Ivo Andrić: Na Drini ćuprija, Školska knjiga, 2013.

Gdje god se, naročito među neznalicama, u lektirnim sažecima po internetu ili u avionskim časopisima, spomene ime ovoga pisca i uz njega najveća nagrada koju je za života dobio, uvijek će se, poput njegova drugog prezimena, dopisati i ovaj roman. Čak postoji i vjerovanje, koje s činjenicama nema mnogo veze, da je Ivo Andrić Nobelovu nagradu i dobio za roman “Na Drini ćuprija“. A nije, budući da se nagrada dodjeljuje za životno djelo.

Brojni su ovu knjigu čitali, naprosto zato što je posvuda bila po školskim lektirama, ali je mnogo, mnogo više onih koji tvrde da su je čitali i koji o njezinom sadržaju nešto znaju iz čuvenja. Pripovijest knjige započinje početkom šesnaestog stoljeća, u vrijeme oko rođenja Mehmeda paše Sokolovića, ktitora, zadužbinara ili vakifa višegradskog mosta, rođenog u pravoslavnoj obitelji, navodno krštenog kao Bajica, islamiziranog i školovanog u Carigradu, slavnog vojskovođe, junaka Mohačke bitke i opsade Beča, i velikog vezira Osmanskog imperija, i traje kroz sljedeća četiri stoljeća, sve do početka Prvoga svjetskog rata. “Na Drini ćuprija” neobičan je roman, uzbudljivo i zavodljivo strukturiran, nesumnjivo je jedno od najzabavnijih, a u određenom smislu i najinformativnijih književnih djela u povijesti južnoslavenskih književnosti. Ali sigurno nije ni najbolje napisana, ni najvažnija Andrićeva knjiga. Barem ukoliko važnost tražimo u samom tekstu.

Pisan u neusporedivom životnom neredu, u neredu i ostrvljenosti piščeve egzistencije i u neredu jedne strašne i manijakalne europske povijesti, ovaj roman kao da u sebi sadrži nešto od tog nereda. Za razliku od svih drugih Andrićevih beletrističkih tekstova, u njemu kao da nema unutarnje ravnoteže, kao da ne postoji čvrsta okosnica priče, kao da je otpočetka do kraja i ne donosi isti pripovjedač, kao da pisac nema potpunu kontrolu nad svojim esejističkim i političkim ekskursima, kao da se u ovom romanu miješa više romana… Od svih Andrićevih knjiga, ili od sva četiri njegova romana (uzimamo da je i “Prokleta avlija” roman), “Na Drini ćuprija” najviše duguje vremenu u kojem je napisana i najbliža je Andrićevoj građanskoj osobi.

Istodobno, svaka od ovih konstatacija, kao i sve drugo što bi se, možda, moglo prigovoriti toj knjizi, tiče se jedino njezina situiranja unutar piščeva opusa. Tiče se jedino, dakle, konteksta koji Andrić samome sebi stvara, jer je u svakome drugom kontekstu, nacionalno-književnom, kulturnom, ili književnom općenito, “Na Drini ćuprija” silan, da ne kažemo i genijalan roman, remek-djelo bez premca i usporedbe. Jedini s kim se, dakle, Ivo Andrić u našim književnostima uspoređuje, može biti on sam. (To ne znači da u dvadesetom stoljeću nisu živjela dvojica-trojica pisaca na prostorima međusobno razumljivih jezika, koje neki doživljavaju i kao jedan jezik, značajem usporediva s Andrićem: Krleža, Crnjanski, Desnica; a u sljedećem vremenskom i poetičkom krugu Marinković, Kiš, Kovač; ali nijedan od tih pisaca nije bio unutar Andrićeva konteksta. Ili nije stvarao u istome vremenu, ili nije pisao u istome svijetu. Krleža, Crnjanski i Andrić, te potom Desnica, četiri su usporedna svijeta, koja se međusobno ne dodiruju…)

Pripovijest se odvija oko jednoga mosta, njegove fizičke pojave, ali i njegove metafore. A započinje na način zacijelo neobičan, koji je ovome čitatelju oduvijek zvučao kao uvod u nekakav turistički bedeker. U ranim čitateljevim danima, u sedmome razredu osmoljetke, kada je prvi put čitao “Na Drinićupriju”, i kada se, dječački, adolescentski, rugao u svojim mislima Andriću, taj mu je početak zvučao loše. I on se, čitatelj, jasno sjeća zašto mu je zvučao loše. Danas mu djeluje genijalno – već drugi put koristimo taj zloglasni, prazni epitet! – pa bi vrijedilo jednom, bude li vremena, napisati nešto o tom doživljajnom prijelazu od lošeg do genijalnog, za kojeg se odvila jedna čitateljska i čovjekovska biografija.

Evo početka romana “Na Drini ćuprija“, da uljepša ovaj sumor i čemer oko nas: “Većim delom svoga toka reka Drina protiče kroz tesne gudure između strmih planina ili kroz duboke kanjone okomito odsečenih obala. Samo na nekoliko mesta rečnog toka njene se obale proširuju u otvorene doline i stvaraju, bilo na jednoj bilo na obe obale reke, župne, delomično ravne, delomično talasaste predele, podesne za obrađivanje i naselja. Takvo jedno proširenje nastaje i ovde, kod Višegrada, na mestu gde Drina izbija u naglom zavoju iz dubokog i uskog tesnaca koji stvaraju Butkove Stijene i Uzavničke planine. Zaokret koji tu pravi Drina neobično je oštar a planine sa obe strane tako su strme i toliko ublizu da izgledaju kao zatvoren masiv iz koga reka izvire pravo, kao iz mrkog zida. Ali tu se planine odjednom razmiču u nepravilan amfiteatar čiji promer na najširem mestu nije veći od petnaestak kilometara vazdušne linije.”

I onda se, malo-pomalo, iz takvog uvoda rađa svijet. Iz prikaza geografskih zadatosti i prirode ulazimo u povijest…

Andrićevi naslovi

Je li u pitanju slučajnost – a slučajnosti u ovoga pisca nema – tek tri od četiri Andrićeva romana čine, kada se njihovi nazivi pridodaju imenu pisca, istu prozodijsku strukturu. Napišete li na papirić ime i prezime piščevo i uz njega “Na Drini ćuprija“, ili “Travnička hronika”, ili “Prokleta avlija”, u sva tri slučaja ćete, prebrojite li slogove, pred sobom imati epski deseterac, s cezurom nakon četvrtog sloga, tojest piščeva imena i prezimena. Četvrti roman, naslova “Gospođica”, uz piščevo ime i prezime tvori – osmerac. U knjigama ćete naći da je, u našim usmenim književnostima, osmerac svojstven lirskome, ili takozvanom ženskom pjesništvu.

