Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Jutarnja reminiscenca

    Zrakoplov se, eno, svijetlim nebom s avionom krsti,
    sakralni je miting, koreografi su in excelsis Isukrsti,

    ali, rastaču se kraci križa tragom tajanstvenog kreta,
    uznesenje u nigdinu traje, oblik nije dostojan uzleta

    Zaklapaju okna oko, dok se ono nad prizorom grsti,
    jer sablasni su utisci, iako u davnō svi bijahu čvrsti,

    nema lista, kao u slavnō, da ga duša još zelena brsti,
    zgrčene su suhe grane, ali nisu lomni u molitvi prsti

    Sivo sve je što negda bijaše, monohromna je paleta:
    ukazav se povremeno iz varljivog, iščezloga svijeta,

    zasiječe i proplamsaj svijetli, umobolno on zasmeta,
    prazno zveče svete riječi, čak i onē raspetog profeta

    Imena su različita, ali kobno jezgro u svakoj je vrsti,
    u zraku je i na zemlji hropac, snovi u sveopćoj smrti

    Bez grijeha, bez krivice, crnog gosta pristiže posjeta,
    svaka stopa slijedila je stazu što je iskonski prokleta

    (30.5.2022.)

    Amir Brka 13. 06. 2022.

    Poema o ocu 

    Nije dugo prošlo od primirja
    kad nas je nekoliko
    u februaru ’94. otišlo prvi put u Travnik, kaže otac
    Zašto ste išli, zar se moglo ući u grad,
    Zar nisu bile barikade i policija Armije RBiH
    A što smo išli, ja ti pitanja
    Napili se negdje u Novom Travniku ili Vitezu,
    Ne sjećam se više
    Nas nekoliko iz brigade i potrpali se u Ladu nivu,
    Svi s travničke općine
    K’o kad nas je poslije pada raspoređivalo
    Gdje je tko stigao
    Od Kiseljaka, Viteza, Novog Travnika
    A sad naši seru
    Neće da spomenu Travničane 

    Prošli smo ti na Kanarama glat, kaže otac
    Njihova nas vojna policija pustila bez problema
    Bili neki Krajišnici, čuo sam po naglasku
    Oni su k’o biva bili mekši
    Ili to što bi se po novom reklo mehkši
    Došli u grad, parkirali tamo kod Gimnazije
    Još na zidu bili graditi HVO i HDZ
    Kad ide neke tip, preko mosta
    Prepozna me
    Kaže mi
    Tebe se sjećam
    A sjećam se i ja njega
    Predavao nam u Ekonomskoj marksizam
    Trebam li ti reći kako su mu Hrvati bili na srcu
    Pita me, Franjo, šta tražite ovdje, što ste došli
    Mi se poglesamo
    Na nama uniforme, amblemi HVO-a na desnim nadlakticama
    a na lijevim amblem našeg Zbornog područja
    Pita ga Nino, hoćeš li, Rifete, da te desnom ili lijevom opalim,
    Kojom bi ti slađe bolje,
    kojom bi ti bolje sjelo
    Šuti on tako, ne odgovara Nini
    Stojimo na mostu i dalje,
    Kaže meni, ono
    K’o biva ljutito,
    K’o kad bi me nekad pred tablu izveo i pitao
    ‘znaju li oni tvoji fratri gore u Gučoj Gori tko je bio Marks’
    a ja mu tad’ odgovarao ‘ne znaju druže profesore, znaju samo za Engelsa’

    Franjo, što ste došli, pita me
    Došli kući, kažem mu
    Vratili se u Travnik
    U svoj grad Rifete, u svoj grad
    On samo šuti
    Pitam ga, šta je druže profesore, jesmo li vam to falili
    On i dalje šuti
    Došli smo, Rifete, svoje mrtve obići
    Došli provjeriti jeste li im kopali rake u vinklu ili
    Odoka pa samo zemlje na njih nabacili
    Došli smo, druže profesore, vidjeti
    Jeste li im plastično cvijeće na grobnice stavljali
    Ili ljiljane svetog Ante

    Pade mi on jutros na pamet, vidio sam ga jučer
    Na štakama prelazi kod zelene pijace
    Došlo mi da otvorim prozor i kažem mu,
    Rifete, evo me, opet sam doš’o u Travnik
    Rifete, rahat su samo oni koji su rat popušili, da izvineš
    Ali sramota me bilo derati se
    Svijeta se sabralo na stanici
    K’o nekad ono kad je četvrtak
    Mater bi ti se naljutila da sazna  

    Mislim, nije Rifet k’o Rifet kriv
    Tako je to bilo
    I naši su u Vitezu imali kafanu
    Pisalo na njoj
    “Zabranjen ulaz psima i Muslimanima“ 

    Šta ti misliš
    Ovi što su prije rata predavali po školama marskizam,
    Jesu oni ostali u prosvjeti?
    Šta su predavali, pita otac
    A ne znam, mislim sociologiju i demokraciju i ljudska prava
    Takav je slučaj i moje profesorice Suade, kažem mu

    Ne znam gdje su mu djeca
    Onaj jedan je negdje mojih godina
    Dobro lopte igr’o
    Mislim da je možda i s tvojom materom štafetu nosio
    To su bila ta gradska djeca
    Umal buržuji
    Oni su imali one staklene vitrine po dnevnim boravcima
    Regale od zida do zida
    Išli na pijacu kupovati cvijeće i stavljali u vaze
    A mi na selu
    Brže bolje
    Vodi krave na vrtače
    Da se onaj veš
    Što je baba rukama prala
    Ne usmrdi
    Da krava ne otrese repom i ne ujebe sve
    To ti je ona sorta
    To i tvoja mater misli
    Da je Travnik od medrese do Doma JNA
    Doduše Turbe bi definitivno trebalo izbaciti
    A imali su oni
    Što bi se reklo
    Separatističke težnje još prije rata
    Tražili da budu općina
    Pa netko od tih jugo-funkcionera nije dao
    U Turbe se išlo samo na onu pijacu
    Ja nisam nikad bio
    i na mevlud
    nisam ni na mevludu bio

    Imali smo mi nešto male crte s Muslimanima
    U Turbetu
    Ali nije dobro završilo
    Kao što ni to savezništvo nije dobro završilo
    Mah
    Nije ono od prvog dana dobro počelo
    Kad je počelo sranje u Sarajevu
    Došle Sarajlije
    Punica i Gordana pred hotelom Lipa ih dočekale
    Naš svijet im davao hrane, para, lijekova
    Šta je k’o im’o
    Mislim da su čak one nafatale neku doktoricu,
    Zove je u stan u Đerdan
    Pa se ispostavilo da je kćer onog pokojnog Srbinovog prijatelja
    Došla s busem ćaći i materi u Travnik

    Jesi vidjela ovu novu sarajevsku gradonačelnicu, pita otac
    Jesam, pusti je, sva je izgubljena i u vremenu i prostoru
    Čestitala nam kalendar nedavno, kaže
    Vidjela sam, ne moraš mi napominjati, govorim
    Nije ona izgubljena, zna ona vrlo dobro šta radi, odgovara mi otac
    Ma daj, šta zna, obrukla se, iz neznanja, kažem
    Koje bona neznanje, to je namjerno
    K’o biva hoće Europska unija čestitku bez spominjanja Božića
    Pa se eto oni u Sarajevu našli prvi da poslušaju tu preporuku
    Nije im bilo ni najmamje mrsko 

     

    Gloria Lujanović 12. 06. 2022.

    Turist

    Mlad čovjek, advokatski pomoćnik, tu je u hotelu proveo tri noći.

    Godinama potom, sa ženom, tek su im se blizanci bili rodili, ostali su cijeli tjedan. Htio joj je pokazati grad. Gurao je kolica s djecom, pa bi iznenada širio ruke i grlio grad, ovo sam ja!, govorio je, a ona se plašila da mu kolica ne pobjegnu, jer posvuda okolo bila je nizbrdica ili uzbrdica.

