Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Švejk

Imaginarni prijatelj/24

Jaroslav Hašek, novinar, humoristički pisac i zlopatnik, imao je ideju o ratnoj epopeji u šest knjiga, naslova “Doživljaji dobrog vojnika Švejka u vrijeme svjetskog i građanskog rata kod nas i u Rusiji”. Uspio je napisati četiri knjige, i tad ga je stigao smrtni čas. Kao predložak za glavnog junaka piscu je poslužio njegov ratni drug, sitni obrtnik iz Praga, s kojim se susreo u ruskom zarobljeništvu, a onda su zajedno bili u čehoslovačkim dobrovoljačkim odredima, gdje su služili u istoj pukovniji. Čovjek se i u stvarnosti zvao Josef Švejk, a kako je, za razliku od Hašeka, i poživio prosječan ljudski vijek, rođen 1892, umro je 1956, doživio je vlastitu romanesknu slavu.

“Doživljaji dobrog vojnika Švejka” jedna su od posljednjih knjiga u povijesti, ako ne i posljednja, koja tek s ilustracijama uz tekst čini kanoniziranu cjelinu. Švejka je, prema Hašekovom liku, crtao Josef Lada, praški karikaturist i ilustrator, a prema njegovom su crtežu nastale bezbrojne figurice i suveniri. Njima je Švejk za davnih dana socijalizma proslavio Prag i Čehoslovačku.

Roman počinje kao i Kratko dvadeseto stoljeće, atentatom u Sarajevu. U prvim rečenicama, koje čitatelj reproducira po sjećanju, kućna sluškinja, gospođa Miler, govori: i tako, ubiše nam Ferdinanda, a Švejk je pita kojega Ferdinanda, znam ja dvojicu Ferdinanda, jedan je bio sluga kod apotekara Pruše i tamo je greškom popio bočicu pomade za kosu, a drugi je Ferdinand radio kao sakupljač psećih govanca. Nakon toga slijedi nekoliko stotina stranica, smiješnih, potresnih i genijalnih, na kojima je priča o ratu i o revoluciji, o Austro-Ugarskoj i Europi ispričana na takav način da čitatelj teško može obuzdati svoje lično uvjerenje kako se radi o najboljoj ratnoj knjizi svjetskih književnosti dvadesetoga vijeka. U našim jezicima više je puta prevođena: kanonski hrvatski prijevod načinio je profesor Ljudevit Jonke, genijalno pomaknuti srpski sastavio je pjesnik Stanislav Vinaver, a za najnovijih vremena Švejka je kajkavizirala romanospisateljica Nada Gašić.

Na početku rata Švejk juri po Pragu u invalidskim kolicima, i poziva muškadiju da se javi u ratne dragovoljce. Najprije čini sve da izbjegne uniformu i da ga pri novačenju proglase ludim, a onda kao da se u trenutku preobrazi, pa zahtijeva da ga proglase sposobnim i pošalju ga tamo gdje se gine. Obuzima ga, kako to Hašek genijalno formulira, “egzaltacija mušeništva”.

Je li Švejk budala? Takvo pitanje mogao bi postaviti samo netko tko već jest dokazana budala. Sve što on radi i govori savršeno je razuman odgovor na naloge i diktate nerazumnog vremena. On postupa s nepogrešivim instinktom velikog najvjestitelja povijesti i proroka svih užasa dvadesetog stoljeća. Švejka se, krivo i lakomisleno, izjednačuje sa češkim nacionalnim duhom, sa češkim protujunaštvom i strateškom neborbenošću. To je krivo. On je, poput junaka antičkih tragedija, heroj u suočenju sa sudbinom, kojoj nitko prije njega nije uspio izmaknuti. I Švejk je svjestan toga, svjestan je uzaludnosti svoga čina, ali to nipošto nije razlog za odustajanje. Švejk je univerzalni Europljanin, u vrijeme Velikog rata kao i danas.

