Objavljeno u magazinu Miss7, broj 22, zima 2025

Pedeset i tri su joj, ali pozornicom leti izvodeći gimnastičke figure i premete, kao da joj je zadnje. Jedina se, od cijele hrvatske estrade, odvažila pobuniti protiv crnila i fašizacije Hrvatske.  Obećala je da u Srbiji neće nastupati, dok god je On na vlasti. Na granici između dviju zemalja zadržavaju je i maltretiraju, ali ona im ništa ne prešuti. Dvaput je, u dvije noći, nastupila u zagrebačkoj Areni. Prvi je koncert ispratila govorom protiv Vučića, drugi govorom protiv Plenkovića. Ona je ljudima u dvije gotovo jednako neslobodne, od vlastitih vlasti porobljene zemlje, opasan primjer kako to izgleda i čime se sve plaća građanska sloboda. Što je Severinu učinilo takvom? Možda upravo ono što golemu većinu drugih, bilo žena ili muškaraca, ubije u pojam i do kraja obeznadi, možda ju je takvom učinila životna muka, koja je u njenom slučaju uvijek bila svima na oku, tako da su u njoj, u toj njezinoj muci, mogli slobodno i nekažnjeno uživati.

Njezina javna osoba po godinama je upravo koliko i samostalna Hrvatska. Legenda kaže da je početkom 1990. pobijedila na nekakvom radijskom natjecanju, a nagrada je bila snimanje glazbenog albuma. Već u srpnju nastupila je na Splitskom festivalu, a potom i na Zagrebfestu. Postala je voditeljica zabavne emisije na HRT-u, i krajem godine išla na turneju po Australiji. Bila je, dakle, gotova instant zvjezdica na jednoj, iz današnje perspektive, već prethistorijskoj estradi, jedna od mnogih koje će se u međuvremenu ugasiti i nestati, čija imena odavno se ne pamte. U to je vrijeme izgledala kao djevojčurak iz susjedstva. Tamne kose i obrva, povremeno joj sliku iz tog doba – tobožnje novinarsko otkriće! – objave treš portali, da joj se narugaju i prikupe klikove, ali doista upravo tako su se oblačile i tako su izgledale hrvatske cure pred rat.

Vrijeme je to radijskih i televizijskih hitova, i zaprženih kompakt diskova, na kojima se prodavala krijumčarena domaća glazba. Trgovalo se po barakama i kioscima, u blatu predgrađa i na raskrsnicama puteva koji su, uglavnom, vodili prema fronti, a vlasnici tih trgovina uskoro će postati balkanski medijski magovi, vlasnici televizijskih imperija, ministri informiranja i gospodari državne propagande. Goebbelsi s frizuricama i držanjem dobrih maminih sinova. Ujedno, to je vrijeme, sve do kraja devedesetih, posljednjih velikih proizvođača estradne konfekcije, manje ili više darovitih, ali redom grdno produktivnih kompozitora, koji su u isto vrijeme igrali ulogu menadžera i projektanata muzičkih karijera, a pomalo i privatnih života svojih klijenata. Svaki je imao zadrugu od po desetak, petnaest pjevačica i pjevača, koji su se međusobno razlikovali kao figurice iz Kinder jaja, a svaki je imao, svaka je imala, unaprijed zamišljenu narav i karakter, kojih se trebala držati kao neke svoje stilske odrednice.

Severina je tako, u ta ratna vremena, bila pjevačica iz pjevačke ergele Zrinka Tutića. A on, bio je vrlo osebujan lik iz nekog ranijeg doba. Desetljeće ranije, godine 1981, pojavio se u uniformi, kao vojnik na odsluženju vojnog roka, i na Zagrebačkom festivalu otpjevao pjesmicu koja će u to novovalno i punkersko vrijeme postati radijski hit. U toj pjesmi, naslova “Doris”, pjevao je: “život stvara kolone na cesti”, i “oduvijek je pamet bila srcu nepoznata”, i “i dalje će biti budala i rata”. Nešto je čudno i nezaboravno bilo u nastupu tog mladića, tad se govorilo šansonijera, kojeg ćemo zatim, u glazbeno i kulturno prebogatim osamdesetim, ironično doživljavati kao poblajhanog banjalučkog Jesenjina, da bi Tutić, deset godina kasnije, najednom, na suženoj pozornici, i samo u Hrvatskoj, postao neka vrsta novovjekog Ivana plemenitog Zajca. Nije napisao novu verziju opere “Nikola Šubić Zrinski”, ali jest, već 1991, pjesmu “Moja domovina”, koja kao da je dajdžest domoljubne opere, priređen za nove generacije, a za njom i niz domoljubnih pjesama, glazbe za filmove snimane devedesetih, te zvučno identitetske elemente na HRT-u, koji će se održati sve do dvijetisućitih. Tutić je, naravno, i odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, ordenom po kojem se, naročito je tako bilo u Tuđmanovo vrijeme, umjetnici koji su u Hrvatskoj društveno priznati razlikuju od onih koji to nisu.

E, takav je Zrinko Tutić, uza sve drugo, kao i svi važni estradni muževi tog doba, imao svoju pjevačku zadrugu, u kojoj se našla i Severina. Do 1996, kada su se ne baš prijateljski razišli, napisao joj je neke važne njezine pjesme, isproducirao nekoliko albuma, stvorio joj karijeru (tako se barem njemu činilo), da bi mu se ona onda otela. To je, možda, prva u nizu poučnih narodnih priča o Severini, ispisanih po lošim novinama i iz loših namjera, koje kao da su redom osmišljene po modelima balkanskih tradicionalističkih skaski, usmenih narodnih pripovijesti i crkvenih predanja, prema kojima se orijentira naš puk. Dakle, u toj se priči s Tutićem osililo nezahvalno žensko čeljade, napustilo je topli dom, odmetnulo se među svijet. A zna se što je to kada se žensko odmetne u svijet. On se, pak, pred njom najednom našao slab i nesiguran. U oči je nije mogao pogledati, ali je tako mudar i darovit – ta nije li deset godina ranije znao, kad drugi nisu to ni sanjali da “i dalje će biti budala i rata”! – da mu je jasno kako će ta cura, nedostojna njegove brige, na kraju završiti!

Dvije godine kasnije, prvi je veliki historijski događaj za poslijeratnu Hrvatsku, zemlju koja se među drugim zemljama neće isticati kulturom, čije će vlasti i čiji će patrioti prezirati i progoniti najveće njezine pisce i umjetnike, ali će, baš poput Sparte, premda malena, s malobrojnim narodom, pred drugim, većim i jačim zemljama prednjačiti u ratovanju, ratnim junaštvima, bacanju kamena s ramena i ostalim okretnim igrama. Što će, naravno, i rat, i sport, morati biti praćeno prigodnom lakoglazbenom podlogom. Tako je, dakle, u ljeto 1998, posve neočekivano, kao čudo nad čudima u svijetu sporta i razonode, hrvatska nogometna vrsta, slavni Vatreni, osvojila broncu na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Premda je Davor Šuker tad svoje golove redom posvećivao predsjedniku Tuđmanu, i premda je sav taj simbolični hod hrvatskih nogometaša od dna prema vrhu bio prigodno prepjevan u svojevrsnu ratničku epopeju, koju su tad sastavljali neki ozbiljni pisci i novinari, na čelu s Tomislavom Židakom, nužna glazbena podloga tog povijesnog trijumfa i hrvatskog povratka na veliku europsku scenu – makar to bilo i u oblasti zabavnih igara! – nije bila nabijena povijesnim i ratničkim tonovima, niti je bila u ritmu bojnih marševa. Glazba koja je tad nogometašima svirala bila je Severinina “Djevojka sa sela”.

Upravo je bio izašao istoimeni album, posljednji sa Zrinkom Tutićem, s kojim je, istina, komunicirala samo preko posrednika, i na kojem se stekla zanimljiva ekipa autora i suradnika, od Marine Tucaković do Miroslava Škore, od Saše Lošića do Nikše Bratoša. Vrlo ambiciozan album, vedrih pjesama i epske pripovijesti. Vratimo li se u 1998, i u vlastite emocionalne i misaone sklopove iz tog vremena, “Djevojka sa sela” zvučat će nam kao dosadna i vrlo infektivna repetitivna melodija, koja danima nije izlazila iz naših još uvijek mladih glava, jer se neprestano i posvuda tog ljeta ponavljala. Pred očima nam je i onaj power-flower video spot, koji sigurno postoji na YouTubeu, ali je možda i bolje da ga ponovo ne gledamo, možda je upečatljiviji kao fantom sjećanja. Ali ono što danas djeluje drukčije nego 1998. jesu, naravno, te riječi. Stare pjesme, naime, kao i priče koje smo nekad voljeli, i knjige, imaju tu osobinu da po sebi, kao čičke, prikupljaju sva buduća iskustva, i da ih onda ta iskustva mijenjaju, preobražavaju, često i popravljaju. Pogledajte samo kako danas poteče tekst “Djevojke sa sela”: “Ja sam djevojka sa sela, noga mi je bosa/ rumeno mi lice, umila ga rosa/ Jednog jutra krenula sam u veliki svijet/ skupila sam svoje snove i u duši cvijet/ na stanici čekali su prvi rođaci/ sivo nebo, tuđi koraci”, a onda, malo zatim, i ovo: “Ljubim tvoje oko plavo/ sve bih tebi dala, sunce moje malo/ ti si sve to što bih htjela/ ja sam tvoja mala djevojka sa sela/ Svatko krene svojim putem pa ja krenula/ sa mnom pošla samo sreća, tuga zastala/ ali nisam našla ono što sam tražila/ moja ljubav, moja sudbina”. Da je kojim slučajem Severina neko nemoćno i slabo žensko (ili slabo i nemoćno muško, svejedno je), pa da je na životne nevolje reagirala onako kako je i red, da se, recimo, ubila godine 2004, kada je skoro cijela Hrvatska, a s njom i sve zemlje bivše Jugoslavije, nakon što je jedan zagrebački portal objavio njezin privatni video, pristupila najbrutalnijem kolektivnom silovanju u svjetskoj povijesti fotografske i žive slike, da se ubila kad su se nad njom počeli iživljavati svi redom, i muškarci, i žene, i adolescenti, i starci, i slavni, i anonimni, i kada u silovanju nisu sudjelovali samo javno deklarirani izuzeci (među njima, recimo, i don Živko Kustić, kojem to nikad ne smije biti zaboravljeno), da se ubila kada je silovanje Severine postalo najrašireniji kulturno-identitetski čin, da se ubila kada je uz to silovanje uslijedila i besprimjerna mržnja i totalno njezino obezljuđivanje, pretvaranje u životinju najniže vrste, jer je to bio način na koji su muški i ženski silovatelji u Hrvatskoj i diljem bivše Jugoslavije rješavali vlastiti problem sa savješću, koji sasvim prirodno ima svaki silovatelj i svaka silovateljica, da se ubila čim je shvatila da je ovo nešto što će trajati cijeli život, da se Severina ubila tad kad joj je postalo jasno da će je, čim im zatreba, ti muškarci i te žene među kojima se rodila, a zatim i njihova djeca i unuci, iznova po potrebi silovati dok god bude živa, da se Severina ubila ispravno shvativši da je to jedini način na koji silovana žena na Balkanu može vratiti svoju čast, da se ona ubila, kao epitaf bi joj na grobu mogli stajati stihovi kojima završava “Djevojka sa sela”: “ali nisam našla ono što sam tražila/ moja ljubav, moja sudbina”. O, kako samo jedna vedra i vesela pjesmičica može postati ozbiljna!

Nakon što se razišla sa Zrinkom Tutićem, neko je vrijeme pisao za nju Đorđe Novković. Sarajlija s Džidžikovca, diplomirao je dirigiranje na sarajevskoj Muzičkoj akademiji, kod Mladena Pozajića, Zagrepčanina kojeg je zbog grijeha iz NDH poslalo u Sarajevo, gdje će ostati do kraja života. Novković, pak, u Zagrebu će nakon 1990. biti grešan svojim podrijetlom, ali umjet će se s time do smrti nositi, vješto pronalazeći vlastitu socijalnu mjeru. Ona, međutim, tu mjeru nije tražila, a možda je nikad nije ni imala. Ili ju je život tjerao da izbjegava sva mjerila svijeta u kojem se zatekla. U toj uskoj hrvatskoj i balkanskoj varoši, među tim uskim ljudima, među šupljoglavcima i šupljoglavkama jednako šupljih srca, jedini njezin način da preživi bit će da se suživi sa skandalom i da samoj sebi postane mjera.

Prije tog javnog silovanja iz 2004, koje naše društvo i javnost zapravo nikad nisu emocionalno i moralno procesuirali, niti sebi objasnili, Severina će u srpnju 2003, na poziv Mani Gotovac, zaigrati na pozornici HNK Ivana pl. Zajca, u Rijeci, u predstavi “Karolina Riječka”. Izazvat će time potmuli gnjev i bijes nacionalne kulturne elite, čiji će problemi, budimo surovo i sirovo izravni, biti sljedeći: muški je teatarski, kulturni i književni prvaci nisu podnosili, niti su je mogli u oči pogledati, jer je bila seks simbol u zemlji bez seksa, ili u zemlji u kojoj svako patrijarhalno muško – a samo takva muškadija u Hrvatskoj uglavnom i živi! – bezuspješno sniva o tome da pojebe nešto što nadrasta njegov socijalni status, ili što nadrasta njegov falus, njegov junački i domoljubni, ljudskopravni i alternativni mikropenis. Severina bila je te 2003. godine, kada se igrala “Karolina Riječka”, a godinu prije afere s kolektivnim svehrvatskim i općejugoslavenskim video silovanjem, naša Marilyn Monroe. Normu Jean ubilo je ono što je Severina preživjela. S tim da Normu Jean nisu po Americi silovale žene. One su, pak, sa Severinom imale dvije vrste problema: prvi bio je kozmetički, i ticao se celulita, tijela, lica, ticao se toga što je Severina svoje tijelo nosila savršeno i nedopustivo samopouzdano. Drugi ženski problem s njom, i razlog za saučesništvo u muškom silovanju, taj je što je ona lijepa, i što su one bile opsjednute sumnjom i strahom da njihovi muškarci za njom čeznu. Ta se čežnja na Balkanu može suzbiti samo sramoćenjem i obeščašćivanjem. Obeščastiti sve lijepo, to je domoljubni imperativ u našim zemljama.

Nakon što preživi 2004, Severina nikad više u kolektivnoj percepciji neće biti ono što je prije bila. Ali će postati nešto, i postat će netko koga nikad prije nije ovdje bilo. Ili jest, bilo je! Postat je mnogo mlađa sestra Marine Abramović. Samo što će sve ono što je u Marininom slučaju performans i stvarnost prestilizirana u estetski čin, u Severininom slučaju biti goli život. I u tom golom životu, zanimljiv obrat: nakon što su je silovali, i nakon što su postali doživotni posjednici legende, pomoću koje će moći nekažnjeno ponavljati silovanje, Severina postala je, ali stvarno, nedodirljiva. Uzvišeno nedodirljiva. I kad god se budu na nju okomili, kad god protiv nje budu zaratili, a to će činiti stalno, oni će imati dojam da su u ratu protiv cijelog jednog imperija. Ili protiv žene koja nije samo jedna žena, nije Eva, a nije ni Lilit, nego je cijela jedna kosmogonija. Tako i kada se Severina okomi na Vučića, to je iz nekog neobičnog razloga više nego da se na Vučića okomila cijela Hrvatska. Kada se Severina okomi na projekt reustašizacije Hrvatske, onda je to veće nego da se na Plenkovića i njegovu družbu i falangu okomila Europa. Doista, Severina je Europa koja nije više neka lakomislena kokoš, nego je Europa koja je pod sobom zauzdala bika. Žena kojoj definitivno ne mogu više ništa.