    Djeca su odrasla, sin je otišao u rat i poginuo kao heroj u dalekoj zemlji, kći se u manastiru zaredila, a on je došao u hotel sa ženom, da se odmore i da načine račun sa životom. Išli su gradom koji su dobro znali. Njoj bi potekle suze u što god bi se zagledala.

    Kada je umrla, on ju je sahranio, nikoga nije bilo na pogrebu, jer nikoga više nisu poznavali, pa je istoga dana otputovao u grad, da u hotelu provede još tri noći.

    Po izbijaju rata, čim je neprijatelj opsadio grad, čeličnom ga šakom ščepao za vrat, on ga je svake noći sanjao. Živio je u staračkom domu, nije se dizao iz invalidskih kolica, depresivan i dementan starac, sve manje mu je toga u budnome stanju bilo na pameti i u sjećanju. Ali što je budan bivao prazniji, sve ga je više bilo u snu. 

    San o gradu i o hotelu, u kojem on, turist, provodi život dok svud naokolo traje krvavi rat. U tom ratu on više desetina puta biva ranjen, sedamnaest puta gine, snajperski metak mu raznosi glavu, pod noge mu pada minobacačka granata i odnosi ga, u najsitnijim komadićima, ravno u nebo. A onda se ujutro budi, prazan i bez sjećanja, depresivan i dementan starac, koji sljedeće večeri ili već u popodne tone u novi san, u gradu pod opsadom, gdje sve je uzbrdica ili nizbrdica. On jedini je tu koji više puta umire, i nimalo nije zabrinut, jer zna da je sve samo san. I ljudi u gradu znaju da je njihov život njemu san. Raduju mu se kad ga sretnu. Traže od njega sitne usluge. On im pomaže i tako obično gine. Bol i strah u njegovom snu veći su od boli i straha u njihovoj zbilji. Ali ništa na to, on po i sedamnaesti put gine za voljeni grad i za ljude koji nisu bili te sreće da u tom gradu budu samo turisti.

    Tek kada umre jedan osamljeni dementni starac u staračkom domu, u toj neimenovanoj zemlji, ljudi u opsađenom gradu ostat će bez stranca koji im je pomagao. Gledajući ga, vjerovali bi da se i smrt da preživjeti. 

    A sad ni njega više nema.



    Miljenko Jergović 12. 06. 2022.

    Tri najnovije pjesme

    ODA TRUNU U OKU

    Blagosloven da si, o trunčiću u oku,
    jer da nisi našao put
    do meke postelje pod mojim kapkom,
    do suze kojoj ne daš da kane
    iz svoje tople rodnice,
    nikada ne bih saznao
    kako je blažen život
    bez tebe u srcu vidjela.

    Oreolom da si ovjenčan, o trunčiću,
    jer bez tebe nikada ne bih spoznao
    da mrva veća je od gromade,
    i da suvereno gospodariš
    polovinom vidljive vasione.

    Uvijek i svugdje hvaljena da je tvoja
    veličanstvena neznatnost,
    jer ti se, trunčiću razbaškareni u oku,
    nevidljivost izblijedio do savršenstva.

    Ti dvorce svoje gradiš
    jednako u kraljevoj suzi
    i u pogledu sluge
    koji mora vidjeti i kad ne vidi,
    i zato – slavljen da si,
    trunčiću koji si i u oku i u ovoj odi.

    SAMOĆA U MNOŠTVU

    Sam u mnoštvu,
    nijemi vrisak
    u vrtlogu otuđenosti.

    Okolo hiljadu samoća.
    Stvaraju ledeni oklop
    oko tvoje samoće.

    Brane tebe od sebe,
    ili sebe od tebe,
    možda sebe od sebe?

    Usrkuje te kovitlac riječi,
    nosi u trnjak tišine,
    u ledene dvorane praznine.

    Migoljiš se u mnoštvu,
    bježiš u svoju prazninu,
    u svoju slatku samoću.

    NOĆNA KIŠA

    U noći raznježene tišine
    kiša tiho kuca o prozorsko staklo,
    kao da traži srodnu dušu
    u koju bi uselila svoju melanholiju.

    Žubori kiša i sjetno pjevuši
    kako nekad bila je mlada rosa,
    ogledalo prvom sunčevom zračku
    na listu breze i latici ruže.

    Zrnce bisera u planinskom slapu,
    prosjev nebeske vedrine
    na krljuštima potočne pastrmke,
    suza radosnica na dječijem licu.

    Šapuće kiša i pada na dno sna
    onog koji zapisuje njen smiren dah,
    i traži ležaj u sjećanju
    na kome će budna dočekati zoru.

     

    Ranko Pavlović 10. 06. 2022.

    Katastrofa

    U čekaonici Doma zdravlja u Kaknju nema gužve, samo stari Ibrahim i ja. Ponedeljak je, sedmi juni 1965, blizu je podne. Čekam na ljekarsko uvjerenje za upis u srednju školu. Tišina je. Iznenada potmuli tutanj, stakla podrhtavaju, štap iz ruke starog Ibrahima iskliznu. Zemljotres, mislimo. Rudarska sirena para nebo. Vrata na doktorovoj ordinaciji se otvaraju, medicinka sestra viče:

    “Nema danas više prijema, sve se otkazuje. U jami Orasi katastrofa.”

    Tišina je nestala. Žurba, plač, jauci nadolaze. Stari Ibrahim i dalje sjedi i gleda ispred sebe. Glasno ponavlja:

    “Zar opet? Zar opet?”

    Stodvadesetosam rudara tog dana nije izašlo iz jame. Izneseni su.

    Mirsad Kulović 09. 06. 2022.

    Ministre Fuchs, što su to učinili profesorica i učenici Industrijsko-obrtničke škole u Slavonskom Brodu?

    Fotografija na kojoj su devetnaest učenika u maskirnim hlačama i crnim majicama, s profesoricom jednako uniformiranom, na prvi pogled izazove nelagodu, neki vrlo snažan osjećaj srama. Ili straha? Gledatelj pokušava otkriti prave razloge svoga srama (ili straha), ali ne može biti siguran o čemu je riječ. Najradije bi zaklopio kompjutor i zaboravio ovu sliku, ali ni to ne ide. Možda nelagodu izaziva to što njih devetnaest ima zamrljana ili zamagljena lica, a samo je profesorica personalizirana. I smije se punog srca, s razdraganošću razrednice koja je svoje učenike izvela na pravi put. Njezin je smijeh u sablasnoj opreci ne samo sa zamrljanim, skrivenim licima njezinih učenika, nego i s činjenicom da većina njih drži desnicu ispruženu na rimski pozdrav. Ostali se nisu snašli, zaboravili su koja im je desna ruka. Ili je sve ovo nekako prebrzo snimljeno.

    Učenici u maskirnim hlačama, na majicama su, uz nekakav industrijski stroj, jer ovo je Industrijsko-obrtnička škola u Slavonskom Brodu, imali natpis “Za norijadu spremni”, a sve u okviru znaka koji je nevješta, ali sasvim prepoznatljiva interpretacija amblema HOS-a. Na glavama su im beretke, a na beretkama opet znak: hrvatska i ukrajinska zastava. To je “kao znak podrške ukrajinskom narodu, ali i našoj razrednici koja je Ukrajinka”, objašnjava majka jednog od učenika, spremna, kao i ostali roditelji, da na svaki način brani svoje dijete i profesoricu Nives Romanjek. Ali istovremeno nesvjesna znakova o kojima govori i konteksta koji proizvede ovakva njihova kombinacija.

