Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Babaroga

Imaginarni prijatelj/35     

 

Ne znam tko mi je rekao da će me odvesti Babaroga. Mogao je to biti netko od rodbine i kućnih prijatelja. Sigurno je izrečeno u šali, od dragosti. U ta su se vremena od dragosti još uvijek plašila djeca. I vjerovalo se da bi čovjek čim izviri na svijet najprije trebao biti čestito isprepadan. Odraslima je bilo zabavno plašiti djecu. Zato što je dječja reakcija bila tako zabavna i ganutljiva. I zato što bi se tim plašenjem evocirale uspomene na djetinjstvo, pa bi odnekud nanovo izbijale neke davne i zaboravljene priče. One priče u koje odrasli ne vjeruju, dok se djeci od njih mrzne krv u žilama. Odrasli su na takve priče bili nostalgični, pa su zato opet i opet prepadali djecu. Od dragosti.

Noni, Nonetu, majci, ocu – dakle, mojim najbližima – nije ni na kraj pameti bilo da me plaše Babarogom. Dvoje starijih nisu me ni gledali kao dijete i nisu im bile drage takve igrarije s djecom. A nije im bliska bila ni mitologija iz kojih je Babaroga poniknula. Dvoje mlađih su me u to vrijeme rijetko viđali, pa ih je zbog toga grizla savjest i nije im padalo na pamet da me prepadaju.

Babarogu je u moj život i dušu uveo neki epizodist. Ali tko god bio, uspio me je isprepadati za duge godine. Strah koji je tada u meni sagrađen vjerojatno postoji i danas, transformiran i teško prepoznatljiv. Neki dobar psihoanalitičar, ili još bolje – neki romanopisac, mogao bi razotkriti u što se s odrastanjem transformirala Babaroga, unesena jednom davno i s dragošću.

Iako mi, vjerujem, njezina pojava nije podrobno opisana, odmah sam je u glavi imao dovršenu. Dovršio ju je munjevito moj strah. Pogrbljena baba, slična vještici, krezavih usta, s rogom koji joj izbija ukraj čela. Poštapa se kvrgavom štapinom, gleda u put pod sobom, ne podiže pogleda. A ja premirem od straha da me ne ugleda i ne odvede.

Babaroga živi u mraku i izlazi iz mraka. Po slavenskim vjerovanjima nije zla. Samo se voli igrati djetinjim strahovima. A većih strahova od djetinjih nema. Nije, međutim, zabilježeno da je nekom djetetu učinila kakvo zlo. Ali zar strah sam po sebi nije zlo? Pogotovu ako je bespredmetan, metafizički, imaginaran.

Zanimljivo je još nešto. Iako sam ubrzo shvatio da Babaroga ne postoji – u takve pojave nisam vjerovao već kao šestogodišnjak, čim sam krenuo u školu i obasjala me prosvjetiteljska misija moje prve učiteljice Nade Kostanić – nisam je se prestao plašiti. Strah od onoga što je u mraku, i što se pogrbljeno, smrdljivo i krezavo tiho, u crnim zepama, šunja po sobama u kojima su pogašena svjetla, nema veze s banalnim pitanjima postoji li nešto ili ne postoji, postoji li netko ili ne postoji. Za dijete postoji, i živo je, sve ono što postoji u njegovoj glavi. I to je važna istina o svijetu, do koje se dolazi s prvom živom sviješću o sebi. A izgubi se, eto, s odrastanjem. Mislim da su i u toj stvari u pravu djeca, a ne odrasli.

Moja današnja Babaroga tužna je i usamljena starica. Sjećam se nekih starih žena u crnini, napuštenih i svima tuđih, čije su se kćeri poudale preko mora, a sinovi otišli na Novi Zeland i nikad se nisu vratili. Bježao sam od njih, jer su izgledale kao Babaroge. Sve dok mi Nona, iznervirana, ne bi rekla: Budalo, to je baba Mare, to je baba Tere… I čim bi koja dobila ime – ili čim bi ja za to ime saznao – nestajalo bi straha. Bila je to prva čarolija imenovanja. I nježnosti u imenu.

Miljenko Jergović 29. 03. 2017.

Nadzvjezdano

Za ne baš kratkog vijeka svoga
Nikad nisam plovio Dunajem.
Ali jesam sinoć. I od toga
Jutros mi duša prepuna je.

Vidio sam sinoć Hljebnikovljev topoljak
Jamačno onaj iz Sevastopolja.

Sinoć mi Mocart reče, dok pudrao je periku:
Draga ti ode u vječnu Ameriku.

I opet sam slušao iz djetinjstva sove.
Čak mi se činilo da čujem alte
Što su se razlijegali sa Jalte
Josifove*.

A jutros ćutim se starijim nego Adam.
I mislim  na vladiku Rada.
I znam: nije jedared, u takvim noćima
Cetinjskim, leteći nad bezdanom
Turskog i našeg bezakonja,
Kao da jaše Porokovoga konja,
Oćutio da ipak u nama nešto ima
Nadzvjezdano.

<27.3.2017.>

*Nisam siguran  je li se radilo o Staljinovoj Jalti, ili onoj iz poeme Josifa  Brodskog.
Sastavio Marko Vešović

Marko Vešović 28. 03. 2017.

Kazna

Nakon što je neki dan napisao pjesmu o ljubavi u jednom
dahu, jutros je cijelo prijepodne prazan i nemoćan.
Bulji u monitor čiji ekran predugo čeka njegovu riječ.
Na njegovoj bjelini nikako da je ispiše.
Ljubavna pjesma posrkala mu sve izvore nadahnuća.
Misli uspavane. Sva leksika potrošena. Jezik mrtav.

Budi se, iznenada. Ispisuje riječi samo kao naslove
onoga o čemu bi narednih dana želio pisati:
Sloboda, Istina, Prijateljstvo, Sebičnost, Zavist,
Sramota, Nepravda, Mržnja, Stid, Ubojstvo,
Optužba, Ismijavanje, Laž, Kazna.

