Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Stjepan Stevo Filipović, 75 godina

 

Ova se fotografija nalazi na samom ulazu u zgradu Ujedinjenih naroda na East Riveru. Tako da kad god hrvatski predstavnici, veleposlanik, ministar vanjskih poslova ili predsjednica, žele ući kroz glavna, a ne kroz sporedna vrata u Ujedinjene narode, mora se mimoići sa Stjepanom Filipovićem koji na vješalima, s omčom oko vrata, širi ruke i uzvikuje antifašističke parole.

Naravno, nije ta slika izložena da živcira Hrvate. Oni koji su je tu postavili vjerojatno nisu imali pojma da je Stjepan Filipović bio Hrvat. Nije izložena ni radi ugleda koji je, eventualno, socijalistička Jugoslavija imala u Ujedinjenim narodima u vrijeme kada je uređivan interijer zgrade ili kada je organizacija Ujedinjenih naroda isticala svoju ikonografiju i simboliku. Stjepan Filipović tu se zatekao kao amblematski lik europskoga antifašizma, na čijim su tradicijama i utemeljeni Ujedinjeni narodi. Fotografija koju je snimio anonimni Nijemac, vjerojatno službeni fotograf njemačke vojne jedinice koja je u Valjevu 1942. vješala Stjepana Filipovića, jedna je od nekoliko simbolički najsnažnijih fotografija iz Drugoga svjetskog rata, najčešće reproduciranih i citiranih. To je, izvan svake sumnje, svjetski najznamenitija slika ne samo hrvatskog nego i cjelokupnog južnoslavenskog svijeta. Nema slikara koji bi nadmašio njezinu slavu, a ni fotografije koja bi na ekspresivniji način od nje predočavala sliku svijeta i našu vezu sa svijetom.

Stjepan Filipović rodio se 26. siječnja 1916. u Opuzenu. Za ocem i očevom službom selio se diljem bivše zemlje, sve dok se nisu skrasili u Kragujevcu. Tamo je izučio za bravara, i malo prije rata postao član Komunističke partije Jugoslavije. Bio je među organizatorima ustanka protiv okupatora u valjevskome kraju, i zapovjednik Tamnavsko-kolubarskog bataljona. Na Badnji dan 1941. zarobili su ga četnici, koji su ga nakon mučenja predali Gestapou. Nijemci su ga ispitivali u Beogradu, ali ništa od njega nisu saznali. Na kraju su ga prebacili u Valjevo, gdje je organizirano javno vješanje.

Slavna je fotografija snimljena 22. svibnja 1942. Sedamdeset i peta obljetnica brojčani je znak za one koji motiv sa slike prihvaćaju kao dio vlastite tradicije. Recimo, za Ujedinjene narode.

Iako se rodio i živio kao Stjepan, Filipovića su u njegovom novom, šumadijskom zavičaju zvali Stevan. On se predstavljao i kao Stjepan i kao Stevan. Tako je i njegovo spominjanje u javnosti oduvijek bilo dvostruko. Jedni su ga zvali ovako, drugi onako.

Godine 1961. veliki hrvatski kipar Vojin Bakić je, ponesen slavnom fotografijom, načinio Filipovićev spomenik, koji je postavljen u Valjevu. Sedamnaest godina kasnije, 1978. u Opuzenu je postavljen spomenik koji su izradili Miro Vuco i Stjepan Gračan, koji je također parafraza slike.

Tako fotografija postaje ikonografski zapis.

Kao što Isusa znamo raspetog, Mariju s djetetom, a svetoga Lovru položenog na živu žeravicu, tako i njega znamo samo s vješala.

Spomenik u Opuzenu srušen je 1991. po nečijoj komunalnoj zapovijedi.

Spomenik u Valjevu je zapušten, ali sačuvan. Njegovu okolinu povremeno očiste mladi entuzijasti.

Iako je danas najprisutniji na East Riveru, te s reprodukcija po publikacijama i knjigama što se u slavu europskoga antifašizma objavljuju širom zapadne Europe, davni partizan pripada onima svojim suzemnicima koji ga prihvaćaju kao dio vlastite tradicije.