    No, vratimo se na sam početak: kako je došlo do ovog skandala i kako je hrvatska javnost uopće saznala da je jedan razred Industrijsko-obrtničke škole u Slavonskom Brodu ovako kostimiran slavio završetak školovanja i ulazak u svijet odraslih. U osnovi, za sve su krivi fejsbučki algoritmi. Naime, razrednica je na svoj profil, ali na otvoreno, postavila inkriminiranu fotografiju, na koju je očito ponosna, i onda je ta fotografija zagonetnim putevima sviđanja, zanimanja i fejsbučkog uhođenja stigla do prvog medija, inače vrlo aktivnog i dobrog brodskog lokalnog portala SBplus, koji je fotografiju objavio uz komentar koji je bio primjeren lokalnom kontekstu. I vjerojatno su komentar objavili na fejsbuku, što ga je onda dovelo pred oči zagrebačkim škandal-portalima, a zatim i lijevoliberalnim ćudoredarstvenicima, koji su cijelu stvar uzdigli na opću razinu i na hrvatski odnos prema fašizmu i antifašizmu. Potom je, naravno krajnje licemjerno, reagiralo Ministarstvo znanosti i obrazovanja, a devetnaest bezličnih učenika i njihova nasmijana profesorica iz epizodista i potpunih socijalnih marginalaca sa samoga kraja i dna Hrvatske promovirani su u nacionalnu fašističku sablast. Vijest je postala viralna i regionalna. Eno je na portalima sarajevskih i srpskih tabloidnih antifašista, čiji antifašizam bezbeli uvijek počinje i završava na primjerima hrvatskog fašizma. Slika jednog razreda, čiji učenici i – čini mi se da je jedna – učenica nemaju lica, nego samo desnicu ispruženu u nacistički pozdrav, tako je postala slika Hrvatske.

    U prvi mah sam, bez obzira na sram ili strah koje osjećam pri pogledu na fotografiju, osjetio i vrlo jasnu potrebu da branim te klince. Konačno, u njihovim smo godinama, moja gimnazijska ekipa i ja, usred Sarajeva, bastiona bratstva&jedinstva, ali i najgore staljinističke Službe državne bezbjednosti, imali tu navadu da se dobro napijemo, pa da usred noći po gradu pjevamo pjesme negativaca iz partizanskih filmova. A samo godinu-dvije kasnije, s istim ironičnim odmakom, prkoseći patetici propisanih društvenih normi, završili smo na onom čuvenom fašističkom rođendanu, i sasvim je malo nedostajalo da ne završimo i u zatvoru. Da nije bilo Slavenke Drakulić i Miloša Vasića, u zagrebačkom Danasu i u beogradskom Ninu, te nekolicine starih sarajevskih partizana i jednoga čuvenog borca iz Španjolskog građanskog rata, vjerojatno bi nas hapsilo, za primjer bi nam sudilo, i naši bi životi drukčije potekli. Sve to bilo je razlog da se identificiram s tim brodskim klincima i pomislim kako su, usprkos načinu na koji ja čitam znakove na njihovoj fotografiji, i usprkos načinu na koji te znakove interpretiraju hrvatski škandal-portali, oni na umu imali ono što je nama bilo na umu dok smo slavili rođendane i pijani po Sarajevu pjevali zabranjene pjesme.

    Ali onda je netko istražio fejsbučki profil Nives Romanjek i otkrio da je ova profesorica hrvatskog jezika bila aktivna članica ekstremističke HSP AS, i to u vrijeme dok je ta stranka činila Karamarkovu koaliciju i dok su se po Zagrebu organizirali crnokošuljaški marševi, a da je nakon toga svoje učenike vodila na hodočašće u Bleiburg. Bilo je to dovoljno da odustanem od obrane brodskih klinaca i od pokušaja da objasnim kako se parola “Za norijadu spremni” može shvatiti jedino kao ironiziranje parole “Za dom spremni”, koja ne samo da nije u Hrvatskoj zabranjena, nego je pojedini ministri u Plenkovićevoj vladi, recimo ministar Medved, bilo osobno, bilo putem izaslanika, uzvikuju, slave i brane od onih koji bi je rado osporili. Bilo je, naime, očito da profesorica Romanjek gestu ironiziranja doživljava samo kao krinku geste potvrđivanja. Da je drukčije, ona naprosto svojim učenicima ne bi dopustila da ironiziraju poklič koji je njoj svet i za koga se na svom fejsbuku godinama ranije odlučno borila, te je svoje objave njime potvrđivala i pečatila.

    Jesam li se tad predao iskušenju da se ostrvim na profesoricu na način na koji su to već učinili škandal-portali i lijevoliberalni ćudoredarstvenici, a podržao ih je, strateški mudro, i sam Radovan Fuchs? Pa, baš mi nekako nije bilo do toga. Osim što mi nije ugodno djelovati u čoporu, stužilo mi se od pomisli na to da u nekoj Industrijsko-obrtničkoj školi u Slavonskom Brodu, tom gradu koji je početkom devedesetih preživio najmanje dva rata i jedan veliki hrvatski ratni poraz i egzodus, onaj Hrvata iz Bosanske Posavine, hrvatski jezik predaje žena koja je ustvari Ukrajinka. Pretpostavljam izdanak brojne i rasijane ukrajinske nacionalne manjine, nekad naročito prisutne u Bosni i Hercegovini. Što je toj ženi u Slavonskom Brodu, nakraj Hrvatske, u kojoj baš nitko ne vodi računa o sentimentima onih Hrvata koji svoje izgubljene zavičaje gledaju gledajući prema drugim obalama Save, i kojima su od njihovih postojbina ostala samo groblja, koja redovno obilaze i kite cvijećem i svijećama, što je toj Ukrajinki u Slavonskom Brodu, koja predaje hrvatski jezik, a ne matematiku ili tjelesni odgoj, ostalo nego da se učlani u stranku Ruže Tomašić? I tko bi, zapravo, u Industrijsko-obrtničkoj školi u Slavonskom Brodu i htio predavati hrvatski, osim nje?

    Danas je, nakon te zlosretne fotografije, ona, međutim, ostala bez podrške cjelokupne strukture. Odriču je se ravnatelj škole, Ministarstvo obrazovanja i sam ministar, a svoje će, čim ih netko povuče za jezik, reći Premijer i Predsjednik. Jedan će optužiti drugoga jer je moguće da takvi našu djecu nečemu uče. Nives Romanjek doživjela je da stradava od svega za što je vjerovala da bi je moglo štititi. Na svojoj strani ima ponekog profesora, koji će stati na njezinu stranu, jer je njezin ideološki istomišljenik. Na svojoj strani ima roditelje inkriminiranih i obezličenih učenika, koji su joj naprosto zahvalni što je bila dobra prema njihovoj djeci. A u to nema baš nikakve sumnje: žena koja se onako smije svojim đacima, zaštićena idejom o njihovoj ispravnosti, sigurno je prema njima bila dobra.

    Roditelji su uvjereni u potpunu ideološku ispravnost profesorice Romanjek, svoje djece, njihovoga kostimiranog igrokaza. Protiv njih se, međutim, zavjerio neki pokvaren i zlonamjeran svijet. I na roditeljima je sad da brane djecu i profesoricu, i da objašnjavaju kako riječ “spremni” nema nikakve veze s ustašama, kao ni crne majice, kao ni uzdignute desnice. O ironiji oni ne znaju ništa, ne znaju da ironija postoji, pa ne mogu reći da je sve ovo ironična reakcija na hrvatsku, europsku, svjetsku zbilju. Ti roditelji su neuki, ali to ih ne čini manje ljudima, niti njihovu tragiku, privatnu ili zavičajnu, čini išta manjom. Nisu oni krivi što je današnja Hrvatska savršeno neartikulirano društvo, koje upravo njezine elite nastoje zadržati u tom stanju niske artikuliranosti i neprestane proizvodnje dvosmislica. Ti roditelji nastoje biti dobri prema svojoj djeci i njihovoj razrednici.

    Nives Romanjek zna, međutim, što je ironija. Ali ona ne želi sebe ni svoje učenike braniti konstatacijom da su ironizirali ustašluk ili bilo kakvo priručno ekstremno militarno hrvatstvo, ili da su, ne daj Bože, ironizirali HOS. Ona ne želi ironizirati nešto što je prethodno afirmirala, za što se građanski opredijelila. A osim ironije, druge obrane zapravo nema. I onda svoje neprijatelje Nives Romanjek pokušava uvjeriti da su ćoravi pa ne vide ono što ustvari vide, ili, još gore, da ne znaju čitati znakove koji ne samo da su jasni u kontekstu s fotografije, nego bivaju tragično još jasniji kako stižu nova objašnjenja i opravdanja.

