Duško Trifunović: Vučedolska golubica, Biblioteka Memorijal Dudik, knjiga 10, Vukovar 1988.

Ovu knjižicu bez natpisa na hrptu i bez hrpta našao sam sredinom listopada 2023. u Antikvarijatu Ex libris, u Rijeci. Bilo je to značajno otkriće: neotkrivena knjiga i u njoj nove pjesme, pjesnika čije sve knjige znam. Ili sam barem mislio da znam. I još nešto: knjižica u kojoj se nekoliko trenutaka pred rat i pred smak jednog Vukovara obrađuju mjesta, toponimi, znakovi i simboli koji će postati važni i visokofrekventni u jednoj budućoj hrvatskoj kulturi, te kulturno-političkoj i nacionalnoj propagandi.

Jeftino načinjena, diletantski prelomljena i grafički obrađena, “Vučedolska golubica” žanrovski je podnaslovljena kao poema, i u njoj je, na trifunovićevski način, namjenski ispričana i ispjevana cjelokupna povijest vukovarskog kraja, od Golubice do naših dana. A ti naši dani su ona posljednja relativno optimistična, ceremonijalna epoha jugoslavenskog socijalizma. Dušku, naravno, nije nimalo svojstveno da se povodi za kolektivnim optimizmima, niti da slavi državne simbole, tako da pred sam finale njegove namjenski sročene poeme odzvoni “Opomena”, koju bi, da sve već nije zaboravljeno, da Duško Trifunović u vukovarskoj temi nije danas nezvan gost, te da su hrvatskoj kulturi estetske vrijednosti u književnosti kriterij za bilo što, pred jesenje posmrtne priredbe napamet učila neka današnja vukovarska i hrvatska djeca: “S Vučedolskom golubicom/ na ramenu/ tražio sam duši azil/ u vremenu/// Na kraj svijeta na vrhuncu/ na tjemenu/ svuda stojim  ja na groblju/ na golemu/// Drugi će vam sve to reći/ drugačije/ ali vi ste sve to znali/ još otprije/// Slušali ste šta vas košta/ o dabome/ radićete ionako/ sve po svome/// Okupljeni oko mrtvih/ svih vremena/ otkrili smo jedan tračak/ fenomena/// S Golubicom gledao sam/ iz blizine/ Ko u maču drži moć/ od mača gine”.

Promiču ovom knjigom Iliri, Kelti, Avari, pojavi se Baton, minu Langobardi, Huni i barbari. Turci nadiru u Europu, Europa se od Turaka brani. Sibinjanin Janko, kralj Matija Korvin, Sulejman Veličanstveni, pa Marija Terezija… Historija onakva kakva jest, ili kakva je bila, u Duška Trifunovića zadobiva ponešto od velikog mita, a ponešto od pjesme koja se lako pijeva i u kojoj i najteže riječi i najgrdnija vremena podnesu svoju rimu. Tako niotkud već izroni danas poništeni, ako ne i zabranjeni, vukovarski graditelj i revolucionar, vođa radničkog pokreta, likvidiran 1921. od karađorđevićevskih kraljevskih vlasti, Stjepan Supanc. Prva strofa pjesme “Supanc” zvuči kao pouka i proročanstvo: “Onaj ko preživi/ stvara svijet po mjeri mrtvih/ a mrtvi služe kao opomena kako ne treba/ ili kako treba/ već prema tome šta se traži/ od onih koji nam daju hljeba/ i onih koji su na straži”.

Kao izdavači knjige potpisani su redom: “Općinska konferencija Saveza socijalističkog radnog naroda Vukovar”, “Odbor za Dudik” i “SOUR Vupik, Vukovar”. Poema objavljena je u povodu godišnjeg memorijala, kojima je obilježavano sjećanje na 455 žrtava ustaškog režima, uglavnom strijeljanih talaca, zarobljenih partizana i njihovih simpatizera, u dudovom gaju, na Mitnici. Tu je, u Spomen parku Dudik, Bogdan Bogdanović projektirao jedno od svojih arhitektonsko-skulptorskih remek-djela, koje su najprije devastirali JNA i srpske paravojne trupe za bestijalnog osvajanja Vukovara, a zatim, nakon mirne integracije, lokalne hrvatske vlasti, u pokušaju da se i Spomen park Dudik i Bogdanovićev spomenik zbrišu s lica zemlje, onako kako su izbrisani iz sjećanja i kolektivnog iskustva grada. Na Mitnici nije bilo mjesta za dva bola, dva herojstva, dva vremena i dva zločina. Ipak, u najnovija vremena, 2015. započinje obnova Dudika. Jedno od rijetkih, a vjerojatno i jedino svjedočanstvo u zagrebačkim medijima o Dudiku i Bogdanovićevom skulptorskom kompleksu, nedavno donijela je Ena Katarina Haler u autorskoj fotoreportaži u tjedniku Express.

Trifunovića su organizatori memorijala, vjerojatno, pozvali da napiše poemu. Pozivu se odazvao, premda je već bio na vrhuncima životne slave, te književnoga i javnog ugleda, i premda s Vukovarom i vukovarskim krajem nije imao prethodnih veza. Naprosto mu je lako išlo pisanje po narudžbi, a nije ga morila sujeta pjesničkih klasika. Osim toga, znao je da će, ako ne napiše on, napisati netko drugi, koji će to učiniti jako loše i uvredljivo po temu. Dušku Trifunoviću bilo je stalo do poezije i do zajednice u kojoj je živio. I do jednog, i do drugog. Ni on, ni naručitelji projekta nisu slutili da se bliži kraj svijeta. I da uskoro neće biti onih kojima je poema “Vučedolska golubica” napisana. Smak svijeta nije u fizičkom nestanku ljudi i njihove zajednice, nego je smak svijeta u modelu njihova preobražaja.

Jedna gruba i uvredljiva uzrečica traje već stoljećima. O Bosni koja “šaptom pade”. Šaptom danas protjeraju se čitavi narodi, zakolju se neprijateljska sela i gradovi. Pjesmom “Iločki kralj”, ovako će Duško Trifunović: “Bosna šapatom pade…/ Govore gluvi u horu/ a pri tom nabili čelenke da ne bi čuli krike/ A crni gavran sumnje/ pade na Frušku goru/ na dvorac Iločkih Nikoli da vida ranjenike/// Azija s juga dolazi/ Evropa puna potresa/ Slavenski jug se vratio/ na Liniju Limesa/// Iločki kralj bez države/ između boga i cara/ amanet na sebe uzima da stare grijehe okaje/ slavenskih svojih predaka/ iz doba horde varvara/ A grijesi jesu veliki a sumnja svekolika je”.

Pa kako bi onda, tako će biti i danas. A ja bih volio kada bi se moglo znati kako je ova knjižica stigla do Antikvarijata Ex libris u Rijeci, i je li je pročitao onaj koji se “Vučedolske golubice” u korist sebi nepoznatoga budućeg kupca odrekao.

Zlo u Vukovaru  

Ovako će pjesnik o prošlom i budućem zlu u pjesmi “Izvor zla”: “Osvajač treba sva zla da smisli unaprijed/ Odjednom zločin cijeli/ To u amanet ljudskome rodu ostavi Makijaveli/// U što kraćem vremenu/ što više zla počini/ a onda dobrotu dijeli/ u skromnoj količini/ da ti što duže traje/ i kaj se što si stigao/ kasno/ da spriječiš zlo počinjeno/ onako efikasno/// Svi će uz tvoju pomoć tvoj zločin da zaborave/ Pamtiće samo dobrotu/ I ti ćeš vođa postati ništavne mase ćorave”.