Sva njezina životna stradanja tiču se, naravno, ljubavi. I tiču se toga što ona, ako je gledamo sa strane, nema talenta za ljubavni casting. Ali tako to biva često kod mitskih junakinja i junaka. Svaki Ahil i svaka Ahileja imaju svoju petu, imaju svoje ranjivo mjesto. A to mjesto, da bi doista bilo ranjivo, kao što to kaže mit, mora biti tamo gdje su junakinja i junak najosjetljiviji. Lako je pred svakim životnim iskušenjem biti moćan i jak, i biti besmrtan, ali ljubav je obično ona vrsta iskušenja pred kojim se svi bedemi ruše, te slabi i hlapi svaka životna moć. Od ljubavi se možeš zaštititi samo ako si u stanju ustrajno nevoljeti. I u tom nevoljenju, naravno, počinjati svaki put od sebe. Ali za takvim junacima, koji su umjeli nevoljeti i koji su stoga bili oslobođeni svih pogrešaka u ljubavi, ne ostaju velike priča, mitovi, legende…

Svaka je Severinina ljubav ostala, naravno, ubilježena u sjećanju sveukupne hrvatske palanke. (Jedno od lakših pitanja na Milijunašu bilo bi kronološki poredati četiri Severinine ljubavi. Istina, zabilježeno ih je više od četiri, ali nije važno.) Svaki je njezin čovjek bio medijski obrađen. Životopis objavljen mu je u vikend izdanjima Večernjega i Jutarnjeg lista, postao je, uz psiće i mačiće, omiljeni lik informativnih i zabavnih portala, te bi stekao cjeloživotnu slavu kakva je inače rezervirana samo za zaručnice slavnih muževa. Bio je to zanimljiv prilog ženskoj emancipaciji: najednom su frajeri bili drugotni i najednom se u hrvatskom i okolnim jezicima stvorila potreba za muškim licem ženske pogrdne riječi: sponzoruša! Istina, nitko nikad nijednoga Severininog muškarca nije nazvao sponzorlijom, biva svi su oni sami od sebe bili dobrostojeći, ali zar su baš sve naše sponzoruše siromašne?

Godine 2007. Severina je odigrala barunicu Castelli, u predstavi “Gospoda Glembajevi” i režiji Branka Brezovca. Inscenacija riječkog HNK bila je i radikalna, i spektakularna. Naravno da je izazvala palanački bijes i unisone odvratnosti i zdesna i slijeva. Desni, koji do dana današnjeg rade na dejugoslavenizaciji i dekomunizaciji Miroslava Krleže, i na njegovom konačnom privođenju kultu Ante Pavelića, bili su zgroženi, jer da Brezovac skrnavi Krležu podvodeći jednu ovakvu, da igra barunicu Castelli. A lijevi su Brezovcu tobože zamjerili da estradizira Krležu i da se podaje populističkim navadama Mani Gotovac. No, ostaje upamćeno i to da je predstava imala čak tri premijere, 9, 10. i 12. ožujka 2007, jer je interes uglednika za Krležom i za njegovim temeljnim ženskim likom jednokratno toliko porastao, da je prevelik bio broj muške i ženske čeljadi koji je htio vidjeti barunicu Castelli. Brezovčev je eksperiment na kraju u potpunosti uspio, a Severina je i životom svojim, i talentom, jamčila za nešto u što bi druge glumice uložile samo – talent. Naravno, pod uvjetom da ga imaju.

To je već vrijeme kada su se Severini, manjim dijelom po njezinoj volji, a većim dijelom stjecajem okolnosti, s kojima se izvanredno nosila, događaju dvije velike promjene: prestala je biti pjevačica lakih i zabavnih pjesmica, sentimentalnih i puku dopadljivih, i prestala je biti estradna i festivalska pjevačica, iliti lakoglazbena pojava. Nove pjesme su joj gorko-zajebantske, natopljene grdnom ironijom i campom, postala je lice iz neke balkanske inačice Pedra Almodovara, te se od dalmatinske cure koja je 1993. pjevala da “tri ljubavi svoje ima:/ prva mi je Gospe moja/ druga mi je ljubav tvoja/ a treća je bila boja”, pretvorila u samosvjesnu i u svakom pogledu superiornu i samosvjesnu ženu, koja 2008, na albumu “Zdravo, Marijo”, snimljenom s Goranom Bregovićem, pjeva: “Rakija se liječi vinom/ marihuana kokainom,/ sve ostalo, sve ostalo/ sve ostalo Severinom”, a onda: “Noć, dvije, malo li je/ paz’ da se ne naviknemo,/ sviđa mi se tvoja anatomija/
da te ne ureknemo”, pa zatim: “molite se, cure, molite se,/ molim se i ja, aleluja/ daj nam, Bože,/ više muškaraca nego godina, aleluja”, i onda: “zdravo, Marijo, neka bude volja tvoja/ da ne budem stara cura,/ bez avantura, aleluja, aleluja”. U tom Bregovićevom poigravanju etikom i estetikom novokomponiranih narodnjaka i pučkih sentimenata, koja je bila pogođenija nego ikad u ukupnoj njegovoj karijeri, gnijezdila se klica Severininog konačnog obračuna s njima. Ta žena, zacijelo, nije Krleža, ali moj obračun s njima u Severininom slučaju nije ništa manje društveno upečatljiv nego Krležin. I da, emocionalno je i životno potresniji nego Krležin. A Marija iz njezina feminističkog, tobože seksa gladnog bregovićevskog hita, ista je ona Gospe moja iz prve pjesme. To vjeruje li Severina u Boga – o čemu, doista, pojma nemamo, niti bismo se odvažili išta pretpostavljati! – s promjenom koja se dogodila nema nikakve veze. To što su se ljudi u našim životima pokazali svinjama, s Bogom, Isusom i Isusovom materom nema nikakve veze.

Ali još smo daleko od vrhunca, i daleko smo od trenutka konačne Severinine transformacije iz lucprdaste i lajave dalmatinske cure, koja će muškima reći ono što ih spada, u crnu dalmatinsku mater i u odistinsku junakinju hrvatske današnjice. To će se dogoditi, o avaj!, opet zbog ljubavi, ali ovaj put neizbježne, nepokajane i nepokajanjljive. Naime, 2010. ona je, kako nam svjedoče antički korovi hrvatskih i srpskih tračibaba i tračideda, ušla u vezu s dokonim i besposlenim srpskim kraljem bakra. Dana 20. veljače 2012. rodila je s njime sina. I to je, na njenu žalost, bio trenutak u kojemu jedan intelektualno i društveno savršeno beznačajan muškarac, Severina ih je nanizala barem trojicu zanimljivijih i pametnijih, postaje demon ne samo njezina života, nego i cijele naše transgraničke zajednice. Nakon što se razišla s njime, a to se dogodilo i prebrzo za jedan nevoljama i skandalima već bremenit ženski život, počelo se događati nešto duboko odvratno. Naravno da joj je pokušao napakostiti time što je tražio skrbništvo nad sinom, te što ju je vrlo brzo pokušao praktično – razmajčiti i razmateriti. I kako je on, ipak, kralj, nije mu bilo skupo da financira svoj poduhvat. Umjesto da uzme nož ili pištolj, i da je ubije, onako kako čine manje imućni, ali prečesto neobično utjecajni muškarci u našemu svijetu, on je krenuo plaćati sve i svašta. Čuvene su bile njegove donacije školi u koju je išao njegov sin, a čije su djelatnice svjedočile u njegovu korist pred sudom. Ali još su čuvenije bila njegova obećanja investicija u Zagrebu i po Hrvatskoj, o kojima je, prepun ushita, svjedočio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Naprosto, taj kralj je, u općem i bezobzirnom kraljevstvu bakra, imao novca da kupi sve ono što je u Hrvatskoj bilo na prodaju.

Puk je, pak, onaj isti, koji se godinama ranije iživljavao u višestrukim silovanjima Severine, sada samo iskoristio priliku da sve ono ponovi, samo na drugoj razini, novim sredstvima i uz nove argumente. Naime, dok su osam godina ranije te silovateljke i silovatelji nastupali s krajnje amoralnih, antikršćanskih i seksualno nasilničkih stajališta, e da bi u krajnji očaj i u smrt zatjerali jednu mladu ženu, sada su, godinama dok je Severinin sin rastao prema trenutku u kojem će iz djeteta postati mlađi maloljetnik i juristički ubrojivo građansko čeljade, zastupali duboko moralistički, tobože kršćanski, ali jednako nasilnički stav prema kojem je Severina – loša mater! Uostalom, svjedočio je puk: zar bi snimila onakav filmić da nije loša mater? I što je najzanimljivije, ta bijeda ljudska, čiji je nacionalizam nadaleko čuven, nije imala nikakvih problema ni u izboru između matere Hrvatice i oca Srbina. Radije bi oni Severini oduzeli dijete, nego što bi Srbe progonili! I još nešto vrijedi naglasiti: u pokušaju Severinina razmajčenja naročito su se, diljem fejsbuka i po hrvatskim sudovima, istakle žene.

Ali onda je, lani, njezin sin navršio dvanaestu, čime je priča došla svome kraju. Nakon toga, Severini je dopušteno da njegove slike objavljuje u javnosti, za što bi prethodno, prema odluci hrvatskoga suda, morala za dopuštenje upitati dječakova oca. Tada je, kada je dječak Aleksandar navršio dvanaestu, u Severininu životu i u njezinoj karijeri konačno dovršena transformacija iz hrvatskoga i balkanskog seks simbola u dalmatinsku mater. I u onu čija se riječ ili makar šutnja ne mogu kupiti ni za sve novce balkanskih kraljeva i diktatora. Severina je to lijepo i čisto lice slobode. Spremna učiniti dobro ljudima koji nisu dobro učinili njoj, jer je to jedini način da se kolo zla jednom zaustavi. Tako barem vjeruju istinski kršćani.
 

Moja baka živjela je u jednom zavičaju u šest država
U svakoj plaćala je porez i bilo joj je svejedno pod kojom zastavom mladići idu u smrt
Rodila je petoro, troje je dočekalo starost
Izvezla je stotinu goblena, uramila devedeset
i nesmotreno umrla nadomak stote,
što zbog skliskih stuba što zbog svojeglavosti
Ja živim u istom zavičaju, u bakinoj šestoj i posljednjoj državi,
u mojoj drugoj i nije mi svejedno pod kojom zastavom mladići idu u smrt
Umjesto goblena uramljujem pjesme,
sličan nam je put od prsta do boje,
i jednak nam je pokret u zviježđu,
njen krst s lijeva nadesno i moj križ s desna nalijevo;
atomski udari pijeska u samoći
Moja baka moj porezni je ideal
I ja bih volio plaćati porez u svojoj drugoj državi,
makar na jednu pjesmu bačenu u kamenolom

NEGVE

Oko Filozofove glave
misao se izvila u negve
i stezala mu sljepoočnice
kao što udav stiska
tijelo ulovljene antilope.

U dubokoj tami noći
pucaju rebra sirote lovine,
prskaju Filozofove čeone kosti.

U misli koja steže – pitanje,
oštro kao krhotina razbijenog ogledala.

Zna Fifozof: kad bi ščepao odgovor
na pitanje iz misli što ga steže,
za glavu ili za rep, sasvim svejedno,
misao bi odmah popustila,
i kao ljubavnica iz starovremenih romana,
opružila se kraj njega u toploj ložnici.

I pruža Filozof ruku, kao što kovač
pruža desnicu prema čekiću,
hvata papir i olovku,
i počinje da piše Pjesmu.

Niže se stih do stiha,
stisak polako jenjava.

Odjednom,
kao što se misao izvila u negve,
iz jednog stiha, stidljivo,
izmigolji se odgovor.

U istom času,
na desnoj strani Filozofovog kreveta
prazninu popuni blaga toplina misli,
iste one što se bila prometnula u negve.

NA RIJECI, S HERAKLITOM

Zagazih u rijeku
i nagazih na oštar kamen,
na zašiljenu Heraklitovu misao.

I zažalih što sam rasklopio
korice knjige na kojima je pisalo:
Filozofija za početnike.

Nikada više, dakle, neću
u ovoj rijeci razgorjeti vatru,
a mislio sam da je život preda mnom.

Na obalama svih rijeka
trebalo bi postaviti upozorenje:
Opasno je čitati filozofe!

SPOMENIK PRSTU

Milenijumima filozofi objašnjavaju svijet,
hvatajući ono sušto kao klisku potočnu pastrmku
koja im stalno bježi iz misli,
ali malo šta su objasnili.
Čak ni to zašto je njima dato
da tumače volju i djelo Svevišnjeg,
koji možda ni sâm nije znao
šta će se izroditi iz njegovog sna.

Malo su šta, kažem, objasnili filozofi,
ali ni to ne bi uspjeli
da prstom na čelu nisu podbočili misao
koja se praćakala kao zvijer uhvaćena u zamku.

Zato prstu, konkretnije, kažiprstu,
treba podići granitni spomenik
za sve što su nam ostavili mislioci.

na Bogoljavljenje po jednom, Badnji dan po drugom kalendaru 

Ne, Basara, nije to bio Nikola Koljević. Uostalom, mislim da on nema ulicu u Beogradu. Ali pustimo sad to. Neka mrtvi sahranjuju mrtve. A u toj priči s moralnim i intelektualnim posrnućima i preobražajima prethodno dostojnih i dostojanstvenih ljudi meni, moram priznati, element njihova kolektivnog pripadanja, srpskog ili hrvatskog, ne znači mnogo. Nije dovoljno objašnjenje to da su Srbi (ili Hrvati) nesolidan i nepouzdan svijet, ili da u ime nekog kolektivističkog fantoma naokolo rasprodaju moral i talent. Naprosto, ja u to ne vjerujem. Ili ja to možda ne razumijem. Naime, nikada se u životu nisam osjetio dijelom ikakvog kolektiva zbog kojeg bih bio spreman zatajiti sebe. Nema pouzdanije potvrde o nepripadanju kolektivu od te da kolektiv traži da se odrekneš sebe.

Inače, bili smo i ove godine o katoličkom Božiću u Beogradu. Čini mi se da je sad već dvadeset godina kako dolazimo. Izostali smo samo one godine kada se nije moglo putovati zbog pandemije. U tih dvadesetak godina nekoliko smo puta bili na ponoćki, uvijek u Crkvi svetog Ante, kod bosanskih franjevaca. Ove godine smo, međutim, išli s naročitom razlogom. Naime, od ljetos u samostanu pri crkvi živi fra Ivan Šarčević, profesor s nedavno ugašene Franjevačke teologije u Sarajevu i jedan od najmudrijih ljudi u Bosni, te vjerojatno i najzanimljiviji teološki pisac među današnjim našim katolicima. I naš prijatelj. Pješačili smo ususret božićnoj noći od Bajlonijeve pijace do Crvenog krsta i do Bregalničke ulice u kojoj se crkva nalazi, i ta mi je hodnja veoma prijala. Kao što će mi prijati i šetnja nazad, negdje u dva nakon pola noći. Ana je, iz nekog meni nerazumljivog straha, predlagala da se vraćamo taksijem, ali sam je nekako uspio ohrabriti i odgovoriti.

Ne znam jesi li ikad bio pred tom crkvom i u njoj. Većina mojih beogradskih poznanika ne znaju ni da postoji, premda je riječ o jednom od značajnijih spomenika moderne arhitekture u Beogradu, remek-djelu čuvenoga slovenskog arhitekta Jože Plečnika. Istina, skrivena je ta crkva i skrajnuta, oko nje je izgrađeno mnoštvo betonskih i mramornih nakarada, uglavnom stambenog tipa, koje je nagrđuju, ali svejedno nije nevidljiva. Ako za crkvu i znaju, onda to nije ni po Plečniku, ni po svetom Antunu Padovanskom, ni po bosanskim franjevcima, nego po tornju koji se nakrivio, pa je po tome ušao u turističke prospekte i vodiče.