Ne bi o Slobodi ni riječi da je ima. Ne bi ni o Istini
da zna što je. Ne bi ni o Prijateljstvu da nije tako usamljen.
Ne bi ni o Sebičnosti da ima prijatelje kao nekad.
Zavist ne bi niti spomenuo da ne zavidi onima
koje prijatelji nisu izdali i napustili. Ni o Sramoti ne bi
da ne vjeruje da je upravo on krivac što je Samoću
izabrao kao svoj spas. Nepravdu je tako načinio sam sebi.
Mržnji je tako otvorio vrata i prema onima koji za to
nisu krivi.

Stid ga. Ubio se na vrlo jeftin način.
Ismijavanje je prihvatio kao kaznu.
Optužbu i Laž kao ispriku za sve svoje greške.

Optužio je pravedne. Zaslužio je najokrutniju kaznu.

Neka, zato, u njemu ponovno umru i sve te ispisane
riječi na ekranu monitora. Neka prijestolje zauzme Stid.
Neka njegove oči i sutra nastave buljiti
u bjelinu monitora zajedno s uspavanom leksikom.

Prerani sudovi su ubojice. Vrijeme je za kaznu.
Vrijeme je za pokajanje.

Mirko Marjanović 28. 03. 2017.

Asanacijski sonet

Kod Piljnjaka ima prota kojem iz džepova vrve crvi
Ulovljeni iz ribolovačkih namjera.
Cijuk cjeline, dok iz čeljusti riblje čupa bogoljubnu udicu.
Maline unešene u crkvu.

Sad će Uskrsi, veli, ove su godine skupa.
Isti Isus, ali dvaput izblanjane grede.
Nakon ptice u kavezu ostane sijedo perje.
Vrt izbjegličkog logora, iza barake, gdje dječaci uče boju svoje kože

Nanositi kistom.
Slovoslagačevi nokti boje neba:
U staklenom ćivotu u drvenoj crkvi

Davno zamoštanoj ruci mladoumrle svetice
Dogodila se
Među prstima po ruža

Darko Cvijetić 26. 03. 2017.

Jednokrili anđeo

Knjižica od šezdesetak stranica. Tu je otkako premećem po policama, ormarima i stalažama s knjigama, tako da je s nelagodom spremam u torbu koju svakodnevno nosim, u kojoj mi je kompjutor, nalivpero, nekoliko važnih fascikli i gomila, uglavnom, bespotrebnih stvari. U torbi je i nekoliko važnih pisama iz njezine ladice.

Nakon što tu knjižicu jednom odnesem sa Sepetarevca, ona se više nikada neće vratiti tu.

Autor je Miodrag Žalica, naslov “Tržnica sna”. Na naslovnici je crno-bijela Žaličina fotografija. U sakou je širokih revera i puloveru ispod kojeg izviruje ovratnik svijetle karirane košulje. Desnu ruku drži u džepu hlača, širokih štofanih, lijeva mu slobodno pada niz tijelo. Tako u šmekerskoj pozi gleda negdje u stranu, mlad i stasit, gustih, čupavih obrva, s brčićima ala Clark Gable, svježe je obrijan, ali tako je crn da mu se brada već nazire.

Korice su odlično dizajnirane, u duhu vremena, onoga europskog, koje je te 1955. već poteklo u Sarajevu. Oblikovao ih je Boško Risimović, mladi srpski slikar, Žalicin vršnjak. Bilo im je dvadeset i devet.

Autora je fotografirao Milorad Jojić, čovjek koji je radni vijek provodio u Energoinvestu, gdje se bavio tehničkom fotografijom: slikao je turbine, naftovode i dalekovode, električne centrale, brane i velika tvornička postrojenja zbog kojih se naputovao po Europi, Africi i Aziji, gdje god su radnici slavne sarajevske tvrtke gradili novi svijet. Znalo ga se po nadimku Brko, a u slobodnom se vremenu s puno strasti, premda skromno i samozatajno, bavio umjetničkom fotografijom. Oni koji pamte njegove radove, izlagane po kolektivnim izložbama širom Jugoslavije, govore da je Jojić bio tehnički perfekcionist, majstor koji je umio uloviti svjetlo, pjesnik fotografske apstrakcije… Bog zna je li na svijetu još ostalo njegovih slika. Meni je poznata samo ova jedna: mladi Žalica s rukom u džepu, usred neke noći, dok mu se nad glavom pale električna svjetla.

U knjizi su objavljene i četiri ilustracije koje je izradio Željko Marjanović, koji će nekoliko godina kasnije postati najprominentniji sarajevski dizajner knjiga. Njegov potpis stoji na stotinama izdanja domaće i svjetske književnosti, objavljivanih, uglavnom, kod Veselina Masleše. Na većini Marjanovićevih naslovnica su i njegove originalne ilustracije.

“Tržnicu sna” objavila je Narodna prosvjeta, kao drugu knjigu u ediciji Savremena poezija. Urednik je Mak Dizdar.

Prije nje Miodrag Žalica nije objavio ništa.

Danas je teško to nekome objasniti, ali velika je nekad bila prva knjiga. S njom bi čovjek postajao pisac, pa još pjesnik. Bila je to ulaznica za vječnost, opasna iluzija da ti se ništa loše više ne može dogoditi.

Na predlistu primjerka koji odnosim sa Sepetarevca, nalivperom, odlučnim, prepoznatljivim rukopisom piše: Dragan Rejc. I ispod toga: S, dec. 1955. (S je, vjerujem, Sarajevo).

Uz Žalicu i Brku Jojića, Dragan Rejc treći je dvadeset i devetogodišnjak.

Inženjer metalurgije, školovan u Ljubljani, oženjen, dvoje djece: četverogodišnja kći i dvogodišnji sin.

