Četvrti je maj. Dan sjećanja na žrtve svih
Ratova. Svake godine ista zategnuta lica, ista
Iz naftalina izvučena svečana odijela, tašne,
Mašne i (kao) zabrinute face. Poneki prastari starac,

Dična bakica u invalidskim kolicima. To oni su jaki,
Kao od gore odvaljeni – sad drijemaju na svježem
Proljetnom suncu, sa brdom odličja na grudima,
nemajući pojma šta se tu dešava. Predstava teče dalje:

Tu su i kralj, njegova, samo tog jutra nenasmijana
Kraljica, tu guzonje i ratnici sa tri kila ulaštenog metala
Na napuhanim prsima. Tihi žamor, himna, pa tišina. Mûk
Koji bi da se sjeti, do u beskraj vremena da se sjeća onih,

Uglavnom mladih života, topovskog mesa koje je
Za besramnu slobodu ovih i sličnih “uglednika”
palo, i još će zacijelo posvuda padati. Jer svijet je
tako skrojen. A sutra: business as usual. Ista demagogija, 

iste šuplje priče, huškanja i bezočne laži. Narod u neku
Krvavu bajku mora vjerovati. Pa o tome je već i onaj slijepac,
Homer, pisao. A kad dođu vijesti iz Gaze, Avganistana,
Irana? Barem to prosta je stvar: ispričaćemo im našu
jedinu pravu priču!

* Napisano 4. maja 2026, na holandski Dan sjećanja na žrtve svih ratova u kojima su učestvovali, i u njima bili ranjavani i ginuli Holanđani.

Taman sam napunio 19 godina kada je trebalo produžiti putovnicu. „Ovo je vala zadnji put da ti ja to radim!“ veli stari. „Odsad ćeš bogami sam!“ Jer produžavanje putovnice bio je najmrži dan za cijelu obitelj. Svi smo morali ići. To bi trajalo satima jer su uvijek bile kafkijanske gužve u uskim hodnicima i stubištima. Obezglavljeni ljudi neprestano su trčali i proguravali se od ureda do obližnjih kioska, gdje se naknadno kopiralo, kupovalo markice i šta sve ne. Nitko nije zapravo znao što će mu usfaliti i zato su tu uvijek bili i mater i ćaća. Jedno da ostane u uredu i čuva svoj red, a drugo da trči napolje sa zadatkom prikupljanja onoga što ostakljeni službenici ustanove da fali. 

Te se godine kod mene ustanovio problem koji nije mogao riješiti nijedan obližnji kisosk. Iz Zagreba javljaju da će trebati i godina dana da se to riješi. Stari je već naglas počeo nabrajati rečenice i riječi koje bosanski čovjek čuva za posebne prigode – kada mu se oduzme svaka moć. „Ne valja mjesto rođenja”, vele. „Pua kako sad to odjednom, nakon toliko godina i nakon već nekoliko izvađenih putovnica?” pita mater. E pa na putovnici je uvijek pisalo „Vitez“, a u Zagrebu, na nekom prvom i izvornom dokazu moga postojanja, uneseno je „Rijeka“. I ne, nije to grad Rijeka na hrvatskoj obali, nego Rijeka u Bosni i Hercegovini, jedan rubni dio iliti zaselak Viteza. 

Mater je samo sjela i zamislila se. Možda se vratila u oktobar 1993. godine, usred rata, u Rijeku, ili kako se to ispravno veli: „Narjeku“. Nije tamo bilo nikakve bolnice ili porodilišta, već kuća jedne žene koju su zvali teta Ulfeta. Ulfeta je usred rata od svoje kuće napravila improvizirano porodilište, gdje je porađala žene iz cijele Lašvanske doline. Tristo dvadeset i pet beba. Ukupno je za života kao babica porodila oko jedanaest tisuća. U svim mogućim uvjetima i bez ijednog smrtnog slučaja. Iako je oko nje i njezine kuće smrt bila često pristupačnija od mlijeka, brašna i tople vode. Nacionalne i vjerske granice kroz njezin život nisu mogle proći. Ona se i tih ranih devedestih samo nastavila baviti životom. Nije stoga ni primijetila da je u ratnom prekrojavanju postajala iznimka. 

To je počela uviđati kada su joj počeli pucati na kuću, kada joj je susjed ukrao kravu i time mlijeko kojim je krijepila rodilje. A pogotovo je uvidjela kada ju je neki vojnik ispred kuće napao i pokušao pokrasti. To mu se valjda učinilo kao naravno pravo prema jednoj neugodnoj iznimki, muslimanki. Tukao ju je i gazio ko da će joj time maskirnu uniformu ucrtati na kožu. Ulfeta je danima bila modra i nikako nije mogla shvatiti. To da ljudi i rat mogu biti jedno te isto. Isti taj vojnik je nakon tjedan dana doveo i vlastitu ženu na porod. U istim čizmama. 

Ulfeti je bilo važno samo da joj nitko ne umre. Nije zlo za svakoga. Jedne duboke zime, još puno prije rata, neku je oboljelu rodilju sama vukla na sanjkama do Travnika. Zatim joj tamo darovala i krv. Porađala je po kućama i po šumama. Samo da joj nitko ne umre. Ona je babica. Ona poravnava put i brine za to da te ovaj svijet ne dočeka preprekom, nego rukama čistim i otkuhanim. Neko te materi prvo dati mora. Ona je onaj graničar koji pušta. Ulfeta je znala da ako žena leži malo udesno, vjerojatno će roditi muško. Bila je zauzeta neprestanim pranjem i otkuhavanjem peškira, plahti i gaza. Jednom je pri porođaju uzviknula iznenađeno: „Joj što je lijepa beba, sva narančasta!“. Mater djeteta se prepala da joj dijete liči na neku irsku tvorevinu. Gdje ga svrstati u ovo doba svrstavanja? Bilo je to valjda od previše naranči. 

Tko zna kakve i otkuda su bile te ratne naranče! Boja je poslije ipak spala. Dijete je izblijedilo. Ostala je zavrzlama s Rijekom. Nije mi nekada ni mrska. Ta hrvatska Rijeka je često označena kao grad slobode. Prije nekog vremena je bila i europska prijestolnica kulture. A ta moja Rijeka, s čudnim naglaskom na „e“ jer se „i“ ne izgovara, ne može biti prijestolnica. „Narjeci“ može biti samo greška i zabuna – mutvak europske zimnice. Tko će shvatiti da je Europa strpljivo liječenje kože, modre od čizmica vojskinih? 

(Sinanu Gudževiću)

To mi je jedan od najdražih romana. Volim ga odavno, od mota („I samo ja jedan ostadoh da ti javim”), od prve stranice do kraja. Noćas mi se ovaj roman o morskoj nemani i ljudskoj opsesiji pojavi na čudan način. Sjetih se kako smo u Društvu pisaca sjedili danima, noćima, silna pića ispili Avdo, Rajko, Daco, Spaso, Ilija, Tomo, Čule, Hazim, Mario, Admiral, Nedžad, Stevo, u anđele i demone se pretvarali, „Opijati se, opijati se, i ovdje, i tamo daleko…”, u nama odjekivala slavna Poloneza i Kad sveci marširaju, spajala se melodija Jučer sa Večernjim zvonom, mi vidjeli slike ledenih gromada i noćnog sunca, vidjeli tamu i bjelinu beskraja, život slavili, u smrt srljali, u nama bila naša neba i naši ponori, plovili lumpovali sve dalje sve dalje odlazili u sprudove udarali, slavili život, a pripremala smrt, i onda jedan po jedan otiđoše, a evo ja jedini ostadoh da javim o malignoj nemani, s kojom smo plovili kroz naša mora, s našim divnim opsesivnim iluzijama i smrtonosnim zabludama, koje nestadoše u tamnim dubinama davno prošlih dana, a s njima naši snovi i iluzije, s kojima sve ondašnje nestade. Sada mi više nije do pića, a slabo i do društva. Jutros pomislih: zadnji sam ostao, a možda ona moja birtijska ekipa, ona posada s iščezlog broda misli da jedino ja kasnim, još me nema, a proslava samo što nije počela.

