Đurđica Čilić izvanredna je profesorica na Katedri za poljski jezik i književnost, i prevodi suvremeno poljsko pjesništvo. Nekad je, još za vrijeme socijalizma, to bio čest slučaj: profesori s katedri za strane jezike gotovo redovito bavili su se prevođenjem i uvijek bi se među njima našao i onaj koji je prevodio poeziju, objavljivao je po časopisima, sastavljao antologije, nakladnicima nudio, a oni su prihvaćali, čitave opuse pjesničkih klasika jezika za koji je stručan. Vremena su se, međutim, promijenila, pa je danas Đurđica Čilić među vrlo rijetkim profesorima sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta koji se uopće bave poslovima u književnosti koji nisu u vezi s njihovim formalnim akademskim napredovanjem. Ako nešto u književnosti pokušavaju raditi, onda su to nemušti, međusobno podupirući, uglavnom poluamaterski pokušaji vlastitog umjetničkog rada. Prevođenjem poezije iz čista mira, osim Đurđice Čilić, ne bavi se (skoro) nitko.

Ona to radi u vremenima bez književnih novina i časopisa u Hrvatskoj. Ali svejedno pokušava poeziju prevoditi javno, na opću radost, onako kako se to nekad radilo, pa bi na naslovnici beogradske Književne reči ili zagrebačkog Oka, usred nekih globalnih političkih previranja ili u povodu kakve prirodne katastrofe, ili bez ikakvog društvenog povoda, bivao objavljen prijevod upečatljive pjesme nekog modernog klasika. Umjesto da svoje prijevode objavljuje na naslovnicama novina za književnost, Đurđica Čilić objavljivala ih je na svom privatnom fejsbuk profilu. Ali je onda taj profil ugasila, jer su je smorili neka afera i jad hrvatske javnosti. Prijevode nastavila je objavljivati u knjigama, te u ponekom malobrojnom kulturnijem zakutku domaćeg međumrežja.

Svoju “Antologiju poljske poezije 20. i 21. stoljeća” naslovljava po pjesmi Czesława Miłosza, jednoj od klasičnih, koje, učinit će nam se, znamo cijeloga svjesnog života, u prijevodima različitim, jer je prevoditeljica i prevoditelja poljskog pjesništva bilo na hrvatski, bilo na srpski, pa i na bosanski, dugo i na srpskohrvatski, čitavo mnoštvo, i to uglavnom talentiranih. Pjesma je naslova “Pjesma o kraju svijeta”, vrlo je suvremena, današnja, kao što je bila i ondašnja, kad ju je Miłosz negdje na zapadnim američkim obalama pisao, a njezina četvrta i posljednja strofa u Đurđičinom prijevodu glasi: “A prorokom što bit bi mogo starac sijedi,/ No prorok nije i to ne želi kriti,/ Rajčice vezujuć usnama procijedi:/ Drugog kraja svijeta neće biti,/ Drugog kraja svijeta neće biti.”

Iz nekog razloga koji nam neće biti znan čak ni ako smo upoznati s podrobnijim izvještajima o pjesnikovu životu, Miłosz je bio pjesnik vrta. Ostavši bez domovine, osamljen usred najdalje zamislive tuđine, bez nade u povratak jer mjesto na koje bi se on vratio zapravo više i ne postoji, živio je po univerzitetima, aerodromima i betonsko-staklenim megapolisima, živio je također i u tekstu, ali je njegovo prisno mjesto bio vrt. Dvije su baštovanske pjesme u ovom izboru. Druga je, inače jedna od najprevođenijih i najkarakterističnije njegovih, “Dar”, ali u posljednjoj strofi “Pjesme o kraju svijeta” postoji taj neodoljiv vrtlarski i poljodjelski detalj. Starac koji odbija biti prorok ili se predstavljati tako, kleči pred lijehama rajčica, drvene pritke zabada u zemlju, vezuje stabljike rajčica i izgovara riječi: “Drugog kraja svijeta neće biti, drugog kraja svijeta neće biti”. Prethodno se u pjesmi odvije karakteristična miloševska idila: pčela kruži nad cvijetom kapucinke, cvijeta koji se u nas češće naziva dragoljubom, podrijetlom je iz Latinske Amerike, a ima ga širom Mediterana, kao i u zaljevu San Francisca, i na svojim mu krilima donosi prah s drugog dragoljuba. Na dan kraja svijeta, veli Miłosz. A ribar za to vrijeme krpa mrežu, ili, kako Đurđica kaže, “vezuje oke sjajne mreže”, delfini se igraju u moru, mladi vrapci grajaju na oluku, i sve je u tom savršenom redu, dok na dan kraja svijeta Donald Trump blokira Hormuz, ili ubija školu punu djevojčica, ili 1. rujna 1939. napada Poljsku tvrdeći kako je Poljska upravo napala njega. U pjesmi se, dakle, odvija savršena idila kraja svijeta, i sve što se u njoj zbiva planiranje je sljedećeg trenutka, onog kojeg, ako je kraj svijeta, neće biti. Pa prah s pčelinjih krila neće oprašiti kapucinku, niti će ribareva mreža više loviti ribu, i sve što jest, više biti neće.

Ali zašto je to vezivanje rajčica tako neodoljivo? Zato što u tom postupku postoji nešto gotovo crkveno, svakako vjerničko, ceremonijalno-kršćansko na taj neusporediv miloševski način. Naime, starac nema drugog načina da zabada pritke u zemlju i uz njih vezuje stabljike rajčica, nego da kleči. Da je mladić, mogao bi, možda i drukčije, ali starac nikako. I tako klečeći, starac u kojem vidimo autoportret Czesława Miłosza, govori nam da se kraj svijeta već dogodio i da je iščekivanje uzaludno. Drugog kraja svijeta neće biti, i to nije utješno. Zamišljam, lijepo bi bilo kada bi postojale novine koje bi na naslovnoj stranici na dan kada Trump vrijeđa papu Lava, ili kad papu Trumpov potpredsjednik uči kršćanskoj teologiji, objavile “Pjesmu o kraju svijeta”.

Antologiju poljske poezije 20. i 21. stoljeća otvara Leopold Staff. Trinaest godina mlađi od našeg Kranjčevića, poživio je skoro pola stoljeća duže, i bio mentor mladih modernista i protoavangardista iz skupine Skamander, s kojima počinje veliko stoljeće poljskoga pjesništva. Ima u ovoj knjizi jedna čudesna i strašna Staffova pjesma, naslov joj je “Temelji”: “Gradio sam na pijesku/ I srušilo se./ Gradio sam na stijeni/ I srušilo se./ Sad ću početi graditi / Od dima iz dimnjaka.” Za Staffom u knjizi Đurđice Čilić slijedi Maria Pawlikowska-Jasnorzewska, velika, u svoje vrijeme vrlo popularna pjesnikinja, moćna buntovnica, koja se više puta udavala, bila slobodna u neslobodnom svijetu, a u svom pisanju tematizirala apsolutno sve društvene i ženske tabue svoga doba. Rat je provela u emigraciji, i umrla rano, u ljeto 1945, ne navršivši pedeset i četiri. Evo, recimo, njezine pjesme “Krave”: “Nasmijane, ravnodušne, zdrave,/ u kružnim se šetnjama nižu/ ljudske figure ko krave,/ oko onog što visi na križu.” Pjesma genijalna, nalik slici Krste Hegedušića, ali bi malo toga od nje ostalo da nije jezične inventivnosti i poetskog dara same prevoditeljice. Ono što Đurđica Čilić pokušava i što često uspijeva nije puko prenošenje informacija o pjesmi napisanoj na stranom jeziku, nego pisanje te pjesme nanovo, u jeziku hrvatskome. Takvo što radili su, prevodeći, Danilo Kiš, Tin Ujević, Slamnig i Šoljan, Stanislav Vinaver. Neobično je, međutim, to što za razliku od njih, ili za razliku od skoro svih naših prevoditelja koji pjesme nisu prevodili ni prepjevavali, nego su ih u svome jeziku nanovo ispisivali, Đurđica Čilić nije pjesnikinja, ili barem ne objavljuje vlastitu poeziju. (Postoji još jedan izuzetak: Nikola Bertolino.)

A onda s Julianom Tuwimom započinje ona velika, mnogo puta već ponovljena avantura čitanja ovom čitatelju najbliže i pred njegovom imaginacijom najveće europske poezije dvadesetog stoljeća, one po kojoj je, uz pjesništva nekoliko svojih domaćih naroda, i sam postajao pjesnik. Tuwim je suosnivač Skamandera, infantilni pjesnički genij, satiričar, kabaretist, jedan od najvećih pjesnika za djecu uopće, i jedan od onih poljskih pisaca koji su ovu književnost učinili tradicionalno slobodnom od svih žanrovskih razlika, kao i u podjeli na ono što je fikcija i što je fakcija, na ono što je za djecu i što je za odrasle. “Ti” je Tuwimova klasična, opet često prevođena pjesma, i opet nitko je nije u našem jeziku tako dobro napisao kao Đurđica Čilić. Pročitajte pjesmu pažljivo, mogla bi vam biti važna: “Ti držiš me za to tle,/ Ti nosiš me do neba,/ Ti za mene stvaraš sve/ Daješ što mi treba./// Samo za tebe ja znam/ Tebe ja razumijem./ Svijet ostaje mi neznan,/ Shvatit ga ne umijem./// Svaki korak – gubim se!/ Svaka mis’o – dubok vir!/ Ti jedina vraćaš me,/ Moj si spokoj i moj mir./// Krv tvog srca čujem kako,/ Kroz tijelo se kreće, vrti/ Opstat mogu samo tako/ U životu, punom smrti.”