    Sedamnaestogodišnjaci ili skoro već osamnaestogodišnjaci – jer pretpostavljamo da su svoje školovanje okončali trećim razredom Industrijsko-obrtničke škole – u improviziranim vojnim odorama, koje se pozivaju na odore vojne formacije koja je 1991. baštinila tradicije Hrvatskih oružanih snaga (ustaške vojske nakon reforme iz studenog 1944, kojom je ustaški element strateški ublažen i prikriven miješanjem s domobranima), pa još i s vojničkim kapama na kojima su hrvatski i ukrajinski znak, tragično nas podsjećaju na 1941. i 1942. u Ukrajini. U ta najstrašnija doba ljudskosti, koja Timothy Snyder opisuje u “Krvavim prostranstvima”, a posvećen im je i kapitalni roman Jonathana Littella, koji u Hrvatskoj, na žalost, nikada nije objavljen, dok je srpski naslov “Eumenide”, dječaci tih godina, ili jedva od njih stariji, počinili su ne samo pod njemačkom, nego i pod ukrajinskom zastavom, zvjerstva koja su danas upisana u naš DNK i kojih se, dok je ljudi na Zemlji, nećemo moći osloboditi. U tim zvjerstvima, srećom, tamo u Ukrajini, Hrvati nisu sudjelovali. Ali kada se na vojničkoj beretki, uz crnu majicu i vojničke hlače, i uz ruku ispruženu na nacistički pozdrav, jedna uz drugu nađu dvije lijepe i tužne zastave, rađa se kontekst koji je naprosto nepodnošljiv. I koji je potpuno jednoznačan. Đavo je u znakovima i njihovom kontekstu.

    Ne vjerujem da je problem u slavonskobrodskim učenicima i u njihovim roditeljima. Ali ne vjerujem ni da je problem u profesorici hrvatskog jezika Nives Romanjek. Svi oni nastoje se nekako snaći u svojim životima, živeći u jednom neželjenom i rascijepljenom gradu na granici, koji se baš ni najmanje ne tiče onoga svijeta koji se njima sad toliko bavi. Dok po sebi vješaju znakove, među kojima nijedan nije zabranjen, ili dok dižu desnicu ruku, onako kako su to vidjeli na televiziji i u filmovima, oni su žrtve procesa koji je započet i proveden u Zagrebu, među hrvatskim elitama i u vlasti, a čiji je pravi cilj u obeznačivanju svih znakova. Tamo gdje nijedan znak – osim dresa nogometne reprezentacije – nema jasno i sigurno značenje, biva lako vladati. Tamo gdje se ni slova više ne slažu u riječi, nitko nije pismen ni nepismen. Tamo gdje nema ironije, istinito je svako zlo. Ali nemojmo kriviti učenike Industrijsko-obrtničke škole iz Slavonskog Broda i njihovu profesoricu Nives Romanjek, za nešto na čemu ustrajno rade ministar obrazovanje Radovan Fuchs, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, premijer Andrej Plenković, te dugi niz njihovih prethodnika. Ministar obrazovanja bio bi dužan da nam prepriča i istumači što su to učinili brodski učenici i njihova profesorica. Njegova nespremnost ili nesposobnost da to učini svjedoče o događaju više nego išta drugo.

    Miljenko Jergović 09. 06. 2022.

    Šuma na Bikošima 

    Šuma na Bikošima.
    Ulazila u nju nekoliko puta.
    Jednom sama.
    Dodirivala stabla.
    Tražila tragove.
    Mislila da su ih negdje tako blizu zakopali misleći da naši tu nikad neće tražiti jer vjeruju da su im tijela odvezli daleko.
    Tražila tragove krvi.
    Tražila krunicu Ane Pranješ.
    Orala je vlastitim prstima.
    Preorala.
    Sanjala je toliko puta do sad.
    Ostala u njoj.
    Nikad nisam izišla.
    Izgubila se.
    U njoj mi se svijet i raspadao i sastavljao, a s njime i ja.
    Plašila je se k’o crnog đavla, išla joj s pjesmom, u zagrljaj.
    Ulazila u nju nekoliko puta.
    Jednom sama.
    Da im duše nađem, da ih sretnem.
    Nikad ih nisam našla.
    Nitko ih nije našao.
    Našli im po jednu jedinu kost. Još prije dvadeset godina. Ostali u šumi.
    Postali stabla.
    Pali na zemlju k’o borove iglice.
    Mi ih zgazili, a da nismo ni prijetili.
    Od njih ostali godovi na stablima da nas podsjete na desetljeća koliko ih već nema.
    Od njih ostala šuma.
    U šumi im spomenik.
    Šuma im spomenik.

    Gloria Lujanović 08. 06. 2022.

    Knjige iz moje biblioteke/3

    ĆAMIL SIJARIĆ – ZAPISI O GRADOVIMA

    „Zavod za izdavanje udžbenika“, Sarajevo, 1970.

    „Prije nekoliko večeri bio sam zašao u jednu malu, mračnu, kaljavu ulicu na periferiji Sarajeva – i gotovo da nisam mogao nikud dalje, ni natrag ni naprijed, i jedino što mi je toga časa preostajalo bilo je da stanem i čekam. A šta da čekam? Ništa tu nije imalo da se čeka. Gusta kiša koja je kroz tamu padala po ćeramidi na niskim krovovima nije prestajala i nije prestajao da zvoni nekakav lim iznad vrata preda mnom. Žuto svjetlo koje je dopiralo kroz mali niski prozor razlivalo se po lokvama vode na sokaku i nekim grozno izderanim cipelama koje su ležale pred kućnim pragom. Sa tim svjetlom – u početku tiho, a poslije sve jače – počela je da se razliva pjesma sa grmofonske ploče – ona sjetna, meka, u ljubavnoj tuzi opjevana briga i žal za momkom koji kreće na put. Riječi te pjesme išle su kroz noć i kišu sasvim usamljeno i izgubljeno, a ja sam ih slušao do kraja: „Sinoć dođe tuđe momče iz tuđe zemlje, a jutros mi konja kuje, hoće da ide. Više njega crne oči suze ronjahu; ne plačite, crne oči, opet ću vam doć‘.“

    Ćamil Sijarić, „Putovati znači – vidjeti“

     

    Govoreći o knjigama, mudri Montenj je opisao svoju biblioteku, koja je bila napravljena ovalno, tako da on gotovo jednim pogledom obuhvati sve knjige na policama. To mu je bilo bitno, jer se žalio na slabo pamćenje, pa je svaki čas dohvatao neku knjigu da provjeri to što želi da citira. Ja sam, poput mnogih mojih kolega, zatrpan knjigama, podsjećam po tome samog sebe na poznatog srpskog matematičara Tatomira Anđelića koji je imao u stanu toliko knjiga, koje nije bio uredio tako da može odmah pronaći šta mu treba, nego je išao u biblioteku na fakultetu i uzimao tu knjigu. Moje su knjige djelimično sređene, ali veliki broj je trenutno u kartonskim kutijama i ja više ne znam gdje je koja od knjiga za koje sam siguran da je imam. 

    Sve ovo gore napisao sam da bih čitaoca uveo u knjigu koja mi je prije nekog vremena iskrsla iznenada, zaturena u drugom redu na jednoj polici, a koju sam povremeno bezuspješno tražio. Riječ je o knjizi Ćamila Sijarića, „Zapisi o gradovima“. Draga mi je svaka Ćamilova knjiga, od priča, preko romana do poezije. Ali ova je zaista posebna. U njoj se ogleda pripovjedna magija ovog jedinstvenog čovjeka. Koliko li je samo puta kazano za njega da treba samo snimati to što on govori i odmah prekucati, eto izvrsne literature. Rijetki su takvi pisci, koji često i neke banalne stvari podignu na razinu Šeherzadinog pripovijedanja. Posebno je Ćamil volio da pripovijeda o svom djetinjstvu, prvom putovanju u Skoplje. To je nezaboravno. 