Zaposlen je u zeničkoj željezari, i pred njim je velika rukovodeća – modernim jezikom: menadžerska – karijera. Ali, naravno, da on to ne zna. Prije nego što 1998. legne uz kćerin grob obići će više od pola svijeta, vidjeti Ameriku za kratke Kennedyjeve ere, godinama živjeti u Moskvi kao predstavnik Metalurškog kombinata Zenica, proputovati Sovjetski Savez, vidjeti Gruziju i Armeniju, Kazahstan, Kirgistan i Sibir… Vedar i šarmantan čovjek, onoliko lakomislen koliko je potrebno lakomislen biti da bi se lako išlo kroz život, ni uz jednu stvar, osim uz svoj posao i obitelj, neće on duže zastati.

Književnost ga tada više neće zanimati. Naročito poezija.

A možda ga nije zanimala ni te 1955.

Pa zašto je onda na ovu knjigu stavio svoje ime i datum?

Razlozi se tek posredno tiču književnosti. Ili bi, sami po sebi, jednom mogli postati književnost.

Žalica mu je bio gimnazijski drug iz razreda, a kasnije će ih vezivati i čitav splet porodičnih prijateljstava, u koja će biti upleteni Nono, Nona, Nevenka, Naci… čitav taj toliko puta spominjani, danas izumrli svijet.

Godinama nakon prve knjige Žalici će se rađati sinovi.

Pisat će drame, postati prevratno ime bosanke dramske književnosti, onaj koji ju je izvodio iz tradicije i uvodio u modernost, avangardist i eksperimentator, čovjek teatra, dok će mu poezija ostati po strani. Objavljuje još jednu originalnu knjigu pjesama, i u njoj svoju najpoznatiju pjesmu, naslova “Huni”. Nakon toga slijede još samo pjesnički izbori po velikim edicijama bosanskohercegovačke književnosti.

U bilješci o autoru piše i ovo: “Nekoliko godina je studirao filozofiju u Zagrebu, a sada ponovo živi u Sarajevu i radi u Literarnoj redakciji Radio Sarajeva.” Na Radio televiziji Sarajevo će, godinu ili dvije prije rata, dočekati mirovinu.

Volio je živjeti i piti, u čemu mu fizička konstitucija i bolesti nisu išli na ruku. Iako je izvana djelovao snažno, onako crn i mrk, nalik na neko šumsko biće, Žalica je bio svilen i fragilan. Bolovao je od tuberkuloze, i ona mu je odnijela plućno krilo.

Jednokrili anđeo naše književnosti sa svojom se knjižicom potucao po knjiškim policama Sepetarevca. Nije to jedina njegova knjiga koju smo imali, ali je najmanja, lako gubiva. A osim toga, nije bila naša, nego je posuđena, i trebala je biti u Moskvi ili u Zenici, kod Dragana.

Na rubu korica, odmah uz hrbat, vrhom kemijske napisano: Vesna.

Od dosade i duga vremena mladi tako šaruckaju po knjigama. Ali ovaj bi detalj mogao biti važan. Ako se moja rodica Vesna, Draganova kći, supotpisala na koricama “Tržnice sna”, onda to, vjerojatno, znači da je knjiga bila u njihovoj kući sve do njezinih odraslih godina. A to onda znači da je ona, a ne Dragan, posudila Javorki knjigu, koja joj je, formalno, bila tetka, premda tek devet godina od nje starija. Moglo je to biti 1968, prije nego što će se Vesna odseliti s roditeljima u Moskvu. Bilo joj je sedamnaest-osamnaest godina, spremala se da maturira na temi “Matoš i srpski pisci”…

“Tržnicu sna”, s njom i Žalicin život u književnosti, otvorila je pjesma “Balerina”:

 

Po njenim stopama gore koprive.
Zvezde se rasule po žitu: opustila je kose.
Raznela svoje molbe. Svoja čekanja.
Pene koje su je obujmile zamrle su.
Opustila je kose. Pred igrom njenih kolena
poklekli su žalova tihi susreti.
I tada sve je stalo. Samo
nokti njenih zaljubljenih prstiju klize vazduhom
i traže oblike i usne
negde u prostoru ispuštene.
I kao da sa mesta na kome sunce umire
dopire krhko iverje ranjenog vazduha,
kao da prska staklo i pada u vodu
ona bedrima lomi trske ugašenih močvara.
I probija se kroz suton
između šeboja i barskih trava.
Htela bi nešto da uzme od života.
Nešto od ovih setnih borova sunčevog smiraja.
Zato je ukrala mladog zmaja
i nosi ga na rukama: sebi
za noć pomamnog plođenja.
Oči joj se prelamaju na oblacima.
Preplašena od tuge voda i grgora vrba osamljenih,
s nožem među grudima
pada
na cvrčkovu postelju užarenog lana.
Opustila je kose: – i ispustila zmaja.
I osim svojih golih nogu,
pod kojim koprive gore i zemlja čeka,
ona više ništa nema.
Ona prestrasna: premirna odjednom,
kao decembar
na polja dolutao između plača snega
i sloma mesečine.

 

Kika i Žalica živjeli su na Ilidži. Jednostavno su bili otamo. Kao što je i Kasindolska, dom Stublerovih, a kasnije Ceznera, bila na Ilidži.

Kada se zaratilo, i kada je JNA oko Sarajeva stegnula obruč i omču, te ih onda predala na dalje stezanje “vođama bosanskih Srba” – kako će se Karadžić i njegovi nazivati u kasnijim rekapitulacijama i utvrđivanju sadržaja i smisla povijesnim događajima – i jedni i drugi, Žalice i Cezneri, našli su se izvan obruča i omče, na prostoru koji će za njih biti okupirani teritorij.

Vijest o njegovoj smrti, a umro je 17. decembra 1992, mjesecima je putovala do Sarajeva. U gradu se nekako znalo da je Žalica umro, ali ne i kada se to zbilo. Sinovi su mu bili unutar opsade. O očevoj smrti će saznavati godinama kasnije, kada majka stigne s Ilidže.

Za vrijeme svakog od balkanskih ratova u dvadesetom vijeku, od onih koji su prethodili Velikom ratu, sve do ratova s kojima će skončavati naš vijek i u njemu, u vijeku, svijet i zemlja u kojoj smo se rodili, rod i pleme koji su nam upisani u zvuku, ritmu i melodiji imena i prezimena postajali su naša sudbina. A to onda znači: naša zla sudbina.