A na stanici u Budimpešti već mjesecima stoji zaustavljen i zaboravljen jedan vojni transport. Okolo se vrzmaju vojnici Bosanske regimente. Oni užasno psuju. U tom trenutku, u toj bosanskoj psovci, nas dvojica smo se sreli u fikciji. Imaginarni Švejk i imaginarni ja.

Miljenko Jergović 24. 02. 2017.

Besmrtni grad

Na vrhu Švarcvalda
leži besmrtni gradić Lenzkirch
A čita se, na ovim našim mrčnim jezicima –
radi kojih čupamo jezike i
u mutne virove bacamo – Lenckriš.

Ovdje još nikad niko umro nije –
Svako ode za svojim poslom,
O umiranju niko i ne pomišlja
Kao da se ne valja.

Niko, baš niko nikad
Ovdje umro nije.
Molim te, veliki Bože,
Nemoj da budem prvi
Koji će umrijeti u Lenckrišu.

Jeste, možda, jedna starica,
Veli mi recepcionar smježuranih obraza
Iz koji niču rijetke žute dlake

Živjela je u kući na kraju grada
I ponekad bi, u prva predvečerja,
pomjerala zavjesu na prozoru.

Već odavno,
ima možda i dvadeset godina,
Zavjesa se nije pomjerila.

Tamo gdje je trebalo biti groblje
Zasadili su borove i sada oni
Čuvaju svoj grad od smrti
Kaja bi mogla doći iz vazduha.

U gradiću Lankrišu na vrhu Švarcvalda
Nikada niko umro nije.
Niti je i jedna kapljica krvi
Pala na zemlju
Po svu zimu snijegom pokrivenu.

Teče rječica gradićem
i sedam puta za noć mijenja melodiju,
A zakleo bih se u sve svoje bosanske patnje
Da je promijenila i tok
I da je jutros osvanula tekući
U suprotnom pravcu od onog
Kada sam je sinoć posmatrao
sa terasice svoje sobe
U kojoj hrče moja draga
i u snu ponekad prozbori:
U gradiću Lenckrišu
nikada niko umro nije,
Pa neću ni ja.

Faiz Softić 23. 02. 2017.

Nesreća

duga zamišljenost
između se dogodila
nesreća vlak je
pregazio čovjeka
čiji se brat prije
nekoliko godina
ugušio u kanalu
iako se nesreća
dogodila nedaleko
od moje kuće
ne dotiče me
još sam u svojoj
zamišljenosti
dan teče ravnomjerno
dobro podnosim vrijeme
dobro podnosim nesreću

Božica Zoko 22. 02. 2017.

prava strast

poznavala sam čovjeka koji je pušio
četiri kutije cigareta dnevno.
cigareta mu je bila prirodni produžetak ruke.
nije se od nje odvajao ni u krevetu.
ni u zahodu.
pušio je dok se tuširao.
pušio je prije, za vrijeme i odmah nakon
pranja zuba.
pa čak i prilikom jela je pušio.
desnom rukom bi držao žlicu iz koje je srkao juhu,
a lijevom bi uvlačio dimove iz cigarete.
budio se noću radi cigarete.
izlazio bi iz kina radi cigarete.
čak je i ženu ostavio radi cigarete.
a onda su po njega jednog dana došla ambulantna kola
i susjed je susjedu rekao:
taj čovjek je bio veliki sretnik!
taj čovjek je znao šta je prava strast!

Lidija Deduš 22. 02. 2017.

Ježurka Ježić

Imaginarni prijatelj/23

Branko Ćopić, u ovim jezicima najznačajniji pisac za djecu, Krleža i Andrić svih naših djetinjstva, pisao je i za odrasle – neke važne, tmurne i subverzivne romane, ali i zaborava vrijednu programsku poeziju. To je još jedan ćopićevski paradoks: u odraslom svijetu i odrasloj svijesti bio je tek vješt pučki stihoklepac, dok je u dječjem svijetu bio moćan, neusporedivo velik pjesnik, koji je svojoj publici, bolje nego itko, otkrivao tajnu rime.

