___________________________________________Davoru Kapetaniću

Sjedimo u caffeu nadomak Nazorjeve, nekoć Frančiškanske, s horizontom od Alpi, otkud bračka bura, preko kanala donosi bijele iglice sjećanja. Bredin je djed, gradski fizik u Jesenicama, dao podići grobnicu na Žalama, pa se Breda i Damjan svake godine vrate u Ljubljanu, makar koliko zaobilaznica trebalo provesti. U oknu njihova stana, pri dnu Uršulinske, opet je samostan, u starom mestu New Orleansa. Poslužuje nas tamnoputi mladić, kao da je upravo stigao iz noćne smjene u luci ili tek stilski preplanuo, pa kaže Bredi neka se ne trudi sa slovenskim, ako joj već ne ide, gospa ne govorite kak Slovenka.

Prije sedamdeset godina u Bredin je zagrebački razred ušao profesor E., Bračanin, i kazao joj – nije ni čudo što ne znaš hrvatski. Ne mora se ni truditi, ona ga, kao ni njezin otac, niti ne može naučiti. Dok je razred bio na pjevanju i tjelovježbi Breda bi sama u učionici vježbala hrvatski, Slovenka nije bila dostojna figura rasporeda, nije smjela vježbati, svjedožba o neocijenjenosti ostala je njena narukvica, stečena u butiku s cijenama za povlaštene.

Bredin otac zvao se Franjo i u doba nastanka one grobnice sa Žala bio je privatni docent u Bratislavi. Ondje ga je zateklo Fordovo pismo. Jest, pisao mu je, zapravo odgovorio, onaj pravi Ford. Spreman ga je stipendirati u Parizu, ali Franjo mora potpisati da će kupiti frak, i večernju haljinu za suprugu, da neće zapustiti medicinu, nego navečer ići u Operu. Kako god da je bilo, Franjo se u Parizu, povjerujmo Fordu da se to zbilo u Operi, zbližio s njemačkim liječnicima. Pa kada su mu profesori u Zagrebu rekli da više ne može spašavati ljude, jer ga oni ne razumiju, da ima nestati, iz Berlina je javljeno kako za liječnike nije smrtna diskvalifikacija ako se zovu Franjo ili su uvrnuti ulijevo. A njemački se general koji se, zlu ne trebalo, osobno zanimao u stanu umirovljenika Franje je li sve pod kontrolom, pred malom kolekcijom modernog hrvatskog slikarstva čudio jeziku koji se ne može naučiti.

Nazor je već bio na Mirogoju, ispod bračkog kamena, kada su se u Zagrebu sjetili da bi pjesniku hrvatskog jezika trebalo prirediti izložbu. Šef književnog muzeja pozvao je mladog arhitekta Damjana da skicira postav, pa su se najavili Nazorovu znancu, utjecajnom govorniku hrvatskog s promijenjenim društvenim naglaskom. Prihvatila ih je na vratima njegova gospođa i na tren ostavila u salonu same. Šef književnog muzeja zagledao se u portrete na zidu pa mu ona u povratku tumači kako su to djed i baka, rođaci njezina supruga. Na povratku niz brijeg, Mirogojskom cestom, šef književnog muzeja kaže Damjanu – Znaš koji su oni ona zidu. – Kako ne bih znao, pa rekla nam je. – E nisu, ono su moji djed i baka.

Razmišljao sam kako su se Breda i Damjan dogovorili da odu, bez uspjeha. I kada bih njih, a možda i jesam, o tome pitao, poanta bi izostala. Svela se u onu malu kolekciju slikarskih boja koja na drugoj obali zvuči jednostavnije, nema je tko tumačiti. A onda je došla velika poplava, New Orleans je plutao poput Zagreba prije nasipa, poput Nazorova Zagreba. Gradonačelnik je, kada se sve smirilo, primio skupinu međunarodnih eksperata, diplomatskih senatora. Jedan je bio našijenac, pa ga je doveo u nepotopivo dizajnirani stan govornika nerazumljivih jezika. Stari se čudio slikarima svoga djetinjstva, a onda svoje domaćine na ulici u Zagrebu upitao kada će se vratiti. I dodao, svakako u Zagreb, a ne u Ljubljanu. Ljubljana je lijepa, samo ona je boutique.

Dođe nam, nama troma, da se suglasimo kako Ljubljana jest boutique. Sa slike koju se ne može kupiti, mora se u njoj, slici, kao i na tjelovježbi – biti ili ne biti.

evo guštera koji glume zmije
opet svlače košulje
i one prljave
lete na sve strane
kao uzvrištao kiseli kupus
što iz solitera leti kroz prozore
u rano proleće
umesto da nam kukurek svetli
i jagorčevina pevuši u razvigoru

presipajući svoje ja
iz flaše
u flašicu
iz balona u vanglu
iz vangle u kofu
iz kofe u korito
iz korita u lonac
iz lonca u cediljku
kroz cediljku u kadu
a iz kade u naprstak

preuzimaju poželjnu formu
prilagođavaju se

Bezgrešnih je dva dva nakon četiri partije u meču za naslov svjetskog šahovskog prvaka, koji se u moskovskoj galeriji Tretjakov igra između indijskog velemajstora Viswanathana Ananda i izraelskog velemajstora Borisa Gelfanda. Iz dosadašnjeg tijeka susreta otkrivamo da se oba igrača perfektno otvaraju. Da su obojica precizni u završnicama, i u sredinama partija. Da obojica vrijedno studiraju svoje protivnike prije mečeva.

Druga od četiri partije u jednom je trenutku obećavala da postane “nešto kao uzbudljiv remi” (Nigel Short), no već u sljedećem potezu pokazalo se da je to bio samo za jedan potez duži remi od prethodnoga, ni približno remi na rubu incidenta. Od svih do sada odigranih, “nešto kao uzbudljiv remi” dogodio se u trećoj partiji, pa su na trenutak poskočili šahovski entuzijasti. Sate između dosadnih remija, od kojih su dva završila u manje od dvadeset i pet poteza, i “nešto kao uzbudljivih remija”, šahovskom analitikom i trivijom svakoga dana na delchichesss.org ispunjavaju velemajstori Ilja Smirin i Sergej Rublevski na ruskom, i velemajstori Nigel Short i Jan Timman na engleskom jeziku. Doznajemo tako da se sponzor meča Andrej Filatov i Boris Gelfand znaju od fakulteta. Doznajemo da je gelfand na jidišu slon. Doznajemo da je Smislov bio jedan uglađen, fin gospodin, i miran, a budžovanski je lupao figurama po tabli. Doznajemo da u Tretjakovskoj galeriji ima stotinu i šezdeset tisuća slika. Pobjednika možda uopće nećemo doznati.

Recite mi: po čemu se razlikuje
ova večer od drugih večeri?
Po čemu se, recite mi, razlikuje
ovaj pesah od drugih pesaha?
Užeži luč, širom otvori vrata
da mogne ući namjernik,
neznabožac ili Židov:
ispod dronjaka možda se krije prorok.
Nek uđe i sjedne s nama,
neka sluša, pije, pjeva i slavi pesah.
Neka se posluži kruhom žalosti,
janjetinom, slatkim pecivom i gorkim travama.
Ovo je večer različitosti,
u kojoj se lakat naslanja o trpezu,
jer zabranjeno postaje propisano
pa se zlo pretače u dobro.
Provest ćemo noć pripovijedajući
davne događaje pune čudesa,
a zbog obilja vina
brda će kao jarci bosti.
Večeras se međusobno propituju
mudri, bezbožni, prostodušni i djetinjasti,
a vrijeme izvrće svoj tijek –
danas se vraća u jučer,
poput rijeke oploćene na utoku.

