kakve je boje vaša aura? 

Iako joj je sudbina dodelila pospanog muža koji je ponekad toliko iznervira da je imala želju da ga šutne i dva razmažena deteta koja su je ponekad toliko izazivala da se jedva uzdržavala da im ne lupu šamar, inspektorka Vesela Andonovska Smilev je u službenim izveštajima, bez obzira na partijske promene, uvek bila hvaljena da pedantno i odgovorno izvršava svoje radne zadatke. 

I ovog radnog dana kada je je ušla u kancelariju, pažljivo je odložila svoj kaput na drveni čiviluk, jedini predmet koji je donela od kuće na posao. Sa četiri kratke nogarke i četiri izvijena držača za kapute – na svakom držaču moglo se staviti po nekoliko. Iako je čiviluk u kancelariji služio samo za nju, retko za nekog koji bi došao zbog istrage. 

Skuvala si je kafu sa pola kašičice šećera, isključi rešo, prenese belu keramičku šolju na sto, sede i gricnu parče tamne čokolade sa 70% kakaa, što ju je čuvala u fioci. Ispi nekoliko gutljaja tamne tekućine, kad joj sekretarica najavi da je brat nestalog stigao i čeka da bude pozvan. 

– Za pet minuta – reče i na brzinu se pogleda u ogledalcetu. 

Čovek koji je ušao, držao je braon šešir u ruci, sa raskopčanim sivim kaputom i dugim vunenim šalom u istoj boji sa šeširom. Primeti da dosta liči na iščezlog iako je brada došljaka bila skandinavski uredna. Pa ipak, samo je delimično prekrivala ožiljak koji se protezao sa levog kraja čela pa nadole. 

– Izvolite – reče inspektorka – Dobro jutro. 

– Dobro jutro – odgovori ovaj zbunjeno – Ja sam… 

– Znam ko ste. Možete da obesite kaput, šal i šešir na čiviluk. 

Primeti, kada se primakao čiviluku, da su negde slične visine, znači negde oko metar i sedamdeset pet. Zatim se čovek vrati, pomerajući stolicu podalje od kancelarijskog stola. Sigurno mu je neprijatno, pomisli inspektorka. 

– Verujte da meni ništa nije jasno – započe – poslednjih godina se nismo viđali baš često… Znate, ja živim u inostranstvu, davno sam izvan države, trebalo mi je vremena da se snađem tamo, ništa namerno, samo život… 

– Da  niste imali nekakav konflikt? – prekinu ga. 

– Ne! – odreče glasno – možda se nismo često susretali u živo, ali bi se čuli barem jednom nedeljno, preko vats apa… poslednji put kada smo delili pogaču sa paricom na Badnjak, odvojili smo parče i za njega. Parica je pala mlađem sinu, Lukasu. 

Ovo ju je podsećalo na neke ranije razgovore koje je vodila sa ljudima koji su bili deo istražnog postupka, koji bi iz prividne smirenosti brzo prešli u uznemirenost. Ali, na neki način, ovaj čovek joj je bio simpatičan, te reši da ublaži islednička pitanja blažim tonom: – Još koliko ostajate u Skoplju? 

– Do sledeće nedelje. Ako doznate nešto novo… 

– Bez brige. Javićemo vam. Imamo vaš broj. Možda ću vas pozvati na još jedan razgovor. 

Kad je pošao do čiviluka da uzme odeću, inspektorki se učini da je nekako splasnuo, sa šeširom koji je nespretno držao sa obe ruke. 

Pa ipak ne izdrža: – Mogu li nešto da vas pitam? 

– Slobodno, pitajte me. 

– Ožiljak na vašem licu, odakle vam je? 

Za tren, pogled mu se ukoči, onda prošeta po zidovima kancelarije: – A to… desilo mi se prošle godine, saobraćajka… udario me jedan, u Geteborgu… – promrmlja. 

Čim čovek ode, posle par minuta, sekretarica pokuca, uđe da uzme pra znu šoljicu: – Izvinite inspektorke, dali ste doznali kakve je boje vaša aura? 

Pre neki dan, sekretarica Lenče joj je dala „ezoteričnu“ knjigu o aurama – vidite, ako imate vremena, biće vam interesantna… 

-Da, doznala sam. Bilo je puno pitanja u testu, ali sam ih nekako odgovorila. 

– I? 

– Ispade da mi je zelena. 

– Znala sam! Zelena. Vi znate kako da rešavate probleme. Rođena ste za ovu profesiju. 

„Ali ne reče da nije trebalo da stupim u brak rano i da je najbolje da imam jedno dete, ne više“. 

– A tako li? – kratko se nasmeja i ponovo se nagnu nad dokumente. 

morski galebovi  

Videla ih je ranije kako nadleću, nad Vardarom u centru grada, ili kako brode po reci, ali sada, po prvi put, srela ih je na jezercetu u parku, celo jato, kako mirno plivaju, dok iznad njih u krugovima lete i grakću čavke. 

Mlada žena se iznenadi, pa kako je moguće, kako su došli i zašto. Reče joj da su došli sa Egejskog mora, a žena u neverici odmah uslika ptice, pa poče da pretražuje po mobilnom, dok je dete, poduprto uz majku, sramežljivo gleduckao Anu. – U pravu ste! – izviknu žena – Uslikala sam ih, potom upitala čat dzipiti. Kaže da dolaze sa Egeja i tu zastaju radi odmora i hrane. 

– A zatim se vraćaju nazad. Onamoo… – reče Ana i pokaza deteu prema jugu. 

Dete se primače jezercetu: – Vidi mama ove patke, kako su bele. 

– Nisu to patke, sine, to su morski galebovi. 

Priručnik za samoosluškivanje  

Pozvao ju je šef. Po partijskoj liniji postavljen na rukovodeće mesto, neiskusan, sa kratkim stažom za tu funkciju, ali možda zbog toga što je bio desetak godina mlađi od nje ili možda jer su tako rekli iz štaba, njoj se obraćao izveštačeno ljubazno s vremena na vreme u pokušaju da se konsultuju za neke od tekućih istraga. 

– Dobro jutro, draga koleginice – pozdravi je ustajući iz kožne fotelje – Odlično izgledate ovog jutra, gospođo Vesela – i posle male pauze, dodade – Voda mirna, a vi talasate. 

Još jedna od njegovih poslovica, pomisli. Šef je imao običaj da ih kazuje, ubeđen da na taj način ostavlja utisak na prisutne o njegovom tobožnjem bogatom životnom iskustvu. Zapravo poslovica je često bila neispravna, kao na primer „Dva puta meri, dva puta (umesto jednom) seci“, ili „Kuj, kuj, dok mu je vreme“ (umesto „Gvožđe se kuje dok je vruće“). Omiljenu je ipak izgovarao tačno. „Čist račun, duga ljubav“. 

Još uvek držeći njenu ruku, gledajući je pravo u oči, izjavi: – Obdukcija je pokazala da nije nestali. 

Nekako uspe da oslobodi ruku da bi mu odgovorila: – Tačno. 

– Rekli su mi, neki pijanac. Okliznuo se, pao u reku, nije znao da pliva. 

– Nije bio pijan. Ubio se. 

– A, tako dakle. Danas si, sutra te nema… A onaj naš, šta mislite, dali ćemo ga naći? Ima li neki trag? 

Morala je da mu kaže nekoliko rečenica – da istraga teče, da je ispitala svedoke iz zgrade, iz firme, dalju rodbinu, brata, koji je jedini od bliže rodbine, da je objavljena fotografija po svim medijima da se odmah javi ako ga neko prepozna, ali je rešenje još daleko. Najednostavniji, nepobitan fakat je da je čovek postojao, a sada, bio živ ili ne, je nevidljiv! 

– Ne sekirajte se, koleginice. Rešićete vi ovaj slučaj, kao i uvek – ponovo se isklešti šef . – Posle magle, sunce sija. 

Da nije bila kiša, a ne magla, pomisli pre izlaska iz njegоve „rezidencije“.  Nije samo reč o njemu, 

Vrati se u svoju kancelariju, poruči sekretarici da je niko ne uznemirava (što se podrazumevalo i za nju) i zatvori vrata. Unutra, najzad se oseti kao u zaštićenoj pećini. Tu, kada bi se osamila, što joj se nije često dešavalo, tu, u kancelariji, imala je svoj prostor da se smiri, da sagleda tekovni slučaj i da donese potrebnu strategiju za nadalje. 

Gricnu parče tamne čokolade iz fioke i zamisli se. 

Gde li sada živi taj čovek? 

Nije verovala, čak i kada su javili o udavljenoj žrtvi kod Velesa, da će uskoro biti pronađeno telo iščezlog. Jer je još od početka istrage imala je predosećaj da je cela ujdurma smišljena  u glavi nekog ko je imao plan kako da uspešno odmagli iz dosadne svakidašnjice, bez i najmanje namere da našteti sebi, a kamoli da se ubije. Od nečega mu je došlo preko glave i tako je rešio da pobegne. Ali zbog čega? Pitanje je ko mu je u tome pomogao, a ko mu je možda i odmogao. U svakom slučaju, nije samo reč o njemu, umešani su i drugi… 

Neko je pažljivo zakucao na vrata. – Ko je? – povika, pa dodade, takođe glasno: – Zauzeta sam. Imam posla. 

– Izvinite gospođo inspektorke. Ja sam, Lenče. Sa Janetom, hteo bi nešto da vas obavesti. 

Mladi Jane koji je skoro primljen na posao, shvatio je pripravnički staž sa svom mogućom uslužnom predanošću, i zadatke je izvršavao uredno i tačno. 

– U redu, uđite. Kaži Jane? 

– Gospođo viša inspektorke, odgovorili su iz policije u Geteborgu. Zadnje dve godine nije bilo soobraćajnog udesa sa učesnikom koji nosi ime i prezime našeg čoveka. 

– I ja sam tako mislila. Dobro urađeno, Jane – primeti mali osmejak kod sekretarice. – Pozovi ga sutra u podne na razgovor. Lenče će ti dati broj njegovog mobilnog. 

Dozvoli mu da se brani, ali donekle 

Brat iščezlog je izgledao umanjen, splasnut i neuredniji od prošlog puta, možda jer sada nije nosio kaput, šal i kapu, a možda i jer mu je košulja ispod vunenog, boje cigle džempera na zakopčavanje, bila neispeglana. Ožiljak je takođe bio još vidljiviji. Koliko više želi da sakrije, toliko mu se još više vidi, pomisli inspektorka. 

Otkako sede, inferiorno naspram nje, ona reši da započne odmah bez okolišenja: – Poslali su nam policijski izveštaj iz Geteborga. U poslednje dve godine nije registrovan saobraćajni incident u kojem se spominje lice sa vašim imenom i prezimenom. Što znači, niste dobili taj ožiljak tamo ili ne bar na način za koji ste nam rekli. 