Dva su se imena pomalo svela na jedno.

Vi ćete znati koje.

 

Objavljeno u prilogu Svijet Jutarnjeg lista 14. svibnja  

Miljenko Jergović 22. 05. 2017.

Moje kućište na Gajcu

 

Ista suvomeđa:
isti vjetar
kroz njega kašljuca
i gubi dah.

Jezik
pod najdonji kamen
mrtve rečenice slavi:
kam da mi je.

 

28. april 2017.

Milorad Popović 21. 05. 2017.

Hvala, gospodine Gauck

Prije nekoliko dana Joachim Gauck u Tübingenu je primio nagradu koja nosi ime doktora Leopolda Lucasa, profesora povijesi i rabina, koji je 1943. umro u koncentracijskom logoru u Theresienstadtu. Nagrada se dodjeljuje od 1972. za teologiju i filozofiju, za doprinos svijetu ideja, te sporazumijevanja među ljudima i narodima. Nagradu koja nosi ime rabina Lucasa dodjeluje Evangelički teološki fakultet tibingenškog sveučilišta, jedna od najuglednijih teoloških škola u cijelom kršćanskom svijetu. Dobitnici nagrade bili su Karl Popper, Dalaj Lama, Richard von Weizsacker, Karl Rahner, Annemarie Schimmel, Adam Zagajewski… sve neke najumnije figure našega vijeka i svijeta.

Joachim Gauck bivši je evangelički pastor, borac za demokraciju i aktivist iz vremena DDR-a, čovjek s nepodijeljenim autoritetom i na njemačkoj ljevici i na desnici.

Kako izvještavaju njemački mediji, nagrada je dodijeljena pred sedamsto i pedeset uzvanica, koje su Gaucka ispratili na nogama, dugim pljeskom i ovacijama.

Novine su u Njemačkoj objavile fragmente njegova govora. I u njima citat mojih riječi.

Gospodin Gauck mi je učinio čast. A možda i nešto veće od časti. Čovjeku s vremena na vrijeme dobro dođe da može pomisliti na nekoga od onih koji su ga čitali. Tako na Joachima Gaucka, bivšeg njemačkog predsjednika.

***
“Uvrijeđenost ima mnogo lica”, naglasio je. Uvijek nastaje iz nedostatka samopouzdanja, uvijek otkriva ranjivost i slabosti, cijele narode može odvesti u osvetničke pohode, a samo ponekad zazvati junaštvo ili kreativnu energiju, kao na primjer među umjetnicima. “Nije samo osjećaj uvrijeđenosti upisan u čovjekov DNK, nego i to kako se nosimo s njime.” Nekad je bio shvaćan kao slabost, dok se danas sve više koristi kao oružje. Gauck je citirao psihijatra i psihoterapeuta Reinharda Hallera koji govori o “oružju za dobivanju pažnje. Ili, kako bosanski pisac Miljenko Jergović nakon balkanskih ratova izriče gorku rečenicu: “Nema većeg kolektivnog užitka za pripadnike jednoga naroda od bivanja žrtvom.” U takvoj im je ulozi ekonomski i moralni kredit zagarantiran.”

***
Ovo je odlomak iz novinskog izvještaja, a kad dođemo do cijelog govora, objavit ćemo prijevod na Ajfelovom mostu.

Miljenko Jergović 21. 05. 2017.

Petko

Imaginarni prijatelj/50

 

