Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Nemoć

Ruke previjene,
Ruke prebijene.

Jastuk je brijeg
po kojem jutrom,
Pri prvim zracima,
Svjetlucaju čahure
Iz minulih ratova.

A noć kad nabasa
U naše avlije
Sa crnim zarovima
I muštulugdžijama
koji se otimaju za put –
Sve se uzjoguni.

I opet zorom bijela lica
Rađaš se po ko zna koji put.
I, reklo bi se,
da se raduješ:

A ništa novo
I ništa za šta bi se
Pogled zakačio
Da bar za trenutak osjeti
slast nadolazećeg dana.

Faiz Softić 11. 02. 2025.

Nebeske ulaznice

zimski suton
rijeka srebrna granica
prelazi se uskim
mostom
ptičja eskadrila
plovi spiralnim strujama zraka
u vrtlozima se
rasipa i skuplja
ritual ili igra
možda pokus
nebeskog baletnog ansambla
nebeskog teatra
kupolastog sa srebrnim
zimskim lusterom
koji se bljeska na površini vode
i krilima ptica

Nataša Mihaljčišin 09. 02. 2025.

Pesak pjeskare, drugi roman jednoga od najvažnijih pisaca naše generacije

Čovjek je sentimentalna zvijer. I tome se ne treba rugati, niti se na tu činjenicu može gledati s visine. Svaki je čovjek sentimentalna zvijer, samo što su među ljudima različiti načini na koje se to pokazuje. Prije pet i pol godina, u jednom od završnih tekstova serijala Subotnja matineja, pisao sam o romanu Milenka Bodirogića “Po šumama i gorama”, objavljenom u izdanju novosadskog Orfelina, kojemu je te godine za jedan glas izmakla Ninova nagrada. Pisan u žanru pješačenja, tumaranja jednim iščezlim svijetom, bio je to roman o Jugoslaviji. Možda prvi pravi roman o Jugoslaviji u povijesti postjugoslavenskih književnosti. Zvjerski sentimentalan, a pisan unutar harmonija i tonaliteta Thomasa Bernharda i W. G. Sebalda, bio je to bez sumnje jedan od uzbudljivijih i intrigantnijih romana u posljednjih tridesetak godina, ili od vremena otkako smo započeli taj neizvjesni i dugi posao izgradnje vlastitoga jučerašnjeg svijeta. S tim da je bernhardovaca u nas itekako već bilo, od Tatjane Gromače do Svetislava Basare – da spomenem one meni najzanimljivije i najbolje – ali kao Sebald, do Bodirogića u nas i u svih naših nitko se nije odvažio pisati.

Jesenas, Bodirogić objavio je novi roman. U međuvremenu radio je u Orfelinu, svojoj maloj izdavačkoj kući, bavio se fantastičnim i mitološkim bićima, pisao i uređivao neke neobične, vrlo lijepe slikovnice za djecu i odrasle, u kojima se gotovo opsesivno bavio stvaranjem imaginarnih biografija. Novi roman, naslova “Pesak pjeskare”, nije nastavak prethodnog, ali kao da unutar njega nastaje tako što je usred hodnje po onoj iščezloj zemlji najednom fokusiran jedan predio i u njemu jedan grad, i u njemu nekoliko života povezanih simultanitetom sudbine. Grad je Tuzla, i ovo je knjiga s kojom Tuzla na velika vrata ulazi u ne baš tako dug i moćan niz naših književnih gradova, onih koji su na takav način opričani i uosobljeni u pripovjednom ili romanesknom tekstu, da su u njemu jednako prisutni, ili su još prisutniji nego u stvarnosti. U svojoj uglavnom proleterskoj povijesti Tuzla je imala velikih pisaca – vrijedi se najprije sjetiti Derviša Sušića, budući da je onaj drugi Tuzlak, Meša Selimović u romanesknom i pripovjedačkom tekstu bio graditelj nekih drugih gradova – ali tek je Bodirogić u ovom 179 stranica opsežućem romanu izgradio i uosobio Tuzlu u priči.

Doba u knjizi je, naravno, jugoslavensko i predratno. Priča govori o tri prijatelja i o njihovom rasulu. Govori o tetki i tetku, rudarskom inžinjeru Miji Divkoviću, o životu i o umiranju jedne obitelji, o nestajanju svjetova i o tome koliko su ti svjetovi bili povezani sa sudbinom i identitetima, s osobom jedne zemlje, čije nestajanje čini akord općem umiranju; priča govori o Autoportretu sa Spomenicom Ismeta Mujezinovića – čuvenoj slici kojoj sam i sam posvetio jednu od Subotnjih matineja – govori o prigradskom tuzlanskom selu Husinu, čuvenom po Husinskoj buni, po rudarima komunistima, atentatorima i revolucionarima, i po svom katoličkom ateizmu; konačno, priča govori o Tuzli, o njezinim konkretnim ulicama, objektima, toponimima, o njezinim nestajućim mjestima, jer Tuzla je, sjećate li se toga, grad koji tone. O čemu god da govori, o gradu ili o njezinim ljudima i o predmetima, Bodirogićev roman uznemirujuće je precizan, faktografski definiran, u nekom višem smislu istinit i tačan. Uvjerljiv kao smrt, o kojoj mora da je u njemu riječ.

Milenko Bodirogić gorko žali za Jugoslavijom. Njegov način u emocionalnom je smislu blizak Stefanu Zweigu. Ludo bi bilo Zweigu ili Bodirogiću govoriti da nešto s njihovim domovinama, Austro-Ugarskom i Jugoslavijom, nije u redu. Mogli biste im, ne sviđaju li vam se njihova habsburštva i jugoslavenstva, samo odgovoriti vlastitom romanesknom pripoviješću, pa da onda čitatelj uspoređujući romane ustanovljuje istinu, ali ako niste veliki pisac, vaš poraz mogao bi biti strašan. I suočenje vaše s vlastitom laži. Književna istina nipošto nije što i istina povijesti, ali književna istina povijesnoj je istini nadređena. Drukčije je samo tamo gdje nema književnosti, a čitatelji nisu slobodni dok čitaju.

Bodirogić esejizira suvereno i slobodno poput Sebalda, a da nijednog trenutka ne ispada iz tonaliteta romanesknog teksta. Recimo, motiv kopilana važan je u “Pesku pjeskare”, toliko da je to, možda, i nosiva metafora knjige. Ali evo kako to u najavi, kroz tekst romana zvuči: “Vuk je, u onom svom Rječniku iz 1818. godine, poznavao samo množinu kopilad, i prevodio je kao die Bastarde, spurii, kopilan kao filius spurius, dakle bio sam bastard i lažni sin, a kako sam dalje kopao pokazivalo se da je ta reč u našem narodu veoma važna, pa su se njene varijante i izvedenice širile i na biljni i životinjski svet. Vuk pod kopilica pominje prevremeno bremenitu mladu ovcu ovicula gravida ante justam aetatem, a kopilići su oni jadni, zakržljali vapijući izdanci koji izrastu oko posečenog drveta, tužna kruna od nemoćnog šiblja, osujećeno zaostalo sećanje na uzlet krošnje. Žena koja rodi kopile, nije rodila, nije se porodila, nego se okopilila, takvo rođenje je kopiljenje, a ona sama nije majka, nego je kopilača, kopiljarka, kopiljka, a onda se sve grana u metafore, pa je glagol s povratnom zamenicom kopiliti se sinonim za lukavstvo, pretvornost i prevaru. Čitav jedan paralelni jezički svet otvarao se preda mnom kao kopiletom, jedan izopštavajući svet koji mi je nudio jedinstvo sa biljkama, životinjama i ljudima osuđenim na propast, sa onim što je nakazno i pod stigmom rođeno. A prava, puna etimologija te reči, koja je sezalo do arapskog kahpija (bludnica) i turskog oğul (muško dete), samo je dodatno sipala so na ranu, jer po njoj sam jednostavno bio – kurvin sin, grozna, drevna reč kopile, stara više od milenijuma, stigla je do mene savršeno uobličena, kao oblutak, njoj se ništa više nije moglo ni dodati ni oduzeti.“