Gledao ju je prilično uplašeno, kao da mu je postalo jasno da ona zna kako se to desilo: – Ja… ja nisam kriv. On uopšte nije hteo… mnogo se uzbudio… nije imao nameru… 

-Ko? Vaš brat? 

– Da – reče tiho. 

– Udario vas je? 

Primeti kako dlanovima steže podupirače na stolici: – Nije hteo… posle mu je bilo krivo… 

– Kažite, zašto ste se potukli? 

Stutuljen u stolici, čovek joj zaliči na izduvan balon. Dodade mu jednu od dve neotvorene flašice Rose koje je držala da joj se nađu pri ruci: – Evo, osvežite se malo. 

Gutao je vodu dok nije ispraznio pola flašice. Mehanički joj vrati flašicu, a onda i poklopac. 

– Dobro ste, smirili ste se? A sad mi recite, polako, šta se to tada desilo.  

Još je imao crvenilo na licu, sigurno mu je od uzbuđenja postalo pretoplo u kancelariji. Uzdahnu duboko, kao pred ispovest i odpoče: – Tu ljudi preko noći uleću u poslove, svakakve poslove. Ne znam kakvo je vaše mišljenje, poštovana inspektorko, vi to sigurno bolje znate, ali meni se čini, svakim mojim dolaskom ovde, ljudi su postali nekako zbunjeni, nervozni, život im se ubrzao, svi bi da se obogate preko noći. Eto i moj brat… promenio se, nije kao onaj od pre… 

– Ranije ste se znači dobro slagali? 

– Pa, moglo bi se tako reći. On je osamnaest meseci mlađi od mene, bio sam samo jedno odeljenje pre njega, pubertet i mladost smo proveli zajedno, u istom društvu. Čak i kad smo pošli sa žurkama, zajedno smo išli… onda, studije… on je bio bolji student od mene, upisao je Ekonomski i završio ga na vreme, sa visokim ocenama. Ja nisam uspeo da završim Mašinski, počeo sam sa biznisom, onda sam se oženio i otišli smo u Švedsku… počeo sam takoreći kao šegrt u jednoj od poslovnica Volvoa, i brzo sam napredovao…  

Prekide ga: – Produžili ste da se viđate? 

– Dolazili smo tu za praznike, ponekad za Nove godine, Uskrs, u početku i leti… Inače, rekao sam vam, kontaktirali smo preko telefona…

– Dali vas je on posećivao u Švedskoj? 

– Ne – i odmah se popravi – u početku je dolazio, jednom u dve godine, posle sve ređe…

– Tada, zašto se to desilo u stanu? 

Brat zaćuta, sigurno misleći šta da odgovori: – Kada smo se tada videli u Skoplju… odmah sam primetio da je nekako posiveo… kao da ga nešto muči… – obazre se okolo kao da traži podršku da produži: – i… 

– I? 

– … potražio mi je veliku sumu novca. 

– Koliko vam ja tražio? 

– Puno. Da je bilo deset hiljada, petnaest hiljada eura, dao bio mu. Ali… 

Primeti da je brat počeo  da tapka nogom vrativši se u traumatičnu situaciju: – Sto hiljada! Pa mi još uvek nemamo toliko, svakog meseca plaćamo kao podstanari visoku kiriju u Geteborgu, na decu kao što rastu, toliko se više troši…

Parite se otepuvačka, potseti se naslova drame Krleta koja joj je bila obavezna lektira u srednjoj školi: – Zato ste se potukli? 

– Nismo se tukli – promrmlja – on je bio van sebe… nervirao se, vikao… onda, sa prvim što mu je došlo pod ruku, sa četkom za cipele, ne razmišljajući, udario me iznad arkade. Bilo mu je jako žao kada je video da mi teče krv i zaplaka… brisao me vatom i rakijom… i ja sam zaplakao… 

Dok je isprekidano pričao, čovek je zaista bio sav rastreperen. Dala mu je malo vremena da se smiri, pružajući mu polupraznu flašicu koju ovaj ispi do kraja u velikim gutljajima. 

Rešila je da završi ovaj razgovor, nije želela dalje da ga muči: – Imate li ključ od stana vačeg brata? 

– Vaši su mi rekli da mogu da ga zadržim, ali mi je nezgodno da ulazim tamo kad njega nema. 

– U redu, pozvaćemo vas ako mi zatrebate. Ostaćete još neko vreme u Makedoniji? 

– Da, uzeo sam dopust sa posla, još dve nedelje. 

Odkako je izašao iz kancelarije, zbunjen pa ipak pristojan, dva puta reče „doviđenja“, a inpektorka reši da stavi džezvu sa vodom na rešo. 

Sekretarica Lenče tiho odškrinu vrata: – Videlo se da ste ga rasturili – da bi potom malo obeshrabrena slabim odzivom pretpostavljene, pažljivo provuče celo telo: – Ja, gospođo inspektorke, donela sam vam jednu knjigu, možda će vas zainteresovati, nešto o Japanu. Na engleskom je, ja ne mogu da je čitam, ali vi… sigurno će vam se dopasti. 

Ah, Lenče sa njenim egzoterijama, pomisli: – Važi, hvala ti. Ostavi je na birou. 

Nagnula je glavu nad džezvu pred da je makne sa rešoa. Miris nadolazeće kafe ju je prijatno zagolicao. 

Lenče je izašla iz kancelarije, tiho kao što je ušla. Inspektorka je napunila šoljicu i sela za svoj sto prelistavajući knjigu koju joj je donela Lenče. Imala je jednostavan naziv, „Japan“, priručnik za turiste, iskićen fotografijama. 

(fragment iz poduže novele)

Neka me prenese
Ova sunčana jesen
U dječije dane
Neka mi opet svane
Crnoriječka zora
Nakon sna s milion mora
I neka beskrajne težnje
Niknu iz duše nježne
Da ovog nesnošljivog sebe
Zamijenim onim što je lebditi znao
Do izmišljene, nebesne tebe
Dok nije s te visine pao
U ovo tijelo bolno
Godinama kršeno, umorno
U um što pred ništavilom prska
Zaglavljen u zla, ogavna, mrska
Što od pamtivijeka traju
I trajat će dok ne progutaju
I mene i svijet cio
U njemu sam zalud bio

Neka me prenese
Ova sunčana jesen
Preko samrtne modre rijeke
U bešumne predjele daleke
Neka nestane, neka mine
Ova zaludnost u beskraj tišine

Mak Dizdar: Vidovopoljska noć, NoBi, Sarajevo 1936.

Kao devetnaestogodišnjak objavio je zbirku “Vidovopoljska noć”, a bilo mu je četrdesetdevet kada je objavio “Kamenog spavača”. Između te je dvije knjige trajala potraga za jezikom i temom. Odvila se u vrijeme Drugoga svijetskog rata, u okolnostima za pjesnika dramatičnim i opasnim, i u doba poratna, kada je ideologija planetarna kao opijum mamila i omamila naraštaje, kvareći ponekom darovitijem talent. Njemu talent nije pokvarila.

Životna mu se putanja kretala od Stoca do Sarajeva. Estetska, tako bismo mogli reći, bila je neusporedivo uža i kraća, pa je išla od jednoga do drugog kraja Vidova polja i Radimlje, što nije put koji bi se dao prepješačiti, nego ga čovjek samo može u sebi samom preći. Da je netko rekao kako se Mak Dizdar nije u životu pomaknuo s mjesta od kojeg je krenuo, ne bi pogriješio mnogo.

“Vidovopoljska noć”, osumnjičena za podbunjivanje i sablažnjivanje naroda, temeljito bila je cenzurirana pri objavljivanju. Knjiga socijalno intoniranih pjesama, u estetskom i političkom duhu epohe, objavjena je u vlastitoj nakladi, u biblioteci Nova biblioteka (No-Bi), koju je sam Dizdar koncipirao. Rijetko se pojavljuje u antikvarnoj prodaji, ali kola jedno neformalno izdanje, broširano kao i ono prvo, koje se ne može prodavati, a čiji sam primjerak dobio jednom, na proputovanju. 

Ono što se na spomen Maka Dizdara nikad ne kaže, a vrijedilo bi reći, jer je trajno obilježje njegova talenta, izrazita je konceptualna narativnost “Kamenog spavača”. Ta knjiga nenapisani je roman, pjesme u njoj romeneski su opiljci, nepotpuni fragmenti. U svakom od njih, cjelina je priče. U “Vidopoljskoj noći” dar je za priču: da smo tog devetnaestogodišnjaka sreli 1936. s njegovom brošurom, rekli bismo da će taj pisati pripovjetke i romane.

Pjesma “Maslina je dala utočište starom čovjeku” ne nađe se u izborima Dizdarevim, premda je za pjesnika karakteristična: “Sklupčani starac Mato iz Plužina imao je 1936/ jednu poderanu šarenu košulju na staračkom tijelu/ i ravnih stotinu godina tamo negdje u ljeto./// U avliji njegove kuće rasla je svilena maslina/ i imala kad se starac rodio nešto oko dvije godine./ Jednoga dana (bio je ponedjeljak) od razdrte košulje konopac/ napravio je da ugasi svoj dugi život taj Mato starac,/ koji je tako kao u njihalci jednoj umro, umro, umro,/ a stare maslinove grane malo se zanjihale,/ kao da su gledale/ je li proljeće izniklo vlati trave iz majske crvenice.”

Sve u toj je pjesmi kao što će biti i u “Kamenom spavaču”, samo što je vrijeme suvremeno, a jezik govorni, svakodnevan. Sintaksa, međutim, čudna, pomaknuta i neočekivana, s vremenskim prekoračenjima, onakva je kakva će biti trideset godina kasnije. Isti je i ritam, slobodan od sroka i rime, ali bez one leksičke pomaknutosti i simulacije natpisa s drevnih mramora. Da bi ispripovijedao svoju priču, i da bi ta priča postala južnoslavensko pjesničko čudo, Maku Dizdaru bit će potrebno da – izmisli jezik.

Dva su velika jezikotvorstva u južnoslavenskome pjesništvu, Krležino u “Baladama Petrice Kerempuha”, i Dizdarevo u “Kamenom spavaču” Oba djela, i Krležin spjev, i Dizdareva knjiga, narativno su, pričom, neobično bujna. Oba jezika su, suprotno mišljenju predstavnika narodnih masa u književnosti, potpuno izmišljena. Nitko nikada nigdje nije govorio kao Petrica Kerempuh i nitko nikada nigdje nije govorio kao lica i pripovjedač “Kamenog spavača” Obojica pjesnika bili s u inspirirani starim rječnicima i antologijama, ali njihov jezik nije iz tih knjiga. To je i razlog zašto sljedbenici Krležini i Dizdarovi, oni koji bi pisali po njihovim urnecima, djeluju toliko slabo i nemoćno. Obijači njihovih pjesničkih jezika djeluju poput obijača tuđih vikendica, površni i jadni.