Životopis

U Sarajevo Duško Trifunović stigao je trbuhom za kruhom, godine 1957., kao mladi bravar. Bile su mu dvadeset i četiri. Dvije godine kasnije od duga vremena piše prvu pjesmu. Za njom ubrzo će i prva zbirka, i mit o pjesniku iz bravarije, iz najdublje društvene baze. Poslije se doškolovao, ali mu je društveni status vazda počivao na pjesničkom i književnom talentu, i ni na čemu drugom. Zato se mogao i baviti namjenskom poezijom. Danas, Duško bi, možda, bio genijalan kopirajter. I isti pjesnik.

Da istoriju pišu pobednici, i to kao čvrstu, koherentnu priču u kojoj nema prostora za nijanse, dokaz je da istina ne prebiva u zvaničnim izveštajima. Dva rata, koja trenutno zaokupljaju našu pažnju, onaj u Ukrajini i u Palestini (ako se bombardovanje civila može nazvati ratom), jednako su nepomerivo, a po značenju suprotno, predstavljena u različitim geografijama, u zavisnosti od interesnih sfera lokalne politike. Dovoljno je uporediti srpske i hrvatske medije po tom pitanju, pa dobiti dve nespojive “istine”.

Ako se prođe kroz svetske izveštaje plasirane u javnosti, slučaj Gaza je još drastičnije podvojen. Prećutkuje se sve što ne odgovara zvaničnoj politici, pod mikroskop se postavlja svaka žrtva koja toj politici odgovara. 

A svet? Onaj misleći, procentualno manjinski, uspeva da nađe načine i stvori koliko-toliko objektivnu sliku, za koju je jasno da je sačinjavaju valeri. Šta to vredi kada je većina navijački nabaždarena, naučena da zauzme stranu bez razmišljanja, sigurna u svakoj crno-beloj podeli, gde je jasno koji su “naši“, a koji su “njihovi”. 

Ali, šta sa ljudima, zatočenicima tog obrnutog reda stvari?

 “Rat” Miljenka Jergovića (Booka, Beograd, 2024; Fraktura, Zaprešić) ulazi s one strane pojavnog, kroz kratke zapise pojedinih “slučajeva” ‒ njih 117. Naizgled nepovezane kockice mozaika, koje zajedno tvore ne sliku, već atmosferu, ritam disanja jednog ogromnog mehanizma, čiji su točkići stanovnici grada pod opsadom. Bez ambicije da obuhvati u celosti tu opskurnu pojavu, kojoj se priklanja ili iz nje beži svako na svoj način. Protagonisti-slučajevi nemaju prošlost, jer nema tog prošlog života koji može biti priprema za ratnu stvarnost. Retki su i iskoraci u budućnost, jer rat je bezvremena, tragična večnost. Tek poneki cinični nagoveštaj nekog još mračnijeg “posle”, u kome će sadašnje nevino dete izrasti u generala novog rata. 

A unutar tog mozaika, svaka kockica je svet za sebe, bez poveznice sa drugom kockicom. Više od sto raznorodnih svetova, od kojih svaki pluta u sopstvenom svemiru. Jergovićev svet je svet samoće, sastavljen od bezbroj paralelnih svetova u nemoćnom pokušaju uspostavljanja sopstvenih pravila, u okviru nerazumljivog sistema nametnutog od strane nekog nezainteresovanog boga, koji je pobacao kockice ne posloživši ih u smislenu celinu, jer je istog časa sasvim zaboravio na njih.

Ako je bog hladan i nezainteresovan, pisac nije. Poetski, očima odraslog deteta, on realno i nadrealno stavlja u istu ravan, dozvoljavajući zatočenicima tesnih kaveza da dodirnu drugačiju stvarnost: ženama da toplim dlanovima smiruju pomahnitalu decu, arhitektama da zidaju gradove sastavljene od maketa, slikarima da nestaju u svojim slikama, profesorima skrivenim ispod poslednje police u ostavi da se raduju posetama dva-tri preostala učenika, svedocima užasa da izbrišu sećanja, muškarcima da u svoje ozbiljne poslove pobegnu iz života i iz vremena, majkama da uporno popunjavaju rupe u granatiranim svetovima svoje dece. Svetovima do te mere razrušenim, da su nestali zidovi između jave i sna.

Za kraj, oslušnimo samoću Kunsthistorika, jednog od 117 Jergovićevih protagonista: “Najljepše slike, najvrednija mala djela, bisere ljudskog očaja, nesreće i stradanja, remek-djela onog duševnog mira nastalog na slomu čovjekove duše, zadržao bi sebi, i vješao ih je po zidovima njihova prostranog stana, na vrh najvišeg nebodera u gradu. Nebodera koji, začudo, i za sedme godine rata stoji uspravan, nedirnut. Odavno su se svi iz njega iselili, u strahu da će ga pogoditi prva sljedeća raketa. Ostao je samo on, sa svojim slikama, gore na vrhu.”

Radar 5.9.2024.

Često pomislim: mogao bih ovo ispričati. A onda: koga to što mene  zanima još zanima? Moje „društvo mrtvih pjesnika”, nekadašnje zvijezde i davno prošli događaji, moji filmovi iz kinoteka, moja sjećanja na ono čega više nema, moj interes za probleme antičke filozofije, estetička pitanja suvremene umjetnosti ili pitanja fenomenološke metode? Ili da pričam o novim lijekovima i povoljnim kreditima u ukopnim društvima? Ili čega se i kako sjećam i koliko mi je odbojan novi, vrli, na sve strane prisutni, a vrlo daleki svijet? Ili što mi se dešava? Ili da ne kažem ipak ništa, kao da me nema? Ima li u svemu tome još nekog smisla? Meni ima. Ja bih ispredao svoje priče i kada bi one još jedino meni bile smislene, jer vjerujem da svaka priča jednom mora biti ispričana, pa barem sebi samom.

U seriji The Big Bang Theory mali, dosadni, nesnosni fizičar Sheldon napokon upozna glumca Jamesa Earla Jonesa, čiji je markantni, duboki glas bio glas Darth Vadera u Ratovima zvijezda. Nigdje kraja Sheldonovom oduševljenju. Ne prođe dugo, a vremešni glumac mu poče pričati svoje uspomene i taman kada je započeo o svojoj  kolegici, glumici Angie Dickinson, mladi fizičar zaspa, po svoj prilici za tu nekad davno slavnu glumicu nikada nije ni čuo, a i da jest ne zanima ga, mnogo mu ta priča o davnim događajima i nekadašnjim zvijezdama dosadna. Toliko o zanimljivosti mnogih priča o zanimljivostima i zanimljivim ljudima iz prošlih dana. A i o potencijalnim slušateljima. Pritom moram dodati: sumnjam i da bi gospodina Jonesa mnogo zanimale Sheldonove priče. Zato i ja pričam svoje priče, sebi i onima koje te priče mogu zanimati. A to su oni koji mene zanimaju. Oni koji spavaju imaju druge priče. Ja pričam i bilježim svoje priče za one koji su budni.  