U ovom kratkom odlomku dobrom bi čitatelju prepoznatljivo moglo postati štošta od Bodirogićeva iznimnog pripovjedačkog majstorstva. Najprije, način na koji se on koristi dokumentom, na koji preuzima i prerađuje, u vlastitu pripovijest pretvara rječnički tekst, tako da se čitatelju čini da je interpretacija nadređena onom što se interpretira, jer ga je stilski posve obuhvatila i usvojila. Onda, nevjerojatno je s koliko sigurnosti, dara i preciznosti pisac na malom i stilsko-značenjski vrlo suženom prostoru uspijeva izvesti jezičnu bravuru, poput ove: “Čitav jedan paralelni jezički svet otvarao se preda mnom kao kopiletom, jedan izopštavajući svet koji mi je nudio jedinstvo sa biljkama, životinjama i ljudima osuđenim na propast, sa onim što je nakazno i pod stigmom rođeno.” Ili poput “tužne krune od nemoćnog šiblja” koja je “osujećeno, zaostalo sećanje na uzlet krošnje”. I jedno, i drugo od onih je primjera majstorstva u jeziku, kakvo ne samo da se ne da naučiti ni istumačiti u akademskim stilističkim analizama, nego išću i ištu, traže čitatelja koji će ih prepoznati, premda i onom drugom čitatelju, koji ne prepoznaje, ali mu je Bog dao da ipak čita s razumijevanjem, pruža taj začudni osjećaj jezične zaglađenosti. Bodirogićev jezik je kao nedirnut led klizališta, koji čeka prve svoje klizače. U istom ovom odlomku je i jedna ovještala metafora, fraza koja u jeziku djeluje kao opće mjesto, u dijelu rečenice koji glasi ovako: “kurvin sin, grozna, drevna reč kopile, stara više od milenijuma, stigla je do mene savršeno uobličena, kao oblutak, njoj se ništa više nije moglo ni dodati ni oduzeti.” Naravno, riječ je o samom kraju rečenice. Ništa joj se više, kaže, nije moglo ni dodati ni oduzeti. Slabiji pisci od Bodirogića – a to je, vjerujte svom čitatelju, cijela jedna književnost! – ovu će istu frazu koristiti lako i bezbrižno, sa čime neće problema imati nitko, osim pokojeg osjetljivijeg čitatelja, a s njim i književnosti same. Naš jezik je takav da u njemu fraze i metafore brzo stare i teško urastaju u temeljno jezično tijelo. Ali bez ovještalih fraza i konstrukcija ne samo da je nemoguće govoriti, nego bi vrlo teško bilo i pisati. Majstor se od nedarovitoga kalfe prepoznaje po tome što će majstor ovještalu metaforu, čiji se metaforički potencijal odavno već ne da ni naslutiti, dovesti u bliski odnos s originalnom konstrukcijom, s riječju koja je “savršeno uobličena, kao oblutak”. Usporediti drevnu riječ kopile s oblutkom čin je imanentno pjesnički. Te dvije riječi začudno su slične. U njima se, kada su izgovorene ili napisane jedna uz drugu, zbiva aliteracijsko čudo. I onda efekt tog čuda valja smiri i utišati, vratiti jezik u njegovo pripovjedno i sasvim neegzaltirano stanje frazom o nečemu čemu se više nema što dodati ni oduzeti. Pisac sasvim sigurno nije pritom svjestan što je napravio, jer kada bi takvo što nastajalo kao učinak čovjekove svijesti i htijenja, s obzirom na sporost ljudskih misli, za pisanje knjige “Pesak pjeskare” trebalo bi piscu barem tristo godina. Ali što je onda, ako nije svijest? Intuicija, dar, misao o jeziku koja se rađa iz jezika samog, ono najuzvišenije po čemu književnost jest i zbog čega književnost slavimo.

Ovo je i knjiga o obraćenju. Kao i svaki istinski vjernik neke vlastite unutarnje vjere, kao i svaka doista sentimentalna zvijer, Milenko Bodirogić prema obraćenju osjeća prijezir i otpor. Nisu obraćenici ubili Jugoslaviju, ali jesu ubili sjećanje. Obraćenje u ovom je slučaju korak od laži. Pritom, pripovijest o Bogdanovu obraćenju nosi u sebi nešto bolno, nešto što ćemo osjetiti samo u velikim ljubavnim pričama. Golem je gubitak svijeta koga se on odrekao, mnogo veći od samog Bogdanova gubitka. Konačno, problem obraćenja i obraćenika naših doba u tome je što su većinom išli niz maticu, nisu se obratili protiv orljave što nas je sve raznosila.

Ovome Bodirogićevom čitatelju najsnažnija scena u knjizi, ona koja ga je sasvim zatravila pa mu se u misli vraća kao nešto živo a zatim umrlo, scena je umiranja Mije Divkovića na bijeljinskoj tržnici, na kojoj se zatekao putujući iz Tuzle. Na tih nekoliko stranica Bodirogić opisao je ne samo cijeli jedan ljudski život, nego je najbolje od ijednoga našeg pisca prikazao rađanje specifične vrste bosanskog manjinskog bezdomništva i apatridstva: “Nitko njih nije uznemiravao, nisu ni pokušali da ih deložiraju iz stana, mada je u nekom trenutku, valjda, svaki drugi stanovnik Tuzle bio izbeglica i prognanik, muhadžir iz Podrinja, ili odakle god, napaćeni, poniženi ljudi bez ičega, osujećeni, besni, koje je bilo lako nahuškati, a nije da je grad bio bez huškača, po Zmaju od Bosne, koji je počeo izlaziti krajem ’92, ni njoj ni Miji nije bilo mesto u Tuzli, pa ako su se ona i Mijo Divković u tim vremenima pogubili i nisu znali ko su, Zmaj je to vrlo dobro znao: izdajice, petokolonaši, ljudsko smeće. Ona je bila još i smradna kćerka Domuza, svinja, krmača. Bilo je neobično čitati te novine, prepoznavati na njihovim stupcima svoj, mržnjom dočaran, demonski, svemogući, uništiteljski lik, a biti gladan, tako gladan da čula lažu, da osjećaju nepostojeće ukuse i mirise, haluciniraju zalogaj hleba, a biti sam i prstima pipati desni iz kojih su poispadali zdravi zubi. Oni su to najgore vreme, zimu ’93-’94. preživeli zahvaljujući milostinji Mijinih kamarada, rudara iz Husina, Lipnice, Dobrnje, sa Dubrava, a ti ljudi, koji su im donosili brašno, ulje, krompir, pasulj, luk, trudili su se da to ne izgleda kao sadaka, već pre kao vraćanje nekog duga kojeg su se tek sad setili.” (Inače, nevježama i zaboravnima na spomen: Zmaj od Bosne bio je huškačka, nacionalistička i islamistička tiskovina, koja je za rata izlazila u Tuzli, a cilj joj je, kao i svim sličnim medijima, na svim stranama, bio likvidacija inovjernih, nepravovjernih, drugih i drukčijih. List je, da stvar bude zanimljivija, uređivao jedan danas ugledni tuzlanski fakultetski profesor književnosti, autor knjige “Književnost i identitet”, kojemu su, nije li to veselo, identiteti predmet i znanstvenoga, a ne samo ratničkoga interesa.)

I kako se naše sudbine u priči koju ovdje živimo tako često razrješuju u ciničnom ključu, usred nekog paradoksa i proturječnosti, tako Mijo Divković umire na bijeljinskoj tržnici, taman pošto je minuo rat. Dopustite nam još i ovaj odlomak: “Prepoznao je na bijeljinskoj pijaci i dve žene iz Tuzle, verovatno su otišle pre 15. maja ’92, mnogo ih je tada otišlo, jedna je bila bibliotekarka, a druga je predavala hemiju, ali one njega nisu, a i kako bi: odelo je na njemu visilo kao sa aufhengera, a ispod jake, grgurave brade i između revera sakoa prelivali su se slapovi košulje jer više nije bilo muskulature koju bi tkanina obujmila, koja bi mogla da je obuzda, ostale su samo kosti, koža, ligamenti i ono uspravno, gordo držanje – i ovakav Mijo Divković je i dalje bio lep. Sada su se ovde našli, mislio je, ljudi iz Sarajeva, Tuzle, Zenice, i ko zna odakle još, iz nevolje i svi su jednorodni, jednonarodni, baš onako kako bi želio i Zmaj od Bosne i svi će naši bosanski gradovi biti takvi, jednorodni, i ovdje više nema džamija i dimija, ovdje se više ne jedu bamije, na ovu bogatu tržnicu svakog dana silazi bog u blindiranom audiju, a usred te epifanije, bogojavljenja, ne uspijeva iščitati sreću na ljudskim licima, naprotiv, vidi bijedu, poniznost i strah, drugačije su ih lagali i onda se sjetio doktora Kasima Muminhodžića, gastroenterologa, specijalista za rektoskopije i kolonoskopije, koji je ’93. u Tuzli obećavao kako će u budućnosti Muslimani biti direktori rudnika, a Hrvati i Srbi kopaće po oknima. Pa čak i u tom suludom govoru Kasima Muminhodžića, doktora, političara i renegata, odgonetalo se zajedništvo, pervertirano, ali zajedništvo, on jednostavno nije uspijevao izaći iz uzusa života kojeg je pokušavao da negira.”

