Objavljeno u Jutarnjem listu 9. kolovoza 2008.

Knin je bio grad s dvije historije: hrvatskom i srpskom, jer su u tom gradu, kao i tolikim drugim na Balkanu, jedan pokraj drugoga živjela dva naroda. Između njih su povremeno postojale neke jače veze, ili je ipak bilo ljudi koji su na tim vezama insistirali, pa se povremeno činila mogućom i neka jedinstvena kninska povijest. Ali nje zapravo nikada nije bilo mimo marketinški projektiranog i od strane represivnog aparata promoviranog bratstva&jedinstva, jer da je takva povijest postojala, valjda ni 1991., ali ni 1995. ne bi izgledale tako kako su izgledale.

Pred oružanom intervencijom hrvatskih vojnih i policijskih snaga izbjegli su Srbi iz Knina i okolice. Nitko ih nije pokušao zaustaviti, ako se još uvijek takvim pokušajem ne smatra cinični, podsmješljivi i do srži lažljivi Tuđmanov radijski poziv da svi oni koji se nisu ogriješili o zakone hrvatske države ostanu u svojim domovima. S progonom kninskih Srba prognana je, a odmah zatim i nestala, srpska povijest Knina. Velika oružana pobjeda ukinula je, međutim, i hrvatsku povijest toga grada, ili je pretvorila u novokomponirani televizijski mit, u recitaciji Branka Uvodića i vokalnoj izvedbi Đuke Čajića. Najednom je, tako, Knin postao hrvatski kraljevski grad, neka vrsta dalmatinskoga Elsinora, koji već četrnaestu godinu čeka svoga kraljevića Hamleta, da ga ispuni nekim sadržajem i smislom. Ono što, pak, jest stvarna, hrvatska, povijest Knina poraženo je i poništeno nestankom Srba. Kao što bi, da se dogodilo suprotno, i da su nestali Hrvati, zajedno s njima nestala srpska povijest grada. U ovakvome ratu mogao je pobijediti samo jedan ili drugi mit.

Velikom, izazovnom i silno važnom i zahtjevnom kninskom temom nisu se bavili ugledniji hrvatski i srpski pisci. Prvima je takva vrsta tema demode, jer oni bi da budu urbani, a stradanje jednoga maloga gradića nasred velikoga željezničkog raskrižja urbano je samo u vestern filmovima. Osim toga, ne bi se oni, pišući o nacionalno osjetljivoj i potencijalno bolnoj temi, željeli zamjeriti ni samima sebi, a ni svojim kritičarima. Srpskim je piscima kninska tema i tema Oluje odiozna i strana iz donekle sličnih poetičkih i kulturoloških razloga, jer su i oni više skloni postmodernističkom prosedeu, u koji se nestanak jednoga naroda i jedne kulture, eventualno, uklapa ako se radi o Hazarima, Armencima ili žiteljima starog Bizanta, ali nikako, zaboga, ako je riječ o Srbima prečanima, koji su Beograd ionako ojadili svojim nepristojnim ponašanjem u vrijeme dok su nastanjivali Hrvatsku. Osim toga, i iz hrvatske i iz srpske književne perspektive kninska je tema, kao i tema Oluje u cjelini, nešto što je između nacionalističke propasti i sramoćenja, te socijalnog i književnog samoubojstva.

Ako bi napisali knjigu s kojom se svojima neće zamjeriti, ta bi knjiga morala biti nacionalistička i sramotna, bez obzira što većina potencijalne književne publike u Hrvatskoj, a ni u Srbiji, ni izdaleka nije nacionalistička. Ali, dodirnuti Knin nužno znači kopati zahrđalim ekserom (ili onom Šešeljevom zahrđalom kašikom) po živoj nacionalnoj rani, što ne mogu tek tako podnijeti ni najdobronamjerniji čitatelji. Zato pisanje poštene i bespoštedne hrvatske ili srpske priče o Kninu i o Oluji, osim što bi bilo literarno zahtjevno, značilo bi tešku socijalnu i egzistencijalnu pogibelj pisca koji bi se na takvu stvar odvažio.

Jovan Radulović napisao je roman o Kninu i o stradanju Srba u Oluji. Nije ni čudo, jer on je još prije dvadeset i koju godinu prokazan kao težak nacionalist, i nikada nije štedio energije, ludosti i književnoga dara da se, još jednom i iznova, u tom nastranom poslanju potvrđuje. Roman je nazvao “Od Ognjene do Blage Marije”, i kao moto mu upisao jednu bolećivu misao o životu Miloša Crnjanskogi jednu konkretnu pjesmu o progonu srpskoga pjesnika Miloša Kordića. Potom slijedi mozaična priča u trinaest poglavlja, i s više pripovjedača, u kojoj se pokušavaju rasvijetliti okolnosti što su dovele do Oluje te način na koji je ona provedena.

Jedan od pripovjedača, kanadski UN pukovnik Lesli, ima pozu objektivnog promatrača, koji ne strada skupa s narodom, ali ga se narodno stradanje tiče. Drugi, zadarski nastavnik historije Markan, koji je 1991. protjeran prema Kninu, svjedoči o sudbini najširih narodnih slojeva te o razočaranju političarima koji su Srbe uveli u Oluju. Treći, kaluđer Nikodim, na cijelu stvar gleda iz tipske prosvjetiteljske i svetačke perspektive. Četvrti, seljak na traktoru, Kuzman, više razmišlja o sebi i svojim bližnjima, nego o visokoj politici…

Jovan Radulović rodom je iz Polače kod Knina. Veliku slavu stekao je dramom “Golubnjača” iz 1982, koja je na prilično brutalan način tematizirala ustaške zločine iz Drugoga svjetskog rata, i koja je potom zabranjivana, da ne bi remetila međunacionalne odnose i raspirivala nacionalističke strasti. Slavan mu je bio i roman “Braća po materi” iz 1986, koji je potom i filmovan, ali Radulović je književno najjači bio u svojim brojnim pripovijetkama. U njima je opisivao dalmatinske prizore i krajolike, bavio se životom Srba u kninskoj krajini, i izrastao u njihovoga vodećeg i najboljeg pisca te u jednog od ključnih srpskih pisaca iz Hrvatske, općenito. Za razliku od “Golubnjače”, koja je bila napisana s ideološkom tezom i išla je za tim da se nužno, odmah i sad, preglasno progovori o nečemu što je, u ime mira među ljudima i narodima, utišavano trideset i nešto godina, Radulovićeve pripovijetke imale su svoj književni razlog, i bile su – onda kada su doista i vrijedile – politički neupotrebljive. “Braća po materi”, iako s drukčije postavljenom temom i uz manje ratobornu tezu, bila su, međutim, na liniji “Golubnjače”, pa je logično da su ponovila djelić njezine slave.

Mozaičnom strukturom romana “Od Ognjene do Blage Marije” Radulović pokušava postići efekt svojih pripovijedaka. On vješto pripovijeda, veze priču, umije efektno upotrijebiti i pokoju davno čuvenu anegdotu, pa tako, recimo, kroz lik kaluđera Nikodima pripovijeda o tome kako su u vrijeme prikazivanja serije “Sandokan” neuki ljudi, na užas svećenstva, počeli masovno svojim sinovima nadijevati ime toga karipskog gusara. Nikodim im je tako doskočio što je svome magarcu, koji ga u trenutku pričanja priče prati kroz Oluju, nadjenuo ime Sandokan, nakon čega više nikome nije na um palo da sinu daje ime po kaluđerovom magarcu. Radulović ima to umijeće da od ovakve epizode, vica ili anegdote, načini nešto što može dobro funkcionirati i što ima neku sirovu i surovu autentičnost.

On je jedan od onih pripovjedača kojima se lako povjeruje, jer imaju lijepu, živu i dobro stiliziranu rečenicu, a pripovijedaju uglavnom o onome što niti je silno uzvišeno, niti je baš jako pametno. Stilski je superioran u odnosu na načine na koji većina drugih pisaca obrađuju ruralne i kamenjarske teme, što njegovoj uvjerljivosti pruža dodatni argument. Hrvatskome namjerniku, dok čita Jovana Radulovića, stotinu će puta na um pasti kako je šteta što se ovaj ludi i rasni pripovjedač i legendotvorac dalmatinskoga kamenjara ne može klonirati u jednu, dvadesetak godina mlađu, hrvatsku književnu osobu, jer bi tada za njim, i za čudesima njegove ruralne autentičnosti, ovdašnja publika namah pobudalila. Ne da bi snimali filmove, ama snimali bi odmah cikluse filmova. Ali, eto, Bog nam nije dao da se Srbi kloniraju u Hrvate, kao što ni Kninu nije dao da ima svoje dvije povijesti i njihove pisce.