Konstanty Ildefons Gałczyński jedan je od nekoliko europskih pjesnika koji su mi, gimnazijalcu, bili put i putokazi, a da im imena nisu odjekivala snažno u dvoranama od općih kanona. Takvi za gimnazije bili su još, da ih se odmah mogu sjetiti, Dino Campana, Nichita Stănescu, Pentti Saarikoski. Vrijedilo bi, ali ne sad, sjetiti se i ostalih. Gałczyński bio je ludist i svetac stiha, jedan od onih jurodivih lirika i avangardista bez kojih naši životi u književnosti ne bi bili mogući. Lijep je Đurđičin prijevod pjesme “O vrapčiću”: “Vrapčić je malena ptica,/ vrapčić je vrlo sitno biće,/ ružnu stonogu proždire,/ Al’ on se nikog ne tiče/// Cure, ne zaboravite/ vrapca, milog druga svoga!/ …/ dobrog vrapca volite,/ volite ga, tako vam boga!”

Spletom sretnih kulturno-književnih okolnosti, a pomalo zahvaljujući i vječnom poljskom suočenju s izvjesnom propašću i sudnjim danom sveg poljaštva, između domovinske i emigrantske poljske književnosti nije postojao onaj i onakav ponor i zid kakav postoji između hrvatske ili srpske književnosti koja je nakon 1945. nastajala u domovini i one koja se rađala u emigraciji. Tako emigrant Miłosz pripada istom povijesnom i književnom toku s Tadeuszom Różewiczem i Wisławom Szymborskom, premda su veći dio života proveli ne samo tisućama i desecima tisuća kilometara udaljeni, nego su se i u političkom pogledu veoma razlikovali. 

Szymborska je, činilo se to prečesto čitatelju Đurđice Čilić, sklonom špijunaži njezinih književnih i estetskih sklonosti, onaj pjesnički glas koji je prevoditeljici intimno najbliži. Szymborska je stigla do krajnje pjesničke jednostavnosti i jasnoće. Umjesto da prkosi onom što Miljković naziva siromaštvom jasnoće, ona mu je kao spasu hrlila, iskupljujući sve svoje grijehe i sve grijehe epohe u nečemu što je za većinu ambicija nedostojna književnosti, upravo zato što je tako nedohvatljiva. Upravo to, recimo, piše u njezinoj pjesmi, koja započinje strofom koju bismo mogli zapisati kao program vlastitog preživljavanja: “Velika je sreća/ ne znati točno/ u kakvom svijetu živimo.” Malo što je u našim životima bilo kao ova tri stiha, ili kao jedna rečenica koju oni sastavljaju, tako utješno istinito i tako milosrdno prema činjenici da smo živi i da nas naši životi još uvijek vesele.

Ne znam kako generacijska i stilsko-poetička podjela izgleda u periodizacijama poljske književnosti, ali u svijesti i svijetu ovog čitatelja, ono što je započinjalo s grupom Skamander dolazi svome kraju s Różewiczem i Szymborskom, s kojima u isto vrijeme započinje doba Zbigniewa Herberta i njegova gospodina Cogita, Ryszarda Krynickog, Adama Zagajewskog, Ewe Lipske, Juliana Kornhausera, koji su u svijetu koji su svojim prijevodima stvarali Petar Vujičić, Biserka Rajčić i Marina Trumić bili za naših osamdesetih skoro pa domaći pjesnici. I tu se negdje i završava za nas ona poljska epoha koja prethodi Đurđici Čilić. Ona će se na nju nastaviti imenima novih pjesnika – niz ih je vrlo zanimljivih i u ovoj antologiji – ali je važnije i fascinantnije što je Đurđica Čilić učinila nanovo prevodeći one čije smo pjesme znali. U prevelikom broju slučajeva, njezini prijevodi Zagajewskog, Szymborske, Tuwima, Ildefonsa Gałczyńskog najbolji su u moćnom društvu (nećemo reći – konkurenciji) polonističkih prevoditeljskih velikana, i to je ono što je u ovoj antologiji zapravo i najuzbudljivije.

Pitanje pjesništva odavno nije neprofesionalnim pa i ponekom profesionalnom čitatelju ili piscu najmilije. Mnogi među onima koji doista čitaju reći će da poeziju ne čitaju, ne razumiju, ne osjećaju. Žalosti to, jer u pravilu sluti nesporazum s temom. Jer to što ne osjećaju i ne razumiju oni koji kažu da ne osjećaju i ne razumiju poeziju nikad nije poezija. Obično su to tvrda rima i vojnički stih, bogatstvo proizvoljnih metafora i džungla stilskih figura, mit o avangardi i mit o tradiciji, mučenje jezika i jezične igre nemoćnih igrača. U antologiji “Drugog kraja svijeta neće biti” Đurđice Čilić nema takve poezije, niti takvog prepjevavanja. Ovo je izvještaj o jednome dobu, pjesništvo u kojem leži velika proza našeg doba. Knjiga koja će razbiti predrasude svakom čitajućem čovjeku koji vjeruje da poeziji nije sklon.

Kao što grobar, pošto s groblja
Svi odu, nogom utepkava
Zemlju na humku   

 Tako i ja
Zatirem ovo življenje
Da se nikome ne ponovi   

Pogano
I teško ko ćenefska tahta –   

Dosta je
Nadanjâ iza kojih, aman
Osim groba ne ostane baš ništa     

(2026)

Jur nijedan na svit Amir
nije zapjevao vlastiti
pogled u zemlju Dalmaciju
nakon kratkoga puta u onu
ljepotnu hrvatsku krajinu

O tome, opijen, mniti nastojim
dok morski mi crn murećep
plavetno oko zatamnjuje
i dok na vodi, kao domine
brižljivo pribirem znamenke
trošnoga našeg libra bosanskog
koji nit Matija Mažuranić
nit potonji vidilac Sančević
ne htijahu štiti
misleći da ni živjeti neće
to što se dade prešutjeti

Almissu možeš i ne spomenuti
ali Svemir će pravedni svjedočiti
da će nad njome bdjeti zauvijek
sjena Meštrove Mile Gojsalić
i da će more, što se k njemu penje
sa Neba vječno gledati
nesretni pjesnik Pupačić

Noćas, i ti bi mogla zanijekati
da mene, sirotog, negdar si jubila
no još bi ostala vlažna ti haljina
burinom toplim nošena
i slatka slutnja da u dvorištu
na štriku ima mjesta za oboje –
za nju, i za smokvinu pokrivku
koju sam, žedan, davno gricnuo

A obnoć ako se grad ovaj preobrati
i odustane biti od sna tvrđava
sa jedinom zastavom srca
na trgu poljičkom javno će
ujutro on prisegnuti
da niko i nikada tu
ni na ulici nije mene susreo
ali u džepu dokaze čvrste imamo:
račun za lozu iz konobe
i ovu slanu ljuvenu pjesancu

Iz rukopisa “Moje stvari”

U ponedjeljak, 27. studenog na naslovnoj stranici Politike objavljena je lista 105 na smrt osuđenih i odmah strijeljanih suradnika okupatora. U utorak, na istom mjestu u novinama, Marko Ristić, prijeratni književni kritičar lista, objavljuje svojevrsnu apologiju strijeljanjima, naslova “Zajedno su pošli u smrt oni koji su zajedno pošli u zločin”. Među osuđenim i pogubljenim ima ministara u izdajničkoj vladi generala Milana Nedića, žandara i policajaca, njemačkih oficira, agenata Gestapoa i karijernih uhoda, zločinaca svake vrste, pjesnika i književnih prevoditelja, profesora univerziteta… I među svima njima jedan je crtač stripova. Taj crtač stripova zvao se Veljko Kockar, i u odnosu na revolucionarnu pravdu manje je bio kriv nego Miroslav Krleža. Njegova krivnja bila je manja i u odnosu na neku univerzalnu pavdu, ako takva još postoji, ali i u odnosu na upravo promovirane zakone nove, kao i bilo koje druge države. Bio je manje kriv naprosto zato što ni za što nije stigao biti kriv. Crtao je novinske stripove zabavnog sadržaja, onakve kakvi su u posljednja prijeratna vremena bili u modi. Stvarao je junake po uzoru na Walta Disneya, odnoseći se, možda, pomalo i neodgovorno prema pitanjima autorskih prava, objavljivao je i za vrijeme okupacije, ali nitko nikad neće u njegovim stripovima pronaći ništa što bi ga prikazalo kao suradnika okupatora ili propagandistu njihovih ideja, premda u Politici s imenima strijeljanih uz njegovo ime piše: “student tehnike, agent Gestapoa, istakao se u širenju laži i kleveta protiv Narodnooslobodilačkog pokreta”. Ili ga je netko oklevetao, ili se radilo o fatalnoj zabuni i zamjeni identiteta, koja je razriješena tako da su mu za sva vremena pripisane tuđe inkriminacije. Mrtvima je svejedno, mrtvi mogu ostati vječno krivi!