Franjevci su se u Beogradu pojavili u XV stoljeću, stoljeće kasnije već su tu imali samostan, koji je stradao od Turaka. Pa još jedan, koji je također uništen. Godine 1727. sagradili su i crkvu i samostan, te ih posvetili svetom Ivanu Kapistranu, ali su trinaest godina kasnije već bježali preko u Zemun, pred još jednom turskom opsadom. A onda 1926., na poziv beogradsko-smederevskog nadbiskupa Rafaela Rodića, ponovo dolaze u Beograd, kupuju zemlju između Bregalničke i Pop Stojanove ulice, i odmah grade samostan, a tri godine kasnije započinje izgradnja crkve. Plečnika je fratrima predložio Ivan Meštrović, te je izgradnja započela u vrijeme prvog samostanskog gvardijana i župnika fra Arkanđela Grgića, ali će glavni dio posla biti obavljen za župnikovanja fra Josipa Markušića, jedne od općenito najzanimljivijih bosanskih franjevačkih figura u dvadesetom stoljeću. Fratrima se veoma svidio Plečnikov projekt, ali niti su oni imali te novce, niti je takva bosanska franjevačka crkva u Beogradu mogla imati razumnog opravdanja. Naime, tako lijepe, moćne i impresivne crkvene građevine nisu oni ni u Bosni imali. Pa iako su vremena bila grdna i sve grdnija, fra Josip Markušić nije odustajao, nego je, u komunikaciji s Plečnikom, nastavljao gradnju koja će potrajati dugo, sve do Drugoga svjetskog rata, pa i poslije rata, tako da će crkva u nedovršenom stanju na kraju nadživjeti i projektanta, i investitora. Srećom, o svemu je sačinjena i sačuvana bogata dokumentacija, pa bi neki ludi romanopisac, ili povjesničar specijaliziran za male povijesti, oko Crkve svetog Ante mogao isplesti veliku priču: o našem dvadesetom vijeku, o bosanskim franjevcima, o Plečniku i Markušiću, te o Beogradu i o Srbiji u tom vremenu.

“Crkva ne mora biti bogatstvo, ali mora biti umjetnina. I, ako nije umjetnina, nije crkva.” Tako je u jednom pismu fra Josip Markušić pisao Plečniku. Njihova korespondencija uglavnom je sačuvana i u dvotomnoj knjizi objavljena. Knjigu pisama objavio je Franjevački samostan svetog Luke u Jajcu, tako da je, na žalost, nema u prodaji. Jedan su drugom pisali pisma i nakon što se Markušić vratio u Bosnu i već dugo nije bio nadležan za izgradnju crkve na Crvenom krstu. Fratar se arhitektu obraćao uglavnom s “gospodine profesore”, a ovaj je njemu uzvraćao s “velečastiti gospod”. Zanimljiv je jezik njihova dopisivanja: Markušić je pisao na lijepom temeljito načitanom hrvatskom jeziku, koji je, sklon humoru, a katkad i klauneriji, obogaćivao svojim zavičajnim narodnim mudrolijama; Plečnik mu je odgovarao na slovenskom, s tek ponekom njemačkom rečenicom, ali ne samo da su se korespondenti međusobno savršeno razumjeli, nego je i knjiga njihova dopisivanja čitatelju u svakom času lako razumljiva. 

U Beograd je malokoji od fratara iz Bosne odlazio po nagradi. Češće se išlo po kazni. Ali opet, da bi se tu bilo župnikom ili gvardijanom (često bi se te funkcije objedinjavale u jednoj osobi), moralo se biti od pameti i višestrukog dara. Ujedno, meni se čini da je takav često neželjeni premještaj (ili prekomanda) za te ljude na neki poseban način morao biti i ljekovit. Dolazili su iz Bosne, gdje je oduvijek sve bilo jasno raspoređeno i gdje su se vjerski identiteti fatalno nedvosmisleno i jednoznačno poklapali s nacionalnim ili etničkim identitetima, i stizali u Beograd, na Crveni krst i Zvezdaru, gdje je njihov vjernički put bivao sastavljen s koca i konopca, i gdje konačno jedna vjera nije značila i jednu naciju. Konačno, i u kulturno-identitetskom smislu, ta njihova crkva, koja zaista jest fantastična umjetnina, kakva se rijetko viđa u našim novcem i duhom siromašnim krajevima, nije nimalo jednoznačna. S jedne strane, stvorena je trudom, pameću i novcem njihove bosanske franjevačke zajednice, koja se u narodnom ili nacionalnim smislu identificira s Hrvatima, ali s druge je strane ta crkva u Beogradu, u zemlji Srbiji, urasla u nju tako da smo slobodni reći da je, barem kao umjetnina, ali i kao duhovno središte, ta crkva – srpska. Kao što je, na primjer, manastir Srpske pravoslavne crkve Krka, jedno od čudesnijih mjesta u današnjoj Hrvatskoj, zapravo hrvatski. Tako to jest i tako će biti, ako se ne dogodi čudo pa jedne noći Crkva svetog Ante sa Crvenog krsta ne preleti negdje u Kreševo, Fojnicu, Kakanj. Samo, takva se čuda događaju samo u onoj mitskoj pretpovijesnoj prošlosti.

Ove godine navršava se sto godina samostana na Crvenom krstu i sto godina od franjevačkog povratka u Beograd. Za tu malu zajednicu riječ je o velikom događaju. Po mom računanju stvari trebao bi to biti i značajan događaj za Beograd. Manje zbog onog češće spominjanog insistiranja na brizi oko dobrobiti manjinske zajednice, a više zato što su takve male zajednice, i njihove male neobične i razglavljene pozornice, s ovakvim čudnim prizorištima, savršena ogledala proteklog vremena. Tu se, bolje nego drugdje, prepoznaje beogradski dvadeseti vijek, skupa s ovih frtalj stoljeća sljedećeg nevremena. Konačno, po tom skrivenom Plečnikovom remek-djelu, Beograd je velegrad, a ne po širokim bulevarima, pravoslavnim hramovima i inim znakovima većinskog identiteta.

Dan nakon Božića našli smo se s fra Ivanom Šarčevićem na kavi, u Laguninoj knjižari na Knez Mihailovoj. Pitao sam ga kako mu izgleda Beograd, kakvi su ljudi, šta ga je iznenadilo, a on je onda pričao. Bilo mi je dragocjeno to što je rekao, jer je svježim očima gledao nešto čega sam se ja već toliko nagledao da mnoge stvari više i ne primjećujem. A onda se žalio na toranj koji se sve više krivi, vjerojatno i zato što su mu komšije, gradeći svoje kuće, potkopali temelje. Trebalo bi nešto učiniti, govori, ali ni on ni ja nismo zidari. Toranj Svetog Ante u Beogradu se krivi, pa bi ga netko trebao osigurati. U neko drugo vrijeme, na drugom sam mjestu poznavao čovjeka zaduženog za takve stvari. Ali ni on više nije živ. Zvao se Miljenko Domjan, nikad nismo zajedno popili kavu, niti uživo duže razgovarali, ali smo sate i sate proveli u telefonskim razgovorima. Po struci bio je povjesničar umjetnosti, po cjeloživotnom zvanju konzervator. Godinama je, u ona najgora poslijeratna vremena, bio glavni državni konzervator, pa je tako pod njegovom komandom kamen po kamen vraćano ono što se u naletima bijesa i mržnje rušeno. Sam je određivao prioritete, a kako je u tom ratu u Hrvatskoj rušeno bilo na raznim stranama i od različitih rušitelja, često na vrlo bliskim mjestima, stvar je bivala delikatna čije će se prvo popravljati. On se, međutim, nije obazirao ni na kakve druge okolnosti, nego mu je njegov konzervatorski i graditeljski kriterij uvijek bio jedini relevantan. Pritom, čovjek nije želio biti pravednik ni svetac, niti se inače dičio nekim naročito visokim načelima u odnosu s drugim i drukčijim. On je samo kako treba radio svoj posao. Pa se tako dogodilo da pred kraj karijere, te 2016. bio je sedamdesetogodišnjak, ali još uvijek na imperatorskoj dužnosti glavnog državnog konzervatora, bude i odlikovan. U samo mjesec dana razmaka čašćen je, od tadašnje predsjednice, Redom kneza Branimira s ogrlicom, što je jedan od najviših ordena u Hrvata, i Ordenom svetog Save drugog reda, od Svetog sinoda Srpske pravoslavne crkve. Nikada se, pretpostavljam, više neće dogoditi da SPC i hrvatski predsjednik u isto vrijeme odlikuju istoga čovjeka, koji je pritom još i savršeno ispravan. A zašto je Domjana odlikovao Sveti sinod može se vidjeti ako se po Hrvatskoj, naročito na mjestima na kojima se nekad ratovalo, obiđu pravoslavne crkve i samostani. Znam da ćeš mi se vjerojatno sad narugati, ali ja stvarno mislim da u Beogradu postoji isti takav čovjek kakav je bio moj imenjak, koji bi bio spreman sve učiniti da osigura toranj crkve na Crvenom krstu. Samo bi ga trebalo naći. Ali ono što mi se sviđa jest da se u određenom smislu tradicija i tu nastavlja. Fra Ivan razgovara sa mnom brinući se o crkvi na način na koji su se o istoj crkvi, velikoj, lijepoj i skupoj, brinuli i njegovi prethodnici, premda sam ja sasvim nepodesan u cijeloj stvari, ne znam se o građevinama brinuti. Premda ni s brigom o ljudima ne stojim mnogo bolje.

Inače, upravo čitam knjigu “Zar je ovo bio život?”, Tomaša Halika, češkog katoličkog teologa, svećenika i pisca, jednog od važnih sudionika Baršunaste revolucije. Zanimljiv čovjek, karizmatičan i duhovan, zainteresiran za druge i temeljito načitan i nadahnut europskom umjetničkom avangardom i undergroundom dvadesetog stoljeća. Nemoguće je takvog zamisliti u ovim našim zemljama, kulturama i crkvama. Ali nešto drugo mi je zanimljivo. U knjizi “Zar je ovo bio čovjek”, autobiografiji u kojoj se bavi svim i svačim – recimo, i opisom vlastite seksualnosti; heteroseksualne, odmah da kažem – on govori o nečemu o čemu jedva da sam išta znao: o tajnoj Crkvi i tajnim zaređivanjima u vrijeme komunizma. Naime, u Češkoj postojala je dvostruka crkvena struktura: ona koju je podupirala država (i Partija), i koja se smatrala režimskom i kontroliranom, i ona tajna, čiji su svećenici bili ljudi drugih građanskih zanimanja, za koje Partija nije smjela znati, a tajne su ih službe krvavo progonile. Halik je bio jedan od tih tajnih svećenika, inače psiholog po zanimanju. Na jednom mjestu on kaže kako su mnogi od tih režimskih konfidenata, javnih crkvenih ljudi, partijskih crkvenih ljudi, nakon dolaska demokracije postali najžešći kritičari prethodnog režima, i da ih se u njihovom radikalizmu i konzervativizmu nije više moglo prepoznati. Prvo sam gotovo refleksno pomislio kako je kod nas vladala sloboda vjeroispovijesti, pa eto, nije bilo potrebe za tajnim svećeničkim redovima. Onda mi je na um palo da to možda i nije bilo tako, nego obrnuto. Možda Crkva (ili crkve?) u nas nisu imale duhovne i intelektualne kapacitete za stvaranje autentičnih, od Partije neovisnih struktura. I to je u nas onda definiralo Crkvu nakon 1990, i učinilo je tako odvratno nalik prethodnim ideološkim komisijama Centralnog komiteta SKJ. I tako odvratno nacionalističkom. U svakom slučaju, vrijedi čitati Halika, barem da bi se uspoređivalo neusporedivo.

Živio,

m 

Krik prema Rimu

S tornja Chrysler Buildinga

Jabuke lagano izranjene
tananim sabljama od srebra,
oblaci razderani koraljnom rukom
što na plećima nosi vatreni badem,
ribe od arsena kao morski psi,
morski psi kao kapi plača koje zaslijepit će mnoštvo,
ruže koje ranjavaju
i igle postavljene u cijevi krvi,
dušmanski svjetovi i ljubavi pokrite crvima
past će na tebe. Past će na veliku kupolu
što vojničke jezike premazuje uljem,
gdje čovjek neki mokri po blistavom golubu
i pljuje zdrobljeni ugljen
okružen tisućama zvončića.

Jer više nema nikoga tko bi dijelio kruh i vino,
ni tko bi gajio travu u ustima mrtvaca,
ni tko bi prostro platno za počinak,
ni onoga tko bi plakao zbog ranjenih slonova.
Ima još samo milijun kovača
koji lance kuju za djecu što će doći.
Ima još samo milijun tesara
što prave ljesove bez križa.
Ima još samo gomila što jadikuje
i raskopčava se u očekivanju metka.
Čovjek što prezire goluba morao je progovoriti,
morao je vikati gol među stupovima,
dati sebi injekciju da se zarazi gubom
i proplakati tako strašnim plačem
da mu se rastopi prstenje i telefoni od dijamanta.

Ali čovjek odjeven u bijelo
ne zna za tajnu klasa,
ne zna za jauke rodilje,
ne zna da Krist još može podariti vodu,
ne zna da novčić sažiže poljubac čuda
i ulijeva janjeću krv u tupavi kljun fazana.

Učitelji djecu uče
čudesnoj svjetlosti što dolazi s gore;
ali ono što stiže združene su kloake
gdje urlaju tamne nimfe kolere.
Učitelji pobožno pokazuju goleme nakađene kupole,
ali pod kipovima nema ljubavi,
nema ljubavi pod očima od konačnog stakla.
Ljubav je u tjelesima što razdire ih žeđ,
u malenoj kolibi koja s poplavom se bori;
ljubav je u jarcima gdje se bore zmije gladi,
na tužnom moru koje ziba lešine galebova
i u pretamnom, bolnom cjelovu pod jastucima.
Ali starac prozirnih ruku
reći će: ljubav, ljubav, ljubav,
i klicat će mu milijuni umirućih;
reći će: ljubav, ljubav, ljubav,
u svili što treperi od nježnosti;
reći će: mir, mir, mir,
među drhtanjem noževa i dinjama dinamita;
reći će: ljubav, ljubav, ljubav,
sve dok mu usne ne postanu srebrne.

A dotle, dotle, jao, a dotle,
crnci koji odnose pljuvačnice,
mladići što drhte pod blijedim nasiljem ravnatelja,
žene utopljene u mineralnim uljima,
gomila odana čekiću, violini ili oblaku,
mora vikati makar joj mozak o zid razmrskali,
mora vikati pred kupolama,
mora vikati mahnita od vatre,
mora vikati mahnita od snijega,
mora vikati glave pune izmeta,
mora vikati kao sve noći zajedno,
mora vikati tako razdrtim glasom
sve dok gradovi ne zadrhte kao djevojčice
i razbiju zatvore ulja i glazbe.
Jer hoćemo naš kruh svagdašnji,
cvijet češljike i neprolaznu nježnost komušanu,
jer hoćemo da ispuni se volja Zemlje,
koja daje plodove za sve.

Preveo D. T.

Prof. dr. Michael Bobetic, vita et opera

Fra Mijo Bobetić, naš Vito. Trinaesta mi je ili četrnaesta, razgovara se o mojoj budućnosti. U šali ili u zbilji, ne znam, spominje se fratarska gimnazija i redovništvo. Odbijam, ne bih to… Vito, uz ironičan smiješak: „Pa, da, nećeš, jer se onda ne bi mogao ženiti.“ Pamtim do danas nijansu jetkosti u tom tonu, kako me je ujeo, a da ne znam zašto.