Rijetki su ljudi to umjeli izbjeći. Žalica je bio jedan od njih. Iako je bio Srbin, on je ilidžansku okupaciji poživio kao nesrbin. Pa je tako i umro, kao izdajnik nečega što je svakako trebalo izdati. Jer ako čovjek nesrbin strada zato što jest ono što nije, onda je dužnost čovjeka Srbina da bude nesrbin. Ali da bi se takva dužnost ispunila, nužno je biti i ludo hrabar i pomiren s vlastitom propašću i smrću. Takav se izbor, naime, ne oprašta. Ali ne samo da se ne oprašta, nego se ni ne nagrađuje. Oni u ime čijih prava se takvo što čini ne samo da neće pokazati mrvu zahvalnosti ili divljenja komšiji koji je odlučio biti jedan od njih, iako mu je melodija imena i prezimena sugerirala nešto drugo, nego će prema njemu iskazati specijalnu vrstu prezira i mržnje. Nikoga se toliko ne mrzi kao onog tko je u nečasna doba imao malo časti. Ništa rulju ne ponizi tako kao nečija dobrota.

Kika i Žalica živjeli su kao zlostavljana manjina, sve do njegove smrti.

Kada je umro, nije bilo nikoga da joj se nađe pri ruci.

Sama, čekala je jutro s njime mrtvim, da nekoga potraži tko će joj dopustiti da ga sahrani.

Mrtvom mu je cijele noći pričala.

Miodraga Žalicu ispratilo je troje-četvero susjeda.

I moja tetka Nevenka, koja je došla iz Kasindolske, prešavši put koji u miru nije duži od kratke šetnje, ali je na okupiranoj Ilidži za nesrbe bio veoma, veoma dug.

Miljenko Jergović 26. 03. 2017.

Kijametski dan

Hame priča:

Bio, gore, u Varevu, pomagao tazbini da poplaste i podenu sijena.

I sad, neki mlađi hrmpalija vuče naviljke sa traktorom. On primakne traktor uz naviljak, zaveže ga lancem i povuče. Ja onda grabuljom pokupim onu plahtu mokra i puhljava sijena koja ostane u podini.

Sa nama je i pokrupno pašče, kratke, sijere dlake.

Kad podignem podinu, ono se zatrči, lupeta šapama po tlu, kao da nešto tuče, ili kao da nešto hoće zatrpati.

Tako, kad god podignem podinu.

– Silo – pitam onog traktordžiju – da ti ovo pašče nije zaraženo rokenrolom. Eno, samo lupa.

– Nije, a što?

– Ništa, vala, i sam se to pitam.

A onda burko ukapiram.

Kako podignemo naviljak i podinu, tako otkrijemo mišinjake, mišinja gnijezda i miševi se razbježe. Pas pokušava da ih lovi. Ali nema ono mačje šape, nije ga Bog za to stvorio.

I ja, otac me jebo mahniti, onako rad seira i maskare, ščepim čizmom jednog miša, ono pašče priše i cap – pojede ga. Ne može bti, velim sebi, de, ponovo.

Opet nagazim jednu pacovčinu, opet ga pašče pojede.

Pa vam, braćo, velim:  Dolazi kijametski dan ili nešto mnogo gore.  I neka će, vala. Vrijeme mu je…

Refik Ličina 25. 03. 2017.

Ovako je to bilo…

Nastavnik Ahmo
učio nas matematiku,
i ponešto o poštenju i ljudskoj dobroti,
ali
kad su to pa đaci pazili na času.
U proljeće ’92,
drugog dana rata,
ruku mu prostrijelio snajperski metak,
dok je dežuro pred vratima škole, o ovi ga iz bolnice,
joooj budala,
pošalju hitnom iz Goražda za Užice,
Sto ga vila pronosalo pa je kroz Višegrad prošo živ.
Helem, smjestilo druga nastavnika u bolnicu,
ma su krv i kosti u ta vremena
bili cijenjen građevinski materijal za pravit državu
pa su vrijedni srpski neimari
i po bolnicama zalazili.
Ahmo onda pobjegne nekako do Subotice
bez novca i dokumenata.
Tamo se sjeti  Vlaisavljevića
prijatelja
s kojim je nekad ljetovo na crnogorskom primorju.
Ovaj,
donese pet stotina švajcarskih franaka
i kaže:
vratićeš Ahmede kad budeš mogo…
Kasnije,
posuđeni novac i pismo zahvale
stigli poštom iz Francuske.
A Adžović i Vlaisavljević,
koliko ja znam
više se nikad nisu sreli.
Jebeni Balkan
dvadeset pet godina kasnije
i dalje ne trpi hepiende.

Vladan Kosorić 25. 03. 2017.

Miki

Imaginarni prijatelj/34

 

Publika na koncertima Azre u prosjeku je u to vrijeme bila sastavljena od šesnaest-sedamnaestogodišnjaka, a ni sam Džoni još nije bio navršio tridesetu. Njegove pjesme su govorile o onome što se ticalo ljudi koji su bili i mnogo stariji od njega. Takvi su bili i pojedini likovi iz tih pjesama, koje su katkad imale formu kratkih životopisa, portreta i krokija ljudi s ulice i iz birca.

Recimo, Miki. Ne može mu biti manje od trideset i pet, kći mu je već trinaestogodišnjakinja (“što će njoj pilule/ ima trinaest let”), istraumatiziran je i fobičan, melje ga životni ritam, muče ga strahovi i opsesije koji u to vrijeme, početkom osamdesetih, imaju pravo građanstva. Plaši se visine, a živi na nekom od viših katova, vjerojatno u novozagrebačkim novogradnjama (Trnsko?), kupio je preskup auto – i to je u ono vrijeme predstavljalo prilično masovnu pojavu među radnim ljudima i građanima koji su u svojim glavama, u snovima i fantazijama, već bili izašli iz socijalizma – i sad mu se taj auto stalno kvari. Ne bi li došao sebi “toksira se vinjakom” – jer viski je još uvijek preskup, dostupan će postati tek u premijerskoj eri Ante Markovića – i prvome do sebe za šankom, lirskom subjektu pjesme, prenosi svoje muke. On mu plaća još jedno piće, i izlazi van. Tu se, pad, razvija drugi dio priče ispričane u ovoj pjesmi.