Ubijanje Andrića

Ne postoji više svijet koji Ivo Andrić opisuje. Zatrt je u strašnim zločinima iz 1992. i nekoliko narednih godina. Višegrad koji je bio jedan od dva ili tri piščeva zavičaja (druga dva su Sarajevo i Travnik, u kojemu se, istina, samo rodio…) danas je uglavnom monokulturna i jednoobrazna varoš, s Andrićevim kamenim Disneylandom. Nigdje onih Drugih, bez kojih njegove književnosti naprosto nema. Nije mnogo bolje ni u drugim dijelovima Andrićeve Bosne, samo što se mijenjaju barjaci na monokulturnim utvrdama. Poput Isaaca Bashevisa Singera, Ivo Andrić pisac je potonulog, pomorenog i raseljenog svijeta. Jezikom na kojem je Andrić pisao govore ljudi, ali ime tog jezika kojim se Andrić koristio posvuda je prezreno ili zabranjeno.

SLOVOČUVAR           

Pjesnik je pastir koji čuva slova,
može se reći – brižni slovočuvar,
raskriljeni je vaseljenski bukvar,
a Riječ žarna sestra je njegova.

Što je travaru biljka ljekovita,
pjesniku to je Slovo oboženo,
iskra Logosa, s nebom zagrljeno,
zanesen putnik od smisla do mita.

Slovo i Pjesnik nebeska su spona
između duše i razumskih niti.
Sreći u srcu kad Pjesma je sklona

proljeće lista katkad sred oluje,
a Slovo cvjeta, jer htjelo bi biti
Riječ što vedru Pjesmu  oblikuje.

HIMNA KNJIZI           

Družbenice vjerna, koja snopom žara
razgoniš oblake, budiš jutro sneno,
i umivaš rosom onog što te stvara,
ti velikodušno otkrivaš skriverno.

Bez knjigopisaca tebe ne bi bilo,
a bez čitalaca, pustom vrtu slična,
samo bi venula, kô slomljeno krilo
ptice što, nesrećna, letu nije vična.

Knjigo, ti si Logos u Božijem Slovu,
u našim rukama paperje si duše,
praskozorje sreće, melem ljutom bolu.

Visoko se leti na tvojim krilima,
snagom tvoje misli granice se ruše,
svaki tren života s tobom smisla ima.

SUDBA ČOVJEKA U PJESMI POČIVA   

Iz mišje rupe stih počesto vreba,
a napolje bi on, ali kuda, kome?
Da li svijetu pjesma jošte treba,
da o nju misli oštre se i lome?

I da li srce u oklopu grudi,
čeličnoj žici, krletki osame,
ima plamena da osjećaj budi,
dok pjesnik pita: ima l’ tu šta za me?

Ne gubi nadu, šapuću mu versi,
sudba čovjeka u pjesmi počiva.
Pjesniče, moraš biti to što jesi.

Jezik je pero, ruka srca treptaj,
a stih koji se u toj rupi skriva,
rado će vani, pa daj mu podsticaj.

Čuveno je bilo pitanje koje je, navodno, Josif Visarjonovič Staljin, taj strašni, paranoični i smrtonosni vođa antifašističkog svijeta, na konferenciji u Teheranu krajem studenoga 1943. postavio svome kolegi, drugom po redu antifašističkom kolosu Winstonu Churchillu: “Koliko divizija ima taj Papa?” Kao i u većini takvih slučajeva, taj povijesni apokrif možda se nije zasnovao na zbilji, nego je plod nečije mašte. Nikad se neće doznati čije. Ali pošto je rečenica toliko puta ponovljena, u međuvremenu je postala istinita. Istina legende, mita i anegdote, istina svete pripovijesti, istina vjerovanja, sve one obično nisu u skladu s povijesnom istinom, koja bi mogla proisteći iz istine zbilje, istine stvarnosti, tojest iz istine onog što se stvarno dogodilo. Ali apokrifna je legenda doista često istinitija od onoga što se stvarno dogodilo.

“Koliko divizija ima taj Papa?” pitanje je koje bi, u slučaju Eugenija Pacellija, zvanog Pio XII, ali i Hitlerov papa, moglo 1943. zazvati i sljedeće pitanje: Na čijoj se strani njegove divizije bore? Ili se na njega moglo odgovoriti i na drukčiji, vjerojatno istinitiji način: papa Pio XII nema ama baš nijedne divizije! Ali ne zato što njegova država još od križarskih ratova ne sakuplja vojsku, nego zato što je papa Pio XII u svom pontifikatu u zla doba izgubio moć vladanja, koja u njegovom slučaju proizlazi iz čvrstine moralnog stava i iz zastupanja temeljnih, a vrlo jasnih i svima razumljivih kršćanskih načela.

Osamdesetak godina kasnije, da je Staljin, ili bolje da su njegova ponešto mlađa i manje talentirana saveznička subraća u tumačenju svijeta, te ljudskih prava i života, narančasti kralj Donald Trump i kremaljski car i Super-patak Vladimir Putin postavila pitanje koliko divizija ima ovaj papa i na čijoj se strani bore njegove divizije, odgovor bi bio posve drukčiji. Papa Franjo iza sebe je imao golemu, čudesno brojnu i raznorodnu vojsku, kakve nikada nije bilo u cjelokupnoj povijesti kršćanstva. U nepunih dvanaest godina svoga pontifikata sabrao ju je i sazvao sa svih strana. U toj su vojsci bili milijuni katolika, naročito onih koji su prethodno bili prilično demoralizirani, ili su bili na granici da odustanu od svoje vjere. Uz njih išli su i milijuni kršćana svih denominacija, a onda još i milijuni onih koji u sebi nisu otkrili dar ni talent vjere, nego su bili ateisti, agnostici, ljudi duša opustošenih kapitalizmom, ljudi odlučni da u te svoje puste duše prihvate neko dobro i nadu. U vojsci pape Franje i u njegovim divizijama bili su zatim milijuni inovjernih. Sakupljeni sa svih strana, predvođeni vlastitim vjerskim vođama, često s iskustvom prethodnih nepravdi koje su im činjene od dominantno kršćanskog svijeta, oni su također bili divizije pape Franje. Njegova vojska u ovom je vremenu bila brojnija od svih drugih vojski svijeta zajedno. A nastupala je mimo politike, ali posve u skladu s jasnim i svima razumljivim kršćanskim načelima. Franjina vjera, koja je onda bivala vjerom Franjine vojske, bila je krajnje jednostavna. Ubitačno jednostavna po sve njezine neprijatelje. U njoj nije bilo iznevjeravanja. Ali je bilo nečega drugog, veoma važnog: Franjo je bio čovjek snažne imaginacije, bio je čovjek knjige i književnosti, koji je jasno lučio što je u tekstu pljeva vremena, a što je njegova bit. Sve što u svetim pripovijestima njegove vjere nije bilo od čovjeka, ovakvog kakav on danas jest, od ljubavi Božanske i ljudske, i od neporecivog bratstva čovječanstva, sve što je u svetim pripovijestima izmicalo temeljnim načelima kršćanstva, jer je naprosto prikazivalo zbilju neke vrlo davne i mitološke prošlosti, za Franju bi prestajalo da važi. Umio je boriti se i izboriti s onima koji su iz Biblije znali uzeti samo okrutnost, isključivost, ratobornost, vojničku poslušnost, ili samo ono crno i mračno iz velike knjige koja je revolucionirala čovječanstvo. Revolucija bez načela je, međutim, teror. Papa Franjo držao se načela. On je, čini se, vjerovao u Boga i u milost. Vjerovao je, možda, i u to da će Božju milost zaslužiti onaj tko bude imao milosti prema ljudima.