I Kasim Muminhodžić, na žalost, stvaran je kao i Zmaj od Bosne. Milenko Bodirogić iznimno je pažljiv i obziran u izmišljaju, da ne kažemo fikcionaliziranju. Kao što je obziran i kirurški precizan u svom prelaženju iz jezika u jezik, iz ekavice svoga pripovjedača u ijekavicu svojih protagonista. U tome baš nikad ne učini grešku, niti u svoj tekst udjene riječ koja će čitatelju svojom netačnošću razbijati iluziju. Istinitost i istinosnost u jeziku, kao i dokumentaristička preciznost svega onog što bismo mogli smatrati pokrajnjim i sporednim, čine da čitatelj pretjerano vjeruje i u ono što je glavno. Tako i u tu smrt na bijeljinskoj tržnici, opisanu s distance onog koji još nije umirao, ali po svemu drugom nepodnošljivo uvjerljivu.

O “Pesku pjeskare” njegov bi čitatelj mogao dalje pripovijedati, sve dok u tom poslu ne bi prešao na pripovijedanje o nečemu svom, pa bi se opet vraćao na ono Bodirogićevo, i sve to u onom sebaldovskom, sveprožimajućem tonu, u onom sebaldovskom pješačenju kroz život i u fotografiranju predjela i detalja koji će slikom interpretirati muk i šutnju riječi. 

Milenko Bodirogić nesumnjivo je među najvažnijim piscima naše generacije. Tko god misli o književnosti, tko čita i tko živi u ovome jeziku, pogotovu ako je još i pisac, morao bi pročitati ovaj roman. U toj vrsti dužnosti jedina je sreća života u književnosti.

Miljenko Jergović 09. 02. 2025.

Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/62

Serhij Žadan, Skripnikovka, 2023.

 

Pitanja koja se odnose na „kroniku najavljenog užasa“ bila su muka kojoj je Serhij Žadan bio izložen od samog početka besprizorne agresije Rusije na Ukrajinu. Odgovori su se mijenjali kako se apokalipsa, najavljena – podcrtavam, sve više približavala. Isprva je proza, uobličena distopijski, ono što se čini prikladnim sredstvom za približavanje jednoj realnosti koju se vidi, ali koja još uvijek nije razvila svu svoju razornu, neobuzdanu silu. Agresor se koristi manjim, punktualnim ubodima čiji je cilj isprobavanje do koje mjere može slijediti svoje zlikovačke ciljeve. Stoga je i Internat, kao paradigmatični Žadanov roman iz toga vremena, tekst koji zbilju impregnira turobnim bijegom od realizma, ali još ju uvijek ostavlja prepoznatljivu, bar u naznakama. Ispisujući Nebo nad Harkivom, svoj dnevnik na socijalnim mrežama Žadan se (vidjeli smo u prošlom nastavku ovog serijala) koristi drukčijim poetološkim sredstvima. Emotivni naboj, snažno naglašena poruka, odstupanje od objektivnosti, agitacija… Niz se može nastaviti, bez prekida, rekao bih. No što činiti u onim momentima u kojima se ostaje sam sa sobom? U kojima riječi više ne žele bodriti, u kojima se prepušta meditaciji, refleksiji? Koje, pak, moraju ostati sažete, kratke, bez pretenzije na sveobuhvatni prikaz „velikoga svijeta“? Tada, vjerujem, ostaje poezija kao jedini mogući odgovor. Serhij je Žadan, ne smije se zaboraviti, uvijek bio (i) pjesnik.

No kako bi se približilo ovoj zbirci pjesama valja zagrabiti dublje u povijest. Zagrabiti u povijest kako bi se razumjela sadašnjost. Za Žadana ta povijest ima ime – Mikola Sripnik. Sadašnjost prepoznajemo u destiliranoj formi u Nebu nad Harkivom, dok budućnost ostaje stvar anticipacije. Poslužimo li se poznavanjem prošlosti kao osnovom za anticipaciju vidjet ćemo jedno simptomatično ponavljanje, paradigmatski kondenzirano u Dejtonskom sporazumu. U današnjim raspravama prepoznajemo istu mustru koja se svodi na navodnu nužnost odstupanja teritorija kako bi se došlo do mira, o de facto legitimiranju etničkog čišćenja, o krizi koja ostaje utisnuta u „nezavršenom ratu“ (Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović). Samo što se na jednoj strani ovaj put ne nalazi iscrpljeni i izolirani Slobodan Milošević, već kremaljski povjesničar-amater koji sniva o novom svjetskom poretku, o ponovnome uspostavljanju imperija u njegovoj zlokobnoj formi, o Gruziji, Moldaviji, Baltiku… Ako hoćemo sniva on i o Imanuelu Kantu, kao građaninu, makar kratkotrajnom, ruske carevine te samim tim, logično zar ne, i Rusom. Proglasit će ga se ruskim filozofom, a u njegovu će se čast, povodom dvjestogodišnjice rođenja, u Moskvi održati velika „međunarodna“ konferencija. Ili je Kant, kao što će nam u svojevrsnom obratu ispripovijedati Anton Alihanov, sadašnji guverner Kalinjingradske oblasti (iza koje se krije istočnopruski Königsberg, mjesto iz čijega je sveučilišta potekla misao prosvjetiteljstva koja stoji, i danas, kao uzor naše civilizacije, mjesto na kojemu je, znamo, podučavao Kant) zapravo tvorac duha modernog Zapada te prema tome najveći zamislivi neprijatelj Rusije, u onoj perverznoj formi u kojoj ju se danas vidi, ponajviše iznutra. To je vizija u intelektualno zamućenoj, ali što se tiče spoznaje o korisnosti primjene nasilja kristalno čistoj, glavi povjesničara-amatera.

Dakle, Mikola Skripnik. Skripnik bijaše jednom od tragičnih figura sovjetske Ukrajine. Tvrdi lenjinista i uvjereni komunist, na najrazličitijim funkcijama od pobjede revolucije (boljševički komesar koji je djelovao u unutarnjoj službi, pravosuđu i, ovo je za nas najvažnije, obrazovanju). Bio je član CK, kandidat za člana Politbiroa (1923-1925) te njegov član (1925-1933). Suočen sa ruskim šovinizmom i negiranjem svega ukrajinskog Skripnik je relativno lavirao između raznih pozicija, uvijek se, uglavnom uspješno, zauzimajući za ukrajinizaciju. U toj je sferi svoga djelovanja osnovao lingvističku komisiju u koju su bili uključeni i znanstvenici iz zapadne Ukrajine (tada dijela Poljske) koja je za cilj imala standardizaciju ukrajinskog pravopisa. Taj je cilj ostvaren 1928. nova će ortografija ponijeti nezvanični naziv „skripnikovka“. No Staljinova je politika intenzivne rusifikacije vodila ka jednome jasnom cilju: rezanju prava manjinskih naroda unutar SSSR-a, što se odnosilo i na niveliranje njihovih kulturalnih posebnosti. Staljin u Ukrajinu šalje Pavela Postiševa, kao novog predsjednika CK ukrajinske komunističke partije. Izložen stalnom pritisku od strane svog izvornog neprijatelja, Staljina, suočen s neminovnim prekidanjem procesa ukrajinizacije i sluteći skoru likvidaciju, Skripnik 1933. izvršava samoubojstvo. Finalni čin brutalnog obračuna sa svim ukrajinskim, o čemu sam ovdje već dovoljno često izvještavao ali što nije zgorega uvijek iznova ponavljati, zbiva se 1937. u bestijalnome činu strijeljanja intelektualne elite zemlje. Taj je elitocid u povijest ušao pod pojmom „strijeljane renesanse“. Sama „Skripnikovka“ je izbrisana iz ukrajinskog kulturnog prostora i rabi se kao pravopis jedino u krugovima ukrajinske emigracije.

