. Pritom, to su doista bili ti ljudi, barem je Herberger bio, makar su u to vrijeme bili dječaci. S obje strane u toj utakmici bili su dovoljno veliki dječaci da bi se svega sjećali. Ali nakon te pobjede, u finalu, što se Madžara tiče, igrat će se samo nogomet. Za njih prošlo je vrijeme osvete. No, sad za Nijemce to više nije bio samo nogomet. Oni su igrali utakmicu u kojoj je, barem sa stanovišta ostatka svijeta, bilo nezamislivo da pobijede i pobijedili su. Das Wunder von Bern. Čudo u Bernu. Ili trenutak stvarnog rođenja Savezne Republike Njemačke.

Sep Herberger bio je nogometaš i veliki nogometni strateg. Njegova ideja o strategiji bila je dvostruka: ticala se onog što se zbiva u tih devedeset minuta na igralištu, ali i onog što predstavlja kontekst same utakmice. Bio je vođa gubitničke trupe, koju je on uspio učiniti genijalnom. Neke od danas najčuvenijih lakonskih fraza nogometne igre, one koje nakon utakmice izgovaraju treneri i igrači, jer nemaju što drugo reći, pripadaju Sepu Herbergeru. Recimo, “Lopta je okrugla”, “Utakmica traje devedeset minuta”. Mitska utakmica s Madžarima imala je dramaturgiju koja će postati tipična za Nijemce: u prvih desetak minuta Madžarska je već vodila 2:0. Nijemci su se kroz utakmicu ubijali da izjednače. Premda su Madžari bili bolji, ili se vjerovalo da su bolji, noge su im se podsjekle pod rezultatom. I Nijemci su izjednačili. I tu, na samom kraju, u osamdesetčetvrtoj minuti kao da iz zemlje izniče Helmut Rahn, i zabija taj gol za pobjedu. Zvali su ga Der Boss. Bio je vedar čovjek, veliki zajebant, držao je u Essenu trgovinu polovnih automobila. Bila su to neka druga, romantična nogometna vremena…

Eto, to je bilo najveće čudo u povijesti svjetskih prvenstava. A sad su se, dan za danom, na jednom Svjetskom prvenstvu zbila dva čuda. Najprije je Saudijska Arabija pobijedila Argentinu, a onda je Japan pobijedio Njemačku. Obje utakmice 2:1. I obje, dramaturški isto postavljene. Veliki povedu iz jedanaesterca, a onda ih predestinirani gubitnici u nekoliko minuta drugog poluvremena stignu i prestignu. Važnija je, pa i karakterističnija pobjeda Saudijske Arabije. I veće je to čudo. Argentinci su poveli iz jedanaesterca kakav se nije sudio prije VAR-ova doba. A u VAR-ovu dobu sudi se samo moćnima. Nikad-zanikad takav se penal ne bi sudio Saudijskoj Arabiji protiv Argentine, ali će se suditi Argentini protiv Saudijske Arabije. Suci su u nogometu brana pred čudima, suci i nogometna administracija. Jer čudo remeti red stvari.

Ne volim Saudijce, njihov je režim najodvratniji među svim odvratnim režimima svijeta. Saudijsko je društvo prvorazredno civilizacijsko ruglo. S tim svijetom nitko čestit i pošten ne bi smio imati nikakvih veza ni kontakata. Zemlja u kojoj je zabranjeno, i smrtnom kaznom zaprijećeno ispovijedanje bilo koje druge vjere mimo islama, ne bi smjela sudjelovati u ceremonijalima ostatka svijeta, na Olimpijskim igrama i Svjetskim prvenstvima. Zemlja u kojoj se žene kamenuju zbog preljuba, zemlja koja je najveći svjetski sponzor terorizma, zemlja čiji vladar po inozemstvu ubija novinare, a onda ih sjecka na komadiće dovoljno malene da stanu u kofer… Ta zemlja ne bi smjela igrati nogomet protiv Argentine.

Ali ga, eto, igra. I mene zapeče taj izmišljeni jedanaesterac za Argentinu, i najednom me srce povuče protiv reprezentacije koju inače volim, i zemlje o čijoj bih nogometno-privatnoj legendi tek trebao nešto napisati. (Napomenite me da u ovih mjesec dana Svjetskog prvenstva to i učinim!) No, još uvijek se suzdržavam, premda je golema moja gorčina pred tim olakim likvidiranjem jednog autsajdera. A onda se, negdje oko argentinskog šesnaesterca, dogodi neki bezazlen prekršaj saudijskog igrača, koji onda Argentincu pruži ruku. Ovaj mu odbije rukovanje. I on je pruža još jednom. Ali Argentinac neće! Argentinac ga prezre sa svojih nogometnih visina. Ili ga prezre zato što ga je Saudijac hinjski udario po gležnju? Ne znam zašto, ali to će biti trenutak koji će me sasvim okrenuti reprezentaciji Saudijske Arabije. I radovat ću se silno njihovim golovima…

Ono čime su Saudijci pobijedili, kao ni ono čime su Japanci pobijedili, uopće, međutim, nije naivno. Oni su pobijedili savršeno sigurnom i discipliniranom koreografijom, i jedni i drugi nogometnim terenom su se kretali kao skupina divljih gusaka na sunčanom nebu, kao skupina planktona u čistom moru. Svatko od njih bio je pojedinačno nemoćniji, u igri slabiji, od svojih protivnika, ali su kao ekipa naprosto bili uigraniji. Njihov nogomet više je bio precizna manifestacija strategije, manifestacija iz oblasti suvremenog plesa, nego što je bio igra. Čudo se u oba slučaja sastojalo u nečemu što je oduvijek u samoj biti nogometa: tim je superioran nad pojedincem. Ukoliko na terenu nije Diego Armando Maradona. Ili u našem lokalnom slučaju Marko Livaja. A Messi nije više Messi. Messi je prebogat da bi bio slobodan poput Helmuta Rahna. Nogomet je, ipak, romantična igra. Zato čuda!

Miljenko Jergović 26. 11. 2022.