Najvažniji lik njegova stihovanog svijeta ostaje Ježurka Ježić. Ono što je za Krležu i njegov pjesnički dar bio Petrica Kerempuh, to je za njega bio taj jež. A prvi stihovi poeme koju je prvotno nazvao “Ježeva kuća”, e da bi zatim pristao uz popularniji deminutiv – “Po šumi, širom, bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta. Lovom se bavi obnoć i obdan, s trista kopalja naoružan” – riječi su kojima je, nakon čovjekova rođenja i prvih jezičnih saznanja, započinjala književnost. A kako je život čovjekov elipsa, gdje se početak i kraj susreću u istoj nježnosti i strahu, bit će da na njegovom završetku stoji: “Po šumi, danas, bez staze, puta, Ježurka Ježić lovi i luta. Veštak i majstor u poslu svom, radi i čuva rođeni dom.”

Ono najvažnije, što predstavlja sjećanje jezika, njegovu boju i zvuk, neprevodivo je i neprepričljivo. Tako se ni priča o Ježurki ne bi mogla prepričati, ni pretvoriti u svejedno kakav prozni oblik. Pritom, Ćopićeve stihove nije potrebno lomiti, može ih se pisati od margine do margine, kao prozni tekst, jer im je ritam tako jasan i čist da bi se u tekstu osjetio i prepoznao čak i kada u njemu ne bi bilo malih i velikih slova, tačke, zareza i stiha, nego bi se riječi nizale jedna za drugom, a oko bi i uho u njima tražilo i nalazilo melodiju, ritam i smisao.

“Ježeva kućica” započinje scenom u kojoj lisica, preko poštara zeca, šalje svoje medeno pismo, kojim ježa mami sebi na ručak. On se rado odaziva, ali “lukavo škilji, pregleda bodlje i svaku šilji: Ako bi usput došlo do boja, nek bude spremna odbrana moja.”

A kad stigne u goste, ceremonijalno pozdravi domaćicu: “Dobar dan, lijo, vrlino čista”, što dječjem čitatelju, vjerojatno, preleti pažnju, jer to je onaj jezični sloj koji u djetinjstvu bila nerazumljiv, pa ove riječi uprazno ponavljamo i meljemo kao i sve drugo što je napamet naučeno, ali odrastao čitatelj mora zastati pa se nadiviti ježu i njegovu piscu. Čuj: vrlino čista! Je li ovo stilska figura iz narodne pjesme ili zdravice? Može biti da jest. Ćopić se u svojoj poeziji rado služio folklornim matricama i figurama, i njima bi kitio svoje pjesmice i poeme – što je, uz rimu, te preciznu i jednostavnu ritmiku, proizvelo da se njegovi stihovi tako lako pamte. A, opet, može biti i da je ovo vrlino čista izmislio kao izraz najviše, i sasvim licemjerne, Ježurkine ljubaznosti prema lisici.

I nakon gozbe koja je satima potrajala, jež navaljuje da ide kući, a lija ga mami da ostane i da kod nje prenoći. Ali uzalud, ne može jež bez svoje kuće. I onda lisica pomisli: “Kad Ježić tako žudi za njom, biće to, bogme, bogati dom. Još ima, možda, od perja pod, pečene ševe krase mu svod. Ta kuća, vjeruj, obiljem sja. Poći ću, kradom, da vidim ja.” I tu, zapravo, počinje drama, koja će koštati i liju, i vuka, i medu, i divlju svinju.

Samo će on na kraju ostati, i njegova draga kuća, koja je samo njemu najljepša na svijetu. Mnogo godina kasnije Ježurka će mnogima od nas kroz glave i duše prolaziti kao izbjeglička poema. Naš dom je ispunjen tugom. A tuga je najljudskiji duhovni sadržaj. O tome danas Ježurka.

Miljenko Jergović 22. 02. 2017.