Nakon što mu je Miki napunio glavu svojim strahovima, kao da lirski subjekt na sred ulice, najednom, dobija napad panike: “A na ulici sa svake strane/ filijale, uredi/ iz njih plaze birokrate/ jao ljudi pa ja se bojim!/ Tek sada znam/ što je strah/ i ja se bojim!” Za razliku od Mikija čiji su strahovi redom vrlo suvremeni, tako da ćemo ga i danas, trideset i pet godina kasnije, lako razumjeti i identificirati se s njegovim fobijama – strah od visine pripada repertoaru građanskoga društva, u Staljinovoj Rusiji i u zemljama realnog socijalizma nitko se nije plašio visine, kao i strah od kvarenja novog auta, a da i ne govorimo o užasu pred buđenjem seksualnosti u trinaestogodišnje kćeri – strahovi njegova birtijskog suputnika, samog Džonija Štulića, ganutljivo su starinski i demodirani.

Strah od birokracije, od filijala i ureda, rađa se krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, razvijaju ga i raspričavaju brojni – uglavnom austrougarski pisci – a svoje kreativne i estetske vrhunce nalazi u Musila i Kafke. Birokracija je temeljna tema za dopuštenu, u najvećoj mjeri i poželjnu, društvenu kritiku, ili za imitaciju društvene kritike, u Sovjetskom Savezu, još od Lenjinovih pa Staljinovih vremena. Iljf i Petrov su svoje veličanstveno smiješno književno djelo posvetili upravo birokratima. Svoj dekadentni i krvavi finale ova će tema i ovaj strah naći 1988. i 1989. godine, tokom “antibirokratske revolucije” i Miloševićeva preuzimanja vlasti u više jugoslavenskih republika i pokrajina. Nakon pada Berlinskog zida legenda o birokraciji ili je izgubila smisao i raspršila se, ili je nastavila živjeti pod drugim imenom i uz djelomično izmijenjen sadržaj. Nekadašnja kritika birokracije zamijenjena je obračunima, uglavnom samo žurnalističkim, s avetima korupcije. Miki je, međutim, sa svojim strahovima ostao onakav kakav je i bio. Vjerojatno više ne pije vinjak, a kćeri mu je, tko bi vjerovao, već četrdeset i osma.

Miljenko Jergović 24. 03. 2017.

Sedmi balija

1. Od Toplana Sarajevo, tačnije od Mevledina Bećirovića, direktora službe prodaje i komunikacije s korisnicima, dobio sam pismo, datirano 2. 12. 2016. godine, u kojem se pored ostalog kaže:

“Utvrdili smo da koristite naše usluge u stanu na gore navedenoj adresi, te vas ljubazno molimo da odgovorite na naš poziv, u suprotnom poduzet ćemo zakonom dozvoljene mjere.

Pozivamo Vas da se javite na jedan od naših centara za korisnike radi zaključivanja  ugovora o korištenju toplotne energije u skladu sa odredbama Uredbe.” Itakodalje.

Odgovorio sam: “Lažete, i to kao kučka, dodali bi u Crnoj Gori, da koristim vaše usluge. Time ste rekli da godinama kradem. Znam da su, za ološ kojoj služite, otimačina i krađa sitni nestašluci, a vaša je sreća što nisam mlađi 10 godina: da nikad nisam ukrao u staroj državi ni dinar, a u novoj ni fenig – objasnio bih vam mačugom.”

Odgovor nisam poslao. Jer šta bi pisac sa 33 objavljene i 27 neobjavljenih knjiga imao da divani sa lažovom koji bi bio nitko i ništa da ga Sin Babin nije zadirektorio? Da se spustim na njegov nivo, morao bih koristiti padobran. Ovu dosjetku sam čuo kad sam bio na postidplomskom u Beogradu, a evo pamtim je i dandanji.

Nisam ga poslao i zato što sam se sjetio Ive Andrića. Jedno društvance pisaca sprdalo se sa Simuenom Zatezalom: pamti li više iko tog srpskog političara? Andrić rekao: “Jeste, Zatezalo je niko i ništa, ali ja ga ne bih potcenjivao, jer sedi na takvom mestu odakle može mnogo zla da nanese čoveku.”

Znao sam štošta o Bećiroviću i rekao sebi: on jeste nitko i ništa, ali hoćeš li da tebe, starca u 72. godini, infarktaša koji dvije i pol godine uzima i lijekove za prostatu, hoćeš li da te, bez i jednog dokaza, Bećirović vuklja po sudovima? Ne razdražuj to zvjere.

I htio sam vidjeti dokle će ići njegov bezobrazluk. Jer, ako me oči ne lažu, na vidiku je bio sedmi balija. Nisam se prevario. Ne zato što sam vidovit, već stoga što sam iz razgovora sa žrtvama Toplana Sarajevo znao dovoljno o Bećiroviću da sam mogao očekivati još jedan napad balije na vlaha, mada mi taj napad kao piscu treba.

Na Ajfelovom mostu sam već pominjao svoju knjigu Šest balija u kojoj su svi tekstovi, osim jednog, davno publikovani, ali nitko u Sarajevu knjigu sa takvim naslovom, koji pogađa u srčiku, neće objaviti. No jednom će, možda sto godina iza smrti, izići moja sabrana djela i u njima ta knjiga čijim naslovom nisam bio posve zadovoljan, jer zašto ih je baš šest? Izgleda, sâm život se pobrinuo da mi pošalje Bećirovića kao sedmog baliju, i naslov moje knjige opskrbi svetim brojem o čijim značenjima u Rječniku simbola ima oko osam i pol stubaca teksta. Pričeknuću da vidim šta je namislio.