Time smo opet kod Žadana. Povijesna analogija upisana u njegovu zbirku i više je nego jasna. Ukrajinska se država, a s njom njezina kultura i jezik, od 2014. nalazi pred opasnošću koja je jednako velika kao i ona iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Ovaj put Ukrajina ima snage da se brani. Ta herojska obrana zaustavlja ponovno procvjetali staljinizam (ne treba zaboraviti da povjesničar-amater sprovodi tihu ali sustavnu rehabilitaciju Staljina!) i brani autohtonost i nezavisnost zemlje. Jedan je od njezinih temeljaca borba za jezik. No Žadan je u Skripnikovki sve drugo neko aktivist. Zbirka je na mjestima hermetična, nije jednostavno prodrijeti kroz njezinu gustoću, jezik se pojavljuje kao tema, ali i kao ono što u svojoj komunikativnoj funkciji tematizira. Tako će jedna od centralnih pjesama završiti na sljedeći način: „Ali u najtužnijim danima / iznad mene kruži – / ptica povjerenja. / I u najmutnijim vremenima / usred buke i ukočenosti, / ostani kraj mene, jeziče – / jeziče sumnje, / jeziče radosti, / jeziče zahvalnosti.“ Jezik je ono što pjesničko Ja čuva od izazova okoliša, od opasnosti koje ga vrebaju u „mutnim vremenima“, jezik na sebe preuzima različite funkcije kako bi mu pomogao da se probije kroz izazove, ali i kako bi mu pružio utjehu darujući mu ono što život, u krajnjoj liniji, čini vrijednim življenja.

No da bih se približio kompleksnosti ove zbirke valja mi osmotriti njezinu formalnu konstrukciju kako bih se, u sljedećem koraku, vratio njezinoj tematskoj komponenti. Neki signali u smjeru rasplitanja konstrukcije nalaze se u Pogovoru. U njemu Žadan naglašava da je prvi put u svojoj spisateljskoj karijeri osjetio potrebu da datira pjesme. Prema tome je načelu i zbirka podijeljena na dva dijela. Prvi započinje 29.3.2021. a završava 10.2.2022. drugi se proteže od 15.6.2022. do 4.6.2023. Na početku se nalazi pjesma napisana 8.12.2021., a knjigu otvara moto iz priručnika Jurija Ševeljova „Kriteriji za zvaničnu ukrajinsku ortografiju“. Iz mota izdvajam jednu rečenicu: „Prosječno akademski obrazovan Ukrajinac raspolaže tek skromnim lingvističkim znanjem, a što je to znanje manje to su žučnije debate o ortografiji.“ Takvo je stanje, jasno je to i iz drugih tekstova Ševeljova, prouzročeno dugogodišnjim procesom nasilne rusifikacije. Povratak ortografiji iz dvadesetih godina prošloga stoljeća, kao da kaže Žadan, povratak je i autentičnosti i autohtonosti ukrajinskoga jezika. Osobito je to važno uzme li se u obzir da se nakon kratkog (povijesno gledano) perioda stabilizacije ponavlja dobro poznata situacija. Agresor koji zemlju želi podčiniti vojno, politički i kulturalno, grabeći za njezinim teritorijem. Najbolji je dokaz u prilog tezi o kulturocidu promjena školskog programa, zabrana nastave ukrajinskog jezika i povijesti, ali i otimanje djece kojima je ukrajinski materinji jezik, njihovo odvođenje u Rusiju i davanje na adopciju ruskim roditeljima. Dobro dokumentiran zlokobni sustavno sprovođeni proces zbog kojega je povjesničar amater zaradio tužbu pred Međunarodnim tribunalom u Hagu. S druge strane, datiranje pojedinih pjesama vodi ka djelomičnom narativiziranju lirike pridajući joj kontinuitet te time i vremensku dimenziju inače tuđu tome književnom žanru. Narativna je komponenta nužna kako bi se njome podcrtao neosporiv povijesni kontinuitet koji Ukrajinu spaja s velikim susjedima – Rusijom i Poljskom. Spajanje je to koje u sebi nosi razdvajanje, profiliranje vlastitoga identiteta kao drukčijeg od vanjskoga. Ukrajina se definira u razlici od. Tek potom se stiže do onoga što pripada samo meni (nama), kojega se, slijedom nužnosti, doživljava esencijalistički. 

Žadan se, ipak, u sofisticiranoj zbirci poezije suzdržava od izravne primjene isključivog i isključujućeg govora. Njemu je stalo do nečeg drugog. Afektivno i emotivno predočiti turobnu atmosferu koja se nadvila nad njegovom domovinom. I ovdje se nužno vraćam na strategiju koja prožima poetologiju ispisivanja katastrofe: kako, naime, predočiti nepredočivo? Valja ga skloniti na rub teksta, valja mu dati mjesto, možda čak i prominentno, kao u naslovu, s kojega će se javljati bez patetike, bez direktnog pokazivanja nasilja, bez tendencije ka buđenju strave kod čitateljstva. Stoga je u Skripnikovki osobito naznačena gradacija, čime se vraćam na ishodišnu tezu o temporalnoj kvaliteti zbirke. Njezin je prvi dio prožet katastrofom koja je tu, ali čiji se intenzitet još uvijek nalazi na nižoj razini. Kako se približava erupcija tako se i lirski tekst, slijedeći sintaktičku figuru gradacije, približava apokaliptičkoj eksploziji. No ta se gradacija ne vidi na prvi pogled. Mora ju se iskopavati s margina teksta, otkrivati pažljivim čitanjem, tamo gdje ju se ne bi očekivalo, nakraju, u dubokoj melankoliji koja dominira Žadanovljevom lirikom. A koliko je dug put od apokalipse do melankolije? To je jedno od centralnih pitanja književnosti kasnoga modernizma, osobito one koja je prožeta ratnim iskustvima. Poput bosansko-hercegovačke, na primjer. Ono što je u ovoj knjizi najpotresnije jest da se apokalipsa u njoj ne pojavljuje s gromoglasnim trubama Božjim, s lomom i krahom, s bukom i bijesom. Ne! Apokalipsa je tiha. U njoj se suočavaju staro i novo. Staro koje je prošlo te samim tim postalo beznačajno i novo koje se naslućuje, a realizirati se može tek u novim pjesmama. Jer doista: što pjesnik drugo može činiti nego pisati pjesme. „I kada te pitaju: čemu? – / ne znaš ništa reći. A ipak, / vrijeme je za pisanje novih pjesama: / kod starih pjesama više nitko ne plače.“ „Jer stare pjesme više nemaju snage, / i stari pjesnici ne moraju umrijeti. / Zaboravili su ono što su ih molili. / Kome su još, molim, potrebni njihovi savjeti.“

Postupno se u zbirku šunja motiv smrti. Uz jezik, koji je stalno prisutan, smrt se pojavljuje u pratnji svojih demona – žalosti, bolesti, slutnje nečeg prijetećeg što dolazi, što se ne može, makar koliko se htjelo, spriječiti. Poslušajmo: „I smrt dolazi jednome od stotinu, / i jedan ustaje i odlazi. / Neka nam ostane ono što je nevidljivo. / Neka nam ostanu gradovi koji se drže. / Još je kasna jesen. Još su ratovi zaustavljeni. / Još je glazba zaustavljena i jednostavna.“ Između „neka“ i „još“ proteže se nada. To je varljiva nada od 25.10.21. No dolazi zima, a ona je doba mraka, prijetnje, u kojemu se zlo kumulira, skuplja snagu za odlučujući napad, koncentriranu energiju uništenja. Pjesničko se Ja sjeća, iznova, jezika, u empirijskoj formi, ortografije, reformirane. Ono je „odavno sve shvatilo kao Skripnik / na ukopu Ellan-Blakitnija.“ Jer zima se reformira poput ortografije, ali i „sjećanja na one koji ostaju u gradu, / one koji još uvijek u mirnim jutrima / donose dobre vijesti – / takve kakvih nikad nije dosta.“ Nikad ih nije dosta, ali sve su rjeđe. U pjesmu se uvlači mračna sjena povijesti. „Sjenke s kratkim kalašnjikovima. / Oružja preko kojih izrasta trava. / Povijest iznova ne pruža nikakvu /  šansu za bijeg s bojišta.“ Bilježimo 21.01.22. Još je mjesec dana preostalo do izbijanja užasa. Taj je mjesec ispunjen snijegom kojega valja ispripovijedati, čiju se povijest treba rekonstruirati iz iskaza svjedoka, pjevat će je kor nasumice skupljen od prolaznika, rekonstruirati njegovu kronologiju, njegovo postojanje u gradu. Snijeg je nevrijeme, a oni koji brane grad pozdravljaju ga, „stupaj naprijed, sniježe, stupaj, / čim napraviš jedan korak slijedit ćemo te, / čim izađeš na polje, / naše će pjevanje ići za tobom.“ Kada bih tragao za onim što odlikuje prvi dio zbirke rekao bih da njime, pored nabrojanih, dominiraju i drugi motivi, grad i polje, željeznica i kolodvori, motivi, dakle, koji povezuju unutarnje i izvanjsko, naslućujući pri tome prodor tuđega i iskazujući spremnost da se brani svoje. Ono je sadržano u  drugom, boljem svijetu koji nosi vrijednosti nedostupne hordama zla.