Svatko je od nas bio rob u Egiptu,
znojem namakao slamu i glinu
a morem prešao suhe noge:
a i ti, stranče,
ove godine u strahu i sramu,
a dogodine u kreposti i pravednosti.

9. travnja 1982.

S talijanskog izvornika preveo Tvrtko Klarić

*

Pravednik

Dok prevodi Prima Levija, Tvrtko Klarić u naš jezik i našu svijest uvodi čovjeka koji je dvaput smrtno sagriješio. Prvi put, kada se rodio kao Židov, i živio u vrijeme kada Židova više nije trebalo biti. Smrti je čudom izbjegao, ali je ostao njome trajno zaražen. Tamo gdje je u vrijeme rata bio, u logoru, u Auschwitzu, život je izgubio smisao, osim: dužnosti živih da svjedoče. Kada više nije mogao svjedočiti, Primo Levi drugi put je smrtno sagriješio. Prije tačno dvadeset pet godina, travnja 1987, digao je ruku na sebe. Na to kao Židov nije imao pravo, jer Židov nema prava udariti na djelo Božje. Na zemlji, pred ljudima, Primo Levi nije imao prava na život. Na nebu, pred Bogom, nije imao prava na smrt. Dvaput je smrtno sagriješio. Nijedan pravednik nije bio tako grešan. (mj)

_________________________________________U tebi ima moje ljudske tuge.

______________________________________________Prema Milošu Crnjanskom
______________________________________________(Lament nad Beogradom)

U tvom se biću, grade moj, tvari u svoja tri stanja – zrak neba, voda mora, kamen kopna – nalaze u svom najsavršenijem vidu, ne samo svaka od njih posebno, nego, pogotovo, u međusobnom prožimanju i skladu.

Nebo je iznad tebe kao nigdje visoko, toliko da zahvata anđele koji se nepažljivom pogledu ukazuju kao prelijepi bijeli oblaci, ali pažljivije uho čuje njihovu nebesku glazbu.

More pred tobom ukazuje se pogledu u isti mah i kao neizmjerna daljina u kojoj svatko od usidrenih može pronaći basnoslovna putovanja u sve moguće zemaljske rajeve, ali i najprisnija blizina koja ih miluje u nježnom materinskom dodiru, ili se na njih ruši u neobuzdanom očinskom gnjevu.

Kamen u tebi je sačuvani, u vječnost upisani govor naših praroditelja koji svojom mudrošću, svakome s dovoljno dobrim sluhom, otvara vrata u budućnost bolju od svake sadašnjosti. Ali zato se u ovoj sadašnjoj sadašnjosti, taj kamen – sve te tvrđave, sve te palače – sa svojim imenima osobenih bića uobličenih i živućih u milijunima maštâ i snova (Lovrijenac, Minčeta, Revelin, Sponza…) obraća namjerniku općerazumljivim jezikom ljepote koji je divna utjeha za sve što živimo. Tim istim jezikom također progovaraju, pod svojim zelenim kapama, i druga kamena bića rasuta po tvom moru, od Lokruma i Dakse koji te pokušavaju poljubiti, do Elafitskog otočja, tužnog što ga od tebe odvaja nešto veća daljina.

Najzad, takvim istim jezikom govore nam i tvoji najbolji ljudi, tvoji pjesnici što se, vidljivi ili nevidljivi, kreću tvojim ulicama i pjevaju ti o tvojoj slobodi, i izvode na tvoje trgove, na tvoje kule, krasna bića kakva su Pomet i Petrunjela, ili nebrojene družine vilinskih ili đavolskih stvorenja rođenih iz ljudske mašte širom ove planete čija si ti najljepša pozornica.

Tebe ne mogu uništiti ni pohodi osvajača ni zemljotresi, jer se tvoj kamen, kao otjelovljena ideja o ovjekovječenoj suštoj ljepoti, uvijek ponovno uobličuje u zagrljaju s tvojim nebom i s tvojim morem. A i kako bi itko, ikada, mogao iščupati njega, taj tvoj kamen, iz cjelovite slike koju čine tvoja dva plavetnila sa svim bojama tvog cvijeća, tvojih krovova, tvog ljudskog mravinjaka čije poglede neprestano ispunjavaš jedinstvenim, neponovljivim životom?

Da, zaista neponovljivim, ali, o tugo, kako surov prizvuk ima ta riječ u mojim mislima, u mom životu! Jer mene u tebi više nema, grade moj, i ne može da me bude, barem u onom značenju koje za mene ima glagol biti. Zato mi dopusti da ti iz ove moje daljine, iz mog sna o tebi, uputim ovu sjetnu razglednicu.

__________________________T. Ladanu, in memoriam

Pustili su ga iz zatvora i rekli mu: Nemoj više!

Nije bilo strašno, mislio je, i nije znao da to nije sve, da prava kazna tek slijedi.

Zaposlit ćeš ovog malog, neka uvijek uz tebe bude i neka se tvom znanju uči, rekli su. Dečko je svjestan pojedinac, vrijedan budući član društva, svijetla perspektiva.

Tako ćeš pokazati da si se popravio i da imaš konstruktivan odnos prema društvu našem socijalističkom.

Tad je zažalio prvi put, istinski, što je iz Frankfurta, sa sajma knjiga donio emigrantski časopis, s Poglavnikovom fotografijom na petoj strani.

Ali druge nije bilo, mladića pripusti k sebi.

Slabo pismen, pomalo glup, dobrodušan, vjeran kao pas.

Nakon što ga je dvije godine pratio u stopu, odlučio je pročitati i prvu knjigu.

Malo zatim: propisao!

Pa objavio knjižicu pjesama, lirskih uglavnom, o zavičaju i o ljubavima gimnazijskim. Učitelj mu je pisao pogovor.

Kada je 1990. stigla demokracija, za mladićevom strukom izgubila se svaka potreba.

Bez pratioca učitelju bi u prvo vrijeme pusto, kao da se zatekao u svijetu bez sjena.

Navikao se potom, i zaboravio da je mladića ikada bilo.

Opet je prolazilo vrijeme, skoro već i život prođe, a od književnosti što je ostalo, čitat će se u Hrvatskome književnom leksikonu.

Učitelj je prvi kupio svježe izdanje, kad tamo, među znalcima znalac najveći, onaj mladić koji mu petnaestak godina bi sjena, i koji poeziju propisa zato što je on, neoprezno, časopis s Poglavnikom stavio u putnu torbu.

Strogu je natuknicu napisao o učitelju, s primjedbama brojnim vezanim uz književna djela, njihovu vrsnost, odabir žanra. Ali najviše ih se ticalo kičme, uspravnosti pisca pred ovom i onom vlašću. I mladić koji i sam već starac bi, po pitanju uspravnosti našao je učitelju pogreške svakojake.

O leksikonu su pohvalu mnogu izrekli, sve hrvatski pisac do pisca, koji su onda i sad, živjeli život u svijetu bez sjena. Ili su bili sjene.