U svojoj knjizi sam, naravno, objasnio šta podrazumijevam pod balijom, a kad je o Bećireviću riječ, zovem ga balijom jer je prostak i primitivac koji vjeruje da može, zato što od SDA postavljen za direktora, raditi šta mu prahne, jer se ćuti vlasnikom Sarajeva. To može pripadnicima svog ummeta, koji ga i jesu doveli na vlast, ali taj kuša da uzjaše slobodnog vlaha Marka Vešovića, što će biti kad mačka zalaje. Od finskog pjesnika Pentija Sarikoskog znam da se može jahati samo na svijenoj grbači, zato sam svoj vijek proživio uspravno, pouzdan dokaz da te niko nije uzjahao.

Ne govorim o privatnom Bećiroviću, o kom ne znam ništa, već o direktoru, o javnoj osobi čiji je rad podložan vrijednosnim sudovima. Sam po sebi, on je nevažan, osim kao simbol, a gdje pjesnik nanjuši simbol, tu ima posla za njega: Bećirović je do groteske dovedeno utjelovljenje današnje banditske vlasti u BiH. To je vlast koja, bez straha od Boga i stida od ljudi, radi stvari od kojih ljudski mozak staje, i sve po zakonu. Ali, dok mi banditi Milorad Dodik i Dragan Čović ne mogu naškoditi, bandit Bakir Izetbegović može: jedan njegov potrčko već hoće da zavuče ruku u moj penzionerski džep, što će biti kad miš kukurikne.

To su banditi koji ližu oltare i klanjaju pet vakat-namaza, a pošto su i Alah i Gospod i Gospodin veresija, više vole Boga u kešu, ili kako Nijaz Duraković reče: Jedni vele alahuegber, i pare u padže, drugi vele Gospode, smiluj se, i pare u padže, treći vele Gospodine, pomiluj nas, i pare u padže.

Lova je jedino u šta vjeruju, jedino boštvo kome služe, a otimačina, pljačka i krađa su jedina ideologija koju upražnjavaju.

I ovdje se radi o šoldima. Dokumenti koje imam kažu da sam, dvije godine, u prosjeku, za grijanje plaćao 180 maraka mjesečno. Mevledin tvrdi da mu mjesečno dugujem 196 maraka, i ta je razlika mizerna, zašto bih oko 16 maraka dizao dževu? Jest, ali ja plaćam grijanje samo šest mjeseci, a bandit Bećirević od mene traži za svaki mjesec 196 maraka, ili oko 2 400 maraka godišnje, što će dobiti kad nestane petka u nedjelji. Misli li da bi meni, koji sam 20 godina pisao protiv srpskih nacionalista, bila velika čast  da 1 200 maraka godišnje doniram bošnjačkim nacionalistima?

2. Danas nema razlike između bošnjačkih, srpskih i hrvatskih nacoša. Ili moje oči ne valjaju, možda ta razlika zaista postoji: ono pas, a ovo mu brat? Među beha mafijašima vlada žešće bratstvo i jedinstvo nego, za Titinog vakta, među narodima i narodnostima.

Ne vjerujem da bošnjačka vlast oskudijeva u bećirovićima; mnogi moji prijatelji kažu da u toj vlasti ima balija lopatom da ih zgrćeš, a Mustafa Čengić, moj drug iz studentskih klupa, u izvrsnoj knjizi, gdje ne bih rekao da se pohvalno izražava o Aliji Izetbegoviću, kazao je (citiram po sjećanju): Balije i hojrati, ono najgore u bošnjačkom narodu, odredili su njegovu sudbinu za sljedećih pedeset godina.

Ne zanima me šta se dešava u Sarajevu, jer je prije šest godina, na portalu Rijaseta Islamske zajednice, njihov mislilac priopćio dijagnozu da sam „okorjeli islamomrzac“, mada se meni, okorjelom ateisti, živo jebe i za pravoslavlje i za katolicizam i za islam: sve su to priče iz slikovnica za predškolce. Što bih mrzio slikovnice za obdanište El Fatih? Andrej Nikolaidis bi rekao: ako vam je Vešović neprijatelj, tanki ste s prijateljima.

Ne zanima me šta rade balije na vlasti, ali se od njih moram braniti svim zakonski dozvoljenim sredstvima, a zakon o slobodi govora dopušta da vrijednosni sudovi o bilo čijem javnom radu mogu biti uvredljivi, jer je sloboda govora, kao temelj svih drugih sloboda, važnija od bilo čije privatne osjetljivosti.

3. Od devedeset druge do prije šest godina, ratovao sam za Bošnjake, a iza Dejtona i protiv balija. Za prve sam ratovao perom, naravno, mada ne smijem zaboraviti da sam 25 dana dobrovoljno bio vojnik Armije BiH, u uniformi, sa pancirnim prslukom, šljemom i kalašnjikovim, da sam ispalio na četnike dva trombolna i pucao na njih iz mitraljeza Breda, da sam spavao u zemunici, držao stražu i borcima održao književno veče. I protiv balija sam ratovao perom, jer polemika dođe od grčke riječi polemos, to znači rat, a najveći među tim balijama je paramilitarni hodža Džemaludin Latić o kome sam sročio 60 strana.

Sve je ovo znano i Bogu u narodu, i ne hvalim se već iznosim činjenice. Ali ću ponoviti ono što sam često u Crnoj Gori, odakle sam podrijetlom, govorio i pisao: od ’92. naovamo među narodom u Sarajevu, pretežno bošnjačkim, dakako, doživio sam više pažnje, poštovanja, pa i ljubavi no što bih u Crnoj Gori za deset života.

Danas dodajem: pošteno opandrčiti baliju kad me bez dokaza napadne, to smatram pitanjem književne časti. U tom smislu Bećirović je klasičan balija: smatra sebe vlasnikom Sarajeva, a ono što kaže drži za apsolutnu istinu kojoj su dokazi nepotrebni. Direktor Bećirović mi liči na Andrićevog valiju (ne baliju, nego valiju) koji „u svoju ograničenu pamet veruje neograničeno.“

4. Od ’92. godine naovamo razgovarao sam sa tisućama ljudi na ulici, u kavani, i uopće na javnim mjestima, i da sam bar dio toga bilježio, danas bih imao debelu knjigu koja bi bila vrsna četvrtstoljetna hronika Sarajeva. Nisam ništa zapisivao  bojeći se da će čitatetlji misliti kako se hvalim, a danas znam da bi to bila ne samo izvorna priča o patnjama, nesrećama i svakodevnim nevoljama mojih sugrađana nego i pohvala njihovoj ljudskosti.