Je li među 105 osuđenika pred revolucionarnim sudom, koji su tako brzo pogubljeni, bilo još nedužnih? Teorija slučaja, statistika, brzopletost našega svijeta u promoviranju pravde kojom će biti zamijenjena neka stoljetna nepravda, sve nam govori da vjerojatno jest, bilo je još nedužnih. A koliko je među 105 osuđenika pred revolucionarnim sudom bilo onih koji bi, sa stanovišta revolucionarnog prava i onih koji su takvo pravo provodili bili prije osuđeni nego Miroslav Krleža, e da se kojim slučajem našao sucima u rukama? To pitanje u sebi sadrži odgovore i na mnoga pitanja, a ne tiče se samo crvenih revolucionarnih vlasti iz Beograda 1944. ili iz Zagreba 1945. Jer isto tako možemo konstatirati i to da hrvatski književnik, prema kojem Krleža pokazuje karakterističnu nježnost, August Cesarec ne bi bio pogubljen, e da je u ruke crnih revolucionarnih vlasti u Zagrebu 1941. dopao koji mjesec, tjedan ili možda samo dan kasnije.

Kako se osjećao Marko Ristić, dok je u isto vrijeme spašavao Krležu i pisao novinski članak u kojem je sebe pridruživao onima koji su osudili i pogubili onih 105 ljudi? I u kojem je trenutku u životu Ristić počeo o svemu tome ozbiljno da razmišlja, jer je takav trenutak morao postojati?

Krleža, naravno, tog odlučnog tjedna nije čitao novine. U ponedjeljak je izašla lista strijeljanih, u utorak je pjesnik i teoretičar nadrealizma građanima objasnio i opravdao strijeljanja, a već u petak Krleža je pošao svojima. U kancelariji na Kosančićevom vencu, gdje se, premda dogovoru koji je Marko prethodno s nekim sklopio, Krleža prijavio, uskoro se okupila ona beogradska intelektualna lijeva elita, osim Marka svi u partizanskim uniformama, koja ga je sve do Sukoba na književnoj ljevici slavila kao najvećega svog pisca. Našli su se tu i njegovi žestoki protivnici, oni koji su ga nazivali trockistom i izdajnikom, i oni koji su ga branili, ali razlika se nije primjećivala. Kao da je dragi Bog još jednom sišao na zemlju, ili kao da se pojavio onaj koji će četiri godine naših patnji i stradanja svojom besmrtnom književnom gestom pretvoriti u roman, poemu, tekst, te mu na taj način dati smisao.

Krleža se potom seli na Dedinje, u vilu koju dijeli s generalom i španjolskim borcem Hrvojem Vojnićem – Sekulom, koji će nekoliko tjedana kasnije u dijelu kuće koji mu je pripadao pucati sebi u sljepoočnicu. On ga je našao onakvog, bez pola glave. I bio je sretan što Bela nije tu, premda je napeto iščekivao da se stvari sa njom do kraja riješe. A nakon što se i to dogodi, početkom krajem svibnja 1945. putuju u Zagreb. On se sreće s drugovima koje nije vidio otkako je jedne noći izašao iz stana u Radišinoj i više se nije vratio. Na Jelačić placu, koji je već prozvan Trgom republike, ali na njemu se još uvijek drže konj i konjanik, posjećuje Društvo hrvatskih književnika. Od svih je dobro dočekan, nigdje se ne može naslutiti ono što nailazi. Zagreb je mnogo uščuvaniji i bogatiji od Beograda, manje je ruševina i nesreće po ulicama i trgovima. Manje je i ljudi. Oslobođenje je prije dva-tri tjedna stiglo, u gradu se zbiva ono što je u Beogradu već doživio, ali on to ne osjeća. Čini mu se da dolazi vrijeme povratka u rodni grad. Na ulici ugleda Ivu Andrića, ali se potrudi da ga ne sretne.

Susret sa Zagrebom protječe gotovo idilično, Krleži se čini da je završen rat, ne samo ovaj drugi nego i onaj prethodni, sve do noći pred povratak u Beograd, kad dolaze po Belu. Na vrata su zalupali u tri izjutra. “Dvojica Ličana i Bosanac, sitan kao balerina, i kretnje su mu takve, pomalo ženske, a lice tipično orijentalno, kao u bagdadskog lopova. Ono što me je tek probuđenog zbunilo bila je misao od koje se više nisam uspijevao odmaknuti da pred sobom gledam trojicu ustaša. Ovo je neka pogrješka, vikao sam, ovo je neka pogrješka! Ali što sam to htio reći: da je greška to što pitaju za Belu i što je dušmanski, onako u svilenoj spavaćici hvataju pod pazuhe i vuku prema vratima, ili je greška to što nam usred noći dolaze ustaše, premda je Zagreb, je l’ te, oslobođen po partizanima. U to me je, kako sam mu se, valjda, našao na putu, mali Turčin bubnuo kundakom pod rebra, tako da sam izgubio svijest. Budim se, a Bele nema! To će do kraja ostati moj najveći užas: budim se, a Bele nema!”

Andrić se u trenu zaprepastio, shvativši da je taj čovjek sa crnim šeširom – u Zagrebu u proljeće 1945. nisu baš česti ljudi sa šaširima! – koji bježi na drugu stranu Jurišićeve, glavom Miroslav Krleža. Nisu se naročito dobro poznavali, niti su se nakon 1921. i Andrićeva odlaska iz Zagreba često susretali. U ona davna doba, 1913. i 1914, nekoliko puta su provodili noći u istome društvu. Možda su tada bili istomišljenici. Ali i kao mladiću taj čovjek je u njemu stvarao nelagodu, koju ni sebi ne može lako objasniti. Vječno podrugljiv, jak kao bik, hvalio se svojim plivačkim i gombačkim šampionatima, militarist i jugoslavenski nacionalist, koji je 1913. snivao o dvije stvari: o vlastitom uspjehu na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta, čiji je ravnatelj Josip Bach uporno odbijao Krležine avangardne komade, a on ih je još upornije pisao; i o velikom ratu, ili još bolje proleterskoj revoluciji, koji će preobraziti Europu i ujediniti sve Jugoslavene, a u kojem će on, Krleža, ako ga je Andrić ispravno shvaćao, postati veliki vojskovođa. On, pak, zazirao je i od kazališta i od rata, a još je svo vrijeme osjećao i tu pomalo neobjašnjivu distancu između onog što su predstavljali i Krleža, i to njegovo zagrebačko društvo, i onog što je sam donosio iz Sarajeva i s višegradskih meraja svoga djetinjstva. Trudio se s njima razgovarati onim najispravnijim, takozvanim književnim jezikom, u koji bi pomnjivo udijevao zagrebačke riječi i argamerizme, ali samo one koji su u govoru manje prisutni, dok bi se Krleža u svojim obraćanjima njemu često neprilično beljio i pečio, pokazujući mu da, eto, i on može govoriti onako kako govore Bosanci. Dugo mu je trebalo da shvati da ga on na taj način nije kanio podcijenjivati, nego se samo, eto, htio pohvaliti još jednim svojim znanjem i interesom. Odgovarao mu je mrko i hladno, skrećući prečesto pogled u stranu, čime je na kraju između njih dvojice podignut zid, koji se drži, evo, do danas, kad Krleža poput kakve utvare iz zajedničke zagrebačke mladosti bježi na drugu stranu Jurišićeve.