Bilo je to nekad, dragi Ćamile,
Neko nije imao obuću, neko noge,
Sad nema ni džamije. Srušile su ih…
Ni kamen na kamenu nije ostao.
(Husein Bašić, Kad su gorjele Božje kuće)

Perom današnjice, dragi amidža Ćamile,
Evo pišem ti ovo pismo, i ja.
Možda si imao sreću, kako ti rahmetli Husein Bašić napisa:
– smrt je zaista lijepa, a naša stvarnost trenutno je teška.
Jer sam i ja, dragi amidža Ćamile, putnik…
Kao i onaj tvoj putnik iz istoimene pripovijetke.
Kroz vodu koja, ni dan danas ne umije da zbori.
Eh kad bi mogla, potekla bi sva voda ovog svijeta da ti opiše ovaj
kijamet.
Meni se čini da danas pored vode zbore i nebo i zemlja!
Čitam ovih dana presušio i naš Ibar, koliko smo tek mi presušili…
Tvoj narod nemaše obuće!
A u današnjem, neki kažu napreDNOm svijetu, ljudi nemaju ni vode.
A mi…neki, tvoji, tuđi, svačiji.
Gledamo.
Iza granica, iza jezika, iza vjera.
Kao i tvoja voda nekad, teško zborimo.
Dobro je da ovu Nakbu, tvoje srce ne vidi.
Ne vidi ni tvoj zemljak koji ti davno pisa pismo.
Eh, dešava se kijamet prije kijameta…
Još ovu ti moram kazati.
Upoznajemo razne Hasane, sinove Huseinove.
Trudimo se i mi, da se pozdravljamo, onako kako se i sad od nas
traži!
Ženimo i dalje razne naše a tvoje Šerife, pored vode Promuklice…
Bacam želju u Bunar!
Baš kao što je i tvoj Džimšir davao pare od srca.
Da sljedeće moje pismo tebi bude samo san, a ne ovakva java!
Dolaze i prolaze godine…
Kao u tvom Hrtu, niko ne može da prati tu borbu.
Jer i sad se na svodu nebeskom, i dalje kao na pozornici.
Bagdalom gleda sa zemlje…
Gledamo nevidljivo i neshvatljivo!
I kamo sreće da je sve samo san, ili snu slično.
Na margini smo sa svim tvojim likovima koji nas samo posmatraju
kroz pero Dijane Hadžizukić, sinoć pročitane…

Rahmetom tvoje i Bašićeve duše.
Ko podigne ruke, nebo se otvara.
Ko napiše pismo, dva svijeta spaja.

U blizini tvog i našeg Bihora

Poglavlje romana “Gloria in excelsis”

Zagreb, 15. juna 1945.

Na nas se, koliko vidim, sasvim zaboravilo. Ne stižu depeše, nitko nas ne posjećuje, dvaput dnevno javimo u Napulj i London da je stanje redovno, stiže nam isti odgovor da nastavimo s aktivnostima, a drugih aktivnosti nema osim opijanja po gradu, kartanja u Ritz baru i po špelunkama od Borongaja do Črnomerca, gdje se zadnjih dana počela sakupljati sva ona bagaža švercera, probisvijeta i bjelosvjetskih vucibatina, koja se u ove četiri godine držala podalje od rata i zaraćenih strana, nejasno je gdje su i od čega uopće živjeli, i kako su u međuvremenu prištedjeli novce i živce. Gledam ih kako na kartama i barbutu deru engleske pilote, samo što im za jednu noć ne skinu gaće s guzice, a njima očajnicima drago, uživaju u svojoj propasti, svaka izgubljena partija dođe im kao još jedno malo bezbolno samoubojstvo.

Ne kockam se. Samo čekam da bude dovoljno kasno za spavanje, pa da ujutro idem na doručak u Esplanadu.

Jutros izađem iz tramvaja dvije stanice ranije, da konačno pođem do Jurišićeve 17, i stana gdje su otac i majka živjeli one jeseni nakon što sam upisao akademiju. Nekoliko godina ranije njoj je prahnulo da bi se selila iz Dubrovnika, tu nikoga nema, sestre, brat i sva rodbina su po Bosni, a grad je pogan, ljudi je nisu prihvatili kao svoju iako se u Dubrovniku rodila, pa neka lijepo prodaju stan i kupe nešto u Zagrebu. Zagreb je, ipak, svjetski grad, tamo su kina i kazališta, mali Beč, daleko od vonja peskarije i grubih peskarijskih običaja. Oca je uspjela nagovoriti, preumoran je on da bi pružao otpor njezinim ludorijama, ali bio je dovoljno

pametan i oprezan da ne pristane na prodaju stana u Dubrovniku. Umjesto toga, on će se odreći ćaćevine, vinograda na Pelješcu i ljetnikovca u Lozici, a braća neka mu zauzvrat daju novac za kupnju stana u Zagrebu. I svima dobro: on će bez muke riješiti problem i još se spasiti svih budućih svađa oko nasljedstva, a njih dvojica dobit će dio vinograda i vile koji vrijedi barem deseterostruko više od novca koji od njih traži. I tako je kupljen stan na trećem katu u Jurišićevoj 17.

Ja sam u Beograd otišao petnaestog rujna, a njih dvoje su se već devetnaestog preselili u Zagreb. Prvo pismo bilo je puno oduševljenja i entuzijazma. Mater je pisala kako već ima svoga osobnog pedikera, doktora Schwaba, sasvim ju je oslobodio kurjih očiju koje su je mučile, evo već dvadeset godina, i nije joj mogao pomoći ni prevarant Tardelli iz Gruža, a ni onaj sarajevski doktor što joj ga je preporučila tetka Olga. Zagreb je ipak Zagreb, više puta je oduševljeno ponavljala, pisala je da su ona i ćaća gledali operu Zrinski te da su kupili karte za Goetheovog Fausta, gostovanje slavnoga berlinskog teatra u svibnju sljedeće godine, ali Zagreb je ipak Zagreb, pa su sva mjesta već rasprodana. Govori se da će na Faustu u kraljevskoj loži sjediti osobno princ Pavle, sa suprugom. Jedini prigovor u tom prvom pismu bio je da i ona i ćaća imaju dojam kako su mnoga zagrebačka gospoda pokupovala karte samo zato što su njihove milostive načule da stiže i princ Pavle. Premda i nju, priznala je mater, jako zanima kakvom će toaletom princeza pročastiti zagrebačku publiku.

Već je drugo pismo bilo suzdržanije. Žalila se na placu, nije kao u Dubrovniku, riba dok stigne do Zagreba već se uščuje, svinjetina je premasna, a janjetina gore smrdi od hercegovačke bravetine, rajčice su smežurane, kapula je nekako sasušena, pa se ne razlikuju ljuska i srce, a tržnica Dolac, kako Zagrepčani zovu svoju placu, prevari svojom veličinom, ali je izbor lošiji nego u Gružu. A ljudi su jako čudni, na stubištu nitko nikoga ne poznaje i ne pozdravlja, čim se popodne prošetaš stanom, već ti odozdol lupaju drškom metle jer ih ometaš u dnevnom počivanju. Strah te je nasmijati se na ulici, jer ljudi pomisle da im se rugaš. Ali Zagreb je ipak Zagreb, pisala je, samo se treba na njega priviknuti.

Svako sljedeće pismo bilo je sve kraće, a frazu Zagreb je ipak Zagreb ponovila je još samo jednom, u pismu koje je stiglo posljednje:

Danas oko podneva željeznim šipkama su nasred Varšavske ubili čovjeka, a da se nitko nije osvrnuo. Ali su pažljivo obilazili lokvu krvi, kao da je pseći drekec. Nikoga nije zanimalo kako se zove nesretnik i zašto je ubijen. Zagreb je ipak Zagreb.

Na Svetog Nikolu otišla je na kolodvor i kupila karte za Dubrovnik. Špediteri su u jedno prijepodne spakirali i odnijeli sve stvari. Kada se popodne vratio kući, otac ju je zatekao kako sjedi na kuhinjskome sudoperu i puši. Oko nje je bila potpuna pustoš. Nisam više mogla, rekla mu je, stvari već putuju prema Dubrovniku, a mi ćemo sutra. Otac je bio poludio. Ona mu je upropastila život, trebao je poslušati dida da se ne ženi tom švapskom luđakinjom, rekao joj je da je kurva i da je od početka znao za njezinu aferu s inžinjerom Perišićem, kako i ne bi znao kad mu se cijeli Dubrovnik smijao iza leđa, ali htio je biti čovjek, pa otrpiti sve zbog djeteta. Sad je gotovo, on će iskati razvod braka, a ona mora pristati, jer će ju inače zatući kao psa. Neka pred sudom prizna da ga je varala, ne samo s Perišićem, nego i s veterinarom Leitnerom, u Sarajevu pretprošloga ljeta, pa s fiskulturnikom Hadžićem, isto u Sarajevu, dok za ostale ne zna i ne zanimaju ga. Mater mu nije odgovarala, puštala ga je da se svađa sam sa sobom, a jedino što ju je ozbiljno mučilo bilo je kako će biti protumačeno to ako sad siđe sa sudopera. Neispravna pipa kapala joj je pod stražnjicu, gaće su joj bile već potpuno mokre.

Cijelu priču, uključujući i imena svojih ljubavnika, ispričat će mi iste zime, kada dođem u Dubrovnik na dopust. Smijat će se i biti ponosna na sebe.