“Narodna hercegovačka pjesma i godišnja doba” išla je ovako: “Putem u župnu crkvu u Stolac/ tiho dubravski momci pjevaju: – Jadno ti je u Dubravam’ stanje,/ ljeti branje, zimi kopat panje,/ a s jeseni listati duhane./// Pjevaju oni tako i u prostu melodiju/ se uljuljkuju,/ dok proljetnu glad ovim stranama/ u pjesmu stid ih je da kuju.”

Skoro pa odlična pjesma, koja krajem završi u nedovoljno dobro artikuliranoj paroli, zanimljiva nam je zbog jednog važnog elementa Dizdarevog. Musliman, on bio je pjesnik, promatrač i kroničar cijelog svog svijeta stolačkog i hercegovačkog, kao što je to bio i Antun Branko Šimić. Devedeset godina nakon prve njegove knjige, šezdeset nakon “Kamenog spavača”, takvih jedva da ima, a ni prije ih baš i nije bilo. U Dizdarevom kraju, ipak, ima jedan, imenom Almin Kaplan.

Slučaj

U jednom intervjuu, razgovoru što ga je s Dizdarom vodio Velimir Milošević, pjesnik spominje anegdotu iz 1958. Neka pjesnička manifestacija na Plitvičkim jezerima, Vesna Krmpotić nagovara ga da čita “Gorčina”. Onu “čudnovatu pjesmu” kaže ona. Poslije ga, čudom očuđeni, “hajdučki zaskočiše” Branko V. Radičević, Vasko Pola i Radonja Vešovića. E, da bi pjesmu objavili! Iz toga započinje pisanje cijelog “Kamenog spavača”. Pisanje uvijek je osamljenički čin, ali nerijetko ono najbolje od pisca iznude drugi ljudi, dobri čitatelji.

Kora

Naslov knjige Vaska Pope iz 1953, prevratničke u njegovu opusu i u pjesništvu srpskom i južnoslavenskom. Mak Dizdar nije bio Popin sljedbenik, kao što nije slijedio ni Krležinog Petricu Kerempuha, ali da nije bilo “Kore” i Petrice, ne bi bilo ni “Kamenog spavača”. Književnost nastaje na onom što prethodi, kao sediment i kao sedimentna stijena. Bez onog što prethodi, pisac ne bi znao da to tako može i smije. A sve riječi materinjeg jezika bile bi mrtve kao ljudski leševi u prosekturi koja je već danima bez struje. 

Obzor, Večernji list, Zagreb, 17. listopada 2026.

Razgovarao Branimir Pofuk

Kada je riječ o ra­zumijevanju i tu­mačenju Bosne i Hercegovine u svoj njenoj slože­nosti, nezaobilazne su knjige Ivana Lovrenovića. Samo u posljednjih desetak godi­na njegov su opus obogatili izni­mni naslovi: Isus u Ahmićima (Synopsis, 2015.), Ulazeći u Varcar (Fraktura i Synopsis, 2016.), Putovi su, snovi li su (Fraktura, 2019.), U sjeni fantoma (Frak­tura, 2023.) i Dva vijeka, jedan vijek (Fraktura, 2025.). U njima se osobno i obiteljsko pamćenje prepliću s poviješću zemlje, a pojedinačni ljudski život dobiva prednost pred ideologijama i na­cionalnim mitovima.

Uz izbore u BiH održane prije tjedan dana, povod našem razgo­voru najnovija je Lovrenovićeva knjiga Azijski vjetar. Vježbe pam­ćenja, objavljena u mladoj mo­starskoj izdavačkoj kući Izdanja Buna, pod uredničkim vodstvom Almina Kaplana. Kratki zapisi o djetinjstvu, zavičaju, književ­nosti, vjeri i ljudima snažno sa­žimaju piščev dosljedan etički i umjetnički credo.

Razgovor je vođen pisanim putem i donosimo ga bez i naj­manjih izmjena, kao vrijedan književni tekst, što svaka Lovre­novićeva rečenica i jest.

Jeste li očekivali da će Daytonski okvir BiH, koji se često uspoređuje s luđačkom košuljom, ovoliko dugo opstati? Dokle?

– Nitko to ne može znati. Bila je prije dvadeset godina jedna šansa za promjene nabolje: tzv. Aprilski paket reformi 2006, što ga je krajem 2005. o desetoj godišnjici Daytona inicirala tadašnja američka administracija, uviđajući da je nužno makar korigirati vlastiti projekt „luđačke košulje“. Nota bene, za reforme bile su sve tri velike nacionalne stranke sa svojim liderima (Dodik, Tihić, Čović). No tada su Haris Silajdžić i Božo Ljubić sa svojim strankama, svaki iz svojih usko karijerističkih razloga, uz mutne operacije i potplaćivanje kolebljivaca, oborili taj projekt u parlamentu, i sve poslije toga samo je urušavanje, političko i opće. Tada je Dodik sarkastično izjavio da Republika Srpska duguje vječnu zahvalnost Silajdžiću što je obavio važan posao za nju. Godine su pokazale da je bio u pravu. Koincidentno, iste se godine na izborima kao marioneta iz opsjenarske radionice Zlatka Lagumdžije pojavio i Željko Komšić, i prvi put sjeo u fotelju Predsjedništva BiH.

Lako bi moglo biti da je Dayton, u raznim modifikacijama, vječan. Jer je za njegovu promjenu u pravcu cjelovitije države i harmoničnijega društva nužna usuglašenost domaćih političkih subjekata (entiteta?, naroda?, stranaka? – kako hoćete), a takva mogućnost zasada je nezamisliva. Između ostaloga, tu je Republika Srpska kao država u državi Bosni i Hercegovini, sa svim ograničenjima ali i sa svim ovlastima koje to sadrži. Bez masivnoga interveniranja koje od velikih sila u unutarnje uređenje BiH ta se činjenica neće mijenjati, a odavno je jasno da toga nema niti će biti. Dapače, stvari su se obrnule, pa danas Republika Srpska dobro stoji i kod Putina i kod Trumpa, o Vučiću da ne govorimo.

Vi ste nedvosmisleno i jasno kritizirali i način biranja hrvatskog člana Predsjedništva glasovima Bošnjaka i u tome Komšićevu ulogu i politiku, ali isto tako i politiku HDZ-a u Bosni i Hercegovini, još od samih početaka, Tuđmanovih vremena. Kako iz te pozicije izgleda pobjeda Darijane Filipović? Što to znači za Hrvate u BiH? Čitam analize koje kažu da izbor D. Filipović predstavlja uklanjanje glavne prepreke obnovi povjerenja i boljoj suradnji između Hrvata i Bošnjaka. Vidite li to i vi na taj način?

– Pustoš Komšićevih dvadeset godina valjalo bi sagledati ne samo iz hrvatske perspektive, nego i iz perspektive države, kojoj nije donio ništa dobro nego nanio goleme štete, a također i iz bošnjačke perspektive. Nudio je Bošnjacima populističku maglu o „građanskoj državi“, nemajući pojma o kompleksnosti toga modela, pa je i sam, pritjeran uza zid pametnim potpitanjem u jednom intervjuu, priznao da se cijela njegova priča o građanskoj državi svodi samo na pravilo „jedan čovjek – jedan glas“, ne znajući (?) kakav je to ekrazit pod temeljima države složene na način na koji je povijesno i trajno složena Bosna i Hercegovina. Tako je onim Bošnjacima, koji su ga birali i koji su u njemu vidjeli rješenje, donosio samo dodatno sluđivanje šupljim iluzijama, a pojačavao omrazu prema Hrvatima.

O gospođi Filipović do jučer nismo znali ništa, a ni danas ne znamo mnogo više – samo to da je Hrvatica i hadezeovka. To joj je bilo dovoljno da postane supredsjednica države! To vam govori sve o izbornim kriterijima u BiH, pogotovo u Hrvata. Sam način na koji je 1990. godine HDZ BiH osnovan kao filijala i agentura „matičnoga“ Tuđmanovog HDZ-a bio je i ostao „istočni grijeh“ hrvatske politike u BiH, i determinanta njezine politike, dubinski destruktivne po kulturni i povijesni habitus Hrvata u Bosni i Hercegovini, da ne govorim o demografskom njihovom kolapsu. Izbor gospođe Filipović samo je donio uzdah olakšanja HDZ-ovim glasačima, jer, eto, skinuli su mrskoga Komšića, ali to je tek prolazna emocija. Uostalom, i kad bi gospođa imala kapacitet M. Thatcher, i dobru volju A. Merkel, slabo bi što mogla promijeniti kod ovako postavljenoga sistema, u kojemu je plansko podgrijavanje nepovjerenja „između naroda“ uvijek iznova oprobano sredstvo stranačkih lidera, kako bi se oni mogli pokazati konstruktivnima i nezamjenljivima.

Jesu li prema vašem viđenju ovi izbori donijeli išta supstancijalno novo u politički život i praksu BiH?

– Novo je samo to, što se sve vratilo na staro. Nakon koalicijskih vratolomija u proteklom ciklusu, sad će ponovo igru voditi tri stare nacionalne stranke s trojicom starih lidera: SDA s Izetbegovićem, SNSD s Dodikom, HDZ BiH s Čovićem. Možda će im se priključivati SDP Nermina Nikšića, to će se tek vidjeti, ali ni to ne bi bilo ništa novo. Dakle, taj rezultat je sam po sebi depresivan. S druge strane, on je ozbiljno indikativan, i na nesimpatičan ali ljekovit način otrežnjujuć. Ako spustimo sondu dublje ispod političkoga aktualiteta, on upućuje na jednu konstantu i na jednu neminovnost. Bosna (i Hercegovina) oduvijek je na svoj posebni način kompozitna; to je ono što joj u civilizacijskom pogledu daje čarobnu strukturu i fizionomiju. U političkom pogledu, međutim, ta kompozitnost stvara konfliktnost, koja je u prošlosti održavana pod kontrolom onda kada je zemlja bila dijelom većih imperijalnih struktura (sve do posljednjega Titova mini-imperija). Danas, kada je BiH nezavisna država, condicio qua nonnjezina opstanka jest: može li sama iz sebe pronaći politički i društveni oblik koji će njezinu kompozitnost istovremeno i uvažavati, i umjeti harmonizirati i funkcionalizirati do nužne mjere.

Jeste li danas još osamljeniji nego ranije u iskazivanju svog nacionalnog identiteta koji je hrvatski, ali ne samo hrvatski, a time ništa manje hrvatski?