Slučajno ga je, boraveći u Beogradu između dvije diplomatske službe, sreo i one za Krležu trijumfalne 1929. godine. Kralj Aleksandar upravo je raspustio parlament i zaveo personalnu diktaturu, masovno su uhićivani sindikalisti, komunisti i njihovi simpatizeri, ljudi su stradavali u uličnim atentatima, Ante Pavelić je emigrirao iz zemlje, te je u odsutnosti osuđen na smrt zbog veleizdaje, a Miroslav Krleža bio je na svome životnom i književnom vrhuncu. U Zagrebu je premijera “Gospode Glembajevih”, veličanstvenog komada o građanskoj dekadenciji, u kojemu je glavnu žensku ulogu zaigrala njegova supruga, koja je još godinu-dvije ranije radila kao učiteljica. U Beogradu, jedva malo zatim, u Narodnom pozorištu, direktor drame Branko Gavella iste te godine režira drugu inscenaciju istoga teksta. Glavna se glumica, međutim, razboli, tako na njezino mjesto uskače Krležna supruga. Sve se to, ako Andrić dobro pamti, zbiva krajem svibnja i početkom lipnja 1929, a njih dvojica sreću se u Francuskoj ulici. Andrić se uzbrdo penje s teglom meda, koju je kupio na Bajlonijevoj pijaci, zamotanom u komad novina, danima ga muči plućni katar koji stvara u njemu neku samrtnu jezu, a Krleža se spušta odozgo, od Pozorišta, kotrlja se nizbrdo silom inercije svoga moćnog tijela, primijećuje ga i prepoznaje, pa mu na Andrićevo iznenađenje maše. Onda stoje tako nasred pločnika, Krleža ga ni ne upita za zdravlje, nego počinje brbljati o teatru. On bi mu najradije rekao da on o teatru ne zna ništa i da se srami glume, ali naravno je da to neće učiniti, nego ga sluša, klima glavom i kaže da će doći na premijeru. Dok to izgovara čini mu se da to iz njega govori netko drugi, netko tko se ruga njegovim inhibicijama. Doista, otišao je sutradan na predstavu “Gospode Glembajevih”, u režiji Gavellinoj. Bio je i Miloš Crnjanski, tada veliki Krležin adorant, koji je pisca poslije oduševljeno grlio. Bio je to u svakom pogledu zanimljiv prizor, koji je Andrić promatrao s druge strane foajea. Dva velika jugoslavenska pisca, jedan Hrvat, drugi Srbin, obojica prvorazredni muževi, van takvi športaši, pokazuju mišiće i, zaneseni vlastitom veličinom, ludo se smiju onom što nailazi. Bila je to jedina posljednja predstava po Krležinom komadu koju je gledao. Svidjela mu se, kao što mu se sviđaju i “Guliverova putovanja”, priča o svijetu koji je rođen iz mašte velikog pisca, ali koji u stvarnosti ne postoji. I sam se divio Krleži što može takvo što napisati. On nikako ne bi mogao.

I prije, i poslije toga do njega su stizali glasovi da Miroslav Krleža koristi svaku priliku da o njemu i njegovim pripovjetkama progovori s podcjenjivanjem. “Literarni demonstrator bosanskih folklornih motiva, crtač sentimentalnih veduta pri regimentama baruna Filipovića iz ljeta 1878, to vam je I.A.”, zapisao je Andrić u svoj plavi tefter, riječi koje mu je netko prenio onako kako se prenose zla ogovaranja. Svidjele su mu se, jer se u njima osjećao Krležin duh. Duh velikog pisca.

Kratko nakon neočekivanog susreta s Krležom na Jurišićevoj ulici, blizu pošte, u novinama je pročitao da je započelo suđenje Beli Krleži. Ta ga je vijest ispunila užasom, kakav čovjek osjeti pri vijesti o smrti znanca kojeg je sreo maloprije, živog i zdravog. Ako im jedna glumica, žena najznačajnijeg pisca kojega je komunistički pokret iznjedrio, može biti toliko kriva da joj se sudi, čemu se onda možemo mi ostali nadati? Cijelog je ljeta, pa do rane jeseni 1945, s torbakom u koji je spakirao jednu presvlaku, rezervne naočale, lijekove i najnužnije osobne stvari, čekao da i po njega dođu. Ali nitko nije dolazio, niti ga je itko izašto ispitao. Uredno se prijavio u Narodni odbor za dodjelu knjižice s – kako je to narod govorio, a on odmah zabilježio – “točkicama za opskrbu”. Potom se javio u Društvo hrvatskih književnika, gdje je vrlo ljubazno dočekan. Toliko ljubazno da je navratio i sljedećeg dana, pa je tako, sve dok nije stisnula zima, dolazio svakoga dana, razgovarao s ljudima, sudjelovao u društvenim ceremonijalima koji mu odavno nisu mili, plašeći se da će onog dana kad ne naiđe u Društvo netko po njega doći. Ali nitko nije dolazio, nikome nije bio zanimljiv. U Zagrebu u kojem su ljude svakodnevno odvodili na ispitivanja zbog onog što su mislili, pisali, radili ili govorili u četiri grozomorne godine Nezavisne Države Hrvatske, nakon čega bi se jedni sutradan vraćali kući preobraženi dotad nezamislivim strahom, drugih ne bi natrag bilo godinama i vratili bi se kao starci, dok treće nitko više ne bi vidio. Nova je vlast tako nastojala novim zlom namiriti zlo koje su počinili ustaše, i u taj je posao uložila golem trud. Nasumičnost kojom je probirala krivce i, kako su rekli, razdvajala žito od kukolja, nadmašivala je neke elemente ustaškog terora. Tada si mogao s pouzdanjem znati da preživjeti nećeš ako si Židovom rođen. Ako si, pak, pravoslavne vjere i srpskog imena, možda si, barem u Zagrebu, zlo prevariti i predstaviti se kao Hrvat, pogotovu ukoliko si izbjegao prvi val terora s proljeća i ljeta 1941. Ako si ikad bio komunist, ljevičar ili republikanac, ili ako si bio član masonske lože, bio si u ozbiljnom problemu. Ali ako nisi bio ništa od toga, a većina Zagrepčana nisu bili ni Srbi, ni Židovi, ni komunisti, ni masoni, i ako si pritom bio oslobođen opterećenja savjesti, Zagreb je za tebe bio jedno od boljih mjesta u Europi da tu preživiš rat. S partizanima je, nakon kratkotrajne euforije i iluzije oslobođenja, stigao bratski i ravnomjerno raspoređen strah. Nije bilo više nikoga tko je mogao biti do kraja uvjeren u svoju nedužnost. Nikoga tko bi se iznenadio ako po njega dođu. Ali prema Andrićevim saznanjima i računici, među građanstvom su najvećoj kušnji i riziku bili su izloženi isti oni koji su i u vrijeme ustaša odvođeni: masoni, liberali, anglofili, buržoaski elementi… Po njegova prijatelja Josipa Horvata, koji je za NDH bio i u logoru i u zatvoru, nije mu bilo dopušteno da se bavi novinarstvom, a knjige su mu bile službeno zabranjene, dvaput su dolazili i odvodili ga na ispitivanje. Istina, oba su ga puta isti dan pustili, ali što ako dođu i treći put?

Amerikance slabo drži jedna sredina, malo ko pušta dublje korijene, malo se ko od njih rodi i umre u istoj od ovih njihovih pedeset država. Stoga ni ne čudi statistika koja kaže da samo pet posto Amerikanaca do kraja isplati prvi kupljeni stan ili kuću. O broju mijenjanja poslova ne treba ni započinjati.

A naši ljudi ovdje (čast izuzecima) sušta su suprotnost. Gdje se prvo zaposliš, to ti je to, jarane! Gdje pređeš prvi put preko kućnog praga, odnosno ukoračiš u svoju kuću, iz nje zauvijek izlaziš samo u vodoravnom položaju. E, tu ni moja porodica izgleda nije izuzetak. 1997. godine sam se zaposlio u jednoj firmi. Još radim u njoj. 2004. godine kupili smo kuću. Još uvijek živimo u njoj.

A tako nekako kod mene ide i sa ostalim navikama koje smo dovuknjarili “odozdo”. A sad da se tu nešto mijenja, nema više ni nekog smisla, nema se ni kad, teško je kad si bliži stotici nego nuli. Bar u mom slučaju.

Otkako sam došao ovamo preko bare, kupio sam najmanje petnaest pari farmerki. Sve do jednog bio je “Levi’s 501”. Nosi se provjereno i nema potrebe za bilo kakvim “ideološkim“ skretanjima, mondenskim eksperimentima.

Sjećam se, ima tome pet-šest godina, sjedili smo u parku moj stariji sin David i ja. Preko puta, na oko… (i nakon skoro trideset godina provedenih ovdje ja se ne znam izraziti u njihovim foot-feet-ima), dakle, na oko dvadeset metara od naše klupe, stajao je jedan simpatični brkajlija i hranio golubove. U jednom momentu ovaj moj klipan reče:

– Onaj čovjek tamo, on je sigurno naš!

Gledam ja čovjeka, skeniram ga. Na prvu ga ništa ga ne odaje.

– Kako znaš?

– Vidi, nosi Adidas trenerku!

– Pa šta? Šta fali tim trenerkama?

– Šta, pa šta???  Samo vi još nosate te ružne trenerke sa tri pruge. Po njima se prepoznajete!

Ne trebam pominjati da je na meni bila jedna od njih, ta sa tri štrafte. Adidas je također provjerena marka, a provjereno se ne mijenja. Međutim, ispostaviće se da David nije bio u pravu. Brko je bio Bugarin. Nismo, majku mu staru, ni mi baš toliko prepoznatljivi!

Ili?

Jučer ja na bazenu. Uhvati mene tako s vremena na vrijeme neka mahnitost, pa zagledajući svoj pivski trbuh, odlučim da ga malo stešem. A kažu da je plivanje najučinkovitiji način da se stomak dotjera na normalu, pa da to, što bi se u nas reklo, na nešto i liči.