Drugi dio uvodi se cezurom, pauzom u kojoj se zbiva šutnja nametnuta prestravljenošću pred nasrtajem tuđe sile. Taj moment sile Žadan će u Pogovoru zbirke označiti kao „veliki rat“, pri čemu je „mali“ onaj koji je tinjao punih osam godina. U tome se smislu prekid lirskoga bilježenja svakodnevice može smatrati i procesom subjektivnog pribiranja snage koji će služiti balansiranju između emotivnog i refleksivnog. Stanka između dvije pjesme trajala je više od četiri mjeseca, promijenila su se godišnja doba, brahijalnost je pokazala svoje izobličeno lice, ali joj nije uspjelo ono što si je postavila za cilj – bezuvjetna predaja i okupacija tuđe zemlje koju se mora, kako se i pristoji u imperijalističkome i diktatorskom diskursu, vratiti tamo gdje pripada, matici zemlji. Vidjeli smo, aktivisti Žadanu snagu za borbu daje vjera u pobjedu. Pjesnik, pak, Žadan motivaciju za istrajnost pronalazi u jeziku. „Koliko god praznog, bezrječnog / zraka ovoga proljeća, gorućeg, bezjezičnog / zraka ljeta gutam, // pokazuje se da je jezik jači od straha šutnje, / on mi treba napuniti džepove na grudima života, / on treba obuhvatiti mjesta na kojima se okupljaju ljudi, / gdje moraju govoriti o sebi, / da ih se odsada pa navijek / raspoznaje po glasu.“ U lirskome se tekstu zgušnjavaju motivi koji se isprepliću, dovode u nove i neočekivane konstelacije, promatra ih se, tada, u promijenjenim uvjetima, testira u kolikoj se mjeri i oni sami mijenjaju i modificiraju. U tom se kolopletu pojavljuju bol i nada, („bol i nada sjedinjuju nas u / otvorima tamnoga neba“); potom se realizira snažna metafora u kojoj se ljudi izjednačavaju s puževima: („Hrabri budite, vi puževi, pokažite se dostojnima ovoga lutanja, / kuća vam je uzeta, ali ne srce.“) Jasno je da su puževi izbjeglice, protjerani iz svojih domova, poziva ih se na strpljenje i trpljenje, na izdržljivost, na borbu protiv tjeskobe. Jezik će im pomoći u tome: „Ne boj se, jezik te neće izdati, / kad želiš objasniti / zašto nemamo šanse, / ne boj se jezik objašnjava zašto idemo kroz tamu […] Jezik treba one / koji govore tiho / i uvjerljivo šute.“ U kriznoj se situaciji jezik pojavljuje kao neizostavna pomoć. Više nije riječ samo o ortografiji, onoj Skripnikovoj, koju je uništila i poništila tuđa sila. Sada se radi i o jeziku u čistoj, ako hoćemo lingvistički determiniranoj, formi koji najuvjerljiviji iskaz paradoksalno pronalazi u šutnji, dakle vlastitoj suspenziji, kao kvintesenciji otpora.

No iznova u zbirku prodire povijest, u svojemu traumatskom obliku. Nikada se ne smije umoriti od ponavljanja. Ovdje mi ono služi kao strategija borbe protiv zaborava. Zato ćete mi, ako se sjećate, oprostiti digresiju. Ukrajinska je povijest između dva svjetska rata obilježena dvama traumatskim događajima koji nadmašuju sposobnost ljudskoga uma za racionalno razumijevanje. Prvi je Holodomor (o njemu je bilo riječi, bit će opet, u sljedećem nastavku serijala) a drugi „strijeljana renesansa“. Više puta sam je spominjao, o nekim njezinim autorima i pisao. Valja uvijek iznova sabrati povijesne činjenice, u borbi protiv ruskih mistifikacija.  Sandarmoh je šuma u Kareliji. U njoj je između listopada 1937. i prosinca 1938. pogubljeno više od deset tisuća ljudi. Masovne je grobnice tek 1997., skupa sa suradnicima, otkrio član skupine Memorial Jurij Dmitrijev.  Daleko od toga da su registrirane sve žrtve masovnoga ubistva, ali se sa sigurnošću može utvrditi da su među otkrivenim leševima pripadnici „strijeljane renesanse“ koji su tamo dovedeni iz koncentracionog logora sa Solovjeckih otoka. U međuvremenu je Memorial zabranjen, Dmitrijev pod lažnom optužbom na montiranom procesu osuđen na petnaest godina zatvora u logoru u Sibiru (poznato nam je kako se politički neugodni zatvorenici iz tih logora ne vraćaju), a posao na pretraživanju Sandarmoha stavljan je na led. Zvanična je ruska „povjesničarska“ komisija „došla do zaključka“ da su ustrijeljeni žrtve finskih zlodjela, sovjetski zarobljenici pogubljeni u tamošnjim koncentracionim logorima. Zvanična je strategija jasna: brisanje tragova zločina, poništavanje sjećanja. Što o tome u jesen (27.11.2022.) može reći pjesnik? „Osjećaj kao da se svake godine zatvara / sredinom studenog / šuma oko pjesnika – / šuma streljačkoga zbora, / šuma kandidata za smrt, koji u džepovima / skupljaju slova kao mrvice jučerašnjeg kruha.“ Jezik je književnosti mjesto na kojemu se susreću povijesno pamćenje i proturječna emocionalna refleksija. Razumjeti Žadanovu poeziju znači (tu on djeluje poput istinskog poeta doctus) poznavati okvir u kojemu ona nastaje, ali i spoznati čvrstu vezu koju formira između te prošlosti (koja ne želi proći) i tragične sadašnjosti (čija je budućnost nepoznata i nespoznatljiva, koju je nemoguće projicirati). Projekcija se pokazuje neizvedivom, čak i kao mentalna vježba iz razloga kojega pjesničko Ja sažima na sljedeći način: „Smrt luta uokolo. Zimsko vrijeme. / Lijeva obala Dnipra. / Zlatni rez noćne rijeke. / Sve kao uvijek. Sve potpuno drukčije.“ Parataksa dinamizira kazivanje. Redaju se naizgled nepovezani dijelovi teksta dok se gotovo neprimjetno formiraju asocijativni nizovi koji će voditi do paradoksalnog zaključka: isto a potpuno drukčije.

I onda dolazi jedina imenovana pjesma, Schulz. Psalmi. Dva imena iz naslova, lično i žanrovsko, ukazuju, a) na Bruna Schulza, poljsko-židovskog spisatelja iznimnoga zračenja, i danas, više od osamdeset godina nakon tragične smrti, i b) na žanr biblijske književnosti u kojemu se vjernik sučeljava izravno s Bogom, u jedinstvenom retoričkom procesu kojim dominira stilska figura invokacije. Svejedno slavi li ga se ili mu se žali, on ostaje bez glasa. Schulz je, sa svoje strane, majstor dvosmislenoga, fantastike, najavljivanja tragedije, prebivanja u egzistencijalnoj nesigurnosti, na rubu svjetova čija je jedina zajednička osobina mržnja prema Židovima. Iskonska, duboka, neprevladiva mržnja. Na nju se, poetički, jedino može odgovoriti gore pobrojanim, naravno i proširenim, elementima književnoga teksta. Konkretno, Žadan kao moto navodi rečenicu iz Sanatorija kod pješčanog sata. Pripovjedač pronalazi nestvarnu Bibliju u kojoj se nalaze reklame za čudotvorne lijekove. „Iz Transilvanije, iz Slavonije, iz Bukovine došli su euforični ozdravljeni kako bi užarenim i zanesenim riječima ispripovijedali i posvjedočili svoju priču. Išli su pognuti i bandažirani, mahali štakama koje im više nisu trebale, kidali flaster s očiju i zavoje sa škrofula.“ Uglavljeni između dvaju interpretativnih varijanti svete knjige nalaze se Žadanovi psalmi. Ponekad se čini da su bliži izvornom tekstu, ponekad, opet, kao da se približavaju ironičnoj persiflaži. Ono što ih približava Davidovim psalmima jest neposredna povezanost s glazbom. „Što čuješ kada me uzmeš u ruku kao flautu? / Kakav bol u plućima prenosiš svojim šaputanjem? / Kako da nakon odzvanjanja stolne pjesme o zlikovcima / ispišem partituru opraštanja?“ To je udaljeno od Davidove harfe, ali ipak, nekako, blizu. Jer motiv je Žadanova pjevanja osveta. Što treba Bog kao potencijalni zaštitnik učiniti s neprijateljima? „Pusti ih neka izgore u smrtnoj vatri kao biblioteke. / Neka osjete da se njihovo postojanje prekida kao pjev prokletih. / Kako im smrt skida mjeru s ramena.“ Ono što pjesničko Ja traži od više instance jest dozvola da se mrzi. Pita se zašto mu se ta dozvola uskraćuje. U takvome ponašanju ćuti nepravdu.  Stoga psalmom dominira prilog „zašto“. U tome smislu pjesničko Ja optužuje, gotovo poput Joba: „Ako šutiš, velim umjesto tebe: / zlo nije nešto neimenovano ili bezimeno, // zlo ima sadržaj i formu koju si im dao. / ono što ti je najbolje uspjelo: istim riječima / govoriti o ljubavi, govoriti o mržnji.“ Tužaljka se pretvara u optužnicu. No to se realizira s ciljem da se sljedeći psalam konstruira kao proces traženja utjehe u jeziku ljubavi koja proizlazi iz svjetlosti. Ona je paradoksalna, ogrnuta u crno iz kojega se probija prema vanjskome svijetu. Čak i kada ne daruje vjeru ona će „pomoći da pređemo granice nemoći“, njome zaslijepljeni. Moderni tvorac psalama ostavit će za kraj optimizam – prelazeći iz invokacije „ti“ u invokaciju „vi“: „Izmiješeni mukotrpno i strasno, stvoreni iz tame, / Izuzeti od vječnosti, ispunjeni sjećanjem i ljubavlju, / u njima odzvanjajući – sjećanje i ljubav.“ Sjećanje i ljubav ono je što „nas“ čini jačima od neprijatelja.