One večeri kada se prikazao na prozoru našega svijeta, Franjo je rekao: dobravečer! Obratio se, dakle, svima jednako. I sljedećih je skoro dvanaest godina bio čuvar takvog zajedništva i jednakosti. Došao je na mjesto čovjeka koji je prethodno bio papa, a nije umro prije nego što će on doći. Bila je to jedinstvena, neobična situacija. Njegov je prethodnik bio čovjek institucije, procedure i ceremonijala. I samim tim je bio mnogo, mnogo bliži Franjinim neprijateljima i protivnicima svih vrsta. To je u dijelove Crkve u Hrvata, naročito u crkveni i procrkveni tisak i nakladništvo, unijelo specifične, vrlo balkanske oblike neposluha i bunta. Govorili su i pisali o dvojici papa, pa su i preferirali tog jednog, koji više nije bio papa. U jednom njima bliskom hrvatskom naci-fašističkom tjedniku, onom u kojem je Kolinda svojedobno najavila svoju predsjedničku kandidaturu, na naslovnici objavljena je fotografija pape Franje s natpisom: Antikrist! Hrvatske crkvene novine nisu se protiv toga pobunile. Nisu se pobunili biskupi. Naci-fašistički tjednik ostao im je draga i prijateljska platforma. Tako su i bolovanje pape Franje ispraćali gotovo posve zainteresirano. Nismo slušali o hrvatskim misama za papino ozdravljenje, a dobro se, primjerice, sjećamo kako je to bilo u vrijeme bolovanja pape Ivana Pavla Drugog. Držali su se, Bože mi prosti, kao da to i nije njihov papa, ili kao da im je nametnut. Od koga nametnut? Vjerojatno od Boga, ako je vjerovati u svete procedure.

Smrću pape Franje zacijelo je završila jedna neobična epoha. Što nakon nje slijedi, uskoro ćemo znati. Od toga što slijedi ovisi i sudbina te velike Franjine vojske, svih tih njegovih divizija, koje su na položajima širom svijeta. U samo nekoliko dana ili tjedana nakon konklave ta bi vojska mogla biti raspuštena i trajno demobilizirana. Mogla bi, što je od toga važnije, biti i trajno demoralizirana. I pasti bi mogli njezini položaji u Ukrajini i Palestini, ali i pred bračnim i izvanbračnim posteljama katolika i nekatolika diljem svijeta. Mogli bi pasti položaji Franjine vojske u rovovima oko istospolnih ljubavnih kraljevstava, oko kosookih, crnih i obespravljenih. Mogli bi pasti položaji Franjine vojske oko svih stranaca ovoga svijeta, koje je tako usrdno spominjao u ovogodišnjim uskršnjim meditacijama.

Dogodi li se to, nestat će svih Papinih divizija, nestat će njegove velike vojske, te će, na neki način nestati i čovječanstva kao jedinstvenog pojma. Papa Franjo je, nismo to napomenuti, a trebali bismo svakako, držao na čvrstom okupu čovječanstvo. On jedini! I za njim vojska od nekoliko milijardi ljudi, raspoređenih u Papine divizije. Dogodi li se da nakon Franje na Petrovu stolicu – a ne stolac, kao što bi neki rekli, jer Petrova stolica ima naslon! – dođe netko od onih iz suprotnoga tabora, a sva je prilika da će doći, jer je suprotni tabor uvijek i posvuda veći i brojniji, Staljinovo pitanje iz 1943. bit će sumorno aktualno. Doista, dogodi li se to, ne samo da papa više neće imati svojih divizija, nego će opet biti sluga zlih i okrutnih ratovođa: narančastog kralja i njegova prilježnika i podložnika Superpatka! I to bi u određenom smislu moglo predstavljati i kraj onog kršćanstva koje se tisućama godina pokušavalo zasnovati na vlastitim temeljnim načelima, Kraj kršćanstva pape Franje. Vrijeme kada bi na svakom križu mogle izrasti te strašne kuke.

Papa Franjo dao se lako voljeti. Nije za tu ljubav trebalo ni previše pameti, a ni mnogo znanja. Da bi se voljelo papu Franju, nije se morala poznavati nijedna kršćanska molitva. Znači li to da je Franjo vladao pomoću kulta ličnosti i da je to, kako govore fašistoidni njegovi neprijatelji, bilo papinstvo bez Boga? Naravno da ne znači, jer kršćanski Bog nije u riječima konvencionalne i napamet naučene molitve. Bog je u srcu i u onih nekoliko lako shvatljivih načela, s kojima bi bilo lako živjeti kada bi čovjek pristao biti dobar.

Objavljeno u 24sata 22. travnja 2025.

Umro je papa Franjo – kakvo olakšanje! Nema danas više nikoga tko bi o pravima najugroženijih, o „univerzalnom bratstvu“, o migrantima i migrantskoj politici s tako visokoga mjesta, riječima koje ne mogu da se ne čuju po cijelom planetu istoga časa kad su izgovorene –  zanovijetao, kvario raspoloženje moćnicima današnjega skandalozno nepravednoga poretka. Tko ima uši, mogao je čuti huk gromoglasnog odahnuća diljem meridijana i paralela slavne napredne civilizacije.

