Tata i ja na onkologiji
Izvodimo koreografiju
Ja se pred lekarom okrenem
Na petama
Kao uvežbano detinjstvo
Na priredbi u Domu pionira
Tata onda na mojim leđima
Lekaru pokazuje gde ga najviše boli
Prst se precizno zaustavlja na
Zahvaćenim pršljenovima
Tatina kičma
Postaje na trenutak moja
Kao zapis preko indigo papira
Lekar upisuje crvene zvezde
U medicinski karton
Preko crteža ljudske kičme
Koja može biti bilo čija
Tatina
Moja
Nikad ne izvedemo
Onaj davni pokret
U kom me tata zavrti rukom
Oko ose nežnosti
Prerasli smo ga, valjda
Na kraju salutiramo
I poklonimo se
Istini
Bijeli luk
djed je
kalemio voćke
sušio ljekovite biljke
volio češnjak
malim nožem bi ga gulio
utrljavao u desni
jeo
njegov život
pod zadnje je bio zbroj
preciznih rituala
nije govorio riječima
nije se žalio
oči su mu bile svijetlo
plave
nosio je šešir
bio zgodan
vješt s rukama
kad je bio mlad
volio je popiti
stvorit dramu
jednog dana je pomislio: dosta!
nije više nikad, ni kapi
grlio me svaki put kad sam
dolazila
odlazila
suznih očiju
sjedili smo u tišini
nije dobro čuo
koju bih povikala
on bi kimnuo glavom
duhovito i kratko nešto
zaključio
pa zašutio
plovio je u sebi
mirno i strpljivo
jako smo se voljeli
rijetko kad jedem češnjak
težak mi je u nosu
odbojan
čisteći ga danas
ljubav sam udahnula
ganuo me miris
koji ne volim
i postao lijep