    Ali, mene ova knjiga vraća u Sarajevo, u vrijeme moga studiranja. Često sam slušao na rođakovom radio aparatu marke „Kosmaj“, putopise Ćamila Sijarića, koje je on sam čitao na „Radio Sarajevu“. Bila je to čarolija koja je hvatala i moju tetku uglavnom nezaineresovanu za radio i muziku. Ćamil nas je vodio sa sobom, gotovo za ruku, u gradove za koje smo bili čuli ali o njima nismo bogzna šta znali. Ako smi ih i znali po imenu, a većinom to su gradovi u Bosni i Hercegovini, potom Crnoj Gori, Južnoj Srbiji, Kosovu i Metohiji, Makedoniji i u Hrvatskoj, ostalo nam je bilo nepoznato. Bezbroj je tu priča, istorijskih, ljudskih, onih što su ušle u legende, u pjesme, tako čvrsto da pripovjedač sklizne prema nekoj rijeci, ljudskoj sudbini, poput priče o Banjalučkoj tragičnoj djevojci Safikadi, ili rijeci Drini. 

    U svoje putovanje Ćamil Sijarić nas uvodi putopisom iz Počitelja. On tu pokazuje izuzetno poznavanje istorije, narodne poezije, legendi i priča. Treba imati na umu vrijeme u kome putopisac pripovijeda. Jer današnji Počitlj nije isto što i Počitelj iz vremena ovog putopisa. A treba se vratiti u vrijeme kada se Bosna hercega Stjepana brani od Turske invazije. Tu počinje Ćamilova priča o Počitelju, koji je postojao i prije turskog dolaska. „Oči Mletaka, Rima, Trsta, pape i vlastele, careva i kraljeva, okrenule su se upravo k ovom kamenu na Neretvi na kojem su ležale kule Počitelja. Bile su tada još male. I zato su se doziđivale. Pare i majstore davali su svi – i papa, i herceg, i Dubrovnik, i Mađari. A cilj je bio ovaj: dotle ako i dođu Turci, neka dalje ne mogu proći; nek Počitelj na Neretvi bude im brana!“ 

    Tu, dakle, počinje „povijest ovog mjesta“. Naravno, Turci su pobijedili. Počitelj je bio u njihovoj vlasti. A putopisac ovako veze svoju priču: „A onaj ko je tamo stigao bio je neki janjičar Hamza. Nedograđeno – dogradio je. Zidove, kule i tabije utvrdio je. Od vojnog logora načinio je nešto kao varoš. I svijet je došao da živi u varoši; došli su trgovci i zanatlije. Došle su terzije, kujundžije, sajdžije, halvadžije, bakaldžije, pilavdžije, aščije – i cijelo je mjesto ponešto kuckalo i mirisalo jelom i pilavom.“ Tu se priča sada brine sama o sebi, raste, bajkovito, snovidno, onako kako se otvara piščevo pripovijedno umijeće. A ono je naprosto prebogato. Kada, na primjer, piše o džamiji u Počitelju, koju je sagradio Šišman-paša: „Zvono na sat-kuli pokraj ove džamije doneseno je čak sa Krete. Tamo u Grčkoj zvonilo je na nekoj crkvi. Ovdje u Hercegovini zvonilo je na ovoj džamiji.“

    Potom slijedi Jajce, grad na Plivi i Vrbasu. Putopisac posvećuje dva teksta ovom starom gradu i njegovim legendama, narodnim pričama, o paganskom bogu Mitrasu koji poučava: “neka svjetlost pobijedi tamu“. Zatim slijedi Fojnica, u koju nas uvodi pripovjedač starodrevnom pričom o ljudima i drveću. „Nekada je – kaže se u toj priči – sve imalo svoje noge i hodilo po ovoj zemlji: i drvo, i kamen, i druge stvari. I čovjeku ništa drugo nije trebalo, do da ode u šumu i kaže drvetu: dođi ti, drvo, mojoj kući, trebaš mi za to i to,  i drvo je išlo njegovoj kući. Išlo je s čovjekom kao drug s drugom – jer bila je tada velika sloga među ljudima i stvarima.“ Fojnica je zaista varoš o kojoj se može pričati i pričati, kao stvorena za jednog ovakvog rasnog pripovjedača. 

    Poslije Fojnice, samo se nametnulo Kreševo. To je priča o željezu, o kreševskim majstorima. Ćamil Sijarić piše da se Kreševo nije razvilo kao grad, ali nije bilo ni selo, pa ni kasaba, već „kolonija bosanskih rudara i kovača koje je, za ovu naoko običnu zemlju, privezalo željezo i bakar“. I još: „Kreševo je jedna drevna starina. Slika, dakle, za dugo gledanje i za poniranje u vremena, u sudbine naselja i ljudi, u ono što kratko nazivamo: vječitim ljudskim hodom naprijed – u neizvjesno i nepoznato, jer je novo. Taj hod se ovdje jasno vidi – vide se vremena kao u ogledalu: starobosansko, tursko, austrijsko, ovo predratno i ovo naše današnje – i svako je od njih na ovu starinu udario svoj pečat i znak.“ Ovaj završetak kao da je pečat i na druga mjesta o kojima piše Ćamil Sijarić. Naročito o sljedećem, o Srebrenici. A o ovom gradu po kome je Bosna dobila naziv „Bosna argentina“, „Srebrna Bosna“, ima zaista šta da se priča. Putopisac piše: „U vrijeme rimsko bio se ovdje razvio velik grad. Jedan od onih koji su bili posvećeni Jupiteru!“ 

    Zatim slijedi Mostar, za koji pisac ima pravi naslov: „Priča iz ‘‚1001 noći‘“. I priča Ćamil, potpuno se opustivši, svoju priču poput Šeherzade. Čarobno. Ništa vam o tome više neću govoriti. Mostar je toliko slavan po svom mostu koji mu je dao i ime, da Ćamilovu priču treba čitati, onako kako se čitaju priče Zuke Džumhura ili Ive Andrića. Poslije Mostara dolazi Konjic, u kome pripovjedač traži dušu grada. Na svoj, jedinstveni način, već od prve rečenice. Zatim slijedii Banjaluka, kojoj ime pripovjedač piše sastavljeno. Meni to posebno imponuje. A iza Drugog svjetskog rata bio je neko vrijeme Banjalučanin i pisao je u ovdašnjim novinama i upoznao je grad onako kako samo on zna, da se kroz njega ne pjeva, jer ovaj grad je jedna raspjevana varoš. Pripovjedač daje priče i legende ovog grada, da bi svoj putopisni tekst završio: „Ovdje u Banjaluci desilo se jedno čudo: prije od svih bosanskih gradova ona je sa sebe skinula šindru i ćeramidu i ušla pod crijep; ozidala se, obijelila – i pokrila crijepom.“ Eto, i to sam naučio od Ćamila Sijarića. 