I otplivam ja na dvadeset-pet-metarskom bazenu jednom gore, jednom dole, kažem sam sebi dosta je za danas, pa sjednem u “hot tub” i odvrnem do daske one mjehuriće.

Ne prođe malo, pridruži mi se jedan tip, tako mojih godina. Bez riječi klimnušmo jedan drugom glavama u znak pozdrava.

– Oprostite, vi mora da ste iz naših krajeva?! Obrati mi se on nakon desetak sekundi.

Gledam u čovjeka iznenađeno. Kako zna, majku mu njegovu poljubim?! Nisam, znam sto posto, cijelo vrijeme ni s kim progovorio ni riječ, pa da je on to čuo. Nemam uz sebe ni knjigu na našem jeziku. Nisam, nako rahat u vreloj vodi, ni zazviždukao jedan od narodnjačkih hitova sa ibarske magistrale. A i nemam, na kraju krajeva, Adidas gaće na sebi.

– Da, jesam… kako znate?

– Po “muhurima”, odgovori on. Pokazuje prvo “biljege” na svom ramenu, a potom upire prstom u moje. Jesu nas onomad “štambiljali”! Dodaje uz smiješak…

– A to… gledam mahinalno u svoje krugove. Baš su nas “pečatili”, ko na graničnim prijelazima. Trebalo je, služeći narodu, bez problema pojesti sve one zalihe konzervi sa isteklim rokom trajanja! Dodajem i ja izraz za jednu te istu stvar, obogaćujući tako naš razgovor.

A moj ti sagovornik zabiberi cijelu čorbu, odnosno zapapri ovaj kratki razgovor sa:

– Bogami su nas pošteno “ižigali”!

I tako se mi, dragi čitaoci, prepoznajemo po tuđinama. Ponekad po trenerkama, a ponekad bogami i po muhurima, biljezima, štambiljima, pečatima i žigovima.

Po bogatstvu jezika.

Meni, osobno i lično, najdraži vid prepoznavanja…

Izjavio sam da sam nevjernik a ne ateist. Razlika je u tome što je ateist to pitanje razriješio jednom za svagda. Ateist isključuje mogućnost Boga za sebe i za druge. Nasuprot tome, kao nevjernik, ja svakodnevno ne vjerujem, ne mogu se obratiti Bogu, ali ne isključujem postojanje Boga za ostale. Bog je znanje koje ne posjedujem, kao i toliko toga drugog.

Moje zanimanje za Stari zavjet sastoji se u tome što su u njemu priče koje su početak naše religiozne civilizacije. To je tekst koji smatram obveznim. 

Pohađao sam klasičnu gimnaziju, pa sam morao učiti grčki i latinski. Prema tome raspolagao sam alatima za pronicanje u druge jezike i alfabete. Tako sam naučio jidiš i drevni hebrejski, pa sam čitajući Sveto pismo u jeziku izvornika zatekao podatke koji nisu prevedeni besprijekorno. 

Tako na primjer, u Knjizi postanka Bog Evi kaže da će rađati u boli. Ali to nije istina! U riječi izvornika nema negativnog naboja, osude. Ono što je Bog htio reći Adamu i Evi bilo je da su, nakon što su okusili plod spoznaje dobra i zla, postali drukčiji. Bog kaže da porođaj neće biti lak, a ni sličan onome kod drugih životinjskih vrsta, ali ta riječ ne označava bol, već „trud, napor“. 

Bog nikada nije izgovorio taj pravorijek o “boli“. A to nije moje tumačenje, nego činjenica. Ta riječ pojavljuje se na šest mjesta u Starom zavjetu: četiri u Mudrim izrekama, jenom u Psalmima i jednom u Knjizi postanka. U 5 od 6 slučajeva prevoditelji je prevode s trud ili napor, prema tome poznato im je značenje, ali u Knjizi postanka izabiru osuditi ljudski rod, a napose žensko tijelo.

Radi se o nepopravljivoj šteti. Može se samo promatrati.

Preveo Tvrtko Klarić

Rajku Đuriću, pjesniku

Rijeka W. je ovdje poširoka.
Njena je poljska obala zatrpana
izbjegličkim naseljima
ona druga, na njemačkoj strani
zaštitarskom žicom, stražom
sijačima svjetla.

Za olujna vremena i velikih kiša
W. naraste, poplavi naselja i pogasi
nadzorne kamere i pokida
rampe i strujne opkope.

Izbjeglice hrle u talase i plivaju
sumanuto k žuđenoj obali
„…zafijuču povici i krici
pa zvižduci iz pištaljki i laveži
pasa graničarskih.

Pri svakoj oluji utopi se na stotinu lica
jedan dio pohvataju mještani-seljaci
i tek jedna desetina policiji u ruke
dopadne. Granična se policija ove
činjenice srami.” 

Pismo Basari iz ciklusa Nikad bolje, na Velikim pričama objavjeno 8. maja

zadnji dani aprila

Tvoje pismo me, dragi Basara, sastalo na željezničkoj stanici frankfurtskoga aerodroma, dok sam čekao voz za Münster. Pismo sam čekajući pročitao, potom se ukrcao, našao mjesto, pa ti odmah otpisujem. Osim što su moderni europski vozovi dobro mjesto za pisanje pisama, razlog mom trenutačnom odgovoru tiče se niza okolnosti kojima se stvarnost – ili melankolični ali uvijek sveprisutni gospodin Slučaj – opet umiješala u naše dopisivanje. Naime, dok smo mi epistolirali o Mirku Kovaču i njegovom dugom putovanju u noć, što ga je 1991. vodilo od Beograda do Rovinja, umirao je Goran Babić, koji je iste te 1991. u noć otputovao od Zagreba prema Beogradu. Putujući u različitim pravcima, tako što jedan je išao tamo odakle je drugi pošao, Kovač i Babić ispunjavali su vlastite sudbine. Premda su odlazili svojevoljno – tako što im prethodno nitko nije banuo na vrata – obojica su bili prognanicima. Takvim ih ne čini to što bi možda izgubili glavu da su ostali – premda bi je možda i izgubili – jer je i u Zagrebu i u Beogradu bilo ljudi koji su glavom plaćali to što su se našli na krivom mjestu i što su govorili ono što vlast nije željela čuti – nego su Kovača i Babića doživotnim prognanicima učinili oni njihovi bivši sugrađani koji su bezdušno ustrajavali na tome da je njihov odlazak čin veleizdaje. Kovača su iz Beograda protjerali oni koji s ustrajnošću mazgi tvrde da on nije morao otići, a ako je već odlazio, zašto je išao Tuđmanu? Babića su iz Zagreba protjerali oni koji s ustrajnošću mazgi tvrde da on nije morao otići, a ako je već odlazio, zašto je išao Slobodanu Miloševiću?

Mirko Kovač bio je jedan iz društva salonskih beogradskih antikomunista, koji, međutim, za razliku od velikog broja njih, nije imao simpatija za kralja Petra i četnike. Goran Babić bio je komunist, šuvarevac, dosljedan u svome neprijateljstvu prema onima u kojima bi vidio hrvatsku građansku desnicu, frankovce, potajne ustaške simpatizere. Drukčijih, osim potajnih, u Zagrebu i Hrvatskoj sve do pred sam kraj osamdesetih nije ni bilo. Ali ono protiv čega su se demonstrativno pobunili i zato svršili u progonstvu je isto: nacionalizam. Ako je 1991. i postojalo razlike u tome bježiš li iz Srbije, iz koje su upravo kretali tenkovi na Vukovar i u kojoj je nekadašnja zajednička armija upravo provodila svoju konačnu preobrazbu u srpsku vojsku, u Hrvatsku koja se, kako se znala i umjela, branila i od tih tenkova i od te vojske, te razlike već nekoliko godina kasnije neće više biti, a pogotovo je nema danas, 2026. godine. Kada je nestalo razlike? U vrijeme kada se Hrvatska prema dijelu svoga stanovništva, dakle prema svojim Srbima, počela odnositi onako kako se JNA, transformirana u srpsku vojsku, odnosila prema Hrvatskoj, hrvatskim selima i gradovima, te njihovim stanovnicima Hrvatima. Godine 2026. nema razlike u prognaništvu Mirka Kovača i Gorana Babića, niti u stavu koji je jedan imao prema srpskim, a drugi prema hrvatskim vlastima. Uzorno, obojica su se pobunili protiv nacionalizma svojih.

Ne bi bilo sasvim krivo reći da su obojica bili Hercegovci, premda je Babić bio od Opuzena, a Opuzen uže zemljopisno nije Hercegovina. Kovač je bio iz Lastve kod Trebinja, ali zapravo bio je Trebinjac. Mjesto T. u njegovoj prozi važnije je i od Beograda. Hotel pod platanima stvarno je mjesto. Babić bio je Mostarac, premda, za razliku od Kovača, nije imao onaj neodoljivi, ukorjenjujući lični šarm, nego je bio stran i tuđ, gdje god bi došao. Po tome, rekao bih, da mi je veoma blizak. Po svemu drugom Kovač mi je bliži. Poznavao sam obojicu, Kovača bolje i duže, znao sam ga još od 1988, družio se s njim u Rovinju i Zagrebu, uživao ne samo u njegovoj prozi, nego i u njegovim socijalnim vještinama.