Zbunjivao ga je snijeg koji je padao. Malene, oštre pahulje, prije komadići nemarno otkinuta leda, nešto iz visine, s vjetrom, nešto što bi osvijetlilo noć, probilo kroz rolete i probudilo ga, uvijek oko dva ujutro, a onda konačno, oko pet, kad su tramvaji već jurnuli tračnicama, a nemirni šetači pasa već obišli travnjake pred školama. Već je nekoliko mjeseci živio u Zagrebu, u malenoj kućici na Žitnjaku, studirao veterinu na koju se bio prebacio sa splitskog Ekonomskog fakulteta nakon što se posvadio s nekoliko profesora koji mu nisu htjeli odgovoriti na jednostavno pitanje: Kome je Amerika dužna te silne bilijarde? Fondovima, bio je odgovor. A čiji su fondovi, bilo je pitanje. Pa, američki, glasio je već nervozan odgovor. Ustvari je tražio nekakav razlog da se makne. Sve je češće, pred sam odlazak, osjećao da se kamena kutija oko njega steže, da ga sabija u neprirodan položaj, nešto između klečanja i koluta naprijed, da se grad smanjuje na mjeru u kojoj se ne može ispraviti.

Veterinu je lako upisao, lako ju je i studirao, ostajalo je vremena koje je trebalo nečim ispuniti. Nije poznavao nikoga, nisu ga zanimale utakmice, kladionice niti sjedenja u kafićima i gledanja prolaznika. Pokupio je nedavno neko štene na cesti, odnjegovao ga i podigao do puberteta, a onda ga u jednoj šetnji kvartom poklonio jednoj mladoj obitelji čija se kćerka u invalidskim kolicima rasplakala od sreće kad joj je Bučnica skočila u krilo. Volio je bučnice, gibanice, stvari koje prije nije probao.

Većinu vremena provodio je u svojoj prizemnici, s vrlo uskim dvorištem, okruženoj istim takvim kućicama, natiskanim preko svake mjere i, kako se čini, spremnima za rušenje, u još jednoj od gradskih akcija širenja, urbanizacije i popravljanja stvari koje ne treba popravljati. Tramvajska pruga šikljala je uz same zidove, drhtale su kave u šalicama, ljudi su se budili, prespavljivali, sanjali, buljili, poput njega, u knjige. U goleme likovne enciklopedije što ih je vlasnik kuće ovdje uskladištio, skupljale su previše prašine, za moju astmu to je pogubno, rekao je. U hrpu kataloga, velikih crno bijelih tiskovina na kojima se vidjelo gdje je krenula i gdje je nestala jugoslavenska avangarda. Nije razumio mnogo, čitao je i one na slovenskom, nekad bi iz zabave ispremiješao imena, tako da bi se na jednoj izložbi našli i živi i mrtvi, a što je najbolje, i umjetnički nespojivi likovi. Kako je imao vremena, zamišljao je i prepirke koje bi tada nastajale.

Oh, otkud vi? Pa vi ste mrtvi! Istina, već deset godina, dakle dvostruko manje od vas, ali imam nove radove pa…

Tako je živio.

I da, prisluškivao je.

Njegov susjed, pekar, odlazio je oko dva ujutro u neku neobičnu smjenu, znao je to jer bi ga probudila škripa nepodmazanih metalnih vrata na njihovom dvorištu, svjetlo koje bi upalio da si skuha kavu. Tad bi ustajao, odlazio k njegovoj ženi, tamnokosoj, nemirnoj i veseloj. Prošao bi tiho kroz dvorište, zakucao na prozor njihove spavaće sobe, ušao kroz odškrinuta vrata.

Prošla je tako cijela jesen, cijeli prvi semestar, a da osim žene svog susjeda nije ništa upoznao, niti išta vidio. Često je mislio da bi ovako mogao živjeti ne jedan, nego tri duga, neumorna života.

U njegovim noćnim izlascima, sve se podesilo, pojednostavilo, san je pratio tuđi san, vrijeme se uklapalo u tuđe vrijeme.

Jednog ga je utorka oko ponoći, možda je bio i jedan sat, uznemirila buka, komešanje koje je dolazilo iz susjedne kuće, provirio je kroz zavjesu, preko puta, pekar se užurbano presvlačio iz trenerke, navlačio jaknu i uz poljubac žurno izlazio kroz dvorište, žena je izašla na ulazna vrata, polugola, zabrinuta, mahnula mu je i viknula da se ne brine. Što se događa? Kroz nekoliko minuta već je kuckao na poznati prozor, ulazio kroz poznata vrata, poznate ruke su padale po njemu, kosa čiji mu se miris urezao u čelo i oči, udarala ga je po prsima. Ništa, neki problem u Tvornici kruha, ništa što moj Dario ne može srediti, rekla je.

Kad se oko četiri vraćao u svoju kućicu, nešto ga je pritisnulo uza zid, neki ga je hladan val udario, pljusnuo njime o pusti mol u pustom gradu.

Bio se zaljubio.

Zima u Zagrebu predugo traje, nikad kraja, govori svojoj majci u slušalicu.

Dođi doli na par dana, uzvraća mama.

Ali njemu se ne ide, ni u Split, niti na fakultet, premda voli tih nekoliko šarenih krava i konja u širem centru grada, lijepo njegovanih i spokojnih, nekad bi ih poslije predavanja otišao iščetkati, a susjeda bi mu u tim noćima zamjerila smrad po konjskoj dlaci. Ljepše miriše brašno, znaš, rekla bi.

Njegov se život stao kretati oko pekarskih smjena u Tvornici kruha, njegov se ritam podesio po velikim pećima u koje su se na pomičnim gumenim trakama vozile istovjetne štruce tijesta, neumitno, nezaustavljivo.

Iščekivao je Darijov odlazak, strepio je nad svakom minutom koja bi se otegla, noći su mu postajale prekratke. A samo je njih imao.

Jednog utorka, pekara nije bilo cijeli dan, tek oko devet uvečer, njegov se srebrni passat zavukao u dvorište, Dario je izašao, zalupio vrata, nešto je nosio u ruci, ali odavde nije vidio što. Prebacio se na stolicu uz prozor, u susjednoj kući čuo je – tanjuri se stavljaju na stol, zvecka pribor za jelo, netko stišava kviz koji buči s televizora.

Sjedaju za stol, puše nad čistim tanjurima i smiju se. Pekar vadi nešto iz platnene vrećice i pokazuje, ona sklapa ruke na prsima, vrisne, smiju se ponovno.

Na stolu je polovina kruha, u njoj, u tijestu, zarobljen maleni, sivi miš. Ugušio se u tijestu i dospio u kruh koji je kupila žena suca Upravnog suda, poludjela, prijavila, izbila je cijela frka. Zbog tog je cijeli dan u Tvornici opsadno stanje, zato nije bilo Darija i zato on noćas neće nigdje, kako stvari stoje, pekara se čisti i šprica nekakvim otrovima.

Miš izgleda živo, čini se da će svaki čas otrčati iz tog kruha i spasiti se, oči su mu još uvijek nemirne i prestrašene, repić ispružen, a nožice zastale u trku. Ali neće on nigdje, na stolu je, pred njima, u svom kruhu, u svojoj smrti.

Njih dvoje smiju se i nazdravljaju već drugom čašom vina, ona često pruža ruku, gladi Darija po obrazu, svaki put kad ustaje, obgrli ga na toj stolici, spušta mu svoju kosu na ramena, ljubi ga.

Cijelu noć proveo je hodajući po sobi, osluškujući, upijajući zvukove koji su ga činili nesretnim i nemirnim. Vrtio se nerazumno, u potpunom mraku, u toj sobi kao u kruhu. I zraka je ponestajalo.

Izašao je na kišu i dugo hodao. Noć je trajala, činilo mu se, cijelu vječnost. Obišao je ograđene torove svog fakulteta, uspeo se do katedrale, zavrnuo preko Cvjetnog trga na zapad. Kišica se pretvarala u rijetki snijeg, bio je sve dalje od kuće, ali je još jasno čuo smijeh, hihotanje, odobravanje i zveckanje pribora za jelo, škripu kreveta, udaranje bosih nogu po parketu, pomicanja zavjesa, razgovor. Svaka ga je koščica boljela.