Vjaćeslav Kuprijanov: Divlji zapad

 

VJAĆESLAV KUPRIJANOV (1939)

ДИКИЙ ЗАПАД

 

DIVLJI ZAPAD

Tamo daleko
to je sve tamo evropa
gdje srbi pjevaju tamo daleko
gdje englezi cijele engleske plove u ameriku
gdje francuzi svi kao jedan svakodnevno uzimaju bastilju
gdje španjolci plešu i svete se za otmicu evrope
gdje njemci pregledaju papire i trče na zdravicu
gdje svaki švajcarac ima svoju rupu u siru
gdje holanđani s nadom čekaju najezdu donkihota
gdje šveđani idu u goste dancima
gdje talijani skaču na jednoj nozi
gdje poljaci još nisu nestali
gdje turci tiho obnavljaju svoju vizantiju
gdje rusi nikako da odluče
gdje su oni
gdje je istok gdje je zapad
a ipak žele biti ta evropa

 

GROBLJE DOROTEENHOF. BERLIN.

Postavivši dijalektiku na glavu, Hegel
počiva, kako dolikuje:
pod odgovorajućom nadgrobnicom i pokraj
meta-Fihtea; gotovo nikakve
nade u uskrsenje
dobro smještenih idealista.

Nad Brehtovim grobom je,
procijepivši kamen, znak
da je boravište pod njim
nepouzdano i privremeno:
domaćin je davno otišao
da lista s nama naše teške knjige,
podvlači u njima potrebna mjesta,
i, uprkos zavještanju, da vječito
govori s ljudima o drveću
i o ljudima

 

IZBIJANJE  URE

Nezaposleni su urari izišli
da zaustave vrijeme što izbija
ustale su ure što izbijaju mehanički
zaustavile se ure mehaničke
legle stone ure zidne
ure pale su smrću hrabrih srušile se
ure s kula zajedno sa kulama
gdje su bili zatočeni osuđenici
na doživotnu robiju materije
ubojice vremena po džepu su udarili
džepne ure ručne su se pretvorile
u lisičine da podrže prijevremeno
nezaposlene urare bacile se gomile
beznadežno beznovčanih i usamljene
grupe nekoristoljubljivih na gušenje
buntovnika bile su poslane regularne
jedinice naoružane oštrim satnim
minutnim i sekundim kazaljkama
na njihovim praznim zastavama

***

Čiji glas dugo sjećanjem zvoniće?
Iz djetinjstva vuga? Proljet je njena
Zaboravljena, čak ne rasrđena
Našim od buke oglupjelim žićem?

Kako živimo ne čujuć sjenica?
Pjevaju glasno s početkom svijeta,
Već gori, no ne more – sva planeta,
Ne vjeruješ istini izmislica.

Kad pokljucaju kokoške sav novac,
A sebro tek u kljunu svraka sije,
Zar uvetrire ne čuti ptičije,
I tih zaljubljen govor golubova?

Ševa nam proši visine, kraj vode
Rječne zrak laste isčipkaše, potom
Proljet i jesen spleli ždrali, svode
Kukavice nam račun sa životom.

Zato u dušu slavuj nek se sklanja,
Neka mu traje ljupka ljupka nota mnoga,
I neka srce odluči za koga
Sačuvao si sva ova sjećanja.

 

SUMRAK SLAVOLJUBLJA

Svake noći
mrtvac
podigne grobnu ploču
i provjerava pipanjem:

nije li se izbrisalo
ime sa kamena?