Imali su i zajedničku socijalnu manu: premda su bili izrazito dosljedni ljudi u onom što ih je otjeralo u progonstvo, i Kovač, i Babić imali su istu crtu socijalnog oportunizma. Naročito Babić. Osamdesetih petljao se s nekim gadnim komitetskim ološem, kakav nije rastjerivao ni u redakciji Oka, odličnih novina za kulturu, u kojima je bio glavni urednik. Među tim svijetom bilo je onih najgorih udbaških ništarija, policijskih uhoda i bijednika svake vrste, koji su neprijatelje države i Partije prokazivali za sitne interese ili iz čistog zadovoljstva. Jedan od Babićevih ljudi iz tog vremena u nova doba postat će izdavač Hitlerovog Mein Kampfa i drugih proustaških i pronacističkih spisa. Drugi, koji je u Babićevo vrijeme bio zadužen za praćenje aktivnosti ekstremne neprijateljske emigracije, postat će najaktivniji pisac natuknica za Hrvatsku književnu enciklopediju. S istom vrstom socijalne nehigijene nastavio je pred 1991., a potom i u Beogradu, petljajući se s ministrima krajinske vlade u izbjeglištvu. Trudio se biti ispravan čovjek, ali kao da ga nije bilo briga tko su i kakvi su ljudi oko njega. Bilo mu je važno da ne budu hrvatski nacionalisti, da ne budu ustaše. Kao što je i Kovaču bilo važno da ljudi oko njega ne budu srpski nacionalisti, da ne budu četnici, ljotićevci, gibaničari… S tim da Goran Babić od svoje socijalne nehigijene nikad nije imao nikakve materijalne i egzistencijalne koristi, samo štete. Kovač je gadove umio iskoristiti. Istina, s mjerom i u situacijama golog preživljavanja. Recimo, da bi dobio domovnicu (državljanstvo). Babić, pak, živio je dugo kao čovjek bez državljanstva.

Dok je Mirko Kovač 1991. demonstrativno optirao za hrvatsku književnost, Goran Babić se pripadnosti upravo toj književnosti nikad nije odricao. Ne samo da se nije odricao, nego je u svojim pjesmama, često i na istinski potresan način, tematizirao sebe u Hrvatskoj, u hrvatskom jeziku, u hrvatskoj književnosti… On se zaista, koliko god bivao očajan i gnjevan, nije odricao. Ovo govorim na osnovu uvida u njegovo pisanje, naročito u pjesništvo, ali drukčije ne bi bilo ni kad bi se s njim razgovaralo. Pritom, to što je Hrvat, nije ga ometalo u tome da bude Jugoslaven, ili čak da, na neki svoj čudan način, kao Hrvat bude i Srbin, ali to je već nešto drugo, što je, opet, karakteristično za obojicu. Oni su, obojica, bili Jugoslaveni i jugoslavenski pisci, na neki mnogo dublji i proživljeniji način nego što će to biti itko ih tvoje generacije, a o mojoj da i ne govorimo. 

Goran Babić nosio je u sebi mrak, bio je vrlo star čovjek. Takav se, bit će, rodio. Mirko Kovač bio je čovjek izrazite vedrine, vrlo svijetlo čeljade, i bio je dijete. Nemoj da ti na živce ide ovo što govorim, nemoj misliti da nešto bajam i mudrujem. Bili su takvi, i jedino ih se tako može opisati. U Kovačevoj konverziji ima nešto dječje, on je i to prepjevavanje svog djela iz srpskog u hrvatski izveo kao dječju igru. Uživao je u tome, ne upisujući u taj posao ništa od onog što će mu se kasnije pripisivati. Nije on postajao netko drugi dok je to radio, niti je to radio da bi postao netko drugi. Krenuo je od dječjeg inaćenja i završio u nečemu što je izgledalo kao čarolija.

Obojica su bili veoma društveni, ali je Kovač u svojoj društvenosti bio vješt. Babiću, pak, često su falili ljudi. On je imao jednu, barem iz moje perspektive, čudnu i nesimpatičnu osobinu: bio je sasvim srođen s generacijom svojih roditelja, volio ih je, zamjerao im nije nikad ništa, vidio je u njima mučenike, žrtve, revolucionare, nikad zanikad nije se pobunio protiv oca i matere! Jednom sam ga o tome pokušao ispitivati, ali nigdje s time nisam dospio. Vjerojatno i zato što sam ja pretjerano na drugoj strani: ne samo što sam se pobunio protiv oca, majke i njihovih generacija, nego sam ih pretvorio u književne likove, koje sam prekomjerno ocrnio. Babić, pak, s takvom nježnošću i blagošću piše o svom ćaći partizanu, a s majkom, beogradskom Jevrejkom, kroz pisanje se srodio tek u prognaništvu. U ranijim knjigama, onim iz zagrebačkih vremena, spominje ju, ali to je spominjanje manje intenzivno, Holokaust u to vrijeme nije njegova tema. Recimo, u njegovoj imaginaciji Jasenovac je srpsko stratište, a jevrejska stratišta bivaju Staro sajmište, beogradska dušegupka, mjesta dorćolskih nestajanja… Babićev je Beograd tužno, a neopisano mjesto. Tu je živio u tridesetpetogodišnjem progonstvu, čije se okolnosti za njega nisu pretjerano mijenjale. Moglo bi se reći da je njegovom voljom sve to vrijeme trajala ta izvorna senzacija privremenosti. Babić se, naime, nije ukorjenjivao, niti je postojao Beograđanin. On nije prihvatio živjeti negdje drugdje, nego je nastavio boraviti u nekom svom limbu, u trenutku odluke da ode iz Hrvatske i nikad se više ne vrati. Ostvarenje tog nikad više, za njega gotovo da je postalo smisao života.

Istu tu stvar, nikad više u Beograd, sebi je obećao i Kovač, ali ju je provodio s neusporedivo manje entuzijazma. To što nikad nije išao u Beograd kao da je proizlazilo iz njegova načina života, a ne iz principa, ili iz neke samonametnute askeze. Babić je u Beogradu živio kao stilit, ili, kako bi se pravoslavnim žargonom reklo, stolpnik, dok je Kovač u Rovinju živio kao plemić. Samo dijelom bilo je to u vezi s činjenicom što su Kovač i Boba bili mnogo praktičniji i životno snalažljiviji ljudi od Babića i njegove Mladenke. I to, rekao bi, manjim dijelom. Više je to bila stvar karaktera.

U Kovačevoj rovinjskoj kući si ti, mislim, bio. Lijepa i raskošna patricijska građevina, s pomno njegovanim vrtom. Vila dostojna Thomasa Manna. Babić je živio u dorćolskom kućerku s avlijom, koja je izgledala pomalo mostarski, a uz kućerak imao je nakalemljenu trafiku, koju je adaptirao u svoju kancelariju i arhiv. Arhivirao je historiju jedne iščezle zemlje, upravo onakve kakva se dogodila njemu i njegovima. Po Beogradu se nalazio i družio s izbjeglim hrvatskim Srbima svih vrsta, te sa suborcima i generacijom svojih roditelja, dok ih je još bilo u životu, s dalmatinskim ratnim i poratnim generalima, metuzalemima sa Sutjeske i Neretve, kao i sa starim udbašima, s kojima bi onda prebirao po prošlosti, i to uglavnom onoj koja je njemu, Babiću, prethodila. Grehota je što gotovo ništa od svega toga nije zapisivao. Uglavnom samo ono što bi mu se samo slilo u pjesmu.