U Znakovima pored puta piše Andrić:

„Još jedan od ᾿susreta᾿ koji daju veliku i iskrenu radost koju ni živi ljudi ni dragi predmeti ne mogu da pričine. Ima više od dvadesetak godina da u likovima čoveka, majke i deteta koji beže sa svojim magaretom tražim dublje značenje i gledam oličenje ljudske sudbine. Tu su u tri ljudska lika predstavljena oba pola i sva tri doba ljudskog života, detinjstvo, mladost i starost. Tu je jedna od životinja za koje je naš život vezan tužnom simbiozom. Tu je neizvesnost koja prati svaki naš pokret i pogled i sa njom misao o anđelu zaštitniku. Tu su zamori i odmori, briga, strpljenje i dosada, i nada u daleku bolju zemlju Misir. Sve to da bi se produžio život time što će se dete spasti od strašne smrti. A to dete će, posle tridesetak godina, pošto odraste i ispuni svoje pozvanje, umreti još strašnijom smrću od koje nema bekstva i za koju nema Misira.“

Ne može se znati kada je zapis nastao u velikom razmaku godina u kojima je Andrić ustrajno pisao Znakove, ali kada ih čitam danas, kao da su netom izašli ispod piščeva pera, iako ni pera ni pisca nema među nama već ravno pola stoljeća. Još je nešto uz taj zapis, što Andrić čini sasvim rijetko. Iznad njega stavio je francuski citat: „La fuite et le sejour en Egypte sont un mystère qui m’est très cher: il me soutient, il est mon modèle dans les voyages et l’éloignement.“ (Bekstvo i boravak u Egiptu su misterija koja mi je veoma draga: ona me podržava, ona je moj uzor u putovanjima i udaljavanju.) U potpisu: Ch. de Foucauld.

Zna se da je od svih jezika koje je poznavao, Andrić najviše čitao na francuskome. Ali kada je i kako je Andriću zapeo za oko Charles de Foucauld, ni to ne znamo. Možda već tridesetih godina prošloga vijeka, kada je o njegovu životu u Francuskoj snimljen film L᾿Appel du silence (Zov tišine).

Tko je Charles de Foucauld? Kada papa Franjo u listopadu 2020. objavljuje encikliku „o bratstvu i socijalnom prijateljstvu“ Fratelli tutti (Braća smo svi), uzevši taj naslov iz Opomena Franje Asiškoga, u njoj piše i ovo:

„Na ovim stranicama promišljanja o univerzalnom bratstvu, osjetio sam se nadahnutim posebice svetim Franjom Asiškim, ali također i ostalim našim braćom i sestrama koji nisu katolici: Martinom Lutherom Kingom, Desmondom Tutuom, Mahatmom Gandhijem i mnogim drugima. Ipak, htio bih završiti spominjući još jednog čovjeka duboke vjere koji je, crpeći iz intenzivnog iskustva Boga, krenuo na put preobraženja da svima postane brat. Govorim o blaženom Charles de Foucauldu.” Foucauld je, piše papa dalje, „usmjerio svoj ideal potpunog predanja Bogu prema poistovjećenju sa siromašnima, napuštenima u dubinama afričke pustinje. U tom je okruženju izrazio svoju želju da se osjeti bratom svakom ljudskom biću, i zatražio od prijatelja da se ‘moli Bogu kako bih uistinu bio brat svima’. Htio je, na kraju, postati ‘univerzalnim bratom’. No tek kad se poistovjetio s onim najmanjima postao je brat sviju. Neka Bog u svima nama inspirira taj san.“

Dan uoči smrti, javljaju mediji, papa Franjo primio je na dvije-tri minute J. D. Vancea, Trumpovoga potpredsjednika. To je onaj novoobraćeni američki katolik, koji je pod duhovnom rukom svojega mentora, kaže, otkrio kako mu sveti Augustin pomaže da shvati način harmoničnoga povezivanja teologije i politike. Tako, on Trumpovu migrantsku politiku tumači u svojoj „šerifskoj“ interpretaciji Augustinovoga (i Tome Akvinskoga) pojma ordo amoris (poredak ljubavi): prvo trebaš voljeti svoju obitelj, pa bližnjega, pa svoju zajednicu, pa sugrađane, potom ostatak svijeta.

U veljači ove godine papa Franjo uputio je pismo katoličkim biskupima SAD-a. Na neuobičajeno izravan način u njemu je kršćanskoj kritici izložena aktualna američka migrantska politika, uz jasne aluzije i na Vanceovo tumačenje pojma ordo amoris. I ovdje se kao motiv uvodi bijeg u Egipat:

„Obitelj iz Nazareta u progonstvu, Isus, Marija i Josip, emigranti u Egiptu i tamošnje izbjeglice da izbjegnu gnjev bezbožnog kralja, uzor su, primjer i utjeha emigranata i hodočasnika svih doba i zemalja, svih izbjeglica svih uvjeta koji su, opterećeni progonstvom ili nuždom, prisiljeni napustiti svoju domovinu, voljenu obitelj i drage prijatelje za strane zemlje.”

Potom izravno: „Kršćanska ljubav nije koncentrično širenje interesa koji se malo po malo proširuju na druge osobe i skupine. […] Istinski ordo amoris koji treba promicati jest onaj koji otkrivamo neprestanim razmišljanjem o prispodobi o ᾿milosrdnom Samarijancu᾿ (usp. Lk 10,25-37), to jest razmišljanjem o ljubavi koja izgrađuje bratstvo otvoreno svima, bez iznimke.“ Upozorit će papa u pismu još i na to da „briga o osobnom, društvenom ili nacionalnom identitetu lako uvodi ideološki kriterij koji iskrivljuje društveni život i nameće volju najjačeg kao kriterij istine“, te da se „autentična pravna država potvrđuje upravo u dostojanstvenom tretmanu koji zaslužuju svi ljudi, a posebno oni najsiromašniji i najmarginaliziraniji“.

Zadnje lice iz svijeta najjačih, koje je papa Franjo u životu vidio pred sobom, bilo je lice J. D. Vancea. To strašno lice ništavila. Tko bi mogao opisati sva značenja toga prizora, u rasponu od demonskih do anđeoskih, i natrag!

Jedna intimna uspomena: davno prije nego što je profesor Jorge Mario Bergoglio, nadbiskup Buenos Airesa, postao papa Franjo, slušao sam jednoga ljeta na komiškoj rivi Željka Mardešića, toga umnog i sućutnog kršćanskog sociologa, dok mi je govorio o užasu strukturalne nepravde modernoga svijeta, o tankoj manjini koja ima i ogromnoj većini diljem planeta koja nema, koja nema ništa, kojoj to ne-imanje oduzima temeljnu ljudskost. Govorio je o krivnji svih etabliranih struktura za takvo stanje, i, s nekim pravedničkim užasom i strepnjom, o nemogućnosti izmjene toga stanja osim u najradikalnijim, krvavim društvenim preokretima.

Što je na kraju, gdje smo poslije svega? Da li s Andrićem, kada piše o smrti „od koje nema bekstva i za koju nema Misira“?