Ti ljudi su mi pričali i o sarajevskim toplanama koje su – treba li to uopšte pominjati? – zlatna koka vladajuće stranke, i mada sam mnogošta zaboravio, dovoljno pamtim da je jedno izvjesno: prije bih s Mehmed-pašine ćuprije skočio u Drinu, kao Andrićeva Fata Avdagina, nego potpisao ugovor sa derikožom Bećirovićem.

Iz tih razgovora doznao sam da Bećirović dvaput naplaćuje istu toplotnu energiju. Ljudi iz Ali-pašinog Polja pričali su mi da im je grijanje katastrofalno i da se moraju dodatno grijati na struju, a ne smiju raskinuti ugovor sa toplanom, jer će biti sudski primorani da plaćaju četrdest posto ranije sume, pošto ih griju komšije ozgo, ozdo, sa desna i sa lijeva! Takav im je zort Bećirović ućerao.

Potom mi je čovjek koji je raskinuo ugovor sa toplanama rekao da je istina što sam čuo: sudski je prisiljen da plaća četrdeset posto ranije sume. Ako ovo nađete iđe na trećoj sunčevoj planeti osim u BiH, pojašite me kao magarca! Ali i BiH je sprdnja od države kakve nema pod kapom nebeskom i priliče joj zakoni kakvih nema na dunjaluku, i sudijske odluke koje nemaju veze s mozgom: kao da je stan tog čovjeka ledara, kao da on svojom električnom energijom ne grije stanove komšija! Jest, ali toplane su krave muzare vladajuće stranke i ta energija je sveto mijeko koje se mora platiti.

Kada sam bio poslanik u Parlamentu F BiH, shvatio sam da je ovo lupeška i otimačka država gdje su zakoni pisani za grabljivce i lopove. Evo primjer. Usvojen je zakonski amandman protiv koga sam iza govornice zalud bjesnio, a po kojom predsjedniku Federacije možeš podnijeti molbu za pomilovanje na dan kad sudska presuda postane punovažna! Po tom zakonu možeš pokrasti pola države, a ne sjediti u ćuzi ni dana.

Postoji i propis po kojem se ne možeš, bez opravdanih razloga, isključiti iz toplanine mreže za grijanje. I to je zakon od kojeg mozak staje, a ako je naslijeđen od stare vlasti, to je još jedan dokaz bjelodane istine: nacionalisti su od socijalizma uzeli ono što je u njemu bio najgore, a sve što je valjalo uništili su.

Taj propis ne važi za mene. Jer je moj stan, skupa sa još sedam, naknadno nazidan, a pošto nisam potpisao ugovor sa toplanom, nisam se nikad uključio u njenu mrežu za grijanje i nisam se mogao ni isključiti iz nje, kapirate li, Bećiroviću, ili treba da ponovim? Vjerujem da ne kapirate, jer ste jedno od oličenja „divlje siletine bez pameti i sućuti“ o kojoj Mihailo Lalić govori u svom romanu.

5. Od vas, g. Bećiroviću, nakon vašeg pisma, dobio sam tri obavještenja da vam dugujem dvjesta, pa četiri stotine, pa šesto maraka za grijanje. Pošto s vama nisam zaključio ugovor o korištenju toplotne energije, te pare ćete dobiti kad rodi riža na Bjelašnici. S istim pravom ste mogli i Isi Pejgameru poslati obavijest da vam duguje šesto maraka. A da ste slagali kako se “koristim vašim uslugama“ dokazaću na sudu dokumentima koji vele da se grijem na struju.

Pošto kušate zastrašiti me šaljući mi račune o fiktivnim dugovima, s vama bi se moglo povući i potegnuti o pitanju: spada li u zakonom dozvoljena sredstva ućerivanje zorta gomilanjem nepostojećih dugova? Šalim se. Oni vam trebaju kako biste imali razlog da me tužite. Hoćete li u laganju ćerati do 7 000 maraka?

Sjetio sam se vašeg procesa protiv P. A. Nabešali ste joj 7 000 maraka duga za grijanje, iako s vama nije zaključila ugovor o korištenju toplotne energije, i tužili je, ali kad je sudu podnijela dokaze da se grije na struju, povukli ste tužbu. Rečeno jezikom Tribjun Ferala: „Sudija ponudio lulu mira. Bećirović popušio“. Istu lulu popušićete i u sudskom pocesu protiv mene.

Dakle, ako tužba upali, upali, ako ne, povučemo ju. Te ublehe ne možete meni prodavati, mada razumijem vašu osionost. Sjetio sam izbornog slogana SDA FOREVER koji sam u knjizi Šest balija  komentirao ovako: „Kad se prevedu na bosanski, te riječi znače da ćete vladati do kijametnog dana.“ Pa što ne biste radili šta vam je kurcu ćejf?

Čujem to gospoče kako se zgraža: kakav je ovo vulgarni jezik? Bagri se valja obraćati jezikom bagre, jer bagra jedino taj jezik do kraja razumije, veli Adam Mihnjik. Vjerujem da je psovanje jedino doraslo vašoj bezočnosti.

6. Ali ako odustanete od sudskog gonjenja, biću grdno razočaran, i dabogda se ja okamenio i više se ne makao s mjesta ako neću, jer će moja knjiga ostati bez sedmog balije, a ovaj tekst moraću staviti kao njen dodatak, što je mizerno malo. Čak bih naslov morao izmijeniti: Nažalost, samo šest balija.