Ostajući pri suspendiranoj religiji pjesničko se Ja vraća nebeskim temama, anđelima. No ne priziva ih iz svetih knjiga, već iz književnosti. Uostalom književnost je stalni izvor inspiracije u zbirci. A gdje se govori točnije o anđelima nego kod Rilkea, u njegovim Devinskim elegijama? I doista, Žadan u pjesmi posvećenoj njima prvi put priziva ljubav. Druga je elegija „mogućnost / da se na primjeru anđela i demona / pokaže mehanizam nastajanja ljubavi, struktura / njezina pojavljivanja, logika njezina uzdizanja u zrak.“ Integracijom Rilkeovog interteksta Žadanova se lirika legitimira kao dio zajedničkoga korpusa europske književnosti, pozicionira se upravo na ono mjesto koje joj je bivalo uskraćivano s blijedom argumentacijom o nepostojanju ukrajinske književnosti i, šire, kulture. Riječ, dakle, nije o obrani, čak ni o molbi, nego o samosvjesnom estetski uobličenom iskazu o vlastitome (ali i o kolektivnome) identitetu. Ja (mi) smo (sam) tu. Ne možete nas izbrisati! „Delegirati“ Rilkea u takav kontekst istovremeno znači i pomjeriti funkciju hermetičnosti njegova pjesništva u drugom smjeru. Promijenjena će konstelacija, vidjeli smo, u igru uvesti demone, pokraj ljubavi stupat će smrt. Suočen s apokalipsom Žadan će doduše voditi dijalog s Rilkeom i njegovim eteričnim bićima, ali će pred sobom uvijek zadržavati jasnu sliku drugoga anđela, anđela uništenja, onakvog kakvog je u svojim filozofsko-povijesnim tezama kreirao Walter Benjamin, predmnijevajući katastrofu koja se u obliku fašizma nadvijala nad Europom. „I ne postoji tišina – / postoji samo naš strah da progovorimo. / I nema smrti – / postoji samo naš nečitki rukopis.“ I to je kraj. Slijedi pogovor u kojemu se objašnjavaju uvjeti nastanka knjige, afekti pod čijim je pritiskom ispisivana i naglasak na centralno mjesto jezika: „U cijeloj se knjizi nakraju radi o jeziku. O njegovoj sposobnosti da se obnavlja, o njegovoj ranjivosti, o njegovoj otpornosti. Otuda potječe i ukrajinski naslovSkripnikovka […] Ortografija koja prelazi uske akademske granice i postaje nešto važno, svakodnevno, što određuje naše akcentuiranje i načine našeg govora.“

Sažimajući nužno je naglasiti, ako već nije postalo jasno iz ovoga teksta, da je riječ o veličanstvenoj knjizi, o zbirci poezije koja prelazi granice žanra i upisuje u sebe znanje o svijetu, koje prijeti da postane izgubljeno. Autoru je u svakome trenutku ta opasnost prezentna. Ono što sam, pišući, ostavio po strani (a tekst mi je stalno prijetio izlijevanjem preko obala!) jesu tehnički potezi koje Žadan koristi kako bi zaoštrio svoj, ionako oštri, jezik. Centralno mjesto pri tome zauzima ponavljanje motiva obilježenih snažnom simbolikom. Lebdeći iznad svega nalazi se sveprožimna tema rata. Motivi koji s njom na prvi pogled nemaju veze nižu se u različitim rasporedima, uvijek ritmično, tražeći od nas da ih dovedemo u vezu s užasima o kojima se ne želi govoriti otvoreno. Dva se motiva kristaliziraju kao dominantna, naravno pored sveprisutnog jezika: grad i željeznica. Grad je, kada se poznaje biografski kontekst, prepoznatljiv kao Harkiv, Žadanovo prebivalište. Inače najviše podsjeća na onaj koji nam je poznat iz distopijskoga Internata. Ranije sam naglasio da je besciljno kretanje u prostoru jedan od glavnih pokretača Žadanove proze. Junaci se stalno nalaze u automobilima koji ih voze sa sjevera na jug Ukrajine, sa zapada na istok. Lutanje često ne vodi nikuda, ljudi se na putu gotovo uvijek gube da bi se, kratko vrijeme nakon toga, opet pronašli negdje gdje ih se, možda, nije očekivalo, ali su ipak stigli. U poeziji se na prvi pogled dešava nešto slično: vlakovi preuzimaju na sebe ulogu glavnog transportnog sredstva u prebacivanju ljudi i robe s jedne na drugu točku u prostoru. No istovremeno je razlika očita. Ljudi su u njima bespomoćni, izgubljeni, u njihovoj se neposrednoj blizini nalazi smrt: „O smrti je teško svjedočiti / kada sjediš pokraj nje na susjednoj daščanoj klupi / u drvenoj klasi.“  Željeznički su kolodvori, doduše, mjesta okupljanja, koncentracije ljudske mase. No lica koja ih ispunjavaju puna su boli, neizvjesnosti, nesigurnosti. Njihov je put bez izlaza. I nije slučajno što se u upravo citiranoj pjesmi pojavljuje Adornov diktum o nemogućnosti pisanja poezije nakon gasnih komora. Od progona do genocida mali je korak. A smrt vreba na svakome kutu.

Skripnikovka nas tako vodi kroz pogubno vrijeme progovarajući o tegobnoj stvarnosti. U dnevničkoj prozi na društvenim mrežama je optimizam prikladan te stoga i svjesno napravljen vidljivim. U poeziji ga se mora brižljivo tražiti. Pjesničko Ja sagledava stvarnost s druge točke gledišta. Ono vidi smrt i razaranje, ono ćuti progonstvo. Optimizam u ovoj zbirci mogu nagovijestiti tri stvari: ljubav, književnost i, prije svega, jezik. Je li to dovoljno? Odlučiti moramo sami, a Žadan nam iskreno i otvorenog srca daruje prostor za razmišljanje, prostor za tumačenje, prostor za nadu.       

Davor Beganović 07. 02. 2025.