Sljedećeg jutra vozili su se u istome kupeu. Sjedili su jedno do drugoga kao potpuni stranci koji se štrecnu kada im se na naslonu dodirnu laktovi. S vlaka su sišli u Sarajevu, bližila se ponoć, nikoga nije bilo na ulici, a onaj koji je sve gledao s prozora, mogao je vidjeti visokog krupnog muškarca u ranim pedesetim, dubrovačkoga gospara kakvim ih zamišljaju Sarajlije, kako neprirodno žuri, dok nekoliko metara iza njega trčkara i lomi potpetice dobrodržeća gospođa s pariškim bež šeširićem i velom koji ju škaklja po nosu, pa ga uzaludno pokušava skloniti s lica.

Kod dunda i tetke dočekala ih je sva sarajevska familija. Ženama su oči bile crvene i podbuhle od suza i brige, a muški su, kao za sprovod, došli u svečanim odijelima.

Što se dogodilo?, otac je pogledom tražio tko nedostaje.

Andrija, moj Andrija!, skočio je na njega dundo Franjo.

Lukre moja, živi ste nam!, tetka Olga je grlila svoju sestru, a moju mater, i nazivala je po imenu koje joj nije ni rođeno, ni kršteno, nego je ime od dragosti i od djetinjstva. Tetka joj ga je nedjenula dok su u Dubrovniku išle u školu, jer je Karla previše švapski zvučalo, a kako su i u njihova doba djeca bila okrutna, i precizna kao snajper, njih dvije bile su prokazane i kao Njemice i kao Bosanke. Ono što bi ih s jedne strane branilo, recimo to da su švapske frajlice, na drugoj strani su gubile, jer su Bosanke koje grubo govore slabo se peru i po doma sigurno nose dimije i feredže. Tako je moja mater, da bi bila prava Dubrovčanka, postala Lukre.

Te noći zbilo se najveće slavlje u povijesti naše familije. Konobari su iz Hotela Evropa donosili jelo i pilo, na čast su pozvane i komšije, advokat Džemidžić donio je harmoniku, pa se lumpovalo i pjevalo sve do jutra. Po Sarajevu se još mjesecima pričalo o derneku u Franje Rejca, otpravnika vozova, o tome da se kolona konobara pružala od Evrope do Templa i da su se đakonije prenosile iz ruke u ruku, baš kao cigle kad se gazdi žuri da sagradi kuću. Mogao je, govorili su ljudi, Franjo i tri kuće sagraditi, koliki je novac te noći u vjetar bacio.

A što se zapravo bilo dogodilo? Tog dana je, pred odlazak s posla, dundo Franjo pregledavao vijesti na telegrafu. Uvijek je to činio, jer je volio unaprijed znati što će večeras javiti Radio Beograd i o čemu će sutra pisati novine. Shvatio je da Kraljevini Jugoslaviji loše ide, i da ni od te države neće ništa dobro biti, kada su se vijesti s telegrafa počele razlikovati od onih na radiju i u novinama. Hodao bi po kući i pjevušio Jugoslavija je naša mati i naš mili dom, gegao se kao klaun i imitirao đenerala Peru Živkovića, uvjeren kako nema razlike između države i cirkusa, osim što ispod trapeza nedostaje mreža pa ne valja po vani previše lajati prije nego što svi shvate ono što on već zna. A bit će to, mislio je, za dva tri mjeseca. Međutim, prošle su godine, sve je ostalo isto, dundo se nastavio rugati Jugoslaviji i živcirati se zbog razlike između telegrafa i novina.

Tako je, kažem, bilo i tog popodneva. Između vijesti o Sijamu, Mandžuriji i uspjesima njemačke teške industrije bila je i ova:

Tragedija u Zagrebu! Danas se u jutarnjim satima dogodila strašna tragedija u Jurišićevoj ulici na broju 17.

Urušila se ploča između trećeg i četvrtog kata. Odmah zatim pod težinom tereta provalio se pod i na trećem katu. Na lice mjesta izašli su vatrogasci i redarstvo. Ima poginulih.

Čim je to pročitao, dundo je nazvao moga oca, ali se u kancelariji nitko nije javljao. Nazvao ga je i dva sata kasnije, u vrijeme kada će ćaća nakon ručka i popodnevnoga odmora vraćao na posao, a kad mu se ni tada nije javio, dundo je bio uvjeren da su Ćurlini izginuli. Htio je s tetkom odmah krenuti prema Zagrebu, ali su srećom zakasnili na vlak. Noć bdijenja i žalosti na kraju se pretvorila u slavlje kakvoga više nikada neće biti, jer će ubuduće sve loše vijesti biti tačne.

Ne samo da su se ćaća i mater te noći pomirili, nego su se kao djeca držali za ruku, on ju je cjelivao u obraz, a ona se durila jer ne pokazuje dostatnu zahvalnost što mu je upravo spasila život.

Imala sam predosjećaj!, naglasila bi svaki put kad je o ovome pričala, i već bi svi imali duboko poštovanje prema njenim predosjećajima koji su se ticali nečega što će se tek dogoditi. Tako je moja majka počela upravljati svijetom.

Eto, tako sam pošao vidjeti kuću u kojoj sam, da nije njezine ludosti, trebao ostati bez roditelja. Nikada nisam bio u tom stanu, niti sam pogledom potražio broj 17 kada bih prolazio Jurišićevom. U ovih mjesec dana, kao ni 1940. i 1942. kada sam bio stacioniran u Zagrebu i isto tako često išao niz Jurišićevu. Ne bih rekao da me nije zanimalo, mislio sam i tada o stropu koji se rušio i koji se u obiteljskim pričama ruši svih ovih godina, ali mi nekako nije na um palo da tražim tu zgradu. Ili ne bih povezivao Zagreb u kojem sam boravio sa Zagrebom iz majčinih pisama. Ipak su to bila dva različita grada. Njezin je bio dinamičniji i ružniji, a moj je lijep, tužan i depresivan.

Stajao sam preko puta i gledao prozore iza kojih su, devet godina ranije, ćaća i mater živjeli jedan od svojih života. Prošlo je sedam, on će uskoro obuti svoje cipele, rad Moše Ozme, najboljega šustera između Beča i Stambola, pred ogledalom će zategnuti crvenu kravatu, neka se po njoj zna da je Dubrovčanin, na glavu će staviti šešir, koji mu je dundo Vilko donio iz Bruxellesa, izaći će pred zgradu, pogledati na džepni sat, i krenuti polako, nogu pred nogu, preko Jelačić placa, pa niz Ilicu sve do Frankopanske. Tamo će na svome radnom stolu rasprostrijeti pomorske karte i, prema jučerašnjim izvještajima, ucrtavati pozicije brodova. Istim putem vratit će se na ručak, lagano, da ga cijeli Zagreb gleda dok poput pauna širi perje, bezazleni moj ćaća, koji je vazda vjerovao da je Bog stvarao svijet samo da mu lijepo izgleda.

Mater će ga pratiti s prozora i na prozoru ga dočekivati u povratku s posla. Nadgledat će svaki njegov korak, pratiti je li uredan i uživati u pogledima koje mu drugi upućuju. On je njezino umjetničko djelo, ponosna je kao da ga je svojim rukama stvorila, a sve ono što bi svaku drugu učinilo ljubomornom, ona doživljava kao kompliment svome umijeću. Dok gledam u prozore iza kojih su živjeli, po prvi put mi se čini da su bili stvoreni jedno za drugo. Ona je imala svoje ljubavnike, a on je imao sebe. I nitko nikome tu nije činio konkurenciju. Niti su nedostajali jedno drugome. Šteta što to nisam ranije mogao znati.

Prešao sam ulicu, ušao u zgradu i krenuo uza stube. Vonjalo je po grahu i zaprški, po podrumskoj memli i otrovu za štakore. Grah i zaprška došli su s Titom, a memla i otrov ostali su iza Pavelića. Ne znam što mi je ovih dana gore, optimizam koji nadima crijeva i stvara bol u želucu, ili strah koji se ne da provjetriti i koji će nas sigurno nadživjeti. Turska je okupacija trajala četiri stoljeća, ali će fantomski osjećaj ustaške okupacije potrajati barem isto toliko. Uzalud su Titu zaprška i grah, nasmijana lica i tajna policija. Tito je smrtan, Pavelić nije.

Na drugome katu zaustavio me je starac s velikim zidnim satom u rukama, koji samo što mu ne ispadne:

Gospon, lepo vas prosim, ak biste mi pomogli.

Prihvatio sam sat i krenuo za njim niza stube. On se osvrtao, sav od isprike i od ljubaznosti, da bi tek tada primijetio moju uniformu:

Jezušna gospon, fest vam je zgodna odora! Ali morate paziti, buju vas partizani videli, a onda bu svega. Jeste ju zeli iz Splitskog akvarela?

Nisam, prava je, pilotska?

Kak kod Čarlesa Lindberga?

Ne baš sasvim, ali skoro kao u Čarlesa Lindberga.