Bio je petak kada je čovjek stekao prijatelja. A stekao ga je tako što ga je spasio od njegovih – prijateljevih – suplemenika, koji su ga kanili pojesti. Njemu se, čovjeku, to nije svidjelo. Smatrao je barbarskim i neprikladnim da ljudi pojedu čovjeka. Istina je, međutim, koje on, kao ni njegov pisac, nikada neće postati svjesni, da je i kanibalizam, na kraju krajeva, stvar običaja, svjetonazora, civilizacijskih i političkih dogmi. Jer ako je već normalno i prihvatljivo da čovjek ubije drugoga čovjeka – što je u vrijeme Robinsona Crusoea, kao i u naše vrijeme, bilo savršeno normalno, prema u pojedinim slučajevima kažnjivo – zašto bi bilo neprihvatljivo da ga i pojede. Naprosto, da se ne baci! Ili da se prištedi na hrani i pogrebu. Istina da je ljudsko meso vrlo neukusno, slatkasto i ogavno, ali zašto onda ne kažemo da nas gastronomski razlozi priječe da se odamo kanibalizmu, nego uspostavljamo moralne zabrane, a čestite kanibale proglašavamo divljacima? Iako su kanibali za nas visokocivilizirana čeljad, budući da, za razliku od nas, ubiju samo onoliko koliko mogu pojesti.

Roman o Robinsonu Crusoeu jedna je od ljepših knjiga našeg odrastanja. Iako nije pisan za djecu, tristotinjak godina nakon prvog objavljivanja pripada svijetu dječje književnosti. Takva je sudbina avanturističke književnosti s moralnim pretenzijama. S vremenom podjetinji, čak i kada je tako dobro i s velikim darom napisana.

Petko je prostodušni urođenik kojeg Robinson nastoji civilizirati. To čini od duga vremena i iz potrebe da stvori nekoga sebi ravnog. On, Robinson, kao ni mi današnji, nije baš u stanju komunicirati s Drugim. Nije u stanju ogledati se u Petku i pomalo postati Petko. Zašto? Pa zato što vjeruje da je njegov kulturni i civilizacijski obrazac superioran. Ili mu nije ni na kraj pameti da postoji i nekakva Petkova civilizacija i kultura, koje bi trebalo otkriti. (Istini na volju, takvo što nije bilo na pameti ni Danielu Defoeu, piscu.)

E, ne bi li mu Petko postao adekvatan sugovornik, ne bi li mu postao brat u Kristu, Robinson ga upoznaje s osnovima kršćanstva, ne bi li ga pokrstio. Petko se živim čudom čudi u što mu to prijatelj vjeruje. I njegovu vjeru dovodi u pitanje argumentima zdravog razuma i vlastite naivnosti. Tako, umjesto da superiornom Robinsonu uspije da prevjeri inferiornog Petka, dogodi se suprotno. U vrijeme Daniela Defoea bila je to revolucionarna, prosvjetiteljska gesta. Povratak izvornim načelima prirode, ljudskosti, razuma…

Mnogo godina kasnije, u naše cinično doba, kada je pornografija postala način mišljenja, donesen je opći pravorijek da su Robinson i Petko imali puno toga zajedničkog. Jer doista, kada se dvojica muškaraca, makar različitih po jeziku i civilizacijskim nazorima, nađu savršeno sami na pustome otoku, uz prilično izvjesnu mogućnost da tu zauvijek ostanu, što će se među njima dogoditi i hoće li biti seksa? U ovom je pitanju sadržan duh epohe. Ali i dvojnost naših uloga u njoj. Jedni će, zamišljajući pozadinu priče o Robinsonu i Petku, čeznuti za tim da se tako nađu na pustom otoku i da si pred ljudožderima spasu svog Petka, s kojim će moći da rade one stvari sve do smrtnoga časa, uz tu veličanstvenu izliku pred vlastitom heteronormativnom sviješću i podsviješću – ah, što sam mogao kad nije bilo žena! Drugi će, pak, zamišljati sebe kako sa strane promatraju Robinsona kako s Petkom uživa u svakodnevnom seksu. Jedino što, kao ni u Defoeovo vrijeme, neće biti nikog da se identificira s- Petkom. Petko je vječiti objekt.

Miljenko Jergović 21. 05. 2017.

Dvije pjesme

 

***

Danas, pod ovim nebom, sve je od mene bolje,
Krava bih bio, rađe.
Danas kad dođem na mjesta koja voljeh,
Ništa ne nađem.

Nekad želim lajati kao Ćamilov hrt na
Lunu sa zimskog svoda
Ali još volim slušati, jer je besmrtna,
Šta kaže voda.

I kroz cvijeće koracao sam kući
Našoj u Raskonjama
U koju više nikada noga mi ući
Neće: sanjam je zaman.