Posljednji duži razgovor s Mirkom Kovačem imao sam u decembru 2012. Tog je dana bio završio pulski sajam knjiga, a ja sam došao iz Sarajeva, gdje sam sahranio majku. Sjedili smo u jednom prohladnom pulskom restoranu, nas sedam-osam jedinih gostiju, jeli ribu i vrlo veselo razgovarali. Kovač je bio bolestan, ali svojom je pojavom i nastupom razgonio sumornost trenutka. Bio je već prilično mršav, iscijeđen rakom, pa mu je, kako to ponekad biva u iznemoglih ljudi, osmijeh prerastao lice. Skoro cijelo vrijeme razgovarali smo o knjizi koju je upravo pročitao i koja ga je odistinski oduševila. Sigurno sam ti to već spominjao, jer knjiga se tebi neće svidjeti, nisi je čitao, i ne pada ti na pamet da je čitaš: autobiografija/biografija Zlatana Ibrahimovića. Kovač je bio opčinjen Ibrahimovićem, tim fudbalskim čarobnjakom i bosanskim mangupom u Švedskoj, a u toj opčinjenosti bila je njegova prava priroda. Kovač je, barem u tom vremenu u kojem sam ga ja poznavao, na sve načine nastojao osvojiti svu lakoću i vedrinu ovoga svijeta. I zaista, bio je majstor u tome. Ako bi ti bilo teško, s njim bi ti postalo lako. Gledam ovih dana i tjedana Donalda Trumpa kako luduje svijetom, i stalno mi na um pada Mirko Kovač. On bi umio govoriti o Trumpu. Umio bi se rugati…

Gorana Babića posljednji put sreo sam na Bajlonijevoj pijaci, pri jednom od sporednih ulaza, onom od Bitef teatra. Bio je oteklog stomaka, izgledao je loše. Na moje pitanje ukratko je izložio medicinsku anamnezu, da bi se uto odnekud stvorio i nekadašnji urednik Književne reči Nikola Vujčić, još jedan hrvatski zavičajac. Postrojio sam ih i fotografirao uz pijačni zid, znajući da je važno. Obojica su se poslušno slikali, vjerojatno misleći da sam malo sumanut. Ali u tih nekoliko fotografija, na njihovoj odjeći, a naročito u izrazima lica, bilješke su o onom što bih inače zaboravio. S Goranom sam poslije ovog komunicirao samo na daljinu i preko posrednika, raspitujući se za njegovo zdravlje, razmjenjujući pozdrave itd. Posljednje o čemu smo tada, na Bajlonijevoj pijaci, razgovarali, prije nego što će naići Vujčić, bilo je pjesništvo Borisa Marune. Ne znam jesi li čitao Marunu. Hrvatski emigrantski pjesnik, iz zemlje pobjegao 1960, kao dvadesetogodišnjak, kretao se u krugovima onog što se kod nas nazivalo ekstremna neprijateljska emigracija, ali je brzo shvatio u čemu se zatekao. Živio u Argentini i Sjedinjenim Američkim Državama, u Španjolskoj i Engleskoj, kojekuda. I jedini je književno relevantan hrvatski emigrantski pisac. Jedan od najboljih hrvatskih pjesnika, uopće. U Hrvatsku se, s ozbiljnim iluzijama i socijalnim ambicijama, vratio onih dana kada je Babić iz Hrvatske odlazio. Nikad se nisu sreli. Babić je u njemu vidio najvećega suvremenog hrvatskog pjesnika nakon Danijela Dragojevića. Slučaj je htio da sam i Borisa Marunu jako dobro upoznao…

Pozdrav iz Münstera,

m

Vratnik 1929. godine. Četiri stotine i pedeset kuća prekrivenih šimlom i ćeremidom, jedanaest uskih mahala sa spletom još užih sokaka stisnutih među poligonalno zatvorenim kamenitim bedemima, zamrlo korito Rukavca Mošćanice koja je vratničkom bradinom tekla tri stotine godina, Mejdanska čaršija i greblje na brijegu podno Carinske džamije.

– Sve u svemu, ništa posebno na našem Vratniku, u našoj Budalastoj mahali – govorio bi hrsuz Salko Runda što se povazdan vrtio po Mejdanu.

I sami Vratničani su u zlobnoj samošaljivosti svoj kraj zvali Budalastom mahalom, jer je cijeli Vratnik bio ograđen bedemima kao kakva ludnica, gdje se nije moglo lahko ući, a još teže bilo je izaći kroz tri kapi kule i pet malih kamenitih vrata.

Nisu džaba stari Vratničani Mejdan zvali Kafanskim trgom. Oduvijek su tu bile smještene ugodne kafane, ali te godine spisak je spao na dvije: “Bujrum” Ibrahimage Hukovića i “Bratstvo” u kojem je te godine kao kafandžija radio Hasanbeg Hasanbegović iz Porčine mahale.

“Bratstvo” je smješteno u prizemlju Iplidžik Sinanova mekteba. U narodu se govorilo da su to bile vakufske prostorije Jekovačkog mesdžida, gdje je do prije dvadesetak godina mekteb vodio Mula Jusuf Prozorac, a prije njega čuveni hodža Rogo iz Vinograda, čiji se mezar vidio odmah naspram mekteba, ispred kuće Reša na Širokcu. Zgrada Roginog mekteba bila je smještena u samom dnu Mejdana, baš tamo gdje se nekada Carska džada razdvajala na dva hiseta, Širokac i Bajramaginu ulicu.

Bijaše kraj vrućeg i sparnog ljeta, mjesec posta, šehri Ramazan, ali u “Bratstvu” ni tada nije manjkalo mokrih gostiju ili fistadžija, kako su ih zvali Vratničani. Fistadžije su bile isto što i kafanski inventar, a taj inventar bijaše prost: dvije sećije ispod prozora i šank sa staklenom vitrinom u kojoj su stajale zdjele sa kuhanim jajima i osušenim limunovima, pored njih i boca sa ukiseljenim bobicama smreke, koju je gazda Hasanbeg s ponosom zvao šmreka želeći time da pokaže kako to nije običan već vanbaška sok.

Ovakve kafane Vratničani su zvali internim lokaonicama. To je značilo da su se svi gosti međusobno znali i da je svaki od njih imao svoje mjesto, na kojem je sjedio po cijeli dan. Takav je bio taj ustajali kafanski svijet, i potpuno je ličio na presahli rukavac Mošćanice koji je kao usmrđena žabokrečina stajao blizu kafane. Nepomičan, užegao svijet pijanica i dokonih besposličara.

Ragib Runda uvijek je sjedio do furune, tik do šanka iza kojeg se nalazila malena niša gdje je Hasanbeg na starom rešou kuhao čajeve i pekao kahvu. Po podu niše bile su poredane flaše sa rakijom šljivom, lozom i kruškom, sve maksuzija do maksuzije, brlja do brlje.

Stalni gosti mislili su da je Runda nadimak Ragibu, jer je često znao reći:

– Beže, daj svima rundu pića i meze od tebe, a od mene im je šuplja priča.

Na tu šalu Hasanbeg bi ljutito odgovarao:

– Pusti, Runda, šuplju priču! U mene su za takve šuplje čaše.

– Pa daj bar na veresiju, piši me u teku! – nastavljao je Runda svoju šalu.

– E, žao mi je, ali teka više nema listova – odgovarao je Hasanbeg, gledajući ostale goste koji su svojim imenima i napunili njegovu teku.

I tog sparnog ramazanskog podneva Runda je bio raspoložen za šalu i šuplju priču:

– Jah, što vrijeme brzo prolazi. U subotu je posljednji dan, a k’o da je juče Ramazan počeo.

– Pa tebi je svaki Ramazan bio juče, čim ga nisi prepostio! – dobaci mu Mujo Bungurdžija kroz grohotan smijeh. Mujo je sjedio za stolom uvrh kafane i igrao tavle sa Rasimom Ulakom.

– Šešbeš! – poviknu Rasim, a Mujo mu uzvrati:

– E, što te hoće kocka, braco slatki! A meni se ne da ništa da bacim…

– Pa kako ćeš bacit’ kad ne znaš igrat’ tavle? – opet će Rasim, koji zadovoljno ispi gutljaj mehke šljive iz čokalja.

Po cijeli dan njih dvojica igrali su tavle i zurili kroz otvoren prozor da vide ko sve prolazi Mejdanom.

– Eno, prođe Hasan Smajiš i nosi crni ceker u ruci! – uzviknu Mujo.

– Bezbeli opet nosi karpuzu, pa neće da svijet vidi šta on to nosi. Bezbeli ima u cekeru i mesa za iftara – reče Rasim.

– Dubeš! – povika Mujo.

– A jesi li, Boga ti, čuo da je stara Kupusovka dobro hasta? Daj, Bože, da se izvuče – obrati mu se opet Rasim i baci kocku niz tavlu.

– Điharise! – uzviknu sav radostan, a Rasim mu dobaci:

– A sve kukaš da te neće kocka!

– Pa mora i meni nešto pasti – sav zadovoljan povika Mujo i nastavi prazan eglen:

– Ja sam čuo da ni Refo Harba nije dobar. Vidjeli su ga kako bljuje krv, a on bježi od naroda k’o đavo od krsta.

– A kako i ne bi kašlj’o krv kad pije k’o smuk?! Svaki dan je pijan ko ćuskija! – uključi se i Hasanbeg. – Još govori da je dobro što mu u mahramicu teče krv, a ne rakija…

– Šta je to po svijetu hasta zavladala? – upita se Mujo tobože zabrinuto i zakašlja se iz grla promuklog od crne kahve i rakije brlje. 

– Kakva ti je ovo rakija, Beže, kad ovako kašljem? – upita kafedžiju, a on mu žustro odgovori:

– Nemoj je piti ako ti ne valja.

– Jah, takav je naš svijet, pun problema. A i crni vakat nam je doš’o, je li tako, profesore? – obrati se Rasim čovjeku koji je sjedio desno od ulaza u kafanu. Tu su na stolu uvijek bile dnevne novine i on ih je prvi čitao. Bio je to Nazim Ćurevac, profesor iz Saburinske škole.