Život nas nekada obuzme i prođe neuobičajenim tokom, poput trenutka, u nesvesnom iščekivanju događaja. Praznina je tada nenadoknadiva, nikada se više ne može popuniti izgubljeno vreme propuštenog života. Baš u takvu vrstu nesvesne prolaznosti života zapao je tokijski birokrata Kanji Watanabe, glavni junak filma Živeti (1952) Akira Kurosawe, starac kome je ostalo još par meseci života. Život je proveo u ničemu, na dosadnom, birokratskom poslu, gde je udarao pečate, svaki dan jeo istu hranu, prolazio istim putem, dolazio u isto vreme na posao, bez odsustva i bolovanja. U trenutku kada saznaje za smrtnosnu bolest postaje svestan protraćenog života koji je pregazila birokratska mašina. Gde je on u svemu tome? Nespreman da umre bez ispunjenja velike ideje počinje da traga za smislom. Na izmaku života nazire tračak smisla. Tek kada postane svestan da, kako kaže, ne zna ni koja mu je bila svrha života, pritom nedovoljno hrabar da se samoubije, službenik Watanabe iznenada počinje istinski život. Prolazi kroz niz neuobičajenih situacija, od odlaska u kafanu, na striptiz i klizanje, stalno ponavljajući da mu je život prošao u dosadnoj rutini i da se iz njega ne seća ničega vrednog sećanja. Ipak, pre nego što umre u snežnoj noći na ljuljašci u parku, usuđuje se da jedan namerno zaboravljen i potisnut predmet izvadi iz fioke i ilegalnu deponiju pretvori u dečije igralište. Uspeva tako da ostvari bar jednu veliku ideju života i stvori delo više vrednosti. Pred smrt ugleda zalazak sunca na čiju je lepotu, priznaje, zaboravio u poslednjih trideset godina neprekidnog birokratskog rada.

2.

Kreativnost je vitalna energija stvaralaštva koja ne samo da nas održava živim, nego nas čini i otvorenim ka drugima. Slikar Paul Klee će ideji o stvaralačkoj imaginaciji kao neophodnom impulsu života posvetiti stranice svoga dnevnika. Između ostalog, u sred svetskog rata, osuđen na mrkli mrak nasilja i mržnje, ovaj umetnik piše: ,,Da bih se izvukao iz ruševina, morao sam da letim. I leteo sam. Ostao sam u ovom razorenom svetu samo u sećanjima, kao kada se ponekad osvrnemo na prošlost. Zato sam ,,apstraktan, sa uspomenama… Napuštamo ovostrano, da bismo gradili u onostranom, u kojem je moguća potpuna afirmacija.’’ Zalazak u onostrano je ono što životu daje smisao; to je mesto gde se susreću naša stremljenja i nade kao krajnja životna afirmacija ostvariva jedino u stvaralaštvu i nadahnuću. Klee je totalni umetnik zbog afirmacije stvaralaštva kao životne mogućnosti koju ne iskoriste svi, premda nam je otvorena kao potencijalna i spasonosna ideja nadolazećeg. Martin Heidegger, stoga, u njegovom delu vidi nešto sasvim novo u umetnosti, ,,slikarstvo drugog početka’’. Stvaranje živi, piše u svom dnevniku Paul Klee, ,,kao postanje iza vidljive površine dela. Unazad gleda sve što je duhovno, napred (u budućnost) sve što je stvaralačko’’. Paul Klee je patio i umro od skleroderme (tvrde kože) do kraja ostajući posvećen ideji apsolutne umetnosti. 

3.

Paul Celan je pesnik nadolazeće reči. Kao Židov preživeo je svetski rat, u njemu izgubio sve i ostao do kraja sam, siguran jedino u mogućnost imenovanja zla. Da nije pisao, ubio bi se ranije. Pisao je mahnito, gotovo bez prekida. U govoru oktobra 1969. godine u Društvu hebrejskih pisaca u Tel Avivu poziva se na ,,radost pri svakoj novodobivenoj, sobom ispunjenoj riječi, koja dolijeće da okrijepi onoga tko je prema njoj okrenut’’. Mudrost ogoljenog srca Celan ispisuje u kratkim stihovima, uvek u nemiru pred onim što je čitav jedan narod gurnulo u provaliju smrti. Svet je tuđina jer je sve sveto otišlo u nepovrat. Svet je krvlju uprljan, tragovi su neizbrisivi. Celan zna da je svet iščezao u očima mrtvih, da je iz tih smrti sve novo rođeno. 

Sve,
i ono najteže,
uzletjelo je, ništa
se nije zadržalo. (Završni stihovi pesme Les Globes, prevela Truda Stamać)

Gisèle Celan-Lestrange, 10. maja 1970, šalje pismo pesnikinji Ingeborg Bachmann. U njemu, između ostalog piše: ,,Paul se bacio u Seinu. Izabrao je najosamljeniju i bezimeniju smrt. Što da drugo kažem, Ingeborg. Nisam mu mogla pomoći, kako god to rado htjela.’’  

Paul Klee ima jednu grafiku iz 1913. godine naslovljenu Samoubistvo na mostu (Der Selbstmörder auf der Brücke). Na tom prizoru uvek vidim Celana na mostu, dok ispod njega orgija neminovno zlo. Dok Watanabe na dečijoj ljuljašci čeka smrt spokojan jer je iz oklopa banalnog života izašao kao pobednik, vidim Celana koji nervozno žuri ka Seini svestan da tuđinstvo sveta znači zazivanje drugog koga nema. Nepodnošljiva jeka nemosti. Odjek njegovog samoubistva je neiskaziva praznina postojanja u svetu koga je do smrti pritisnula rešetka jezika.

Kako se prorjeđujemo, tako smo sve manje Hrvati i Srbi.
Prvi put ove godine jutros ne ložim vatru u kaljevoj, zapravo, pokušala sam oko 7.30, nije povukla, odustala, ja.
Onda u sat i pol događaja za mjesec i pol u normalnim uvjetima.
Danas nisu normalni jer je uskrsni ponedjeljak, i jednima i drugima.
Jučer nisam ni u čiju kuću zalazila, nije red, nisam rod, a kol’ko sam Pomoz Bog, to povremeno osjetim.

Događaji autentični, imena promijenjena, ali, da ne poremetim odnose među ljudima, razlikuju se takozvana hrvatska i srpska, kao i ona neutralna, kakvo je i moje.

Kod Vesne ću ranije po nekoliko šnita kuhane šunke i dvije-tri vrste kolača, nisam jučer, čeka me, pa ću ranije, oko 9.00, dok je susjedstvo u kućama, poslije će svi u dvorišta, da ne vide kako nešto nosim. Majka joj rodom iz Marije Bistrice, 84 godine, treću godinu leži, ne može na noge, najviše voli čokolino, to poznanstvo zaslužuje posebnu priču u kojoj sam nju i svoju majku vozila do Bistirce pa se jedna, moja, naizgled izgubila, a ona odšetala do štandova da nakupuje medenjaka za darove.