U snu ću, sve dok ne prekine mi Mojra
Nit, vraćati se, ponovo kroka laka,
Tamo gdje je vidokrug zupčast od Borja
Kao rubovi poštanskih maraka.

<16. 5. 2017.>

 

SAD MI SE LAKŠE DAJE RIMA

__________Mrvi su večito žedni.
__________Veselin Čajkanović

 

Sad mi se lakše daje rima
I ponekad se, u mom vaju,
Moji sa tuđim stihovima
Kao kokoti dozivaju.

Volšebnik nikad bio nisam.
Tek pokašto sam sebi ravan.
Kako sad letim, ne znam ni sam,
Jer avion je neispravan. 

No iz djetinjstva mnoga riječ
Skroz izvehdjeloj duši mi je
Sirova daska nestrugana
Koja miriše sve do danas.

Ko da je bilo prije Inka
I ko da jučer jest Darinka
Rekla: odnio mrtvim vode
Kad neko vrlo tvrdo spava.
Od čeg u mraku tvome, svode,
Razgalina mi sine plava.

Sad mi se lakše daje rima
I kašto, kao baš u raju,
Moji se s tuđim stihovima
Kao kokoti dozivaju.

<20.5. 2017.>

Marko Vešović 20. 05. 2017.

Hugo Pratt čita strip isprid Mletačke česme u Makarskoj

Alem Ćurin 20. 05. 2017.

Kapak

 

1.

Tetka Vasva, gazdarica.

Grahorasti pijevac koji mi kljuca kukuruz iz ruku.

Uz gornju ivicu avlija bez ograde, s tvrdom ilovačom u podini.

Konjska araba sa drvenim točkovima i konjska araba sa gumenim točkovima. Ispred arabe tri su stabla s golim, visokim krošnjama. Bagremovi. I pod njima konji. Konji koji drijemaju i mokre. Kada pada kiša, pokriju ih ponjavama koje ispuštaju boje.

– A je l mi se puce probudilo? – kaže tetka Vasva.  – Sa’ će tetka da nam pristavi hašaša.

Jedna joj papuča zapinje za lozu ružice i ona se posavija, zaklonivši stražnjicom avliju.

– Jesam – kažem. – A kako ste vi spavali?

– Lijepo, šućur. Mama, ode l?

– Ode – kažem.

– Jako jako puce moje, pa će primit platu pa ti kupit nove toplinke i tašnju. Da pristavi teta hašhaš. Ho´ li?

– Hoću – kažem.

Pijevac stoji ispred mene, cima glavom i vabi kokoške. One trče gore-dole, perje im je crvenkasto, bijele, bijele naušnice.

– Eno ona, uz vratnicu. Jutros je pronijela. Što će joj se Avdo radovati.

Avdo kopa grudobrane i rovove.

– Neđe tamo u tom Srijemu – kaže Vasva –  I u Vojvodini.

Pijevac hvata jednu kokoš za hober, širi krila uz nju, onda je pojaše.

– E, de, puce, pij ta hašaš – kaže Vasva.

– Hoću – kažem.

 

2.

– Haj digni se srećo, kaže majka. Haj, digni se, subota je. Majka mu se uželela.

Subota je.

– Haj digni se da ti majka nešto kaže.

Ona stoji kod šporeta i kroz često sito prosijava brašno. Kupićemo masla kod Baljuke, Vasva će nam dati sira i pazije i majka će umijesiti pitu.

– Da mu kaže majka? Da ga obraduje…

– Hajde, kaži.

– Opet ću u prvu. Ču l me. Majka će u prvu!

– Izistine? – kažem.

– Izistine. Jelica mi promijenila smenu. Bolja mi je no sestra. Haj digni se, srećo, trkni do Baljuke.

 

A Baljuka viče: A, Ibrima! A šta bi s tom grkom, bog te nagrdio! Šta reče ti, ljalje?

– Masla za tri banke – kažem.

– Masla za tri banke. Reče l biljnog ili mrsnog?

– Biljnog.

