Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Heidi

Imaginarni prijatelj/13   

 

Strašan početak za jednu dječju priču: gore uz planinsku strminu starija rodica vodi šestogodišnju djevojčicu, siroče bez oca i majke, da je preda djedu. A djed je neki mračan tip, čudak od kojega zaziru ljudi iz doline. O njemu se prenose kojekakve priče, sve ružna od ružnije, a svaka se svodi na to da starac mrzi ljude, mrzi ih bez izuzetka: jednom su mu davno učinili neko zlo ili je, naprosto, po prirodi takav. Predati dijete takvom čovjeku naopako je da ne može biti naopakije, ali biva tako kada si ničiji i siroče, a devetnaesto je stoljeće u Europi. Mit o siročadi bio je vrlo prisutan u naraciji tog vijeka: napušteni i prezreni, od Olivera Twista do Twainova prosjaka koji će postati kraljević, nahodi, siročići i kopilani lutali su gradovima i romanima, a da ne pronađu utjehe ni smirenja.

Heidi je, za razliku od većine njih, bila dijete prirode. Ali ne kao mali Tarzan ili dječak Mowgli, kojeg su odgojile divlje zvijeri, Heidi za razliku od njih nije bila dijete divljine. Ona rodica, ako joj je to uopće bila rodica, i ako naša sjećanja na roman nisu fatalno narušila i izmijenila tekst Johanne Spyri, ostavila ju je gore, u kolibi s djedom, i pobjegla u mir svoje savjesti. Heidi se našla među kozama, uz mrgodnog, nedostupnog i šutljivog starca, strašnog upravo onako kako su ga i predstavljali, usred alpskoga raja, pod samim nebom. Taj spoj beznađa životnih okolnosti i rajskog okruženja ono je što odmah na početku čitatelja – ustvari čitateljicu – privuče k Heidi. Djed je čovjek s tajnom koju valja razotkriti, pa bivamo uvučeni u svojevrsnu igru detekcije, s Heidi kao glavnim i jedinim detektivom. Djedov mrak postaje svjetlo, njegovo zlo ustvari je dobro. Modelski, djed je vrlo sličan Hlapićevom majstoru Mrkonji: i on je slomljena srca, izgubio je sina jedinca, prokockao svu imovinu. Odrekao se svijeta, a onda se svijet odrekao njega.

Nakon što smo odrasli u cinike, čini nam se baš običnim i predvidljivim da je Heidi preobratila djeda, razmekšala ga i učinila dobrim. Ali u ona nevina doba – u slučaju ovog čitatelja, ili čitateljice bilo je to kad mu je bilo sedam – ta je transformacija bila uzbudljiva i neočekivana. Kad si dijete, jedno od većih ti je čuda kad netko strašan postane dobar i drag.

Dvije je velike stvari djed učinio: dopustio je Heidi da spava na tavanu, tamo joj je načinio postelju od sijena, i pravio joj je tople sendviče s topljenim sirom. I danas, kada je po godinama i raspoloženjima već mnogo bliži djedu nego Heidi, čitatelj osjeti istu onu glad čim se sjeti djedovih sendviča. U cjelokupnoj kasnijoj povijesti književnosti malo gdje se tako jelo kao u Heidi.

Ovaj čitatelj možda je čitateljica zato što je osjećao potpunu identifikaciju s Heidi. A taj je roman u ona vremena doživljavan kao skroz ženski. Bila je to toliko i tako knjiga za djevojčice da se od dječaka nije ni očekivalo da je pročitaju. Čime me je tako osvojila? Ne sjećam se tadašnjih svojih odgovora, ali danas znam: Heidi je figura bez identiteta, nevoljena, neželjena i sama, i susreće se s nekim tko je također nevoljen, neželjen i sam, i tko je prezreo vlastiti identitet.

U ono vrijeme čitao sam cenzurirano, socijalističko izdanje Heidi. Prije nekoliko godina pročitao sam integralni prijevod. Molitva je za Heidi još jedan oblik samoće.

Miljenko Jergović 22. 01. 2017.

Nesvoj

Ovo što više od deset mjeseci žijem,
U praznom, bez Gordane, moje
Najčešće nije
Gotovo ničim.
Čak na stajanje pred strojem
Streljačkim zna da zaliči.

I kad smrkava i kad sviće,
Sve se zbiva u meni, a bez mene.
Tako će ostati sve dok se u nebiće
Jednom ne djenem.

Nekad u dnu duše se prene
Blok, čovjekomrzac i jedan
Od mojih po peru pređa,
Koji je volio rijeku Prjažku da gleda
Okrenuv gradu leđa.

No ima trenutaka kada čak zlatnim
Vidim ovo trajanje,  jer živim višak
Koji mi se čini besplatnim
Kao kiša.

 

<20.1. 2017. 22:13>

Marko Vešović 20. 01. 2017.

Donald Tramp, prvi crni predsednik

Malo ko se danas seća tipa koji je nastupao pod imenom Blowfly (rođenog kao Clarence Henry Reid, 1939-2016), crnog repera koji je vrhunac karijere doživeo osamdesetih, u poslednjoj dekadi kada je rep još bio stvarno opasan, i kada je zasluživao naziv “crni pank”. Blowfly, sam po sebi, nije bio ni prineti genijalcima kakvi su bili Public Enemy ili NWA, nije imao ni približno tu oštrinu i socijalnu osvešćenost, ali je ipak nekako sasvim spontano bio i ostao težak underground jer je kršio sve tabue svog vremena – od kojih su mnogi ionako preživeli do danas. Njegove pesme naprosto nisu “radio friendly”, u njima pršti od neobuzdanog seksa, droge, alkohola, od psovki i opscenosti svake vrste. Da li zato ili iz nekog drugog razloga, tek, Blowfly nikada nije postao velika zvezda, ali je imao verno sledbeništvo, i ostvario je dubinski uticaj na specifičan deo pre svega američke, i ne samo reperske potkulture, one koja je volela njegovu lascivnu, a urnebesnu satiru, pri tome u osnovi nepretencioznu i duboko autoironičnu. Jedan beli genije kakav je Jon Lajoie nikada ne bi mogao postati što jeste bez ovakvog nasleđa.

Kako god bilo, ima taj Blowfly pesmu iz 1983, verovatno njegov najveći uspeh, nešto što se u ta vremena moglo čuti i kod nas ponegde, u ponoćnom terminu najslobodnijih radio stanica, ili u kakvom “alter” klubu. To je pesma First Black President, u kojoj se sam Blowfly pojavljuje kao narator jedne, iz ugla te epohe, još sasvim neverovatne priče: Amerika, naime, dobija prvog crnog predsednika. A taj prvi je iz nekog neobjašnjenog razloga baš on, Blowfly.

E sad, lepo je biti prvi crni predsednik, ali nevolja je što je Blowfly samo jedan šalabajzer koji o visokoj politici i ostalim tzv. ozbiljnim stvarima ne zna ništa niti za njih uopšte mari, i kojem je samo do duvanja, snifanja koke i povaljivanja svoje sekretarice, pa je nameran da prvo svoj ofis, a onda valjda i celu Ameriku i svet, pretvori u nešto između narko jazbine i bordela. Jer, mislim, šta će ti vlast i moć – ako su ti već nekim blesavim slučajem pale u krilo – nego zato da potpuno neobuzdano i nekažnjivo ispunjavaš sve svoje fantazije, a koje druge fantazije bi uopšte mogao da imaš nego one iz žanra “u se, na se i poda se”?

I tako se Blowfly u pesmi zapredsedničio i krenuo u ostvarivanje svojih snova, ali avaj, u tome ga bar povremeno prekidaju i ometaju dosadne “klasične” predsedničke dužnosti, zivka ga te ovaj te onaj, čak i Papa lično; on nastoji da pobegne od tih smorova, da povuče dobar dim i crtu koke u kancelariji, ali sekretarica mu stalno dodijava pozivima… Njemu to dojadi pa krene da je povaljuje, ona se otima i govori kako mora nešto da mu kaže, on neće da je sluša dok sve ne bude gotovo. Kasnije, ona mu priznaje da ima herpes, a Blowfly je potpuno šokiran: “Herpes?! Fucking herpes?! I resign!”. I tako Amerika ostaje bez prvog crnog predsednika…

Blowfly je, rekoh, nepretenciozni, a ipak pakleno duhoviti zabavljač. U Prvom crnom predsedniku on se sprda ne samo sa samim sobom, nego i eksploatiše jedan rasni stereotip, onaj o mladom urbanom severnoameričkom crncu kao tipu kojem je samo do drogiranja i kresanja. Neko drugi bi na njegovom mestu nastojao da se patetično “bori protiv” tog stereotipa, Blowfly ga, naprotiv, razvija do krajnjih konsekvenci, nakon čega se ovaj, naravno, rasprskava u sopstvenom apsurdu.

Tačno četvrt veka nakon ove pesme, Amerika dobija pravog “prvog crnog predsednika”, Baraka Obamu. Samo što je ovaj sve suprotno od lika koji je utelovio Blowfly: decentan, akademski tip, levi liberal iz više klase, uglađeni intelektualac koji je pročitao (s razumevanjem!) više knjiga nego deset “prosečnih” belih američkih predsednika zajedno, lik bez vidljivih poroka i skandala, figura koja je najviše moguće udaljena od svakog stereotipa te vrste. Ono što je kod Blouflaja bilo moguće samo kao nesmiljena (auto)satira – i to možda baš zato što je u epohi nastanka te pesme to već bilo moguće kao zamisao (i nešto što će se “sigurno jednom dogoditi”), ali ne i kao neposredna praksa – obistinilo se na sasvim suprotan način. A samo tako je i moglo: deprivilegovani dobacuju do ravnopravnosti teškom mukom, i to tek kad dokažu da su mnogo bolji od pripadnika (klasno, rasno, rodno ili nekako drugačije) privilegovanog sloja koji pretenduju na isti posao.

Blowfly je preminuo početkom 2016, dakle, dočekao je stvarnog prvog crnog predsednika, i još malo pa odživeo oba njegova mandata. Nije, međutim, dočekao izbor Donalda Trampa za predsednika Amerike i bar teoretski najmoćnijeg čoveka sveta. Možda je tako i bolje, iz više razloga, ali ovde nas zanima jedan.