Dalek i neprisutan, zagonetan, fra Mijo bio mi je važna figura u odrastanju. Spominjalo ga se počesto, u obitelji ga nisu zvali redovničkim imenom nego krsnim: Vito, a viđali smo ga rijetko kad bi nakratko banuo (k’o vitar!) u Varcar, pun neobičnih šala. Dodatno ih je oživljavao munjevitim promjenama izraza na svome markantnom licu. Znao je micati ušima; to mi se tada činilo skoro nadnaravnim. Djed je volio pričati kako ga je isprepadao u Zagrebu, kad je neke godine iza rata putovao tamo sinu i doktorima. „Sađem na Jelačić placu iz tramvaja, pa ću u stan u Opatičku. Kad, preda me stade čoek, mrk i strog, brkat, naređuje: ᾿Vašu legitimaciju, druže!’ Ja ga i ne zagledam, u ᾿no doba nije šala kad ti na ulici išće legitimaciju, odmah misliš da si im nešto kriv. Te dok primetni šćap na livu ruku da desnom izvadim novčanik iz unutrašnjeg džepa, te po novčaniku traži đe mi je legitimacija, dok ti se on, alčak, ne nasmija: ᾿To sam ti, bolan, ja, Vito!’ Beli alčak, dobro me oznoji!“

Na kraju školske godine 1940/41. Bobetić je sjemeništarac i maturant franjevačke klasične gimnazije u Visokom. Dvadeset mu je godina, pun je nemira. Kraj je svibnja, nedavno je Jugoslavija propala i okupirana, uspostavljena Endeha, stanje nesigurno i uzavrelo. Jednoga dana polazi četrnaest đaka na svoju ruku, bez prefekta, u šetnju preko Arnautovića pa će u brda prema Gračanici. U jednoga od njih je revolver za uzbunu, samo s barutom, bez metaka. Fra Miji padne na um šala: isprednjače on, fra Šimo Šimić i taj s revolverom, pa kad će ostali naići, onaj će opaliti iz revolvera, a fra Šimo će pasti kao da je pogođen. Nastane panika. Dvojica iz grupe odlete do prvih kuća u Gračanici: pukla je puška, jedan od naših je pao, pomagajte… Jedan musliman iz Gračanice zajaši bicikl i odjuri u Visoko, alarmira ustaški logor, žandarmeriju, kotar, u gimnaziju bude javljeno da je jedan klerik pogođen od četnika. Žandari na biciklima, zamjenik kotarskoga predstojnika i oružnički zapovjednik Matić u autu, za njima kamion sa svim raspoloživim vojničkim snagama iz Visokoga – sve se to hitno zaputi prema Gračanici. Putom sretnu onu grupu đaka, koji im sve objasne. Svejedno, padne naredba da se produži u Gračanicu, da se pokaže brzina i disciplina. Sve to zapamćeno je u kronici visočke gimnazije. Kroničar još dodaje da je grad bio pod jakim dojmom, uzbuna je bila ozbiljna, a  visočki Srbi, kad su čuli da su „četnici napali franjevačke klerike, mnogo su propatili očekujući najoštriju reakciju proti sebi“. Vlasti su tražile istragu, gimnazija je morala spirati ljagu. Đaci su kažnjeni: Bobetić i onaj drugi vladanje 3, koje ima biti upisano i u maturalnu svjedodžbu, fra Šimo vladanje 3, a sva trojica deset dana strogog kućnog zatvora, bez izlaska iz zgrade.

Iz majčinih sjećanja uz kafu, još smo u u zagrebačkom izbjeglištvu 1996: godina je 1946, ona je poslije sloma još u Zagrebu, sama s dvojicom sinova, ovome jednomu su tri, starijemu pet, njega će bolest uskoro odnijeti: „Danas je pedeset godina kako je umro. Za dvadeset šest dana navršio bi pet godina. Kad su otkrili da je tuberkuloza kosti, odveli ga u Kraljevicu u sanatorij. Naš Vito letao u Ministarstvo, odobrili da oni plaćaju pola.“ Naš Vito je u tom času mlad franjevac, sa svježe diplomiranom teologijom u Sarajevu, kasnije će u Zagrebu studirati svoju omiljenu fiziku i matematiku, po kakvu poslu boravi u Zagrebu, ne znam. Moguće je s dosta vjerojatnosti nagađati. Njegov mlađi brat Nikola kao maloljetnik pri samome kraju rata bio se pridružio hrvatskoj vojsci u povlačenju. Stigli su do Bihaća te su dolinom Une krenuli sa ciljem da dođu do Zagreba, pa onda vide što i kako dalje. „Poglavnik je već bio pobjegao“, kazuje Nikola. „Bilo je mnogo iznemoglih, pa smo ih podignuli na nekoliko niskih željezničkih vagona i rukama gurali vagone. Gurajući vagon, spavao sam i padao, pa se opet pridizao.“ Poslije Siska opkolili su ih partizani, i mnoge zarobili. Nikolina mala grupa uspjela je izmaknuti, stići do Velike Gorice, i tu su se predali. Prethodno su zakopali oružje i dokumente, oznake poskidali. Nikolu je zapao radni logor: raščišćavali su porušene željezničke pruge i postavljali nove pragove i tračnice. „Bio sam“, kaže, „mlad, i nisam dugo ostao u logoru, brzo sam pušten i vratio se kući u Livno.“ Hoće li biti da se u tim danima fra Mijo zaputio iz Sarajeva u Zagreb, da kako zna i umije čupa brata iz logora? Je li njegovih prsta bilo u Nikolinome: „nisam dugo ostao u logoru“? Znajući fra Miju kao okretna, samoinicijativna i drska, sklona avanturi, a odana obitelji, ne bi se trebalo čuditi.

Zabilježeno je i da je posljednji napustio novosagrađenu zgradu Franjevačke teologije u Sarajevu na Kovačićima, koju su partizani oduzeli godine 1947. Po naređenju provincijala fra Vitomira Jeličića, ostali su on i fra Franjo u kući još neko vrijeme nakon što su se svi drugi već odselili u samostan na Bistriku. Kazuje: „Na posljednjoj misi – svijet je odnekud znao da je posljednja – čulo se glasno jecanje i plač. Na pričesti svakome sam davao po 2-3 hostije jer je ciborij bio pun. Kad se sve završilo, Franjo i ja smo sve svoje smotali, svezali na štap, štap na rame – i zaputili se pješke na Bistrik.“

U svojim putopisnim zapisima iz ljeta 2008. zabilježio sam asocijaciju dok se vozimo Livanjskim poljem: „Ista ova cesta, samo davno prije asfalta, bijela od prašine, deset mi je godina, sjedim uz majku na fijakerskom sjedalu, dok fra Mijo Bobetić, rođak i prijatelj, drži kajase zbijajući šale sa mnom. Vozimo se u Čuklić na ljetovanje, tamo je fra Mijina mati, legendarna tetka Ruža, bakina sestra, domaćica kod staroga fra Luje Franjičevića, župnika. Tih mjesec dana pod Kamešnicom svijetle u sjećanju poput žar-ptice iz bajke. U starinskom drvenom zahodu prvi put sam se susreo, oči u oči, sa strašnim stvorom škorpijom, pod nepcima i sad mogu oživjeti okus i hrskanje ušećerenog meda tetke Ruže, momak što se brinuo oko jednoga konja i krave u štali učio me kako se zahvaća voda iz čatrnje nasred velikoga dvorišta kantom vezanom na dug konopac, volio sam se bacati i valjati po njegovoj širokoj postelji od slame u suhom dijelu štale pa sam mu slomio ogledalce što ga je držao pod stroškom, i danas se sjećam srama i kajanja koje me progonilo kad sam vidio koliko je tužan zbog toga.

Stišan i siguran u se, mršav i dugačak, fra Lujo imao je pogled čovjeka koji zna više jer je mnogo trpio i sa svime se pomirio. Odslužio je osam godina robije i prisilnoga rada, jer je u ratu njegovao ranjene vojnike – bilo je među njima i domobrana i ustaša i partizana, ali ovi potonji nisu mu bili priznati u olakotnu okolnost. Prihvatio me odmah, to sam mogao jasno osjetiti, onom vrstom ljubavi koje nema kod roditelja, jer je uvijek ograničuje i kvari prevelika brižnost i strah. Plivao sam u pažnji i važnosti, i u dotada neupoznatoj slobodi.

Zbio se i jedan veliki događaj. Uz neki god (bit će fra Lujin imendan u kolovozu?) došao je fra Mijo, skupilo se još nekoliko fratara, odlično se sjećam dvojice znamenitih – Lovre Sučića i osobito Bonifaca Badrova, rafiniranoga filozofa, francuskoga đaka, s kojim su zbog njegove izrazite suptilnosti i gracilne feminiziranosti u izgledu, ponašanju i u pokretima fratri zbijali šale, katkad na granici okrutnosti. Za velikim stolom sjedili smo svi ravnopravno, gusto crno vino se točilo, pio sam ga i ja, ponosan, dok me je majka gledala brižno ali bez prijekora, sa smiješkom. Sutradan smo pošli na veliku avanturu – cjelodnevni izlet na Kamešnicu, drevnim planinskim stazama uz dinarske vrleti, dok se pod nama sve više širio pogled na Livanjsko polje, ravno i ogromno u suncu i u ljeskanju boja. Cilj su nam bile čobanske kućice na vrhu, kraj kojih se potom peklo meso, ručavalo, odmaralo, a prije povratka vodili su me da ᾿gledamo more᾿. Upirali su prstom u daljinu: eno, vidiš, ono malo tamnije, to je otok Brač, a ono plavo je more! Naprezao sam se iz petnih žila da ih ne iznevjerim, govorio sam: vidim, vidim!, ali osim modrikaste izmaglice u beskrajnoj daljini ni danas ne znam što sam zapravo vidio.“

Za jednoga ljetnog dolaska u domovinu, banuo je Vito bez najave (opet k᾿o vitar) u Varcar. Bila je to prva ili druga godina moga profesorovanja u mjesnoj gimnaziji. Dovezao se u dugačkoj lađi s kanadskom registracijom (chevrolet, plymouth?), koju je dao da se preveze u Evropu da mu služi taj mjesec-dva  dok obilazi Livno, Varcar, Sarajevo, Zagreb. Jedna mu je guma bila stradala negdje na tada još uvijek vrletnoj makadamskoj cesti između Livna i Varcara, preko Mliništa, pa joj je valjalo tražiti lijeka. Na vrh varcarske čaršije, gdje se ulijevo odvajala Jajačka, udesno Ključka cesta, bijaše u staroj bosanskoj kući s krovom od šindre, na četiri vode, radionica majstora Uzeira. Starinski je opančar bio Uzeir, ali se u skladu s vremenom obučio i za osnovne vulkanizerske operacije. Vito je – malo ironično po svom običaju – bio istinski fasciniran cijelom tom situacijom, a naročito Uzeirovim dobro obavljenim poslom.

Tada mi je pričao o svom prvom susretu s Amerikom. Trebalo se najprije pobrinuti za neku početnu zaradu, bilo kakvu. Kupio sam, kaže, one njihove novine od kilograma, a sve oglasi, sjednem u park na klupu, te listaj, listaj. Naiđem na oglas u kojem neki bogataš traži tko bi mu prevezao njegov cadillac s istočne na zapadnu obalu, iz New Yorka u San Francisco; za to bi dobio dobru plaću, putne troškove i povratnu avionsku kartu. Javim se, i čovjek me zaposli. Putovao sam mjesec dana, jer je jedan od uvjeta bio da ne vozim prebrzo, da se auto ne ošteti. Valjao mi je taj put, jer nikada ne bih na taj način upoznao Ameriku.

Mojima je u Varcar o Božiću od fra Mije redovito stizala čestitka u kuverti, i uz nju po stotinu kanadskih dolara. Sanjario sam nad tim predmetima pristiglim iz daljine koja je nepojamna i nestvarna, a sad su pred mojim očima, u mojim rukama: kuverta, poštanska marka, dvolisna čestitka, novčanica u njoj, sve fantastično.

Došavši u Ameriku 1961. nakon kratka boravka u Njemačkoj, radio je Bobetić na Sveučilištu Illinois u Urbani na problemu apsorpcije ultrazvuka od supravodiča. Tu je bio asistent Johnu Bardeenu, dvostrukom nobelovcu, pronalazaču tranzistora i suautoru tzv. teorije BCS o superprovodljivosti, što je pokrenulo razvoj modernih elektroničkih uređaja i započelo doba informacija. Zabilježeno je da je Bobetić „pomoću primijenjene matematike prvi uspio ne samo dokazati ispravnost Bardeenove teorije o superprovodljvosti materije pri vrlo niskim temperaturama, ili apsolutnim nulama, nego je svu problematiku vezanu za ove pojave u prirodi veoma opširno razradio i objasnio“.

Godine 1971. doktorirao je u Quebecu temom Međuatomske sile i svojstva kristaliziranih inertnih plinova: argon, kripton. Rezultate istraživanja objavljivao je na engleskom jeziku u brojnim znanstvenim publikacijama. Do mojih očiju došla su samo dva Bobetićeva spisa na hrvatskom jeziku – studija o Ruđeru Boškoviću i nekrolog fra Luji Ivandiću godine 1982. Studiju o Boškoviću objavio je u Hrvatskoj reviji (München), u Studia Croatica (Buenos Aires) i u franjevačkom časopisu Nova et vetera (Sarajevo).

Fra Luju Ivandića Bobetić poznaje još iz visočke gimnazije kao svojega profesora. On bješe jedan od priličnoga broja bosanskih fratara koji su – neki vini, mnogi  nevini – nakon 1945. pobjegli iz domovine da se u nju ne vrate ni mrtvi. Mnogo više braće, mahom mladih zaređenika ili tek kandidata, ostalo je ležati u domovini, po divotama maceljskih i drugih šuma i jama, pobijeni od ruke pobjednika. O Ivandiću piše Bobetić toplo, naglašavajući njegovu ulogu u stvaranju sigurnosti za pravoslavce u Visokome pod NDH, potom o trnovitosti njegova svećeničkog života u Kanadi: „Čežnja za domovinom i osamljenost moja su dva najteža križa“ – povjeri mu se Ivandić u jednom susretu. „Od novih vlasti u Jugoslaviji bio je okrivljivan zbog svojih utjecajnih veza u NDH, te se neko vrijeme krio kojekuda i ko­načno najesen 1945. napustio domovinu da spasi goli život. Istina o njegovu radu i djelatnosti za vrijeme rata kasnije je pobijedila, garancije su mu davane i privatno i preko pretpostavljenih da se vrati, ali fra Lujo to nije htio.” – piše Bobetić u nekrologu. Navodi i nekoliko živopisnih zgoda iz Ivandićeva djelovanja, među kojima je i ona o Hrvatu antikomunističkom fanatiku, koji se sprema da ubije Tita kad će ovaj 1961. godine dolaziti u posjetu američkom predsjedniku Kennedyju. Nesretnik, koji živi u dalekoj ledenoj nedođiji kanadskoj, na svome zavjetnomputu u Washington bane na vrata Ivandiću da se ispovjedi, pokazujući velik lovački nož što ga je spremio kao oružje za atentat. „Uspio, ne uspio, moj život je gotov, samo bih da se pomirim s Bogom“ – kaže. Ivandić ga ugošćuje, ali ne mogne ispovjediti u takvome stanju, nego ga u teškoj borbi lomi nekoliko dana, uvjeravajući ga da kao kršćanin to nipošto ne smije učiniti. Napokon ga slomi i smiri, ispovjedi, oduzme mu nož i vrati kući.