 

DJECA – 2007 

Djeca su se počela rađati
S puškama umjesto ruku
Dječja kolica podsjećaju na tačanke
Roditelji izgurajvaju djecu na svjež vazduh
I čeda nepestano pucaju
U slučajne prolaznike

Sredstva masovne informacije
Vode beskonačni tolk-šou na temu
Šta će nestati prije
Metaka u djece
Ili slučajnih prolaznika

A djece rastu
I slučajnosti je sve manje

 

Završio sam napokon knjigu prepjeva 90 ruskih pjesnika od Gavrila Deržavina (1743–1816) do Regine Derijeve (1949-2013), ali ko zna, možda će ih jednom biti stotina. Prvo ih je bilo 46, zatim 66, a stao sam na cifri 90. Zapravo su me iznenađenja tjerala da nastavim posao, a jedno od njih je i Vjaćeslav Kuprijanov. Kad u originalu čitaš pjesnika nako, često ti se čini da nije nešta osobito, ali kad sjedneš da mu prevedeš pjesmu, to te natjera da se istinski zamisiliš nad tekstom, pa ispadne da je mnogo bolji nego što si mislio. Kuprijanova sam odlučio prevoditi kad sam shvatio zašto se u pjesmi  Divlji zapad Španci svakodnevno svete  za otmicu Evrope: ubijaju onog bika u koga se pretvorio Zevs kad je na sebi Evropu odnio, i kad sam  skužio zašto Talijani skaču na jednoj nozi: Apeninski poluotok liči na nogu obuvenu u čizmu. Možda ovo ne bih razumio da u jednoj pjesmi nisam rekao: „Italija je čizma koja se stoljećima sprema da šutne Siciliju, kao kamičak“.  A tačanku, kolica  sa mitraljezom, učinio je slavnom Isak Babelj u Konjarmiji.

Marko Vešović 21. 02. 2017.

Filc s plota Josepha Beuysa

 

Kao što se vođa nacista u Novom Sadu zove
Davidović, Borise Davidoviču, vidite dragi, tako u
Samovaranju vode čajnošću
Ima obične ugrijanosti

Pioniri su Titovi
Poplavljelih petokraka
I raznesenih trbušnih crvenih marama

Bratokoljnici
Bratokoljni ćelavi dječaci postali
Slijedom iste ugrijanosti

Kao da čaju u takvom
Samovaranju
Nije dovoljno u samovaru i ostati

Tako i tom sinu pasjem
Ne ostaje se samo psetom
On bi i njuškao svoj čopor
I s vođama

Izlajavao pa izlajao
Svaku revoluciju

Darko Cvijetić 20. 02. 2017.

Portret majke

Od kemoterapije kada
Otpadnu sve zjenice
Žmirkaš žmirkaš skupiš ih
I kist napraviš

Pošto znaš da je svaki pravi
Slikar
Tuba krvi

Možeš se istiskati na kist
Na rakovane dlake

I namrljavati malo sunca

Darko Cvijetić 19. 02. 2017.

Kositreni vojnik 

Imaginarni prijatelj/22

 

Nedavno sam pročitao ovu rečenicu Sandora Maraija: “U tuzi je snaga.” U jednom mikroeseju na temu tuge, dugom koliko crveno svjetlo na semaforu ili putovanje do sljedeće tramvajske stanice, madžarski pisac u četiri riječi sabire moje najranije književno i čitateljsko iskustvo.

Priča Hansa Christiana Andersena o kositrenom vojniku. Bilo ih je, kaže, dvadeset i pet, u crveno-plave mundire uparađenih, s puškom na ramenu i s istaknutim bajunetom, stražara i heroja svih bitaka koje će se voditi u dječakovoj glavi. Ali jedan od njih bio je jednonog. U livnici je dostajalo materijala za samo jednu njegovu nogu.

Taj se vojnik, jedini od svih različit, zaljubio u balerinu od papira. Dječak ga je postavio na prozorski okvir, a on je od jutra do večeri stajao na mrtvoj straži, zagledan u njenu piruetu. Ljubav jednonogog vojnika prema balerini. Imaš pet-šest godina i osjećaš da je drama u broju noga, u onom što čini razliku između balerine u igri i vojnika koji balansira na jednoj nozi.