Na vratima je pisalo Vjenceslav Simčić, kirurg i internist. Uveo me je u stan, niz hodnik je bio pružen zeleni linoleum. Spustio sam sat uz vješalicu s kaputima, starac me je pozvao na rakijicu, ali sam rekao da nemam vremena, žurim kod prijatelja.

A da niste pošli kod frau Micike?, smrknuo se.

Nisam.

Danas v jutro svi idu frau Miciki, a rekli smo da samo susedi dojdu.

Jedva me je pozdravio prije nego što je za mnom zalupio vrata. Ljubazni starac bio je ljut kao ris.

Popeo sam se do drugoga kata, jedna vrata su bila otvorena, iznutra se čulo larmanje, cilik stakla i porculana. Ne znam što mi bi da uđem, valjda i to jednom u životu valja napraviti, pa nepozvan ući u tuđi stan.

U velikom građanskom salonu sjedilo je, stajalo ili se međusobno naguravalo i otimalo tridesetak muškaraca i žena, uglavnom zrelije dobi. Bilo je među njima hude sirotinje, ženica je za ruku držala dječaka goleme vodene glave, druga starija, sva u prnjama, razmahivala je štapom i udarala one koji joj se približe. Pod rukom je držala veliku porculansku figuru djevojčice na izvoru. Neki su mirno stajali i gledali, muškarci su oblačili ženske kapute i isprobavali dužinu rukava.

Što se ovo zbiva?, pitao sam ženu koja je mirno sjedila u fotelji, u ruci držeći do pola natočenu čašu za konjak. Ne znam što je bilo u njoj, ali sigurno nije konjak. Možda liker od čokolade.

Ništa, umrla je frau Micika pa je rulja došla po stvari. Nije imala nikoga svoga, njezini su davno pomrli, ostala je udovica još u onom stoljeću, a ljudi požurili uzeti što im treba prije nego što javimo u kotarski odbor da je umrla. Čim javimo, doći će i zapečatiti stan. A tad, tko je što uzeo, uzeo je. Ima lijepih stvari, pođite i pogledajte. Tamo vam je biblioteka, oko knjiga se neće otimati.

A vi, zašto vi ne uzimate?

Uzela sam evo ovu čašu i natočila. Tako smo nas dvije zadnjih dvadeset godina, otkad su se moji doselili iz Hercegovine. Svakoga jutra, kada muž ode na posao, ja bih sjela u ovu fotelju, ona na onaj tamo otoman, pa bismo jedna drugoj nazdravile. Eto, sad pijem za dušu frau Miciki.

Zašto ste ih pustili da raznose stvari? Onaj sat! Evo, sad sam jednom gospodinu pomogao da odnese sat. Veliki, stari sat, od vremena Marije Terezije.

A, to je bio Simčić. Stara hulja je doktor Simčić. Odbrojat će mu dane Micikin sat. Kako mislite zašto sam ih pustila? Pa neka uzimaju kad im se uzima. Frau Miciki, vjerujem, ništa od toga neće na Mirogoju trebati. Nego, pogledajte knjige, šteta je da se bace.

Mislim da mi ne trebaju.

Ne? Baš izgledate kao da vas knjige zanimaju. Engleski oficir?

Da.

Sretnik. Vi ćete u London, a ja ostajem s ovim ljudima.

Mislim da neću u London, neću u Englesku. Iz Dubrovnika sam.

Dobro razmislite. Mislim, o tome hoćete li ipak uzeti koju knjigu.

Neću. Ali mi je bilo drago.

Možete li mi učiniti uslugu da ostanete? Nemam nikoga koga bih to mogla zamoliti, ali nakon što ovaj uragan prođe, netko bi trebao ostati s frau Micikom dok ja budem išla u kotarski odbor. Bilo bi tužno da u ovaj čas bude sama. Možete li joj taj plezir učiniti? Bilo bi joj drago da uz nju bdije lijep i mlad oficir. Pa još engleski.

Dugo je potrajalo prije nego što se svjetina počela razilaziti. Neki pijanac zaspao je na otomanu, nismo ga mogli probuditi nego smo ga kao vreću iznijeli na ulicu i ostavili ga da leži kraj vrata. A nakon što su i posljednji otišli noseći tanjure i lonce, servise od murano stakla, kapute, bunde, suknje i haljine, krznene ovratnike životinjskih njuški i mrtvih staklenih očiju, deke, jorgane i prekrivače, slike sa zidova i uokvirene obiteljske fotografije, sve što ostaje iza života, a može se ponijeti u dvije ruke, nakon što je ostao samo goli namještaj i sivi okviri na zidovima, jedan u obliku križa, kao onaj na zidu moje tetke Olge, gospođa kojoj ne znam ime otišla je u kotarski odbor da prijavi smrt, a ja sam sjeo uz postelju na kojoj je ležala mrtva frau Micika i izmolio Zdravomariju. Ali onda sam pomislio da o toj ženi ne znam ništa, osim što vidim da je bila jako stara, čini mi se da u životu nisam vidio tako staro biće, starija je od onog stabla u Trstenom, puno starija od maslina u masliniku iznad sela, gdje sam čekao Johna Terryja a on nije došao, starija je i od svoga zidnog sata, a ja ipak o njoj ne znam ništa. Pa ni to kojim se riječima valja obraćati Bogu pokraj njezina mrtvog tijela. Raspelo na zidu, od kojega je ostao samo sivi trag, jer su ga razbojnici već bili odnijeli, ništa ne govori o frau Miciki. Postoje i raspela za svaki slučaj, da susjedi što ne pomisle, da ga poštar vidi, ili ako, ne daj Bože, dođu žandari ili redarstvo. Raspelo je bilo i na zidu u radnji Moše Ozme, najboljega šustera od Beča do Stambola, ali Mošu su ipak odveli i nikad nam ga nisu vratili. Frau Micika sigurno nije Židovka, jer u Jurišićevoj ne bi preživjela rat, ali možda je i njezinoj duši Zdravomarija zbog nečega ono što bi bila duši Moše Ozme. Zašto o tome katekizmi šute? Katekizmi napisani, katekizmi izgovoreni.

Pokušavao sam se sjetiti molitve koja bi frau Miciki, tko god ona bila, najprikladnije djelovala od nekoga tko o njezinome Bogu ne zna ništa, a od vlastitoga je daleko. Moj Bog ostao je na nebu i šuti. A je li moja bomba pala na Zemljoradničku štedionicu u Sarajevu i koga je ubila? Srušila je i uništila više od ove bagre koja je opelješila frau Micikin stan. Ali ja, eto, nisam htio pogledati njezine knjige. Da je ne povrijedim. I onda, koja mi molitva ostaje, za nju koliko i za mene?

Anđele čuvaru moj…

Uhvatio me je histeričan plač. Trajao je kratko, do prve sljedeće misli, one koja je govorila da nisam dijete, jer djecu ne ostavljaju samu uz mrtvački odar.

Već se smračivalo kada se gospođa vratila. Bila je gužva u kotarskome odboru. Pitali su što je njoj frau Micika? Ništa, susjeda s kojom sam ispijala jutarnju čašicu. Baš jutarnju? A kažete, baš nikoga nije imala? Govorila vam je o tome? Nema se tu što govoriti, nije imala i gotovo.

Potpisala je izjavu, izjava je pečatirana okruglim žigom u čijoj je sredini zvijezda petokraka, ćirilični i latinični natpis, a uz pečat službenica je rukom dopisala: S.F.-S.N!

Večeras će doći pogrebnici po tijelo frau Micike pa je možda bolje da sada idete. Ne bi bilo dobro da vas zateknu u toj vašoj uniformi.

Tako je, to nikako ne bi bilo dobro.

Onda, zbogom!

Zbogom, gospođo…, htio sam reći neko ime. Ona se nasmiješ ila, nije važno, ako do sada nismo znali imena, čemu bi nam takvo znanje služilo na kraju. Izašao sam iz zgrade i krenuo prema Jelačić placu. Tek kad sam sjeo na stepenik u dnu spomenika, palo mi je na pamet da se nisam popeo do trećega kata. Jednostavno, još jednom sam zaboravio. Očito mi nije suđeno da vidim vrata iza kojih su majka i otac živjeli one jeseni kada sam upisao Vazduhoplovnu akademiju u Beogradu. Postoji razlog zašto je tako.