Ali na žalost, ni ovo nije dobar srpski roman. Čak bi se reklo i da je izrazito loš, jer su njegove ideološke pretpostavke i teze banalnije nego i u “Golubnjači” i u “Braći po materi”. Hrvati se u romanu, uz jedan znakovit i zanimljiv izuzetak o kojem ćemo kasnije, pojavljuju samo kao zlikovci i ustaše, bezmjerno krvožedni i neobjašnjivo okrutni oni protjeruju i ubijaju sve pred sobom. Protiv sebe imaju nejač, razbijenu vojsku i političku dezorganizaciju i neslogu. Protiv sebe imaju i literarno konstruiran kulturni identitet, dakle srpski narod, koji je predodređen za stradanja i seobe mitoloških dimenzija. Kao što je, znate to dobro, i hrvatski nacionalni konstrukt, kada ga se poduhvate Radulovićeva braća po inspiraciji, jednako tako predodređen za stradanja i seobe. Kod Radulovića ne postoje srpski zločinci i koljači, iako će on rado lamentirati nad podjelama nacionalnog korpusa na četnike i partizane. Jednako tako, kod Radulovićeve braće po peru ne postoje, ni kada je riječ o Oluji, ni kada se govori o Drugome svjetskom ratu, hrvatski zločinci i koljači, ali će i oni gorke suze roniti nad podjelama Hrvata na ustaše i partizane. I što je zanimljivo, i kod Radulovića, kao i kod hrvatskih pisaca istovjetne domoljubne inspiracije, partizani su uvijek barem za nijansu antipatičniji od domaćih izdajnika.

Pred početak Oluje Hrvata u Radulovićevom Kninu, naravno, nema, ali pisac ne kaže gdje su se djenuli ti Hrvati pa ih nema, kako su i zašto nestali, nego se samo užasava pred barbarskom navalom njihove vojske. Ono što će već sutra za Hrvate biti oslobođenje, za Srbe je značilo nestanak. Prema tom nestanku Radulović pokazuje maksimalni sentiment, što je potpuno razumljivo za svakog mentalno zdravog čitatelja, ali taj sentiment nema ni moralnoga efekta ni književnoga učinka, jer prema drugima, dakle Hrvatima, ne pokazuje nikakvo razumijevanje. Opisi kako su palili, žarili i prekomjerno granatirali, kako su ubijali nezaštićene civile, žene, djecu i starce, gube na efektu i uvjerljivosti ako se ne zna gdje su ti Hrvati bili i zašto su prethodno nestali. Zašto oni postoje u pričama Radulovićevih literarnih junaka u vremenima pred pad, a ne postoje u njihovoj okolini? To je nešto bez čega ovakve priče ne mogu, čak ni tada kada su na kraju Srbi trajni gubitnici, kada je njihovo progonstvo vječno. No, tada ni Jovan Radulović ne bi bio onaj koji jest, niti bi napisao ovakav roman.

Jedini Hrvat, i to pozitivac, u njegovome romanu je mali Ćipan, ili Stipan, nahod s obrtaljke ili viole, kojega je srpska obitelj uzela na staranje, da bi od države svaki mjesec dobivali novac, pa su ga tako i zavoljeli, i više se nisu htjeli odvojiti od njega. Ćipan je bio voljen i u vremenima srpskih buna i država, a ostat će voljen i pažen i kada se krene u progonstvo. Naravno, taj dječak je Hrvat samo po krvi, imenu i podrijetlu, dok je po svemu drugome jedan od njih. Radulović ga opisuje s ponosom, da preko jedne mitske i tipske slike, koja je skoro starozavjetno intonirana, pokaže kako u njemu i u njegovim srpskim likovima, u narodu u čiju se kožu uvlači kao u preuzak prezervativ (što je općenita prispodoba za ovdašnje nacionalističke pisce), nema ama baš nikakve mržnje prema pripadniku neprijateljskoga naroda. Nitko Ćipanu ništa ne zamjera, nitko ga krivo ni ne pogleda, premda svi znaju tko je i što je. Na Ćipanu se dokazuje srpska hrišćanska ljubav, i duboka nevinost i nedužnost toga svijeta koji je postradao u Oluji. Sa zapadnih strana se, naravno, savršeno dobro razumije značenje priče o Ćipanu (pa zar nije kao da ju je, istina nevještije i s više grča i falšnih emocija, ispisao sam Ivan Aralica), kako u literarnom, tako i u životnom smislu. I najgori ustaša imat će vazda na vrh jezika ime onoga jednog Srbina, kojemu je život spasio i puno pomogao i koji je dobar i pošten čovjek, preko kojega će dokazivati svoju kršćansku i ljudsku ispravnost. Svaki balkanski zločinac iznad svega ljubi sebe, pa odmah zatim svoga Ćipana.

Lijepe i tužne epizode u ovoj knjizi tiču se balotanja. Riječ je o nenamjernoj tuzi, koja se Jovanu Raduloviću, vjerojatno, otela mimo njegove namjere da ispiše tragičnu srpsku epopeju i sagradi spomenik narodu koji je prognan u Oluji. Pišući o balotanju tako lijepo, živo i točno, Radulović je nehotice krenuo ispisivati ponešto od osobne sentimentalne biografije. Počeo je opisivati atmosferu svijeta u kojem je rođen, otkinula mu se od duše ikavska i talijanizmima ispunjena poetika zavičajne igre, pa ga je ponijela tamo gdje se on, vjerujem, nikako ne bi želio naći.

Umjesto još jedne optužbe i optužnice neprijateljske strane, i naroda, za zločine počinjene u Oluji i u svim prethodnim ratovima, umjesto nacionalističke kuknjave nad nesposobnim i korumpiranim političarima (a kakav bi nacionalistički političar bio nego korumpiran?), umjesto one iritantne komesarske melankolije, kojom već nekih sedamdeset godina južnoslavenski režimski pisci ispraćaju u smrt čitave narode, Jovan Radulović bacio je na balote, kao što bi to učinile tisuće i desetine tisuća njegovih sunarodnika, izbjeglih i prognanih dalmatinskih Srba, i kao što bi to učinile tisuće i desetine tisuća njegovih suzavičajnika, dalmatinskih Hrvata.

Radulovićev paradoks, i konačna potvrda promašenosti ovoga romana, ali i stvarnoga književnog talenta njegovog pisca, sastoji se u tome što se zbiljska, duboka tragika nestanka dalmatinskih Srba u Oluji, kao i nestanka srpske povijesti grada Knina, osjetila upravo u epizodama opisa balotanja.

Jedan srpski pisac, što god mi mislili o njemu, opisuje nam svoj narod kako igra na balote, pa ne razmišljajući o nama, i ne baveći se time tko je kome u toj igri što nacionalno dužan, priča nam o balotama, bućama i bulinu, o tome da se balota uvijek baca ispod ruke, jer tako najbolje pogađa… On govori o svome izgubljenom zavičaju, o izgubljenom zavičaju svoga naroda, koji je ostao bez svoje zemlje i kulture, a novu nigdje ne može dobiti. Strašna je samoća Kninjanina koji u Beogradu, tisućama života daleko od samoga sebe i svoga zavičaja, pripovijeda o igri na balote. To je čas kada se, usred jednoga slabog, histeričnog i tipično našeg romana, čitatelj rastuži i zamisli nad sudbinama ljudi, sudbinama dalmatinskih Srba.

Lako je živjeti u kući zaborava, tamo gdje pejzaži naših pogleda u prošlost svakodnevno ostaju isti i pusti. Konstrukcija istorijskog vremena koje juri naprijed poput brzog voza nepoznatim putem takva je da se sve slike i predjeli koji se ukazuju na prozoru subjektivnosti kreću unazad, prema onome što smo napustili i čega ćemo se sjetiti samo onda kad nam bude neophodan odmor u prostoru mentalne usamljenosti. Gabrijel Markes prioritet daje sjećanju srca, koje briše ono što je bilo loše i slavi ono što pamtimo kao dobro – budući da zahvaljujući ovoj svjesnoj prevari uspijevamo da izdržimo teret prošlosti.

Rizik osvrtanja Orfejevog ili Lotove žene u prostoru ostvaruje se uz trajno gubljenje zajedničkog vremena sa svojim voljenima i uz duboko ukopavanje u mehanizam statične vječnosti. Danas mnoge statue zaboravljenih revolucionara stoje, uspravljene i isprljane, podsjećajući na jednu ideologiju i kolektivno pamćenje u odnosu na nešto što je, u stvari, bilo najavljivano kao proročanstvo: komunizam i bratstvo-jedinstvo. Na osnovu arhitekture nove jezičke svijesti, ti komadi oblikovanog kamena za koje koristimo naziv spomenici u makedonskom jeziku dobili su i pojmovnu odrednicu pametnici/pametnik (паметник), iako ovdje, naravno, ni spomena nema o tome da bi njihov zadatak mogao biti da bilo što pamte – već da prošire granice zajedničkog pamćenja tako što će slaviti patnju, odsustvo i idealističko žrtvovanje. 

Poslije pada komunizma, po prvi put sam vidio ove spomenike bolu išarane grafitima koji su prenosili lične uspomene na nečiju izgubljenu prvu ljubav ili su se odnosili na dijalog o tome da li su pank ili Niče mrtvi. U ispružene ruke revolucionara sa spomenika prolaznici bi ostavljali prazne flaše koka-kole ili kartonsku ambalažu nekog brenda brze hrane, kao znak vlastitog prisustva i životnosti, kao pokušaj da bude zaboravljen bol nametnutih uspomena. 