Ako pažljivo odslušate First Black President upravo na dan kada Donald Tramp preuzima Ovalni i ostale ofise u Beloj kući, teško da ćete prevideti da u liku kojeg je u pesmi utelovio Blowfly ima nečega izrazito “trampovskog” – baš kako u njemu nije bilo ničega “barakovskog”. Naime, šta nam je Tramp svojim dosadašnjim životom emitovao ako ne sliku o sebi kao neobuzdanom seksualnom predatoru (žene treba “grab by the pussy” koristeći svoju društvenu ili finansijsku moć) i hedonisti opšte prakse koji uživa u porocima i luksuzu, a za tzv. ozbiljne stvari ne mari baš nimalo i o njima, ako ćemo pravo, baš ništa bitno i ne zna? Oduzmite Blouflaju-naratoru “crnu” boju glasa i ponešto od slenga i dobijate nešto što bi prosečan stanovnik zemljine kugle danas lako mogao da zamisli kao prvi dan na poslu Donalda Trampa…

Pa tako ispada na kraju da je najbelji mogući belac, ne beo tek po boji kože nego po ideologiji koja nije daleko od neke vrste bele supremacije, i koja je snažno alijenirala ogromnu većinu crnaca i ostalih manjinaca, zapravo idealan maneken mahnite Blouflajove satire, snimljene pre 34 godine. To jest, da je Donald Tramp, a ne Barak Obama, “first black president”!

Naravno, ima nešto što fundamentalno razlikuje Blouflaja i Trampa. Ne, ne mislim tek na činjenicu da je prvi bio predsednik u sumanutoj satiričnoj pesmi, a drugi je to u stvarnosti. Mislim na to da je lik iz pesme simpatični luzer kojem je nekako upala sekira u med, pa bi sada da na brzinu nadoknadi sve u čemu ga je život uskraćivao. Donald Tramp ne deluje kao bilo šta od toga, naprotiv: on je odbojni bogataški plejboj, arogantni ignorant rođen sa zlatnom kašikom u ustima, tip koji je od života u svakom trenutku dobijao mnogo više nego što je zasluživao, da bi se na kraju po istom tom receptu ušunjao i u Belu kuću. Mada je to one 1983. izgledalo još mnogo luđe od ideje o crnom predsedniku.

I da, ima još jedna razlika. Nešto ne verujem da bi ovog jedan običan herpes zaustavio. Radije bi gledao da ga proširi što dalje.

 

Objavljeno na  www.kaleidoskop-media.com

Teofil Pančić 20. 01. 2017.

“Andrićevstvo“, turkofilija, turkofobija

Mislilo se do sada da je o Ivi Andriću čaršija “znala” sve: za hrvatsko-katoličku bio je nacionalni prebjeg i vjerski konvertit, posrbica i prodana duša, za građansku srpsku – fra Ivan-beg, politički suncokret koji je iznevjerio kralja i monarhiju a za pun tanjur i miran život prihvatio Tita i komuniste, za bošnjačko-muslimansku mrzitelj islama, Bosne i muslimana. Još koješta se nadodavalo. Neki su mudri hrvatski književni povjesničari pouzdano znali da je fratarsko kopile, bošnjački znalci su ih korigirali: ne, no je begovsko pa mu otuda genijalnost, a osim toga napisao je po naredbi Udbe roman Derviš i smrt , to kukavičje jaje koje je morao potpisati Meša Selimović da bi muslimani lakše progutali prijevaru (vidi ovdje: Lažni pisac Meša Selimović). A u svim čaršijama jednako se “znalo” i da je bio beskrupulozni erotoman, mizantrop, škrtac, itd.

Sve se to u toplo-smrdljivim horizontima skučenoga čaršijskoga uma, koji izuzetne duhove mrzi pa ih svlači u vlastito blato a književnost ne razumije niti mu je potrebna, odavno “znalo”, samo se do nekidan nije znalo da je Ivo Andrić bio i – rasist. Sada nas je čaršijski um, napokon, prosvijetlio i tim saznanjem. Obnarodovao ga je Nerin Dizdar govoreći o knjizi Rusmira Mahmutćehajića Andrićevstvo: ona mu je otvorila oči za taj epohalni nalaz. O sretnome nalazaču Dizdaru pak znamo tek to da ga u krugu Mahmutćehajićevih apologeta tituliraju kao “istraživača ideologijskih zabluda u bosanskoj političkoj i kulturnoj pluralnosti” (?), a u stvarnom životu je zastupnik SDP-a u parlamentu Hercegovačko-neretvanskoga kantona.

Nepokolebljivo uvjeren u otkrivenjsku misiju Mahmutćehajićeve knjige, “istraživač zabluda” zaokružuje i sažima njezine ideje: “Rasizmom je opterećen cijelokupan Andrićev opus! Čitav njegov opus, upravo zbog estetike – ljepote celofana u koju je upakovan, naročito taj rasizam – predstavlja još veću društvenu opasnost, jer upravo je taj rasizam često nesporno prihvaćan kao apsolutno činjenično stanje“, a “Andrićevim se knjigama mahalo u Višegradu, gradu koji je rezultat genocida nad Bošnjacima a dokazi njegovog jasnog rasizma postoje zapisani u doktorskoj disertaciji”. Smetnja su, gotovo da se žali Dizdar, samo “književnici poput Ivana Lovrenovića i Miljenka Jergovića koji ne žele priznati da je bio rasist”.

Jednako nadahnut Mahmutćehajićem, Senadin Lavić donosi još jedno senzacionalno književno-političko otkriće, koje je promaknulo cjelokupnoj dosadašnjoj književnoj znanosti što se bavila Andrićevim djelom: “Andrićeva književnost je veliki antibosanski projekt, velikosrpski projekt, rezultat Nedićevog režima, u kojoj su dobri Bošnjani prikazani kao remetilački faktor.”

Vijest o sijelu u Mostaru, na kojemu su Dizdar, Lavić i drugi adepti Mahmutćehajićeva umovanja gorljivo raskrinkavali “nacionalističke, orijentalističke i kulturno rasističke odnose prema Bosni, bosanstvu i bošnjaštvu” u djelu Ive Andrića, obišla je medijski prostor i u njemu izazvala različite reakcije i komentare. Među njima najzanimljiviji su mi neki srpski autori, koji energično protuslove ovakvom vandaliziranju Andrićeve književnosti, a u intelektualnom i teorijskom pogledu “argumentacija” koju nude istovjetno je nacionalističko vandaliziranje, samo s naličja. Tako će, na primjer, historičar Čedomir Antić reći da ovakvim tretmanom Andrića “Bošnjaci samo pokazuju da su im stvarne namjere 1992. bile stvaranje etnički čiste bošnjačke države”, a pisac Vladimir Kecmanović: “Priča se o mržnji prema muslimanima da se ne bi pričalo o srpskom poreklu većine muslimana, a priča o njemu je nezgodna jer su svi svesni da je istina.”

O izumu “andrićevstva” pisao sam još prije tri godine (vidi ovdje: Kopile ovjenčano Nobelom) kada je bio lansiran u Mahmutćehajićevom časopisu Forum Bosnae u formi jednoga od poglavlja buduće knjige. Tu se Mahmutćehajićev perenijalistički i kvaziteološki mlin, što uvijek melje jedno te jedno bez obzira je li riječ o Dizdaru, Andriću, Hasanaginici ili o čemu desetome, ljutito dohvatio i moje malenkosti zbog opaske u eseju Ivo Andrić, paradoks o šutnji da je Andrić “najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti”. Kasnije, u knjizi Andrićevstvo: protiv etike sjećanja taj moj krimen u Mahmutćehajićevoj “teološkoj” imaginaciji se razrastao i nabujao dotle, da sam proizveden u zlokobnu figuru “žreca andrićevstva”, suglasnoga s Emirom Kusturicom i Dobricom Ćosićem, onoga koji “s inkvizicijskom sigurnošću presuđuje”, zastupnika “totalitarnog hrvatstva” i “nacijstva”. Toliko je očigledno uzrujanost i nebuloznost tih izmišljaja u obrnutoj proporciji s istinitošću, da je o njima besmisleno raspravljati. Ali me, skoro zabavno, podsjećaju na ono što je isti autor tvrdio kada sam 2003. godine u sarajevskim medijima bio izložen istovrsnim napadima i objedama, kakvima se on služi sada. Oblijeva tada Mahmutćehajić Lovrenovića superlativima (neumjerenima, kakve su mu i sadašnje inkriminacije uostalom), te piše kako su “divljački i šovinistički napadi na Ivana Lovrenovića nepopravljiva sramota i mrlja na bošnjačkom narodu. Njih ništa ne može izbrisati. Za to su odgovorni svi pripadnici tog naroda toliko koliko su prema toj sramoti i toj mrlji ravnodušni”.

Prepadnut tim kolektivističkim mi-govorom, otklonio sam tada Mahmutćehajićevu obranu: “Nipošto i nikako! Ni u što tako tvrdo nisam osvjedočen kao u to da nema opasnije manipulacije nego što je ona kad se govori ispred naroda, u ime naroda, bez obzira govori li se s dobrim ili s demagoškim namjerama… Kakve li je sve užase i stradanja na ovim stranama u daljoj i bližoj povijesti proizvela takva manipulacija narodom i mi-govorom – je li potrebno podsjećati?“ (Vidi ovdje: Govor ništenja)

U eseju Ivo Andrić, paradoks o šutnji (2008) pisao sam o potrebi i mogućnosti da se Andrićevo djelo analizira “sa stajališta objektivno postojećih eurocentričkih i orijentalističkih premisa (u smislu izvornoga Saida) u Andrićevu djelu i u njegovoj intelektualnoj formaciji. Takva analiza, oslobođena od ideoloških apstrakcija i preduvjerenja, konkretno oslonjena na tekst, kontekst i na stvarni svijet Andrićevih likova i situacija, uvažavajući osnovni zahtjev u interpretaciji književnoga teksta (osobito kad se radi o polifonijskoj romanesknoj strukturi) – da se likovima ne može mehanički pripisivati identitet i stajalište autora i obratno, donijela bi mnogo iznijansiraniju sliku, s uvidima koji potpuno relativiziraju pa i obaraju tezu o Andrićevoj islamofobiji, i, čak, bosnofobiji (!). Andrića je umjetnički zanimala i izazivala sva Bosna, zanimao ga je kompleksni totalitet te zemlje kao ‘graničnoga prostora na kojem se sreću Istok i Zapad, zajedno sa hrišćanskom zajednicom, koja je vekovima bila potčinjena administraciji zasnovanoj na islamu'”, kako piše Celia Hawkersworth.

Ovdje donosim fragment iz poglavlja Andrić i muslimani u tom eseju, gdje se osvjetljuje problem koji leži u samome srcu spora oko Andrića.