– Kada sam svjestan svojega nacionalnog, ili bilo kojega drugog grupnog identiteta, kao nečega stvarnog i važnog? Onda kad mi ga netko negira, ili kada mi nameće drugi identitet, jer taj netko, eto, bolje od mene zna tko sam. Tako, svoj identitet hrvatski osjećam važnim i postojećim kada mi ga negiraju nacionalno zadrti Bošnjaci, svoj bosanski identitet osjećam važnim i postojećim kada mi ga negiraju nacionalno zadrti Hrvati. Nekada su to radili i nacionalno zadrti Srbi, oni pogotovo, ali sada to ovdje kod njih više nije na dnevnom redu, jer Hrvata u njihovoj kao-državi nema, počistili su ih bez milosti, pa ih sada vole i uvažavaju. Kao pisac, međutim, ništa ozbiljno ne mogu napraviti ako ne mogu isključiti svaki osjećaj pripadnosti, jer ona ubija potrebu i sposobnost da ono o čemu pišeš promatraš sa svih strana s jednakim uživljavanjem i razumijevanjem. To znači izlazak iz svih pripadnosti, pa i iz sebe sama, jer „neki oblici osjećanja i mišljenja zahtijevaju da se ne bude ni svoj, da se bude ništa koje misli, koje piše“ – tako mi se to nametnulo u Azijskom vjetru. Malne onako kako veliki Mevlana Rumi veli u Divan-i Šemsu (u lijepom prijevodu Muamera Kodrića): „Samog sebe više ne znam, nit’ sam židov nit’ kršćanin, nit’ štujem vatru nit sam musliman / Nit’ sam s istoka niti sa zapada, nisam s kopna, nisam s / mora, / sa ovog svijeta sigurno nisam…“

Nedavno ste objavili zapis o dva zločina u dva stoljeća na istom prostoru i jednom iscjeljujućem epilogu. Volio bih da na tom primjeru pojasnite suprotnost između iscjeljujućeg potencijala “historije odozdo” i “otrovnih rezultata historije kao služavke nacionalno-patriotskih programa”.

– U zeničko-travničkom selu Pojske godine 1874. Agan Patković sa svojim jaranima pobio je bigajri hak (na pravdi boga) šestero članova katoličke obitelji Markovićā. U lipnju godine 1993. pripadnici Armije BiH pobili su sedamnaest muških stanovnika u obližnjem hrvatskom selu Šušanj. Koincidentno, i zapovjednik formacije u čijem području se dogodio zločin u Šušnju, zvao se Patković, Šerif. Političke i vojne vlasti bošnjačke zločin su sistematski prikrivale i zataškavale, tako da nikada nije dobio pravosudni epilog. Ali, evo druge vrste epiloga: stotinu pedeset i dvije godine poslije pokolja Markovićā u Pojskama, a trideset i tri godine nakon zločina u Šušnju, Harun Bišić, muslimanski intelektualac iz toga kraja, objavljuje obimnu rekonstrukcijsku studiju o tim dvama pokoljima pod naslovom Bosanska tragedija u topografiji boli: Hermeneutika pomirenja – Memoria, Iustitia, Reconciliatio. Ta studija, metodološki besprijekorna, etički veličanstvena, odgovor je na Vaše pitanje. Kao primjer etničko-vjerske bespredrasudnosti i znanstvene ljubavi za istinu, za sada je usamljena, što joj ne umanjuje, nego uvećava vrijednost i poticajnost.

U velikom izboru 100 najboljih romana na portalu Velike priče na tri prva mjesta su tri velika “bosanska” romana: Na Drini ćuprija, Derviš i smrt, Prokleta avlija. Andrićeve i Selimovićeve univerzalne i duboko humanističke poruke ipak traju i žive? (Bit će zanimljivo u sljedećim tjednima pratiti i glasanje “publike”…)

– Benigne su i neobavezujuće sve ovakve ankete – u njima se na kraju ipak sve svodi na kvantificiranje, na poredak brojeva, dakle na kriterije koji u književnosti, u umjetnosti ne znače ništa. Ali su i zabavne. Naročito po reakcijama koje proizvedu. Tako se u Bosni javilo nekoliko žestoko ideologiziranih glasova, biva, opet su Bosnu zaobišli, opet nas ne priznaju, opet smo samo za potkusurivanje… Na trenutak mi se učinilo da smo u 70-im, 80-im godinama prošloga vijeka, kad su se miješale književna politika i politika centralnih komiteta Partije. Dva moja favorita, Ponornicu Skendera Kulenovića i Orden Stjepana Čuića nitko drugi nije primijetio, što me nije ni iznenadilo ni pogodilo. Ni obezvrijedilo mi izbor. A jedan rezultat ankete jest zavrijedio apostrof: činjenica da su se među stotinu izabranih romana našla tri romana jednoga pisca, Miljenka Jergovića, a čak devet u cijeloj anketi. To jest podatak, to traži elaboraciju.

Već kod prvih zapisa u Azijskom vjetru meni se nametnula usporedba s Andrićevim Znakovima pored puta. A onda sam vidio da ste ih na više mjesta i citirali. Kako je Andrić “upao” u svijet vašeg djetinjstva i kakav je učinak imao?

– Znakovi pored puta književno su i umno čudo, nenadmašno. Andrića sam čitao rano, u našoj staroj kući u Varcaru, kasnih pedesetih godina minuloga stoljeća, uz moga “turskog” djeda i baku. Frapirala me je Andrićeva proza time, što u njoj prepoznajem taj svoj svijet, te ljude i način na koji se među sobom odnose, način na koji obavljaju svoje poslove, nadasve jezik toga svijeta i ritam toga svijeta usklađen s ritmom zemlje, sunca i mjeseca i četiriju doba. Dok još ništa o književnosti nisam znao, još manje pomišljao na sebe kao pisca, Andrić mi je tako otkrio ogromnu moć književnosti – da taj moj svijet, koji, čini ti se, nema nikakvu važnost izvan sebe samoga, iznese na najširi horizont relevantnosti i umjetničke izvrsnosti. Koju godinu kasnije na zagrebačkoj Filozofiji uzeo sam za diplomski rad Andrićev „franjevački ciklus“ priča i Prokletu avliju. Bilo je to na kolegiju srpska književnost, koji je držao Vice Zaninović, tvrd profesor, s kojim sam imao mučnih okapanja jer mu se zbog nečega nije sviđalo što sam za rad uzeo taj temat iz Andrića. Propao mi je taj rad davno, a volio bih ga sada čitati, jer se i danas sjećam intenziteta uznesenosti s kojom sam ga te zime u Varcaru pisao.

Mnogo je u toj knjizi zapisa kojima bismo mogli posvetiti čitav razgovor. Ali, biram priču o slikama sv. Franje Asiškog, sv. Antuna Padovanskog i cara Franje Josipa. Ispričajte našim čitateljima tu kratku veliku povijest u jednom okviru.

– Iznad postelje mojih djeda i bake u staroj kući u Varcar-Vakufu stajala je velika slika svetoga Ante s malim Isusom i ljiljanom u masivnom okviru širokih stranica u lažnoj pozlati. Tko zna otkad je tu stajala i kako je nabavljena. Sa svoga ljetnog izleta u Firencu 1970. donio sam kvalitetnu Giottovu reprodukciju, Sv. Franjo propovijeda pticama, kojom sam naumio zamijeniti taj konfekcijski kič. Djedu je bilo svejedno, a baka ni da čuje, ne da ona sv. Antu i malog Isusa, moji likovni argumenti ne znače joj ništa. Kad se nakon dvije-tri godine ipak smekšala, pa kada sam skinuo sliku i uklonio zaštitu, dočekala me je bijela pozadina slike za koju sam mislio da je sv. Anto. Kad je okrenem, ugledam: svjež i neoštećen, blista oleografiran portret cara Franje Josipa I. Ni baka ni djed više se nisu sjećali kada je preko cara stavljen sv. Anto – je li to bilo 1916, kada je car umro, ili možda 1918. kada mu je umrla Carevina a nastala Jugovina? Nisu se, također, mogli sjetiti ni kada je to bilo kad su carevu sliku nabavili. Svakako mnogo ranije, prije Velikoga rata. Stavio sam sv. Franju u okvir, a s ironičnim pijetetom poda nj spremio sv. Antu i cara Franju. Djed je već bio umro, a baka se priviknula. Pod Giottovim Franjom koji propovijeda pticama kroz nekoliko godina je umrla, u devedesettrećoj. Ni djed ni ona – blago njima – nisu mogli dočekati 1992-93, kada je ono katoličkoga Varcara, što je preživjelo stoljeća, ratove, promjene i prevrtanije, pod osionom novosrpskom vlašću u novom ratu nemilosrdno zbrisano, kuća opustošena i opustjela, a onda kroz nju, nakon propasti Kninske krajine, stali prolaziti te duže ili kraće u njoj boraviti srpski nevoljnici s tih strana. Kuća, živa slika propasti, stoji i danas, a o velikom okviru i slikama u njemu ne mogu znati ništa; nikada u nju više nije stupila moja noga, niti ikoga od mojih. Je li možda za koje od ljutih zima okvir došao na red da bude ogrev? Čije li su oči tada ugledale tri slike, jednu za drugom, jednu na drugoj? Što im je mogla govoriti njihova historija?

Oduvijek sam želio nekoga pitati, a čini mi se da ste baš vi prava osoba, kako se i zašto u Bosni sv. Antun (Anto, Ante) uzdigao u pučkoj pobožnosti katolika Hrvata do samog Isusa i Gospe, mnogo više od samog Franje Asiškog, osnivača reda bez kojeg Bosna i Hercegovina ne bi bila ono što jest?