Blizina užasa

Išao sam preko trga, lijep dan, mnogo nasmijanih lica, ljudi dobre volje, u njima neke radosti, grad dotjeran, nikad ljepši, uskoro će, već sljedeće godine tu biti održan veliki međunarodni sportski događaj, čekam da pređem na drugu stranu, policajac regulira prometnu gužvu, jedni gore, drugi dolje, kao da krugove prave, stojim već dugo, čekam, i ne znam zašto, ne znam ni otkud u meni najednom strašna misao: ovo je početak propasti. Devet godina kasnije sjedim s kolegom, s kojim sam oduvijek bio na “srdačnoj distanci”, uvijek jedan s drugim ljubazni, nikad bliski, pijemo kavu, on je ozbiljan, vrlo iskusan psiholog, zna se kontrolirati, ali mi odjednom kaže: “Strašno me je strah, nikad mi tako nije prije bilo.” Kažem mu da je njegov strah neracionalan, ima despota, luđaka i monstruma, naoružani do zuba, sila, ali neće se usuditi, kako bi mogli, to ne dolazi u obzir, neće nitko napasti civilno stanovništvo, to je protivno međunarodnim zakonima, osnovnim načelima humanizma i ljudskim pravima, neće, neće, ne može to biti. Sjetih se tog razgovora nekoliko mjeseci kasnije, kada je počeo rat. Sada gledam vijesti, ruševine, nestaju tragovi mrtvih, slušam kako će preseljavat narod, kažem sebi da je strah neracionalan, ima despota, luđaka i monstruma, naoružani do zuba, sila, ali neće se usuditi, kako bi mogli, to ne dolazi u obzir, neće nitko napasti civilno stanovništvo, to je protivno međunarodnim zakonima, osnovnim načelima humanizma i ljudskim pravima, neće, neće, ne može to biti. Sebi puno toga mogu objasniti, logično poredati i racionalizirati, mogu u sebi svoje sabrati, sa sobom biti u miru, sebe i svoje vjere se držati, ali sada je i meni kao mom kolegi, psihologu.

Predrag Finci 06. 02. 2025.

Teofilova imaginarna domovina

Vreme, 05. februar 2025.

 

Ispratit ćemo jedan drugog pričom. 

Bila je u Sarajevu, iznad Kina Romanija, jedna odvajkada derutna i prašnjava kafana, po imenu Galerija. U ratu je kinu vraćeno staro ime, Imperijal. Pa je i kafana postala Imperijal. Ništa tu u jesen 1996, prvu poslijeratnu, nije bilo imperijalno. Bilo je hladno i zagušljivo. Zaudaralo je na zahod i na duhanski dim, nije bilo vode. Gosti su bili đakometijevski mršavi. Tu smo se, za stolićem uz prozor koji je gledao na ogaravljenu Titovu, na fasade izrešetane gelerima i na prozore s oknima od najlona, nas dvojica upoznali. Tu smo, za istim stolom, satima sjedili, pili prekobrojne kafe i razgovarali o onom o čemu ćemo razgovarati sljedećih kratkih skoro trideset godina.

Prethodno smo jedan o drugome znali već sve ono što se trebalo znati. Premda su granice između dviju zemalja u kojima smo živjeli bile hermetički zatvorene, on je već pročitao moje knjige i prilično je redovno pratio moje novinske tekstove. Vreme bi mi prvo znalo doći preko nekih zapadnih diplomata i njemačkih novinara koji su se kretali između Zagreba i Beograda, a onda je jedan vrlo mladi novinar tadašnjeg Radija 101, koji će desetljećima kasnije postati žurnalistički vojni ekspert, počeo iz Slovenije, iz Brežica, za svoje prenumerante krijumčariti po pedesetak brojeva Vremena, svakoga tjedna. Rekao sam mu, tada u Imperijalu, da sam dugo mislio da je Teofil Pančić pseudonim. Ovoga jutra, prvog kojemu zora sviće bez Teofila, čini mi se da bi zapravo bilo bolje da je moglo tako i da se može živjeti bez tijela, samo u knjigama i u pozorišnim predstavama, u filmovima i stripovima, s Oljom i među prijateljima, u novinskim tekstovima, jer su s tijelom nailazili samo neki sumorni i žalosni problemi. Tijelo je stradavalo od onog što se zbivalo oko njega.

Jednom sam, u nekom zagrebačkom antikvarijatu, naišao na knjigu koja mu je pripadala. Tu se našla jer su je preprodali oni koji su prevarom došli do stana u Aleji Viktora Bubnja, u kojem je stanovao sve do duboko u decembar 1991. Dobra je, moćna je i priča o tom stanu i o modelu Teofilova izgnanstva, ali on je, ipak, nije u cjelini napisao, onako kako se zaista dogodila. Tu se nas dvojica razlikujemo: dok za mene ne postoji ništa veće od priče, ništa zbog čega bilo koja priča ne bi bila ispričana, za Teofila postoji stil. Onaj stil koji čini njegovo ljudsko dostojanstvo. Kao prvo, govori sad on u zoru svog odsustva, nisam ja ni u kakvom izgnanstvu! A ono drugo neće ni reći, jer se podrazumijeva: Zagreb on previše voli i u nekom savršeno očuvanom dijelu sebe osjeća se Zagrepčaninom da bi ikad mogao ispričati priču kako je ostao bez svog grada. Ili kako je njegovo tijelo ostalo bez stana. I kako je, što je najstrašnije, ostao bez nekih knjiga. Strašno ga je potreslo to kad sam mu vratio tu njegovu knjigu.

Jednom sam ga, u posljednji čas, vozio na autobusni kolodvor. Išao je s punim kesama, cekerima i zembiljima knjiga, i bio je nervozan. Gospođa na šalteru nije bila najljubaznija. Možda zato što je na tom nemjestu prepoznala raskošnu Teofilovu ekavicu, koja kao da je izbijala iz svih vinaverovskih srpskih babilona? Nije to bio razlog. Gospođa je naprosto šalteruša, i u njezinoj je prirodi da bude neuslužna i neljubazna. Njega je to, međutim, tako naljutilo da je počeo vikati. I vikao je na nju, dok se nije u vlastitu suprotnost pretvorila, u milu damu suznih očiju, na nekom najuščuvanijem, savršeno besprijekornom zagrebačkom kajkavskom jeziku, u onom stanju u kojem je taj jezik bio krajem osamdesetih. Sve te riječi, naglasci i intonacija, mjesta na kojima govornik uzima dah, ili na kojima zakoluta očima, sve bilo je jednako savršeno, jezično raskošno, babilonski seobuhvatno i nedohvatljivo nama jadnicima koji iz Zagreba nismo, premda u Zagrebu jesmo. 

Jutros, kada pomalo biva jasno da se više nećemo rastajati, nego da će od danas posvuda Teofil ići sa mnom, jer na meni je da budem njegov dom i od toga nemam kamo bježati, a nemam ni namjeru, jutros, dakle, kada postavljam mapu naših putanja i susreta u tih prekratkih trideset godina, primjećujem na toj mapi nešto neobično. Posvuda smo se mi viđali, nalazili se između svojih čitanja i pisanja, ali nijednom izvan bivše Jugoslavije. Nakon što smo se prvi put u Sarajevu našli, nekim čudom skupa smo barem po jednom bili u svakom glavnom gradu bivših jugoslavenskih republika i pokrajina. Jedino se u Prištini nikad nismo našli. I to može značiti samo jedno: naši duhovi sljedećih će se noći tamo susretati. Vjerojatno negdje oko Narodne i univerzitetske biblioteke Kosova, koju je za naše snove projektirao zagrebački arhitekt Andrija Mutnjaković. (I nema u svemu ovom neke isprazne, jugoslavenske ili jugonostalgičarske konotacije. Naprosto smo se susretali na prostorima na kojima smo se razumijevali i na kojima smo imali nešto svoje. Susretali smo se tamo gdje je Teofil popravljao nešto što su drugi pokvarili.)

I na kraju Novi Sad. Pogled s visina, na rijeku i most. Pogled s mjesta na kojem je tijelo u tuđini. Jer je tijelo u podstanarstvu. I teško je, teško bolesno. Ali je pogled veličanstven i neponovljiv. Tu se, s tog balkona, vidjela Teofilova imaginarna domovina. Nikad je više nećemo vidjeti.

 



Miljenko Jergović 06. 02. 2025.

Uspavanka ocu

Bosna je sva od smrti i ljepote satkana. A ni jedno svoga kraja nema.  

 

Majko, zašto sam ja rodila mrtvog oca? I evo sad ga nosim.
Vidi kako je sićušan i malen.
I miran je majko.
Čak i kad ga kupam, ne vrti se majko. 

Zašto je mene morao poroditi moj mrtvi otac?
A onda ja njega jednako mrtvog?  

Zašto se rađaju ljudi koje će neko da ubije, zakolje ko kokoš?
Zašto se to sjeme ne umrtvi još dok pliva tvojim kanalima majko? Kad već ne možemo da zatremo sjeme zla. 

Ono je neuništivo i njegova se djeca živa i zdrava rađaju. 

A dobro je znano da je i bog saglasan s tim. Bog nikad nije svoju svemoćnost iskušao na đavlu, nego je ubogom i slabom čovjeku dao da on to čini ako želi pomazanje i milost božiju i ulaznicu za neki neokrvavljeni sretni i mirni svijet.  

Zašto bar jednom sunce nije ostalo iza brda?  

Hoće li to ikad biti?  