Estetika sjećanja gradi se kontinuiranim preplitanjem prisutnosti i odsutnosti, sve dok se sasvim ne izbriše granica između njih u međuprostoru mentalne stvarnosti. Supruga jednog mog prijatelja koji je poginuo kad je imao trideset godina, očajnički čuva jedini snimak njegovog glasa i to onaj sa telefonske sekretarice na kojem smireno ponavlja: „Nijesmo kod kuće. Ostavite poruku.“ Pet dana poslije njegove smrti ona je postala majka i do dana današnjeg gotovo svakodnevno svojem, sad već sedmogodišnjem, sinu pušta glas njegovog oca: „Nijesmo kod kuće…” Glas prisustva koji najavljuje odsustvo. Glas sjećanja koje najavljuje zaborav.

U Makedoniji se još uvijek mrtvima prinosi hrana kad se posjećuje njihov grob, čime se manifestuje apsolutistički nagon živih za zadržavanjem osjećaja superiornosti i bezbjednosti. Ovo ritualno produžavanje ličnog vremena mrtvih najčešće se ostvaruje i putem selektivnog prizivanja uspomena na trenutke iz života kojih se oni kojih više nema – ne bi ni sjetili. Tako se, u stvari, rađa krađa sjećanja, nešto što je postalo najvažniji metod opstajanja diktatora na ovim prostorima. Iz čahure samoproglašenog proroka, koji se brine o boljoj sjutrašnjici, diktator se razvija u raskošnog zaštitnika, koji nudi samo sjećanja na nešto što se nikad nije desilo. Rizik realnosti u kolijevci diktatorskog režima daleko je veći od rizika sjećanja. Ljudi verbalizuju i memorijski oživljavaju sve svoje čežnje i neostvarene želje, polusnove… Najmaje od svega sjećaju se dodira života i njegovih prostornih i vremenskih granica. 

Sjećanje postaje dom i sklonište, a kuća se pretvara u muzej konzervisanih emocionalnih eksponata. Moj otac se sjeća da bi živio. On pjeva pjesme nastale one godine kad sam se rodio, daje ulicama imena heroja iz starih istorijskih udžbenika, tjera taksistu da se zaustavlja pred objektima kojih nema – moj otac još uvjek na svom daljinskom upravljaču drži memorisan televizijski nacionalni kanal pod brojem 1. Gaston Bašlar kaže da je, kako bi se izvršila analiza našeg bića u hijerarhiji jedne ontologije, potrebno da se desocijalizuju naše velike uspomene i da se dodirne ravan maštanjâ koja smo doživljavali u prostorima svojih samovanja. Možda upravo tokom povratka ka zajedničkim projektovanim sjećanjima moj otac traga za načinom da se osami, da isplete ogradu svoje sociološke i emotivne bezbjednosti, jer mi se ponekad čini da su njegova sjećanja duža i od smrti.

Potomak sam izbjeglica iz Balkanskih ratova s početka minulog vijeka i shvatio sam kroz priče svojih predaka da je dom uspomena koja se ne nasljeđuje. Poslije svakoga rata ostaje mnogo napuštenih kuća, ali još je više napuštenih domova. Kad sam posljednji put posjetio Bosnu, ljudi su svoje lično poimanje vremena jasno dijelili na osnovu zajedničke konstante: prije i poslije rata. Nije tu bilo: mladosti, djetinjstva, bolesti. Rat je bio nešto što se ne zaboravlja, a sve ostalo bili su samo njegovi dobri i loši ljubavnici. Derida kaže da se opraštaju samo one stvari koje se ne zaboravljaju ili: oprostiti ne znači i zaboraviti. Balkan čeka da prođu decenije i generacije da bi se zaboravili svi treptaji sjenki i svi strahovi koji su izbrisali svetost svakodnevice u ovim minulim godinama i životima. A možda je i bolje oprostiti, a ne zaboraviti.

Dugo se investiralo u istoriju, u taj dominantan oblik kolektivnog sjećanja, sve dok se ona nije pretvorila u zajedničku istinu koja ne zahtijeva nove uspomene i sumnje, jer svaki apsolut se stvara isključivo zarad njegovog štovanja, a ne zarad sjećanja. Stvorila se slika da bez sjećanja nemamo na Balkanu nikakve budućnosti, ali takva budućnost se pretvara u istorijski problem i prije nego što postane sadašnjost. Ovdje sveci i diktatori nemaju sjećanja, oni se na duge staze useljavaju u naše umove poput uspomena na vječitu nesigurnost.

Preveo Nenad Vujadinović

Proljeće počinje kada žene s velikim torbama krenu prema Istanbulu

S proljeća, kada se po Bosni otope snjegovi a magle se dignu u planinske vrhove, prema sarajevskom autobusnom kolodvoru malo prije podneva zapute se žene s golemim putnim torbama, u kojima uglavnom nema ništa. Različitih su godina. Biva dobrodržećih gospođa već u sedamdesetim, koje su svašta u životu doživjele i ovo im je, možda, zadnji posao, što će ga, međutim, obavljati dok god mogu na noge. A biva i vrlo mladih djevojaka, curetaka kojima škola nije išla, pa su se rano dale u biznis. Ljepuškaste i šutljive, mnogo tiše nego što bi se od njihove generacije očekivalo, one svoj strah sakrivaju iza jeftinih sunčanih naočala, koje na njihovim licima izgledaju kao da su iz skupog dućana, iza ručnih torbica i ruksačića, koji će im samo biti smetnja uz one velike torbetine, te haljina, bluzica i kaputića, baš kao da su krenule u turizam.

Ali između tih najmlađih i onih najstarijih, glavnina je ovoga ženskog svijeta, vrlo raznolikog po godinama, podrijetlu, građanskom statusu, pa čak i obrazovanju. Biva među njima one prostodušne provincijske čeljadi iz nekoga Donjeg Vakufa, Kotor Varoši, Vlasenice, Živinica, koje je odrastalo po autobusnim stanicama i čekalištima, i po zadimljenim staničnim bircuzima, išćući od života malo i krećući se malo-pomalo prema sve većim stanicama i gradovima, sve dok, jedna po jedna, nisu stizalo do Sarajeva, i svog prvog kolodvora, gdje bi im se učinilo da upravo tu počinje život u kojem mogu da biraju. Sarajevski autobusni kolodvor bio je, makar zakratko, njihov raj, a onda bi se navikle na to dobro i na takav život. Ali biva tu, malo prije podneva, u hodnji prema autobuskom kolodvoru, u te dane ranog proljeće, koje je nemoguće predvidjeti u kalendaru, jer ponekad nastupaju već prvih ožujskih tjedana, ponekad ih se sve do Dana oslobođenja Sarajeva, a zna biti i godina kad proljeće ne stiže sve do Prvog maja, i finih sarajevskih gospođa, službenica koje su zbog ovog uzele dva-tri dana bolovanja, medicinskih sestara, poslovotkinja u Fabrici čarapa Ključ ili u Alhosu, koje bi samo, kako to i same kažu, da im guzica puta vidi, ili bi da zarade koji dinar za koji muževi neće znati. Svatko je u životu svojom tajnom vođen, a o ženskim bi se tajnama iz 1983. mogla napisati posebna knjiga, koja bi bila i opsežnija i neobična od ovih romanesknih manevara, a možda bi i o vremenu mogla od nje više reći. Na kraju, među tom bi se ženskadijom, koja upravo zamiče za vodoskok ispred Nove željezničke stranice, pa se miješa s drugaricama s jednakim takvim torbama, što upravo izlaze iz tramvaja jedinice, često našla i ona jedna, katkad i dvije, pred kojima se nije glasno govorilo, i čijeg se pogleda čuvalo. Jedna, u bundi od nerca, domaćica u ranim pedesetim, žena jednog od direktora u GP Put. A druga, njoj slična, o kojoj ništa se nije ni znalo. Ni čija je, ni odakle je, samo da se zove Sonja, i da joj se u glasu čuje neki tuđi naglasak, je li beogradski ili je zagrebački, je li slovenski ili je makedonski, oko toga bi se zapodijevale priče, i različite bi svjedokinje različito govorile, kad bi jedne kazivale to da je žena u kasnim tridesetim, druge bi ih ispravljale da je bliže pedesetim, a treće bi se na to nasmijale i sigurno zaključile da joj je, k’o nijedna!, šezdeset, ako nije šezdeset i pet. Jedne su govorile, više se ne zna ni koje, da je Sonja ružna k’o lopov. Druge bi kazale da je ljepotica. Treće bi nalazile da joj nešto fali, ali se ne zna što. Ali sve su se slagale, oko nje, kao i oko one direktoruše iz GP Put, da se pred Sonjom ne treba govoriti ono što nećeš da čuju oni s kojima nikako ne bi željela imati posla. Direktoruša i Sonja, tako se mislilo, u službi su Carine i Narodne milicije. Zovu li se te službe baš tako, nije više važno ako se zna na što se misli.