 

Turkofilija i turkofobija

(…) Andrić je zapravo neka vrst goleme prizme kroz koju se prelamaju i propituju velike, transhistorijske paradigme i ideologeme, neuralgična pitanja kolektivnih identiteta u nastajanju i fluktuaciji, traumatična iskustva periodičnih međuetničkih sukoba i pogroma… Jedan od sržnih aspekata u tom kompleksu svakako je – pitanje historijskoga i kulturnog vrednovanja osmanske epohe u povijesti Bosne. Od početka moderniteta u našim kulturama i s procesom nacionalnih emancipacija, to pitanje skoro cijela dva stoljeća zapravo ne silazi s dnevnoga reda, obnavljajući se s drukčijim odgovorima u svakoj od različitih državno-političkih formacija i ideoloških sustava kroz koje smo prolazili, i drukčije unutar svake etničke zajednice, a način na koji se ono postavlja u današnjoj Bosni i Hercegovini, kao ideološko-identitarnome „laboratoriju“, jedna je od njegovih novih faza, umnogomu odlučujuća po buduće odnose i fizionomiju društva i zemlje.

U najgrubljim crtama, svi odgovori se grupiraju oko dva glavna pola – “negativnoga” i “pozitivnog”. Na prvome polu naglašava se osvajački, okupacijski dolazak Osmanlija i islama, represivni karakter osmanlijske vlasti, podjarmljenost, obespravljenost i socijalna bijeda nemuslimanskoga stanovništva, uzurpacijski odnos domaćih muslimanskih moćnika prema vlasništvu nad zemljom i prema raji, konzervativizam, opće civilizacijsko zaostajanje i kulturni vakuum epohe, slave se manifestacije otpora Turcima. Na drugom polu govori se o tolerantnosti islamsko-osmanskoga sistema spram neislamskih vjerskih zajednica u Bosni, o znatnim kulturnim dometima islamske književnosti, kulture i civilizacije, o osmanskoj Bosni kao paradigmi multietničnosti i tolerantnosti, koju su narušili zloćudni nacionalizmi u 19. stoljeću “uvezeni” iz Evrope, to jest, iz Srbije i Hrvatske. Prva se interpretacija može, uglavnom, karakterizirati kao hrišćansko/kršćansko, srpsko–hrvatsko, a druga kao bošnjačkomuslimansko gledište. Međutim, linije ove vjersko-nacionalne polarizacije znaju se lomiti, mijenjati, prefigurirati u ovisnosti o dominirajućim ideološkim akcentima i ciljevima konkretnih političkih režima i epoha. O tomu kako su se te linije iscrtavale i povijale kroz cijelo razdoblje od odlaska turske vlasti iz Bosne do novijih vremena, mogla bi se izraditi cijela studija. Zanimljiv ideološki spoj nastao je u komunističkoj Jugoslaviji (eo ipso: i u Bosni i Hercegovini), osobito u prvoj epohi snažnoga centralizma u političkom i unitarizma u kulturnom životu. Tada se u novi mit, spleten od narodnooslobodilačke i od klasnorevolucionarne dimenzije, a s izrazitom antireligioznom i antitradicionalističkom notom, ulio stari antiturski, kroz koji se u tom novom amalgamu ipak prešutno produžavao antagonizam između krsta i lune, s jasno čitljivom apologijom srpske tradicije i heroike. Antitursko gledište (u historiografiji, u obrazovnom sistemu, u publicistici…), koje je često izražavano u esktremno negatorskim, upravo nihilizirajućim formulacijama, naročito je pogađalo Bosnu i Hercegovinu, i to na dva načina: odricalo je toj zemlji bilo kakvu kulturnu vrijednost i dinamiku u osmanskome razdoblju, a bosanskim Muslimanima odricalo je povijesnu vrijednost i utemeljenost, te suvremeni nacionalni subjektivitet. Po osjećaju neke elementarne pravednosti, ali isto tako i po žudnji k punijoj i uravnoteženijoj povijesnoj istini, mnoge nas je (krajem šezdesetih i u sedamdesetim-osamdesetim godinama stoljeća) odbijala ta ideologija neobuzdanoga čišćenja povijesti Bosne i Hercegovine i minorizacije političkog statusa jednog naroda u njoj. Utoliko više što mnoge njezine konkretne manifestacije, osobito one prizemne, medijsko-političke, nisu bile ništa drugo do vulgarni nacionalizam, pa i šovinizam. Samo po sebi, to nas je vodilo potrebi za jednom drukčijom perspektivom i na prošlost i na suvremenost, perspektivom koja će biti lišena ideološke zadrtosti (pogotovo ovakve, u kojoj se više nije znala granica između socijalističko-samouopravne pravovjernosti i nacionalizma sa srpskom podlogom, a pod formom jugoslavenskoga patriotizma), te koja će poštovati temeljne naloge znanstveno-kritičkoga mišljenja i opisivanja. Shvaćajući i tada da je osmansko razdoblje i naslijeđe “ključ svega”, pisao sam u eseju Izolacionizam i njegovo prevladavanje (1978) o tome kako se cjelina osmanske epohe u Bosni ne bi smjela promatrati s isključivoga aspekta tuđinske vojno-političke okupacije, s kojega se ona ukazuje kao “duhovni i kulturni vakuum, kao fatalna i historijski neproduktivna epizoda”. Posljedica takvoga pristupa jest “gubljenje iz vida rezultata kulturnih procesa, koji doduše jesu ‘dovedeni’ na valu velikih vojno-političkih potresa, ali tokom četiri stoljeća poprimaju smisao organskih kulturotvornih procesa i činjenica, koje zahtijevaju kulturnohistorijski i estetskomorfološki tretman neopterećen ideološkim i civilizacijskim idiosinkrazijama. Fenomeni kulture ne mogu se svoditi na svoj političko-historijski ’ekvivalent’, bez opasnosti od teškoga nasilja nad njima i nad historijom.”

Današnji dominantni diskurs o bosanskoj povijesti kod Bošnjaka, međutim, otklizao je u suprotni ekstrem – u nekritičko idealiziranje osmanske prošlosti, u tumačenje osmanskoga osvajanja Bosne i unošenja islama kao povijesnoga i, malne, eshatološkoga spasa. Kao pomoću kakvoga iluzionističkog trika, u tom tumačenju potpuno se gubi povijesno-politički moment okupacije i uništenja srednjovjekovne bosanske države i civilizacije, a u opisivanju prilika i odnosa koji su vladali kroz stoljeća osmanske vlasti sistematski se izbjegava ili minimizira činjenica drugorazrednosti i obespravljenosti nemuslimanskoga stanovništva, osionost i egoizam domaće muslimanske političke i zemljoposjedničke klase, pojave vjerskoga fanatizma i isključivosti itd. Obuhvaćajući svojim imaginacijsko-istraživačkim pogledom cjelinu Bosne, trudeći se da pronikne u sve važne slojeve njezine historije, Andrić je, naravno, zaustavljao svoj pogled i svoju misao i na ovim aspektima, pa ako su njegovi književni izvještaji u koječemu “mračni” i “nepovoljni” po one koji u tom periodu predstavljaju vladajući i povlašteni element, optuživati ga zbog toga predstavlja klasičnu zamjenu planova po načelu – ubiti donositelja loših vijesti.

Dva opisana a suprotstavljena stajališta o osmanskoj epohi čine potpun par: turkofilija i turkofobija lice su i naličje istoga odnosa prema povijesti, u čijemu središtu nije čežnja za istinom, koja je odlika znanosti, umjetnosti, a i svake racionalne politike, nego težnja za monopolom nad tumačenjem prošlosti, koja je ambicija nacionalne ideologije i nacionalnoga ekskluzivizma.

 

Promotren iz ove vizure trajnoga sporenja dviju oprečnih nacionalnih koncepcija oko tumačenja osmanske epohe, “slučaj Andrić” ukazuje se u stvari kao indikacija, ne govoreći ništa previše važno o Andrićevoj književnosti, a govoreći mnogo o ideološkoj poziciji antagonista. Obje nacionalne ideologije – turkofobna (srpska, i u implicitnoj, podrazumijevajućoj formi jugoslavenska, danas djelomično i hrvatska), i turkofilna bošnjačkomuslimanska, Andrićem se samo služe, potpuno ignorirajući književni karakter njegova teksta i metodološko-spoznajne zahtjeve koji iz toga proizlaze. Prva – tako što Andrićev tretman muslimana i Turaka svodi na “dokaz” za svoje teze, druga – tako što svojim “historijskim istinama” o tobožnjoj idiličnosti osmanskoga razdoblja osporava “tačnost”’Andrićeva teksta, prokazujući njegovo djelo kao jednu od “najsnažnijih uporišnih stopa protivbošnjačke ideologije” (kako se tvrdi u predgovoru zborniku Andrić i Bošnjaci, Preporod, Tuzla 1999).

Ivan Lovrenović 19. 01. 2017.

Alan Ford

Imaginarni prijatelj/12

 

Strip “Alan Ford” tipičan je proizvod talijanske konfekcije s početka sedamdesetih. Pritom, jedan od neuspješnijih. Naime, “Alan Ford” je, zahvaljujući nekom danas bezimenom uredniku u Vjesnikovoj roto ediciji Romani i stripovi, dopro do Jugoslavije, gdje je doživio neusporedivo veću slavu nego u domovini. A drugdje u Europi, ili u Americi – budući da se radnja stripa zbiva u New Yorku, a svi glavni junaci su Amerikanci – za “Alana Forda” nitko do danas nije ni čuo. Ako se u poznatome umjetničkom djelu, knjizi ili filmu, zrcali zajednica unutar koje je nastalo, tada se, paradoksalno, u stripu “Alan Ford” zrcali Jugoslavija. Kao što su u rijetkim sretnim trenucima talijanski majstori oslikavali zidove naših crkava na jadranskoj obali i u unutrašnjosti Hrvatske i Bosne, pripovijedajući na freskama veliku priču koja će postati pričom cijeloga naroda, tako su Magnus i Bunker, crtač i scenarist “Alana Forda”, učinili nešto tomu slično, ali u druga vremena i unutar druge, sekularizirane mitologije koja, za razliku od one sa crkvenih zidova, ne polaže prava na vječnost.