    Zatim slijedi „Visoko pod Visokim“, za koje putopisac piše: „Istorija Bosne ovdje se začela. I još neka druga istorija – ona ranija i tavnija. A to biva gotovo svuda – kuda prolaze vode i putovi…“ A te varoši, te gradove posebno voli Ćamil Sijarić. Čitamo na kraju Ćamilovog teksta: „I može se reći da je sve što se u Sarajevu dešavalo u Visokom dobijalo odjek, a i obrnuto. Inače se Visočani vrlo često i rado služe poslovicama, a najčešća im je valjda ona: „Kad ti glava radi, pazi šta ti radi“. Ili ona druga, koja se čuje kad im je muka: „Na vražijem gumnu valja ti vrijeći!“ 

    Zatim slijedi lijep tekst o Herceg-Novom i njegovom čarobnom lokalitetu zvanom „Bela vista“. Iza ovog grada na ulazu u Bokokotorski zaliv, slijedi divan tekst o Kotoru, pod naslovom „Na Kotoru troja vrata“. U taj grad Ćamil dolazi s Lovćena, beskrajnim serpentinama. A završetak ove priče je jednako efektan kao i ostali završeci Ćamilovih putopisa: „Ovim svojim starim dijelom liči na starca. Čelo glave leži mu planina Lovćen. Zlatan štap je njegov zaliv Boke. Po borama lica grije ga Sunce. On kao da je zbog Sunca i sjeo tu. Sa tri svoje kapije. Onom od Rijeke, onom od mora i onom od planine. One su otvorene. Uđi i unesi dobro srce.“ Potom slijedi grad Bar, u koji nas uvodi rečenica: „Stari Bar – to je danas jedna ruševina od grada; to je ono što vas podsjeti na stih iz narodne pjesme: „Zeman kule po ćenaru gradi, zeman gradi, zeman razgrađuje!“

    U sljedećem tekstu se putopisac vrati u svoju republiku, u putopisu s naslovom „Kod Bobovca Sutjeska“. To je priča o starom gradu Bobovcu i njegovoj istoriji, o fratrima, o muzeju u samostanu i svemu onome što nosi istorija, naročito ako se sačuvaju oni artefakti koji su pretrajali. A u Bobovcu jesu, zahvaljujući upravo fratrima. Zatim dolazi grad Bosanska Gradiška, na rijeci Savi, dugo vremena mjesto za prelazak iz jedne carevine u drugu. To je i mjesto ptica roda, o kojima piše putopisac. Ima jedno mjesto u ovom putopisu koje me toliko podsjeti na Andrića i njegove priče. Ovdje se to odnosi na posljednjeg  i jedinog agu u Gradišci: „Pisari koji su popisivali ostavštinu ovog posljednjeg gradiškog age zapisali su u zapisnike: da je umro na nekom ćebetu, neprihvaćen ni od čije ruke. Dalje su pisari zapisali: da je iza age ostao oko cio vagon suvih šljiva, preko tri hiljade litara rakije, a žitu, maslu i orasima da se ni hesama nije znalo.“ I još moram da navedem zadnje rečenice: „Sjedio sam za stolom u kafani i slušao iza drugog stola kako neko kliče „Bravo Gradiščancima!“ I tek sam kasnije razumio da im kliču zbog gostoprimstva! A gosti su im: Ljudi, rode i vode…“

    „Stoj, vodo Drino, stoj“ je priča o jednoj čudesnoj rijeci i tri varoši na njoj, Goraždu, Višegradu i Zvorniku, ali prije svega o Drini.  Tekst koji se može čitati bezbroj puta, uostalom kao i drugi Ćamilovi tekstovi. Zato iz njega ništa i ne citiram. A neću mnogo ni iz preostalih tekstova ove tako podsticajne knjige, koja mami da je čitaš, ali te poziva i na putovanje. Bilo kuda, bar po svojoj biblioteci. Nemoguće je, recimo, prepričati tekst o esnafima, koji se smjestio lijepo među putopisima, jer su se i esnafi pomjerali, selili, putovali, otud naslov „Daj me, majko, za mlada esnafa“. Ko još tako umije da piše?! Zatim slijedi priča o gradu Prizrenu, posebno milom Ćamilu Sijariću, a priča nosi naslov „Sabljar“. Ova se priča prelijeva u „Zapis o gradu Dušanovom“, dakle, opet o Prizrenu. I sve tako, o Nišu, o Splitu, čak, i o gradu koga više nema, o Rasu, pa priča koju spomenuh na početku ovog teksta, o dječakovom dolasku u Skoplje, pod naslovom „Ne mož proći Vardar vodu…“. Zatim se još jednom vraća na Kosovo i Metohiju, na „dvije Bistrice“, da bi pisao o Dečanima. Zatim dolazi još bliže zavičaju, u tekstu „Bijelo Polje kod Nikoljca i Nikoljac kod Bijelog Polja“. Pored ovog teksta, o zavičaju Ćamil piše i u priči „Klisura“, da bi se još jednom vratio u svoje djetinjstvo. Na kraju,  tekst o Drvaru i svemu onome što se u to vrijeme o Drvaru govorilo, i kraći tekstovi o putovanju, o toj strasti ili izazovu koje treba objeručke prihvatiti. „Putovati…! Šta znači to? Je li to priređivanje uživanja svome oku i duhu? Ko zna šta je to! Ali vidjeti neki brijeg, neko stablo, neki put – do tada neviđen i nepređen, uvijek je jedan doživljaj, jedno slatko piće za oko. Jedno čitanje knjige za dušu“. Tako je pisac umjesto mene rekao zaključak i o svojoj knjizi. Ja je tako i čitam.

     

    Ranko Risojević 08. 06. 2022.

    Petoprsta gvardija

    Sa sinom jurim za Mađarsku
    I snijeg pada, mislim se:
    Merhamet

    Sa nama je, u vagonu,
    I dječak Ibn Ali Mohamad – 

    Skidoše ga
    Pred samu granicu
    S voza u sniježnu bjelinu

    Ibn Ali ostavi na staklu
    Od vrata, u otisku –
    Dlan

    Kao da sad gledam:

    Petoprsta
    Gvardija Mohamadova
    Ledna juriša na Budimpeštu 

    (1993-2021)

    Šaban Šarenkapić 07. 06. 2022.

    Ulica porodice Foht, ili kraj umjetnosti

    Iz knjige “Sarajevo, plan grada”
    ***
    ***

    Često ti se u posljednje vrijeme događa da opisuješ neku sliku ili događaj, i da se usred priče zaustaviš, i zbunjeno šutiš, jer ti se odjednom učinilo da ne opisuješ nešto što si u životu zbilja vidio, nešto što ti se dogodilo, nego je to nečiji tuđi život, a ti pripovijedaš o nekom drugom svijetu, o kojem sve znaš, ali on nema veze sa svijetom u kojem živiš. I onda nakon nekoliko sekundi, nastavljaš govoriti, uvjeren da si sve izmislio. Pa počinješ izmišljati. I više to nisi ti, kao što si prethodno već prestao biti ja da bi mogao pričati o Sarajevu. I tada ti postaješ sljedeći ti, umnožavaju se osobe, poput odraza u muškome frizerskom salonu pored hotela Central, i svaka od njih priča o vlastitome životu, sve dok u jednom trenutku ne shvati kako priča o nečemu čega više nema. Tad ušuti, pa počinje izmišljati, i pretvara se u sljedećega ti, koji nastavlja priču o sebi…

    Posljednji put ovo mi se dogodilo u Poznanu, u biblioteci, dok sam pred publikom govorio o prvoj javnoj biblioteci u koju sam bio upisan. Poznan je grad na zapadu Poljske, u kojem su nekada, među Poljacima i Nijemcima, živjeli Jevreji. Onda su Jevreji pretvoreni u dim, a zatim su Nijemci nestali prema Njemačkoj.

    Ne znam što me je navelo da govorim o svojoj prvoj biblioteci, ali već sam u drugoj izgovorenoj rečenici čuo nešto što se tu, u Poljskoj, među duhovima i odsutnim ljudima, iza fasada u čijim se arhitektonskim fizionomijama ogleda nestali svijet, snalazi kao u svome stvarnom zavičaju.

    I čuo sam te kako pričaš o odjeljenju Višnjik, Dječje biblioteke Vlatko Foht u Sarajevu 1975. Godinu dana ranije, upisali su te u biblioteku, pa si dvaput tjedno išao s Nonom da zamijeniš knjige. Ali njoj je dodijalo da te prati, a ti bi za jedno popodne pročitao dvije knjige, pa si opet sutra morao u biblioteku. Nisu se mogle posuditi više od dvije knjige. Rok posudbe bio je petnaest dana. Ti si tog ljeta, od početka raspusta, u biblioteku išao svih pet radnih dana u tjednu. Kada dođe rujan, i počne škola, nastavit ćeš u istome ritmu. Tako će biti sve do kraja četvrtog razreda, kada ćeš se prepisati u biblioteku za odrasle. U dječjoj biblioteci više nije bilo knjiga za tebe.