Osnovne podatke o životu fra Mije (Vitomira) Bobetića ovako sažimlje sastavljač leksikona o franjevcima iz livanjskoga kraja: rodio se u Livnu 5. kolovoza 1921. od oca Mije i majke Ruže rođene Kaić. Osnovnu školu završio u Livnu, gimnaziju kod franjevaca u Visokome. U novicijat unišao 1938, i uzeo redovničko ime fra Mijo. Svečane zavjete položio u Sarajevu 6. kolovoza 1942. godine u ruke provincijala fra Anđela Kaića. Teologiju diplomirao u Sarajevu 1946. godine. Do 1948. radio kao kateheta u sarajevskim osnovnim školama, potom je u samostanu na Gorici kod Livna, pa u Kreševu. Vojsku služi 1948-1949. Kratko je kapelan u Kiseljaku i Zenici, zatim poslan na studij matematike i fizike u Zagreb, od 1949. do 1953. godine. Po završetku studija profesor je na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom od 1953. do 1960. godine. Godine 1960. odlazi („po vlastitoj želji“  – naglašava kroničar) na usavršavanje u struci, prvo kratko u Njemačkoj a potom od 1961. godine do smrti u SAD-u i Kanadi.

O fra Mijinom odlasku u Njemačku, potom preko Atlantika, nije se u kući znalo mnogo.  Samo je on znao kroza što je morao prolaziti snažno vjerujući u svoje sposobnosti, slijedeći svoj cilj, nakon što se otisnuo iz bosanskoga Visokoga i iskrcao u njujorškoj luci sa stotinu dolara u džepu.

Kako fra Miji Amerika nije bila suđena, nego je dom, posao, da li i mir, našao u Kanadi?

Godine 1961. – vidjeli smo – na Sveučilištu je Illinois u Urbani; s kakvim preporukama i uz kakve provjere znanja je to postigao, nije poznato. Ali iz oskudne dokumentacije, koja mi je kasnije došla do očiju, saznajem da su mu te američke godine, uz vidno znanstveno napredovanje, posijane mučnim okapanjima s fratarskim i crkvenim vlastima, sve do Rima. Bilješka u livanjskom leksikonu obavještava: „Dok je boravio u Americi, fra Mijo je imao problema zbog toga što je tamo došao kao član Bosne Srebrene. Nekima je njegov boravak izgledao kao ukorjenjivanje Bosne Srebrene u Americi. Stoga su isposlovali od generala Reda u Rimu njegov izgon kao fratra iz Amerike. Da bi to izbjegao, Bobetić je prvo dobio indult sekularizacije u Kanadi, a potom je nešto kasnije prešao u kanadsku franjevačku provinciju. No stalno je bio u dodiru s Bosnom Srebrenom, pogotovo s Visokim. Prema svojim mogućnostima pomagao je tu našu ustanovu.“

Tko bi mogli biti neki, kojima dolazak fratra iz Bosne, zanesenog fizičara-matematičara koji se ganja s apsorpcijom ultrazvuka od supravodiča i s međuatomskim silama kristaliziranih plinova argona i kriptona, i to dolazak svojevoljan, gotovo bijeg, može izgledati kao strašna opasnost ukorjenjivanja Bosne Srebrene u Americi, dotle, da se stvar potegne sve do generala Franjevačkog reda u Rimu, i postigne fra Mijin izgon?

Neslužbeni „monopol“ na franjevačko opsluživanje Hrvata katolika na sjevernoameričkom kontinentu još od dvadesetih godina stoljeća čvrsto drže fratri iz Hercegovačke franjevačke provincije, kojima je uprava Reda povjerila vođenje Komisarijata hrvatskih franjevaca^[1] sa sjedištem u Chicagu. Između „matice“ u Mostaru i Komisarijata u Chicagu kroz desetljeća njegovane su i održavane bezbrojne žive osobne, poslovne, političke, interesne veze – do danas.

Vrijeme Bobetićeva dolaska puno je sumnjičavosti i nepovjerenja raznih vrsta. Politički, među američkim Hrvatima razne su struje – od onih što su naklonjeni Jugoslaviji, makar i komunističkoj, do njezinih protivnika, što mekših, što onih ljutih, radikalnih. Pomutnju pojačava i to, što se za neke svećenike koji dolaze iz Jugoslavije pronose glasovi da su poslani od režima, kao propagandisti. Fra Bosiljka Bekavca mlađeg, koji je 1953. iz Bosne „otišao u Ameriku kod strica“, znamenitog Bosiljka Bekavca starijeg, sekulariziranog franjevca, do danas prati takva sumnja. Službovao je u župama Columbia i Centralia, a u Pittsburghu od 1963. do 1971. bio  urednikom u listu Zajedničar, utjecajnom glasilu Hrvatske bratske zajednice. (Uz ovoga Bekavca mlađeg veže se predaja da je, vidjevši u Americi ogromna pretpovijesna stabla sekvoja, poželio da ih bude i u njegovu kraju, te je svome bratu u zavičaj slao sjemenje skriveno u šupljim Gospinim kipićima. Neka od stabala što su tako zasađena u kraju oko Konjica živa su i danas; mnoga druga narod je posjekao kad se vidjelo da ne nose nikakav vrijedan, jestiv plod.)

Udruženje katoličkih svećenika Dobri Pastir, što su ga osnovali bosanski franjevci, svih tih godina vruća je tema. Iz radikalnih krugova hrvatske emigracije optužuju ih za kolaboraciju s komunističkim vlastima, za izdaju vjere i naroda. Kada znameniti hercegovački franjevac Dominik Mandić iz Rima dolazi u Ameriku, prvo kao vizitator u ime generala Reda, zatim za stalno kao poglavar Komisarijata 1952-1955. te savjetnik do 1958, a kasnije kao ugledan izdavač i povjesničar, on u sve to pokušava unijeti uravnotežen pogled. Sumnjičav i zabrinut, njegov intimni prijatelj Žarko Vlaho, emigrant u Buenos Airesu, moli ga 1958. u pismu da mu razjasni stvar s Udruženjem. Mandić odgovara:  „Čini mi se, da Ti dobro ne poznaješ prilike u starom kraju. Fratri svojom ᾿bosanskom᾿ politikom spasavaju, što se da spasiti. Da nije bilo Markušića i njemu sličnih, god. 1945-46. bila bi rastjerana hijerarhija u B. i H., provincije raspuštene, svećenici poubijani i pozatvorani, naravno na skrajnu štetu i vjere i hrvatskoga naroda. Markušić je uspio, da se sve to izbjegne i da se omogući daljni odgoj svećeničkoga podmlatka. Istina, u Hercegovini ne daju otvor nikakvih zavoda hercegovačkim franjevcima, ali mogu gjake odgajati u Bosni i Dalmaciji tako, da danas imaju više zvanja nego su ih imali prije rata. ᾿Dobri Pastir᾿ iako donese Titovu sliku kao cijenu svoga izlaska, vrši veliku vjersku odgojnu ulogu, pa i hrvatsku. Danas u B. i H. nitko ne smije da spomene hrvatstvo osim franjevaca. Članke, što su izlazili u ᾿Zajedničaru᾿ pod imenom O. Žilića i Karina podmetnuti su od komunističkog poslanstva u Washingtonu radi pobijanja hrvatskoga rada franjevaca na Drexelu, ali oni to ne smiju opozvati. Ali to nije za javnost. Njih u Domovini najbolje je pustiti da rade, kako najbolje znaju. Markušić, fra Mile Leko, Rufin Šilić, fra Jerko Mihaljević, it.d. dobri su svećenici i oni ne će ništa učiniti, što bi bilo na štetu vjere i hrvatstva.“

Napokon, i sama iznenadna pojava fratra iz Bosne u Americi, s urednim pasošem ali mimo crkvenih i redovničkih poslova i kanala, bila je dovoljna da izazove sumnju. Pasoš u to vrijeme još nije bilo lako dobiti, pogotovo kao svećenik, franjevac iz Bosne. K tomu, Bobetićev brat Nikola, zajedno s velikom grupom livanjskih mladića, pedesetih godina uhapšen je kao politički, prolazi kroz mučnu torturu u mostarskom istražnom zatvoru, te nekoliko godina robija.

Sve to, i mnogo drugoga o čemu se može samo manje ili više vjerodostojno nagađati, valja imati na umu da bi se barem naslutilo što stoji iza kriptične bilješke o nekima koji su u Bobetićevu dolasku u Ameriku vidjeli opasnost. U jednom od pisama, koje razmjenjuje s bosanskim provincijalom, on piše: „Da li sam optužen u Rimu i od koga, ne znam. Ima dobrih indicija da jesam, mada ne znam uopće zašto. Nisam se nikada bavio nikakovom politikom, ni tamo ni ovdje; čak nisam bio ni član Udruženja, međutim znam pozitivno, da otkako sam došao ovamo, da me nisu prestali klevetati i optuživati kojekuda. Nisam uopće nikada reagirao.“

Nakon što je onim nekima uspjelo da Bobetić ne dobije produženje dozvole boravka u SAD-u od civilnih vlasti, on pronalazi privremeno rješenje: 1963. prelazi u Kanadu, gdje ga prima provincijal Kanadske franjevačke provincije, a zapošljava se na mjestu nastavnika nuklearne fizike na Sveučilištu u Windsoru. Bosanski provincijal fra Vjekoslav Zirdum u pismu moli generala Reda Augustina Sépinskog da se „udostoji ratificirati ovaj prijenos kako bi spomenuti Otac ostao pod jurisdikcijom ministra Kanade“. No, za fra Mijom i njegovim boravkom u SAD-u i dalje se vuku zli repovi. General Sépinski ne pristaje, nego u ožujku 1965. šalje obedijencijal^[2] provincijalu Zirdumu, kanadskom provincijalu i fra Miji: nakon što je „još jednom pažljivo ispitao okolnosti njegova boravka u Sjevernoj Americi, ne čini se prikladnim dopustiti mu produljenje boravka u Kanadi nakon tekuće školske godine“. Neka do tada ostane u Windsoru pod jurisdikcijom kanadskoga provincijala, ali nakon završetka školske godine mora se vratiti u Bosnu.

Sada za Bobetića počinju mjeseci puni nesigurnosti i grčevite borbe u nastojanju da nađe mogućnost nastavljanja onoga što je u svome glavnom pozivu već postignuo. Još u Kanadi, on 13. svibnja 1965. piše provincijalu Zirdumu. Nije, kaže, pravio nikakvu žalbu na generalovu odluku, „jer bi svaki pokušaj u Rimu bio beskoristan. General nas ne želi u ovom dijelu svijeta, ako nas uopće želi i u kojem“. U SAD-u mu je bez permanent visa bilo zabranjeno raditi, pa se „dugo borio i konačno dobio taj status u Canadi s vanredno dobrim izgledima za budućnost. Već za septembar ove godine imao sam 2 kontrakta, koji bi mi omogućili čistih oko 8000 dolara za provinciju, plus da ja imam ovdje sve što mi treba, čak i kola. Za par godina, doprinos od moga rada nadoknadio bi sve izgubljeno vrijeme i čekanje i bio uz to daleko veći nego što cijela provincija tamo može dati“. Napominje da je isprva imao svu podršku i razumijevanje franjevačkoga provincijala u Montrealu, koji mu je izdao affidavit,^[3] ali da je naglo promijenio stav, pozivajući se na odredbu generalnog definitora Reda, „nekoga Poljaka Grajewskog“.

Na povratak će, piše fra Mijo, u augustu kad prođe sezona i kad je put jeftiniji 25%, a tako će imati mogućnost da još nešto zaradi na župi na kojoj sada služi kao kapelan. Svoj auto je kanio dovesti u Bosnu i pokloniti provinciji, no za to bi morao čekati do novembra kada mu izlazi pet godina boravka, što je uvjet za izvoz auta. Kanadski provincijal nije se složio s produljenjem boravka, i on je auto morao prodati. „No ja ću za provinciju imati svoj doprinos.“ – dodaje.

U pismu moli Zirduma da mu kaže računa li se s njime u gimnaziji, jer ima dojam da je „uklonjen iz Visokoga“. S druge strane, „ja uvijek imam mogućnosti da se bez ikakovih teškoća vratim u ovaj svijet ili negdje drugo, gdje bi Vi smatrali da je potrebno. Tu mislim na komplikacije glede viza, koje za mene u većini slučajeva odpadaju.“

Tu, sada, fra Mijo prvi put spominje rješenje, nepopularno, ali kojim se izbjegavaju komplikacije kod glavne uprave Reda: „Ako Vi smatrate, da onaj novac ne bi trebalo gubiti za provinciju, postoji mogućnost direktnog rješenja, da se ja jednostavno sekulariziram i da zadržim obe pozicije. Naravno, to bi moglo biti privremeno, a ja ostajem što jesam i pomoć bi Vama išla bez obzira u kakovu se ja mantiju zamotao.“

Pismo završava informacijom o svome zdravstvenom stanju, koje „nije sasvim u redu, mada nije ni tako loše“. „Ovdje sam potpuno osiguran što se tiče bolesti, tako da ne plaćam ni preglede ni liječenja ni bolnice. To je velika pomoć i prednost.“ Pronašli su mu čir na želucu, ali nije ništa alarmantno, samo se mora paziti. „A pošto moj šef, monsinjor isto ima čir, cijela je kuća na dijeti, uključivši i mačku.“

Zirdum odgovara (oslovljavajući Bobetića sasvim familijarno s dragi Miško): „pretresli smo tvoj slučaj na Definitoriju, najbolje je da se pokoriš generalovoj odredbi i vratiš se na svoju prijašnju dužnost u Visoko“.

Po završetku školskih praznika Bobetić se 2. rujna 1965. javlja Zirdumu (iz Münchena?): stigao je u Evropu, a pošto je čuo da Zirdum ide u Rim na razgovor s generalom, nudi se da ide s njime jer zna da „general razumije engleski“, pa bi to moglo pomoći… Zirdum promptno odgovara: „Nemaš generalovu dozvolu za putovanje; lijepo se Ti spremi i dođi ovamo, a onda ćemo o svemu daljem razgovarati.“

U međuvremenu provincijal Zirdum putovao je u Rim i o Bobetićevu slučaju razgovarao s „generalnim definitorom Barčićem“ i generalom Sépinskim. Rezultat: fra Angelicus Lazzeri, Vicarius Ministri Generalis, šalje službeno pismo Bobetiću datirano 27. rujna 1965. u Rimu, Via S. Maria Mediatrice, 25. U pismu vikar Lazzeri obavještava Bobetića da je ad hoc komisija, koju je general osnovao, ponovo ispitala njegov slučaj omnibus attente et accurate perpensis,^[4] te donijela zaključak: „Iniungimus Tibi ut ad normam litterarum oboedientialium die 9 martii currentis anni 1965 datarum quam primum in Tuam Provinciam religiosam redeas.“^[5]

Nejasno je u čemu Bobetićevo vrijeme prolazi nakon povratka u Visoko. Tek, iz nekih dostupnih pisama vidljive su jaki nesporazumi i trzavice, čak neki „incidenti“, spominju se i „kazne“ zbog njegova nedopuštenoga putovanja (Zagreb, München?), gdje očito ne prestaje raditi na svojemu povratku preko Atlantika.