Strip je ponio ime po liku koji su Magnus i Bunker predvidjeli za glavnog junaka, ali im se priča rano otela, te je Alan Ford postao samo jedan – i to manje važan – protagonist iz sirotinjske njujorške cvjećarnice, iz koje djeluje sumnjiva skupina polukriminalaca i gubitnika, predvođena Debelim šefom, kojemu ubrzo prevlast u grupi preotima Broj Jedan, paralitični starac koji broji najmanje tisuću godina. Od Alana Forda veću ulogu u strip serijalu ima Bob Rock, njegov najbolji prijatelj, maleni nosonja u kariranom odjelcu, cinik i frustrirana svađalica, kojem uglavnom ništa ne polazi za rukom. Od Alana je, naravno, prisutniji i Broj Jedan, koji odrana postaje glavni pokretač svih zbivanja.

Alan Ford lijep je i mlad, po zanimanju reklamni crtač i kopirajter. Plavokos, u crnim uskim hlačama i dolčevitki, prototip je studenta egzistencijalista s kraja šezdesetih, iz onoga posljednjeg idealističkog doba Europe, kada su se mladići odlučivali na samoubojstvo iz filozofskih razloga. Iako je po naravi sklon depresiji i tugovanju – more ga ljubavni jadi, među njima i Brenda, neprežaljena životna muza, koja se povremeno vraća, ali nikakve sreće od tih povrataka – Alan Ford je daleko od toga da postane samoubojica. Rezignirani je patnik, tip koji žene lovi na čežnjive poglede, i kojemu je njegov emocionalni život vazda važniji od svega što se okolo događa. Paradoks je u tome što ga vanjska zbivanja melju i tjeraju da bude aktivan, da stalno u nečemu sudjeluje.

U cvjećarnici, tajnom sjedištu Grupe TNT, Alan Ford se pojavljuje u prvoj epizodi stripa. Ako se čitatelj dobro sjeća: pogriješio je adresu. I tu zauvijek ostaje, jer silom prilika postaje tajni agent. Kasnije, u flešbekovima, saznajemo kako je izgledala Alanova karijera reklamnog agenta. (A to je, opet, vrlo upečatljivo. Dok gledam sve ove budale i diletante koji se oko nas bave novinskom i televizijskom reklamom, smišljanjem slogana i televizijskim spotova, svaki put se sjetim kako je to radio Alan Ford. A bio je karikirani antitalent za taj posao…)

Čime je “Alan Ford” očarao baš jugoslavensku publiku? Odgovora je više. Ali jedan je važniji od svih drugih: genijalni prevoditelj stripa na naš jezik bio je Nenad Brixy. Osim što je u tome bio kreativan i duhovit, Brixy je za partikularnost hrvatskoga jezika unutar istih i međusobno razumljivih jezika učinio više od svih hrvatskih jezikoslovaca zajedno. Humor je moćniji od nacionalizma.

Miljenko Jergović 19. 01. 2017.

Devet lica traži autora

2017-01-20_9 LICA TRŽI AUTORA

Alem Ćurin 18. 01. 2017.

Bijeli očnjak

Imaginarni prijatelj/11

 

Prvi književni junak u mom životu, ali i moj prvi imaginarni prijatelj, bio je Bijeli očnjak. U zimu 1971. na 1972, posljednju prije polaska u školu, i posljednju koju je Nono proživio s nama, Nona mi je svake večeri čitala roman Jacka Londona. Lijenčina jedna, slijegali su ramenima, druga djeca već znaju sva slova, a on neće i ne zna. Onda bi još govorili da ta knjiga i nije za moje godine. To je za klince u trećem-četvrtom razredu, najranije.

Legli bismo jedno uz drugo u sobu na katu, pročitala bi mi desetak stranica, i zaustavljala se kad bi postalo najzanimljivije. Imao sam pet i pol godina, i usred bih dalmatinske zime, dok je bura s Biokova daleko prema pučini raznosila ledeni zrak koji je, tako sam zamišljao, stigao s bosanskih planina, sanjao daleki sjever i arktički krug, i vuka po imenu Bijeli očnjak.

Početak romana je, pamtim, bio podosadan i teško razumljiv – ipak pretežak za moju koncentraciju, pun opisa i nerazumljivih riječi. Pamtim to, i važno mi je kao osjećaj, da mi je materinji jezik “Bijeloga očnjaka” bio prepun riječi čija značenja nisam poznavao, nego bih ih učio iz konteksta, ili bih prekinuo Nonu i upitao – a što je to kositar i kakav je to vječni led? Ali onda se, treće ili četvrte noći, dogodilo čudo: priča što ju je pričao nevidljivi pripovjedač najednom se premjestila u glavu vuka. Sve što se u priči čulo, vidjelo, nanjušilo ili naslutilo, sve što se pomislilo, bilo je iz glave vuka. To me je zatravilo: je li ja to sad znam što misli vuk? Književnost je kad znaš što misli vuk. Od tog je trenutka bila razriješena moja sudbina i postao sam ono što danas jesam: čitatelj. Iako nikad nisam prežalio što mi više ne čita netko drugi i što će “Bijeli očnjak” biti posljednja knjiga koju mi je Nona pročitala.

Istu tu knjigu, isti primjerak “Bijelog očnjaka”, u izdanju sarajevskog Veselina Masleše i u ediciji Lastavica, čitao sam još jednom u Sarajevu, kolovoza 2008, za dana održavanja filmskog festivala. Tada su mi se obnovila sjećanja na knjigu, ali su se i pomiješale dvije perspektive: djetinja i odrasla. Ono što me je iznenadilo: Bijeli očnjak nije se promijenio, osim što mi početak više nije bio dosadan i više nije bilo nepoznatih riječi. I otkrio sam što me je davno očaralo: u većini književnih djela personifikacija životinje, psa, mačke ili patke, u pravilu je zasnovana na skrivenoj ili raskrivenoj antropomorfizaciji. Dakle, životinje misle kao ljudi da bi ljudima bile razumljive. Bijeli očnjak, međutim, ne misli kao čovjek. Svijet ljudi i čovjekovih ideja za njega je najteži oblik ropstva. Mi mu vjerujemo da misli kao vuk, vjerujemo piscu da se uvukao u vučju dušu i progovorio iz nje. U početku Bijeli očnjak se ne uspijeva osloboditi ropstva jer je fizički zarobljen, a poslije ga priječi njegova vjernost i ljubav prema novostečenom gospodaru. Ili je riječ gospodar, ipak, ružna? Trebalo bi se sjetiti vučje riječi, riječi Jacka Londona…

Njegov svijet nije zrcalo ni metafora ljudskoga svijeta. Nego je vučji svijet. S Bijelim očnjakom nema identifikacije. Samo razumijevanje i suosjećanje. Ali čitatelj je, dijete i odrastao čovjek, promatrač njegove svijesti. Jedino sa čime sam se identificirao bila je – samoća. Zamislio sam da sam vuk, neosjetljiv na zimu. I to me je s pet i pol godina učinilo sretnim.

Miljenko Jergović 18. 01. 2017.

Vođe i Pomazanici

Dok stalno nastaju nove, moje neobjavljene pjesme u kompjuteru neprekidno se mijenjaju. Ili rastu. Naprosto, nastavljaju živjeti sa mnom, postajući bolje. Ima li za pisca većeg blagoslova?

Prije deset, možda i dvanaest godina, napisao sam pjesmu pod naslovom Vođe koju ni u čemu nisam naknadno mijenjao, a kad li je naslov promijenila u Pomazanici, i kad li sam joj dopisao nova dva odjeljka, pojma nemam.

 

POMAZANICI

1.

Vođe su kao grad po vinogradu.
Na čovječiju sveli su nas perut.
Vođe koje nas, sve zeru po zeru,
Gutlljaj po gutljaj, privikoše adu.

Svi brzometni i dalekometni
(S imenima poput mašinskoga ulja)
Oko njih brže okupi se rulja
Negoli oko nesreća prometnih.

Vođe, pred kojim plešemo, ka cilju,
Ko balerine po poljima minskim,
Na izmišljene monblane nas šilju
Da usmrte nas usovi istinski.

Nježni i brižni  kao majke s bradom,
Vođe su u našim jetrima bacili.
Vođe što svojim božanskim su smradom
Čak dok Kumove Slame dobacili.

2.

I naizvrat nam izokreću jave:
Sunce što zađe na istoku rišu
A pjege koje na njemu se jave
Jelenskom kožom, ko očale, brišu.

Da ih skupiš, unutar hektara jednoga
Koji opasuje bodljikava žica,
Pod njima brzo struhla bi zemljica
Koliko je bio dubok lijevak što ga
Vrag iskopa padom s neba devetoga.

3.

I svi hrastovom slični su ormaru –
Toliko zbiljska svaka je ta avet.

Ne, nema dvojbe da su gnjev gospodnji:
Mogli su jedino sa toliko smrti
I da uspostave
Savaotov red i
Velika je sreća što ni jedan od njih
U svom demijurškom ne sjeti se žaru
Da Zemlji naredi:
“Od ponedjeljka nemoj da se vrtiš!“

A još je veća što te divanije
Zamijesile su prekrasni mrak u kom
Niko od njih, Bože,
Prekidač za sunce napipati rukom,
Bar za zasad, ne može
I ostaje mu, do daljnjeg, da grije.

Marko Vešović 17. 01. 2017.

Rastoderove manipulacije i korisne nejasnoće

Polemički tekst “Može li biti Crne Gore bez Njegoša”, o neusvajanju Zakona o Danu crnogorske kulture, napisao sam s namjerom da se pokrene javna raspava o pitanju koje za naše društvo nema samo simboličko nego i moralno i političko značenje. Prvi se oglasio Šerbo Rastoder intervjuom na portalu Analitika, s kontradiktornim i konfuznim stavovima o Njegoševom književnom i političkom djelu: čas hvali Njegoševo pjesništvo, onda kritikuje njegove stihove kao šovinističke, potom zamjera onima koji su predložili Zakon koji je simbolički vezan za Njegoša, ali ne podržava ni opstrukciju Bošnjačke stranke, da bi na kraju poručio mladima da se iz Njegoševog djela ne mogu učiti humanijem i boljem svijetu!?