Trg je bio pust, nije radila ulična rasvjeta, umjesto prolaznika povremeno bi nailazile uniformirane patrole. Zagledali su začuđeno u moju uniformu, ali mi se nisu obratili. Možda zato što nisu znali engleski jezik. Zabavljalo me je što ne znaju tko sam i odakle sam, a onda sam počeo zamišljati što bi se dogodilo kada bi se čudom moja današnja odora pretvorila u onu koju sam nosio prije tri godine. Kao u Pepeljugi. U ponoć će se kočija pretvoriti u bundevu, a ja ću podno bana Jelačića sjediti u odori domobranskog natporučnika ili bojnika i smišljati gdje da se sakrijem. Do Borongaja ne mogu stići, deset puta bi me do tamo ustrijelili, misleći da sam u postrojbi odabranih Pavelićevih junaka, sve samih rasova, koji se vratiše u domovinu nakon kraćeg odmora u inozemstvu, da nanovo dovršavaju rat. A možda bih se mogao sjuriti prema Jurišićevoj, broj 17 nije daleko, i potražiti prijateljicu frau Micike? Znate gospođo, dogodilo mi se nešto čega u životu nema, ali ja vam već neko vrijeme i ne živim u stvarnosti, pa bih vas zamolio da mi pozajmite neko staro odijelo vašega gospodina muža. Obećavam da ću ga već sutra vratiti.

No, ako i uspijem stići do broja 17, kako ću znati na kojem katu gospođa stanuje, kad joj ni imena ne znam. Ne mogu u ova doba noći ići od vrata do vrata, i to još u odori domobranskog časnika. A da pozvonim Vjenceslavu Simčiću, kirurgu i internistu? On mi sigurno neće otvoriti. Zaboravio je da sam mu pomogao da doma odnese frau Micikin sat. Ljut je jer misli da sam krenuo k njoj, a nisam susjed. Prema finim građanskim običajima samo prvi susjedi imaju pravo na posmrtnu pljačku.

Ali šta ako nema druge nego da potražim jedinu osobu za koju znam da bi mi pomogla?

Svaki udar potplata o asfalt triput bi odjeknuo pustim Jelačić placem, trčao sam kao na Sokolskim igrama 1931, najbolji će u Prag na đačke fiskulturne igre, te godine me je za dlaku pretekao Bahtijarević iz beogradskog Sokola, ali sad nema ni njega, nema više policijskih patrola, trorogih kapa s našivenim petokrakama i njemačkih šmajsera, nikoga nema osim ideje koja me odvratno zabavlja, da u domobranskoj odori, onoj koju sam 1943. spalio iza kantine, trčim kroz slobodni Zagreb, da bih se spasio u haustoru koji odvratno vonja na grah i zapršku, memlu i otrov, na Tita i na Pavelića.

Haustor je bilo zaključan. Zvonio sam na sva zvonca i gledao hoće li se iza nekog prozora upaliti svjetlo. Ili nisu radila, ili su se ljudi pravili da ih nema. Pokušao sam još nekoliko puta, a onda sam kamenom, jedno po jedno, razlupao svako crveno puce i prozorčiće s prezimenima. Mislio sam da će se netko pojaviti, ili će me vidjeti s prozora zgrade preko puta, pa da nadignu viku i da se konačno nešto počne događati. Ali ništa, mogao sam razbijati do jutra, da sam imao toliko vremena i strpljenja.

Dok sam pješačio prema Borongaju, najprije su se oglasile prve ptice, a ubrzo su se čuli budilnici iz tamnih zgrada u Zvonimirovoj. Predugo su zvonili, radni narod se teško budio, negdje u daljini tutnjali su teški tvornički strojevi, u zraku se miješao miris rose s teškim vonjem kolomasti. Sjećam se kako je John Terry bio ponosan kada je popravio kamion ribarske zadruge, koji nije radio još od prije rata. Mještani su mu htjeli pokloniti veliku tek ulovljenu kirnju, a on nije znao što bi s tako ružnom ribom. Ružnijom od Churchillovog buldoga.

Iz romana “Mostar”

Puta.

Moja prva reč.

Znači kurva na italijanskom.

Na hercegovačkom dijalektu to znači dugme. Dodirnuo sam dugme na jastučnici i izgovorio :

Puta.

***

Nisam rekao mama.

Moja mama je trudna radila u biblioteci Hasan Kikić u Sarajevu. Knjiška prašina je kroz njenu krv prešla u mene. Ručala je grašak sa jagnjetinom uhvatila tramvaj i pošla na porođaj u bolnicu na Koševu. Ponela je dve knjige. Jedna od njih je bila Manov Čarobni Breg. Mislila je da će čitati porađajući se. To je tako naivno. Među zatvorenim koricama raspravljali su Nafta i Setembrini. Anton Kaflovič Ferge je pričao svoje priče. Madam Šoša je lupala vratima. Posle sam mnogo voleo tu knjigu.

To je fina verzija porođaja.

Postoji okrutnija.

Porođaj je trajao 34 sata. Nije mi se dolazilo na svet koji sam kasnije zavoleo.

Izvadili su me forcepsom. Majku su sekli. Doktor je zaboravio da je zašije. Šio ju je na hladno. Ona je vriskala. Doktor je rekao:

 – Šuti ili ću te ostavit tako.

Stavili su je u isti krevet sa drugom ženom, u krvi.

Majka je bila sklona drami. Bilo bi mi lakše da verujem da je to izmislila.

 Skoro sigurno nije.

***

“Na koga beba liči?” 

“Ne liči ni na koga”, rekla je Filis. I primakli su joj se još bliže.

“A znam, znam rekla je Kerol. On liči na Tatu.” Onda su se pažljivije zagledali u bebu.

“Ali na koga Tata liči?” upitala je Filis.

„Na koga tata liči?” ponovila je Elis. I svi su odjednom pogledali u kuhinju gde je otac sedeo za stolom, okrenut prema njima leđima.

„Pa, nikog“ rekla je Filis I počela malo da plače.

“Ćuti!” rekla je baba i pogledala u stranu pa opet nazad u bebu.

“Tata ne liči ni na koga”, rekla je Elis.

„Ali mora da liči na nekoga.” rekla je Filis brišući oči jednom trakom. I svi su, sem babe, pogledali u oca, koji je sedeo za stolom.

On se okrenuo u stolici i njegovo lice je bilo belo i bez izraza.

Tako je to opisao Rejmond Karver.

Izrazito sam ličio na oca.

***

Otac me je prvi video.

Baba  je pitala :

– Bolan, Boro, jel mi fin?

Otac je odgovorio:

– Vidjećeš, Olgo.

Olga je ponovila:

– Bolan, Boro, jel mi fin?

Boro je rekao:

– Vidjećeš, Olgo.

– Ja došla u bolnicu – pričala mi je posle Olga – a ti – ko žbanj.

I pokazala je kako sam je gledao odozdo.

Žbanj je neki mali sud, bardak.

Rahitičnu glavu sam dugovao neuhranjenosti majke koja je dobila menstruaciju u šesnaestoj.

Majka je pitala Olgu:

– Bona majko, jel mi fin?

Olga se smejala:

– A ja rekla jes – odgovorila je.

A ti – ko žbanj.

Kad se smejala nos bi joj postao krofnast.

Dodala je

Zavolela sam te kad si progovorio.

Ne čudi me.

– Ti misliš brže nego što govoriš – rekla mi je Tanja. – A govoriš kao da se otresaš tela.

REČI

Prva reč je bila puta.

Postojale su i druge.

Pipun. Kavada. Pule. Karpuza. Saransak. Basamak.

Patrokala. Majdonos.

Cekeri i zerzevati

Jetim i đuturum

Ćuko. Štokrla. Kundure. Ganjak. Stora. Ubleha. Pržina. Takulin

Jamiti. Izbucati. Pasati se. Ćosati. Hakati.

Šupati. Balahati.

Okerepiti. Avertiti.

Birvaktile. Bihuzur. Ćelopek.

Dangalak. Harlovina. Hablečina.

 Peksin. Lizdek.

Ni mukajet.

Prevešću neke.

Sabrati se je značilo popiti kafu.

Garib je bio jadnik

Baja je bila buba

Maslačak su zvali „ dedo“.

Obeharati je značilo posediti.

Gazap je bio nesrećnik, u originalu goropadnik. Tako se zove jedna turska bomba.

Ters – je bio antiprotivni osobenjak .

Bihuzur je značilo uznemiren.

Da li ters može biti bihuzur? Redovno.

Da li je garib može biti gazap? Mislim da može.

-Naaaakav. – Od „nekakav“. To je pogrdan izraz.

– Noooosiii. – Pusti me s tim.

U našoj kući su govorili:

– Ne primaj mi ogluške!

I:

– Nalet te bilo.

I govorili su:

– Niđe veze.

I govorili su:

– Isto ništa.

Žic! – to je bila rečca za razdraživanje.

Kao da si nekog ubo žicom.

– Žic!

***

Jedan život jedan cvijet nade raste tiho u srcu tvom Drugi za te ovaj svijet grade s malo prave istine u tom…

***

Bila je 1960.

Prestupna godina.

Nazvali su je godinom Afrike. Te godine je sedamnaest afričkih država postalo nezavisno. Snimljen  je Crni Orfej. Poginuo je Alber Kami.

Jugoslovenski i grčki tanker sudarili su se u Bosforu. Sudarila su se dva voza i dva aviona. Duvala su dva tajfuna. Svet su zatresla dva zemljotresa. Uhapšen je Ajhman. Izabran je Kenedi.