– Tri su najveća „bosanska“ sveca u mome sjećanju iz davne mladosti dok sam još bio „u viri“ i u crkvi: sv. Ilija (u katolika prvi zaštitnik Bosne od 1752, kada je na drugo mjesto spustio sv. Juru, koji ju je dotle stoljećima štitio kao prvi i jedini), sv. Ivo i sv. Anto. Sva trojica su toliko ukorijenjeni u svakodnevni život puka, da je teško vidjeti granicu između intimnoga i liturgijsko-službenoga doživljaja. Na mnogo načina jači je intimni od službenoga. Prva dvojica, kao kršćanski „prerušeni“ drevni predkršćanski i predkatolički likovi, prisutni su i u pravoslavnom i u muslimanskom imaginariju, a i sv. Anto, premda ekskluzivno zapadno-katolički, u određenim potrebama i oblicima štovanja prelazi te granice. Antropologija bi o tom svakodnevnom životu sa svecima, i o Bosni u kakvoj se on prakticira, imala mnogo toga reći, ali u Bosni, koliko mi je poznato, sustavne antropologije te vrste nema. Bio je, i nažalost prerano otišao od nas, pokojni fra Ljubo Lucić, polihistor, pisac žive misli i krepkoga stila, koji je na svoj neakademski način mnogo o tome znao, ponešto i napisao. Iznio je Lucić i pretpostavku da se kult Ante Padovanskoga u Bosni djelomično naslanja na prastare tradicije štovanja Antuna Opata, sv. Ante Pustinjaka. U mome kraju svetome Anti išlo se na hodočašće visoko u Pougarje, u vrletnu franjevačku župu Dobretiće. Jest da je to već na pragu ljeta, ali valja daleko pješačiti, a u Dobretićima zna i u po vedra dana izbiti takav nebeski kijamet, da prokisneš do gole kože i smrzneš se od studeni. Svejedno, uvijek su se hodočasnici i hodočasnice vraćali smireni i blagi, horni. U Sarajevu kod franjevaca na Bistriku u crkvu sv. Ante dolazili su po zagovor i pomoć muslimani i pravoslavci, bogme i bezvjerci, i to je kroz duga vremena bilo sasvim uobičajeno i normalno. Poslije ovoga rata malo je manje toga, ali nije nestalo. Čar Ante Padovanskoga i njegova ogromna popularnost izlazi iz toga što su ljudi njegove moći i „usluge“ vezali uz cijeli registar svojih najprečih dnevnih problema i potreba: od zdravlja (svojega, svojih bližnjih ali i svojega blaga) do traženja zagubljenih stvari. Valjda nema ni jednoga sveca, kod kojega tako prirodno i životno jedno uz drugo prianja vjersko i praznovjerno, sveto i trivijalno.

U prva tri zapisa nalazim vaš čitav svjetonazor, nepokolebljivi ljudski i umjetnički životni credo: posveta prahu onih kojih se ne sjeća nitko, odmalena dar da vas ushićuje “od svijeta nepriznato i pokrajnje, rubno i maleno”, i (pre)kasna spoznaja da je kroz život najispravniji put “mekoće, razumijevanja i milosrdnosti”. Jeste li odgonetnuli ruku koja je posijala to sjeme u vama? I je li to ono iskonsko ljudsko ili anomalija, odstupanje od sebičnosti, gramzivosti i okrutnosti ljudske vrste?

– Volim što apostrofirate ta tri mjesta. Ne znam kako sam stekao ta uvjerenja. To i nisu uvjerenja, više osjećaji, afiniteti. Ne vjerujem da se do njih dolazi izvanjskim utjecajima, ma koliko oni mogu biti moćni, sugestivni. Bit će prije da s time izađeš iz matere. Tvoje je samo da to kasnije osvješćuješ ili ne osvješćuješ, razvijaš ili zapuštaš. U tome mogu biti od pomoći vanjski utjecaji – ljudi koje susrećeš, knjige koje čitaš. Veliki etički preokretači. Isus iz Nazareta počeo me je istinski uznemiravati i “napastovati” kada sam napustio vjeru i crkvu, i ne prestaje do danas. On od čovjeka traži nemoguće, a to nemoguće je jedino ljudski vrijedno, i čovjek zna da je tako, a slab je i nije kadar da tako radi i živi, međutim, važno je da on to u sebi zna. Od toga sve počinje, pa kako se kome zalomi. Dodao bih: u ljudskom svijetu grubost i sebičnost i krvožednost jesu konstanta, a blagost i mekoća i milosrdnost anomalija, ali u životu sam susretao ljude-anđele i žene-anđele, svijetle duše. Ima ih oko nas. Oni nemaju vlast ni moć, ničim ne upravljaju, ni o čemu ne odlučuju, ali – na njima svijet počiva.

Pišete i ovo: “Kad se okreneš unatrag, vidiš: najbolje od onoga što si ikada govorio/pisao/zastupao, išlo je s margine i za ljubav margine, nikad iz centra i za volju centra.” Trebamo li upravo na marginama i među marginaliziranima tražiti spas za ovaj svijet u čijim centrima bujaju strah i tjeskoba?

– Ne znam za spas. Prošlost poznaje razdoblja ludih careva, jedno takvo smo, evo, i mi dočekali. Ali ludi carevi prošlosti nikada nisu imali bezgraničnu i globalnu moć kakvu imaju današnji, na čelu s glavnim i najjačim, kojega izjede bijes što ne može da sebi kupi Nobelovu nagradu pored tolikih milijardi u džepu. Istovremeno, vidimo kako u njihovom svijetu vlada potpuna duhovna i vrednosna praznina, koju bjesomučno ispunjavaju glupim prizorima taštine, bogatstvom, bogatstvom, što većim bogatstvom, koje više ne služi ni njima, nego sebi samome. Uz to ide potpuna otupjelost spram ljudske patnje, bijede, besperspektivnosti, i već neskrivena bezumna volja za ubijanjem i uništavanjem. Treba slušati njihov sladostrasni govor: „ubili smo“, “uništili smo“, „prestat će postojati“, „zbrisat ćemo“… Nekadašnji suprotni vladajući polovi bipolarnoga svijeta Kremlj i Bijela kuća danas su glatko ujedinjeni u poimanju „vrijednosti“, i ništa im ne stoji na putu demonstriranja tih „vrijednosti“: otimanje i uništavanje tuđih zemalja, tuđe nafte i minerala, gaženje i ubijanje slabijih, nepriznavanje međunarodnoga prava i njegovih institucija.

Ne znam za spas. Vidim paradoks: tko se u današnjem svijetu ludovanju ludih careva na sustavan i artikuliran način tome opire? Profesor Robert Francis Prevost, rimski papa Leon XIV. Zadnja njegova enciklika najjači je dokument ovoga vremena po dvjema tačkama: po pomno razrađenom upozorenju na opasnosti koje nosi nekontroliran razvoj umjetne inteligencije u pravcu dehumanizacije čovječijega svijeta, te po jednako razrađenom upozorenju na sve neodrživiju socijalnu nejednakost na planetu. U povijesti papinstva nije baš bilo uobičajeno da se sa Svete Stolice čuje glas brige za sav svijet i sve njegovo ljudstvo. Dok čitam papinu Magnifica humanitas, pada mi na pamet posljednji razgovor s pokojnim Željkom Mardešićem, velikim hrvatskim sociologom religije, s kojim sam se sreo posljednji put prije dvadeset godina u njegovoj Komiži, za jutarnjim čajem na rivi. Sav u nekakvom etičko-intelektualnom tremolu, u potpunoj opreci s okolnom atmosferom opojnoga ljeta i merkantilne trivijalnosti turizma, govorio mi je o užasu strukturalne nepravde modernoga svijeta, o tankoj manjini koja ima i ogromnoj većini diljem planeta koja nema, koja nema ništa, kojoj to ne-imanje oduzima temeljnu ljudskost. Govorio je o krivnji svih etabliranih struktura za takvo stanje, i, s nekim pravedničkim užasom i strepnjom, o nemogućnosti izmjene toga stanja osim u najradikalnijim, krvavim društvenim preokretima.

Ne vjerujem u spas, ako se pod tim misli na neki „popravljen“, bolji svijet. Svijet je uvijek bio i ostao ovakav: pun gada, krštenog i nekrštenog (Mustafa Madžar u Andrićevoj priči). Ali vjerujem u dobrotu ljudi-anđela i žena-anđela, čije djelovanje među nama bar u trenucima čini da je život smislen i ispunjen. Djeluju oni i preko groba: dovoljno je da ih se sjetimo, da ih na čas prizovemo u sjećanju, u razgovoru.

Iz rukopisa “Moje stvari”

Kako je započela opsada Sarajeva, tako su pripovijesti, reportaže i izvješća iz tog grada postali dragocjeni europskome imaginariju. Veliki grad negdje na istočnim granicama Europe, kapija onoga romantičnog devetnaestostoljetnog Orijenta, kada se Europa već ukrcala na parni stroj i čeznula je za tim da je on, taj zahuktali bik, poveze do Bagdada; grad u kojemu je 1914. mladi Srbin ustrijelio austrougarskog prijestolonasljednika i tako izazvao Veliki rat, grad u kojem nikada nismo bili, ali se, zahvaljujući atentatu spominje u važnim europskim knjigama, u “Doživljajima dobrog vojnika Švejka”, u romanima Lawrencea Durrella, u putopisima madame Rebecce West, grad za koji su znali Thomas Mann i Ingmar Bergman; grad na čijim su planinskim obroncima održane XIV Zimske olimpijske igre, koje smo, mi Europljani, gledali na svojim televizijskim ekranima, i čudili se tom neobičnom, oku i umu nedohvatljivom i neshvatljivom fenomenu mjesta pod snijegom iz kojeg u nebo štrče, nebesa podbadaju, crkveni tornjevi i džamijski minareti; grad, na televiziji smo ga vidjeli, gdje stotine osniježenih minareta ispisuje tajne kaligrafske natpise po besprijekorno plavom nebu; je li to istina, je li to zbilja moguće da takav grad postoji, mislili smo, mi Europljani, dok smo kasno navečer, samo osam godina ranije, bilo je to 1984, gledali izvještaje sa XIV Zimskih olimpijskih igara, a sada, eto, u narednim godišnjim dobima, u proljeće, ljeto i jesen, gledamo prizore s istoga mjesta, gledamo izvještaje koje snimaju neustrašivi snimatelji CNN-a i BBC-a, sa slikama raskomadanih ljudskih tijela, i gledamo, kao u filmu nekog visokoestetiziranog i osviještenog filmskog redatelja, kako bijelu boju zimske nevinosti, gledamo kako bijelu boju nedužne dječje smrti mijenja crvena boja žive patnje i ljubavi; prolivena krv građana Sarajeva u proljeće je, ljeto i jesen 1992. godine boja europske ljubavi, i to je, bit će, jedan od razloga zbog kojih je za te prve sezone pakla u Bosni Sarajevo toliko prisutno na europskih televizijskim ekranima, na novinskim fotografijama, i u mašti Europljana, ili općenito ljudi sa Zapada, uključujući i one s druge strane Atlantskog oceana. Ta poplava snovitih i strašnih sarajevskih slika u crveno-sivim tonovima febrilnih noćnih mora, izazvala je u ljudima znatiželju i potrebu za pričom. Izazvala je kod intelektualnih avanturista, kod Bernard-Henrija Lévyja, dokonog nasljednika golemog obiteljskog bogatstva i ambicioznog novog francuskog filozofa, kod Susan Sontag, kultne američke feministice, teoretičarke i spisateljice, jedne od najpametnijih žena Zapada, kod Joan Baez, svjetski poznate kantautorice i svetice antiratnog pokreta, neotklonjivu potrebu da otputuju u Sarajevo, ali ne zato da bi to čudo vidjeli svojim očima, nego da bi ispripovijedali svoju sarajevsku priču i time otklonili taj tako slikoviti košmar iz dubokog sna Europe i Zapada. Sontag će u Sarajevu režirati Becketta i fotografirati se s mnogim Sarajlijama – čak i s našim mladim pjesnikom, od čije je školske fotografije i pošla ova priča – a Lévy će u posjet gradu stići savršeno dizajniran. S promišljenom frizurom, u dobro skrojenim hlačama i skupim cipelama koje mogu po svemu gaziti i u savršenoj bijeloj košulji, podvrnutih rukava. U cjelokupnoj povijesti zapadnoga mišljenja nakon Camusovog “Mita o Sizifu” i u njemu samoubojstva kao jedinoga stvarnog filozofskog pitanja, ta je Lévyjeva bijela košulja najsnažnija intelektualna refleksija. U gradu u kojem se tih dana, a bio je lipanj 1992. kada je Lévy došao, ginulo u snopovima i umiralo u kolektivnim zanosima, posve nadindividualno, skoro kao u Auschwitzu onih godina, a stranci su se od te zajedničke i sveudiljne smrti ograđivali pancirnim prslucima – jer pravilo je bilo, propisano od Ujedinjenih naroda, i važilo je za sve u gradu koji nisu bosanski državljani, a žele biti pod zaštitom UN-a, da ne smiju izaći na ulicu bez pancirnog prsluka – po tom gradu, dakle, Lévy je prošetao u neobično upadljivoj, izdaleka vidljivoj, vrlo lijepoj, samoubilački lijepoj, bijeloj košulji. I još je imao tu sreću da se usred te njegove šetnje i zapuca, da ga srpski artiljerci vedro zaspu minobacačkim i topovskim konfetama, i da filozof, skupa s pratnjom, zalegne u prašinu tog mučeničkog grada. Bio je to trenutak u kojem se Bernard-Henri Lévy sjedinio s prizorom i postao, barem načas, u toj svojoj neusporedivoj košulji, dio grada. Netko tko je u Sarajevu doista mogao umrijeti. Netko tko bi time razriješio Camusovo jedino stvarno filozofsko pitanje. 