Je li u pitanju sitna demagogija i lukavost ili intelektualna inferiornost ovog trostrukog akademika i profesora univerziteta, koji pozivanjem na Brodela želi impresionirati neuku javnost, kad se pita zašto predlagači zakona Dan crnogorske kulture nijesu vezali za ime Petra Prvog, knjaza Danila ili kralja Nikole? Ergo, ovako postavljena dilema nije dolična nekom seoskom učitelju kamoli profesoru univerziteta: Petar Prvi je pisao epske pjesme i poslanice, knjaz Danilo je koautor jednog zakonika, a razlika između Njegoša i kralja Nikole u književnom značaju nije manja od razlike između naučnoj relevantnosti Brodela i ovog profesora istorije u Nikšiću, koji je sudski pravomoćno osuđen za plagijat. U svom blistavom intelektualnom ekskursu Rastoder još kontemplira, “ne smatram da je Njegoš kao pjesnik problem koliko je sporan Njegoš kao ‘parola’.” (Kako poezija, za koju Rasoder još kaže da je “velika”, može biti “problem”?) Kaže još Njegoš je “parola”!? Ovo je zaista ekskluzivni prilog njegošologiji i ovu sintagmu treba ovjekovječiti u bunkerisanom Rječniku CANU, čiji je Rastoder jedan od koautora. Po Rastoderu, dakle, Njegoš je u interpretaciji današnjih obožavalaca prazna, propagandna riječ, marketinškog karaktera, poput bajadere ili Nikšićkog piva.

Akademik Rastoder implicitno tvrdi da je opasno slaviti pjesnike, i da je to usud inferiorne nacije. U tom kontekstu kaže: “Rusi nemaju takav problem sa Puškinom, niti Njemci sa Geteom”. Da je moj spornik malo proširio vidike izučavajući kulturnu istoriju Evrope, saznao bi da su se u vremenu romantizma, narodnih preporoda, i na takozvanim malim književnim jezicima, pojavili bardovi, poput Petefija, Prešerna, Mickijevića, Emineskua, Boteva, Frašerija… koji su i danas ključni toposi nacionalnog identiteta. Tako je i s Geteom: u savremenoj Njemačkoj postoje desetine simboličkih i memorijalnih obilježja posvećenih autoru Fausta, dok je Geteov institut glavna nacionalna institucija za promociju njemačkog jezika i kulture u svijetu.

Rastoder raspreda i o istorijskom utemeljenju Gorskog vijenca, u vezi s takozvanom istragom poturica. Istoričar je vjerovatno u pravu da se taj događaj nije desio na način opisan u ovom dramskom spjevu, ali Njegoševa ambicija nije bila da rekonstuiše istoriju nego da stvori mit koji će imati mobilizatorski karakter za oslobodilačku borbu one šake Crnogoraca koja se još odupirala silnoj turskoj carevini. Za tumačenje vrijednosti književnog djela irelevantna je istorijska autentičnost: kad bi neko rekonstruisao Tolstojev opis bitke na Borodinu, autor Rata i mira neslavno bi se proveo. Književnost u klasičnom smislu nema svrhu da pozitivistički bilježi određene događaje nego da literarnim sredstvima, asocijativno, metaforički, metajezički “pokazuje a ne dokazuje”. U tome je ključna razlika između književnosti, i recimo, istorije ili sociologije. Istinska literaturane može zamijeniti političke programe: ne postoji nijedno značajno književno djelo u kojemu je pisac preuzeo ulogu propagandnog agitatora ili ogoljenog ideologa, bez obzira na javni angažman ili ambiciju da njegov tekst utiče na društvene tokove. U takvu zamku nijesu upali ni najostrašćeniji angažovani pisci koji su pripadali ekstremnim rasističkim, fašističkim, komunističkim ideologijama, poput Paunda, Hamsuna, Brehta, Maksima Gorkog, ili srpskog klasika Crnjanskog.

Rastoder, prilježno, i izvan konteksta, citira stihove iz Gorskog vijenca koji su uvredljivi za Turke i islam, poistovjećujući ih s autorom, kasapeći na taj način cjelovitost poetsko-filozofske potke ovog dramskog spjeva, zanemarujući uz to duh i poruke ostalih Njegoševih djela, Luče mikrokozma, Šćepana Malog, kao i vladičinu političku saradnju sa turskim velmožama onoga vremena koji su pokazivali izvjesnu distancu prema sultanu. S druge strane, Š. Rastoder svako isticanje Njegoševih stihova u kojima pjesnik uzdiže ljepote Stambola smatra neukusnim i “izanđalim”, jer se to ne uklapa u njegove unaprijed postavljene teze o Njegoševoj nesnošljivosti prema Turcima i islamu. Rastoder u tom kontekstu omalovažava i Miljenka Jergovića, najpoznatijeg savremenog bosanskohercegovačkog i hrvatskog pisca, a bez elementarnog osjećaja mjere uznosi Rusmira Mahmutćehajića, za kojega kaže da je jedan od najvećih evropskih intelektualaca, čiji su “iskazi iz njegovih knjiga” prevedeni na sve svjetske jezike (u svijetu ima oko sedam hiljada jezika)! Rastoder hvali Mahmutćehajića prevashodno zbog toga što je ovaj profesor elektrotehnike, bivši političar i kulturni aktivista, u svoj knjizi Andrićevstvo, napisao in medias res ono što Rastoder govori još uvijek indirektno: da je Njegoš duhovni i ideološki inspirator mržnje prema muslimanima, pa samimi tim i etničkog čišćenja i genocida u dijelu Bosne i Hercegovine. Mahmutćehajić manirom socrealističkih ideologa stvara normativnu doktrinu koju grubim i neukim simplifikacijama Andrićevo i Njegoševo djelo svodi isključivo na ideološko-propagandnu dimenziju. On ne pravi distinkciju između Andrićevih retrogradnih narodnjačkih političkih nazora i njegovih romana, čija je “temeljna osobina stila objektivnost pod kojom ključa privrženost autora prema svojim likovima”. Orhan Pamuk, turski nobelovac, Andića smatra svojom pretečom, i nastavlja: “Andrićevi romani su djelo veoma pažljivog istančanog oka koje vidi i obraća pažnju na detalje iz tradicionalnog života muslimana i otomanskog svijeta”.

Da je u pitanju šira aktivnost Rusmira Mahmutćehajića kojom želi Njegoša predstaviti kao ostrašćenog šovinistu i islamofoba pokazuje i to da je prošle godine, uz pomoć Rastoderovih saradnika, pokušao da organizuje u Crnoj Gori seriju promocija ove opskurne knjige. Od mene su tražili da im pomognem oko njenog promovisanja, i ja sam to htio učiniti – Mahmutćehajić je svojevremeno imao prijateljski odnos prema antiratnom pokretu u Crnoj Gori – da mi ovu knjigu nijesu poklonili i zamolili da je pročitam.

Bizarne i sumanute ideje u vremenima potpune političke i moralne dezorijentacije imaju stanovitu javnu pozornost, i relevantan društveni uticaj. Različite političke patologije, pa i one koje se međusobno satiru, po principu spojenih sudova, nalaze saglasnost u najbizarnijim stvarima, poput navedenih tvrdnji da su najblistavija djela stvorena u južnoslovenskoj literaturi ustvari duhovni pretekst najgorih nacionalističkih bestijalnosti. Zanimljiva je činjenica da su među ovim rigidnim šovinistima najbrojniji bivši komunistički apartčici, koji su nemilosrdno progonili sve što je mirisalo na nacionalizam. Jer, dogmatizam svih vrsta, vjerskih i ideoloških, odraz je sužene svijesti i potpune duhovne tuposti i neosjetljivosti. Dogmatski um, ipak, u našim savremenim okolnostima često nije posljedica samo duhovne prostote i postojanosti karaktera nego i sitnoračundžijskog oportunizma i moralne iskvarenosti: zato se ovaj tip bivših partijaca-novih nacionalista endemski razmnožio u zemljama bivšeg komunizma. Oni danas ne ubjeđuju samo druge nego i sebe da su bili ketmani koji su iznutra potkopavali marksizam, kako bi danas s jednakom strašću branili stavove koje su lani demonizovali. Stoga, istom strašću kojom su propagirali Marksov Kapital i Statut SKJ prihvatili su druge “svete knjige” religijskog, antikomunističkog, antisekularnog sadržaja.

U ovoj priči nije nevažna činjenica da je Šerbo Rastoder bio bivši partijski sekretar na Filozofskom fakultetu u Nikšiću i egzekutor u isključenju iz Partije i radnog odnosa jednog nastavnika univerziteta. Rastoder je u vrijeme opsade Sarajeva bio saradnik listova koji su promovisali etničku mržnju i nesnošljivost prema muslimanskom stanovništvu. Takav intelektualno-moralni profil nije u stanju spoznati kompleksnost jedne tako ingeniozne, svestrano obdarene, i uz to usamljene i tragične ličnosti, kao što je Petar Petrović Njegoš. Rastoderovo selektivno poistovjećivanje iskaza književnih junaka Gorskog vijenca sa samim autorom, pritom ne analizirajući, u užem i širem semantičkom kontekstu djela, metafizičku simetriju protivrječnosti u iskazima vladike Danila i igumana Stefana: čudesno vječno smjenjivanje zanosa i ironije, očajanja i bahatosti u dijalozima sukobljenih Crnogoraca i Turaka, svjedoči i u istoričarevom slučaju o tome da “ko vidi jedno ne vidi ništa: ko vidi hiljade pojedinosti vidi jedno”.

Dogmatska svijest je nesposobna da dijalektički sagledava istorijski proces. U tom smislu važno je naglasiti da je Gorski vijenac kao angažovano književno djelo objavljeno 1847. imalo jednu političko-mobilizatorsku konotaciju do 1913. i odlaska Turske imperije sa Balkana, a potpuno drugu ulogu u vrijeme obije Jugoslavije, kad muslimani postaju jedna politički neartikulisana i umnogome ugrožena etnička i kulturna grupacija. (Stavljati u istu ravan očajnički prkos Vuka Mićunovića u zemlji “odsvud stiješnjenoj” i govor Ratka Mladića prije srebreničkog klanja – kao što to rade srpski i bošnjački kleronacionalisti – najgori je cinizam i istorijski falsifikat). Njegoš piše Osman paši Skopljaku da mu je ” brat Bošnjak”, i još kaže: “ Ja bih rad da sam se malo docnije rodio, đe su se sebe i svojijeh spomenuli i đe javno i pred kazali da su oni dostojni praunuci i potomci starijeh vitezova našega naroda. Kada se ova sveta riječ izgovori blago cijelome našemu plemenu, onda će ime crnogorsko bosanski i proči vitezovi srpskoga naroda (istaknuo M. P.) kako sveti talisman (amanit, zapis) čestvovati i u njedrima nositi.” Razvidno je da Njegoš Bosance (Bošnjake) smatra u svemu ravnopravnim sa “pročim vitezovima srpskoga naroda”, a ne kao baliluk, kojemu se poslije odlaska Turaka treba svetiti i ugnjetavati ih zbog njihovog “vjeroispovijedanija”. Konačno nije potrebno mnogo imaginacije i intelektualne rafiniranosti i pretpostaviti da bi onaj koji je napisao ”al’ tirjanstvu stati nogom za vrat/ dovesti ga poznaniju prava,/ to je ljudska dužnost najsvetija”, u vrijeme potonjih ratova u bivšoj Jugoslaviji bio uz progonjene a ne one s onima što ih progone: da bi nemilosrdno kritikovao pamfletiste Minovićeve Politike i Konatareve Pobjede, kao i ostale ratne huškače.