Na dvokolici je leteo Juda Ben Hur.

Belka i Strelka, zajedno sa biljkama i njuškajućim miševima, vratili su se iz svemira. Poginuli su Pčolka i Muška. Batiskaf Trst dosegao je najnižu tačku na zemlji.

Počeo je kinesko sovjetski raskol i rat u Vijetnamu. Hruščov je udarao cipelom. Klej je lebdeo kao leptir i ujedao kao pčela.

Te godine Gabi Novak je pevala Plešite, sjene a Đorđe Marjanović Pesmu Raznosača Mleka.

Narod je igrao tvist. Brisali su se peškirom, a nogom gasili pikavac.

Preslušavam moje pesme vršnjakinje.

Marina i Ja Mustafa me malo vesele a malo gnjave. Are you lonesome tonight mi je irelevantna. Zelena polja me još mogu rasplakati.

Jedna pesma – vršnjakinja počinje sa:

Don’t know much about history.

U Moskvi i Pekingu su kritikovali savez komunista Jugoslavije.

Žan Pol Sartr je sreo Tita u Beogradu. U poseti je bila i američka šesta flota. Amerika je odobrila novčanu pomoć Jugoslaviji.  Otvoreni su hotel ostrvo Sveti Stefan i nacionalni park Mljet.

Počeo je da se prikazuje La Dolce Vitta. Pretili su mu cenzurom.

Rođen sam osmog maja. Na dan pobede nad fašizmom.

Era de maggio e te cadeano ‘nzino
A schiocche a schiocche, li ccerase rosse

Maj i trešnje su mi u pregrštima padale u krilo.

ANTIDNEVNIK, 7.5.2026., četvrtak

prije mjesec dana krenula sam u teretanu. ne zato što hoću da se nabildam, iako svaki put kad se pogledam u ogledalo zastanem, napnem biceps, triceps, da vidim je li išta naraslo, nego zato što žene 40+ moraju da rade s opterećenjem da bi sačuvale mišićnu i koštanu masu. nisam točno znala kako se gradi koštana masa s podizanjem utega pa sam krenula gledati sve videe na jutubu da naučim ponešto o anatomiji, mehanici pokreta, radu s opterećenjem, rastu mišića i izgradnji koštane mase. evo šta sam sve saznala:

1. treba jesti proteine
2. treba jesti 2g proteina na kilogram težine
3. treba jesti 1g proteina na kilogram težine
4. proteini u hrani dolaze s masnoćama i ugljikohidratima, a ugljikohidrate treba smanjiti
5. treba jesti sardine
6. treba postiti
7. treba postiti na vodi i sardinama
8. treba jesti samo sardine 5 dana
9. treba uvesti isprekidani post (to već provodim svako proljeće godinama)
10. isprekidani post treba trajati u okviru 16:8, gdje se jede 8 sati, 16 sati se posti
11. ne treba postiti 16:8 nego 20:4
12. ne treba postiti 20:4 nego 23:1, jede se samo 1 sat, ostalo se posti
13. u tom jednom satu treba pojesti 10 konzervi sardina da bi se dobilo 2 grama proteina na kilogram tjelesne mase
14. treba dizati utege
15. ne valja dizati utege, treba raditi otpor s gumama
16. ne treba raditi otpor s gumama, treba raditi yogu
17. yoga nije dovoljna, treba dodati teretanu i utege
18. ugljikohidrati povećavaju inzulinsku rezistenciju, treba ih izbaciti potpuno
19. glukoza je štetna jer podiže inzulin, a visok inzulin podiže inzulinsku rezistenciju, treba jesti samo sardine
20. sardine imaju sve što tijelu treba i potiču ketozu, tj. lučenje sekundarnog izvora energije – masnoća
21. treba postiti na jajima, pet dana jesti samo jaja, devet jaja dnevno
22. post na jajima je štetan, ne treba postiti na jajima
23. zadnji obrok treba jesti u 15h popodne
24. zadnji obrok treba jesti u 11h ujutro
25. treba jesti samo mljevenu govedinu
26. treba jesti samo pileća prsa
27. šećeri iz voća su štetni
28. šećeri iz voća su korisni
29. treba pratiti glikemijski indeks hrane
30. treba ići triput tjedno u teretanu
31. treba ići pet puta u teretanu
32. treba odraditi trening u teretani, nakon toga hodati 10 000 koraka
33. lažu vas o 10 000 koraka, treba hodati samo 8 000
34. treba kombinirati teretanu, yogu i 8 000 koraka dnevno, pet puta tjedno
35. ok, može triput tjedno
36. treba dati otkaz na poslu i posvetiti se samo tijelu
37. treba sve to naučiti i prijatelje
38. treba ustati u 4h ujutro da namiriš familiju i onda je odjebeš u ostatku dana dok ideš u teretanu, na yogu, hodaš 8-10 tisuća kilometara
39. makni se od mobitela, ali sve što želiš saznati o zdravlju je na mobitelu, nemoj se maknuti od mobitela
40. u listovima ti je drugo srce, jačaj listove
41. listovi su nebitni, jačaj bedra
42. jačaj ramena, prsa i ruke
43. ramena, prsa i ruke su nebitni, jačaj kukove
44. glikemijski indeks hrane je nebitan, sve što ima glikemijski indeks je nezdravo
45. jedi 1500 kalorija dnevno
46. nemoj jesti 1500 kalorija dnevno, jesi lud
47. veganska hrana ima dovoljno proteina
48. veganska hrana nema dovoljno proteina
49. krebsov ciklus, proizvodnja adenozin-trifosfata
50. ugljikohidrati proizvode 21 molekulu adenozin-trifosfata, ketoni samo 2 molekule, jedi ugljikohidrate
51. proteini blokiraju iskorištavanje masnoće za energiju
52. treba jesti samo masnoću, npr. kocku maslaca dnevno
53. post na samo maslacu tri dana u tjednu
54. maslac povećava visceralnu masnoću, batali ga
55. posti na vodi 36 sati tjedno, ali idi redovno u teretanu, nemoj izgubiti mišićnu masu
56. uzimaj D vitamin i kalcij suplemente
57. nipošto ne uzimaj kalcij jer stvara kalcifikate u ramenima i krvbim žilama
58. jedi mliječne proizvode jer su izvor proteina i B vitamina
59. ne jedi mliječne proizvode jer povećavaju inzulin kao reakciju na porast glukoze u krvi zbog laktoze iz mliječnog proizvoda
60. jedi ketone da ojačaš mitohondrijsku staničnu membranu
61. ne jačaj mitohondrijsku staničnu membranu jer nećeš proizvesti dovoljno ATP-a

od ostalih beskorisnih savjeta navodim:

60. meditiraj, ne meditiraj, stresiraj simpatikus, stresiraj parasimpatikus, smanji kortizol, stimuliraj gušteraču, očisti jetru, pij limunov sok, pij kavu, ne pij kavu, potakni hormon rasta, nemoj poticati hormon rasta, pojedi mačku.

Pero Kvesić: Uvod u Peru K., Naklada CDD SSO Hrvatske, Zagreb 1975.

Bilo je više kasnijih izdanja ove knjige, ali meni je najdraže ostalo ovo prvo. S grafičkim oblikovanjem Zorana Pavlovića i duhom epohe iz koje su i proizašle ove priče, pa se, možda, unutar svog vremena trebaju i razumijevati. Od njih je, eto, prošlo već pola stoljeća i jedna godina, a čitatelju knjige i posjedniku ovog izdanja učini se da još nikad nije brže prošlo tako dugo vrijeme i da se još nikad u pedeset godina nije promijenilo tako malo toga. Ili bolje rečeno, nikad promjene nisu išle prema takvoj arhaizaciji, zastarijevanju, propadanju, provincijaliziranju. Pavlovićev dizajn, naime, u odnosu na to kako danas izgledaju knjige u izlozima zagrebačkih knjižara, djeluje moderno i nekako svjetski, kao da smo nekim sporim vlakom – a ni vlakova koji sa zagrebačkog kolodvora polaze prema Europi ustvari više nema! – stigli u Beč, Zürich ili svejedno koji veliki europski grad, dok Kvesićeva slobodna i naizgled nepretenciozna proza u odnosu na komesarski strogo kontrolirane tekstove mladih hrvatskih spisateljica i pisaca, u kojima se ne vodi računa ni o stilu ni o jeziku, ali se dobro pazi na načela političke korektnosti, na rodnu ravnopravnost, odnos prema ekologiji, prema djeci i životinjama, kao i prema pušenju, veganstvu i stradanju ljudi u Gazi, čini kao tekst iz daleke budućnosti u kojoj će ljudi biti slobodni da govore, misle i osjećaju što god im dođe, a beletristički tekst bit će prostor u kojem će njihove riječi, misli i osjećaji moći sadržavati i ono što je društveno zazorno i nepristojno. Dakle, iz perspektive 2026. u Zagrebu se siva i tmurna 1975. čini godinom slobode, suvremenosti i sveopćeg moderniteta.