Zaboravio se i sad već hodao sredinom ceste, nije bilo nikoga, grad je spavao, a hodanje po pločniku sad mu nikako nije odgovaralo, imao je osjećaj da će mu se zgrade srušiti na glavu, ili se to već dogodilo, nije bio siguran.

Zatrubio mu je bijeli, golemi kombi i on je odskočio ustranu. Iz kombija ga je netko zazvao:

- Dečko, ej dečko, kuda ćeš, oćeš da te povezemo?

Nije ništa odgovorio, osvrnuo se i ugledao dva duboka, dobronamjerna plava oka, jednu ruku s limenkom pive, vozača koji se smiješio. Ušao je i zahvalio.

Slikar na suvozačkom mjestu uskoro otvara izložbu, kombi je pun njegovih slika, deset njegovih godina u stranoj zemlji i gradu, deset godina na kojima se još nije ni boja osušila kako treba. Vozač je stariji čovjek, šutljiv, krenuli su oko podne, voze cijeli dan i cijelu noć, sad će ravno u galeriju iskrcati slike.

Ispred osvijetljene zgrade s velikim staklenim zidovima, pod kišobranom cupka jedan čovjek, stajemo, slikar i on se ljube, on je vlasnik ove galerije, tako je shvatio. Iz dubine zgrade pojavljuju se ljudi, otvaraju kombi i oprezno iznose. On stoji uz vrata i prstima pucka one mjehuriće na zaštitnoj foliji. Čini to predano, možda se nakon dugo vremena po prvi put opušta. Pomisli na miša u onoj štruci, nasmije se. Sviće, mokar je,

- Trebate li noćnog portira, pita onog čovjeka.

Odozdo suklja strah,
odozgo lije duh sveti.

Izgubljene čete anđela
kroz rovove se vuku.

Јa sam cvrčak koji je izbačen
iz zlatnog oklopa majke,
iz nerazorivog zida.

Pjevam pod čizmom,
pjevam pod prutom:
cvrkut za cvrkutom,
cvrkut za cvrkutom.

Odozgo u usta lije strah,
odozdo šišti duh sveti.
Umrijeti!
______Umrijeti!
____________Umrijeti!

1993.

I.

Ja sam ubio svog brata. Ubio sam osobu koja me je odgojila. Napokon sam slobodan. Ali od čega? Nekada sam ga obožavao. Sada sam raspoložen, kao da mi je ogromni teret pao s duše. Osjećam se čisto. Sve mi je kristalno jasno. Sve bistro. Pronašao sam ono za čim tragam od samog rođenja.

II.

Za oca nije znao. To je tajna koja ga je pratila i obilježila sramno djetinjstvo i odrastanje u mračnom podrumu jedne od zgrada u ulici Goruša, na Marindvoru. To što je otac njene djece anonimni muškarac, Velidu je natjeralo da tromjesečne blizance Zijada i Nijaza ostavi kod sestre i pobjegne što dalje od Sarajeva, u Australiju. Svoju djecu je zadnji put vidjela trinaestog marta 59-te godine. Njena sudbina i život u Australiji su nepoznati. Ne zna se da li je bila sretna, da li je formirala novi porodični nukleus na tom dalekom kontinentu. Uostalom, njena sreća ili nesreća je nebitna za nas. Mi smo ovdje da pričamo o Nijazu Niski Poturoviću. Nije nam bitno ko je bio otac dječačića, ni da li je Velida ikada saznala istinu.

Daidža i daidžinica su bili dobri ljudi, ali su nevješto skrivali svoja osjećanja kada su blizanci u pitanju. Znalo se da su ta djeca teret i da je njihov odgoj stvar obaveze a ne proizvod ljubavi.

Zijad je bio bolji u fudbalu, stariji su govorili da je “pravi tehničar” dok je Nijaz uvijek, kao najgori igrač stajao na golu. Zijad je imao bolje ocjene iz geografije, matematike, srpsko-hrvatskog, ruskog, historije i skoro pa svakog predmeta. Znao je pričati s djevojčicama, dok bi se Nijaz svaki put unezgodio, znojio i mrmljao pred njima. Jednog ljetnog dana, kada su braća Poturović imala 12 godina, Zijad je sa skupinom starijih mahalaca uspio nagovoriti Nijaza da se istetovira:

“Hajde levat, spadne boja posl’e dvije-tri sedmice, jel’ te to hastra?”

Nijaz je nevoljko i naivno pristao na ovo iživljavanje. Od tog dana na prsima nosi tri tamno plave izblijedjele tetovaže: BOBAN, ZIKA I MUTE. U toku svog života Nijaz je dodao još nekoliko tetovaža zbog kojih se kaje, ali mu ove tri predstavljaju sve ono loše u njegovom odrastanju. Na prsima ima najgoru uspomenu na jedno nesretno djetinjstvo.

U tinejdžerskim danima je Nijaz bio izgubljen. Okušao se u kriminalnim radnjama – šana. Ova profesija je za njega bila previše stresna, nije se mogao navići na činjenje groznih stvari nepoznatim osobama. Kasnije se za njega govorilo da nema srca i da nema muda i da nije pametan i da će zauvijek biti jedan te isti papak koji se ne može snaći.

Sa osamnaest godina, dok je Zijad krao po razvijenim zemljama Zapada i zarađivao enormne svote novce, Nijaz je spletom nesretnih okolnosti završio u zatvoru. U pitanju je bila bezazlena kafanska tuča koja je eskalirala i u kojoj je mladi Nijaz izbo jednog pijanca šrafcigerom. Većina belaja i kafanskih tuča se odigra kada pijane osobe traže razlog kako bi iskalili agresiju koja je u njima nagomilana jer su im životi toliko jadni i usrani.

Svoje vrijeme u zatvoru je proveo tako što je prao čarape i gaće budućim ratnim zločincima. Prvog dana su mu ukrali dušek, tako da je tri mjeseca spavao na podu. Kada bi se napili (milicajci su nekada znali unijeti alkohol, koji bi po nepovoljnoj cijeni prodali najjednakijem od zatvorenika) tjerali su ga da radi sklekove sa deset cigara u ustima. U jednoj od tih sesija maltretiranja i ponižavanja, Nijaz je došao do krucijalnog saznanja – shvatio je da život kriminalca nije za njega. Kako bi se izolirao od surovog i smrdljivog života u KPZ-u, počeo je da čita. Družio se sa budućim političarima (koji su tada spadali u kategoriju disidenata). Oni su mu predlagali šta da čita. Uglavnom se radilo o filozofskim knjigama. Knjige čita do dana današnjeg. Može se reći da se njegovo postojanje svodi na čitanje knjiga i zarađivanje novca.

Kada je izašao iz zatvora, iza velike zastrašujuće kapije dočekao ga je brat u skupocjenoj odjeći (kožna jakna utrpana u original farmerke) sa zlatnim lančićem oko vrata. Zijad je voljenog brata smjestio kod sebe.

Svijet je Nijazu izgledao tako prostran i velik. Smetala mu je buka i galama. Ljudi su mu bili čudni.

Dok su ispijali kafu jednog jutra Zijad, nonšalantno i usputno, upita Nijaza kako zamišlja svoju budućnost.

“Jebo budućnost.”

“Hah; e tu griješiš burazere, ne jebeš ti budućnost, budućnost jebe tebe… ili jebeš il’ si jeban, na tebi je da odlučiš.”