Dakle, temeljno nerazumijevanje Gorskog vijenca od strane Rastodera i njegovih istomišljenika izvire iz njihove autoprojekcije: Njegošu pripisuju svoje poistovjećivanje bosanskih i crnogorskih muslimana s osmanskom imperijom. Opore poruke koje Njegoš kroz svoje likove iskazuje u Gorskom vijencu odraz su jedne gotovo beznadežne situacije u kojoj se nalazi Crna Gora okružena velikom neprijateljskom evroazijskom imperijom. Tako on u pismu Nikoli Tomazeu ističe: “Je li kervavije stranice u svemirskoj istoriji od crnogorske? Je li strašnije, viteškije i duže borbe među nejednakostju jošte svijet vidio nego što je vidio borbu crnogorsku poslije padenija carstva na Kosovu?”

Rastoderovo nekritičko vezivanje Bošnjaka za osmansku civilizaciju istorijski je sporno i politički nerazborito, makar onoliko koliko je štetno i anahrono političko rusofilstvo nekih njegovih političkih partnera. Iz Rastodera vidljivo progovaraju izvjesni kompleksi dok gorljivo obrazlaže: jesu li “poturice” gori od najgorih ili bolji od gorih. (Prije nekoliko godina Š. Rastoder mi je na jednom skupu u Tirani rekao: “Najbolji su se Crnogorci turčili”.) Ja ne mislim ni da su Turci bili civilizovan okupator ni da su oni koji su mijenjali vjeru, naciju, ideološki svjetonazor, političku stranku, bili ni najbolji ni najgori: jedni su se konvertovali zbog oportunističkih razloga, drugi zbog osvete, treći iz znatiželje… To što osmanska Turska nije svoje podanike masovno prevodila na islam, niti je rušila njihove bogomolje, imalo je ekonomski i politički rezon. Lakše je hrišćane kontrolisala preko njihovih svještenika koji su bili turski podanici, i uz to inovjerci su plaćali veće dažbine nego muslimani. Koliko je, pak, bila napredna osmanska Turska može se i danas vidjeti upoređujući zemlje koje su vjekovima bile podložne Stambolu sa prostorom koji je bio okupiran od strane Austro-Ugarske, Francuske, Venecije. Istina, poslije odlaska turske carevine kod oslobođenih hrišćana stvorio se mentalitet revanšizma. Nacionalisti iz hrišćanske većine poslije 1913. često su javno ili indirektno vrijeđali muslimane zbog njihove lojalnosti nekadašnjoj Turskoj carevini i posmatrali ih sumnjičavo, bez obzira što su oni i u obije Jugoslavije bili njeni najlojalniji građani, sa većim stepenom sekularizma nego većina ostalih konfesionalnih i nacionalnih zajednica. Posljednja ratna stradanja i progoni Bošnjaka stvorili su kod dijela njihove populacije razumljivu frustraciju, što je u poratnom vremenu uzorkovalo da se u nekim političkim i religijskim krugovima stvori ozračje izolacionizma i vjerskog radikalizma, i na taj način upadne u zamku onih koji su bili planirali uništenje BiH. Stoga Bosna i Hercegovina danas funkcioniše kao konfederacija vjerskih i političkih lidera, sa prećutnim dogovorom da svaka kasta nekontrolisano vlada u svom ataru, podgrijavajući pritom međusobne sukobe niskog ili nešto višeg inteziteta. Bojim se da političari iz Bošnjačke stranke, SDP-a i Pozitivne Crne Gore, koji su se još u decembru 2013. opirali usvajanju zakona da se za Dan crnogorske kulture izabere rođendan najvećeg crnogorskog pjesnika, nijesu svjesni da bi svoj narod mogli dovesti u izvjesnu kulturnu getoizaciju koja prethodi političkom izolacionizmu. Crnogorska nacionalno-politička struktura je toliko krhka da je svaki poremećaj može gurnuti u bosanski scenario. Tim prije što na poslu destrukcije Crne Gore, kroz oživljavanje etničkog i klerikalnog nacionalizma, već dugo rade neki centri, unutar i izvan zemlje.

Ove koncepcije svakako nijesu nepoznate Šerbu Rastoderu, koji je u političkoj koaliciji sa Goranom Danilovićem i Srđanom Milićem, tvrdokornim srpskim nacionalistima, koji još s jednakim entuzijazmom trče u Beograd i Moskvu, na svaki mig srpskih i ruskih nacionalista, “kao ovce na solilo”. Rastoder vjerovatno smatra da Bošnjaci treba da gledaju svoja posla, i da trguju sa politički suprostavljenim predstavnicima pravoslavne većine. Ova taktika kratkoročno može biti primamljiva i merkantilno isplativa, ali u moralnom i političkom smislu bila bi katastrofalna za Bošnjake, građansku profilaciju i političku stabilnost Crne Gore. Za razliku od velikih naroda koji su kroz istoriju uvijek govorili o pravu, male nacije su grozničavo tražile pravdu: minorne zajednice ukoliko se povedu za kratkoročnim interesima i odreknu principijelnih načela, u svim velikim igrama postaju moneta za potkusurivanje. Tako Crnogorci koji su početkom devedesetih godina ustali protiv progona Bošnjaka, i zaštitili ih 1999. od namjere Legijinih crvenih beretki da naprave pokolj u Rožajama, Petnjici, Plavu i Gusinju, prevashodno su branili sebe gradeći međusobno povjerenje koje im se vratilo ogromnom podrškom bošnjačkog naroda na referendumu 2006. godine.

Svaki elementarno razborit čovjek mora uvažiti sve kulturno-nacionalne varijete Crne Gore, pa i ono što se ne uklapa u njegov uskonacionalni interes. S obzirom na krhkost unutrašnjih odnosa, koji su još pod snažnim recidivima nedavne prošlosti, i opasnih vanjskih hegemona koji imaju podršku u Crnoj Gori, potrebno je pažljivo odmjeravati svaki potez koji se tiče međunacionalnih odnosa. S druge strane, ukoliko nacionalni Crnogorci, koji su uprkos brutalnoj stoljetnoj asimilaciji, relativno većinska nacija u Crnoj Gori, samim tim i glavni stožer mutikulturalnosti, nijesu u stanju simbolički inaugurisati svoje najviše duhovne i kulturne vrijednosti među kojima djelo Petra Petrovića Njegoša ima počasno mjesto, dovodi se u pitanje i sami opstanak crnogorske nacije i Crne Gore kao samostalne države.

Jer, u poscrnojevićkom vremenu crnogorski identitet se oblikovao u etosu, specifičnoj moralnoj tradiciji, koja se konačno definisala i imenovala kao crnogorsko čojstvo. Njegoš i Gorski vijenac su na neponovljiv način ovaplotili duh herojskog bratstva, pa je pojava ovog dramskog spjeva bila inicijalni događaj koji je od anarhičnih plemena okupljenih oko slabog državnog centra stvorio konture odjelitog nacionalno-kulturnog subjektiviteta. U tom kontekstu Slobodan Tomović ističe: “Slično pojavi cvjetanja u biljnom svijetu, veliki spjevovi izražavaju suštinsku duhovnost i ljepotu svakog ponaosob civilizacijskog korpusa, ali i visoku spoznaju koju karakteriše zrelost formirane narodne samosvijesti. Na taj način oni služe, kao živo svjedočanstvo proteklih vjekova i svega najvrednijeg što oni u sebi sadrže. U tom kontekstu, valja shvatiti istorijski smisao i značaj Gorskog vijenca”.

Crna Gora danas, deceniju poslije obnove državne nezavisnosti, nije identična onoj Crnoj Gori od prije pedeset ili sto pedeset godina. Brojni ratovi, migracije, nasilne političke promjene, mijenjanje deset državnih oblika i imena u potonjih stotinu godina, ogromne tehnološke promjene, i sukobljeni kulturno-ideološki koncepti, umnogome su Crnu Goru promijenili u društenom i političkom pogledu. Crnogorci su obnavljanjem nezavisne države na referendumu 2006. koji su priznale sve nacionalne zajednice izgubili svoju vjekovnu istorijsku državotvornu ekskluzivnost, i odsad će je morati dijeliti sa ostalim nacionalnim zajednicama koje su priznale rezultate plebiscita. U tom smislu sve ostale nacionalnosti, dakle i Bošnjaci, imaju nešto veću odgovornost za budućnost ove države.

Dakako, Njegoševa je grandiozna figura u tako maloj kulturi uzrokovala mnoštvo epigona i nekritičkog odnosa prema tradiciji. Ali, duhovna tromost, sklonost imitaciji i manjak sposobnosti za prepoznavanje novih estetičkih i poetičkih tendencija opšta su mjesta svih naših duhovnih provincija. Njegoš, naš savremenik, svakako ne bi pisao o istrazi poturica, i ne bi ga inspirisali samo epski junaci, antička mitologija i Milton, nego i, recimo, Volt Vitmen, T. S. Eliot, Časlav Miloš, Josif Brodski Lars Gustafson…

Za kraj analize ovog galimatijasa umišljenosti, mimikrije, arogancije i provincijalnog udvorišta, ostavili smo pedagošku poduku profesora istorije budućim generacijama: “Kao što se s guslama teško može svirati rock muzika čini se još težim poduhvatom Njegošem podučavati mlade, boljem i humanijem svijetom”. Sugeriše li to Rastoder da se iz tradicije ne može ništa naučiti ili da se treba kloniti loše tradicije? Po svemu sudeći, u pitanju je ovo drugo, jer on se ne bi usudio ni pomisliti da se mladi nemaju što naučiti, na primjer, od Dželaludina Rumija ili Avda Međedovića. Ovakvu drsku glupost, koja nije manja od njegovog inkriminisanog plagijata, možete izreći samo u Crnoj Gori, a da intelektualna javnost ostane gluva i nijema.