Ravnica Curragh, Newbridge, okrug Kildare, Republika Irska, ožujak 2012. godine

*

*

*

Korto jurca po livadi i kao na federima odskakuje uvis. Njegovo sitno tijelo nestaje i povaljuje se iza kamenih nadgrobnih ploča oko kojih razdragano trči. Onda zastane kao da osluškuje, pa gleda prema Goranu. Kad se uvjeri da ga ovaj i dalje prati, nastavlja s ludiranjem. Goran ga gleda. Vadi kameru i snima ga. Zatim se zadovoljno okrene prema Robertu:

− Ovo nam je omiljeno mjesto za šetnju. Mir, tišina, nigdje nikoga.

Robert se osvrne oko sebe. Pitomi brežuljci presvučeni zelenim tepihom rastežu se unedogled. U daljini livada je prošarana rijetkom šumom uz koju je zalegla ravnica koju poput duboke rane presijeca bijela cesta. Pred njima, kao prirodni amfiteatar, leži groblje u obliku zdjele, naširoko omeđeno s metar i pol visokim suhozidom koji vrluda sve dok se s obje strane ne spoji s ulaznom arkadom od sivog kamena. Neke od nadgrobnih ploča i pokoji keltski križ što nahero vire iz tla ispucali su i izgrizeni vremenom. Izbrazdan, na nekim mjestima gotovo brašnast kamen, na okupu drže tek guste, tanke žilice pepeljastog lišaja što su se isplele oko nadgrobnog reljefa.

– Djeluje dosta zapušteno – govori Robert. – Zar nitko ne obilazi pokojnike?

Goran se smješka dok kamerom prati Korta koji zapišava visoke pinije što rastu uza zid. Teško je reći tko je sretniji, Goran koji snima psića ili psić koji se strelovito zalijeće uokolo, pa umoran ubrzo hvata dah i opet pronalazi nešto prema čemu će se zatrčati.

− Star je već, nema snage – govori Goran kao za sebe.

Robert izvadi cigaretu i pripali. Goran se štrecne na zvuk upaljača, kao da je tek sad čuo pitanje. Isključi kameru i zgura je u džep vjetrovke. Okrene se prema Robertu:

− Ovo je vojno groblje. Pogledaj natpise i vidjet ćeš da su tu uglavnom pokopani britanski vojnici. Nema ih tko obilaziti.

Robert udahne dim i zadrži ga neko vrijeme. Onda ga naglo ispuhne i upitno pogleda Gorana.

– Briti? Vojnici? U Irskoj?

Goran se smije.

− Da, zamisli. Britanci koji su tu poginuli tijekom Prvog svjetskog rata u sukobima s irskim borcima za neovisnost. Zadnji pokop na Curraghu obavljen je prije sto godina, a danas je cijeli prostor spomen-područje. Što je najbolje, iza onog obronka prema hipodromu je vojni centar za obuku, pa Irska vojska svake godine tu održava komemoraciju za sve žrtve rata, od irskih vojnika stradalih u mirovnim misijama po svijetu, do evo, okupatora koji je u Irskoj ostavio kosti.

Robertovu pažnju privuče neka tamna mrlja u daljini. On se zagleda niz padinu, ali ne uspije razaznati više od toga da je to neki šetač koji je poput njih dvojice došao rastrčati psa. Goran snažno zvizne na što se Korto ukopa, naćuli uši, pa se zatrči prema njemu. Goran gurne Roberta šakom u rame. Smije se.

− Je l’ možeš zamisliti da u Hrvatskoj postoji groblje srpske vojske i da na njemu hrvatska vojska drži komemoracije? 

Robert udahne još jedan dim pa ga otpuhne u vršak cigarete. Žar se razgori, a Robert ga okrene prema Goranu kao da nišani u njega. Odgovori:

− Teško.

− Teško, da – složi se Goran. – Eto vidiš koliko su Irci posebni.

Robert pogledom pređe preko brežuljka pa šmrcne i pogleda prijatelja.

− A je l’ ti možeš zamisliti groblje hrvatskih vojnika u Srbiji?

− Boga mi, isto teško – ispali Goran.

− Nije teško – usprotivi se Robert. – Već je nemoguće. A znaš li zašto?

Goran se nasmije:

− Evo imam neki osjećaj da ćeš mi ti sad kazati.

Robert povuče zadnji dim i odbaci cigaretu. Zadigne kragnu i gurne ruke u džepove. Dobronamjerno pogleda Gorana i odvrati:

− Nemoguće je zato što hrvatska vojska nije ratovala u Srbiji, za razliku od srpske koja jest ratovala u Hrvatskoj.

Goran se podrugljivo nasmije, zakopča jaknu pa će cinično:

− Imaš pravo. Hrvatska vojska nije morala ulaziti u Srbiju i braniti Hrvate, kao što je srpska morala ulaziti u Hrvatsku da bi branila Srbe.

Robert ga gotovo ravnodušno gleda, a onda bez emocija u glasu hladno otpočne:

− A ne. Nije srpska vojska u Hrvatskoj ratovala da bi, kako kažeš, branila Srbe. To je navodno radila JNA dok su se Srbi još skrivali u njoj i iza nje. I nije ulazila u Hrvatsku. Napadali su nas dok su se nalazili unutar naših granica. Prije toga Sloveniju, na kraju i Bosnu, a sve kako bi tobože očuvali Jugoslaviju i zaštitili Srbe. A štitili su ih tako što su na hrvatske gradove dnevno bacali na tisuće projektila. Na iste gradove u kojima su živjeli i Srbi koji su tamo ostali i mirno živjeli s Hrvatima. Koliko im je stalo do očuvanja Jugoslavije, vidimo danas. Kad su u njoj ostali sami, odbacili su je kao staru krpu i proglasili Srbiju.

Goran uzdahne u nevjerici, zagleda se u Roberta i zapiskuta:

− Je l’ ti čuješ sebe?

Robert slegne ramenima i nastavi jednako staloženo:

− Čuvali su Jugoslaviju tako što su zaratili sa svakom republikom koja je htjela samostalnost, a na kraju su odustali od nje, baš kao i te republike čije su gradove u njezino ime granatirali. Ne govorim dakle o tome. Govorim o srpskoj vojsci koja je ulazila u Hrvatsku iz Srbije. O četnicima, arkanovcima, šešeljevcima, Crvenim beretkama, Srpskoj gardi, postrojbi Dušan silni, Belim orlovima, Srpskim sokolovima i ostaloj peradi… svima njima koji u Hrvatsku nisu došli braniti nikoga, već ubijati i protjerivati goloruke ljude.

Goran se stane smijati u čudu. Širi ruke iznenađeno i okreće se oko sebe kao da traži svjedoka s kojim bi podijelio svoju nevjericu. Pogleda Roberta prodorno i podvikne:

− Pa ti mene zajebavaš? Koliko je srpskih civila Hrvatska vojska raselila tijekom “Oluje”?

Robert i dalje gotovo rezignirano spremno odgovara:

− Nemoj mi o “Oluji”, molim te. Da Srbi nisu očistili Krajinu od Hrvata, Krajina bi danas bila autonomna pokrajina pod zaštitom UN-a.