Sve one su danima unaprijed kupile povratnu kartu do Istanbula. Putovanje će, ako sve bude išlo po planu, i ako obojica vozača budu u formi, ako budu zdravi i horni za vožnju, uz zaustavljanja trajati osamnaest sati, taman da pred stambolske magaze stignu da dočekaju podizanje metalnih roleti i rastvaranje golemih kapija kroz koje će iza sna tek probuđeni vozači talijanskih i njemačkih kamiona utjerati svoje mašine. A one će se tad rastrčati svaka na svoju stranu, pazeći da koja njezina druga ne pođe za njom, jer svaka ima svog gazdu, svoj dućan i svoju magazu, za koju vjeruje da je najbolja i najjeftinija, i u kojoj s proljeća za male novce kupuje muške i ženske kožne jakne, a s jeseni, jer s posljednjim se danima ljeta i prvim danima jeseni, koje je kalendarski malo lakše potvrditi nego početak proljeća, ova putovanja ponavljaju, u svoje goleme torbe slažu muške i ženske hantere, bunde od ovčje kože, koje u modu ulaze za posljednjih zima Titova života, i ta će moda potrajati sljedećih petnaestak godina, sve dok se ne zarati, i sasvim se ne preobrazi lice svijeta. A između kožnih jakni, bundi i hantera, tako da u torbi ne ostane ni pedlja praznine, slažu kao paučina tanke sintetičke ženske bluzice, koje će po Sarajevu prodavati kao čistu svilu, pa će tako nastati i vjerovanje, danas zaboravljeno, da se ljudska koža pod svilom jako znoji. Tih bluza je crnih, bijelih i tamno plavih, ili, kako se 1983. još uvijek govori, a uskoro se neće više govoriti, teget-plavih. Premda ono što je teget, istovremeno može biti samo plavo, nitko nikada, pogotovo u Bosni i u Sarajevu, nije rekao samo teget, bez dodatka plavo. Osim glumice Jolande Đačić, međuratne dive sarajevskog teatra, koja se rano umirovila i živjela pomalo životom gradske Grete Garbo, koju su jedne godine častili Nagradom ZAVNOBIH-a, najvećom nagradom u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, pa je tim povodom govorila na televiziji, i nekoliko je puta za nešto rekla da je tegetof boje. Razumjelo se da je u pitanju teget-plava, ali odakle najednom tegetof? Danima se naokolo naklapalo, pričalo i dopričavalo što je to stara glumica mislila kad je rekla tegetof, je li od starosti ili je od nečega drugog, je li, možda, pomislila nešto što se nije usudila reći, ili se samo pravila važna, onako kako se dive i inače prave važne, tako da mi je događaj ostao u sjećanju, pa bih, čim netko kaže teget-plavo, pomislio da bi Jolanda Đačić rekla tegetof. Tek mnogo godina poslije, kada ni Jolande ni tog svijeta više ne bude, u nekom ću leksikografskom rječniku pronaći da se teget doista ponegdje  i ponekad znalo reći tegetof. A riječ je nastala po čuvenom habsburškom admiralu Wilhelmu von Tegetthoffu, čijem je vremenu, očito, Jolanda Đačić bila dovoljno blizu. I tako mi je od stare glumice, koja će nakon 1983. poživjeti još dvije godine u svome stanu u Ulici kralja Tomislava, ostala riječ tegetof. Nisam je ni od koga više čuo, nikad je nisam izgovorio, do danas je nikad nisam ispisao, ali ostala je upamćena, jer je iza nje bila dovoljno jaka priča koja će je sačuvati.

Ali vratimo se na bluzice, što ih u proljeće žene na putu tiskaju između kožnih jakni, a s jeseni između hantera i bundi. Sintetičko tkanje koje se presijava na suncu, crno, bijelo i teget-plavo donijelo je modu koja je nastala izvan svih milanskih, pariških i londonskih modnih štabova, modu koja je potekla iz potrebe da u golemim torbama žena na putu ne ostane baš nimalo praznog prostora. Tako su godine 1983, među slabije stojećim svijetom, službenicama i trgovkinjama, radnicama s periferije, iz kuća nanizanih niz tihe i krivudave, još uvijek neasfaltirane i bezimene ulice dolje niz Sarajevsko polje, i svoj toj nabrzinu stasaloj ženskadiji iz posljednjih godina samoupravnog socijalizma, te stambolske sintetičke bluze postale pojam za svilu. I tko zna što bi se i kako zbivalo dalje, kako bi od nekih doba taj svijet shvaćao da ga je netko prevario, da je svila nešto drugo, a da je ovo sintetika, da ratom nije dovršena epoha putovanja u Istanbul, i da te nježne i na peglu osjetljive bluzice kasnog socijalizma nisu završile na zgarištima naših života.

Ali mi smo u 1983, i do toga je još daleko. Osim toga, uz crne bluze – koje se tako savršeno presijavaju na škrtim suncima Bara i Vlakova – koje su kršćanskim ženama i bezvjernicama dušu dale za sprovoda i za žalosti – te uz bijele, koje će žena od svake vjere obući kad bi da se uparadi, recimo za svadbe ili teferiča, i uz teget-plave, u kojima i svaka lucprda izgleda kao gospođa, od nekih su se doba, odmah po Titovoj smrti, kad putovanja u Istanbul malo-pomalo i zamjenjuju putovanja u Trst, pojavile su se i bluze koje su bile zelene kao ramazanski barjak, ili još zelenije, kao zastava Saudijske Arabije. Plaho lijepo, plaho fino!, matere bi sklapale ruke pri grudima, vesele su boje za mladosti!, govorile bi, ispraćajući svoje rumene mlade kćeri, koje bi petkom i subotom u tim zelenim bluzicama tramvajem nadirale prema centru grada. I tko bi god komentirao bluzu, a komentirali su je svi, jer je Sarajevo bilo takav grad u kojemu su ljudi govorili o svemu što vide, pa bi bilo i sumnjivo ako netko šuti, uvijek bi se isto reklo: Vesele su boje za mladosti! Premda se mislilo nešto sasvim drugo, što se nikad ne bi reklo i što se ni danas ne kaže. Ako se ranijih godina još i nije znalo što zelena bluzica znači, u ljeto 1983, u ta posljednja strašna i ledena doba jugoslavenskog staljinizma u Sarajevu, dobro će se znati. Cura koja bi tog ljeta, u akšam, u to vazda svježe sarajevsko predvečerje, kad vjetar s planina poput britve pređe kožom, u grad obukla zelenu bluzu od stambolske svile, morala je znati što čini. I zato je malo koja to učinila. Ali upravo to će, tog ljeta 1983, dok trinaestero na pravdi Boga utamničenih muškaraca i žena budu čekali suđenje, koje je počinjalo u gluha srpanjska i kolovoška doba, trajno odrediti promjenu u odijevanju ljudi po Bosni i Sarajevu. Do tog ljeta, kada je boja jeftine sintetičke bluze, kupljene od stambolskih švercerica, postala znakom pripadanja, moglo se dogoditi, pa se i događalo, da zelenu bluzu na sebe stavi i cura iz kršćanske kuće, recimo zato što joj se slagala sa suknjom. Nikad se više to neće događati, a uskoro neće više biti ni svijeta u kojem bi se događalo. Jednog dana će mi se po Zagrebu, u Hrvatskoj, i po svim mojim europama, događati da ugledavši djevojku ili ženu koja na sebi ima komad odjeće jarke zelene boje krenem osluškivati kako se zove. Pa ako joj ime i nije ono koje bih očekivao, tvrdoglavo bih u sebi vjerovao da je ta žena jedna od naših. Istina, nikad ja nisam bio njihov, ali oni su bili moji, jer sam se rodio među njima.

Vazda sam se pitao, i dan-danas sjećam se dobro da sam se pitao, kojoj li je od tih žena s golemim putnim torbama, koje s prvih proljetnih i jesenjih dana započinju svoja putovanja u Stambol, prvoj na um malo da prostor između jakni i kaputa popunjava tim turskim sintetičkim bluzama, koje su posvuda na svijetu, pa tako, vjerojatno, i u Turskoj, 1983. i svih ovih godina, bile izvan i mimo svake mode, ali su u Bosni i u Sarajevu bile toliko moderne i sveprisutne? Na takva pitanja odgovora, naravno, nema, ali ona su prvi korak u priču i u književnost. Kako ispripovijedati priču u kojoj se neće znati koja je prva tutnula crnu, bijelu i teget-plavu bluzu u svoju torbu, a koja je prva osvijestila naročit značaj i smisao bluza zelenih kao zastava Saudijske Arabije? Je li to bila ista žena, ili je, ipak, bila neka druga?