    O imenu onoga po kome je biblioteka nazvana tada nisi razmišljao. Ne razmišlja se o imenima ulica, trgova ili škola, sve dok se imena ne počnu mijenjati, ili dok te ne presele. Dječja biblioteka, s nizom kvartovskih odjeljenja, osnovana je 1961. Sljedeće godine otvoreno je odjeljenje na Višnjiku. Biblioteka je ponijela ime   Vlatka Fohta.

    Iste 1961. Vlatkov je stariji brat Ivan objavio knjigu “Sudbina umjetnosti”. A kada je otvoreno odjeljenje na Višnjiku, Ivan je postao izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Živio je u gradu u kojem nije imao živih rođaka, i u kojem ga je sve podsjećalo na njihovu smrt. Cijeli je život profesora estetike Ivana Fochta bilo podsjećanje na smrt. Bio je marksist, i nije bio marksist. Bio je slobodan čovjek, obuzet glazbom Johanna Sebastiana Bacha. U njoj je nalazio savršeni pitagorejski red. Profesor Focht je, i ne htijući to, u matematici Bachove glazbe nalazio potvrdu o materijalističkoj prirodi svega svijeta, i o dijalektici koja materiju vodi prema njenom konačnom ishodištu. Bachova glazba mu je pomagala da ne poludi.

    Ivan Focht bavio se glazbom i gljivama. Sakupljao ih je po šumama oko Sarajeva, a kako u nas nije bilo pouzdanih mikologa i pisaca o gljivama, Focht je pisao mikološke knjige i leksikone. Najpoznatiju je 1979. objavio beogradski Nolit: “Gljive Jugoslavije”.

    U mirovinu je otišao 1974. Nekoliko godina ranije počeo se polako iseljavati iz Sarajeva. Otišao je u Zagreb, ali je još uvijek dolazio svakoga tjedna, da drži svoja predavanja iz estetike. Mjesec dana nakon Titove smrti, 14. lipnja 1980, u beogradskoj je Politici objavio još jedan esej na svoju životnu temu: “Hegel i kraj umjetnosti”. Evo kako on završava: “Ako dakle umjetnosti uskoro dođe kraj, to neće biti iz Hegelovih razloga, ne zato što bi ona postala duhu preuska i tuđa, nego zato što je sam duh izgubio bitku. Ne zato što bi se duh popeo na viši stepen, nego što je pao na najniži mogući.”

    Profesor Ivan Focht umro je u trenutku kraja umjetnosti, 20. listopada 1992, u Zagrebu. U gradu u kojem se rodio prije šezdeset i pet godina, uskoro je započinjala prva zima pod opsadom. Jedna se ulica, čudna oblika, zavojita, nepravilna, još uvijek zvala po imenu porodice Foht. Tu je bila kuća s mramornom pločom, u kojoj su se rodili profesor i njegov mlađi brat Vlatko. Na ploči je u dvije, najviše tri rečenice ispričana sudbina porodice Foht.

    U tu si ulicu prvi put slučajno zabasao, jedne od onih prvih godina po doseljenju iz Drvenika, kada si još uvijek nastojao sklapati prijateljstva s vršnjacima. Odbacivali su se, ali si se trudio. Mislio si da je u tome smisao, u dječjim prijateljstvima, koja su isto što i odrasla prijateljstva, i koja zatim traju u starosti, do kraja života, pa Nono i Nona već imaju mnogo mrtvih prijatelja, o kojima razgovaraju kao da su živi, i govore pokojni ovaj, pokojni onaj. Možda je u tome smisao, činilo ti se, da jednoga dana svi oni poumiru, pa da imaš prijatelje s kojima se ne moraš družiti.

    Igrali ste se neke od onih skrivalačkih igara, kada biste bili podijeljeni u dva tabora, pa biste trčali i sakrivali se po mračnim haustorima i ruševnim kućama od ćerpiča, duž cijele padine, između Nemanjine ulice i Muzičke akademije, pa sve do Muzeja grada Sarajeva.

    Tako si se našao u Ulici porodice Foht, i pročitao natpis na mramornoj ploči.

    Sutra si se probudio s temperaturom 39 sa 5. Majka je rekla da je to od jučerašnjeg divljanja. Došao si oznojen kući. Nona je rekla da je to sigurno od jučerašnjeg divljanja. Nono je već nekoliko godina ležao u grobu na Barama, u koji će, na kraju leći, sve troje, i igrao je ulogu nečijega pokojnog prijatelja.

    Nisam im mogao reći da se nisam razbolio od trčanja i sakrivanja po haustorima koji su vonjali na kupusnu kalju i u kojima se moralo tiho govoriti i još tiše disati, jer je po stanovima, iza zaključanih vrata, uvijek netko umirao, nego sam se razbolio od onoga što je pisalo na mramornoj ploči, pokraj ulaza u kuću u kojoj je stanovala porodica Foht.

    Gledao sam u prozore na prvome, drugom i trećem katu, i zamišljao gdje su stanovali. Jer to na ploči nije pisalo. Samo je pisalo: “U ovoj su kući…” Zavjese koje se ne pomiču, svjetlo lustera, visoki žućkasti stropovi, sve je moralo biti isto kao u njihovo vrijeme. Osim toga, možda postoji razlika između moga vremena, dok prvi put stojim pred tom kućom i čitam natpis na mramornoj ploči, i vremena u toj kući. Možda unutra, mislio sam, porodica Foht čeka da joj se tek dogodi ono što piše na mramornoj ploči, i što se nikako ne može izbjeći, pošto je već zapisano.

    To sam mislio i razbolio se.

    Cijeloga tjedna nisi išao u školu. Zabranili su ti da ubuduće divljaš. Zar se ne možete u miru igrati? Pitala je Nona, a ti si joj odgovarao – Možemo! Iako nisi vjerovao da je to moguće, ali na tako postavljena pitanja moguće je samo tako odgovarati. Ili se u tvoja vremena samo tako moglo odgovarati, a poslije se, možda, nešto i promijenilo.

    Josip Foht bio je pokršteni zagrebački Židov, rođen 1897. Zaljubio se u Bosni, i oženio za Saru Ozmo. Ona je bila od olovskih Ozma, u Olovu se i rodila. Da bi joj ime zvučalo manje jevrejski, ili da bi se udjenulo u švapsko uho muževljeve familije, postala je Šarlota. Dvojica sinova rodila su im se u razmaku od četiri godine, Ivan pa Vlatko.

    Porodica Foht nalikovala je tolikim sarajevskim činovničkim, učiteljskim i željezničarskim kuferaškim porodicama, koje su se u Sarajevo doseljavale nakon 1878, a iz Sarajeva će se iseljavati sve do ovih dana. Razlika je, međutim, započinjala na tome što su Fohtovi bili židovskoga podrijetla.

    Preživjeli bi rat, nitko ih ne bi dirao, jer je Josip bio pokršten, pa komšije u Čadordžinoj – tako im se ulica zvala – nisu ni znali da je Josip Židov, a ono što nisu znali komšije, u pravilu nisu znali ni ustaše, da nije bilo onog u što su Josip i Šarlota Foht vjerovali, i čemu su učili svoje sinove.