Ali Hrvatska, u kojoj je do tog proljeća de facto već bio završen rat i koja se nakon desetljeća komunizma i sedamdeset godina natjecanja sa Srbima u kulturi, sportu i ratovanju pokušavala uklopiti u Europu, uglavnom tako što je prepoznavala sebe u onom najgorem i najmračnijem od vjekovne europske baštine, Hrvatska je opsadu Sarajeva doživljavala vrlo lično. Ako se o ličnome i uosobljenom može govoriti kada je o zajednici riječ. Sarajevo bilo je za većinu tog svijeta, opijenog državnom nezavisnošću i iluzijom oslobođenja od Jugoslavije, po mnogo čemu blisko mjesto. Bliski, ponekad i mili Istok, naš priručni hrvatski orijent, odakle su dolazili vicevi o Muji i Hasi, toplina, dragost i humor svijeta koji je iz hrvatske i metropolske zagrebačke perspektive bio na svaki način inferioran, ali uglavnom drag, bio je sad izvrgnut bezdušnim bombardiranjima i svojevrsnom kasapljenju duše, što je u nadmoćnom a bliskom susjedu sa Zapada izazivalo dvojake osjećaje. Žalili su te ljude koji su im kroz svoju patnju, nesreću i stradanje svakim danom, tjednom i mjesecom bivali sve manje bliski i slični – jer stradalniku, teškom bolesniku, osuđeniku na smrt više ne želimo biti slični, plaši nas bliskost s njim – a istovremeno su zlurado uživali u njihovoj nesreći. Biva tako, kad god drugoga pogode elementarna nepogoda ili rat, uza svu solidarnost čovjek uživa u tome što nije nastradao on. Rašireno je bilo i vjerovanje da su Bosanci, naročito Sarajlije, bili naivni Jugoslaveni, vjerovali su u bratstvo i jedinstvo, vjerovali su da u Bosni ne može biti rata, pa su pomalo, možda, i zaslužili ono što im se događa. Takvom interpretacijom događaja građani Hrvatske i Zagreba pravdali su se sami pred sobom za nagli kulturno-identitetski, nacionalni, jezični i svakojaki drugi identitetski preobražaj, za svojevrsnu auto-lobotomiju koju su skalpelom i sjekiricom provodili nad sobom i svojim bližnjima u protekle dvije tri godine. Bili su skloni sebe pravdati prizorima zapaljenog i kasapljenog Sarajeva, i neizravno optuživati stanovnike tog grada da su sami krivi za ono što im se događa. A istovremeno su ih žalili, ili se, već u sljedećem trenutku duboko suživljavali s njima i s njihovom patnjom, i bivali im najbliži od svih ljudi na svijetu, oni koji će se najprije suživjeti s njima. Misli i emocije Hrvata i Zagrepčana prema stradanju Sarajlija, koje se produžavalo u neprekinutom intenzitetu, bez dana primirja, bez milosti neprijatelja i bez stvarnog razumijevanja i nakane svijeta da im pomogne, bile su u svakom trenutku krajnje proturječne i u vrlo širokom rasponu od istinskoga bratskog i sestrinskog razumijevanja i pomaganja, do potpunoga prijezira, te hladne i manipulativne bezdušnosti. Takvi, uostalom, i jesu odnosi ljudi prema patnjama drugih gdje god nema snažnih i institucionaliziranih etičkih korektiva. A njih u ratovima devedesetih, uglavnom, nije bilo. Kao što ih, možda, općenito nema tamo gdje ratovi traju.

U takvom su prilikama sve novine, a u Hrvatskoj se nakon razlaza s Jugoslavijom narodilo mnogo novih novina, žudjele za dopisnicima iz opsađenog grada i za živim i autentičnim pričama ljudi osuđenih na smrt. Neki su, poput Vjesnika i Večernjeg lista, nabrzinu transformiranih socijalističkih glasila, imali svoje, dugogodišnje dopisnike i dopisnice, uglavnom izvjestitelje s partijskih kongresa i foruma, tumače i apologete službene politike, kakva god ona bila. Od njih u novim okolnostima nije bilo velike koristi, niti su oni imali neku želju da postaju ratni pisci i reporteri. Ili prvih tjedana i mjeseci iskoristili privilegij novinarske iskaznice i izbjegli iz grada, uglavnom negdje na Zapad, gdje daleko od novinarstva biološki dokončavaju ili tek započinju neke nove živote. Drugi, pak, poput neočekivano agilnih splitskih glasila sarajevske su dopisnike i izvjestitelje ustanovili tek s padom komunizma, mnogo ih je, uglavnom su to mlađi ljudi, redom muškarci, različiti ne samo po talentu i marljivosti, nego i po profesionalnim ambicijama. Ambiciozni novinari, mali hemingveji, uhode, hulje, ukoljice i špijuni, presvučeni žbirovi raznih domaćih i stranih obavještajnih službi, zanimljivi, šarmantni i probitačni tipovi, s dobrim vezama u vlasti, rođeni Sarajlije, ali i studenti sa strane, uglavnom s juga, Metković, Čapljina, Hercegovina, pa jedan koji je sin vojnog lica, savršeni James Bond, bez fiksiranog zavičaja i čvrstog podrijetla, poneki Srbin, dvojica Bošnjaka, ostali Hrvati. I najdarovitiji među njima, mladi pjesnik sa Sepetarevca, koji nema veze među vojskovođama i političarima, općenito je daleko od svih izvora informacija, uglavnom se obavještava preko sarajevskih dnevnih novina, radija i razgovara po susjedstvu i slučajnih susreta u gradu, dok izmičući od granata pretrčava od ulaza do ulaza, ali ono što on piše bez sumnje je najzanimljivije i najuzbudljivije od svega što u štampanom obliku do Hrvatske dopire iz Sarajeva. On jedini, naime, umije pisati priče o onom što se naokolo zbiva, a ništa osim priča i slika ljude zapravo i ne zanima. S vremenom, te će njegove priče bivati sve literarnije, tako da će već u junu i julu, trećega i četvrtog mjeseca rata, on u redakciju u Split slati male, nekoliko kartica duge kratke priče i pripovijetke o običnim ljudima. To više neće biti novinarske radovi, to će biti književni tekstovi, ali će u novinama svejedno izlaziti kao autentični izvještaji iz Sarajeva. U tim je pričama ono za čim je žudio taj već daleki svijet, dok je na svojim televizijskim ekranima gledao slike iz grada koji mu je upravo nestajao pred očima. Preživjet će nešto od tih fasada i građevina, možda će i neko prozorsko staklo kraj rata dočekati nerazlupano, ulice grada bit će u istom predratnom rasporedu, ali ti ljudi koji ostanu neubijeni neće više biti oni koji su bili. Izmijenjeni i preobraženi, oni će za svoje nekadašnje jugoslavenske susjede i zemljake postati vrlo daleki stranci, neki tuđi Šrilančani, neki nerazumljivi Francezi, Germanci i Amerikanoslavci, u čijim će bolećivim nostalgijama živjeti mutno sjećanje na jučerašnji svijet. I to će sjećanje ljudima iz Hrvatske, Zagrepčanima, djelovati nekako lažno. Tako će to, pretpostavljamo, biti u toj dalekoj budućnosti, kakva se pred zimu 1992. tek nazire i trebat će mnogo sreće da bismo je osobno doživjeli. E, u to vrijeme, kada se već mrznu prsti tako da ih zavlačiš u drugi rukav, pa su ti šake sputane dok ovo čitaš, pjesnik sa Sepetarevca doseže svoje životne i stvaralačke vrhunce. Opijen je patnjom, kao i mnogi u tom gradu, i piše, pa svakoga tjedna u splitskim novinama objavljuje priču za pričom: “Hanumica”, “Izlet”, “Vojvoda”, “Kolonija”… Te ga priče oslobađaju od tegoba njegova slabog karaktera i bijednog, neizgrađenog duha, koji na sve strane pušta i curi, kao natruo čamac na širokom moru. Kada ne piše, onda čita uz svijeću ili uz “kandilo”. “Kandilo” je čudan izum, prvo svjetlo svijeta koji se rađa nakon Tesline naizmjenične struje: dopola čaše nalije se voda, a preko vode biljno ulje, u koje se zatakne fitilj načinjen, recimo, od vezice za cipele. Svjetiljka gori svjetlom slabijim od svijeće lojanice ili svijeće voštanice, ali, ipak, mnogo jačim od mraka. Kandilom je nazvana u neko vrlo bogato jezikotvorno vrijeme s ljeta 1992, kada nastaju i mnoge druge riječi i jezične konstrukcije, što će ih naš pisac sa Sepetarevca obilno koristiti u svome na žalost prekratkom pripovjednom ciklusu. Taj naziv možda je autoironičan, a možda u sebi sadrži i neku novoprobuđenu religioznost, možda je to pokušaj da se s ponovo rođenim Bogom razgovara jezikom kojim komšija do Njega stiže. Kandilo je svjetiljčica u lijepoj, katkad i skupocjenoj, od srebra i stakla načinjenoj visećoj posudici, koju pravoslavni pale ispred ikone. Ja sam svjetlost svijeta, rekao je Isus prema Ivanovu evanđelju, tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života. Ili, u začudnijem jezičnom oblikovanju Vuka Karadžića, Ivanov izvještaj o Isusovim riječima glasi: Ja sam vidjelo svijetu: ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati vidjelo života.