Priče iz “Uvoda u Peru K.” tematiziraju život i svakodnevicu zagrebačkih omladinskih redakcija, kafića, trgova i ulica iz centra grada, sudbine čudaka i marginalaca koji žive po tim zapuštenim socijalističkim zgradama i nacionaliziranim austrougarskim palačama čija se pročelja osipaju po pločnicima i čekaju sljedeću, predratnu, fazu u razvoju političkog sistema, kada će započeti njihova višekratna obnova, s kojom će se samo ubrzati propadanje tih istih pročelja i osuvremeniti njihovo raspadanje i osipanje po pločnicima. Sam Pero K naravno da je tako nazvan po Kafkinom junaku, ali, na prvi pogled, nema on ništa kafkijansko. Samo na prvi pogled: jer tako mlad, olake pameti i plutajućih stavova, sveprisutan i u suštini besposlen i patološki neambiciozan, on je tipična figura generacije. Pasivni promatrač povijesti, koja se poput tenkovskih gusjenica valja niz široke avenije Novoga Zagreba, od Zapada prema Istoku, opservator isprazne ulične svakodnevice i tih olovnih godina koje su, kako će se u budućnosti navoditi, nastupile nakon 1971, koja se u knjizi naravno nigdje ne spominje, on je, taj Pero K, zapleten u kučine vlastite nemoći i nehtijenja, koji se od onih Kafkinih razlikuju po tome što nisu uvjetovane mračnim usudom birokratskih paragrafa, iliti sudbinom poteklom iz kancelarije, nego su ta nemoć i nehtijenje proizašli iz neherojske naravi epohe. Danas ako se čita “Uvod u Peru K”, a nisam siguran da ga čita itko osim mene, ta knjiga djeluje kao sumorni lament nad generacijom sinova i kćeri partizanskih prvoboraca i narodnih heroja, u čijoj se epopeji dogodilo sve što se uopće još moglo dogoditi, e da za sljedeću generaciju ne ostane ništa.

“Uvod u Peru K.” knjiga je o urbanoj dokolici i lako intelektualiziranoj besmislenosti života. Ona prethodi onom što će u sljedećoj, kvorumovskoj generaciji biti proza šankova, kvartovskih birceva i prvih heroinskih šutova. Premda Peru Kvesića pisci te generacije neće priznavati za svog uzora, to konačno neće biti ni politički preporučljivo, oni će se očigledno na njega nastaviti. Samo uz manje stila i razloga, i bez dubljih uvida u vlastite životne prilike. One stvarne, a ne izmaštane. “Pili smo cijelo vrijeme ‘Wodku wyborowu’ i vremenom sam shvatio dubinu značenja Gustafove izjave kako mu jetra, bukvalno, sagorijevaju. Ja sam radio intervjue i njima se proslavio. Uređivao sam i ‘Ševu” – literarni podlistak. Crtao stripove i skaredne crteže. Izmišljao pisma čitalaca i nove proste pjesme. Svi su bili oduševljeni. A Gustaf je sve vrijeme svako malo ponavljao, kako je moja zvijezda rasla – Znao sam.” Eto, tako je to zvučalo u Kvesićevom izdanju, a vi provjerite je li se u sljedećoj generaciji išta promijenilo.

A Zagreb, iz “Uvoda u Peru K”, možda je i najautentičniji Zagreb poslijeratne hrvatske književnosti, onaj koji po redu dolazi nakon Zagreba iz Marinkovićeva “Kiklopa”. Neka ostane zabilježena ova Perina scena: “A najljepša mi je priča od svih ona kada se okrenuo tramway na uglu Jurišićeve i Draškovićeve. Učinio je to tako spretno da je pao na desnu stranu te su sva vrata dospjela dolje. Ljudi su stajali na njima i, jasno, ni pomisliti nisu mogli da izađu.

Bio sam u blizini i odmah pritrčao i imao što vidjeti: tramway. Leži kao ustrijeljeni slon na boku, a ljudi se baš sabrali od prve panike čim su utvrdili da nitko nije povrijeđen. Tako oni stoje i ne znaju što će. Prozore se ne usude razbiti pa stoje. A okolo se skupila gooomila i gleda unutra. Kao da nikad nisu vidjeli ljude – detaljno ih razgledaju! Penju se na tramway i motre ih odozgo. Oni unutra opet gledaju one vani i blesavo se osjećaju. Oni vani odužili face i ne trepću. Tek se netko zasmije unutra i uskoro – svi se smješkaju unutra i vrpolje se. A oni napolju odužili lica još dulje: rijeko viđaju tramway prevrnut. Čudni su im ljudi u prevrnutom tramwayu kako se smješkaju. A oni unutra pošizili do kraja, crekajuse kao gomila kretena. I zaista, kad ih malo duže promatraš, svaki tako izgleda.”

I to je zapravo najdiferencijalnija prozna intervencija o razlici između jednog i drugog doba: u socijalizmu ljudi u prevrnutom tramwayu ne bi razbijali prozore da izađu.

Prva priča

Naslova je “Mali Pero Kvesić“, i glavi ovako: “Mali Pero Kvesić bio je vrlo draga osoba. Meni je tako žao što ga više nema. Osjećam se tako sam.” Danas zvuči kao autonekrologjednoga mrtvog i uglavnom zaboravljenog hrvatskog pisca, Pere Kvesića.

Ovaj primjerak

Kupljen je u jednom zagrebačkom antikvarijatu, i u njemu posveta ispisana crnom kemijskom: “Mnogo sreće uz Peru Kvesića. Vesna”. I datum 18. 12. 1976. U ovoj knjizi Zagreb se tih godina generacijski prepoznavao kao u zrcalu. Poslije im se fatalno krivo učinilo da je knjiga neozbiljna.

U esnafu sitnog listopada
šipurci, trnjine i gloginje – vezilje su
tankoprste koje svaku rampu, karaulu
beharom prekriju;

grabovi, bazge i brekinje dalgasti su
krajputaši, rod rođeni poljaru Lijanu*;
trešnje, šljive, džanarike – da posluže,
kao sestre, u ovoj samštini.

A jabuke? ne znam, niti bih volio
da doznam. Neke od njih, kao ove
na Höjeu, pod korijenjem kriju
kenotafe.

“Krivonog čičica lisičijeg lica i lukavog pogleda”
B. Ćopić, Orlovi rano lete, 1959.

Nigdje se ne osjećam tako dobro kao u lijepom hotelu: miris svježe oprane posteljine i ručnika, bife za doručak sa korpama punim svježih žemlji, kockica maslaca, vrećica sa medom i teglica marmelade. U loncima omleti i kuhane kobasice, bokali svježe cijeđene limunade i aparati za kavu i čaj. Hoteli imaju i književne konotacije: Marija Jurić Zagorka pisala je u Esplanadi, a Graham Greene je roman The Quiet American napisao u saigonskom Continentalu. Njihova privremenost je savršena alegorija ljudskog života, iako je Coco Chanel živjela u apartmanu pariškog hotela Ritz, a Udo Jürgens u hamburškom Adlonu. Na kraju krajeva, oni su obilježili i moje vlastito djetinjstvo u izbjeglištvu na jadranskoj obali, u makarskom hotelu Riviera. Moja prva pjesma, Drveće, bila je inspirirana borovima na plaži gdje su strani vojnici ljeti igrali stolni tenis odmarajući se od naših ratova na sigurnoj udaljenosti. No postoje i oni koji nisu namijenjeni turizmu nego nekadašnjoj jugoslavenskoj radničkoj klasi. Jedan od njih u predgrađu Mostara šezdesetih godina izgradila je tvornica Soko za radnike iz udaljenih mjesta koji su od grada napravili industrijski centar u drugim industrijama: tekstil, duhan, žito, vino, aluminij. Njegov devastirani objekt stoji na ulazu u naselje Rodoč, sa pogledom na bivšu industrijsku zonu koju su danas nadomjestili svadbeni saloni i benzinske pumpe, poneki salon namještaja i ćevabdžinice. Arhitektonski ekvivalent brodske olupine nasukane na suhom.