U godina nakon izlaska iz zatvora radio je sve i svašta. Konobarisao je u jednom elitnom restoranu, prodavao je replika dresove, prodavao tave. Nikada nije pristao pridružiti se Zijadu u uspješnim i unosnim kriminalnim radnjama. Sjećanja na maltretiranja u zatvoru ga nikada nisu napustila niti iščeznula.

Godine i godine su prošle bez značaja. Nijaz je čitao, slušao punk muziku i išao na utakmice oba sarajevska tima. Sredinom osamdesetih godina, kada se činilo da svako ima svoj bend, Nijaz je nakratko bio član punk benda suptilnog naziva “Pičkice”. Bend se raspao nakon dvije svirke koje su završile masovnom tučom, u kojoj su i muzičari imali svoj dio.

Negdje sredinom rata je uspio pobjeći u Holandiju. Prva stvar koju je uradio bila je tetovaža na leđima. Tetovaža vesternskog obračuna. U Holandiji je ostao samo tri mjeseca nakon čega se vratio u pakao Sarajeva i na ratište. Taj splet okolnosti i povratak u razoreni rodni grad je rezultiralo jedinom (kratkotrajnom) svijetlom tačkom u biografiji ovog beznačajnog bića, upoznao je nju. Ona će ostati neimenovana. Upoznali su se na Dobrinji. “Svadba” je bila improvizovana i skromna. Ona je poginula na dan potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Udario ju je auto.

Danas je Nijaz polovičan čovjek. Mršav i žilav. Poražen, samo se još uvijek ne zna ko ga je porazio. Dane provodi na pijaci, prodaje higijenske proizvode koje svakog jutra složi i izloži na bijelom plastičnom stoliću. Zaradi dovoljno novca za preživljavanje. Studiozno proučava kladioničarske ponude. Odigra po tri tiketa dnevno. Tetovaže, fizički svjedoci života, su izblijedjele. Četiri dana sedmično oblači majicu sa crvenim, zaokruženim A, kao fosil kojemu ni u najboljim godinama nije bilo dobro.

Dok hoda, gleda u pod. Svjestan je te loše navike, ali nikako da je se riješi i da hoda ponosno i uspravno. Rijetko posjećuje frizera. Rijetko se brije. Nije stao na vagu godinama.

III:

Melankolija je uvijek bila tu. Oduvijek sam tugovao za beznačajnim događajima i stvarima. Otkako je ona poginula, svaki dan ispitujem zbilju i stvarnost. Bila mi je toliko slična. Dva gubitnika izgubljena u moru beznačajnosti i beznađa. Na dan kada je poginula posvađali smo se oko neke beznačajne teme koja svakog od učesnika te glupe međuljudske interakcije tjera u sitničavost, tako da smo se i ja i ona zabarikadili, svako braneći svoje glupe i nebitne stavove. Svađa se završila tako što me je ona pogodila sendvičem. Valjao sam se po kauču od smijeha, sa majonezom u kosi i komadom salame na čelu. To je bila naša zadnja interakcija.Te večeri ju je pregazio neki pijani kreten.

Svakodnevnica me ubi. Želim biti unikatni primjerak ljudskog bića. Život mora imati neko dublje značenje od trgovanja robom i konzumiranja iste. Ljubav ne postoji, to su laži kojima nas hrane otkako smo malena djeca, postoji požuda i životinjski instinkt za razmnožavanjem. Imam osjećaj da što više tragam za značenjem udaljenji sam od istine. Kada god pomislim da je istina blizu i da je meni preostalo da posegnem i uzmem je u ruke, završim sa govnima u rukama i prazninom u duši. U posljednje vrijeme čitam Becketta, to vjerovatno i utiče na moje pesimističko stajne uma.

Vildana je sve udaljenija. Mi smo dva otoka. Skoro pa i ne pričamo. Jebemo se svakih petnaest dana. Ona je umjetnica, ja sam za nju propalitet, valjao sam joj na početku, kolizija dvije žive vatre stvorila je ogromnu lomaču koja sada tinja i izumire. Nezrela je ona, nezreo sam ja. Zatvoreni smo. Već tri dana nije bila kući. Nije mi ni stalo gdje je i šta radi, znam da je Zijad jebe, on ima bijelo a ona bi mogla ušmrkat kilometre, tako da imaju zajedničke interese. Nisam ni siguran da me to očigledno nepoštovanje pogađa, od mene prave debila, a kada te čitav život prave debilom – navikneš se i postane ti svejedno. Ja sam ljuska od čovjeka. Sa 47 godina osjećam smrt kako me prati, dok hodam sunčanim ulicama prati me tama. Možda imam rak nečega. Više puta mi je padalo na pamet da odem kod doktora, iako nemam zdravstveno osiguranje, ali me ništa ne boli.

Dosada je moja najveća fobija. Mrzim taj osjećaj kada si usamljen sa svojim internim monologom, koji mene vazda dovodi do razmišljanja o nevažnosti mog postojanja, ne znam kako bi živio da nemam knjige i radio. Noći su najgore. Dok se roštiljam u krevetu, okrećem se na jednu stranu da bi promijenio položaj, vratim se na početni položaj poslije nekoliko minuta i tako do jutra. Tada najviše razmišljam o ispraznosti mog postojanja, o nepravdama koje su učinjene protiv mene, o tome kako sam se razočarao sve i svakoga. Da imam para, otišao bi kod psihijatra, platio bi mu ogromnu sumu novca i razgovarao nekoliko sati kako bi na kraju mogao sve svaliti na stranca koji je svršio u moju mamu i pobjegao, pa na mamu koja je bila toliko slaba da je svoje dijete ostavila i pobjegla na kraj svijeta. Sad za sad mi preostaje samo leksilium, lijek bez kojeg ne bih mogao podnijeti ovaj šou zvani život.

Moj burazer je zato novi idol mladosti ovog gradića – Zijad Zika Poturović, posljednji poznati međunarodni playboy. Vozao je metalik srebrenog Chevroleta u vremenu kada su doktori fiće jedva palili zimi. Umjetnik, veliki pjesnik i filozof koji se, ne svojom krivicom, našao na pogrešnoj strani zakona. Centralni nervni sistem spržen od prekomjerne upotrebe kokaina što dovodi do, kako on to često zna reći, gubitka koncentracije i nagomilavanje stresa koji oslobađa agresivnim jebanjem maloljetnica, jer on ne vodi ljubav, on se životinjski iživljava nad nesretnom ženom, konobaricom, srednjoškolkom i bilo koje stvorenje sa sisama i pičkom.

Zika jebe i moju Vildanu. Misle da su toliko lukavi i mudri, ali mene nisu nadmudrili. Ne znaju da znam. Nisam siguran ni da mi je stalo do toga, možda je srdžba zakopana negdje duboku u podsvijesti.

Zadnjih petnaestak godina imam jedan san koji me prati kao uljez i čeka da zaspem. Uvijek počinje u sobici u kojoj smo ja i Zijad odrasli, malena sobica sa požutjelim zidovima i prastarim tapetama. Spavali smo u istom krevetu, ja i Zijad. Vidim sebe kao dječaka, ja sjedim na maloj stolici u ćošku i gledam nas kako spavamo. Odjednom ja i dječak počnemo lebdjeti i levitirati, izlazimo kroz prozor, prvo mali pa onda ja, kao ptice letimo ka Bentbaši, preletimo čitav grad, sav je osvijetljen i veličanstven iz ptičje perspektive. Kada stignemo iznad Bentbaše, uzdignemo se još više i letimo još brže izvan grada. Taman kada pređemo granicu grada, propadnemo u Miljacku, pokušavam da spasim dječaka ali se uvijek probudim prije nego što stignem do njega. Ne znam šta taj san znači.