Rastoder, dakle, ne razumije to da je istinska književnost dugovječnija od političkih ideja te da se odnos prema književnoj i kulturnoj baštini ne mjeri s političkom aktuelnošću književnih klasika. Njegoševe političke ideje u svom vremenu bile su napredne, oslobodilačke i državotvorne, ali on je bio pjesnik s vizijama a ne prorok, i neke njegove ideje još su žive, druge je pregazilo vrijeme. Međutim, Njegoševo djelo ostaće vječito životvorno – uprkos neslućenim promjenama digitalne civilizacije koja će usloviti i drugačije poglede na kulturnu baštinu – jer je u njegovim dramskim i filozofskim spjevovima s neuporedivom misaonom i izražajnom ljepotom i snagom, ovaploćeno “svečovještvo… izgrađeno na dubokom osjećanju svjetskog protivrječja i nedokučivosti pokretačkih snaga”.

Uprkos Šerbu i šerbedžijama.

Milorad Popović 16. 01. 2017.

Lisnica od smeđeg skaja

Partijske knjižice moje majke

 

Lisnica od smeđega skaja. Na desnoj strani preklopa izblijedjeli znak UPI-ja (Udružena poljoprivreda i industrija) i natpis OOUR Sarajevska pivara. U pregradi za novčanice dvije jednako velike crvene knjižice. Svaka stane na dlan. Jedna je uvezana u imitaciju kože, druga u platno. Obje mekih korica. Prva je članska knjižica Saveza komunista Jugoslavije No.269319 na ime Rejc F. Javorka, članica od 29. oktobra 1959, dokument izdan 15. decembra 1959. Druga je Evidencija o plaćenoj članarini u SKJ, izdana u januaru 1969, nakon što u članskoj knjižici više nije bilo mjesta za potpise i pečate kojima je iz mjeseca u mjesec potvrđivana plaćena članarina.

Na koricama članske knjižice zlatna je zvijezda petokraka sa srpom i čekićem u tijelu zvijezde – ovo je nekad bio znak proleterskih brigada – pored zvijezde, u desnom uglu knjižice parola: “Proleteri svih zemalja ujedinite se!”. U dnu korica, s kraja na kraj, većim slovima piše SAVEZ KOMUNISTA JUGOSLAVIJE.

Na unutrašnjoj strani naslovnice ime i prezime ispisani majčinom rukom, kao i datum učlanjenja. Potpis sekretara osnovne organizacije je nečitljiv, vjerojatno latinični. Na fotografiji, veličine kao za ličnu kartu, sedamnaest joj je godina, kratke je, smeđe kose, glave blago nagnute udesno, zagledana u objektiv. Izraz lica, ono što se vidi na usnama, drukčije je nego što će biti za nekoliko godina, a onda i do kraja života. Madež iznad gornje usne koji će imati i kao starica. Odrasla je, odgovorna, ali joj se život nije utisnuo u lice. U obrvama smo slični, ona i ja. Kasnije više nećemo biti.

Ovratnik sa cvjetnim motivom. Takvi detalji na fotografijama uvijek djeluju ganutljivo.

Na trećoj stranici, ili prvoj u knjižnom bloku, članarina za godinu 1959. 19 je odštampano, a 59. dopisano nalivperom. Plaćena je članarina za novembar i decembar. Dvadeset dinara po mjesecu. I latinični potpis blagajnika: H.Omerović. Na sljedećoj stranici, s evidencijom za 1960, otkriva se da je H.Omerović ustvari Hadžiomerović. Članarina ostaje dvadeset dinara sve do siječnja 1966, od kada je, po provedenoj monetarnoj reformi i devalvaciji dinara, članarina 0.50 dinara. Toliko je za učenike, studente i nezaposlene, a zaposleni su plaćali postotak od osobnog dohotka.

Hadžiomerović je potpisani blagajnik sve do oktobra 1960, kada je potpisan – opet latinicom – Kljajić. Jula sljedeće, 1961. opet nailazi novi blagajnik, nečitljivog potpisa, koji započinje latiničnim H. U novembru je opet novi, neki Šulić (latinicom), a od sljedećeg mjeseca pa do aprila 1962. je Španja (latinicom), pa opet prelazni, nečitljivi, latinicom, prvo slovo prezimena R, nakon kojega, sve do marta 1963. ulogu blagajnika igra potpisnik čije prezime započinje slovom T (latinicom), a od aprila do novembra iste godine blagajnik je M. Kočo (latinicom). Od decembra 1963. do marta 1964. blagajnik je Rajić (ćirilicom). Od aprila do decembra potpisana je Tuce Šefika (latiničnim, neispisanim rukopisom). Od januara do jula 1965. blagajnik je Nada Samardžić (latinicom), u augustu i septembru Radović (latinicom), a od oktobra 1965. do septembra 1966. Dizdarević (latinicom). Od oktobra 1966. do marta 1968. blagajnik je Kapetanović (latinicom), a od aprila do decembra 1968. opet Nada Samardžić.

Do 2. novembra 1962. bila je članica Opštinskog komiteta SKJ, Centar.

Nakon toga je tri puta mijenjala osnovnu organizaciju. Posljednji put 28. maja 1968. (na moj drugi rođendan).

Pretpostavljam da je najprije prešla u partijsku organizaciju Ekonomskog fakulteta, pa se prebacila na Medicinski, nakon čega se svibnja 1968. vratila na Ekonomski fakultet.

Knjižica platnenih korica “Evidencija o plaćenoj članarini u SKJ” važila je i predočavala se zajedno s nepromijenjenom partijskom knjižicom. Obuhvatila je plaćenu članarinu od januara 1969. do marta 1976. Do septembra plaćala je 0,50 dinara, u oktobru je platila 9 dinara, kao i u novembru – tada je već bila zaposlenica Službe društvenog knjigovodstva, u decembru 13,50, od januara do septembra 1970. plaćala je po 17 dinara, a u oktobru 25, a od novembra 1970. do marta 1971. 27 dinara. Od aprila do oktobra po 25, a u novembru i decembru 100. Za 1972. platila je odjednom 3620 dinara. Od 1973. pa do kraja evidencije iznosi se mijenjaju iz mjeseca u mjesec, i rastu onako kako je rasla inflacija, a s inflacijom, pretpostavljam, i njezina plaća.

Blagajnica je do septembra 1969. bila Nada Samardžić. Nakon nje, sve do kraja, slijede slabo čitljivi potpisi, koji se često mijenjaju. Prevladava ćirilica.

Negdje u kući, u nekoj od ladica, ili u kutijama u koje je pretovarala ladice iz namještaja koji bi zamijenila, e da stvari iz njih jednom razredi i rasporedi, ali nikad to nije učinila, mogla bi se naći još koja knjižica evidencije, ali i nova partijska knjižica, za koju mi se čini da je izdana krajem sedamdesetih ili početkom osamdesetih. Na njezinim je koricama, ako se dobro sjećam, bila otisnuta silueta lika Josipa Broza Tita.

Do zadnjeg je dana ostala članica Partije. A onda se raspadom i ugasnućem Saveza komunista Jugoslavije ugasilo i njezino članstvo. Disciplinirano je išla na sastanke, sudjelovala u kolektivnim partijskim ceremonijalima, ali posljednji se put doista bavila politikom kad joj je bilo devetnaest godina i kad je bila članica općinskog komiteta omladine.

Nakon rođendana moje tadašnje prijateljice Isidore, koji će u društvenoj povijesti biti upamćen kao “fašistički rođendan”, završio sam na cjelonoćnom isljeđivanju u Službi državne bezbjednosti, u onoj zgradi iz koje je iskakao mladi Ivan Foht, bježeći od ustaške policije. Ispitivali su me o onom što se dogodilo i pokušavali upisati u moju svijest koješta od onog što se zapravo nije dogodilo, ali bi sa stanovišta represivnog aparata i odumirućih komunističkih službi sigurnosti bilo poželjno da jest. Bio sam uplašen, pravio sam se glupljim nego što sam bio, ali sam štošta pamtio. Kancelarija je bila od sedam-osam kvadratnih metara, visokih stropova, s dva prevelika pisaća stola i metalnim ormarem ili sefom. Bila su dvojica isljednika: dobar i loš. Prvi se predstavljao kao Perica. Srednje visine, tridesetih godina, crn. Drugi nije rekao ime. Niži, nabijen, neprestano je urlao i prijetio. U jednom me trenutku upitao o “neprijateljima naroda” u obitelji, o ujaku i očevoj majci. Nisam o njima htio govoriti.

Oko ponoći su mi donijeli ćevape. Zli je rekao: neboj se, nisu otrovani! Nisam jeo.

Zvali su me još jednom.

I još jednom.

Perica mi je rekao da će mi biti lakše ako surađujem. Rekao sam sve, ali nisam mogao govoriti o onom što nisam vidio ili što se nije dogodilo. Na kraju treće i moje posljednje sesije u Službi državne bezbjednosti na papirić mi je zapisao svoj broj telefona i rekao mi da se javim ako čujem nešto što bi moglo biti “bezbjednosno interesantno”. Bilo bi dobro, rekao je, kad bismo se s vremena na vrijeme čuli i vidjeli.

Mislim da sam ga još jednom vidio. Ili mi se samo pričinio, dok sam 31. oktobra 1992. usred velikog granatiranja pretrčavao Tršćansku ulicu, na putu prema Holiday Innu, gdje sam išao na osnivanje Centra PEN-a u Bosni i Hercegovini. On je trčao s druge strane, i čini mi se da je sklonio pogled od mene.

U trenutku sam, nasred ulice, pomislio da bih tom čovjeku mogao u trku podapeti nogu, da bih ga mogao prosuti po asfaltu. Nisam bio siguran je li to on, ali je misao bila vrlo sugestivna. Ako to učinim, ne samo da će mi se promijeniti život, nego će mi se promijeniti i karakter.

Nisam sapleo tog čovjeka na Tršćanskoj ulici, usred velikog granatiranja.

Dugo sam, možda i godinama, onaj papirić nosio u novčaniku. Žao mi se što sam ga na kraju bacio, a dobro se sjećam gdje sam ga, kako i kad bacio. Telefonski broj je još uvijek imao pet cifara, a Perica je iznad slova i u svome imenu umjesto tačke upisao mali kružić. Onako kako to čine djevojčice. Hvatao me je bijes dok sam gledao u taj kružić.

Nakon što su iz Službe državne bezbjednosti poslali obavijest novinarima, i nakon što je započela javna hajka na sudionike rođendana čija su imena objavljena u Oslobođenju i u drugim novinama – sva imena, osim jedne maloljetne djevojke i jednog akademskog građanina, starijeg od sviju nas, kojemu se rođendan učinio “bezbjednosno interesantnim”, pa je otišao u Službu i prijavio stvar – prvi mi se put događalo ono što će mi se kasnije, sve do danas, s vremena na vrijeme događati u životu: da me poznati i nepoznati ljudi psuju i vrijeđaju, i da mi stavljaju do znanja da ovo nije moj grad, moja zemlja i moj svijet.