– Tako je, vala. Evo jučer je kralj proglasio oktroisani ustav – reče i proviri glavu iza raširenih novina.

– A šta li mu znači to oktroisani? – upita Mujo tobože zainteresirano, mada ga je to zanimalo koliko i lanjski snijeg.

– To je nametnuti ustav – odgovori mu profesor.

– Vala, baš je sparina, haj’mo napolje – pozva Mujo Rasima da izađu za stol što je stajao pred kafanom. 

Čim sjedoše, Mujo zausti da nešto kaže, ali prekide ga Rasimov glas:

– Eno ga, ide Avdaga Nanić.

Cijela kafana najednom zamuknu, čula se jedino muha zunzara u letu. Mejdanom je prolazio Avdaga Nanić, vlasnik pilane “Braća Nanić”. Bio je to najbogatiji čovjek na Vratniku, stariji od dvojice braće iz Porčine mahale koji su naslijedili parne pilane na Vasinom hanu i na Palama.

Za njihovog oca Salihagu pričalo se da je imao para više i od Očaktana sa Kovača. Bavio se zelenaštvom i kamatom, i sagradio je dvije kuće, na Mejdanu i u Porčinoj mahali naspram mesdžida u čijem je haremu raslo veliko drvo oraha. Njegov stariji sin Avdaga bio je čovjek pedesetih godina, još uvijek u dobrom muževnom stanju. Tijelo mu je bilo fizički održano, hod uspravan, sve u svemu – gorda i gospodstvena figura. Uvijek je nosio alafranga odijelo, bijelu košulju i kravatu uredno svezanu do čvrste kragne. U desnom vanjskom džepu nosio je sahat sa zlatnim lancem, a često bi koristio uzrečicu:

– Kad ide sahat, nek’ ide i lanac. – Tom frazom završavao je svaki svoj iskaz, o čemu god da se govorilo.

Dokoni Vratničani iz kafane “Bratstvo” sa zavišću su gledali u Avdagin sahat i zlatni lanac, misleći: “Lahko je njemu. U njega je para k’o šodera. A nas niko ne pita kako nam je i što se patimo po cijeli dan u kafani uz kahvu, rakiju i tavlu.”

Mučili su se tim mahalskim pitanjima, pa bi proradio poslovični jal kokuza prema bogatim ljudima, ali i strahopoštovanje pred onima koji su imali više od njih, vlast ili neku silu, te bili na višoj društvenoj deredži. Mahalci su se uvijek povijali i sklanjali pred jačim i bogatijim od sebe. To je Vratničanima bilo usađeno u gene: nikad nije bilo zgoreg poviti šiju, jer savijenu šiju sablja ne siječe. Shodno svojoj poltronskoj filozofiji, od pamtivijeka su zaključivali: “Treba živjeti u kutu, nikome na putu.” Oduvijek su oni cijenili vlast, moć, snagu i novac. Ko je to imao, imao je i Vratničane za sobom i uza se. Zato su kafanske fistadžije šutke posmatrali Avdagu kako ide Mejdanom i vadi sahat da vidi je li vakat za džumu. Bila je to posljednja ramazanska džuma i silan svijet hrlio je u džamiju. Svi su selamili Avdagu i s prezirom okretali glavu od kafane pred kojom su sjedili dokoni gosti.

– Selam alejk, Avdaga – pozdravi kafandžija Hasanbeg, koji se i sam spremao za džumu.

– Alejkumu selam – otpozdravi Avdaga i baci prezriv pogled prema stolu za kojim su sjedili Mujo i Rasim.

Mujo pozdravi snishodljivo:

– Kako si, Avdaga?

– Pa, nije mi k’o vama – reče Avdaga, cinički se zagledajući u čokalje na stolu.

– Nemoj tako, Avdaga – reče mu Rasim. – Svakome je na svoj način teško, a na kraju ćemo svi završiti isto, ispruženih nogu na Bakijama.

Avdaga samo odmahnu rukom i povika:

– A šta ćeš. Kad ide sahat, nek ide i lanac. – Izvadi opet sahat iz džepa, pogleda ga i zamaknu iza ćoška kafane, prema Lubinoj džamiji pred kojom su već stajali mahalski prosjaci i ciganska djeca iz Karanfil-mahale. Svi su čekali Avdagu Nanića, jer on nije bio stisnute ruke. Avdaga im priđe i baci nekoliklo novčića pred djecu.

– Daj i nama, Avdaga! – povika prosjak Suljo Dinda, a Avdaga i njemu baci dinar, uz riječi:

– Kad ide sahat, nek ide i lanac.

Tako je prolazio još jedan ljetni dan na Vratniku. Pred Kešinim hanom na Mejdanu sjedio je vratnički besposličar Himzo Kevčija, čopao suhu koru hljeba i dokono vikao:

– Žabokrečina! Žabokrečina!

Niko nije znao zašto je Himzo stalno uzvikivao baš te riječi. Možda zbog usahlog korita rukavca Mošćanice koji je lijeno plazio kroz mejdanski makadam i iz kojeg su noću gladno kreketale krastave žabe:

– Kre! Kre! Kre! – čulo se na Mejdanu zaglušujuće kreketanje u sparnim ljetnim noćima.

Negdje u Širokcu zavijao je pas, dugo i otegnuto, nakon što je hodža ezanio akšam sa munare Iplidžik Sinanove džamije. Na Mejdanu je već odavno bila ugašena jedina sijalica u kafani “Btratstvo”. Cijela Mejdanska čaršija tonula je u mrak.

Osvanut će sutra još jedan dan u “Bratstvu”, odakle će muklo odzvanjati kocka po drvenoj tavli. Neko će mahmurno prelistavati dnevne novine i gledati ima li među smrtovnicama i neki Vratničanin ili Vratničanka. A opet, u sebi će misliti da su to najbolje novine čim u smrtovnicama nema njegova imena. Kafandžija će u šišu peći crnu kahvu, a gosti će se po običaju žaliti što je ona tanka i beterna, pa tako i nasta izreka: “Sačuvaj me, Bože, betera, Likića deftera, kahve Hasanbegove, Hamzića hana i Misira što uz gusle zasvira.” Mislilo se na teku dužnika kod bakala Likića, na kahvu proljevušu kod Hasanbega Hasanbegovića, na peksinavi han Hamzića na Mejdanu i na hodžu Misiru što je pokatkad u saz kucao u svojoj kući i u Bajramaginoj mahali. Svemu su Vratničani znali naći mahanu i falinku, i to su prenosili od oca na sina, s koljena na koljeno.

I tako iz dana u dan, a isti je svaki dan u vratničkoj kasabi.

Kućni red.
Morrisonu, četniku, izrasla bradurina
Na omotu ploče. Ogladnjela,
Tri crnogorska rezervista stoje s đacima
U redu za tople sendviće.
Veliki je odmor,
Prodavačica kupi prosuti pomfrit
Sa bijelih pločica.

Danas golobradi Duško nosi šajkaču
I kašikare pod jaknom,
Uplašeni prolaznici ispred Pošte padaju
Pokošeni imaginarnom eksplozijom.
Duško se smije.
On smije izgleda.

Ustaše kolju malu djecu.
Ustaše bacaju malu djecu na ognjišta.

Partizani se prikradaju poliveni vrelim uljem,
Jedne ljetne noći,
I pjevaju sasvim slobodno
O Slobodi.

Govore u selu da
Moj djed nije klao malu djecu,
Pokoj mu duši.
On je gradio kuće.
Tvrdio je za gospara Adolfa,
Plemenitog Vuka,
Da je najpametniji čovjek svijeta.

Daleko su obale, plivajmo dide zajedno,
Pod kišom koju si nekada davno odabrao
(Zar ne vidiš?) Bijela Vojska dolazi.

Pjevao sam u crkvenom zboru.
Vjeronauk nedjeljom na kraju grada,
A tamo
U crkvi Jugoslavija propada i vjetar piri.

Daleko je bio moj stan, na putu me voljela
zrela Ruža.
Ja sam joj, gledajući je ka nebu, pričao
Vicevima nespretnim o Muji i Suji, njihovom
bivanju.
S potiljka mi je milovala kosu.

A ovako, djeco, izgleda kokarda
Na času srpskohrvatskog
Iscrtana kredom na zelenoj tabli —
Jer ti si Musliman, stoposto.

Zašto je Broz na sredini zida skroz?
Reći će ti direktor desete,
Onaj s masnicom Rođenih,
Dok držiš dah dulje od sirene na koju
Zastaje čitav grad. Samo
Semafori mijenjaju boje ulicama.

Iza garaža, iza zida, iza zgrade slijepi igraju
Limuna i Naranče.

Cigani odlaze za tragovima visokih vojnih lica,
Odmjereno i logistički perfektno.
Šintori dolaze na svoje.

Kafići propucaju potmulo noću a
Katolička cisterna – sred bijela dana.
Ružičnjaci su prekriveni dječjim fudbalima,

Kućni Red je trajno uspostavljen.