Godine 1983. poznavao sam ih dvije. Ksenija, dobrodržeća gospođa u ranim četrdesetim, poblajhane, skoro bijele kose, vazda dotjerana, u šanel kostimu i uglancanim čizmama do pod koljena, s obaveznom bundom prebačenom preko ramena, pretjerano našminkana, oko očiju u sivim i ljubičastim tonovima, ružičastog karmina, podebljih crnih dlaka koje su joj izdajnički izbijale po nausnicama, promukla, poderanog glasa, parkirala bi auto na raskršću, kod trafostanice, pa bi pošla od vrata do vrata, “kožne jakne, svilene bluze, iz Carigrada, original”, govorila je, pa ako bi joj otvorila mlađa žena, djevojka, podstanarka, vodila bi je do auta, da joj pokazuje čega ima, “bez obaveze naravno”, a ako bi naišla na stariju gospođu, baku, nenu ili kakvo nepokretnije ili tek mrzovoljnije žensko čeljade, otrčala bi po stvari, “evo mene začas!”, pa bi se vraćala u stan, i raspoređivala robu gdje god bi stigla, stvarajući ženama po njihovim dnevnim boravcima, spavaćim sobama i hodnicima odjeljenja robne kuće, “bez obaveze, naravno”, i “ma ništa meni nije teško, milina mi narod usrećiti, da nije tako k’o da bi se po dvajest sati zlopatila do Istanbula”. Na kraju, tko god je Kseniju u kuću pripustio, morao bi nešto kupiti, jer se tu ne radi o, kako ona kaže, obavezi, nego o nečemu drugom. Zamiriše i koža kožnih jakni, zamiriše i sintetika, osjete žene zamamni miris konfekcije, koji će svih godina socijalizma lako i spremno brkati s mirisom bijeloga svijeta. I tvrdo će, ama najtvrđe, kao vjera u vjernika, biti njihovo uvjerenje da u našim dućanima nema takvih jakni ni takvih bluza. Žudnju za onim čega u našim dućanima nema taj narod će nekoliko godina kasnije pobrkati i s vjerom, i s nacijom, i s prirodnom ljudskom žudnjom za slobodom.

Druga koju sam znao bila je Memnuna. Tiha i draga ženica, mršava i sitna poput kakve prvašice, kurirka u Službi društvenog knjigovodstva, udovica Centrotransovog vozača, koji se, nakon što mu je rodila četvrto dijete, s praznim autobusom sjurio u Neretvu. Jedni su govorili da je samoubojstvo, drugi da je zaspao za volanom: pio, nesretnik, lijekove protiv depresije. Troje djece joj bilo normalno, dva dječaka i curica, jedno pametnije i bolje od drugog. Otkako su prohodali, nikako da zaplaču. Prije škole već znaju sva slova, a u školi najbolji. Četvrto dijete, a drugo po rođenju, djevojčica lijepa k’o slika, a mahnita. Jedni bi kazali mahnita, drugi bi rekli defektna. Mnogo godina kasnije pravilno će se govoriti – autistična. Ali tad će već biti kasno i za Memnunu, i za njezinu djecu.

Kurirska plaća nikakva, penzija koju je rahmetli babo zaradio djeci ne bi im dotekla ni za olovaka i pernice, a dječjeg doplatka za Memnunu i njezinu djecu iz nekog razloga nije bilo. Govorilo se o tom njenom dječjem doplatku te 1983, ali sam zaboravio što se govorilo. I tako je Memnuna s torbom koja ne samo da je bila od Memnune veća, nego je bila veća od svih torbi koje su u to vrijeme polazile iz Sarajeva u Istanbul, da bi se iz Istanbula pune vratile, krenula na svoja putovanja. Morala joj je torba biti najveća, jer su njezine potrebe bile najveće. Za razliku od Ksenije koja je umjela i mogla ići od vrata do vrata i živjeti životom prave onodobne švercerice, podnositi odbijanja i naravi ljudske, a njih je vazda svakakvih, i još se čuvati onih koji bi je iz čiste zlobe prijavili miliciji, Memnuni je sram branio da kako treba obavi taj najvažniji dio švercerskoga posla. Zato je ona svoje jakne, bunde, bluze i hantere najjeftinije prodavala. A prodavala ih je tako što bi se o njenoj ponudi pronosio glas, najprije po Službi društvenog knjigovodstva, pa po Bjelavama, gdje je stanovala, i onda, malo-pomalo, širom grada, i umjesto da ona ide od vrata do vrata, žene su uglavnom dolazile njoj. Stanovala je u jednom prizemnom kućerku, vizavi tajanstvene vile koju je narod odmah po izgradnji nazvao Libijska ambasada, u Ulici Jelene Vitas. Čini mi se da je upravo pred njezinu kuću, načinjenu od ćerpiča, s avlijom kaldrmisanom vazda mokrim okruglim kamenovima, deset godina kasnije tresnula mina iz minobacača i pobila nečiju drugu djecu. Pozvonilo bi se pored natrulih avlijskih vrata, s kojih se gulila tko zna koliko stara svijetloplava boja, a ona bi otključavala golemim starinskim ključem. 

Tko bi dolazio, znao je da se njoj ne dolazi u štiklama, jer je avlija klizava, kamenje je okruglo i mogao se po avliji slomiti vrat. A znao bi još i to da se kod Memnune znaju čuti krikovi iz šupe za drva, koja je bila pokraj kuće, i znao je da je najvažnije u toj situaciji praviti se da ne čuješ ništa. Jer ako pokažeš da čuješ, ili ako šta, ne daj Bože, kažeš, ona će se zacrveniti, oblit će je sram, satrat će je opet njezina muka, a njezinoj muci malo bi čija muka u to vrijeme bila ravna. Zato bi se žene pravile da ne čuju krikove iz šupe, neljudske, strašne, paklene, bez obzira na to što su se s njima morale nadvikivati, i što od njih katkad ne bi čule ni sebe, ni Memnunu, nego bi im se usred te čudne trgovine i isprobavanja bluza, bundi i jakni, i ispijanja Memnunina soka od ruža, sve oči punile suzama. Od prehlade, moja Nuno, to ti se ja od prehlade svaki dan isplačem!, pravdala bi se jedna. Bogami, Nuno moja, moram ti kod očnog doktora ići, od očiju mi po vas dan suze oči!, govorila je druga. Ne znam, jadna, šta mi je, bit će od ove zime, pa mi se oči prehladile!, rekla bi treća. A muževi, koje bi sve za ruku dovele u tu avliju u Ulici Jelene Vitas, od straha su smrtnog premirali. Morali su, međutim, ići, ali ne zbog hantera ili zbog jakne, nego zato što je to bilo jedno od onih ne baš tako brojnih moranja s kojim su ih žene ucjenjivale. E, Krsto, ako mi to ne učiniš, ni ja tebi neću učiniti kad se pijan kući vratiš!, govorila je teta Dragica, a mati moja Javorka bi nam je kroz smijeh citirala, nastojeći i sebi i nama tim smijehom skloniti strašnu neku nelagodu.

Dok je Memnuna u kući zastrtoj ponjavama, a čistoj i bijeloj kao snijeg, primala mušterije, troje bi njezine djece, svako od njih bolje i pažljivije od sve druge djece na svijetu, u šupi čuvalo svoju mahnitu sestru. Bilo je dana kad bi Esma – tako se je sestra zvala – bila mirna, pa se iz šupe ne bi ni glasa čulo. Čak je znalo biti i takvih dana kad je ne bi ni vodili u šupu, nego je, dok bi žene isprobavale stvari, ostajala sjediti na sećiji, i samo bi dvije kašike prevrtala po rukama. Dvije obične, ali uvijek iste kašike iz bešteka, koje ću i ja jednoga dana nazivati žlicama, ali ih sada, godine 1983, zovem kašikama, jer to u Esminim rukama i jesu kašike, a ne žlice. Žlicom se grah jede, žlicom se čorba kusa, i paradajz juha, meni najdraža, a ono što Esma obrće između prstiju lijeve ruke može biti jedino kašika, kao što i ono drugo što Esma obrće između prstiju desne ruke može biti samo kašika. Te dvije kašike ne smiju zvecnuti jedna o drugu, jer ako slučajno zvecnu, Esma će ih odbaciti od sebe, opet će početi vrištati, srušit će se najednom svijet, i taj krhki Esmin mir u tom svijetu, pa će nastati belaj veći od svih belaja, i neće biti načina da ga išta utiša. I dok je god do Esme, dok god je nitko ne gurne i ne dirne, neće kašike zvecnuti. I mir će biti, dok god je do Esme.

Ako je tu, na sećiji, s kašikama, ili za izuzetnih dana bez njih, Esma će gledati pod sebe. Neće gledati u prste koji se igraju, nego negdje dolje i mimo. Ne daj Bože da joj se pogled s nečijim drugim pogledom sretne. Kažem ja njoj, povjerila bi se očajna mater, pogledaj me bona, pogledaj majku svoju, a ona bježi! Ali nije Esma moja mahnita, rekla bi Memnuna onim rijetkima koji na to ne bi nešto krivo rekli, dobra je ona meni, sve moja Esma razumije kao što razumiju i drugi ljudi, samo ne može podnijeti ovu težinu tu! I pokazala bi Memnuna na koju težinu misli, tako što bi se nekad prstima udarila po čelu, baš kao da će se, gluho bilo, prekrstiti, ili tako što bi nekad šaku spustila na grudi.