Baljuka iznosi na banak veliku kutiju od pet kila. Na njoj s jedne strane piše Biljna mrs, a sa druge piše Tluni ë bimve. Baljuka zavlači nokte pod kapak kutije i podiže ga. Kapak je žut, a maslo je bijelo. I spuhljalo, sa ivica.

– Evo, ljalje jedan frtalj i malo pojače…

– Imate li, kažem, jedan kapak. Jedan kapak od takve kutije.

– Kapak? Ima kapak. A šta će ti kapak?

– Hoće mama da umijesi pitu.

– Da umijesi pitu. Pa na kapak? … Jako, ljalje, jako. A kako je Mejra, radi l?

– Radi.

– Jako, ljalje, jako. Šta ti mene ono dade? E, jes. Evo mene tri banke, evo tebe dvije banke. I šta reče, kapak. Sa´ će kapak…

Majka spira kapak “u tri vode” i prislanja ga uz šporet da se suhne. Zatim ga meće na sofru, izlije u njega kašiku istopljenog masla i rukom ga razmazuje. Iseče jufku na dijelove, spušta ih u kapak, tapka ih i tanji, i onda ih, polagano diže uvis i razvlači do ivica.

– Da pogledam je li Vasva budna – kažem.

– Haj, pogledaj – kaže majka. – Ako nije budna, nemoj je buditi…

Refik Ličina 18. 05. 2017.

Beskrajni trenutak prije zaborava

Cijeli život se bavio rekonstrukcijom svoje obitelji, kaže Bosanac Miljenko Jergović. Sada je na 1150 stranica napisao njihovu povijest: remek-djelo svjetske književnosti

 

„Djetinjstvom svatko biva kao iz kabla poliven. A tek kasnije se pokaže čega je bilo u tom kablu. Cijeloga života razliva nam se to nešto niz tijelo, koliko god željeli presvući svoje haljine ili kostime“, tako počinje roman Heimita von Doderera „Ubojstvo koje svatko čini“. Miljenko Jergović, koji od 1993. živi u Zagrebu, o toj najbazičnijoj od svih zemaljskih sudbina ima mnogo toga reći, to jest: pisati brojne romane. Čudesno nedokučivo je ono što je njemu, rođenom 1966. godine u Sarajevu, urođeno od balkanskih dubina.

Nakon kraćeg epitafa „Otac“ (2010, na njem. 2015) s „Rodom“ je objavio opsežni opus koji izaziva vrtoglavicu u pokušaju obuhvaćanja svemira svoje majke i njezine obitelji. I u jednom i u drugom slučaju radi se o kroćenju demona koji obitavaju u balvanima povijesti i pukotinama priča. A koliko god si strašno i teško pogođen svojim bližnjima – uvijek o tebi ovisi što ćeš s time učiniti: U Jergovićevom slučaju, to je svjetska književnost.

Moralno ogledalo

Cijeli se život bavio rekonstrukcijom obitelji, kaže autor – točnije: od trenutka kad je na svoje čudo shvatio da mu je pradjed Nijemac a prabaka Talijanka. Kad je riječ o oblikovanju u krvi i srodstvu, pridružili su se još osmanlijsko, bosansko, slovensko, srpsko i hrvatsko – sve skupa sastojci jedne do 1914. europski vitalne nadnacionalne civilizacije, likvidirane u kasnijim ratovima. To što Jergović na kraju ostaje sam, to je stvar nesreće, ali i temeljitog zakazivanja.

U sudbini roda Jergović ne vidi samo ogledalo „povijesti cijeloga svijeta“, nego i „stanja ljudske svijesti“. Rekonstruirati sreću i patnju, nadu i mržnju, očaj, ljubav i smrt rođaka, za njega znači „nešto u njima popraviti“. Kao da borba za pravi život ide dalje, kao da račun nije sveden i kao da je otkupljenje još uvijek moguće. Samo će pripovijedanje spasiti svijet.