    Povijest iz nekih prošlih ili iz paralelnih vremena, koja se nekada učila u školi, bilježila je ovo: u stanu obitelji Josipa Fohta od ožujka 1943. bila je smještena tehnika Mjesnoga komiteta Komunističke partije Jugoslavije: šapirografski stroj i radio prijemnik. Foht je sa svojom ženom, a kasnije i sa starijim sinom Ivanom, sastavljao dnevne biltene o prilikama u zemlji i svijetu, te o događajima na jugoslavenskom ratištu. Umnažao ih je i dijelio povjerljivim kuririma, koji su partijske biltene raznosili povjerljivim ljudima, ili ih ostavljali na onim mjestima u gradu gdje su ih mogli pročitati obični građani. Šarlota i Josip su vodili informativni rat protiv hrvatskoga promidžbenog stroja i cjelokupne njemačke propagande, koja je dopirala do Sarajeva, tog grada na jugoistoku nove Europe, u kojemu su se na posve prirodan način i oko zajedničkih interesa sjedinile dvije vjere i dva velika vjerovanja arijevskoga svijeta: katoličanstvo i islam. U to doba, malo nakon sloma na Staljingradu, u kojemu su postradali i najodličniji hrvatski, posebice bošnjački sinovi, a prije odlučne tenkovske bitke kod Kurska, zaratili su Šarlota i Josip i protiv vrhbosanskoga nadbiskupa Ivana Evanđelista Šarića, zakletoga ustaše, koji je sastavljao ode Poglavniku i pozivao katoličke sinove da sudjeluju u čišćenju Europe i naše drage zemljice Bosne od svakojake nečisti i pogana, od antikrista, šizmatika i komunista, a u grožnji prema Židovima i u vjeri u jednoga Boga našao se i s jeruzalemskim muftijom Mohammedom Aminom al Husseinijem, kojemu su naročito na srcu bili njegovi Bošnjaci, pa ih je više puta obilazio i bodrio na europskim ratištima, da izdrže u borbi za pravednu stvar, predvođeni Führerom Velikoga Njemačkog Reicha Adolfom Hitlerom. O svemu je tome javljao sarajevski krugoval, čiji se program mogao čuti po gradskim trgovima i kafanama, pisale su sve novine i dojavljivali njemački, talijanski i hrvatski telali, a protiv sviju njih zaratili su s jednim skrivenim šapirografom i radio aparatom Šarlota i Josip Foht. Ono što su radili zazivalo je svakoga dana barem po deset smrtnih presuda na njih. Činili su to zbog istine, i zbog vjere u neke univerzalne ljudske vrijednosti, koja je bila mnogo veća i od uzdanja u život vječni, nadbiskupa našeg Ivana, i od svega u što se uzdao i sa čime se pred Sudnji dan preporučio muftija Al Husseini. Da je tako, potvrđuje i to što su Šarlota i Josip za istinu i za vjeru u jednakost svih ljudi spremni bili žrtvovati dvojicu svojih sinova. Bilo je to u skladu s jednom jevrejskom tradicijom, opisanom u Romanceru što će ga u budućnosti koju oni neće doživjeti sastavljati sarajevski profesor Muhamed Nezirović, ali bilo je to i u skladu s istinom vremena, koje su to dvoje ljudi bili savršeno svjesni: život njihovih sinova neće vrijediti ništa, niti će njih dvojica na život imati pravo, ako se istina ne bude širila Sarajevom, šapirografirana strojem Komunističke partije Jugoslavije. Pobijede li laži muftije Al Husseinija i nadbiskupa Šarića, kao i laž onoga koji je bio upisan u ime glavne sarajevske ulice, poglavnika Ante Pavelića, tada više neće biti života za njih.

    U srijedu 17. siječnja 1945, u zoru, porodica Foht je razotkrivena. Uhićeni su majka, otac i obojica sinova. Dogodilo se to u vrijeme kada je kompletna ilegalna mreža u gradu bila razotkrivena, provaljeni su ljudi na željeznici, u pošti, na redarstvu, u svim institucijama gdje god ih je bilo. Zasluga je to Vjekoslava Maksa Luburića, generala Hrvatskih oružanih snaga, osnivača mreže sabirnih logora NDH, vrlo hrabrog i savršeno bezosjećajnog čovjeka, razbojnika i demona, koji je stigao u Sarajevo u vrijeme kada je već svima, a naročito njemu samome, bilo jasno da je rat izgubljen. Stigao je da se osveti, da povješa i pokolje sve ono što je u protekle četiri godine konspirativno djelovalo protiv vječne nam Hrvatske i novoga europskog poretka, te protiv Nijemaca, s kojima je Luburić bio u trajnoj zavadi, jer je njegovu narav iritirala njemačka popustljivost i inpersonalnost njihovoga djelovanja, a oni su bili užasnuti Luburićevim otvorenim i vrlo osobnim krvološtvom. Stanovao je u jednoj modernističkoj vili pri vrhu Sepetarevca, a djelovao je u zgradi koju je osobno odabrao, u Skenderija ulici. Birao ju je, kažu, zbog masonskoga znaka izlivenog u fasadi. Htio je osvetiti se Židovima i komunistima baš na mjestu koje im je, kako je imaginirao, bilo dom.

    Porodica Foht privedena je u zgradu Župskoga redarstva, u ulici koju ti pamtiš  kao Ulicu Boriše Kovačevića. Dan kasnije, dok su ih još ispitivali, stariji sin Ivan skočio je s drugog kata redarstva. U tom skoku, koji je – mislio si tako, dok si stajao dolje i gledao koliko su visoki prozori na drugome katu – trebao biti spas u samoubojstvu, rođena je jedna originalna filozofska estetika. Prvenstveno estetika glazbe, premda je profesor Focht, spomenut ćeš to kao bizarnost, bio prvi jugoslavenski znanstvenik koji je pisao o naučnoj fantastici. Pri tom skoku sedamnaestogodišnjeg gimnazijalca iz Čadordžine ulice, začule su se Goldberške varijacije, u onoj najgenijalnijoj izvedbi Glenna Goulda, koju će profesor Focht svakako upoznati. U matematici glazbe, u njezinim savršenim simetrijama, koje se šire u raskoši katedrala, u onome pred čime kao opčinjeni zastanu i životinja, i lemur širokih očiju, umire se duševni bolesnici, djeca i pingvini, i dragi se Bog začudi – ako je u Boga moguće vjerovati nakon njegovih vjernih slugu Ivana i Amina – kako je čovjek mogao stvoriti takvu glazbu, u njoj se, u toj glazbi, sabralo svo čudo skoka Ivana Fochta, sa drugoga kata, u slobodu.

    O tome on nikada nije govorio, a ni pisao. Dosljedno velikim umovima svoje generacije, dosljedno izuzetosti filozofije od argumenata svakodnevnoga svijeta i života, koliko god život mogao biti okrutan i strašan, dosljedno na kraju i svome židovskom podrijetlu, profesor Ivan Focht do kraja je života šutio o skoku s drugoga kata Župskog redarstva u budućoj Ulici Boriše Kovačevića. I prolazio je godinama uz tu ulicu, a možda i niz nju, kao što je prolazio i drugim ulicama kojima su išli njegovi brat, majka, otac.

    Odselio se više po kuferaškoj logici – jednom se iz tog grada mora otići, kao što se jednom došlo – nego što je u tom odlasku bilo potrebe da se ne umire s njima na istome mjestu. Iako, pobrinulo se i u Fochtovom slučaju Sarajevo da mu ne uzmanjka razloga za odlazak…

    Šarlota i Josip osuđeni su 12. ožujak pred prijekim ratnim sudom Maksa Luburića, i strijeljani. Četrnaestogodišnji Vlatko završio je u transportu za Jasenovac. Ne zna se kako je ubijen. Ili su, možda, i znali oni koji su ga tražili život, pa su se raspitivali. Ali povijest prestaje prije nego što započne takvo raspitivanje, u ime neke ljudske nade da bi slučajem mogao biti živ i da bi se mogao odnekuda pojaviti. Dječak po kojem je nazvana sarajevska dječja biblioteka.

    U neka buduća nedoba, kada ni tebe više ne bude tu, a u ime argumenata tradicije, Ulica porodice Foht postat će Čadordžina, kako se zvala i u vrijeme kada su oni stanovali tu. Po Fohtovima će se, istina, imenovati nekakva ulica, na suprotnoj strani grada, negdje podno Zlatišta, na padinama Trebevića, gdje oni nikada nisu svojom nogom stali. Ili možda jest Ivan, kada je išao u gljive…

    Miljenko Jergović 07. 06. 2022.