Dopisuje se s fra Šimom Šimićem, kolegom i srčanim prijateljem, vidjeli smo ih zajedno u onoj neslanoj šali sa signalnim pištoljem godine 1941. kod Visokoga. Oslovljavaju se intimno s dragi Šimek i dragi Mišel. Na neku adresu u Münchenu Šimek piše Michelu 23. studenoga 1965: provincijal u Rimu ponovo nije uspio ništa učiniti u njegovoj stvari, ljut je zbog njegova svojevoljnog putovanja, poriče da mu je Bobetić rekao da se „osjećao nepoželjnim u Visokom i da mu je to unaprijed nabacivano“. Ako već mora raditi na doktoratu, onda neka vidi može li to urediti na institutu u Beogradu, tamo bi mogao stanovati u našem samostanu, jer glavna uprava Reda odsad zabranjuje stanovati bilo gdje izvan samostana. Na kraju, Šimić moli: „Ne zaboravi, molim, te, za mene one lijekove. Donesi ili pošalji što više, ne gledaj na novac, ljudi će platiti.“

Ubrzo potom, 5. prosinca 1965, Bobetić piše provincijalu Zirdumu. Ispričava se zbog svojega putovanja, spreman je na kaznu, samo „ne želi da to utječe na naše lične odnose“. Uskoro će doći natrag, i sam želi da se njegov položaj sredi zakonski. Poslije boravka u Provinciji od skoro dva mjeseca, osvjedočio se da je u Visokom nepoželjan, osim kod nekolicine ličnih prijatelja. Osjeća da će i za provincijala i za Provinciju biti samo teret i problem. Dosta ljudi ga već takvim smatraju i izričito su mu naglašavali, da je za sve bolje da se ne vraća. On sam radije želi da se ukloni, nego da ikome bude problem, „ili možda braneći sebe, da optužujem drugog.“ Psihički mu je neizdrživo živjeti u zajednici koja ga smatra teretom i koja ga ne želi. Nikoga ne optužuje, samo sebe, ako je u nečemu pogriješio moli za oproštaj, bilo je to iz afekta, iz ljudske slabosti i želje da se nešto poboljša, a ne iz zle volje.  Beograd je neostvariv: institut je daleko 25 km, k tomu morao bi sve početi ispočetka, a on za to nema vremena. „Kamo onda da idem? Da zakopam sve svoje kvalifikacije, vrijeme i novac utrošen u to i da idem negdje u samostan u penziju, bilo u domovini ili inozemstvu? Smatrao bih tada svoj život promašenim; bojazan od toga, vjerujte mi, već me mjesecima razapinje. Navršio sam 44 godine i mnogo mi efektivnog vremena ne preostaje. Ostat ću u duši bosanski fratar, kao što sam i započeo. Moja zajednica će ostati uvijek moja, za koju ću još više raditi, bez obzira kakovu ću haljinu nositi.“

Na kraju pisma rezimira: “Prema tome, moja je odluka sekularizacija i inkorporacija u jednoj od dieceza u Kanadi. Nadam se da ćete se u cijelosti složiti s ovim i isposlovati mi otpusnicu. Imam već dva biskupa, koji bi me primili; pitanje je samo formalne strane.“

Tri mjeseca potom, Bobetić dobiva pismo od biskupa Emmeta Cartera, London, Canada, datirano 2. ožujka 1966. Pismo je odgovor na Bobetićevu molbu, koja nam nije dostupna, ali je jasno da on sve ovo vrijeme sustavno radi na svojemu planu. Bobetića se biskup Carter sa zadovoljstvom sjeća po njegovu radu u župi Srca Isusova u Windsoru i po njegovu radu na Univerzitetu. Rado ga prima „među svoje svećenike“, naravno, uz pristanak redovničkih starješina. Primijetio je s velikim zanimanjem Bobetićevu znanstvenu vokaciju, te najavljuje da će trebati njegove usluge „na toj liniji“, a ne u pastoralu, jer je malen broj vjernika „porijeklom iz Jugoslavije“.

Obavještavajući 9. ožujka 1966. pismom članove uprave Bosne Srebrene o pristanku biskupa Cartera, Bobetić napominje da bi mu u tom položaju „zarada bila prilično visoka“, te bi mogao i dalje pomagati svoju Provinciju, a njegova sekularizacija je „samo jedna formalnost: ja ostajem tamo gdje pripadam, važan je duh, a ne slovo ili vanjski oblik“. Dobivši pristanak svoje uprave, Bobetić 13. ožujka 1966. šalje u Rim, Svetoj kongregaciji za redovnike, molbu za sekularizaciju. Prilaže pismo pristanka biskupa Cartera, London, Canada. Razlozi molbe: „Velika teškoća i gotovo nemogućnost prilagodbe životu u zajednici, unatoč naporima i najboljoj volji s moje strane. Nadam se da ću zadovoljiti svoj poziv radeći u apostolatu kao svjetovni svećenik.“

U međuvremenu, vidimo iz nekih pisama da se Bobetić uklonio iz Visokoga, gdje smatraju da se on „nije u stanju smiriti nakon što je prošao pola svijeta“. U Kiseljaku je, gdje su ga dvojica braće što tamo službuju, župnik i kapelan, lijepo primili a on nastoji biti od pomoći, jer je korizma „i to ona druga, teža polovica“ pa ima dosta posla. Tu bi i ostao dok se stvar sa sekularizacijom ne okonča.

Napokon, s datumom 28. ožujka 1966, stiže pismo od Svete kongregacije za redovnike: fra Michael Vitomir Bobetić, „zavjetovani svećenik u Minoritskoj Provinciji Bosni Argentini sekulariziran je i oslobođen zavjeta datih u Redu, s obvezama vezanim uz viši Red, te će biti inkardiniran ipso facto u Londonsku biskupiju prema normi Kanona 640 Zakonika kanonskog prava“.

Provincijal Zirdum u izvještaju Definitoriju Bosne Srebrene od 10. i 11. svibnja 1965. navodi da je pokušao urediti Bobetićev povratak „na daljnji studij i rad u Kanadi ili u USA, ali kako to nije išlo Fr. Mijo se odlučio na sekularizaciju, koju je zatražio i već dobio, pa bi uskoro trebao krenuti u Kanadu. Obećaje, da će u duši i dalje ostati fratar, i odan Provinciji te raditi za nju i slati pomoć za gradnju Teologije“.

Stvar je definitivno završena kada pismom od 30. lipnja 1966. biskup Londona Emmet Carter šalje Bobetiću Dekret o sekularizaciji i prima ga u Londonsku biskupiju.

Zašto je fra Mijo Bobetić otišao iz Visokoga? – pita se sastavljač leksikona o livanjskim franjevcima, i umjesto svoga odgovora donosi mišljenje fra Ignacija Gavrana, dugogodišnjega nestora Bosne Srebrene: „Fra Mijo je bio blistav stručnjak, ali čini mi se da nije postupao pedagoški dovoljno razborito prema đacima, posebno prema slabijima. On kao da je prenosio duh vojarne u sjemenišne prostorije i razrede a njegovi zahtjevi teško su pogađali manje nadarene i nesnalažljive učenike. Treba imati na pameti da je do nekih njegovih neprikladnih istupa u razredu dolazilo dobrim dijelom od njegove nesanice, od koje je tada patio: u takvom stanju čovjek se ne ponaša primjereno”. Opet, neki od kolega sjećaju se da je znao biti silno zabavan, da je sa svima komedijao, pravio sitne podvale, do suza ih uveseljavao.

Izdaleka gledano, bez znanja o stvarnoj čovjekovoj svakodnevnici, ovakvoj i onakvoj, sve poslije povratka u Kanadu čini se kao priča o urednoj i mirnoj akademskoj karijeri.

Na Sveučilištu u Waterloou, Quebec, Bobetić je asistent od 1967. do 1970. Vidjeli smo: doktorirao je 1971. Od 1971. do 1974. asistent je na Loyola Collegeu, potom izvan­redni profesor na Concordia University u Montrealu. Istražuje multiparametarske intermolekularne funk­cije svijetlih plinova. U tom razdoblju u tri navrata uz novčanu potporu kanadske vlade sudjeluje u istraživanjima na IBM Research Laboratory for Lange Scale Computation u San Joseu u Kaliforniji. Od 1980. aktivni je član New York Academy of Sciences i American Association for Advancement of Science.

Opaska u livanjskom leksikonu, vidjesmo, hoće da se Bobetić, nakon što je stabilizirao svoj položaj i akademski status u Kanadi, vratio u Franjevački red u Kanadsku franjevačku provinciju. U službenom nekrologiju Bosne Srebrene o njemu stoji i ovo: „O svojim znanstve­nim dostignućima nije govorio te je za njih znalo vrlo malo članova njegove franjevačke provincije.“

U osamdesetim godinama stoljeća fra Mijo je već odavno u Kanadi, znanstvenik i sveučilišni profesor. Bavio sam se tada u Sarajevu mukotrpnim istraživanjima za knjigu proza o bosanskim franjevcima suočenima s izazovima vanjskoga svijeta, imajući u vidu i njega a ne znajući ništa o njegovu životu, pa mu šaljem dugačko pismo s molbom da mi opiše svoje iskustvo. Odgovorio mi je brzo i gotovo panično: ne, ne, nemoj mene, nemoj mene nipošto, moje iskustvo ništa ti ne može značiti.

Godine su potom prošle, silan je svijet pomro, naš i mnogi oko nas, ovdašnji svijet se raspao u krvi i zločinu. U jesen godine 1998. majka je još živa, s nama je u Sarajevu, održava obiteljske veze koliko može. Dobiva jednoga dana pismo od rodbine iz Livna: umro je naš Vito.

„Pri kraju života patio je od nekih simptoma koji su ukazivali na to da bi mogao oboliti od Parkinsonove bolesti. K tomu, pojavila mu se u moždanoj opni voda pa je bio operiran. Liječnik mu je preporučio liječenje nekim novim neprovjerenim lijekom. Pristao je na to. Namjesto poboljšanja, uslijedila je smrt.“ – ovo nalazim u livanjskom leksikonu.

Zatim, osam godina poslije Bobetićeve smrti putujem u Kanadu – Toronto, Montreal, Otawa – na poziv akademskoga društva kanadskih znanstvenika i stručnjaka, diplomanata zagrebačkoga sveučilišta. Od mene se tražilo da održim predavanje o kulturnom identitetu Bosne i Hercegovine. Profesor dr. Ante Pađen na sveučilištu McGill, znamenit neurofarmakolog, sjajan klasični muzičar i – kao što ćeš naći samo kod najvećih – gotovo šokantno jednostavan i ljubazan čovjek. U svome automobilu vozi me ponad Montreala: ta vizura i ta panorama, kaže, vidjeti se mora. I zaista – morala se vidjeti. Navečer veliki prijem u organizaciji montrealskih Hrvata. Malo sam se raspitao, rečeno je da će vjerojatno doći i fra Mijina nećaka, koju je on davno doveo iz Livna i udomio u Kanadi, da pomogne obitelji. Došla je, pozdravili smo se, uz ustegnutost kojoj razlog nisam znao, ali sam ga poštovao, nisam se nametao pitanjima.

Ni otada godine ne miruju, prošla ih je sva sila, a ne prestajem po glavi premetati stare svoje motive, koji se odbijaju predati, biti zaboravljeni. U međuvremenu internet se razrastao, možeš na njemu naći i što ne sanjaš. Tako, na kanadskoj stranici o umrlima uz informaciju o Bobetićevoj smrti stoji i datum njegova polaska u New York iz Hamburga 23. 8. 1961, te podatak: Spouse Vera Pajk, Marriage: 23/05/1983. U drugoj, nešto široj nekrološkoj bilješci stoji da je PhD Michael Bobetic, professor of Mathematics at Concordia University of Brossard  umro 7. augusta 1998, da su za njim ostali ožalošćeni, osim supruge Vere Pajk, his son Charles Pike, brat Nikola, sestra Marina, snaha Olga, nećaci i nećake…

Supruga Vera Pajk, sin Charles Pike – za mene frapantna novost i zagonetka. Kod kuće se o tome nije moglo čuti baš ništa: o stvarima koje su smatrane neugodnima i grešnima u našim se kućama šutjelo, zaziralo se od toga da budu imenovane i izgovorene kao da će tako biti uklonjene ili barem umanjene, svatko je svoj teret nosio kako je znao i umio, drugi mu ne trebaju prisjedati na muku – tako je nalagao starinski kodeks i običaj. Lako je, i u mnogome opravdano, tomu pripisati licemjerje i dvostrukost morala, ali pred novom sverazgolićujućom i vulgarnom otvorenošću ta starinska šutnja i zatajnost u mojim je očima, danas pod stare dane, sve više na cijeni. Napokon, bilo ovako ili onako, muka je suđena svakom, i svačija ostaje samo njemu znana. „Nitko ničijega vaja ne zna do kraja“ – govorile su kućne babe, kao najbolji psiholozi i filozofi.

Kako je bilo to s fra Mijinom ženidbom u njegovoj šezdesetdrugoj godini, kako je riješio svoj svećenički i redovnički status, kakav odnos je njegovao s bosanskom „majkom Provincijom“ (osim što je – to se pouzdano zna – slao Provincijalatu novčane priloge kad god je mogao), tko je bila gospođa Vera Pajk (prezime pretežno slovensko) a tko sin Charles Pike (očito majčino prezime, amerikanizirano radi tačnoga izgovora), koji u smrtovnici figurira kao njegov sin? Završavajući povijest o Bobetiću, nalazim na internetu ovih dana odgovor i na to:  „Charles ᾿Charli᾿ Pike, 55-godišnji odani suprug Cassandre Waters Pike, okružen obitelji, mirno je preminuo kod kuće u subotu, 10. srpnja 2021. Charlie je rođen od voljenih roditelja Vere Pajk Bobetić iz Brossarda, Quebec, Kanada, i Mahmouda Mohameda iz Montreala, Quebec, Kanada.“ Tu se još govori da je imao tri sina, da je bio nogometni trener, volio izlete na jezero  Keowee s obitelji i prijateljima, te da je bio član katoličke crkve sv. Luke u Easleyu. Oba roditelja su ga preživjela. Charles je, dakle, sin Vere Pajk i Mahmouda Mohameda iz Montreala. Ništa o ocu ne znamo, ne znamo ni kako su se roditelji rastali, te kako se Vera Pajk našla uz Bobetića, i kako se on s njome vjenčao a Charlesa posinio. Ne budi lijen, raspitivao sam se kod nekih starijih fratara, pa mi je samo jedan od njih nešto tek napola suvislo ispričao, kako je njemu nekad fra Ignacije Gavran rekao, da mu je Bobetić pisao, da je bolestan i da ga njeguje neka muslimanka iz naših krajeva, on pretpostavlja da je to ova gospođa Pajk, možda s promijenjenim imenom, i sa sinom kojega je Bobetić usvojio kad mu se oženio majkom. „To je konstrukcija, da bi joj osigurao egzistenciju“ – tako stari fratar završava svoju konstrukciju.

Kakva životna priča je sve to udesila, je li u njoj bilo radosti i mira – ništa o tomu ne znam. Žalim zbog toga. Čovjek je, očigledno, od početka na izrazit način bio svoj, imao svoje jake razloge i svoje čvrste motive. Sigurno i svoje muke, krize i brige, koje je rješavao sam. Jedan od bivših Bobetićevih učenika, kasnije i sam fratar i profesor u visočkoj gimnaziji, napisat će, sjećajuć se: „U ono vrijeme, međutim, jedan je fratar mogao spokojno trunuti u svojoj redovničkoj zajednici i pokopati sve talente koje mu je Bog dao. Nije li se s time mirio, preostalo mu je ono što je učinio fra Mijo: spakirati kovčege i uputiti se u bijeli svijet, krenuti doslovce od nule i dokazivati se pred svakom šušom. Trebalo je za to hrabrosti.“

Sa svime tim postaje mi još važniji i zanimljiviji, razumljiviji. Sada mi biva jasan i njegov otpor prema mojoj blesavoj želji da saznam više o njegovim iskustvima života u „vanjskom svijetu“ i pišem o njima. Također, razjašnjava mi se i ona rođačka ustegnutost na koju sam naišao u Montrealu godine 2005. u svibnju, sedam godina po Bobetićevoj smrti. A sjećanje na opasku našega Vite: „Pa, da, onda se ne bi mogao ženiti“, kada kao dječak odbijam ideju o fratarskoj školi, sada oživi na višestruko i višesmjerno ironičan, ali blag i gotovo nježan način.