Hajka je potrajala dva-tri duga mjeseca, a onda se – zahvaljujući nekim starim partizanima, prvoborcima, a pomalo i reakcijama liberalnih zagrebačkih novina, te beogradskog Nina – naglo stišala, tako da je se pola godine kasnije više nitko nije ni sjećao. Jedina stvarna posljedica bila je – izbacivanje iz Saveza komunista Jugoslavije. Čini mi se da ih je bilo dvoje: kazališni kritičar, budući teatrolog i dramaturg, predavač na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, te jedna djevojka s treće ili četvrte godine Filozofskog fakulteta, štreberica i perspektivna omladinka, s dužnosničkom karijericom i perspektivom u Partiji. Njoj se, vjerojatno, život u trenutku izokrenuo. Nakon tog rođendana nikad je više nisam sreo, niti sam išta o njoj čuo. Iščezla je onako kako iščeznu sporedni likovi iz roto romana nakon što odigraju svoju ulogu, odnesu torbu do željezničke stanice i predaju je nepoznatom muškarcu s crnim šeširom ili glavnoj junakinji izrade krivotvorenu bolivijsku putovnicu.

Nakon što sam se vratio kući s trećeg isljeđivanja, s Peričinim telefonskim brojem na papiriću iskinutom iz bilježnice za matematiku, ispričao sam majci što se dogodilo i rekao joj da želim ići. Gdje želiš ići? U Njemačku! Ne znam jesam li to stvarno htio, jesam li stvarno vjerovao da je s mojim životom u ovoj zemlji gotovo i da se ovo mrcvarenje nikada neće završiti, ili sam samo dramatizirao stvari – što smo, naizmjence, činili i ona i ja, dok god se konačno nisam odselio u Zagreb – ali smo razgovarali kako bi se moj odlazak praktično mogao izvesti. Zamišljeno je da naučim jezik i da u Njemačkoj započnem neke nove studije. Tamo sam imao onkel Wernera, udovca tete Branke i oca rodice Katarine, koji će mi u novom životu pomoći. Majka se začas razmaštala – oduvijek je to voljela, a njezine je maštarije obično nisu obavezivale u stvarnosti – tako da sam se u priči već bio otputio u Njemačku. I već sam u toj priči odživio pola života u Njemačkoj, a da se nisam ni pomakao sa Sepetarevca. Ona je otkako sam je znao upravo tako planirala svoj život. Ništa od onog što je najavljivala u stvarnosti se ne bi dogodilo, ali bi svaki put do u tančine sve isplanirala.

Sad mislim da ni u mom njemačkom planu ni u jednom trenutku nije bilo ozbiljne namjere ni ambicije. Služio mi je samo da u nekoj budućnosti, a budućnosti će, uvijek sam mislio, sigurno biti, mogu reći da sam htio ići u Njemačku.

Rekao sam joj da mi je inspektor dao telefonski broj, da mu se javljam čim primijetim nešto sumnjivo.

Nije to ništa, rekla je.

Kako nije ništa?

Pa lijepo.

Ali znaš, ja mu se nikad neću javiti. Mogu me staviti u zatvor, ali ja im se neću javiti.

Ali nije to ništa.

Kako nije ništa?

Lijepo. Ja sam im se javljala.

Kad?

Bila sam predsjednica općinskog komiteta omladine. U osmom gimnazije. Tad sam im se dva-triput javila. I nije bilo ništa.

Na tom je mjestu priča završila. Dalje je nisam ništa pitao, niti sam ikad nastavio ovaj razgovor. A često mi je na um padao i u vrijeme kad je umirala i kad sam je koješta pitao, a ona mi koješta govorila, i ono što je bilo istina i ono što nije bilo istina, da me skandalizira i zaprepasti, da je pamtim kada umre. Ali ipak je nisam pitao.

A sad mi je neobično, sad mi je nevjerojatno da je ta sedamnaestogodišnja djevojka sa slike u partijskoj knjižici, ozbiljnog držanja, s pogledom tužne šumske zvjerčice i ovratnikom na cvjetiće, nazivala Službu državne bezbjednosti – koja se onda, vjerojatno, nekakako drukčije zvala – da se potuži na antisocijalističko ponašanje svojih drugova, da prijavi bezbjednosno interesantna događanja, da pokaže svoju bezbjednosnu kulturu – da, baš na to se Perica pozivao, apelirajući na to da mu se javim, a fraza o bezbjednosnoj kulturi zvučala je poput fraze o redovnom pranju zuba; iz nje je izbijalo zdravlje nacije – i da pokaže, što je, možda, u to vrijeme moglo biti i najvažnije, kako ne dijeli zablude svoga pokojnog brata, mrtvoga neprijateljskog vojnika.

U nekoj drugoj prilici govorila je da se više nije mogla baviti politikom zato što bi joj pri svakoj sigurnosnoj provjeri našli tog brata.

Ali to nije bila istina.

Njezina se politička karijera završila kada se počela udavati pa razvoditi, prelaziti s jednoga na drugi fakultet, svađati se s roditeljima na smrt i na posljednju riječ, pretvarati se u čudakinju.

Njezina se politička karijera završila kada je prestala razabirati i razvrstavati smeće od korisnih stvari i kada je na taj način odustala od života kakvim žive drugi ljudi. Završila se kada je zatrpala prvu ladicu u životu, a onda prešla na drugu. Umrla je kada u stanu više nije bilo slobodnih ladica. Tako bi se njezin život mogao pretočiti u alegoriju, u bajku za odrasle, u slikovnicu za koju bih rado našao crtača…

Nakon tog decembra 1986, Isidorinog rođendana i doživljaja u Službi državne bezbjednosti govorio sam joj neka izađe iz Partije. Psovao sam komuniste, govorio da su isti kao i fašisti. I još sam joj govorio da mene partizani nisu oslobodili. Nisu ni mene, bijesno je, na rubu plača odgovarala. Pa zašto onda ne izađeš iz Partije? Zato što neću.

Nije htjela zato što bi to zahtijevalo neku akciju. A ona na takvo što nije bila spremna. Pogotovu ako je ja nagovaram. Ležala je na kauču u dnevnom boravku, pušila cigaretu za cigaretom, pila kavu i spavala. Kada ne bi spavala, onda je pušila. Televizor je bio uključen. Ekranom su nijemo tekle slike. Kada sam nakon ponoći dolazio kući, ležala bi na leđima, poluotvorenih usta, i tiho hrkala, dok joj je noćna lampa svijetlila ravno u oči. Kao da je zaspala usred policijskog ispitivanja.

Ne bih se trudio da budem tih. Jer koliko god da sam glasan, ona se neće probuditi. Gasio sam televizor, svjetlo i termoakomulacionu peć – ako je bila zima. A u Sarajevu je, barem u mom sjećaju, uvijek bila zima.

Kako je izgledao njezin život nakon što sam otišao u Zagreb? Tko bi gasio televizor, svjetlo i termoakomulacionu peć nakon što je završio rat i život se vratio u normalne tokove. I tko još smije reći što je normalno?

Za nastavak priče potrebna mi je nova partijska knjižica, ona s Titovim profilom na koricama, ali šta ako je ne nađem? Kao što je, vjerojatno, i neću naći. Tokom siječnja ću ponovo u Sarajevo. I onda još jednom. I možda opet. Sve dok sve ladice ne budu ispražnjene i pregledane, sve kartonske kutije, cekeri, ormari, kredenci… Sve dok ovu selidbu ne privedemo kraju.

U lisnici od smeđeg skaja, uz partijsku knjižicu i knjižicu evidencije članarine, dva su lutrijska loza, dvije polovine srećke prvoga kola “Olimpijske lutrije Sarajevo ’84”. Loz je tiskan u crvenoj boji, koja se na sredini polja, tamo gdje je znak Zimskih olimpijskih igara i vrijednost srećke (50 dinara) prelijeva u plavo-ljubičastu. Obrazac je tiskan dvojezično – latiničnim pismom na srpskohrvatskom i ćiriličnim na makedonskom jeziku – dok ostalih službenih jezika u SFRJ, slovenskog i albanskog, začudo nema.

Jedan je serijskog broja 814588 A.

Drugi, 814550 A.

Na lijevoj strani obrasca, u obrisu, je Vučko, maskota predstojećih natjecanja. Gleda udesno, gdje se znakovi Zimskih olimpijskih igara, rasuti poput pahuljica u letu.

Dolje lijevo datum je izvlačenja: 29. 5. 1983.

Dolje desno, potpis predsjednika Izvršnog komiteta Organizacijskog komiteta ZOI Sarajevo ’84. Ante Sučića.

Jedna je srećka pravilno iskinuta iz nazubljenog papirnog bloka.

Druga je pri iskidanju jedva malo oštećena.

Na dan kada je izvlačenje obavljeno imao sam sedamnaest godina i jedan dan.

Majka nije ništa osvojila. Ali bezvrijedne papiriće nije bacila. Ostali su u smeđoj lisnici od skaja, da ih pronađem u jesen 2016, spremljene u pretincu sa starom partijskom knjižicom i knjižicom plaćene članarine. Dok ih je tu ostavljala, njezin čin bio je bez ikakvog značenja. Nadala se da će dobiti na lutriji, a onda je na njih zaboravila. Možda nije ni provjerila jesu li njezini brojevi među izvučenima. Možda je dobila neki sitan novac na lutriji, ali se nije javila.

U času kada sam lozove našao, tu uz dvije knjižice, u rasporedu dokumenata nađenih u lisnici od smeđega skaja, bilo je više metaforičnih značenja nego što bi ih priča mogla podnijeti. Sve je najednom djelovalo kao neki nategnuti, pretjerani koncept ambicioznoga konceptualnog umjetnika koji bi da se bavi raspadom Jugoslavije i padom komunizma. Tako se iz njezina nereda, iz nereda na Sepetarevcu koji je meni ostao da ga sređujem, rađa smisao. Rađa se kič njezina života, kič Jugoslavije.

U lisnici je još samo plastični okvir za prometnu ili vozačku dozvolu.

I fotografija Vesne Rejc Koljonen, crnobijela, snimljena u Moskvi u neka zimska doba.

Ta je slika bila na Vesninim smrtovnicama, objavljivanim u Oslobođenju, polovinom decembra 1978.

Miljenko Jergović 16. 01. 2017.