Ali, vraga i uskrsni ponedjeljak, svi se već muvaju.
Vera telefonira u verandi, čak i slučajni prolaznici kojih jutros nema sve mogu čuti, a ona ima pogled baš na sve što se oko mene događa.
Milica metlom mlati po dvorištu i ispred kuće, ona sa suprugom Milošem i sinom Ljubišom došla preksinoć iz srbijanske prestonice, u kuću koja je tokom godine prazna, zanima je kakva je prognoza vremena.

Marko žuri prema džipu, bavi se pčelama, prekjučer sam mu predložila da u moje veliko dvorište koje se žuti od maslačaka smjesti nekoliko košnica, kad mogu u Puli ostaviti parkove nepokošene trave kako bi pčele imale hranu, što ne bismo mogli i mi u varošici punoj traktora i drva u metrima i kladama poslaganima na cestama, ispred kuća – nisam mogla vjerovati – Marko mi nije mogao objasniti zašto je ideja loša, samo odmahuje rukom dajući znak „nije moguće“, jedva čujno će: ne mogu govoriti, ubola me pčela, nateklo mi grlo – njega poljubila pčela, a svakodnevno se s njima druži na nekoliko livada u obližnjim selima gdje su autobusi sa košnicama.

Miloš taman stiže iz grada, praznih ruku, ni jedan dućan ne radi. Nudim kruh, veća količina u zamrzivaču, ako trebaju i trajno mlijeko i sve od važnih živežnih namirnica. Odrastala sam u vrijeme kad su dućani špeceraja zatvarani subotom u 13.00 sati, do ponedjeljka ujutro. Da ih je bilo tada sve u varošici spojiti u jedan, ne bismo imali čak ni pola modernog marketa, a imali smo sve.

Marijanini dečki ne vole jučerašnji kruh pa im pravi poderane gaće, 4-5 komada ostavlja za mene, viče da dođem dok su vruće.
Marica iz treće ulice maše taman dok nosim poderane gaće – zaboravih reći da je moja stara kućica na raskršću i ima četiri prilaza – rekla sam ti još prije tri dana da dođeš po salate i mladog luka, nisačim nije špricano; kako ću ići baš uoči Uskrsa, ona taman mislila da napuni vrećicu i ostavi mi na štaketi.

I Marija ima 84 godine, lani više mjeseci nije izlazila ni na balkon, sad je vidim drugi-treći put ovo proljeće, prilazim da se odozdola javim, čestitam Uskrs.
Crkveno zvono intenzivno, danas smiju zvona, ali glas od Ivke iz ne znam koje po broju već navedenih kuća, pa da sad ne zbrajam, nije potrebno, sve ih imam u glavi – Umro Papa.

I dok se po treći ili četvrti put vraćam u svoje dvorište sa različitim prehrambenim darom u rukama, svi su ispred kuća: Umro Papa, pa kako to, a još jučer, lijepa smrt, neka se nije mučio …

Odjednom nestali Hrvati i Srbi, u varošici u kojoj se baš tako raspoznaju, snažnije nego: katolici i pravoslavci; ostali samo smrtni ljudi koji ne znaju kad će im zadnji trenutak, ali im je nekako na licima ispisano to pitanje pa lica, oči i usne postaju razmekšani, kao čokolino, kao sirovo tijesto za poderane gaće, kao med, kao kuhana uskršnja šunka i svježa salata puterica.

Na rundeli pod prozorima smješkaju se nezaboravak i jaglac, neveliki, nježni i oni, krhki, bez trnja, usklađenih boja … 

vjerujem da se čovjek rodio u štali
hodao po vodi
umro na križu
i da je ustao iz groba
svašta se ljudima u životu događa
pa mi ni ovo nije teško povjerovati
to ne znači da sam lakovjeran
već da ostavljam mogućnost kako postoje stvari
koje ne razumijem
savršeno prihvaćajući da nisam mjerilo
ni stvari ni stvarnosti
ne vjerujem s druge strane
da se čovjek rodio zbog mene
a još manje da je zbog mene umro
ja sam se rodio i umrijet ću isključivo zbog sebe
a na tom kratkom putu oslanjam se na svoju savjest
i od drugih ne tražim da mi pomognu nositi moj križ
ne vjerujem ni u ljude koji su danas puni dobre volje
zato što je na današnji dan
mrtav čovjek živ išetao iz groba
ne vjerujem im jer po istoj predaji
taj koji je pobijedio smrt
dan kasnije bio je isti čovjek koji je jučer ustao iz groba
ali tog događaja ljudi će se sjetiti samo jednom godišnje
na srca će opet navaliti kamen
iza kojeg će svjetlost još jednom umrijeti
daleko od očiju što gledaju tuđu bol
slušat ću kao što sam i dosad slušao
red dobrih želja
red vijesti da u isusovoj domovini
gore živa djeca
djeca koja neće moći uskrsnuti
kao što bi svačija ljudskost mogla
samo kad bi slijedila onog jednog
koji je davnih dana ljudima pokazao
kako biti čovjekom

Uvek strepim od vremena Velikog posta. Kako se približi prva nedelja, ovako maloverna mislim – preko kakvog krsta ću sada prelaziti?

Pa onda pregovaram – može li neki mali krst, Gospode, neki krstić, krstak, neki okrajak krsta da ponesem? Nemoj samo štogod u stvarnoj veličini Tvoga podviga, vidiš i sam da ja nisam za to.

Ovog posta bolest mog oca ušla je u svoju završnu fazu, užasna bolest koja doslovce satire u čoveku kosti. I moj otac, potpuni agnostik, ni jednog trenutka nije pregovarao.

Gledao je u bolest i njenu istinu, u smrt i njenu tajnu.
Nije pregovarao ni oko čega, ni zašto baš ovako, ni zašto baš ja.

Pogruzio se čitav u veliko neznanje i u tom neznanju, u tom prihvatanju neznanja, bilo je više hrišćanskog smirenja i više stvarne vere no što sam ja svakako ikada u životu postigla.

Nije se molio i nije podučavao sa samrtničke postelje – bio je čovek koji gleda u veliko možda, bez nade i bez očaja.

Nije bio razbojnik sa krsta, razbojničke su sudbine ekskluzivne, pa su takva i njihova pokajanja.

Kad sam mu kazala da je vodio dobar život, slegnuo je u krevetu ramenima, napravio od tog pokreta bolnu grimasu i kazao da je verovatno mogao i bolje.

Nije u svojim očima bio ni po čemu izuzetan, nije ni u smrti mogao biti – svi umiru i niko ne zna kad će ni kako će, samo zna da hoće. Ne treba od toga praviti slučaj.