Teška mi pitanja postavlja
Unuka Ina,
Treća po redu kći
Od moga sina.

Kako to da čovjek
Puca u čovjeka
Pita me i otvorenih usta
Odgovor čeka.

A djeca, šta su djeca bila kriva
Slušala sam, veli mi,
Da su i ona gorjela,
A još su bila živa.

Hodamo poljem
Pod pazuhom se mojim stiska,
Kao da smo na ljutoj ciči,
I dok me odozdo gleda,
Glava joj na grudvu snijega liči.

Dječja glava pitanja puna,
Da čovjek prosto siđe s uma.
Svaki put od rata kreće,
Odgovor čeka, ne trepće.

A ja bih da ona
Ne misli o Balkanu
I da svaki put ne dira
Iznova živu ranu.

Drhtim od pitanja njenih,
Pred očima mi jasna slika:
Vidim, pod jesen,
Kod Golubare iznad sela,
Na vjetru treperi jasika.

Pitanja njena teža od planina,
A tek joj dvanaest godina.

Kako da joj odgovorim
Dok mi koljeno kleca:
Gdje su sada
U ratu pobijena djeca?

Rastanemo se,
A ja se s mišlju borim:
Sutra će me pitati opet –
Šta da joj odgovorim.

Kakav odgovor
Ponovo da dam
Dok mi ponavlja:
Hoću da znam,
Hoću da znam…

Gledam ih iz daljine, dvije prilike, u oblaku prašine. Muškarac, dijete. Sparno je, ljepljivo i prašnjavo, vuče ga i vuče sebe. I tenisice im imaju žuljeve. Dijete se ukopava u zemlju, onako kako se djeca nećkaju, on ga tegli, ne bi ga nosio, prti na leđima jedan od onih ranaca za planine, dovoljno glomaznih da u njih puno toga stane, a opet, nikad ne stane dovoljno. Toliko je vruće i zagušljivo, pa mi se čine kao dvije ne(s)tvarne prilike. On iznemogao pod teretom svih tih stvari, dijete mu ne olakšava i tako se vuku po krajiškoj prašini. Zato zatvorim oči ne bi li nestali.

Ne posustaju. Odakle su, dokle su, kamo idu. Znaju li? U tom rancu nosi ravnomjerno raspoređena sve grijehe svijeta, imperije, kolonije, naftna i minska polja, gelere zaostale od miroljubivih zemalja, one što izvoze rat, a sebi pridržavaju „izražene socijalne politike“. Tu su i logori u kojima su bili internirani, a zvali ih kampovima, tu su i naši grijesi, sve kad ih i ne bi znala nabrojiti, svejedno, bili bi i mi krivi, ovako ili onako. Sve on to nosi na leđima, a još malo će i to dijete. Na vratima je raja, ako mu se posreći neće biti jedan od onih koji nikad u njega neće ući.

Netko pored govori: ne znaš više je li to ludost ili potreba, gdje to glavinjaju… I te riječi negdje lebde u omari, tako će i ostati visjeti u zraku, nitko na njih neće željeti odgovoriti. Između ludosti i potrebe zemlja je limba. Može se ona zvati Bosna ili bilo kako drugačije, svi obodi zemljine kugle sebi su slični. S takvim rancem na leđima jedino još možeš nastanjivati prašnjave prostore, negdje na krajnjem obodu, po mjestima nedovršenih ratova. Ovaj trenutni, slučajno se zove Bosna, i u njoj još dalje i od same Bosne, Kladuša. Njih se dvojica uklanjaju od IOM-a, jer će ih odvesti i staviti, bez njihova pitanja u prihvatne centre. Oni to ne žele, jer tamo se privremenost samo produžava. Bježe i još ne znaju kamo.

Spustili su se iz Bosanske Bojne. Bojna je zelena oaza, ispresijecana obrađenim njivama, podivljalim voćnjacima, lošim putevima i praznim kućama bivših stanovnika. Neke su toliko puste i derutne, ostavljene već dugo same, pa nisu gostoljubive ni pticama ni paucima. Bili su tu neko vrijeme. Improvizirali kuću. Onako kako djeca umijese kolače od blata, zamisle cimet i vaniliju i osjete u zraku miris cimeta. Zatvorili su prazna okna odbačenim i dotrajalim daskama, naložili vatru posred poda i zamislili da im je toplo u toj kući što nikad neće biti njihova. Na trenutak im je toplinom zamirisala. A onda je utonula u stari mrak i hladnoću, lišena bilo kakve budućnosti. Prepuštena samo sebi i gluhom trajanju. Već je dugo ispražnjena od starih stanara.

Bojna je uoči devedesete većinsko srpsko selo. Kada je rat počeo, počeo je oko Bojne, i malo je koje selo oko Kladuše tako strašno stradalo kao Bojna. Nije bilo popularno zvati se Srbinom na početku rata. Toliko da su jednoga, kojeg je boljelo sve to što se događa, pa je govorio: šta vam je ljudi, pa i ja sam Srbin, rodbina odmah otpisala. Nikad mu to nije oprostila. Prvo, jer je zanijekao opće poznatu činjenicu da se gen za srpstvo, baš kao i ostali konstitutivni geni drugih naroda prenose s očeva a ne matera. Drugo, jer u toj riječi nije vidio što i oni, nešto loše i zločinačko, i bilo je toga još, ne bi dostajalo papira, ukratko, jer nije držao do njihova mišljenja.

Po inerciji humanog preseljenja Srbi iz Bosanske Bojne naseljeni su na prostore oko Prijedora, Bijeljine, rasulo ih do Petrovaradina, Novog Sada, Šumadije. Oni sretniji gledali su obronke rodne Zrinske gore iz pravca Gline i Petrinje. S tim su krajem prirodno, rodbinski i crkveno srasli. Nisu još bili ni stigli do novih privremenih domova, do Prijedora, ili Šumadije, njihove kuće su bile temeljito očišćene od njihovih života, uspomena i pripadanja. Tako puste i ogoljene, neke će ostati godinama, neke evo sve do sada. Dočekat će i njih dvojicu. I mnoge druge nesretnike što se zovu migrantima.

A kada su izbjeglice iz Bojne stigle „na slobodan srpski teritorij“ oko Prijedora, dočekale su ih prazne, puste i temeljito oglodane kuće i stanovi, prazne ljušture. Tu su prije živjele bijele trake, ali od njih u tom trenutku više nema ni spomena. Što je na njih podsjećalo, davno je razgrabljeno, razdijeljeno. Nije im bilo druge, nego se smjestiti tu i čekati, u nekoj produženoj privremenosti. U međuvremenu se ratna sreća u Kladuši promijenila, sa Srbima se trgovalo, švercalo, stvarala nova domovina, pa se smetnulo s uma što se zapravo misli o njima. To će se izvući po potrebi i pravoj prilici. Zasad je mirovalo. Neki su se u Bojnu vratili, jer nije bilo komotno po tuđim kućama živjeti, bilo je neke nesreće u njima, nesreće koja se nije spominjala, ali, svejedno se osjetila. Neki su morali jer su se preživjeli stari vlasnici vratili. Unatoč svemu.

Bilo je onih što su iz Srbije prodali svoje kuće u Bojni, a onda naprasno umrli, bez najave i nekog povoda, ostavivši plaćene račune za sahranu i rodbinu u šoku. Nisu bili u godinama kad se tako naglo umire. Kao da su te njihove daleke, otuđene kuće jedino što ih je na životu držalo, pa kad su ih prodali, mogli su mirne duše otići. Bilo je i onih što su se iz Srbije vratili, jer nisu mogli komotno živjeti u koži stranca. Bilo je i zavičajnosti i drugih nesreća. Možda je najveća nesreća biti Bosanac mimo Bosne. Ta je riječ u sebi prljava, nečista. Možda je lakše biti Srbin u Bojni, sad kad je toliko izolirana i mimo svijeta, pa te više nitko ništa i ne pita i nisi više nikome zanimljiv, sve dok si manjina. A Bojna je sad manjina i mirna Bosna. Oni koji se još 2009. vraćaju, nemaju još struje ni vode, a oni još ranije, toliko su bijedni da im prve komšije Muslimani dovode kravu na poklon da imaju od čega živjeti.

Onima što se nisu vratili i nisu prodali, kuće su sad prazne ljušture. U njih se zavlače puževi golaći, migranti. Tu će ostati dok se kuće ne prodaju u bescjenje, onako kako se prodaju po Bosanskoj Posavini ili Prijedoru. Tu na tim osmatračnicama Europske unije ostat će samo do povoljne prilike, možda kad se dronovi na hrvatskoj strani umore i oni će izaći iz ljušture. Ili dok se IOM ne pojavi i smjesti ih negdje gdje se čini da su još uvijek ljudi. Ali, samo ako imaju djece. A oni, koliko god se osjećali kao neljudi svoju kuću sami za sebe žele naći.

Od svih riječi ispod ovog našeg neba prvu će izgovoriti: kuća… još nikad nisu bili u ovakvoj situaciji. Najteže im je što nema kuća. Na našem će jeziku potom naučiti sva mjesta gdje ta kuća nije a gdje bi mogla biti. Došli su iz Alžira, jednom preko Grčke i Albanije, drugi puta preko Španjolske, sve ih redom pobroje, sve na našem jeziku, žele do Njemačke.

Osim po Bojni, IOM i Služba za strance ih pronalazi po kućama po gradskim naseljima jer svoj posao shvaćaju ozbiljno i ovako ga opisuju: “Služba će i u narednom periodu nastaviti provoditi pojačane aktivnosti kontrole kretanja i boravka stranaca u Bosni i Hercegovini.“

Teško je ne zamijetiti njihovo kretanje a još teže ne vidjeti kuće u koje se smjeste. Bila je jedna takva, jedna od onih što dugo rastu u visinu i ostanu zauvijek nedovršene. Vlasnik je, po običaju, zidao, nadoziđivao, prizemlje za sebe i gospođe, tako kad ostare da su blizu bašče, prvi kat za jednog sina, drugi kat za drugog sina, i još jedan za ‘ćerke, jest da će se ona udati i otići, ali nek’ se nađe. Ako što pođe po zlu, neka zna da se ima gdje vratiti. Tako on razmišlja, dobar je otac, iskuplja grijehe svoga oca. Bio je strog, sestra se nikad nije vratila. Umrla u tuđini. Nije je vidio od mladosti, nije ni prebolio. Zato i zida svima. Uz rat, a onda se u ratu i njegova sreća okrenula, dobio je amnestiju da se nikad više ne vrati. On i djeca žive američke snove, a kuća otvorena i nedovršena očekuje i ispraća nove stanare. Vlasniku se izdaleka čini da je konačno imalo smisla nad tom kućom se godinama grbiti. Ne bi je sad prodao, nema tih para, nego eto im je, neka im je. Nije ga briga, sve je davno otpisao.