Jergoviću je zamah za njegovu enciklopediju mrtvih dala kataklizma jugoslavenskog rata, u kojoj se probudilo „isto ludilo nečiste savjesti“ koje je proganjalo njegove pretke. A onda će kobni majčin rak stvoriti hitnost izmamljivanja priča i time bar privremenog smirivanja agresivno-histeričnog straha od smrti (upućenog sinu). Posložen poput konvoluta, roman bi na kompleksan način trebao ukinuti stvarni i mogući oblik ispričane egzistencije i voditi onaj splet života i životnih svjetova u „viziju reda i harmonije“.

Jergović neumorno naglašava kako je posljednji od te daleko razgranate obitelji – to je stilizacija koja mu daje snagu da se izdiže između empatije i fantazije do pozicije gospodara pripovijesti. Zapanjujući je istraživački rad i golemo znanje koji se nalaze u tih 1145 stranica, što ih je prevela Brigitte Döbert, koji se šire na kulturnu povijest grada Sarajeva u 20. stoljeću – preko tako efemernih tema kao što su željeznica i pčelarstvo. No svaka će idila postati iluzija. Senzibilna, ali ne bezironična rekonstrukcija biografija popraćena je hladno-sarkastičnim pogledom na višenacionalno krvoproliće između fašističkih hrvatskih ustaša, srpskih četnika odanih kralju, komunističkih partizana i njemačkih esesovaca.

U „Nezavisnoj državi Hrvatskoj“, čiji je dio i Bosna, zlo imena Jasenovac zadesit će sve koji nisu dio „narodnog tijela“, dakle Židove, Rome i Srbe; nakon rata se Titovi komunisti obračunavaju sa zakletim neprijateljem. Malo je tko tako intenzivno i uvjerljivo pisao o hororu u magli četrdesetih godina. Empatijski pogled odozdo na obitelj koja se bori s užasima vremena pokazuje kako sudbina apsurdno hara po bosanskoj zbrda-zdola-dolini. Utjeha je što će tamo gdje hara neljudskost među malim ljudima rasti i građanska hrabrost.

Kada bismo pokušali prepričati genealogije koje počinju s patrijarhom i najvišim projektantom reda vožnje Karlom Stublerom koji inzistira na svom banatskom podrijetlu, nikad ne bismo došli kraju. Roman stiže do opsade Sarajeva, pa čak do masakra u Srebrenici. Ovdje autor može govoriti kao očevidac i svjedok vremena, a tematizira i bijeg u Zagreb i – u ruganjima i tiradama – nacionalni šovinizam katolicizmom opijene nove Hrvatske. Kada izgubljeni sin u dijelu „Sarajevski psi“ povodom posljednjeg posjeta majci oko ponoći užaren i ohlađen, tvrdoglav i ponižen, prezren i prepoznan, luta po orku svojeg rodnog grada, njemu se čini da će se ugušiti od vlastitog bivanja. Vizije smrti i propasti razaraju korzet realizma. Najkasnije kod prepričavanja i nastavka pisanja Andrićeveg „Omer paše Latasa“, kad opisuje pustolovnu povijest zgrade opere koja u Sarajavu nikad nije ni postajala, shvaćamo koliko Jergović voli fabulirati. Iz toga se može zaključiti da ni svaka njegova obiteljska priča ne biva sasvim čista.

Os boli

Kada se prihvati Tolstojevo da su „sve sretne obitelji nalik jedna na drugu, a svaka nesretna obitelj nesretna na svoj način“, onda se os boli u obitelji Stubler nalazi u tome da Olga i Franjo Rejc, Jergovićevi baka i djed, procjenjujući šanse sina Mladena za preživljavanje, odlučuju da ga pošalju u SS umjesto u partizane. Nekoliko mjeseci nakon toga Mladen je mrtav, a od tog trenutka Olga pušta da njegova jednogodišnja sestra Javorka ispašta što ona živi umjesto obožavanog sina. Tu će traumu Javorka predati svom sinu Miljenku, ne razvijajući prave osjećaje prema njemu – ravnodušnost koju će on naučiti preuzimati od nje. Pun samodvojbe, ali i s ponosom onog koji se kao „sociopat“ uz pomoć umjetnosti oslobodio čvorova podrijetla, Jergović priča o tim duševnim ranama i o odnosu s majkom, prevarenom kroz oduzimanje topline. Njegovi stvarni „roditelji“ bili su nono Franjo i nona Olga.