(2026)

[1] Danas Hrvatska franjevačka kustodija sv. Obitelji.

[2] Pismo poslušnosti.

[3] Izjava pod prisegom.

[4] nakon što je sve pažljivo i pomno razmotreno

[5] „Nalažemo Ti da se u skladu s obedijencijalom od 9 ožujka tekuće godine 1965 što prije vratiš u svoju redovničku provinciju.“

Iza kuće – čukar
U čukaru – kamen
Na kamenu zmijski svlak
Šaren.

Ne uzeh ga
Sem u oči
Ponesoh ga.
Majka moja
Uvijek brižna
Musaf uze i prouči
Zmijsku dovu.

Zamoli se
Onom gore
Da nas čuva
Djecu njenu
I od vuka
I hajduka
I od zmije
Što po zemlji
Našoj žije

I reče mi:
Što ne uze
Svlak od zmije
Sa kamena –
Dobro nije.

Da ušijem po komadić
U odjeću djeci svojoj
Da ih čuva od nevolje
Svakojake.

Bijah malen
Nedoučen,
Vrijeme mjerih
Gazeć sjenu
I ne znadoh
Da je ono zmijsko ruho
što svjetluca,
I grči se
na kamenu.

Danima sam pohodio
Tražio sam
Svlak od zmije
Našao sam
Onaj kamen
Ali njega bilo nije.

Pa se majka zabrinuta
Uputila tražit svlak
I na kamen onaj sjela
čuh kad veli:
Pomozi nam, o Veliki,
Ti si kadar
Ti si hak,
Nek mi djeca
Po šumama
I kamenju
Na nalaze šarke zmije
Ako nešto mora biti
Nek to bude
Samo svlak.

Prodao je stan u centru i kupio vikendicu nadomak grada.
Plac je ogradio, zasadio baštu, nabavio kokoške.
Sa komšijama se brzo sprijateljio, čim je stigao pomogao im je da naspu put.
Živeo je sam i ni od čega nije imao strah.
Jednog jutra pred samo svitanje probudilo ga je škripanje dasaka ispred praga.
Kapiju je redovno zaključavao, a ograda je bila dovoljno visoka da se ne može preskočiti.
Provirio je kroz roletne, video je čoveka u dugom kaputu.
Imao je engleski kačket koji mu je bacao senku na lice.
Stаjao je nadomak praga i pušio.
Izleteo je iz kuće, ali čoveka nije više nije bilo.
Škripanje se ponavljalo i sledećih noći.
Nije mogao da zaspi, ni preko dana nije imao mira.
Postao je sumnjičav, razdražljiv.
Povlačio se u sebe, sve ređe izlazio van imanja.
Prekinuo kontakte sa komšijama, sumnjao u svakog od njih.
Nabavio je pušku, noći je provodio stražareći.
Tada bi korake čuo ispred kapije.
Ugradio je video nadzor, ali neznancu opet nije mogao da vidi lice.
Bezuspešno je postavljao zamke oko kuće.
Malo kome je pričao o ovom slučaju, retki su mu verovali, a niko nije nudio pomoć.

Čovek u dugom kaputu i sa engleskim šeširom nikada nikakvu štetu nije napravio.
Ipak, strah je bio jači, prodao je imanje i vratio se u centar.
Prelepio je špijunku na ulaznim vratima.
Zaključao se u stanu, nikome nije otvarao.
Svakog jutra je nalazio opušak cigarete na otiraču.

Iz zbirke:
MRTVE  PESME
(MRTVI I UMIRUĆI)

 Reciklaža – Spasimo Planetu!

U pamuk
U ćefine
U džakove
U kese
U plastiku
Raspadanje kostiju
Prazne utrobe
Savijanje mrtvih
Uznemirava nas žive
Jer belo nije čisto
Belo nije nevino
Belo je Crveno
Na radost Drugih
U slavu onih
Koji izgubiše čovečje boje.
Zanavek.

Be-smisao

Čovek je stvoren od zaborava.
Ne seća se ni svojih snova.
Oni su skladište naših
uspomena
trauma
emocija.
Sanjamo
tajanstvene
apsurdne
snove.
I ne sećamo se.
Osim kada sanjamo hleb.
Vodu.
Sreću.
To nikada ne zaboravljamo.
Najapsurdniji od svih snova –
hleb.

Frojd se možda ne bi složio, pitaćemo ga

 Svakog dana, u svakoj porodici, muškarci i žene
pričaju jedni drugima o svojim snovima.
Svi smo mi prepušteni na milost i nemilost
svojim snovima i sebe dugujemo njima,
I njima dugujemo sebe.

To pretvaranje u stanje budnosti,
Zove se poezija.

San porodice u ruševinama –
Preživeti
Dok vatra ne zgasne.

Nadnaravno kao u pravoj bajci

Neka stvorenja nalik na ljude
Ostavili su nas uplašene i same
Da izmaštamo šta još mogu učiniti
To nam roditelji nikada nisu čitali
Ni u jednoj bajci sveta
Stvorenja –
Ni čovek ni životinja
Nisu činili ono što smo mi videli
To se valjda ne nalazi u knjigama
Moraš da se rodiš kao čudovište
Zatim se pravdaš da je priroda kriva
I na kraju istupiš kao bezumnik
Koji ubija roditelje
Pred očima njihove dece.

Nismo skrenuli pogled ni desno ni levo
Naučeni da gledamo parvo
Dok nam roditelji nestaju pred očima
Javlja se jedno jalovo pitanje niotkuda:

Kako svet može zasititi dete
Koje nije sito svoje majke?

Smrt čeka dok čovek puši svoju cigaru

mom Belom

Ja sam Andrićev Ćamil,
Ovo je moja prokleta avlija
I ja sam u njoj proklet
Nesrećni sin koji
igra različite uloge
A nisam naučen da igram

Zato pušim posmatram
I razmišljam
Ja sam čovek kratkog veka i pogrešnog prvog koraka.

Ja sam jedan od braće Karamazovih
Svi misle da sam Aljoša ali ja sam Ivan
Boga prihvatam ne i njegov svet
I zato hramljem ka pogrešnoj levoj strain

Dok pušim stojim i gledam
Šejtan se povukao pred ovim ljudima i poklonio.

Ja sam Ahmed Nurudin
Šejh urušene kuće
Autoritet sopstvenih poriva i strasti
Kriv jer je čovek
Buntovnik jer je nemoćnik
Onaj koji je sve svoje snove utopio.

Smrt čeka dok pušim svoju poslednju cigaru
i izgovaram ja sam to!

 Puška je nastavila da se puši nakon što je ugasila
moju cigaru.

P U T E V I –  Časopis za književnost i kulturu, Banja Luka, 1970.

(Sedamdesetih godina pisao sam ekavicom, pa ćete odmah znati da je moj tekst ekavski, a Krležin tekst biće ijekavski i lako ćete ga prepoznati i upotrebom navodnika.)

Naši mladi pisci, mladi junoše, uče se danas, ako se uopšte uče, mnogo više od stranih nego od domaćih pisaca i teoretičara, iako su ponegde naše jasle i bliže i bolje. Moglo bi se reći slikovito da oni time podsećaju na razmaženu decu koja kod komšije jedu i ono što kod svoje kuće neće ni da pogledaju.

Mi možemo biti ponosni što na našem jeziku stvara jedan od najvećih evropskih i svetskih pisaca, Miroslav Krleža; ali nažalost, Krleža ne može počesto biti ponosan na nas, koji se radije kitimo tuđim, veštačkim, umesto svojim, pravim perjem. Da se razumemo, ovde ne želim ustvrditi da se Krleža kod nas ne čita, jer on je, zaboga, obavezan i u školama, kao lektira; želim samo reći da se izuzev tih nekoliko „školskih dela“, od Krleže malo šta čita, naročito među mladim tzv. stvaraocima, iliti pesnicima. Svi su oni spremni da velikanu jedne književnosti  odreknu mnogo štošta, ali kad se upitaju za argumente, nevoljno odmahuju glavom i odlaze. Možemo reći da im nedostaje ono što je Krleža posedovao već u svojim najranijim danima bavljenja pisanjem.

U svojoj mladosti Krleža već pokazuje izvanrednu samostalnost i dijalektičnost misli. On je već tada spoznao da je mnogo važnije znati šta misliti i pisati nego kako to napisati. Lišen nacionalnih i socijalnih predrasuda, on je nesvakidašnjom snagom svog genija počeo da secira ljudski južnoevropski zverinjak, tražeći neprekidno  uzrok svih zala. U isto vreme razni Vojnovići i Meštrovići igrali su se svojih snobovskih igara. Čitati danas „Davne dane“, te zabeleške nastale u vremenu između 1914. i 1921, znači biti svedokom rasta i razvoja jednog potpuno slobodnog mislioca i književnika. Danas, kada se u kafanskim prepričavanjima pripisuje Krleži ovo ili ono, dobro je spomenuti se te knjige u kojoj je sam Krleža sve jasno i nedvosmisleno rekao. Na žalost, malo je onih koji su našli za shodno da se upoznaju sa tom knjigom, iako ona predstavlja pregled razvoja jedne samosvojne i snažne estetike. Stavovi koje je izneo u „Davnim danima“ Krleža provlači kao moto perpetuo kroz sva svoj kasnija dela. od „Legendi“ do „Zastava“. Nošen svojom snažnom fantazijom koja izvire iz stvari koje su bile tako nametljive, on je stvarao jednu po jednu opeku za svoju impozantnu građevinu. O kakvoj se fantaziji radi, Krleža sam najbolje kaže:

„Tko nema toliko moralne fantazije da bi osjetio kako je danas sve krvavo i kako je i svaka teatarska zavjesa isto tako krvava, taj nema uopće fantazije, to nije pjesnik, i on ne može biti stvaralac.“

Vidimo da se ovde pojavljuje jedno važno pitanje, u vidu dvojbe: etika ili estetika. Poneko će se zapitati zar se uopšte može postaviti takvo pitanje. Vojnović je, na primer, više mislio na svoju snobovsku estetiku i on polako pada u zaborav, dok je Krleža uvideo da se u tom trenutku postavlja pred pisca mnogo više pitanje etike, što je šekspirovski vidovitost. U vreme kada jedna etika doživljava svoje raslojavanje, prihvatiti onu pravu mogu samo zaista progresivni stvaraoci, oni koji kroz svoja dela ne provlače nikakvu qualitas occulta, kao što bi rekao Leone u „Goapodi Glembajevima“ I kad Angelika odgovori Leoneu: „Svi mi vrvimo iz života kao crvi u kvarglu“, onda se zaista pitanje opredjeljivanja jednog pisca više ne postavlja. 

Unutar „Davnih dana“, na nekih 28 stranica, Krleža  je ispisao niz „aforizama“, kako ih je sam nazvao, koji predstavljaju potpuno određenje svih kasnije opredeljenja, određenje jednog pogleda na svet koji je lišen lažnog morala i hipokrizije. Krležin način je unutarnja vivisekcija, on svakome od svojih ranih dana, dakle, još kao mladić, prilazi sa snažnim dijalektičkim rasuđivanjem, koje se suprotstavlja  dekadentnom snagom svoje pravoverne i snažne logike. I kada greši, Krleža greši više zbog toga što misli na komadanju a ne na filigransku obradu detalja.

Već prvom rečenicom „aforizma“ Krleža je u centru:

„Iz zapisnika jednog od onih koji je pao na polju slave i  časti ustrijeljen kao bijesno pseto.“

Ono čuveno „Dulce et decorum…“ počinje da dobija u delu jednog snažnog stvaraoca svoj pravi smisao, jer to više nije zaslepljenost jednog rimskog građanina. „Polje časti“ i „bijesno pseto? Jesu li zbilja ta dva pojma, te dvije metafore, tako bliske. Hrvatsko polje časti onoga doba bilo je omeđeno austrougarskim  barjacima, koje je nadgledao tako vešto potpukovnik Kvaternik. 

Dodajmo još da je Krleža svakom svom „aforizmu“ dao kraći naslov više težeći da tom provocira čitaoca nego da odredi ono što je rekao.

GENEALOGIJA LIRSKE LJEPOTE

Ljubavna lirika i šareno perje ptica! Ma koliko čovek pevao o ljubavi nadmašiti tetreba neće. Treba se okrenuti umnijem poslu, umrljati pero ljudskom krvlju, bolom Jovovim. „Sve mu uzmi, ali mu dušu ne diraj“. reče Gospod Bog.

SMRT ČOVJEK I PAS

Opet jedna čista Krležina konstatacija: u smrti čovek i pas su jedno. Za one koji čitaju između redova, to znači: dakle će i u životu čovek i pas biti jedno?

ČOVJEK JE JOŠ DIJETE

I dogod je sveta i veka, čovečanstvo će ostati uglavnom naivnoglupo, ponoseći se nečim što bi trebalo pre da postiđuje. Nema više poniklovanih oficireskih sablji, ali je ostao isti sparušeni mozak. Na Krležin vapaj „Pjesnici budućnosti čovječanstva gdje ste“? trebalo bi dobaciti: u mišjoj rupi, jer poezija danas liči na nešto što je stvarno iz perspektive mišje rupe. 

LIRSKI DATUM

Ovo treba doslovno citirati, i to ne jedanput:

„Datum iz filozofskog kalendara, važan prosjek evropske lirike: na dan Svete gluposti rodio se lirski pjesnik,kao nedonošče i kopile čudne bludnice, koju su zvali Polihminijom, i oca poslova, Velikog L‘art pour l‘artističkog pijetla, koji ne umije nego kukurikati nad ruševinama mrtvih estetskih svjetova.“

PJESNIK ZARATRUSTE I MI

Ničeovim su se učenjem mnogi kitili i svojatali ga, nacisti ponajviše, koji ga, govoreći pravo, nisu ni poznavali. Jer Niče se upravo borio protiv one bedne nacističke parole: „Deutschland, Deutschland, uber alles“, ali rulja nemačka izvikuje to pre svakog svetskog ponora. Uvek će neko pljuvati, a drugi slaviti „Sretnog čovjeka“ nekad, koji je u obaranju boga postigao svoju sreću. Krleža ne kaže, naravno, da je Niče u nacističkoj ekspanziji postigao svoju nesreću, ali on je to predstavio i pre rata.

MOTIVI SJUTRAŠNJE KNJIŽEVNOSTI

„Treba se boriti i u književnosti. Zašto? Za žive oblike koji su čovjeku dostojni.

Treba reći da se danas u savremenoj hrvatskoj poeziji evropska savremena dekadentna literatura, metafička lirika, metafizička lirika, lepo ugnezdila se sa glavnim zagovornicima među „Razlogovcima“, i estetičarskim dzindzinovima Vjerom  Zuppom kao korifejom i apologetom koji posle svake njihove zbirke kaže amin, a druge skida kopljem i na mač ih baca. Aferim i poeziji i kritici! Znaju li oni uopšte  gdje se nalaze? Možda misle da će posle buđenja ugledati pod svojim prozorom Senu ili Temzu. 

NЕМА ЗЕМАLJSKE DOSLJEDNOSTI

Političari razmišljaju o zemaljskom a filozofi o „nadnaravnim“ stvarima . „Statističari smrti“ mogu reći kako svoj posao obavljaju političari. 

MISAO LJUDSKA JE GLADNA I UHAPŠENA

Ljudska misao biva ljudska samo kada nastaje u čoveku potpuno oslobođenom od borbe za goli život, u čoveku, zatim, slobodnom od predrasuda koje mu donosi pripadnost određenoj klasi, a koja, budući na planu čisto materijalističkom, odvlači potonje u čisti esteticizam, odnosno u larpurlartizmom. No toga se, podsetimo se, nije mogao osloboditi ni jedan Heraklit i pored svoje genijalne misaonosti. Nahraniti čoveka, po Krleži je, osloboditi ga robovanja prvotnim nagonima, koji su borba za goli život, a koje je često i zidovima zamka određena, učiniti ga tek tim prijemčivim za kulturu. 