Goran bez razmišljanja odvrati:

− Opet o žrtvama pričaju oni koji su samo u jednoj akciji protjerali dvjesto i pedeset hiljada ljudi. Ili tisuća ako te više veseli. Čovječe, pa upravo zato Krajina i jest formirana, da zaštiti Srbe od progona i ubijanja! Najbolje da se Srbi ispričaju Hrvatima, prvo za Jasenovac, a onda i za…

− Samo sam čekao – otpuhne Robert. – Kad se iscrpe argumenti, potegni Jasenovac.

− Vraćali su jedni drugima s kamatama – prezrivo dobaci Goran i nakrivi glavu kao da time želi okončati razgovor. – Karma je kurva!

Robert samo sporo trepne.

− Karma je kurva? A ne, prijatelju. Ako postoji zakon uzroka i posljedica i ako se dobro vraća dobrim, a zlo zlim, od karme nema poštenije stvari. Daleko je to od bilo kakvog kurvarluka.

Rekavši to, Robert se zagleda niz obronak. Tamna mrlja od maločas dobila je obrise i postala sitna figura koja se sa psom kreće prema njima. Goran nijemo gleda u Roberta i kipi od bijesa. Zine u namjeri da mu nešto odgovori, no strese se od nelagode koju u njemu izazove Robertova smirenost. Robert mu priđe pa ga s nešto topline u glasu zazove:

− Prije nego što mi nešto kažeš, a uvijek imaš nešto za reći… daj da te pitam. Kamo vode ovi naši razgovori?

Goran ga pogleda u čudu, a onda brzo odvrati pogled od njega i zagleda se preko groblja do ukraj zida gdje Korto nešto čeprka. Robert nastavi:

− Gorane, misliš li da će netko od nas dvojice promijeniti mišljenje? I sam kužiš da neće… pa te pitam, koji je tebi kurac, čovječe? Dvije tisuće kilometara od Balkana ti ne prestaješ drkati po ratu i za to si našao koga? Mene? Frenda iz djetinjstva. Ima toliko tema oko kojih se slažemo, zašto uvijek završimo na ovoj jednoj zbog koje se svađamo?

Goran uzdahne i dalje gledajući preko zelene padine s koje strše naherene nadgrobne ploče. Robert ga zaobiđe i stane ispred njega prisiljavajući ga da ga pogleda. Nastavi:

− Znaš što ja mislim? Ne treba biti posebno pametan da se to zaključi… Tebe jebe nešto drugo. Tebi se nešto dogodilo i sad to liječiš tako što neprekidno kopaš po tome, a ja sam ti idealan sugovornik jer sam bio s druge strane. OK, ako ti iživljavanje pomaže da prođeš kroz traumu, samo navali. Seri i dalje o ratu, a ja ću kimati glavom sve dok ti ne bude bolje.

Goran ga pogleda s mješavinom žaljenja i prezira. Stisne usne, pa ih drhtavo razvuče u kiseli osmijeh. Jedva ispusti glas:

− Kakva mašta, jebote. Pa Tolkien je goli kurac za tebe.

Robert uzdahne. Iznad polja prelijeće jato crnih ptica. Izgledaju kao žive, tamne pjege što klize niz plavosivu kožu. Robert ih prati pogledom sve dok se na obzoru ne stope s ništavilom. Okrene se prema prijatelju i blago ga gurne u rame. Upita ga s puno brige:

− OK, ako nije to, koji je onda problem? Ajde iskreno, je l’ se drogiraš?

Goran iskolači oči, zine, pa se naglas nasmije. Onda uzme zraka i izvali:

− OK, dosta si glupetao za danas.

Obojica se zagledaju preko zida niz padinu gdje se konačno ukaže čovjek sa psom. Robert se nasmije:

− Jebeš mi sve ako ono nije ludi Malcolm.

Goran šuti neko vrijeme i preslaguje razgovor, a onda odustane od svađe i na koncu potvrdi:

− Jest. Znam ga ponekad vidjeti kako šeta s onom svojom vrećom buha.

Robert mahne i dovikne:

− Hej Malcolm! Kako je Kiwi?

Malcolm digne glavu, no ne prepozna tko ga zove, pa se u strahu stane brzo udaljavati od njih. Obojica se nasmiju. Onda Robert, neočekivano, pogleda Gorana i izvali:

− Gdje nabavljaš?

Goranu smijeh zapne u grlu zbog čega suho iskašlje:

− Ne drogiram se, otkud ti to jebote?

− Zavrni rukav da vidim – odvrati Robert hladno.

Goran se stisne, učini se upola manji nego jest. Gleda u Roberta, no ne uspijeva pronaći ništa osim hladne odlučnosti. To ga obeshrabri. Ipak se napuše kao puran i cinično odgovori:

− Pazi da ti ne bi ja zavrnuo jednu iza uha!

Onda shvati da je Robert i dalje smrtno ozbiljan, pa kako bi opustio atmosferu, doda:

− Mulac bezobrazni.

Robert priđe i dohvati Gorana za vjetrovku. Htjede mu zavrnuti rukav, no ovaj se jednim trzajem iščupa iz stiska. Pogleda ga u čudu i taman zausti da će mu nešto opsovati, kad Robert nasrne na njega. Dohvati ga za podlakticu, na što Goran bolno jaukne i opsuje:

− Auuu, majku ti jebem!

Robert ustukne i zagleda se u njega. Gotovo sažaljivo upita:

− Otkad to traje?

Goran se nasmije u nevjerici i nesvjesno sakrije ruku iza leđa.

− Ništa ne traje jebote, koji tebe tripovi pucaju?

− Ne bodeš se? – pomirljivo će Robert.

Goranu lakne, pa izdahne s olakšanjem:

− Ma ne bodem se, čovječe, Bogorodice mi i svih svetaca.

Robert pomirljivo slegne ramenima pa se zagleda u daljinu. Magla se spušta nad Curragh. Po vrhovima zelenih travki lijepi se vlažna svila. Robert naglo vikne:

− Ma je l’ ono Korto trči za ludim Malcolmom?

Goran pogleda niz padinu, a Robert to iskoristi pa se zaleti na njega i dohvati ga za rukav. Goran izgubi ravnotežu i zamalo se sruši. Panično podigne ruku i pokuša ga otresti sa sebe, no Robert ga s leđa dohvati za kragnu i privuče na sebe, a drugom mu rukom zadigne rukav. Na ruci se ukažu tragovi opeklina. Robert u šoku olabavi stisak, što Goran iskoristi pa mu se otrgne i ramenom ga pogodi posred prsa. Od siline udarca Robert se sruši na tlo. Zadihan, Goran stoji iznad njega i gleda ga. U njemu se miješaju ljutnja i bespomoćnost. Onda ga obuzme bijes, pa priđe Robertu, nadvije se nad njega i prodere se:

− Koji kurac jebote!?

Psovka se zaori svud uokolo. Negdje iz daljine odjekne blejanje uznemirenih ovaca. Robert se osloni na laktove i ispitivački pogleda u Gorana. Onda pomirljivo legne u travu i zavuče ruke pod potiljak. Zatvori oči i nekoliko puta udahne. Goran mu priđe, gleda ga neko vrijeme, pa kad zaključi da više nema prijetnje, lagano ga kucne nogom i pruži mu ruku. Robert prihvati i pridigne se. Goran pomirljivo zasuče rukav i pokaže mu tragove opeklina na naboranoj koži. Jedna rana je posebno svježa. Robert se zgrozi, ali nikakvom gestom ne pokaže da ga je prizor uznemirio. Sporo trepne, pa izravno upita:

− Prijatelju? Zašto to radiš?