Dođosmo do kraja posta, do Velikog petka, dana Hristovog raspeća. I shvatim da je moj otac, čitavog ovog Velikog posta, skidao sa mene krst. Kad god bi mi palo na um da ga podignem i ponesem, on bi ga nežno skidao.

Došla bih i sela pored njega na krevet sa ortozom na ramenu i on bi pitao kako mi je rame. Ja bih kazala da neću sigurno njemu sad pričati kako me nešto boli. Onda bi on opet slegnuo ramenima sa posledičnom grimasom i kazao: “A isto ti je to – kost. Isto to boli.”

Stalno je skidao krst sa drugih i gledao da ga što više prti sam. I mislim da to osećaju i moja mati, i sestra, i svi koji su o njemu brinuli.

Kao da je svima govorio – manite se toga, to je moje, ja to nosim kud treba. Nosim kud treba sa velikim poverenjem u proces, u ovaj završni posao odnošenja ove stvari na leđima koju baš i ne razumem, sa mesta koje nisam do kraja razumeo, na mesto koje mi je potpuna nepoznanica. Tako stvari stoje i samo to treba uraditi bez puno propitivanja, kao i tolike druge poslove u životu.

Naposletku je zaista izgledao kao jedan od onih logoraša sa slika urezanih u našu predačku traumu – senka sebe sa golemim krstom na plećima, koji se prenosi iz tačke alfa u tačku omega bez mnogo propitivanja za koja čovek koji nosi ionako nema snage.

I sad – gde je moj otac? Gde može biti neko ko je krst tako nosio – ako ne u praznom grobu?

Načinila sam, bez njegovog znanja, fotografiju njega u njegovoj Strasnoj sedmici. Taj smo ceo dan proveli zajedno u Kliničkom centru, u besmislenoj prostoriji na toj slici, prostoriji koju nazivaju Bibliotekom, iako u njoj nema nijedne knjige. Čekao je krevet na odeljenju od jutra do kasnog poslepodneva. U jednom trenutku je ustao sa stolice i malim klecavim koracima krstonosca otišao do ogledala i neko se vreme posmatrao.

Gledao je u to čudno ukršteno drvo na svojim leđima i, kao dečak koji sa ocem i bratom izvlači balvane iz rodne šume – gledao kako bi se to moglo najefikasnije preneti do tačke omega, i kako to učiniti sam, jer je njegov posao čitavog veka bio zbrinjavanje ovih što su se sad tu okupili da nešto sa njim nose. A to ne ide tako, i on, kao unuk jednog vrsnog drvodelje i čovek kom je i samom majstorija uvek išla od ruke – precizno vidi da je ta stvar takva da se može isključivo samostalno preneti do tačke omega.

I zato svedočim – takve vjere ni u Izrailju ne nađoh.

Hristos vaskrse, tata.

 Priča iz knjige “mačka, čovjek, pas”

U nedjelju, na Uskrs, macila se Kora, susjeda Đure Štefana. Sjedili smo za stolom, kao da je ručak, radio je bio upaljen, otac je slušao Radio London, koji je javljao da je bombardiran Beograd. Majka je kršila prste, i sve govorila jao meni, jao meni, kao da su Švabe nju lično izbombardirale, što je nama djeci bilo malo smiješno, ali znali smo da je stvar ozbiljna i da se ne smijemo smijati. A baka Ruža, Rozika Morgenštern, koja nam nije bila prava baka nego ju je djed oženio kada je umrla naša prava baka Milica, svako malo je otvarala i zatvarala prozor, pa osluškivala čuju li se bombe i avioni. Nije moguće da je Beograd bombardiran, a da kod nas živživuću smrznuti vrapci, čuje se kako stara Laptalinka u podrumu puni kante sa ugljenom i kako ih, puhčući i dahčući, nosi na četvrti kat, a baka Ruža, prije nego što će opet zatvoriti prozor, samo kaže – opet će snijeg!, ali ne zato što ona stvarno misli da će snijeg, nego da opravda otvaranje prozora.

         A onda se čulo lupanje po vratima. Jao meni, jao meni, mama je jedva dočekala da još jednom zakuka, tata je ugasio radio. „Tko bi to mogao biti?“, upitao je Braco, onim glasom kao da ima barem dvadeset pet a ne samo pet godina. Otišao sam otvoriti, a pred vratima je stajao, velik, brkat i strašan, žandarmerijski narednik Đuro Štefan, naš susjed s donjeg kata, zbog kojeg smo Braco, Sara i ja između dva i pet morali hodati na prstima, a mama poslije osam  navečer nije smjela prati rublje, jer bi Đuro odozdol udarao metlom i psovao nam sve svece, iako mi nismo imali nikakvih svetaca. Nikada na stubištu nije pozdravio ni tatu, ni mamu, ni baku Ružu, Roziku Morgenštern, nego bi od sviju nas, ako je ikako bilo prilike, okrenuo glavu. Tata bi samo progutao knedlu, i nikad se ništa o njemu nije govorilo, osim što je jednom rekao: „Što smo mu mi krivi! Nismo ono što misli da jesmo. Nismo ništa!“ Nisam ga razumio, ali sam dobro zapamtio, i spremao sam se jednom upitati što je tad mislio. Jednom, kad budem bolestan od gripe ili difterije, i kad budem imao tako visoku temperaturu da će mi sve morati reći.

         Stajao je, dakle, taj ogromni Đuro Štefan, a niz obraze su mu tekle suze. Svaka je bila velika kao moja šaka. Tada sam shvatio nešto što je posve logično, ali o čemu ne razmišljaš: ogroman čovjek plače velike suze. „Treba mi doktor, molim vas, zovite ga!“ Prvi put netko mi je rekao vi, a da se nije šalio kao što se šali teta Rahela kada me pita: „Želite li himber ili možda rakijicu?“

Tata je već bio tu: „Susjed, što se dogodilo?“ I već je grabio svoju doktorsku torbu, koja je uvijek stajala ispod police s telefonom, i trčao dolje. Naravno, svi smo krenuli za njim. Zbog nečega, i mama i baka pokušavale su biti silno ljubazne prema čovjeku koji im se prvi puta u životu obratio. „Ne bojte se, sve će biti u redu, moj Jakica će učiniti što god je u njegovoj moći!“, rekla je mama. Jakica je, naravno, naš dragi tata Jakob Nahmijas, i bio bi ljut da ju je čuo kako ga je pred stranim čovjekom nazvala. Na vratima našega stana pisalo je: „Dr. Jakob Nahmijas, ginekolog, akušer i porođajnik, ordinira prema dogovoru i potrebi“ Želio je da ga ljudi upravo tako i oslovljavaju.