Zapuhao je vjetar i srušio vojnika na ulicu. Dograbila su ga djeca, zgadila se nad invalidom, i hitnula ga u rijeku. Tamo ga je progutala riba. Tu ribu je ulovio ribar. Na ribarnici ju je kupila majka onoga istog dječaka. Kada je razrezala ribu, iz nje je iskočio izgubljeni jednonogi vojnik.

Dječak ga je vratio na prozorsku dasku. Vojnik je zaljubljeno gledao balerinu od papira. I tu bi se bajka i završila. Ali u tom bi slučaju bila lako zaboravljena, a s njom i kositreni vojnik. Da je na ovom mjestu bajci bio kraj, on ne bi bio pamćen i spomenut. Ne bi našao mjesto među imaginarnim prijateljima.

Dječak je imao starijeg brata. Brat se nešto naljutio, ugrabio balerinu od papira i bacio je u plamteći kamin. Za njom je poletio kositreni vojnik. Ona je u času planula, on se rastopio. Dok je nestajao, bio je nikad bliži svojoj ljubavi. Taj jedan vrlo kratki trenutak, dok je ona još bila balerina u pirueti, a ne plamen i mrva pepela, ono je najvažnije u Andersenovoj priči. I u vojnikovu životu.

Imao sam pet, šest, pa sedam godina. Mislio sam o kositrenom vojniku, i misleći tako sam domaštavao i dopričavao ono što je ostalo izvan bajke. To je dječja strategija u književnosti. Priča je samo pokretač za ono što ću samome sebi dopričati, i što je duže i veće od onoga što je ispričao pisac. Naravno, uvjet je da je priča dobra. A ova o kositrenom vojniku sigurno je jedna od najboljih.

Ali sve ono što sam tada o njemu znao, što sam domaštao i dopričao, što se mijenjalo i raslo kako sam rastao ja i kako se umnožavalo moje iskustvo, danas je zaboravljeno, mrtvo. Na isti strašan i nepovratan način kako je mrtav i on, kositreni vojnik. Volio bih da se u glavi mogu vratiti u ono vrijeme i da priče mogu tako dopričavati. Ali to ne ide. I nema povratka. Ne zato što odrastao čovjek ne bi imao dječje mašte, nego zato što odrastao čovjek nije u stanju da dugo misli o jednoj istoj priči. Godinama. I da dopunjava i dovršava nedovršene književne sudbine. A sve književne sudbine, sve imaginarne sudbine su nedovršene. Zato je književnost dječja igra, igra za djecu. Uzalud joj se pokušavamo vratiti.

Nisam imao pojma što je kositar. Na neki način mi je i žao što sam to ikada saznao. Čudo kositrenog vojnika sastojalo se i u tome što je on bio načinjen od tajanstvene tvari, tako lijepo nazvane.

Miljenko Jergović 19. 02. 2017.

Nisi ubijao

Nisi ubijao
i nisi kriv
što drugi jesu ubijali
i što jesu krivi.

Nisi kriv,
jesi zlom krivaca osramoćen,
ponižen i uprljan.

Nastavi hod nevinog
kroz krvavu povijest
okrivljenih,
nekažnjenih
i kažnjenih,
i nikad i nigdje
ne poriči
da oni nisu i tvoji.

Svako je zlo učinjeno
i protiv tebe,
jesi njegova žrtva.
Nisi isključen iz njega
sve dok ne shvatiš
da uvijek moraš
biti pred njim kao brana,
i kao njegova
najkrhkija biljka.

Nisi jak
ako tako ne stražariš
pred svakom patnjom
drugog, jesi ako tako
braniš povratak mračne
prošlosti na čisti obraz
svoje sadašnjosti.

Samo tako nastavi
hod nevinog prema
budućnosti ljudskog roda.
Jer, nisi ubijao
i nisi kriv
što drugi jesu ubijali
i što jesu krivi.

Jer jesi zlom krivaca osramoćen,
ponižen i uprljan.
Uvijek stani hrabro ispred njih!

(Iz zbirke ZAŠTO MISLIM DA JE DANAS PETAK)

Mirko Marjanović 18. 02. 2017.