Goranu zadrhti brada. Spusti rukav, proguta neku nevidljivu nevolju i zadrhti cijelim tijelom. Oči mu se navlaže. Prekrije ih krupnim dlanovima pa uzdahne nekoliko puta. Gotovo zajeca prije nego što se konačno suzdrži i mirnije odvrati:

− Ne mogu o tome. Pitaj me bilo što, ali o ovome ne mogu.

Robert ostane nepomično stajati. Učini mu se kao da neizreciva i neizrečena bol na neki čudan način otječe od Gorana pa se skuplja njemu pod nogama i penje mu se uz tijelo. Ne staje ni kad dođe do glave, gdje mu krene ulaziti u uši, nos, usta… sve dok ga poput teške, guste tekućine ne ispuni cijelog. Osjeti da ne može disati, zazuji mu u ušima, a grlo se ugasi bez šanse da išta kaže. Savije se i osloni dlanove na koljena. Nekoliko puta duboko udahne i konačno osjeti olakšanje. Zatim ispusti dugačak izdah zadovoljstva, kao da se u zadnji čas istrgao nekoj prijetnji, čime je ova tema napokon došla do kraja. Goran se okrene i pođe duž padine. Zazviždi snažno, na što se iz daljine začuje Kortov lavež. Robert pođe za njim i sustigne ga. Koračaju neko vrijeme usporedno, a onda nedaleko od njih Robert na jednom grobu spazi da je trava gušća nego drugdje. Sjedne tamo i pozove Gorana. Ovaj se spusti do njega pa preko ramena promotri nadgrobnu ploču iza njih. Čita s kamena:

− Leonard Stanley Farrow. Private. Royal Scots Fusiliers. 1898–1917.

− Naravno – odvraća Robert i pripaljuje cigaretu. – S devetnaest si idealan materijal za svaki rat.

Korto se sporo dovuče do njih, pa legne Goranu uz noge. Spusti glavu na šapice i ušima poklopi oči. Goran ga pomiluje po glavi:

− Gle ovog lutalice. Da je mlađi, ne bi ga Bog dozvao. 

Robertu zazuji mobitel. Na ekranu stoji nova poruka. From Oona:

Kaže djed da ti je stigla roba. 

Robert zadovoljno vrati mobitel u džep. Mrak se spušta nad Newbridge. Na grobu davno poginulog vojnika, jedan do drugog leže dva prijatelja. Svud oko njih iz trave vire nadgrobne ploče nalik na staračke, rasklimane zube koji će ih svakog časa dograbiti i sažvakati. Njih dvojica gledaju u nebo i razmišljaju tko zna o čemu. Onda se Robert nasmije i prekine tišinu. Okrene se prema Goranu koji ga znatiželjno pogleda. Kaže mu:

− Šteta što ovo ne možeš čuti.

Goran naćuli uši pa lice rastegne u grimasu kao da se predaje. Robert opet pogleda u nebo, uzdahne zadovoljno i kucne se kažiprstom po sljepoočnici:

− Tu unutra. Libertango.

Video sam grad
na koji puše bura
jedva su se zgrade
stare kao Italija
na tom vetru držale

Sanjao sam poznata lica
svi su se smejali
evropskim vrednostima
klicali su viva la Balkan
i njegove crkve i džamije

Sedeo sam umoran
na klupi u centru Trsta ja
potomak srpske partizanije

Bolestan od bure i morske
soli
spreman na svašta
fjaka me morila
ko nikad ranije
razumeli su me starci
i starice
ove zemlje najstarije
koji su prošli kroz haustore
pakla drugog svetskog rata
mnogo ranije
crvene oči ko komunističke
zastave na mome licu
plašile su robove vrle demokratije

Poštovane dame i gospodo,

najprije vam svima moram zahvaliti što ste me doveli na ovo mjesto. A ja ću vam, u duhu Šeherezade, ali najkraće što znam i mogu, ispričati jednu priču. Ili ću vam, bolje rečeno, najaviti i naznačiti tisuće neispričanih priča, koje završavaju na ovakvom mjestu.

Najprije o mjestu radnje: upravo se nalazimo negdje u podnožju Dinarskog gorja, kraškog planinskog vijenca, dugog oko 650 kilometara, koji se proteže od rijeke Soče i Trnovskog Gozda na sjeverozapadu do rijeke Drim i Prokletija na jugoistoku. Za ovo područje kažu da predstavlja jedan od najzanimljivijih i najkompleksnijih kraških reljefa na svijetu.

Uz uvale i vrtače, jame su temeljni element, osnovna figura kraškog predjela. Samo u Sloveniji poimence je registrirano 14.200 jama, premda se misli da bi ih ukupno moglo biti i 30.000.

Nisu sve ovako lijepe i prostrane, ali svaka od njih, istražena ili neistražena, snažno je upisana u našu svijest i kulturu.

A sada o likovima naše priče: još od vremena u kojemu smo naselili naše lijepe zemlje, mi smo naše susjede dovodili nad kraške jame, i tu smo ih ubijali. U njih smo, u vrijeme epidemija stočnih bolesti, bacali i naše uginule krave i ovce. U jame smo bacali svoje uginule pse.

U dvadesetom stoljeću naša se povijest intenzivno odvijala u skladu s velikom i strašnom poviješću Europe. Ali uz neke važne specifičnosti. Dok je Europa ratovala s tenkovima, lovcima-bombarderima i topovima, mi smo svoje bližnje – uglavnom svoje neželjene susjede – nastavili ubijati nad jamama. Oni su nam bili nešto krivi, kao što smo i mi bili nešto krivi njima. Mogli bismo sad reći da su i naši susjedi ubijali nas, ali zar to ne bi bila očigledna laž? Kako su nas ubijali, ako mi sad živi stojimo na ovome mjestu, a naših susjeda nema? Već po tome što smo živi, mi smo potomci ubojica, a ne njihovih žrtava. O tome bismo svakako trebali povesti računa.

Savjest je, kako piše u enciklopediji, skup usvojenih moralnih načela o tome što je dobro, pravedno i dopušteno, a što nije. Razlika između morala i savjesti sastoji se u tome što se moralom može manipulirati, jer on postoji i kada ga nitko ne krši, kao što postoji i kada ga svi krše. Savjest je nešto drugo. Savjest se javlja samo kada je narušena. Savjest je bol čovjekove samosvijesti.

Uvijek kada bismo na ovako divnim mjestima ubijali ljude, mi bismo se uzaludno pokušavali uvjeriti da su nam naši susjedi učinili neko veliko zlo. Ili, još bolje od toga, da će oni ubiti nas, ako mi ne ubijemo njih. Ali da smo stvarno u to vjerovali, zar ih ne bismo ubijali na trgovima i pred očima cijeloga svijeta? Dovodili smo ih nad jame, pa smo ih mrtve i polužive bacali u njih, misleći da će ti naši susjedi nestati u mraku i bezdanu krasa. Međutim, godinama smo poslije, generacijama smo poslije iz tih jama čuli njihove glasove. Sve naše jame i danas govore zaboravljenim i izgubljenim jezicima naših nestalih susjeda, koje samo mi možemo čuti. Ako stranca dovedemo na ovakvo mjesto, on neće ništa čuti. Nije li to zanimljivo?