Jergović u toj knjizi bujajućeg sjećanja majstorski umije ništa ne izostaviti, a da time svejedno ne sramoti svoje bližnje. Iako su mu u svojim pasijama i patologijama često strani, on ih u svježini svojih bivanja budi iz sjene smrti. Tu se njegovo čovjekoljublje ne zaustavlja na kućnom pragu: S prijateljima i susjedima, radnim i školskim kolegama, naći će odavno izblijedjeli sociotopi svoj put nazad u šareni život.

Čini se da sarajevske stambene zgrade uskrsnu – zajedno sa svojom solidarnošću i malograđanštinom. Tu zajedno živi što ne bi trebalo živjeti zajedno, ali što se mora nekako pomiriti. Ako nešto možemo naučiti iz Jergovićeveg romana, onda je to da je ljudsko ono što je neodređeno, a ne ono što je apsolutno. Da svaki individuum ima svoju tajnu koja odbija prisvajanje, ali se otvara razumijevanju. Da istina ne čini slobodnim nego sloboda istinitim. I da je dio dužnosti sjećanja licenca za zaborav.

Mnogo iz tog visoko prosvjetiteljskog romana bi se ovdje trebalo bolje obrazložiti: njegova ogromna širina i misaona dubina koja oduzima dah; promišljena organizacija prividno kaotičnog nepromišljenog pripovijedanja; zapanjujuće izobilje stila i registra tonova; umjetnički sistem digresija i zrcaljenja, povezivanja i ponavljanja; istančane vrste igranja fikcijom i stvarnošću; sinestezija estetskih sredstava; kontroverzna reakcija na roman; konačno uloga „obitelji“ u revoluciji samopercepcije bivše Jugoslavije.

Govorimo li o krškim jamama Slovenije, o poljima Vojvodine ili o šumama Bosne – još uvijek čekaju hekatombe ubijenih da im se bar u sjećanju desi pravda. Da su i nakon 1918. u Sarajevu živjeli „kakanijski“ Nijemci s „identitetom iznad nacionalnosti“, ne samo kao integralni dio nego kao oslonac društva, to danas više nitko ne zna. Vrijeme je da se takvi međutonovi konačno pročuju i pridruže molskoj ljestvici. Kako je dobro što imamo ovog beskrajno talentiranog, hrabrog i duhovitog Miljenka Jergovića, inače bismo u jugoslavenskim pitanjima još dugo ostali glupi i slijepi.

 

S njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec

Neue Zürcher Zeitung, 17. svibnja 2017.

https://www.nzz.ch/feuilleton/miljenko-jergovis-opus-magnum

 

Andreas Breitenstein 18. 05. 2017.

Vlajburg

Alem Ćurin 17. 05. 2017.

Nevjerna draga

Ostavila je paklo cigareta
pored kompjuterske tastature
sa otiscima prstiju:
pored toga na vrhu štampača
zaboravila je jednu moju pjesmu
s otrcanom posvetom:
“Mojoj muzi”.
Promijenio sam stari štampač
i naumih joj poslati pjesmu
s precrtanom posvetom
i pitati je sjeća li se još
kad smo usuprot vjetru
hodali pored rijeke
i držali se za ruke:
kad su joj između gornje i donje usne
razlivenim šapatom
u grozdovima nadolazila
oneobičavanja, provokacije, parabole:
“Riječi dolaze i odlaze
nekud žure
izmiču obezvječene
i za sobom ostavljaju
vazdušaste škrabotine”.

Zalijepio sam poštansku markicu
ali nijesam zatvorio kuvertu
i napisao adresu moje drage.
Pjesmu sam vratio na radni sto
i još iščekujem hoće li ona
onako vjetrasta
lakosjena
lakonoga
jednom banuti na vratima
i kazati:
“Poslije svakog odlaska
usta su puna paučine”.

 

27. april 2017.

Milorad Popović 16. 05. 2017.