IV.

Buđenje. Nebo je ljubičasto. Sunce još nije izašlo. Nijaz se budi bez alarma. Sam je u krevetu, Vildana je ko zna gdje. Rukom opipava po malom prastarom stoliću koji se nalazi na desnoj strani kreveta. Kazaljke na satu pokazuju da je 05:30. Iz ladice stolića vadi kutiju leksiliuma, vadi tri tirkizne tablete i popije ih sa malo vode. Ustaje iz kreveta i ulazi u klaustrofobično kupatilo. Pukotine u pločicama koje se nalaze na podu su prljave te izgledaju kao da neko misteriozno, još neotkriveno biće, živi u njima. Nijaz se brije, pere zube, umiva i zalizuje tamnu kosu sa pokojom sijedom.

Na putu prema tržnici svraća u Mevlinu buregdžinicu gdje naručuje pola kile masnog i tvrdog bureka. Jede burek u hodu. Sportska torba sa robom mu je teška, pa je premješta sa lijevog ramena na desno rame svakih pet minuta. Što je bliži pijaci, otkucaji srca su sve glasniji i češći.

Dočekuje ga isti prizor koji ga dočekuje zadnjih deset godina. Zeleni limeni krov, koji općina Novo Sarajevo svake godine renovira i restaurira, pokriva oko dvadesetak štandova, na kojima se uglavnom prodaje voće i povrće. Ovaj prizor je Nijaza natjeralo da iz džepa izvadi crvenu tablu leksiliuma, uzme tri tirkizne tablete (leksilium od 6 mg, najveća doza bromazepama) i proguta ih bez vode, što mu je ostavilo gorki ukus u ustima.

Na kartonskim isječcima markerom su napisane cijene voća i povrća; prodavači i prodavačice cupketaju i poskakuju u mjestu trljajući dlanove u pokušaju da podignu tjelesnu temperaturu.

“‘Zvolt’e!”

“Jadro keks, samo marka i po.”

Gospođe u skupocjenim kaputima i tamnim naočalama koje im skrivaju poglede, jer se trude da ih neko slučajno ne uoči u ovakvom nedostojnom jutarnjem izdanju, razgledaju i ispipavaju dozreli, jarko crveni paradajz, sočne jabuke, crvene, zelene, žute…

Prodavači krivotvorene robe veselo pozdravljaju Nijaza kao što ga pozdravljaju svakog radnog dana posljednjih deset godina, on im slegnutim ramenima i pogledom uperenim ka prljavom asfaltu odmahuje bez da izusti i jednu riječ.

Krenuo je ka svojoj poziciji, na ulazu u zatvoreni dio tržnice, gdje se prodaju suhomesnati proizvodi, domaći sirevi i jaja. To je najprometniji dio pijace, tako da omogućuje finu zaradu prodavaču higijenskih proizvoda kao što je Nijaz. Namjestio je tezgu za manje od deset minuta – stručnjak ostaje stručnjak. Preko puta njega se nalazila trafika iza koje se nalazila mesnica sa zidićem na izlogu koji ja kao stvoren za sjedenje i trošenje minuta. Na zidiću se nalazio jednooki Mirso.

Nijaz se smjestio na metalnoj gajbi, istoj gajbi na kojoj sjedi zadnjih deset godina, otvorenim dlanovima je nervozno prešao preko lica, kao da će tim pokretima promijeniti ili možda ispeglati bore koje je teškom mukom prikupio kroz čitav život i koje govore o njemu više nego sve priča ovog svijeta. Izgledao je kao da je ponovo učenik i kao da mu je nastavnica upravo saopćila da je njegov rad nedovoljno dobar. Poraženim pogledom je posmatrao sav taj svijet i tu halabuku, kako ubrzano negdje ide i žuri, razmišljao je o bolnoj činjenici i saznanju da on nigdje ne žuri, možda jedino prema vratima pakla.

U džepu kaputa se nalazila zbirka kratkih priča Samuela Becketta, jedno od rijetkih izdanja na našim jezicima. Knjigu je posudio od Vlade, bivšeg pjesnika a sadašnjeg vlasnika tezge na drugom spratu zatvorene tržnica, na kojoj prodaje korištene, izlizane i istrošene knjige. Vlado je spreman posuditi Niski knjigu kada god ovaj to od njega zatraži, ali ima samo jedno pravilo – knjiga ostaje kod Niska najviše pet dana, pravilo koje Nisko poštuje.

Nijaz je potrošio oko sat vremena sjedeći na metalnoj gajbi i čitajući priču “Dante i Jastog”, u kojoj junak Belacqua govori “To je brza smrt, Bog nam je na pomoći”, Nijaz je knjigu vratio u džep u trenutku kada narator priče konstatuje da “smrt nije brza”. Odlučio je malo prošetati, možda popiti pivu ili travaricu na dug u kafani kod “Šabe”. Plan mu je poremetio jednooki Mirso koji ga je uspio, svojom slatkorječivošću, nagovoriti da zajedno potroše nekoliko maraka i minuta na zidiću ispred izloga mesare, ispijajući pivu.

Jednooki Mirso je bio poznati građevinski inženjer, ljudi govore da je izgradio pola Libije i da bi bez njega Iračani bili bez vodovoda i struje. Sada, svoje penzionerske dane provodi iskapajući malene flašice rakije i lažući o avanturama iz nekih prošlih boljih i izmišljenih vremena, kada su žene bile lake, a alkohol jeftiniji. Mirso je rođeni pripovjedač i patološki lažov, što ga čini odličnim sagovornikom.

“Jesil’ vidio kako mi je mali kupio ovu okularnu protezu? Nisam ga džaba školov’o, ha ja.”

“Vidio sam neki dan, dobro izgleda, kol’ko ga je došlo to stakleno oko?”

“Nije ba stakleno oko, nego okularna proteza a došlo ga je oko dvije tri milje najmanje, neće da mi kaže, ko fol on obrazli.”

“Neka neka, svaka mu čast.”

Nijaz je ispijao toplu pivu i mazio psa lutalicu koji nema ime, ali je uvijek tu negdje oko alkoholičara.

“De bogati, nikad te ne upitah, kako si izgubio oko?”

“Duga priča. Dok sam u vojsci bio, tamo neđe sedamdeset i neke, pos’o mi je bio da budem ko sekretarica ovom nekom guzonji oficiru iz partije, preko štele sam up’o i to je bio pos’o iz snova, djecemi. Elem, jebo sam mu ženu, dobra ona bila k’o avion, sise, noge, ma sve je imala, a ja mlad i nedojeban, i tako sam je jednu noć jebavo u njihovoj kućetini, kad eto ti oficira, uletio frajer u sobu dok sam još bio na njoj, ja go’, on ljut ko ris, kren’o ja bježat, on me za vrat ufati’, davio me je jednom rukom a drugom opipav’o po ovom radnom stolu, naš’o je neki otvarač za koverte i drito u oko, nabio me nogom iz sobe i kren’o nju mlatit, ja sam ti onako go taksi zaustavio i pravac hitne. Nisu mi mogli oko spasit. Odmah sam ja sutradan na autobus u Sarajevo. Odlež’o sam zbog tog sranja nekoliko mjeseci u vojnom zatvoru i to ti je to.”

“E u pičku materinu koji si ti peh.”