„Gdje je gospođa?“, upitao je kad ga je Đuro uveo u spavaću sobu, pred  bračnu postelju, prekrivenu vezenim prekrivačem, iznad koje je bila fotografija njega u žandarskoj uniformi i njegove debele žene, koju smo svi zvali Kraljica, jer je uvijek na glavi imala isti šešir kakav je kraljica Marija nosila na kraljevoj sahrani. I na toj slici je bila sa šeširom. „Otišla je svojima u Lazarevac“, rekao je Đuro, „sve bi bilo lakše s njom“. Tata je bio zbunjen, i žao mi je što mu nisam vidio lice kada je žandarmerijski narednik Đuro Štefan otvorio vrata velikog dvokrilnog ormara. Na zakrvavljenim krpama u dnu ormara, ispod Đurinih ratnih i žandarskih uniformi, ležala je Kora, s dva mrtva mačića pokraj sebe i trećim, također mrtvim, koji je izvirivao iz nje.

Nisu me pustili da to vidim, mama me je ščepala za gušu i povukla za sobom u dnevni boravak, gdje smo sjedili ispod slike Kosovke djevojke što poji ranjenika, iste one koja je u mom bukvaru, i slušali urlike iz spavaće sobe. To nije bio glas životinje, dugodlake i plemenite perzijske mačke, što ju je Đuro Štefan, kao tromjesečno mače, dobio osobno od princa Pavla, koji mu je tako zahvalio za vjernu službu. Nije to bio glas hajvana, kako bi rekla baka Ruža, zvana Rozika Morgenštern, koji se ne razumije u matematiku, kretanje zvijezda i veliki rat, i koji za razliku od nas ljudi ne osjeća tugu i nesreću – tako nam je ona objašnjavala razliku između životinje i čovjeka. To su bili krici stvorenja koje u krvi i znoju, trpeći najgore bolove, na svijet donosi mrtvu djecu. Tako je to otac kasnije pokušavao objasniti, pogođen onim što je doživio, ali još uvijek malo povrijeđen što ga je žandarm Đuro zvao da mu porađa mačku.

Nikada nam nije do kraja ispričao što je tamo radio i kako je pomagao Kori, dok smo mi sjedili u Đurinom dnevnom boravku i ledili se od nekoga čudnog straha i jeze. Nijedno od nas, ne mislim pritom samo na nas djecu, nego i na mamu i baku Ružu, još nije čulo takvo što. Taj dugi i očajni krik, u kojem se nije razaznavalo kojem biću pripada, bio je čist i jasan bol živoga stvora. Bilo kojega. Kad god me nešto bude jako boljelo, ili kad god budem vidio veliku ljudsku patnju, u ušima će mi biti Korin krik. Da imam takvoga dara, da sam Gustav Mahler, a ne tek mali američki profesor muzike, kojemu se u životu svašta događalo pa vam je zato zanimljiv, napisao bih Simfoniju boli, načinjenu od krika mačke koja na dan šestoga aprila 1941. rađa mrtve mačiće. To je ono što sam zbilja čuo, doživio i proživio, a sve što će kasnije doći samo je priča, ili nastavak Korinih patnji.

Mačića je bilo šest. Jedno je preživjelo. I Kora je preživjela. Sljedećih dana Đuro Štefan dolazio je po nas da gledamo Koru i njezinu kćer. Još je bila slijepa, a kad progleda, nas više neće biti. Puštao nas je da ih milujemo, i govorio da našem tati ovo neće zaboraviti. „Obična mačketina, rekao bi čovjek. Jest da je Karađorđevićka, ali kao da i nije. Grebe po parketu, vere se po zavjesama i piša gdje ne treba, kao i svaka druga. Ali kad zaplače i zajauče, to ne možeš da podneseš, samo ako imaš duše. Vaš otac mi je spasio Koru. Zahvalan sam mu do groba!“

A onda je jednoga popodneva Đuro Štefan pokucao na naša vrata u novoj, crnoj uniformi, s crvenom trakom oko ruke. Rekao je da se moramo spremiti za pola sata, i da više ni za što nema vremena. Odnio je naš radio, maminu kutiju s nakitom i pozlaćenu menoru bake Ruže, koju smo zvali Rozika Morgenštern, jer se tako i zvala, i jer je zvučalo tako bečki, kao valcer. Rekao je da će nam to jednoga dana vratiti, a da sad moramo bježati. Dao nam je dokumente s lažnim imenima, i od tada se zovem Željko Dombrovski. Vlakom smo stigli do Mostara, nekoliko tjedana kasnije već smo bili u Dubrovniku, odakle smo otplovili za Ankonu. Baka Ruža umrla je u proljeće 1944., u Chicagu, a mi ostali dočekali smo kraj rata živo i dobro.

         Đuro Štefan, ili Georg Stefan, bio je zao čovjek. Nikome u tom ratu, koliko znam, više nije učinio nikakvo dobro. Poslije su ga godinama i desetljećima tražili po Brazilu, Paragvaju i Argentini, ali ga nisu našli, pa mu  nisu mogli ni suditi. Ne znam je li mi drago, ili mi je krivo zbog toga. U Jugoslaviju sam prvi put došao 1950. Odsjeo sam u beogradskom Majesticu, i jednoga jutra me je na recepciji dočekao paket, u kojem su bili naš stari radio, mamina kutija sa sve i jednim njezinim prstenom i ogrlicom, te menora bake Ruže. Ili Đuro nikada nije ni stigao do Latinske Amerike, nego je živio tu, negdje u blizini, ili je nekoga zadužio da nam vrati te stvari. Nikada nikome o tom paketu nisam govorio. Ne bih volio da su ga ulovili. Iako znam da nas nije spasio on, nego nas je spasila njegova mačka.

Već dvadeset i tri godine
Prebiram po sebi: sjećanja, riječi i odlaske;
Krijem pjesme o Njoj da ih niko ne vidi,
Jer ima ljudi urokljivih očiju i crnih srca,
A pjesma o Njoj treba da bude čista
kao i Ona, na tabutu, onog junskog dana!

Već dvadeset i tri godine
Ne umijem da odgonetnem: kuda to ode Enisa!?

A kao juče sreo sam je.
I ništa nije govorilo da je neću vidjeti ovako dugo;
Nasmijana i srećna bješe te večeri
22. juna 1993.
Kao da već sutra neće biti
na tabutu mejt!

I pamtim njene ljubavi iz spomenarâ –
Srećem te ljude, srećne i užurbane;
drugaricama njenim imena pamtim:
Lejla, Ema, Anka, Azra, Indira;
Volim ih sresti, kao da dio Nje još traje u njima… 

A sve naredne godine hoću li čekati i pisati,
Sve dok me, jednog običnog dana,
Melek smrti ne prozove, voljom Uzvišenog Gospodara?

Bez imalo sumnje, drvo za moj tabut raste
I platno posmrtno, moje, neko negdje tka.