Komšiluk se pita koliko košta ta njegova sadaka, koliko po glavi i koliko po noćenju, ali njega ni to ne zanima. Jedne je prilike tamo osam obitelji, zatvorili su prazna okna ceradama i dekama, onako kako smo mi krpali naše ranjene kuće u ratu. Čiste je od smeća bivših podstanara, uređuju, improviziraju, osam obitelji s djecom u toj prostranoj kući bez struje, bez vode. U blizini je izvor vode studene, ona jednako protiče i dotiče svima. Djeca su umivena i bistra, najljepša na svijetu. Komšiluk ih voli, ne sav, ali oni koji vole, kad dođe IOM da ih sabire u prihvatne centre, taj komšiluk se rasplače. „Kud ih vodite, to su pravo fini ljudi. Nije se znalo za njih. Problema nisu radili.“ IOM govori kako će u Sedri sve imati. Bit će im bolje.

Jest da je Sedra bivši hotelski kompleks u hladovini Une, svejedno komšiluk IOM-u ne vjeruje, njihove marice izgledaju kao da su spremne prevesti zločince kroz kišu pobunjeničkih metaka. Pune se dječjim kolicima. Ta su kolica višenamjenska, dječji krevetići, igračke, prijevozna sredstva za vodu i robu iz humanitarne. Neke žene to gledaju: „To je Bogu za plakati. Oni su bolji ljudi od naske. Prodavali su ono malo svoje sirotinje od humanitarne za male pare, triput manje nego u Binge, pa kad bi im dalo koju marku više, sve bi ti još u cekere trpali….“ Ne vjeruju da će im u Sedri biti bolje, ona je u njihovim očima sanatorij u kojem se privremeni boravak produžuje, stvarni život odlaže u stalne obroke i tečajeve engleskog jezika, dok se opet ne oslobode i krenu sve još jednom, ispočetka. „Oni su to pare iskupljali da odu, nije njima do te vaše Sedre… Lako je tako žene, kuje i sirotinje se ništa i ne pita…“

To je Bogu za plakati, čujem i dalje te žene. Nije mi uputno ovdje Boga spominjati. Teško mi je zaboraviti da je tužan i rasplakan. Zato mu kažem: Eto te opet si se raspekmezio. Loš je to pokušaj.

Čime utješiti žalovitoga Boga? Djeca mu nemaju gdje glave nasloniti.

Polis.ba, 6. lipnja 2021.

Branko Ćopić: Orlovi rano lete, Mladost, Zagreb 1979.

Knjigu kupio sam prije dvije godine na antikvarnom odjelu pulskog sajma Sa(n)jam knjige, jer volim izdanja Vjeverice, ovo nikad ranije nisam vidio, ilustrirao ga je zagrebački kipar i grafičar Ivica Antolčić, a u Sarajevu nekad sam imao, i čitao, poznatije i češće preštampavano, izdanje biblioteke Lastavica, sarajevske Svjetlosti. Na titularnoj stranici novokupljenog primjerka Ex libris je čuvene pulske knjižarke Tereze Pulje.

Početkom rujna proveli smo nekoliko dana u Puli, na kasnoljetnim kupanjima i odmaranju kostiju uz more, na kupalištu Valkana. I tako sam jednog popodneva s vječito neraspakiranih kutija sa stvarima preseljenim sa Sepetarevca (o čemu ponešto piše u knjizi “Selidba”) uzeo roman “Orlovi rano lete”, koji sam čitao pet-šest puta, a posljednji put prije cijelih pola stoljeća. Nekad sam knjigu znao napamet, ne svaku njezinu rečenicu, premda sam i rečenice mnoge znao, nego cjelinu priče, svaku iz mnoštva razvedenih epizoda i događaja, svaku anegdotu koja djeluje kao da je stvarna, a od kojih pisac sagradio je svoj čudesni roman, pa me je, možda, zanimalo što je od svega toga ostalo u sjećanju. Ili sam poželio evocirati onaj jedinstveni osjećaj kada se stvari koje sam nekad pamtio, s kojima sam bio suživljen i od kojih je bila sačinjena moja svijest, ponovo vraćaju u pamet, podsjećajući još jednom čovjeka da ništa ne može biti potpuno zaboravljeno i da sve što smo ikad znali i pamtili postoji negdje u nama. Zanimalo me, naravno, i kakva je knjiga koju sam nekad toliko volio, i koja mi je s navršenih deset uz Molnarove “Junake Pavlove ulice” i Twainove “Pustolovine Toma Sawyera”, bila najvažnija, što će reći i najbolja u životu, ali sam se plašio razočaranja. Kada se razočaravamo u knjige koje su nam nekad toliko značile kao da na vrijednosti gubi sve ono što smo tada bili pa kao da se razočaravamo u sebe, u ono što smo tada bili, u što smo vjerovali i kako smo razumijevali svijet, i najednom se počinje urušavati i ono što smo danas. To što smo tada bili samo djeca, ne znači ništa. Čovjek za samoga sebe i u svojim sjećanjima nikad nije bio dijete. Bio je ono što je i danas, samo na neki drukčiji način, u nekom drugom životu i svijetu.

Knjigu sam pročitao u jedno popodne i večer. Čini mi se da sam je pročitao onako kako sam je čitao i onda, istom brzinom i istom glađu za pričom kako sam je čitao i onda. Kao da je sve isto, osim potrebe koju imam danas da rastavljam odlomke na rečenice i rečenice na riječi, i da ispitujem način na koji je Ćopić pisao svoje remek-djelo. A pisao je onako kako pišu samo najveći pisci za djecu, kao da piše iz sebe, iz cjeline svoje pameti i svijesti, bez prilagođavanja tobožnjem uzrastu i bez svijesti o svrsi i obliku onog što piše. Pisao je onako kako piše Thomas Mann u “Čarobnom brijegu”, samo za djecu. On je sudionik svijeta svojih romana – naročito ovog – kao što je Mann sudionik svijeta svojih romana, naročito “Čarobnog brijega”.

“Orlovi rano lete” roman je o djetinjoj pobuni i ustanku. Možda je Ćopiću bila namjera da iz svoje dječje perspektive opiše motive i razloge za odlazak u partizane. Možda je sav užas 1941. – godine koja se vraća! – u Bosanskoj krajini, u kojemu je kao mladi čovjek sudjelovao, pokušao opisati, tako što će ga osloboditi krvi i traume, u romanu “Orlovi rano lete”. Kada sam ga s osam, devet, deset godina čitao, nije mi se tako činilo. Tada ovo je bila knjiga o svijetu kojem sam poželio pripadati, manje onom stvarnom, usred mitskog Prokinog gaja, u kojemu se okuplja pobunjenička skupina, a mnogo, mnogo više ovo je bila knjiga o svijetu književnosti, koji je preda mnom rastvarao Branko Ćopić. Čitajući pedeset godina kasnije najednom mi se sasvim ozbiljno čini da sam otad u neutaživoj gladi za knjigama, za novim svjetovima, za avanturama i doživljajima drugih ljudi, nesvjesno u svakoj knjizi tražio ono prvotno uzbuđenje Ćopićem. Malo je stvarno velikih knjiga na svijetu, još manje velikih je pisaca. Život u književnosti prekopavanje je po bibliotekama i knjižnicama, začitavanje u sve i svašta, i duga potraga za velikim piscem i njegovom knjigom.

Sve likove romana upamtio sam, ne samo po njihovim imenima, nego upamtio sam i karaktere: Stric, Jovanče, Nikolica s prikolicom, Nik Čulibrk, Lazar Mačak, Vanjka Široki, poljar Lijan, Đoko Protrk… Pa natpis na Stričevom šeširu, ustvari kartonu kutije mišomora: “Ništa nema da te brine, od ovoga pacov gine”. Danas znam, što onda nisam znao: simetrični osmerac, nakon deseterca najčešći stih u našoj narodnoj poeziji, i stih Hanibala Lucića, dok pjeva: “Jur nijedna na svit vila/ Lipotom se već ne slavi/ Jer je hvale sve skupila/ Vila ka mi sarce travi”.

Moje sarce zatravio je Branko Ćopić, za cijeli život i za svagda.

Trilogija

“Orlovi rano lete” prvi put objavljeni su 1957. i navode se kao prva knjiga Partizanske trilogije, koju sačinjavaju i “Slavno vojevanje” i “Bitka u zlatnoj dolini”. Ova dva romana, ponešto odraslija, čitao sam kad i Orlove, ali nisu mi bili među dražim Ćopićevim knjigama, pa se ne sjećam da sam ih čitao drugi put. Ono što se zbilo u prvom romanu nije dopuštalo ni nastavak, ni razradu, ni posvetu. Samo u sebi bilo je cjelovito i dovršeno, kao život.

Početak knjige

Majstorski, takav da privuče: “Iz gusta ljeskara, na ivici Prokina gaja, javi se glas kukavice:

– Ku-ku! Ku-ku!

Iz tajanstvena sumraka bukove šume, iz daljine, odazva joj se sličan glas:

– Ku-ku! Ku-ku!”

Majstorstvo sastoji se u tajanstvu zbivanja kojim bi mogao započeti kakav špageti-vestern, spojenim s harmsovskim paradoksom, koji samom sebi može biti početak i kraj. Odraslom, užitak je. Djetetu u nama, svjetla u kino dvorani se gase i započinje film. Iz offa čuje se glas Branka Ćopića.

Davno se u nju, ljepoticu, zaljubio.

S njom će, kleo se, zauvijek biti.
Do nje mnogim putovima putovao. U putu učio. Za susret se pripremao.
Napokon do praga njenih dveri došao.

Dugo na odškrinuta vrata kucao.
„Otvori”, vikao, molio, zapomagao.
„Hoću da uđem, kod tebe zauvijek da budem”.

No ona imala boljih udvarača i žešćih prijatelja,
nije mu vrata otvorila,
u vrtu ga s drugim proscima ostavila.

Svaki od njih mislio: taj je!
U svakom od prosaca-prosjaka i dalje želja i nada
a ona, Sophía, gorda bestidnica, i dalje ničija.