“Jedva sam izvuk’o živu glavu, mor’o sam onako trkom u hitnu, znaš li ti koliki je Beograd? Jebiga, svaka nesreća poslije nekog vremena postane dobra i zabavna anegdota, jelde?”

“Jeste.”

I tako su nastavila njih dvojica pričati o svemu i ničemu dok im se nije pridružio jednoruki Mujo, gorostas, bivši milicioner, a sadašnji besposličar. Nijaz se, što je netipično za njega, odluči i njega ispitati o okolnostima pod kojima je ovaj nesretni, masni i prljavi čovjek izgubio desnu ruku do ramena. Na Nijazov upit, Mujo odgovori otresito i kratko:

“A rat, jebo ga ti, šta će mi bit’, pukle dvije, jedna za drugom.”

“Jebiga.”

Na drugom kraju tržnice se stvorila gužva, neko se oko nečega svađa i prepire. Čuje se samo po koja psovka:

“Šta ti gledaš, droljo?”

“Ko je drolja? Pička ti materina, kako te nije stid, mogu ti mater bit’.”

“Nabijem ja fino na kurac i tebe i to tvoje retardirano dijete, meni oni krenuli pazar krast’, pu jebem ti mater cigansku. Mrš odavde, nemoj da ti muriju zovnem.”

Dok su Mirso i Mujo gledali i pratili dešavanja, Nijaz se digao, došetao do svoje pozicije i krenuo da pakuje robu. Razočaran u ljudski rod.

V.

Opet sam pao na jebenom Lilleu, kod kuće izgubiše od nekih tamo krkana sa sjevera Francuske. Ako se sretnem sa bilo kojim od igrača ili trenera tog seljačkog kluba, čiji je jedini zadatak upropastiti moje dobitke, kičmu ću mu u čvor svezati. Fino sam odigrao, bio sam ubijeđen da će uspjeti, odigr’o četiri utakmice ruskog hokeja, pola imena timova ne znam ni izgovoriti, ali znam da kod njih domaćini uvijek prolaze i da favoriti nikad ne gube, igr’o se još samo francuski kup, od većih timova su igrali samo Maresille i Bordaux, kvote su mi bile premale pa sam preskočio njihove tekme, Lille je kod kuće igr’o i kvota je bila fina; zabiše oni gol u dvasetoj minuti, pa sam ukin’o teletekst i nastavio čitati Beckettovu zbirku kratkih priča, po hiljaditi put, njegova škrtost riječima me svaki put iznova očara i svaki put dobije novo značenje, izgubio sam u priči o glasu u sobici i zaboravio na tiket, kada sam upalio teleteskst – iznenađenje, Lille gubi sa dva gola razlike i osamdeset osma je minuta, e jebem ti život. Sada sam dužan Koletu, debeljuškastom čovječuljku koji stoji iza šanka naše male tople kafanice i sluša kako mi jadikujemo, 150 maraka, ne znam gdje bih trebao ja takve pare skupiti, nema veze, može Kole čekati, danas igra Olimpik protiv Rudara iz Kaknja.

Ne navijam ja ni za jedan sarajevski tim, navijam za sve timove podjednako i odlazim na sve domaće utakmice, volim atmosferu i zgubidane i penzionere sa svojim arhaičnim psovkama, volim kako amateri igrači svom silom pokušavaju iskoristi onu malu trunčicu talenta, ne bi li ih uočio neki skaut Azerbejdžanskog fenjeraša. Kao što rekoh, danas je na redu Olimpik, njihove utakmicu su mi najdraže. Polu-stadion, koji izgleda minijaturno pored gigantske džamije, izgrađene parama naše braće iz pustinje, sa svojih 500 sjedišta. Svih su boja, grimizna sjedišta, flourescentno zelena sjedišta, nebesko plava sjedišta, ljubičasta sjedišta – uvijek su prazna. Nas nekoliko ljubitelja dobrog fudbala ili ljubitelja apsurdne montipajtonovske komičnosti situacije, zauzelo je svoje pozicije u središtu jedne šarene tribine, nije nas bilo više od petnaestak. Navijačku skupinu Olimpika zovu Vukovi, naš čopor je sačinjen od malenih, istrošenih, krezubih vukova sa vidljivim rebrima, znacima neuhranjenosti. Na prošloj utakmici, protiv Sloge iz Gornjeg Vakufa je Senad Albinović, naš glavni centarfor sa moderno tetoviranim tribalima na podlakticama, po uzoru na svjetske fudbalske veličine, zabio golčinu, volej sa nekih 25 metara, tako da se rutinska šuplja priča prije početka tekme, u krug odvijala i zavijala o mogućnosti njegovog prelaska, na jesen, u Maribor. Nisam učestvovao u ovom razgovoru jer sam u glavi pravio kombinacije današnjeg kladioničarskog listića.

Dok sam ja sklapao složenu dobitnu i genijalnu jednačinu, sastavljenu od perfektnog spoja kečeva, ikseva i dvica, u pozadini su penzioneri raspravljali:

“Ovaj Senči je nažalost potonuo. Možda mu čak i dobro dođe da se malo spusti da vidi da ni u Mariboru nema mjesta za njega pa počne još žešće da radi na sebi i da stekne nove kvalitete.”

“Psihički je teško za tako mladog momka ali mora proći tu fazu…”

“Pa eto, neka zagrize malo, iskreno nemam neko mišljenje, nek’ ode šta para zaradit, ako ništa drugo.”

U razgovor se ubacio narkoman Dženo, koji ima potrebu unijeti nemir u staloženu i mirnu konverzaciju, tema nije ni bitna:

“I ovaj će vala Albinović propast ko žeton, a svi smo oči vadili što ga ne zove u repku! Kod nas jel’ se pročuje da ga iole neki ozbiljniji klub traži odmah vidimo novog Messija u njemu, a mali se evo već dvije godine vucara po posudbama ko kurava!”

Tornado psovki i kontraargumenta je zasuo ispijeno Dženino lice kada su igrači u tamno zelenim dresovim izašli na travnjak i pozdravili nepostojeću publiku.

U tridesetoj minuti utakmice Albinović je isključen jer je glavom udario golmana Rudara.

“Fakinu, jebem li ti sestru!”

Izgubili smo sa dva gola razlike. Čopor propalih vukova se razišao.

Nekoliko minuta pred kraj utakmice zamolio sam Muju, visokog galantnog gospodina sa visokom i galantnom penzijom, da mi posudi pedesetak maraka, slagao sam da mi trebaju za plaćanje računa. Predao mi je prelijepu bordo-ljubičastu novčanicu i rekao da je ovo zadnji put. Pare su mi trebale jer sam planirao posjetiti Ljudmilu, prelijepu tinejdžericu iz Bjelorusije ili Moldavije ili Ukrajine, jer je Vildana ko zna gdje, a Semen retentum venenum est. Ljudmila je djevojčica sa minijaturnim tijelom i ogromnim silikonskim sisama.

VI.

Buđenje. Nebo je ljubičasto. Sunce još ni izašlo. Nijaz se budi bez alarma. Rukom opipava po malom prastarom stoliću koji se nalazi na desnoj strani kreveta. Kazaljke na satu pokazuju da je 05:30. Dok ispija jutarnju kafu, broji novac kojim namjerava kupiti robu za ovaj mjesec. Tristo konvertibilnih marka smješta u zadnji džep, oblači kožnu jaknu i izlazi kako bi što prije stigao u veleprodajnu samoposlugu. Ulice su puste. Čuje se ezan. Tramvaj kasni. Nijaz ulazu u tramvaj na prva vrata, ignorišući upite vozača za kartom. Smješta se na zadnjem sjedištu ovog prastarog vozila. Dok se vozi sa jednog kraja grada na drugi, ne razmišlja ni o čemu. Nijedna misao se ne stvara ni rastvara. Sarajevo je najljepše rano ujutro, kada sunce tek izlazi. Tada je najčistije i na trenutke čak i izgleda nevino.