Ali rijetko se to događalo, malo tko bi Esmu vidio i malo s kim bi Memnuna o svom djetetu razgovarala. Svi su, međutim, čuli Esmino vrištanje. Svi koji su kod Memnune kupovali, kao i oni koji kod nje nisu kupovali, svi koji su na Bjelavama stanovali, čuli su Esmine krike. I to ne jednom, nego mnogo puta. Četrdesetak godina kasnije, ne pamtim boju Memnunina glasa, ne pamtim lica ni figure troje najpametnije i najbolje njezine djece, ne pamtim ni Esmu, lijepu djevojku, skrivena lica i plave, vazda čiste i raščešljane kose – to da je bila lijepa, da joj je kosa bila vazda čista i raščešljana znam samo po pričama koje su trajale duže od sjećanja – ali i sad, kad zatvorim oči i zašutim, ja mogu jasno čuti Esmu koja vrišti. I čim se nađem daleko od kuće, sam bez Ane, hvata me strah, kojeg je sve više što sam stariji, da ću se noću buditi iz neke svoje more vičući kao Esma. Ali ja iz svoje more uspijevam, za razliku od nje, izaći. Tako ja zamišljam Esminu mahnitost. Zamišljao sam je tako onda, pa mi je to ostalo. I nikad mi ta mahnitost nije bila daleka, niti sam je zamišljao kao nešto što je izvan mene. U sebi sam je osjećao, upravo onako kako je Memnuna pokazivala. I mislim da su je i drugi, možda, u sebi tako osjećali, zato su i Esmu, i majku njezinu, i dva Esmina brata i sestru, tu najbolju djecu koju su Sarajevo i Jugoslavija znali 1983. godine, onako otklanjali od sebe.

Za rođendan te sam 1983. dobio kožnu jaknu koju nikada neću obući. Još uvijek sam bio punker, bez punkerske kožne jakne. Nju ću samome sebi kupiti šest godina kasnije, u dućanu na zagrebačkoj periferiji, koji je držao Mile Rupčić, tada najčuveniji kao autor teksta za Azrinu pjesmu “Pit i to je Amerika”. Takvih jakni nije bilo u Istanbulu. Jakna koju nikada nisam obukao, smeđa, ružna, podsjećala je na grupu Duran Duran, a takve su uglavnom nosili pitomci srednje vojne škole, kad bi nedjeljom izašli u grad. Ta jakna bila je posljednji rođendanski poklon što ću ga u životu dobiti od majke. One godine koju će provesti u umiranju, pitao sam je za jednog od svakodnevnih telefoniranja što je bilo s Memnunom i njezinom djecom. Nije znala. A Ksenije se više nije ni sjećala. Neobično je kako ljudi nestaju i kako većina priča ostane nedovršena, pa ih onda sami nadomišljamo, premda znamo da su se nekako drukčije odvile. 

Svijet je pun djece koja vrište. Svijet je pun dječjih krikova. Jednom kada možda odrastem, ili kad već budem imao iskustvo cijeloga jednog rata, živjet ću u uvjerenju da umijem razlikovati dječja vrištanja. Neka će djeca vrištati od pasjaluka, druga zato što su pospana. Treća djeca vrište kao Esma. Njihovi roditelji oko njih obično šute i čekaju da prođe nešto što nikad ne prolazi.

(Borges, Propovjednik, I, 9)

Ako ulicom kročim, prve tragove na nju tada utiskujem,
pa se i nogostup, štaviše, spram mojih cipela oformljuje
Ako pozdravim prolaznika, neće umjeti da mi odgovori,
jer maternjim jezikom prethodno njega niko nije oslovio
Ako podignem glavu i opazim ptičicu u blaženome letu,
njoj će u hipu izrasti krila kojim se, jadna, nije ni nadala
Ako jedanput odlučim da se u dokonom hodu zaustavim,
bit će to gesta dostojna da se u praznoj historiji zabilježi
Ako u krčmu, kraj koje natren sam zastao, zatim i uđem,
ideja njena namah će steći krov i zidove, vrata i prozore
Ako tad naumim da sat-dva odmorim, pa i piće poručim,
oronuli će se namještaj ukazati, koji nije dotaknut ranije
Ako poželim da od pijanih gostiju u poeziju uzmaknem,
čitat ću stihove slijepca na kakve nikada ni pomislio nije
Ako bi neki se zbio što bi upitao je li sve ovako moguće,
versi će mu kazivati kako baš on je onaj prvi i posljednji
i da u sveopćoj povijesti naprosto drukčije biti i ne može

Koča Popović napustio je ljetnikovac u Dubrovniku petnaestak dana prije prvih užarenih kanonada Jugoslavenske narodne armije po Gradu. Vratio se u Beograd da ondje neprimjetno umre nakon godinu dana, u svojoj osamdeset i petoj.

Ne znam, valjda se to i ne može sa sigurnošću znati, je li preduhitrio granate zbog straha od rata i smrti što su se neumitno primicali Dubrovniku, ili zbog pomisli da će Dubrovčani odjednom prepoznati u njemu uljeza, ili zbog krajnje rezignacije i zgađenosti onim što je vidio da slijedi, ili je naprosto ljetu bio došao kraj, stiglo je ono doba u godini kad se obično vraćao s mora u Beograd.

Ne znam, rekoh, ali ne mogu se već dugo osloboditi jednog prizora, prvih rečenica nezapočetog romana o Jugoslaviji. Koča Popović, u bijeloj košulji zavrnutih rukava, stoji pored auta pred kućom na Pločama. Osvrne se oko sebe više puta prije nego što se zauvijek odveze. Nitko valjda nije vidio povlačenje komandanta Prve proleterske.

Dinko Telećan: Knjiga posjeta, Sandorf, Zagreb 2023.

Jedan od onih doista rijetkih posvećenika koji se književnošću bave samo kao književnošću. Javno ne pokazuje socijalne ambicije. Ne kalkulira i ne trguje sa svojim manjinstva, a sigurno ih ima, svaki je čovjek manjinac. Piše i prevodi. Putuje po svijetu, blizu i daleko, ali od književnosti ne živi kao rezidencijalac. “Knjiga posjeta” možda je njegova pjesnička zbirka, knjiga kratkih pjesničkih proza, malih priča, uglavnom putopisa, deskriptivnih tekstova, nalaza o svijetu, autobiografskih, formativnih i intimno-identitetskih crtica, koji svi skupa u naslovu imaju posjete, i jesu posjeti: ljudima, mjestima, stvarima, trenucima u vremenu, biljkama i životinjama. Vjerojatno će “Knjiga posjeta” tiho proći, jer Telećan je tih pisac među svim tim velikanima, u posljednje vrijeme naročito velikankama hrvatske provincije, premda je šteta da tako bude, jer “Knjiga posjeta” glasna je, žamoreća, čujna i čulna pjesma, jedan mali svijet, transformiran u tekst, koji se zatim uprisutnjuje iz teksta. Čulnost i prisutnost “Knjige posjeta” usporediva je s Vaskom Popom, ako se netko još sjeća šezdesetih i sedamdesetih, tog vremena njegova čudotvorstva.

Telećan će fino s jezikom. Tako u pjesmi “Posjet Mjesecu” u prvoj rečenici prvog stiha veli: “Neću na tebe.” U govornom hrvatskom, koji je za dobra pisca uvijek mudriji i stariji nego književni hrvatski, jer je takav hrvatski jezik da ista govorna rečenica ima više značenja od rečenice iz školske zadaćnice, u kojoj se uvijek i samo ispisuju rečenice književnoga hrvatskog jezika; u tom, dakle, mudrijem jeziku “neću na tebe” u obraćanju i posjetu Mjesecu znači neću se k tebi i na tebe penjati, ali, jednako važno, znači neću na tebe, neću protiv tebe. Prvo značenje obično je, očekivano, takvo da čovjek pomisli kako takvu rečeničicu nije trebalo ni izgovoriti. Drugo je mangupsko, pomaknuto, ulično, iz vremena kada je jezik bio mlad. Pritom, čitatelj ne može znati, od njega to ovisi, koje je značenje u “Posjetu Mjesecu” prvotno, a koje drugotno. Iz te nesigurnosti nastaje blagi, mehki i lahki humorni efekt. Dinko Telećan vrlo je diskretan i tih. Njegov lirski subjekt valja razabirati po tom žamoru, žuboru i sveprisutnosti svijeta. Ništa on jako i glasno neće izgovoriti o svojoj egzistenciji. Konačno, nije ovdje ni riječ o njemu, nego je riječ o svijetu. I o Mjesecu. “Neću ti prijetiti nastanjivanjem niti ću sijati zečeve po tebi. Neću te uspoređivati sa srpovima, diskovima i drugim hladnim predmetima, kao ni s licima blijedih djeva. Neću tvoje ime uspoređivati ni s čijim ludilom, ni u jednom jeziku. Neću ni tvoju lipost razotkrivat.”