Korak po korak, nestaju tragovi kulturne renesanse radničke klase koja je grad pretvorila u ono što je postao i ostao sve do početka rata, kada je, kao na švedskom stolu, gospodarska, kulturna i industrijska infrastruktura podijeljena među zaraćenim stranama kao karte u pokeru. Kombinati, hoteli, čak i škole, preko noći su promijenili vlasnika, a ponekad i namjenu. Stoga je priča o ovom samačkom hotelu i alegorija jednog zajebanog vakta, gdje je arhitektura sekundarna u odnosu na simboliku i sadržaj. Nalazio se u dijelu koji danas kolokvijalno nazivamo Kolonija, kao da su u pitanju onodobne kolonije gubavaca. Ili u ovom slučaju, nepoznati ljudi, ono što danas nazivamo imigrantima, samo što su govorili istim jezikom, koji često zovemo naš čim uđemo na prostor čiji jezik ne razumijemo bez prevoditelja. Ovo mjesto bilo je tek jedna karika u lancu institucija koje su bile platforma kulturnog uzdizanja naroda nakon smjene na poslu. Teatar se nastavio razvijati, od amaterskog do profesionalnog, a sedamdesetih godina i do eksperimentalnog Teatra Poezije. Bez neke ljepljive nostalgije moglo bi se reći, bilo je to dobro vrijeme, kao u pjesmi Zabranjenog Pušenja. To se može tvrditi iz nekoliko razloga.

Upravo u tom periodu su se u manjim mjestima počeli graditi hoteli i domovi kulture, uz pomoć tadašnjeg premijera Džemala Bijedića. Iz dotadašnjeg ruralnog mraka konačno su ugledali svjetlo civilizacije, dotad uglavnom koncentrirane samo na urbane centre. Takvoj politici Konjic duguje reprezentativni Narodni Univerzitet koji je projektirao slovenski arhitekt Jože Osojnik, a zgrada danas služi kao multimedijalni centar. No Hotel Soko je daleko od centra grada. Njegov koncept je drukčiji, jer su tu gosti samo naočigled privremeni. Ali to ni na koji način ne oduzima specifičnosti koji takve objekte izdižu iznad nivoa iznajmljene sobe. U vremenu kada iznajmljujemo stanove za vanbračne afere, samački hoteli predstavljaju kulturološki fenomen čije je vrijeme u ovom gradu prošlo, a vrijednosti koje su simbolizirali svedene su na ostatke ostataka, zajedno sa radničkom klasom kao takvom. Vrijeme u kojem su sportske klubove osnivali radnici, a danas su svedeni su na huligansku miliciju. Tako je ovdje gradski derbi tek najobičniji supstitut za nekadašnju prvu crtu sukoba HVO-a i Armije BiH. Samo što je tu riječ o djeci koja su od rata vidjela samo gelere na gradskim fasadama i pažljivo filtriranu literaturu na društvenim mrežama radikalne desnice.

Samački hoteli bili okretište društvenog života, sa koncertima, kinom i ostalom zabavom za mase kada se vrate sa smjene u nekom od brojnih kombinata. U tuđim zapisima doznajemo još detalja o ovom konkretnom primjeru. Aid Čizmić navodi da je u podrumu Sokolova bila kuglana, gdje se treniralo i gdje su se ponekad održavala takmičenja u kuglanju. Vešeraj i kupatila su se održavali novčanom naknadom stanara i gostiju hotela. Ručak se servirao u restoranu sa bifeom, sa hranom iz Sokolove kuhinje i plaćao tvorničkim bonovima za topli obrok. U velikoj sali su se davale predstave, a tu je radilo i kulturno-umjetničko društvo Vladimir Nazor. Neke od ovih tvornica pored samačkih hotela imale su i vrtiće za djecu zaposlenih. U  pripremi monografije Mostar iza kulisa, istraživao sam arhitekturu grada iz tog vremena, kada su u pustopoljini iza austrougarske željezničke pruge podignuti kompleksi naselja sa svime što se pod gradom podrazumijeva: škole, vrtići, robne kuće, bolnice, galerije i parkovi. U nekim digitalnim spomenarima fotografija iz prošlosti još uvijek se vide ulice sa novoizgrađenim naseljima koja su prije trideset godina izgorjela do temelja da bi potom ponovo bila vraćena u život, iako ponegdje još liče na prolongiranu smrt. 

Panorama u Zagrebu se izvorno zvala Hotel Sport. Na toj točki se presijecaju povijest zagrebačkog noćnog života i moje vlastite obitelji, barem u dokumentarnom smislu: 1972.g. u hotelu se održalo natjecanje frizera na kojem je moj otac sudjelovao kao model, što je zabilježeno na crno-bijeloj fotografiji na polici u mojoj radnoj sobi. U odijelu sa leptir mašnom i tankim brčićima, izgleda kao pandan Sammya Davisa Jr. Pored njega je na fotografiji frizer Zvonko, koji ga je šišao. Njegov uspjeh na natjecanju i sudbina nisu mi poznati, ali obojica su neka vrsta karikature talijanskih mafijaša iz filmova Martina Scorsesea. Ovu zgradu projektirao je Slavko Jelinek,  a fotografski prozori u prošlost vlastitih roditelja govore o nekim pričama većim od njih samih. Srećom, Panorama je doživjela sretniju sudbinu od samačkog hotela u Mostaru, još uvijek stoji na istom mjestu, ali je pretvorena u još jedan od suvremenih luksuznih hotela. Iz bazena na vrhu vjerojatno puca dobar pogled na grad koji danas nema previše veze sa onim kakav se te večeri vidio kroz oči moga oca. Možda je u svojim ošišanim vlasima vidio moje. Novo tisućljeće, ista lica, ali sada sa mnogo bora, ponekog razočaranja i mnogo radosti.

Još jedna stvar povezuje Sokolovu ruševinu i Panoramu: period njihove izgradnje, koji je obilježila masovna migracija radne snage sa sela i prelazak sa ruralne poljoprivrede u industrijska postrojenja. I on je ostao sačuvan u foto albumima koji su preživjeli devedesete i ubojstvo memorije jednog grada koji je, na kraju, vlastitu smrt ipak uspio preživjeti. Dok god postoje svjedočanstva gradskog života i kulture, šahovskih i fotografskih klubova, pozorišta, kupališta ili muzeja, ne treba se bojati da će sve to biti pometeno pod tepih političkih trauma. Tko zna koliko je još u samačkim hotelima bilo frizerskih takmičenja i studentskih zabava. Na koliko li se tuđih fotografija našlo lice tih mladih koji će se kasnije rasuti cijelom bivšom Jugoslavijom i svijetom. Možda je frizer Zvonko negdje stradao u ratnom vihoru. Možda je mirovinu dočekao kao još jedan u jednoj ovdašnjoj mahali, u bijeloj kuti i sa starom britvom u ruci. Povijest je najnježnija prema takvima, bez kojih je život nezamisliv, jer i heroje i zločince netko treba ošišati, a škare svakoj kosi pristupaju sa istim marom, bez obzira nalazi li se na glavi prvih ili drugih. Britva je, s druge strane, danas rjeđa od građevinske dozvole na otoku Viru, ali u zraku se, srećom, još osjeti Ralon. Za razliku od ovoga grada, njegova bočica još miriše isto. 

Brijačnice više nisu mjesto društvenog života, nitko tu ne dolazi čitati novine jer umjesto u tiskovine blejimo u ekrane mobitela, a pomalo se i izgubila bliskost imanentna odnosu frizera i njegove mušterije. Da li je to ikada bilo istina ili su nas u to uspjeli uvjeriti Smoje i Fellini, zna još samo Ralon generacija, a jedan od njih je i moj otac koji se čak i u mirovini brije svaki dan. Kao violinist koji po navici štima instrument i kad koncerta nema. Kad bi bile stranice, njegove kravate ispisale bi jednu opširnu biografiju. Negdje među njih zavukla bi se i leptir mašna sa one fotografije, jer je više nigdje oko njegova vrata nisam vidio. S druge strane, jedna je slična mašna uokvirena u istoj sobi. Plava, na bijele točkice, sa prve pričesti, Između te dvije je mnogo godina razmaka. Još više životnih  kilometara nego između bivšeg Hotela Sport i Sokolova samačkog hotela na karti geografije prošlosti. U međuvremenu, jedini pobjednik krvave sapunice devedesetih je kapitalizam, a na nama je ostalo da odlučimo što se iz te prašine isplati spašavati.  Po tko zna koji put, u bescjenje smo bacili vlastite uspomene za tuđi ćar, zajedno sa radničkim odmaralištima na Jadranu, plesnjacima i brčinama Miše Kovača. Čak ni najhrabriji brijač ne bi se usudio da ih obrije. Kamo sreće da se tako odnosimo i prema svome gradu. Poneki su ljudi previše dobri za njihovo vlastito dobro, pa ih oplete mokri peškir života i progledaju u ludilo koje ih okružuje. Kao čovjek sa leptir mašnom iz onog okvira u mojoj radnoj sobi. Ne znam da li se ikada više vratio u Hotel Sport, ali kravate i dalje nosi. U Mostaru kuglana više nema, a umjesto radničkih pašteta na plažama jedemo kroasane. Ispunio se samo onaj stih iz pjesme Zabranjenog pušenja: sve na kredit. Jer se besplatno više ne može ni živjeti ni umrijeti. Za one sretnije, život je polupansion s doručkom. A ostali? Serviraju doručak pobjednicima tranzicije. 

26.1.2026.