Kraške jame su naša okamenjena savjest. Jame su savjest naših zemalja i zavičaja, što se prostiru između dviju udaljenih rijeka, Soče i Drima. Književnost se uglavnom bavi istraživanjem čovjekove savjesti. To je neobičan posao, koji uvijek podrazumijeva konkretno mjesto i vrijeme, i podrazumijeva likove, žive i mrtve, koji naseljavaju čovjekovu svijest. Pred onim čime se književnost zapravo bavi nemoćne su druge discipline: historiografija, psihologija, antropologija, sociologija. 

Mi našu savjest ne možemo osloboditi od onoga što smo učinili, rekli, napisali ili pomislili. Mi naše jame ne možemo isprazniti od svih tih silnih kostura naših susjeda. Ali možda bismo mogli živjeti u skladu s vlastitom savješću, tako što ćemo ispričati svaku od tih priča. Nećemo to činiti da bismo se opravdavali, niti da bi nam bilo oprošteno. Jer pred kosturima se nema smisla pravdati, a savjest, dok god postoji, nikada ništa ne oprašta. Ali ako postoji priča o onome što se dogodilo, onda smrt i stradanje nisu bili tako uzaludni. Samo književnost možda spašava mrtve. Rekao sam, možda.

Hvala vam što ste me doveli na ovo mjesto, i nećete me ubiti kao što sam ja ubijao vas. Ja sam, naime, pisac koji pokušava shvatiti ili rekonstruirati razloge, emocije i nagnuća onih koji su nad jamama ubijali svoje susjede. Bez toga moglo bi nam se učiniti da su svi naši mrtvi susjedi stradali u elementarnoj nepogodi. Rat nije elementarna nepogoda. Naša mržnja nije ciklonalna fronta, pristigla sa zapada. Treba svakodnevno misliti o ubojicama, da bi se prestalo ubijati.

Hvala Veni Tauferu i svima koji su 1986. utemeljili srednjoeuropsku književnu nagradu koja se dodjeljuje na jednom ovakvo važnom i impresivnom mjestu. Hvala članovima žirija koji su pomislili da bih mogao biti dostojan imena koja čine niz njezinih dobitnika.

Hvala Vilenici koja nas je žive pustila k sebi.

(Govor na ceremoniji dodjele srednjoeuropske književne nagrade Vilenica u jami Vilenica 7. septembra 2024.)

jedna bočna ličnost u mome snu sinoć bio je muškarac koji je nosio grudnjak na plaži iz funkcionalnih a ne estetskih, etičkih ili partijskih razloga. koliko se sjećam dok ovo pišem, dobro mu je stajao (tigrasti dezen). zašto muškarci ne nose grudnjake? mnogima je zaista potreban. ogradimo se već jednom od ginekomasta koji bespravno u toplesu bauljaju našim ulicama i našim plažama! sanjajmo jedan bolji i pravedniji svijet! ovaj san mogući je otisak moje nedavne rasprave s jednim doktorandom povijesti umjetnosti, jako dragim momkom kojega sustavno gnjavim na likovne teme, o tome zašto se ona čuvena de riberina slika zove žena s bradom kad je to očito muškarac sa sisom. treba li reći da je rasprava bila inkongruentna, da je petak bio mračni, da sam na pločnik padao kao harmsove starice dražesno, da sam nekoj slučajnoj josipi na zahtjev poklonio sunčane naočale, da je ovo najbolji od svih mogućih svjetova.

Dva su, čini mi se, važna talenta za novelista i romanopisca: talent za prvu rečenicu, i talent za nadijevanje imena likovima. Poslušajte, recimo, ovaj početak: “Boriska Friš, zagrebačka Jevrejka, žena u poodmaklim godinama (rođena u Velikom Bečkereku 1881), počela je početkom 1941. godine, osećajući dolazak velike opasnosti, užurbane pripreme za odlazak.” U tom imenu, dovoljno neobičnom, a ipak dovoljno prisutnom i srođenom, znak je prepoznavanja. Formulacija “zagrebačka Jevrejka” sugerira da će pripovijest biti ispričana glasom sa strane. Opis “žena u poodmaklim godinama” nagovještava nesreću. Mjesto rođenja u zagradi – dodatno stranstvovanje. Vremenska odrednica kad Boriska Friš započinje “užurbane pripreme za odlazak” šifra je hrvatske varijante Holokausta. A činjenica da je sve do u jednoj rečenici, čitatelju bi moglo sugerirati da se radi o kratkoj priči. U romanu podaci ove vrste se prerasporede, a prva rečenica je prozračnija.

Ovo međutim nije početak kratke priče. Ili to nije kratka priča u očekivanom obliku. Kao što ni njezin autor nije, na žalost, novelist ili romanopisac. Ili on to nije na način kakav postoji u nas. Milan Ristović (Priština, 1953.) beogradski je povjesničar, redovni profesor opšte savremene istorije na Odelenju za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, među čijim su profesionalnim interesima – uz povijest jugoistočne Europe u dvadesetom stoljeću, društvenu povijest Srbije, Holokaust i njemačku politiku u našem dijelu svijeta – i povijest svakodnevice, te ono što bi se moglo nazvati poviješću običnih ljudi. 

Godine 1999. objavio je kod Geopoetike – nakladničke kuće kojoj je suosnivač – knjigu “Obični ljudi: prilozi za istoriju”, koja mi je, na žalost, tada promakla i koja mi je zatim bivala izvan vidokruga i sljedećih četvrt stoljeća. “Utišani glasovi: iz istorije običnih ljudi” njezino su malo prošireno i dopunjeno izdanje. Tragajući po jugoslavenskim diplomatskim arhivama i dokumentacijama iz vremena Drugog svjetskog rata autor je nailazio na imena i slučajeve anonimnih ljudi, koji bi, recimo, zatražili konzularne usluge ili neki oblik zaštite u diplomatskim predstavništvima Kraljevine Jugoslavije, države koja je na vlastitom teritoriju prestala postojati u travanjskom ratu 1941, ali je i dalje imala svoju vladu (u londonskom izbjeglištvu), i svoje aktivne, od većeg dijela svijeta priznate ambasade i konzulate, koji su, naravno, dokumentirali praktično sve svoje aktivnosti i kontakte s građanima. Tako su nastajale nepregledne i bogate arhive, koje je vjerojatno nemoguće dovesti u red, čiji sadržaj standardno formatiranim povjesničarima i nije baš tako zanimljiv. Nakon što bi otkrio neki zanimljiv slučaj, Ristović ga je, opet rujući po arhivima i dokumentacijama, pokušavao razriješiti. Ljudi koji se na nešto žale, išću neki papir, traže protekciju, obično će na više mjesta ostavljati svoje tragove. Posao povjesničara u ovom je slučaju sličan poslovima policijskog istražitelja i arheologa, koji, za razliku od istražitelja, u pravilu ne stiže do cilja. Većina Ristovićevih likova u jednom trenutku naprosto iščezava iz povijesnih izvora, onako kako su se u njima i pojavili. Na autoru ostaje da – u granicama vlastitih ovlasti, a zatim i u granicama žanra – pretpostavi što se sa njima nakon toga događalo. Većina njih odlazi u fade-out…  