Telećanov je pjesnički tekst pun referenci, intertekstualnih šifri, asocijacija… Ali nema u tome ni učenosti, ni pokazivanja pred svijetom, ni onog žalosnog uvjerenja provincijskih učitelja da bi posuđena mudrost mogla obogatiti i uzvisiti tekst. Telećanove su reference njegova biografija. Prirodne, obične, upisane u osobnu iskaznicu jednog imaginarija. “Neću ni tvoju lipost razotkrivat.”, rečenica dosljedno ispisana jezikom i govorom mjesta, referira se na stih iz pjesme “Tu, tu auto, vrag ti piz odnija”, splitskog trubadura, pjesnika i čudaka Tome Bebića, koji je na jednom Splitskom festivalu, prije više od pola stoljeća, spuštanje ljudi na Mjesec ispratio stihom besmrtnim, a svejedno tako fatalno neupamćenim: “Evo su niki dan i tvoju lipost razotkrili”. Telećan odgovara na njega nakon što je već prošlo dugo vrijeme, u kojemu su se raspala carstva i razvrgle federacije, a imperij koji jedini je ostao izgubio interes za obilaske Mjeseca, jer više nema drugog imperija s kojim bi se natjecao. U tom odgovoru, koji će do malo koga stići, ali hoće do Mjeseca, upisana je Telećanova vjera i njegov svjetonazor. Naime, ovaj pisac, jedan od odistinskih prinčeva naše književnosti, onako kako se trudi da u njoj zauzme što manji prostor i što manje da smeta njezinim oglašenim veličinama, tako u svijetu i životu nastoji što manje smetati. To je njegova ideologija: nesmetanje. I to je mjera izrazite ekološke, prirodoljubne i svjetoljubne naravi “Knjige posjeta”. Dinko Telećan protivan je svakom specizmu. Biljkama, životinjama, nebeskim tijelima, stvarima on će izraziti dužno poštovanje, i s veseljem se sklanjati i izmicati iz njihovih putanja. Kao Šop današnjih dana.

Smrdljivi martin

U kućanstvu ovog se čitatelja svakodnevno spašavaju smrdljivi martini. Iznose ih iz kuće, nježno, dok se oni prave mrtvi. Evakuiraju ih iz lustera, nježno spuštaju po terasama i prozorskim daskama. Stoga je velika milina dobiti od Telećana “Posjet smrdljivom martinu”, i u njemu neugodnu uspomenu iz djetinjstva. I rečenicu, raskošnu za kraj: “I sada kad ga ugleda u svome toplom stanu, i kad mu podmetne komad tankog kartona za koji se uhvate tanke nožice, i kad otvori prozor da ga s tog kartona nježno istrese u neizvjesno zelenilo, i sada se hvata u pomisli da negdje postoji nedužnijistvor i da nabrani nos je mjerilo stvari.”

Putopisna poetika

Jedan od najupečatljivijih tekstova u ovoj knjizi nosi naslov “U šumi na jugu Litve”. Jedan od rijetkih u kojem nije riječi posjet. Prva rečenica: “Jedno od onih mjesta koja, izvjesno je, nećeš više posjetiti:” I nakon dvotačke slijedi opis dostojan Miłoszeve odsutnosti i njegova zavičaja. U Telećanovu je pisanju sama bit putopisnog žanra. Predio koji nije opisan i ispričan vjerojatno i ne postoji. Nigdje čovjek nije tako svjestan svoje prolaznosti kao na mjestu koje više neće posjetiti, te ispred kućne biblioteke s mnogo knjiga, za koje zna da ih neće sve pročitati.

David Albahari i ja smo se upoznali dosta kasno, na jednom skupu, među nama odmah mnogo srdačnosti, brzo osjećaj prijateljstva, on se čudio, “Kako to da se nismo ranije susreli?”. A zapravo jesmo, u našim knjigama. Ja sam u njegovim najviše volio njegovu duhovitost, njegov golemi smisao za humor, u čemu je počivalo njegovo stajalište prema svijetu i životu. Baš zato je znao napisati i vrlo mračne tekstove, mogao kazati što je bila tama jednog doba, što je bilo uništenje, što Holokaust, i baš zahvaljujući svojoj dobroj volji mogao je godinama živjeti s teškom bolešću. Kada se osjećanja smire, moći ću napisati tekst kakav život i djelo Davida Albaharija zaslužuju. Tek tada ću se moći s njim oprostiti kako dolikuje. A zbogom mu neću moći reći nikada.

Među hrvatskim pjesnicima nema živih koji bi se sjećali Ivana V. Lalića. A među onima mlađim od pedeset godina teško bi se našao ijedan, ili ijedna, da uopće zna tko je bio Ivan V. Lalić. Rodom Beograđanin, u Zagrebu je pohađao više razrede tada osmogodišnje gimnazije, završio Pravni fakultet, radio kao novinar i urednik Radio Zagreba. Sigurno negdje, u nekim arhivama, postoje dokumenti o njemu: školski imenici, bilješke o učenju i vladanju, isplatne liste, zapisnici sa sastanaka radničkog savjeta. U kulturi koja je oduvijek pokazivala više dara za kancelarijske spise, djelovodnike i pravilnike, građanska i činovnička osoba duže živi od pjesnika. Pogotovu ako je, kao u Lalićevom slučaju, riječ o hrvatskom činovniku i o srpskom pjesniku.

U Zagrebu Lalić je objavio prvih svojih pet knjiga: “Bivši dečak” (1955.), “Vetrovito proleće” (1956.), “Velika vrata mora” (1958.), “Melisa” (1959.), “Argonauti i druge pesme” (1961.) U Beograd seli se kao tridesetogodišnjak, kada postaje sekretar Saveza književnika Jugoslavije.

U književnostima južnoslavenskih jezika Lalić je, vjerojatno, najupečatljiviji i najostvareniji pjesnik ljeta i mora. Nisu to jedine njegove teme. Nisu ni glavne. Ali nitko kao on nije pisao o moru i ljetu. Na kraju, more će na tragičan način odrediti njegov život.

Svake godine, kad ljeto stiže svome vrhuncu, mislim na Ivana V. Lalića, pa čitam njegove pjesme o ljetu i moru. Kao i tolikim drugim jugoslavenskim piscima, Lalićevo ljetno sjedište bio je Rovinj. Prije nekog vremena u antikvarijatu Crveni peristil u Zagrebu mogle su se kupiti sve njegove knjige objavljene u Zagrebu, te nekoliko naslova koji su izlazili u beogradskim izdanjima. Kasno sam to saznao, kada me je netko već bio pretekao. Tko, ako se u Zagrebu nitko ne sjeća Ivana V. Lalića?

U ćiriličnom izdanju knjige “Vreme, vatre, vrtovi”, objavljene 1961. u novosadskoj Matici srpskoj, sabrano je prethodnih pet Lalićevih knjiga. Bila je to njegova selidbena poputbina. Bez obzira na to što je postojao zajednički kulturni prostor, pa su se zagrebačke knjige mogle kupovati i u Beogradu, još jednom je, u neizmijenjenom obliku, tiskao sve pjesme. U primjerku iz Crvenog peristila stajala je nalivperom pisana posveta: “Nadi i Tonku, srdačno, Ico” te datum i mjesto: “Bgd XII. 61”. Tonko je, naravno, mogao biti samo Antun Šoljan. Ne znam tko je kupio tu knjigu, ali je posvetu još uvijek moguće naći na internetskoj stranici antikvarijata.

Pjesmu “Nikada samlji” Ivan V. Lalić datirao je 8. VII 1989, i objavio u knjizi “Pismo”, kada su i Rovinj i Šoljan već bili jako daleko. Postoji i audioverzija, na kojoj pjesmu “Nikada samlji” govori sam pjesnik. Nalazi se na CD-u, pri knjizi “Glasovi neumrli: antologija pesnika”, u izdanju Radiotelevizije Srbije. 

Evo tog soneta:

Nikada samlji

Nikada samlji nego krajem jula
Kada je letu pedalj do zenita,
A hlorofilu aršin do rasula
U metastazi žutila i ruja,

Tamnije kada zelene su boje
U vrtovima, a strnjika suva,
Tamnija donja amplituda bruja
Vetra što obnoć u vremenu duva.

Nikada samlji nego krajem jula
Kad sve je, misliš, na dohvatu: čula
Oštra ko nož još topao od točka

Brusača, ali bitno nedostaje:
Anđela koga slutiš nećeš sresti,
A vazduh trudan je od blagovesti.

Mlaka ljetna noć u dragom mjestascu na Pelješcu. Sjedim na terasi restorana koju samo par metara pješčane plaže dijeli od najljepšeg mora na svijetu. A ovdje je tek naročito lijepo. Blage, plave uvalice obrubljene strmim zelenim brdima.

Ta brda upravo tonu u sumrak, stapaju se s dolazećom noći. Djeluju moćno, obrubljuju ovaj mali svijet u kojem se tako lijepo osjećam i ispunjavaju me spokojem. Ovdje ne dolaze novine, telefon nema signala, a ne prikopčavam se na internet gdje ga ima. Ne interesuje me svijet dok sam ovdje.

Zvecka oko mene posuđe i escajg, miriše riba sa gradela. Uskoro će konobar donijeti i moju oradu s blitvom i krompirom.