LJEPOTA I ZNANJE

Lepota je čovek u delu, a nikako delo bez čoveka. Po tome se umetničko stvaranje razlikuje od stvaranja u prirodi – stvar u prirodi postoji i bez nas koji je oponašamo i pozdravljamo kao oglašavanje veličanstvene prirode, koja je sama po sebi uvek tu-bitak i tako-bitak, a ne izraz našeg bitka. Govoriti o lepoti znači pretpostaviti postojanje onoga koji opaža. Zato je dobar kritičar samo onaj koji prilazi delu sa svih strana, na bezbroj načina. Otuda sledi da se može ali ne mora obavezno govoriti o „znanju“ lepote. 

KNJIŽEVNA MODA

Još jednom bit stvaranja Miroslava Krleže, ili šta je zadatak književnosti u određenom trenutku, jer ne postoji književnost van određenog vremena. 

„Prava umjetnost ne priznaje ni arene ni impresarija, ni novca, ni boga, ni karijere. To nije dosadna svečana pontifikalna misa, poslije koje gospoda biskupi doručkuju gospodski. To nije bijela kafa u krvi današnjih kavanskih  lirskih leptirica, to nije ni taština, ni uspjeh na sceni, ni ludnica. Književnost treba da gori ognjem plamena, koji prodire do krajnjih rubova ove današnje pustinje duha, gdje ljudska pamet glođu hijene i šakali.“

TEMATIKA I UMJETNOST

Već izborom tematike umjetnik mnogo šta kaže. Taj izbor može biti namjerno usmjeren u jednom određenom utilitarističkom smislu i tada umetničko delo nije samosvojno, ono potaje najčešće surogat  umetnosti. Poznat je slučaj soc-realističke umetnosti. Neko može tako pisati, to mu je u krvi , neko, pak, ne može, i ne treba ga na to siliti. Među onima koji su tendenciozno odabrali „tematiku“ za svoja dela, nalaze se i dvojica naših značajnih umetnika: Ivan Meštrović i konte Ivo plemeniti Vojnović. Oni Krleži nikada mili nisu bili, i to najviše upravo stoga što su suviše često lažni, lažni do poltronstva. Krleža Meštroviću nikako ne može oprostiti „Vidovdanstvo“ kao što ni Vojnoviću oprostiti šurovanje sa Bečom.

PITANJE PERSPEKTIVE

„Historijska sinteza“ počesto je najgroznije „laganje“. Svedoci smo da to nije bilo samo u Krležino vreme već da je i u naše vreme (mislim u vreme naše mladosti). Istorija se podešava onako kako se to nekome dopada, u skladu sa zvaničnim stavovima određene države. I više izgleda nije važno da li je ta država socijalistička ili kapitalistička. Ide se dotle da se negira jedna cela narodnooslobodilačka borba, što je ravno negiranju celog naroda. To je gnusna laž koju uvek ne upotrebljavaju ni imperijalisti. Zar se zaista ti ljudi nikada ne zapitaju kako mogu tako gnusno lagati i da li uvek cilj opravdava sredstva? Neka im je srećan put prema njihovom cilju. 

GOLGOTA

Velika je zasluga hrišćanstva što su dosadašnji ratovi bili i što su još uvek tako krvoločni. Jer hršćanstvo snabdeva ljude idealom večnosti.

„Ratujemo na frontu, prostrijelit će nam ruke i noge, ali onda sa matematskom sigurnošću slijedi apoteoza o vječnosti… Stajati na Golgoti i znati da je to jedna te ista varijacija na jednu te istu i uvijek podjednako dosadnu temu od početka tako reći: zakon svemirski i božji, da je svijeći suđeno da njena svjetlost plamti, a leptirići da padnu u smradu svojih krila kao spoznaja krpe“.

STIL JE NAČIN

Da li neko delo, neka stvar možda, da li to na nas deluje snažnije svojim sirovo naivnom pojavnošću, ili, pak, malo oblikovano pleni više pažnje i okreće nam misli suštini? U skladu sa svojim načinom pisanja, uvek kao u nekoj groznici. Krleža, nasuprot Andriću, ne voli cizeliranje. Po njemu forma zaglušuje suštinu. No bez forme nema umetnosti. Odbacujući formu kao mogućnost za umetnost, mi prihvatamo isto tako jedan štetni shematizam jer umetničko delo i nije ništa drugo do usaglašavanje, gotovo aptekarsko, suštine i forme. Samo tako taj spoj deluje amalgamski lekovito. 

KAZALIŠTE ZA DECU

Tresić Pavičić zaista nije mogao da zavede i inspiriše Krležu. Ali primetiti u ono vreme da su Meterlinkove drame prazne, kao što i jesu, mogao je zaista samo Krleža. Dodajmo još samo to, da je Kosorov „Požar strasti“ jedina naša vredna drama onoga vremena, pa vidimo zaista da je trebalo ići drugde da se nešto nauči. Otuda, od svojih najranijih dana, Krleža pokazuje naklonost prema Skandinavcima, naročito Ibzenu. 

GRAĐANSKE KULTURE NIJE BILO

Poslenici kulture bili su gotovo uvek u nemilosti kod pripadnika građanske klase. Zato Krleža može da kaže da građanska kultura, de facto, nikada nije postojala. Postojao je novac svemogući, kojim su oni kupovali umetnost. Ali ta umetnička dela nikada neće postati deo njih, jer su svedočanstva o naporu duha koji nikada ne bi mogao biti malograđanski. 

DARVINIZAM U ESTETICI

Istina je da individualni genije znači sve u umetnosti, ali je isto tako istina da pored budućnosti genije anticipira i prošlost. Znači, za genija važni princip dijalektičkog nadrastanja, no to nadrastanje nužno ne može ići do u beskraj. Sada s pravom možemo reći da je Kroče pravilno odredio mesto umetnosti, bliže naivnom intuitivnom poimanju nego filozofskom mišljenju. 

U ŠKOLI

„Od koga sam nešto naučio? Najviše od Josipa Klobučara: biti Hrvat, vjerovati u čovjeka, u njegovo poslanstvo i u to da je čovjeku put u budućnost siguran. Od Đure Daničića: Hrvati i Srbi su jedan narod. Kumičić naučio me je mrziti Beč… Mnogo sam naučio i od madžarske štampe i od madžarske historije. Sve obratno od onog što tamo piše“.

Kako bi to bilo krasno kada bisamo se svi rukovodili ovim Krležinim rečima. 

VIDOVDANSKI FANTOMI

„Trebalo bi napisati povijest da se objasni, kako dolazi do takvih halucinantnih gluposti da se vjeruje, kako je Vidovdanski Hram nešto što nam može pomoći u ovom kulturnom i političkom brodoomu“. 

Meštrović je autor „Vidovdanskog Hrama“. Opet Meštrović i Krleža.  

SOCIJALIZAM I ŠABLONA

U ovom „aforizmu“ imamo jednu zanimljivu temu: Da li je isto socijalizam gladnih i ubogih i socijalizam intelektualaca? Da li je to stvarno samo: „San proleterskih gomila o toplome krovu, o ognjištu, o azilu, o miru, o tome, da se stvarnost može preskočiti u jednoj minuti.” Može li se pojam socijalizma poistovetiti sa jednim obrascem u svim prilikama? Drukčije misli ima o socijalizmu neko ko se bori za njega iz tople sobe, a drukčije pak onaj za koga je to jedini izlaz jer je promrzo i izgladneo. Zato je sasvim prirodno samoupravljanje viši oblik socijalizma i nastupa onda kada se donekle nahrane gladni.

PROZOR NA VLASTITE BRIGE

Krleža je mnogo pre Sartra govorio o potrebi angažovanja umetnika, što samo potvrđuje tezu da su putevi humanizma isti. Dok krv se lije kao iz čabra, dok svet vapi za svojim hroničarem, neki tamo umetnici govore o salonskim svinjarijama larpurlartističke prirode. Zaista je to bedno, makar se tu radilo i o jednom kontu Ivi Vojnoviću.

LJUDSKO NIJE GRAĐANSKO

Krleža se nedvosmisleno  od svojih mladih dana opredelio za socijalizam. Ali, nasuprot onima koji su u socijalizmu videli priliku za sebe, on je uvek video priliku za sve ljude. Otuda su njegove reči tako životne i snažne.

„Misliti socijalistički misliti široko,, sveljudski: od Budhe i Upanišade do Rigvede, do Tasa i Byrona.“ Jer ljudski um vekove teži boljem i ljudskijem životu. Sve ono što je stvarano protiv čoveka u širem smislu otpalo je, tako da su najveća dostignuća pojedinaca sveopšta i odreći ih se značilo bi osiromašiti ljudsku ionako već siromašnu misao. Potrebno je učiniti zaista da ta izuzetna dela postanu svojina svh nas, a ne samo nekolicine odabranih. Da bi se to uspelo, treba nahraniti gladne i opismeniti nepismene. Zato Kinezima, iz njihove perspektive, izgleda smešan Betoven.

UMJETNOST JE POGREBNA VOŠTANICA  

I biće sve do trenutka dok ne postane integralni deo života. Umetnost može biti svedočanstvo bede i propadanja, ali ona samim tim naveštava bolje. To nije jeftino barjaktarstvo već naučno hirurško iskustvo. 

SMISAO DRAME

Ovde nam Krleža na jednostavan način daje pregled čulnosti po intenzitetu reakcije. Čulo sluha dalje je od intelekta od čula vida. Ono je, ako tako možemo reći, primarnije. Zato ne samo da muzika snažnije deluje od drame već je nemoguć vagnerovski prilaz drami i muzici kroz njihovo jedinstvo. Čim je glasnija i značajnija, muzika postaje agresivna i odvlači pažnju od dramskog zbivanja. Postupak velikih kolorista mogao bi se nazvati postupak oslobađanja umetničkog dela od preterane intelektualizacije koja nosi sa sobom chiaroscur (primer su Simone Martini i kasnije Kandinski). 

BESMISAO MRTVAČKIH POČASTI

Ovde je tek natuknica onog što se i dan-danas provlači kroz Krležine misli, što ga opseda. Sprovod čoveka do njegovog poslednjeg počivališta, čoveka koji je besmisleno pao u jednom glupom i besmislenom ratu. Može li uopšte presušiti ta reka krvi koju izaziva Nemačka, i druge stupidnosti.

SVEUKUPNOST BESMISLA 

„Jedna, na prvi pogled, neznatna čestica bez smisla, kao na primjer corpus alienum u oku, predstavlja mnogo veći besmisao nego čitava sveukupnost besmisla u potpunoj kosmičkoj praznini.“

I pred Krležom su se otvarali prostori saznanja koji su užasavali Bleza Paskala, prostori potpune nesaznatljivosti, ali nasuprot Paskalu, Krleža u čoveku vidi i traži mogućnost razrešenja svih mogućih protivrečnosti. Povremeno očajavanje više je izraz bespomoćnosti jedinke koja je kao kap slatke vode pismenosti u moru nepismenosti. To je kap svakako značajnija od ovog poređenja, ali od nje more ne može postati slatkim. 

HTJETI ŽIVJETI

Žalosno je to, ali se ponekad sudbina čoveka ne razlikuje od sudbine kamena u kamenjaru.

IMATI NEMATI

„…“Ja imam“ sklanja se po jednoj posve drugoj konjugaciji od glagola „Ja nemam“…“

Ovo mnogi do dana današnjeg nisu shvatili, a mnogi, opet, neće nikada ni shvatiti.

NARODI I CRKVE

Za ono što je nekada Krleža govorio o crkvi i protiv crkve, crkva danas tuži sudu, a sud osuđuje. Crkva se ne sme dirati ni psovati onako kako ona to zaslužuje, a kako su nekada činili Pelagić i kasnije Krleža. A prljava je od temelja do krsta na kupoli. Krleža sve vidi, sve opisuje, on je nepotkupljivo oko; on zna:

„Da je čovjek kao član duhovnog stada rođen da postane božanskom pečenkom, s time smo se pomirili svi od početka, kao kokoške u predvečerje blagdana.“

Treba se boriti, danas više nego ikada pre, protiv crva koji ruje po istini. 

DUŠEVNI SEIZMOGRAMI

„Duševni seizmogrami govore o vulkanima, o potresima, o katastrofalnom nestanku čitavih Atlantida uz takve strašne femljavine koje su tiše  od mišjeg hod.“

Pa opet neki žele da se igraju tom hamletovskom frulom, da sviraju na njoj jednu svoju glupu melodiju. 

MISLIOCI

Može li se slobodan mislilac privezati za neko određeno uređenje, može li on služiti nenarodnom režimu, pa i narodnom? Je li time ugrožena njegova sloboda? Tim što mu se dodeli po neka titula on se veže zlatnim lančićem uz tron određenog zatvorenog sistema, umesto da kao umetnik teži otvorenosti. I najnapredniji poredak može postati kočnica daljem napretku, jer je revolucija uvek permanentna, te „mislilac“ koji služi poretku prestaje biti misliocem, on postaje sluga i to po svojoj sopstvenoj volji. 

CINIZAM

„…Biti cinik znači biti glup, naivan, neukusan, kukavelj i pas na lancu, a ne slobodan čovjek“

Zaista neuobičajena definicija cinizma. 

MODA U UMJETNOSTI

„Oni koji prevladavaju staromodne šablone u umjetničkom stilu, „moderni“ su rodonačelnici jednog „novog“ stila, ali više od toga pomodnog krojačkog posla čitava ta rabota, nikakve naročite vrijednosti nema.“

Sve to zavisi od načina gledanja, od toga šta se podrazumeva pod pojmovima „novog“ i „starog“. Jer ne može se danas osporiti pojedinim pokretima i trajnija vrednost. Novatori su nužni, jer njihova iskustva koriste genijalni sintetičari. 

SAMOUBOJSTVENA SPOZNAJA

Toliko daleko pojedinci ne idu, bar ne tamo gde nemaju odlučnog vođe. Da se Lenjin pojavio i na drugom mestu, izvršio bi verovatno revoluciju, jer Lenjin je bio genije revolucije. Samo pravilno usmerena masa predstavlja dovoljnu snagu za revolucionarni preokret. 

LIJEVO ILI DESNO

Kao i gore, u prethodnom, sve zavisi od onoga koji pokušava da vodi. Treba znati, isto tako, u kom će trenutku govoriti. Hoće li to biti Zaratustrin govor po silasku sa planine, kad je masa očekivala da vidi akrobatu na konopcu a ne moralizatora, ili, pak, govor Isusa Nazarećanina, zavisi od svetine kojoj se govori. Kad Krleža kaže:

„…pristupite li danas tom regrutskom mesu da biste objasnili, kako su topovi kriminalne protuljudske tepsije i kako se ta krokodilska ždrijela hrane isključivo našim vlastitim, tj. ljudskim glavama, ili kako u crkvama ne stanuje savršeno nitko, spalit će vas na lomači samo zato, jer te „lijeve teorije“ smatra opasnošću za svoje drage fantome, pred kojima maše repom pasji, kao pred generalnim ili pred biskupima.“

Onda treba videti skup svih okolnosti koje su prethodile takvoj izjavi, videti da u suštini sve to drukčije ide. Ovde Krleža očito govori iz svog oficirskog ugla, koji je u ostalim prilikama prevazilazio. No ova pogreška znači samo pogrešno izabrano vreme i mesto za akciju. 

Čovjek u svakom trenutku svog života treba da bude svestan svoje istorijske uloge čoveka. Krleža nam u tome može biti učitelj i vodič.