Boriska Friš te je 1941. već navršila šezdesetu. Bila je dobrostojeća, očito sposobna i okretna žena, s djelom obitelji koji se već spasio iseljenjem u Ameriku. U Zagrebu je ostala sama, te je posljednje mjesece pred rat provodila rasprodajući preostalu imovinu i nabavljajući vize koje su joj potrebne za prelazak preko Atlantika. U tom turizmu za spas žive glave postojalo je više izravnih i obilaznih pravaca. Svaki je podrazumijevao nekoliko tranzitnih viza, iza čijeg je ishođenja uvijek stajalo krajnje neraspoloženje prema želji europskih Židova da spasu žive glave bijegom u Ameriku. Krajem veljače 1941. Boriska Friš uspjela je doći do turske tranzitne vize. A 22. ožujka – dakle, dva tjedna prije njemačkog napada na Jugoslaviju – i do britanske, koja joj je omogućavala prelazak preko Iraka i Indije. Već dva tjedna postoji Nezavisna Država Hrvatska, kada u bugarskom poslanstvu u Beogradu uspijeva dobiti i bugarsku tranzitnu vizu. “Nema objašnjenja kako je Boriska Friš – prelazeći preko novih granica, putujući strogo kontrolisanim vozovima punim unezverenog sveta, raznih vojski i policija što su vodile računa da im upravo neko od begunaca ne isklizne bez dopuštenja i plaćanja – stigla do prestolnice u ruševinama iz kojih se širio smrad skoro ugašene paljevine i zatrpanih ljudskih leševa, koje su ćutke i pod nadzorom nemačkih policajaca raščišćavali golim rukama beogradski Jevreji. Kako je, kojim vezama i za koju sumu novca u poslanstvu zemlje koja je okupirala deo države čiji je ona državljanin bila, dobila vizu, ostaje samo da se nagađa.”

Očito je da se nakon toga ponovo vratila u Zagreb, odakle uspijeva pobjeći u Kraljevicu i na Sušak, gdje provodi sljedećih godinu dana u potrazi za vizama koje joj nedostaju ili za spasonosnim prijevozom prema Americi. Početkom travnja 1942. domogla se Trsta, i do papira koji će za najsretnije europske Židove imati spasonosnu vrijednost: dobila je švicarsku vizu. I tu Boriska Friš čini životnu grešku. Ili se prepala da bi Hitler mogao okupirati Švicarsku, ili je naprosto po svaku cijenu željela stići do svojih u Americi, tek odustala je od puta u Švicarsku, i pošla da traži španjolsku vizu. Začudo, dobila je i španjolsku vizu. Zbilo se to u konzulatu na Sušaku, 8. rujna 1942. Sredinom mjeseca uspijeva se probiti do Torina, pa se tog trenutka čini da joj je potrebna samo još viza vlade u Vichyju, no uskoro se stvari počinju fatalno komplicirati. Istraživač o tome uspijeva pronaći arhivirane dokumente, i dugo, sve do 5. siječnja 1944, prati liniju života Boriske Friš, koje zatim nestaje. O načinu, ili o načinima na koje je Milan Ristović pristupao u svojim istraživanjima, o njegovim mislima i osjećajima, o tome kako je izgledao njegov život u vrijeme dok se bavio životom Boriske Friš – dok ju je na neki čudan način svojom istraživačkom upornošću održavao na životu – mi ne saznajemo ništa. Ali u tom kratkom tekstu, koji bi po svojoj formi mogao biti borhesovska kratka priča, dok je po sadržaju malo historiografsko istraživanje, vrlo snažno se osjeti emocionalna napetost skrivenog pripovjedača. U čemu se taj osjećaj ogleda, čitatelj to ne može reći. Možda u dugoj posljednjoj rečenici, nakon što pisac oprezno iznese pretpostavke o onom što je gospođa Friš osjećala i čemu se nadala, živeći po izbjegličkim logorima i bivajući sve bliže onom konačnom logoru koji više neće biti izbjeglički: “Izostanak vesti posle prve polovine januara 1944. godine može da znači da je ili uspela da konačno dobije dozvolu za odlazak iz logora i Francuske – što je imajući u vidu situaciju koja je uz pojačane pritiske Nemaca da se Francuska očisti od preostalih Jevreja – neverovatno, ili da je svoje dugo putovanje završila ugasivši se, oslobođena straha i umora u nekom od logora smrti u Poljskoj u koje su dotadašnji zatvorenici iz okoline Tuluze (Septofonds, Brens, Recebedul i Noe) upućivani ka Istoku sve do leta 1944. godine.”

Tako završava prva od dvanaest rekonstrukcija ratnih sudbina “običnih ljudi”. Čitatelj je ekstenzivno navodi i prepričava da bi po njoj stvorio uzorak, urnek načina i metode kojim se Ristović služi. Ali i onoga što nastaje pomalo i izvan Ristovićeve volje i kontrole: kratke priče koja nije zamišljena ni pisana kao kratka priča.

Slijedi jezovita i u osnovi nerazriješena “Tajna Kušnir-Kušnareva”, pripovijest o ruskom bjelaškom emigrantu u Jugoslaviji, Gestapovom špijunu i egzekutoru u Buchenwaldu. Grigorij Kušnir-Kušnarov, koji se vjerojatno nije tako zvao, šumar i samozvani šumarski inženjer po Bosni i Hercegovini, ubijao je u lažnom studiju za službeno fotografiranje. Služio se specijalnim mehanizmom, koji bi u času slikanja usmrćivao šiljkom ili metkom u potiljak. Nakon toga ide pripovijest “Kako je nestao i šta je za sobom ostavio Žan Lukić”, o ubojstvu gavaza, sluge u finskom poslanstvu u Ankari, jugoslavenskog podanika, katolika od Bara u Crnoj Gori. Pa “Mala jermenska priča”, o Dikranu Sahagijanu, koji 6. svibnja 1942. u jugoslavenskom poslanstvu u Riju predaje molbu za izdavanje novog pasoša. Nakon toga nailazi vjerojatno najkompleksnija i najneobičnija priča, koju će Milan Ristović podijeliti u poglavlja i nasloviti kao “Kratak roman o jednom ludilu”. Naime, premda je Ristović ozbiljan povjesničar, odan načelima svoje znanosti, pa imaginaciji ne dopušta da zamišlja ono čega nema u arhivima i dokumentima, nije odolio da fikciju naznači makar u naslovu. Ova pripovijest govori o pilotu kraljevskog ratnog zrakoplovstva, kapetanu P., koji se nakon poraza u travanjskom ratu zatječe u Palestini pod britanskom upravom, i tu kroz nekoliko ispada trajno silazi s uma. Kako je u svakom silasku s uma mnogo toga što službama biva sumnjivo, te kako je sumasišavši formacijski važno vojno lice, o kapetanu P. očito postoji obilje materijala u arhivima i dokumentacijama. Između ostaloga, tu je i njegov iskaz pred istražiteljima, ispunjen paranoidnim konstrukcijama, raspričan, sumanut i vrlo ekspresivan, ali još uvijek unutar narativnih okvira, pa ga autor vrlo ekstenzivno citira. A kako se u svakom ludilu reflektira nešto od izokrenute slike stvarnosti, tako kapetan P. najednom biva Hitlerov obožavatelj i vatreni antisemit. Osim što to istražiteljima i jugoslavenskim diplomatima, te vojnim zapovjednicima izbjegle kraljevinske vojske, nalaže dodatni oprez i stvara grdan posao, buduća slika ludila biva fantastično konfigurirana. Kapetan P. na kraju će, vjerojatno, završiti negdje u Južnoj Africi, u britanskom azilu za umobolne, ili u kakvom privatnom smještaju – jer on je u osnovi bezazlen i disfunkcionalan, ali dovoljno uredan da bi živio nekom vrstom građanskog života – ali time neće biti okončan njegov slučaj. Naime, po nevolji, sumanuti je vojni pilot rodom i zavičajnošću Crnogorac. A u njegovom mahnitom iskazu pred istražiteljima u jednom trenutku on govori da bi se želio vratiti u domovinu i priključiti vojsci u otadžbini, generala Draže Mihailovića.