More preda mnom se mreška i blago zapljuskuje plažu. Pijuckam domaći pelješki plavac koji točim iz bublaste buteljice i uživam u svakom dahu. Ne razmišljam ni o čemu, živim u trenu, neka traje vječno.

Odlično je ovo vino, mislim dok mi ulazi u krv i opušta tijelo iznureno cjelodnevnim plivanjem, veslanjem i penjanjem po okolnim brdima. Domaće je drugačije, mirisnije od flaširanog. Ima neku nerafiniranu kompleksnost, prijatnu neizbrušenost, koja se osjeti u svakom gutljaju, ma s prvom kapljicom vina na jeziku. Velike vinarije ravnaju neravnine u okusu vina, ali se onaj pravi okus grožđa i sunca i brda gubi u uniformnim pravim linijama kojima streme.

Ali tada za susjedni sto, ustvari spojena tri stola, sjeda grupa veselih Čeha i sve kvari.

Naručuju pivo.

Ko je još vidio u ribljem restoranu uz plažu piti pivo?

Njihov sto je uskoro pun krigli punih zlatne tečnosti, orošenih ledenim kapljicama, sa dva prsta debelom bijelom pjenom na vrhu. Da imam dara za slikanje, naslikao bih ove krigle pune zlata u slani jadranski sumrak. Česi se smiju, kako i ne bi, nazdravljaju, udara krigla u kriglu, prosipa se pjena po stolu.

Pokušavam ne gledati u njih, hoću i dalje biti dio ovog veličanstvenog sumraka, smiraja jednog divnog dana. Ali usta mi se suše, vino mi više ne prija, zamišljam kako mi ledeno pivo kvasi usne, zamišljam da kao i oni uživam u medenoj gorčini hladnog piva.

Uvala tone u mrak, gube se brda, gubi se more, samo po šumu valova znamo da je još tu.

Miriše riba sa gradela, slani povjetarac hladi noć, a Česi naručuju novu turu. Opet orošene zlatne krigle, opet zveckanje stakla, opet pjena po stolu.

Od tada ne pijem vino.

(Molitve za Ninu)

(1) Vijesti, rano jutro

U rano jutro ne stižu dobre vijesti. U rano jutro dobra je vijest samo to da je svanulo još jedno jutro i da smo ga doživjeli. {Ali to ti ne treba nitko javljati; to je vijest koju šalješ samom sebi – osjetilima svojim i još nepomišljenom mišlju. [Rano je jutro jedina šansa za osamu, rano je jutro osama, rano je jutro jedina šansa: kasnije je prekasno; prenapučena osjetila, misli, akcije, rezultati (ili ne), propusti, promašaji.]}

Ako te netko zazove u rano jutro da ti kaže nešto drugo, dobro ili loše, bit će to jučerašnja vijest: loša vijest koja se krčkala cijelu noć u umaku neke brige, ili dobra vijest koja je zagorjela na tavi opreza, pa je nećeš moći probaviti bez pomoći drugih. Nedobra vijest, uglavnom.

Ako te, dakle, netko zazove u rano jutro da ti isporuči neku vijest, budi spreman da priznaš da je prekasno za dobro i prerano za zlo.

(2) O čemu se može pisati

Stvari, ako su ti preblizu, ne vidiš cijele. Stvari, ako su ti predaleko, ne vidiš jasno. Stvari trebaju biti blizu i daleko ako želiš o njima pisati, ako ih želiš opisati. 

O najgorim stvarima koje su mi se dogodile nisam mogao pisati, nisam ih mogao opisati, jer nisam znao: ako ti je nešto preblizu – recimo, u kanalu između mozga i srca – možeš se odaljiti, stati daleko od sebe i vidjeti sve što trebaš vidjeti, i opisati. To, doduše, neće više biti tvoj doživljaj, ali može biti doživljaj tebe.

(3) Transformativna iskustva, vlastita i tuđa

Smatram da svatko u životu ima jedno potresno, prijelomno i presudno iskustvo, što nazivam transformativnim iskustvom, a jednom sam to, teorijski, izrazio ovako:

TRANSFORMATIVNA ISKUSTVA su snažna, uznemirujuća i šokantna iskustva (bilo pozitivna ili negativna) koja (bilo trenutačno ili u određenom periodu života, kao niz povezanih događaja) dubinski mijenjaju neku osobu, odnosno prouzročuju promjenu u temeljnim stavovima, načinu mišljenja, pa i cijelome svjetonazoru, mijenjajući istovremeno i smjer života i način života, nepovratno i zauvijek, te su uglavnom jedinstvena, tj. osoba u kasnijim fazama života i na kraju života može reći da je dotično iskustvo bilo najvažnije ili barem jedno od najvažnijih iskustava u čitavom njezinom životu.

Imam i ja jedno takvo, koje izbija kroz pukotine zgrade koju sam izgradio na njemu, vlaži zidove koje redovno bijelim, ali se divljih šara nikako ne mogu riješiti.

Kada se dva takva iskustva ukrste, takva iskustva dviju osoba, ili više njih ili mnogo njih, u eksploziji raskršća, tuđe takvo iskustvo može postati i tvoje, i tvoje takvo iskustvo može postati i tuđe, ili čak tuđe može postati više tvoje negoli tuđe (i tvoje može postati više tuđe negoli tvoje), a može biti i da se iskustva ponište šutnjom i zaboravom, pa da novo neiskustvo ublaži patnju i otvori prostor za nove užase.

(4) Misteriozno, sumanute misli, religija, matematika

Šest godina nakon što joj je mladoj mlad umro muž, i nakon što je morala krenuti od neke nule, dvoje joj je djece čudom preživjelo smrtonosnu granatu, za razliku od četvero tuđe djece. Dvadeset i devet godina poslije toga jedno je dijete jednoga njezinog djeteta čudom preživjelo jednu saobraćajnu nesreću, a trideset i jednu godinu poslije toga čudom je drugo dijete drugoga njezinog djeteta preživjelo drugu saobraćajnu nesreću.

Nijednom nije plakala, kaže i čudi se. 

Drugo ime za čudo je sreća, a može se reći još neutralnije: slučaj. Ali svejedno: kad se u prozirnosti svijeta pojavi misteriozan slučaj, dovoljan je tek jedan neoprezan korak da se oklizneš i padneš u bodljikavu šikaru sumanutih misli.

+

U iznenadnom zgušnjavanju povijesti, izgleda da ju Bog izaziva, kao Abrahama, kao Joba. A molitva baš ne pomaže, jer taj Bog, da ga se dade udobrovoljiti molitvama, valjda ne bi činio to što čini; suviše bi okrutan tada bio. – Ta religija baš ne pomaže: njezina nada ne nadvladava ni očaj, a kamoli strah.

+

Racionalizirati, dakle; valja to racionalizirati. A ima li ičega racionalnijeg od matematike? Aritmetičke omjere, pak, nagrizaju nepoznanice, a nije poznato ni radi li se ovdje o oduzimanju ili dodavanju, ili se nešto pritom umnaža i dijeli. Ona dva naspram četiri, pa još dva, a bio je i jedan, pa se kretalo od nule. Ima li još koja nepoznata dvojka i četvorka, ili jedinica, ili čak trojka, prije ništice? I kojim se operacijama poništava beskraj mogućeg minusa? – Ta matematika, prije negoli u red, jasnoću i smiraj, vodi u još dublji misterij, u još goru religioznost, u još sumanutije misli.

=

Kad bi se moglo ne računati i ne vjerovati, ne bi bilo ničega što se može izgubiti, ali ne bi se ništa ni dobivalo, dobivalo bi se ništa.

(5) Slučajnost, moć, poslušnost

Bog, država i novac podjednako ne postoje, i planovi koji se prave na njima i u njihovo ime nisu nikakvi planovi, nego apsolutni kaos koji osmišljavamo svojom nemoći.

Ipak, vjerujemo da oni postoje, proizvodimo njihovu eteričnu moć, prevodimo je u tekuće, pa u kruto stanje, i pokoravamo joj se.

Dok gledam migrante koji pognuti šutke ulaze u policijska kola, u mojoj glavi vrište nijeme krave koje koračaju prema klaoničkom nožu, vrište nijemi Židovi koji koračaju prema plinskoj komori, u sebi nijemom vrištim ja čiji otpor ne bi ni okrznuo savršenu mašinu slučajnosti.

(6) Međubivanje

Una je danas 14 stupnjeva hladna, a zrak drhti na 32 stupnja. Čini mi se da nema boljeg mjesta od Bihaća za bivanje između znanja i neznanja, nevijesti i vijesti, ledene smrti i vreloga života, za čekiranje informacija, za iščekivanje, za međubivanje.

(7) Sedmi dan

Što god rekle vjere, religije i teologije, mora da je između šestog i sedmog dana stvaranja bilo još nekoliko dana kad se Bog nije mogao odmarati. Svemu što je stvoreno treba malo mira i stvoriteljevog nemira – i klici i vatri i kruhu i djetetu i malteru i cipeli i pjesmi – da u sebe izraste, da se učvrsti u svojoj prolaznosti, ili da svečano propadne. 

Zagreb – Bihać – Zagreb, srpanj 2023.