Kad pogledam danas šta sve nemam i šta sam sve izgubio, jasno mi je da, izuzmem li svoju kćer, nemam ni jedan razlog da živim, osim pisanja. Pomognite me i vi, gosin Bećiroviću, malo u tome, priredite mi jedno fino malo suđence da imam o čemu pisati. Jer ko hljeb mi treba još jedan balija za moje djelo.

Ako me ne tužite, neću moći, kad izgubite proces, tužiti vas i Toplane zbog duševnih bolova koje ste mi nanijeli kad ste starca u 73. godini, infarktaša i čovjeka koji se dvije i pol godine liječi od prostate, mrcvarili po sudovima bez i jednog pravno validnog dokaza. Te vas molim: tužite me. Čak ću po crnogorski reći: tužite me, kumim vas Svetim Vasilijem Ostroškim, da mogu dopuniti knjigu Šest balija i vašim parama se grijati stanovito vrijeme.

7. G. Bećiroviću, ja vas žalim. Ja sam živio u svijetu gdje sam ono najbolje u sebi: pamet, obrazovanost i talenat, koristio da bih uspio. Vi živite u svijetu gdje su mnogi prisiljeni da koriste ono najgore u sebi kako bi uspjeli. Ili vas ne treba žaliti? Možda u sebi i nemate ništa osim onog najgoreg?Tolstoj u svom dnevniku veli: “Taj čovjek bi bio potpuna hulja kad ne bi volio pse“. Možda vi ni pse ne volite? Ne znam. Ali vidi i ko očiju nema da danas nitkovi cvjetaju ko blagovijest, da se opet izrazim crnogorski. Bošnjaci bi rekli: Ja plaha zemana za pogana insana. Takve ne treba žaliti nego im dati preko labrnje. O čemu govore i ovi moji stihovi:

Mnogi lažov i nitkov, skupa sa svojim njakom,
Od mene dobio je, moj svjedok je Jehova,
U prozi i u stihu, po njušci svijećnjakom
Koji sam pozajmio iz priče A. Čehova.

Ko da sam nesuđeni pop, volim hulje pričešćivati, ali tojagom. To sam činio i u knjizi Šest balija. A biće ih, akobogda, sedam.

Marko Vešović 23. 03. 2017.

Zlatna ribica

Imaginarni prijatelj/33

 

U vicevima i narodnim pričama ona ispunjava po tri želje svakome tko je ulovi. U pjesmi Duška Trifunovića, koju je na nekom festivalu otpjevao Seid Memić Vajta, kao i u priči Aleksandra Puškina, ribica je ispunjavala po jednu želju. Kod Vajte, ribar ju je pustio obrazloživši: “ja nisam čovjek od jedne želje i pustit ću te iz inata”. Puškinov ju je ribar također pustio, ali zato što je bio dobra srca.

Taj ribar bio je siromah starac, i živio je sa svojom sirotom ženom u nekoj ruševnoj straćari pokraj mora. Bili su, uglavnom, sretni i zadovoljni, ali nju je mučilo to što nije imala korito u kojem bi prala rublje. Pa kada se on vratio kući, i kad joj je ispričao da je ulovio, a zatim čista srca na slobodu pustio zlatnu ribicu, ona se uhvatila zaglavu, pa ga poslala nazad da traži tu ribicu i da mu ona naknadno ispuni želju – novo korito.

Stari što će, baš mu se i ne da, ali ode do mora i, začudo, nađe ribicu. Ona mu stvori lijepo korito, i on pođe kući, misleći da će mu baba biti sretna. Ali stara ga šalje nazad, da kakvo korito, neka mu ribica nekako providi i novu kuću. Nemoj, ženo draga, vidiš da se na moru digla oluja. Ma kakva oluja, nije babu briga, nego ga šalje da traži ribicu.

Ribica bi dobra, ne dopusti mu da se utopi, nego se opet pojavi i ispuni mu i želju za kućom. Ali ni to nije bio kraj – jer da jest bajke ne bi ni bilo – jer se sad u babi probudila želja za većim bogatstvom. A kada je i njega dobila – uz sve veću i veću oluju, sastavili se nebo i zemlja – poželjela je i moć. Htjela je da postane carica, pa je poslala svoga dobrog starog čovjeka u sigurnu smrt, ne bi li joj i tu želju ispunio. I bi tako: posta ona i carica. Ali ni to nije dosta: sad bi da bude vladarica svijeta.

Tu želju kada je ribar ribici prenio, ona mu ništa nije odgovorila, nego ga je poslala natrag kući. A tamo ničega više ne bi od čarolije, čak ni novoga korita. Nego sirota, pogubljena baba, u straćari koja im je bila suđena da u njoj žive i umru.

Kakvo se to zlo najednom probudilo u zlatnoj ribici? Zašto je to učinila starcu? Nije, valjda, on kriv što se u babi probudila ta strašna, dugo zapretena, pohlepa. Ili, možda, jest kriv. Nije smio pristati, nakon što je od ribice već izmolio novo korito, da se još jednom spušta do mora. Učinio je to iz ljubavi ili zbog vlastite karakterne slabosti? Staricu je njihova beskrajna sirotinja karakterno deformirala i skršila tako da je postala bolesno pohlepna. Starca je ista sirotinja učinila beskarakternim i slabim. Možda je zato ribica odbila da proizvede babu u vladarku svijeta, nakon što ju je već učinila caricom. A možda i zato što je ribica, kao i svi čudotvorci, mesije i dobri čarobnjaci, čuvarica reda u svijetu. S prvom sljedećom željom – nakon želje da se vlada svijetom – baba bi remetila red. Zato ju je zlatna ribica zaustavila.

Vajtin je ribar, u pjesmi Duška Trifunovića, greškom ulovio Puškinovu ribicu. I to u vrijeme kada se znalo da zlatna ribica ispunjava po tri želje. “Kakva su ovo došla vremena”, zavapio je i odmah zatim posumnjao: “možda i nisi zlatna ti”. A bila je zlatna.

U tri je želje mogućnost izbora. Sveden na jednu jedinu želju, čovjek ne želi ništa. I to je konačna istina zlatne ribice.

Miljenko Jergović 23. 03. 2017.