Iz toga nastaje zaključna “Bilješka” u “Kratkom romanu o jednom ludilu”, koju vrijedi u citirati u cjelini, kako zbog sadržaja, tako i radi ilustriranja izvanrednog stila autora ove knjige: “Dokumentacija o slučaju kapetana P. veoma je zainteresovala posle rata novu vojno-obaveštajnu službu. Deo njegovih papira je, kako svedoči jedna mala beleška u dosjeu, ostao zaturen negde u njenim dosjeima (odeljenja Kontraobaveštajne službe za Crnu Goru). Njegovo ludilo očigledno nije bilo dovoljan izgovor. Stvar je trebalo dodatno proveriti. Uostalom, radilo se o ‘višestrukoj izdaji’: saradnji s neprijateljem (okupatorima), odlukom da ode u zemlju i stavi se na raspolaganje Mihailoviću učinio je još teži prestup. Pomračen um u vremenu opšteg pomračenja, šta je tu tako neobično? I tako, ceo slučaj valjalo je sa svih strana, posebno ideološke i političke, ispitati, i pomno pretresti, rodbinu privoditi na ‘informativne razgovore’, nekoga od njih neko vreme držati, pri ruci, zatvorenog. A kapetan je posle rata ostao negde daleko, zaturen, nepotreban i sve rastrojeniji, bez oslonca i pomoći. Bio je, kao mnogi bivši saveznički oficiri iz Istočne Evrope sada na smetnji Britancima, i životario je u nekom azilu ili, ako je imao malo više sreće, u jeftinom pansionu za samce negde u Engleskoj, koji je plaćao od male penzije, udubljen u svoje ‘filološke studije’. Kod kuće su ga se krišom sećali, o njemu pričali samo kad u blizini nema nepoznatih ljudi, i to sve manje i ređe. Negde su ostale, kao slab dokaz da je uopšte jednom postojao, skrivene poslednje preostale fotografije s venčanja, u paradnoj uniformi sa sabljom i belim rukavicama, ili one s kojima je s najboljim drugovima iz klase fotografisan na nekom aerodromu, pod krilom aviona.”  

Nakon ove pripovijesti slijede “Dvije smrti u Lisabonu”, u kojem je riječ o samoubojstvima jednog jugoslavenskog diplomata i njegove žene, još jedna skica za mogući roman, koja se iz daljine referira na nonfikcionalno četveroknjižje Miloša Crnjanskog “Embahade”, na jednu epizodu iz njegova diplomatskog tumaranja i na rečenicu-dvije u njoj. U priči “Pisma bez odgovora” riječ je o sumnjivom čovjeku i njegovoj komunikaciji s diplomatskom službom i molbama da mu se pomogne. Nešto je čehovljevsko u tom slučaju: sumnjivi je do kraja ostao sumnjiv. “Brikstonski zatvorenik” zapravo je Mijo (Miho, Mihail, Migel) Dujšin, sitni zemljoradnik iz Kaštel Novoga, koji je emigrirao u Čile, da bi mu onda usred rata pridošlo da se ukrca na njemački brod i da se vrati doma. Saveznici će brod potopiti, a Mijo će pasti u zarobljeništvo. I tu započinje njegova beskrajna priča, kojoj, kao ni većini drugih, na žalost nećemo znati kraja. “Putnik s nemačkom dozvolom” još jedan je sumnjiv tip, ali raskošnih pravaca kretanja i interesa za nekog tko živi usred rata. Pripovijest “Šta sa Remondom” posvećena je Remondu Vučinoviću, rodom Egipćaninu, bokeljskog podrijetla i jugoslavenskog državljanstva, kojeg britanska policija više puta privodi, a da je zapravo krajnje nejasno kamo je pošao i odakle je krenuo. “Dva bekstva i jedan rezime” uzbudljiva je, avanturistička pripovijest o bijegu nekolicine zrakoplovaca iz NDH, u kojoj su naročito zanimljivi priloženi spiskovi. Posljednja pripovijest u knjizi, naslova “Čiji je bio Vilhelm Bonaforte” vrhunac je nečega što kao provodna nit teče kroz knjigu otpočetka do kraja: potpuna identitetska smutnja, izmiješanost ili pripadnost koja se može tumačiti na više načina, od kojih je barem jedan – premda se svaki put ne zna koji – fatalan i smrtonosan. Rat je, ako bismo sudili po Ristoviću, za nas vrijeme kada se u nama izmiješaju sve funkcije i identiteti, pa na kraju sami po sebi, i u sebi postajemo proturječni.

“Utišani glasovi: iz istorije običnih ljudi” knjiga je koju će ovaj čitatelj bez straha od pretjerivanja usporediti s “Enciklopedijom mrtvih” Danila Kiša. Bez sumnje, onom tko će je tako čitati ovo je jedna od najsnažnijih knjiga kratkih priča u našim poslijeratnim književnostima. U kojoj postoji ta začudna, pomalo i uznemirujuća dramaturška i narativna inovacija: mi otpočetka pa do kraja, dosljedno, ne znamo završetke ovih priča. Svaka ima svoju poantu, ali u svakoj je poanta izvan života čovjekovog. Ili je poanta u izgubljenosti.

Čitamo li, pak, knjigu na drukčiji način, onako kako ju je, pretpostavljamo, Ristović zamislio: kao historiografsku rekonstrukciju dvanaest, ili nešto više, običnih života u ratu, opet se susrećemo s jednom od najneobičnijih knjiga svoga žanra. Osim što je uzoran i vrlo temeljit povjesničar, Milan Ristović je, naime, izvanredan pisac. I umije se služiti nekim elementima stvaranja djela, koji ne samo da nisu karakteristični za povjesničare, nego izravno stižu iz svijeta takozvane lijepe književnosti, iz novelistike ponajprije. Osim što je diskretno i precizno vodio računa o unutarnjoj dramatici svake od dvanaest priloženih rekonstrukcija, Ristović je dramaturški dobro riješio i njihov raspored u knjizi: od Boriske Friš do Vilhelma Bonafortea.

Bilo bi tako dobro hrvatskim čitateljima, ali i našim piscima, kada bi neki od ovdašnjih nakladnika reizdao ovu knjigu. Promijenila bi nešto u glavama onih koji je pročitaju.