Učtivo se pozdravi sa mladićem koji danas radi i predaje mu spisak.

Bref X 20

VIOLETA TOALETNI PAPIR X 15

VREĆE ZA SMEĆE: CRNE SA VRPCOM X 20

AIR WICK (PLAV) X 25

AJAX X 40

PRONTO X 35

“Doćiću za pola sata, odo’ kafu popit, haj mi ovo samo strpaj u torbu svijuti.”

“Nije problem paša”

Pozvonio je na tipku interfona pored koje piše “Poturović”. Prošlo je par minuta bez odgovora. Taman kada se Nijaz poraženo okrenu – električna ulazna vrata se otvoriše. Dok se penjao uz stepenice, pored njega je prošla oskudno odjevena djevojka plave kose sa previše šminke. Nije mogla imati više od osamnaest godina. Stepenište je uređene i čisto, miriše na lavandu. Izgleda da čistačica dolazi svaki dan.

Nijaz je svojevoljno otvorio blindirana vrata, bez kucanja. Dočekao ga je tragikomičan prizor. Nekada galantni i šarmantni Zijad je, prosto rečeno, izgledao k’o govno. Mišićave ruke, prsa i ramena su i dalje bile sportski definirane. Zikin trbuh je natekao, kao da je ispunjen toksičnom tečnošću. Tetovaža pustog ostrva koja je nekada krasila zdrave i vidljive trbušne mišića se razlila. Zijad je stajao ispred plazma televizora sa daljinskim u ruci, pokušavajući pronaći neku pjesmu, njišući se, izvodeći žalosni ubrzani ples na kokainski pogon. Ni u jednom trenutku nije obratio pažnju na nepozvanog gosta.

“Otvori prozor, jebo te bog, zagušljivo ti je ovd’e u pičku materinu”, prva je stvar koju je Nijaz izgovorio, sa izrazom gađenja na licu. Moramo uzeti u obzir da se braća nisu vidjela ni čula šest mjeseci.

“Izgledaš ko govno, kad si zadnji put spav’o, djeceti?”

Zijad nešto traži. Eratično skakuće i poskakuje iz sobe u sobu.

“Jel’ bitno?” odgovorio je ubrzanim govorom kada se vratio iz spavaće sobe.

“Šta radiš, bolan, sjedi, jebo ga ti”. Nijaz vidno gubi strpljenje.

“Sačekaj ba, izgubio sam majicu… haj se ti smjesti… odo’ se ja na brzinu istuširat pa ćemo popit jednu, ko’ ljudi”. Zijad je nestao. Na trenutak je njegova glava provirila iz kupatila:

“Imaš bijelog tu na stolu, povuci slobodnu čizu, prejaka je roba.”

Nijaz se smjestio na bijeli kožni namještaj, sa direktnim pogledom ka rupi u zidu, nastaloj nesretnim spletom okolnosti. Naime, nekoliko godina ranije je mlada studentica arhitekture pod utjecajem skupih droga i skupog alkohola slučajno sebi prepolovila glavu jednim hicem iz Berete.

Stakleni stolić sa plastičnim voćem i hrpom kokaina.

Uokvirena slika.

Skupi perzijski tepih.

Plazma televizor.

“Neki papak narkomanski mi je ukr’o robu, tek je uzeo, nisam ni izaš’o iz pijace; dabogda crk’o od loše gudre sa previše mišomora.”

“He he, koja si ti levat.”

“Haj ne zajbeji i ne pristaj mi na muke, šta ću sad?”

Zijad ustaje ubrzano sa mjesta na koje je sjeo samo nekoliko sekundi ranije, odlazi do spavaće sobe i vraća se gutom novca koju baca u Nijazovo krilo.

“Mrš, pička ti materina, ne trebaju mi tvoje pare, doš’o sam popričat s bratom, nisam te vidio pola godine, ne trebaju mi tvoje jebene pare, snaći ću se.”

Zijad nabacuje manijakalan osmijeh.

“Brate, prečesto mi se dešava da otvorim oči i pitam se jeli sumrak ili zora… otiš’o mi je mozak od bijelog, paranoičan sam, stalno kontam da me prate oni levati iz FUP-a, ne izlazim iz kuće nikako, nisam spav’o čet’ri dana.. dobi’ Manchester – jes’ vidio?”

“Smiri se… nepovezano pričaš”, Nijaz ispituje samog sebe o razlozima koji su ga navela da posjeti brata.

“Toliko dugo igram ulogu zlikovca sa kojim se ne smiješ zajebavat, od kojeg fini ljudi bježe, koji isprazni kafanu kada sjedne za sto da sam zaboravio ko sam ustvari ja… toliko toga sam uradio, toliko tuge sam nanio ljudima, toliko mi je žao… nisam jednom razmišlj’o da se roknem i da završim sa ovim maltretiranjem… Izgubio sam neki dan pedeset milja maraka, neki ljudi ne zarada za godinu dana ono što sam ja propišo’ za jednu, ona kuja me jebe za alimentaciju, nisam malog vidio pola godine… šiptari me ganjaju za pare što sam i dužan….” Zijad je nastavio sa eratičnim monologom, gubeći nit i smisao rečenica koje izgovara.

Nijaz nervozno rovi po džepovima pantolona, vadi kutiju cigara, još nervoznije pali cigaretu, dim ga “ujeda” za oko:

“Smiri se sekundu, Zika, i slušaj mene; ne mogu ti opisati koji je crnjak biti ja, nemam nikoga, mislim, imam Vildanu a nemam je, nemam ništa, moje postojanje nema značenje, nisam bio istinski sretan nikada… što sam stariji sve sam bliži zaključku da neću nikada uspjeti postići istinski sreću- šta god to značilo”

Zika ušmrkava još jednu liniju bijelog i dodaje bratu ogledalo, Nijaz povlači svoju treću čizu kokaina.

“Sačekaj sačekaj, patetičan si i jadan, budi muško.. šta je? Čitav život te nesreća prati, jel’? Daj ba, nemoj me zajebavati, sudbina ne postoji, ti si kriv”, predrogirani Zijad je uspio izgovoriti jedinu koherentnu i smislenu rečenicu ovog razgovora. “Im’o si hiljade i hiljade prilika da nešto napraviš od sebe, jel’ tako?”

Nijaz poraženo odgovara: “Jeste… zašto smo tol’ko sjebani?”

“Ti si sjeban, ja sam na vrhu svijeta, ja sam kralj, ja sam sve, odo’ pišat, saću se vratit’”.

Nijaz se premješta na Zikino mjesto kako bi povukao još jednu liniji bijelog. Zvoni preskupi mobitel. Zvoni. Zvoni. Zvoni. Nisko ne zna šta da radi. Nervira ga zvonjava. Nakon tridesetak sekundi iritirajuće zvonjave odluči se javiti, pokupi iPhone sa stola, pogleda ime pozivatelja – VILDANA. Nasmiješi se gorko i pritisne crvenu tipku.

Bijes preuzima njegovo biće. Čisti adrenalin pomiješan sa čistim kokainom teče kroz njegov krvotok. Diže se sa Zikinog mjesta i kreće se prema vratima kupatila. Čeka da voljeni brat izađe.