Često kad ne mogu da spavam, a ne mogu nikad jer moram o ocu da brinem, zamišljam jedanaesti juli bez svitanja. I dalje tenkovi bruje i čuje se mrmor i podrigivanje čopora, ali nema danka i uranka da označi pokret, u zalet i krvožedni zalet na glave naših mrtvih. Umrli bi oni i tako, sami i bez bespotrebnog znojenja i savijanja cijevi, utroška toliko metaka i bombi. Samo da je sunce preskočilo taj jedan jedini dan. Već sutradan je moglo oprt slobodno da izviti i obasja bijele nišane. Za tih dvadeset i četiri sata tmine, sami bi sebi kabure iskopali, na tabute polijegali nakon što bi bijele nišane isklesali i postavili a svoje kabure zagrnuli. I trava bi bila ozelenjela do te sljedeće zore.  

Samo da tog jednog dana sunce nije moralo izaći.  

I onda ni ja ne bih morala da porađam bezgriješno začetog, tamjanom blagoslovljenog mrtvog oca.
I da ga sad cjelivam i dojim, ko svaka majka. I da mlijekom svojim pojim, da od mog kalcija jača i raste ova jedna njegova kost.
Ili ja to možda samo gojim još jednu sjajnu zvijezdu koju jednako čeka njena crna rupa.
I tako su kosti i zvijezde približno istog sastava. Pustinja Atakame i danas svjedoči tome.  

Izvini majko, moram sad da idem.
Vrijeme je da ga presvučem i nahranim.
Oca svog, čedo moje što je majka samo sebi rodila.  

Ramiz Huremagić 05. 02. 2025.

Ne budimo bijedni zavičajni ćošak

Moj mali nekrolog Teofilu Pančiću. Iako sam napisao tekst o njegovoj divnoj knjizi prije više od dvadeset godina, u mjestu i vremenu gdje to i dalje nije preporučljivo, pisati se treba i mora. Ako smo nešto prihvatili od Teofila Pančića, prihvatimo to kao intelektualni zakon a ne bijedni provincijalni zavičajni ćošak. 

 

NUSPOJAVE POMETENOG VREMENA

Teofil Pančić: “Urbani Bušmani”, “Biblioteka XX vek”, Beograd, 2001, str. 394.

 

U proteklih desetak godina načitali smo se kolumni najrazličitijih spisatelja, onih što bezrezervno hvale aktuelnu vlast, onih što oprezno obigravaju oko suštine kao mačak oko vrele kaše, i onih, najrjeđih, koji su pokušavali da misle svojom glavom i da kritički ocjenjuju tragične slike svog vremena. Jer upravo se tih slika ne može da otme kritički um, one su podloga njegovih objekcija, a ne političke projekcije inženjera ljudskih duša. Polazeći od posljedica, oni stižu do uzroka. Neki s naglašenom crnohumornom, sarkastičnom notom, drugi govoreći direktno, rizikujući tako da povremeno budu preglasni i na udaru pravovjernih – svi skupa, uključujući tu i povremene hladne analitičare, sa željom da se ostavi trag i da se bar tim nejakim riječima pokuša prevladati jednoumlje koje nas ubija više od pedeset godina. Među njima, izuzetno zanimljiv je kolumnista “Vremena” i “Naše Borbe”, znalac pop kulture, književni kritičar i publicista Teofil Pančić. Ponudu Ivana Čolovića, urednika dragocijene “Biblioteke XX vek”, da skupi stotinjak svojih kolumni u jednu knjigu, Pančić je na najbolji način sproveo u djelo – knjigu “Urbani Bušmani – Život i smrt u srpskom postkomunizmu”. 

Pančić slijedi događaje kojima je obilovalo ovo krvavo balkansko desetljeće, ali bježeći od velikih riječi i velikih strategija, njega zanimaju svakodnevna zbivanja, uvid u kloaku u koju se bio pretvorio životni milje prosječnog građanina njegove zemlje. Nije to “svakodnevna jadikovka”, kako bi rekao pjesnik, nego svakodnevna šizofrenija u kojoj je često teško pronaći demarkacionu liniju između zdravog i bolesnog. On nikoga ne ostavlja po strani, kao pronicljivi posmatrač ima problem da obradi toliko izvrsnih tema koje ga proganjaju kao ona Pirandelova lica što traže svoga pisca. A pisci su bježali od tih tema, u lažne i izlizane mitove, u ropstvo totalitarnom mišljenju, zanemarujući istinsku tradiciju slobodarske Srbije, “njegove normalne ’kontrolne’ institucije: slobodna javnost, pluralizam mišljenja, vrednosti, interesa i stremljenja, suprotstavljanje zloupotrebama vlasti..”

Posmatrajući Beograd u teškim vremenima, a koja vremena za ovaj grad nisu bila teška, on uočava strašnu razliku između grada koji funkcioniše (u normalnim državama) i ovog koji je postao nesavladiva muka za svoje stanovnike. Električna struja, prevoz, grijanje, samo te tri elementarne činjenice bez kojih život postaje pakao, pretvaraju normalnog stanovnika grada u “urbanog Bušmana”, onog koji je prisiljen da se na najrazličitije načine dovija kako bi preživio. Pančić crnohumorno opisuje tog nesrećnika, stanovnika novobeogradskih spavaonica, koji “mnogo češće od afričkog Bušmanina ili domaćeg seljaka pogleda put neba, ne bi li pročitao svoju najbližu budućnost: hoće li go u varoš ili da se u kaputu šćućuri kod kuće; da li da kupi sveće ili da ’gituje’ prozor; da li da se odvaži da poseti rođaka čak na Kanarevom Brdu, ili da pogibeljan poduhvat odloži za sledeću godinu, možda će biti suvo.”

U ovih stotinu crtica iz života “urbanih Bušmana” Teofil Pančić izvršio je temeljnu inventuru nastranosti svog vremena, ne ostavljajući pošteđene ni domaće ni strane, ni velike ni male, ni svoje ni tuđe. Za njega naprosto nema svetih krava, nikoga ne može da amnestira minuli rat za ludosti, infatilizam ili naprosto autizam s kojim se pristupa tzv. javnim poslovima. Tako se, na primjer, provelo i autonomaštvo Dragana Veselinova, koje je ovog dojučerašnjeg liberala preko noći pretvorilo u tipičnog građanskog rasistu koji ističe “svoje” kao bolje i kulturnije od onoga što ima “drugi”, tj. Srbijanac s one strane Save i Dunava. Vrijedi citirati završetak ovog kratkog, gotovo udžbenički napisanog teksta: “Nema te ideje koja se ovde neće nakazno izobličiti, pa se to, izgleda, dešava i sa inače legitimnom idejom regionalizma i istorijske specifičnosti Vojvodine. Da li zaista u svakom Balkancu (ili Mitteleuropejcu…) čuči prljavi mali rasista i samo čeka trenutak da se iskaže? Izjava dr Veselinova (koja nije prva ove vrste, pa se ne može tretirati kao slučajno iskliznuće) predstavlja verbalni trijumf kolektivnog Narcisa, u ovom slučaju zavičajnog. Kao takva, ona se udaljava od sfere politike i ulazi u područje istraživanja ljudske psihe i sociopatologije balkanskog potkontinenta.” Nedavno je i urednik ove knjige, Ivan Čolović, za sebe rekao da je “patolog jednog vremena”. Raduje saznanje da u tom poslu nije usamljen. Osvježavajuća i otrežnjujuća knjiga, naročito za mlađe čitaoce koji su i bili naklonjeniji Pančićevim kolumnama!

Ranko Risojević 04. 02. 2025.

vitezove novosti iz poderane vreće

zezao se vitez grigor sa djecom i za njih,
izmišljao i nudio što god stane u stih.
zezao se analogno, interneta nema,
ali ipak u srž uš’o medijskih problema.

na sjevernom polu smrzla se santa.
u jednoj kuhinji procurila kanta.
u argentini se zaobadalo devedeset krava.
u africi jedan slon očepio mrava.
jedan komarac odlutao nepoznato kuda,
a muha za njim plakala, plakala kao luda.
jedan miš se prehladio i kiše sve više,
gologlav je trčkarao za vrijeme kiše.

(ne znam zašto grigor nije stihovao prȁvo,
koji mu je, k’o pjesniku, tada bio đavo.
škripi pjesma aritmijom, slogova mu manjka,
može svaki teoretik da njega opanjka.

ali nismo ovdje zato da brojimo slova,
nego da se pritom kaže poruka nam ova…)
dal’ se nešto stvarno zbilo ili je sve lažno
u današnjim medijima više nije važno,

nit’ je važno koliko je neka novost važna
sve dok netko lovu zgrće zbog naslova snažna,
kad odlučiš da ćeš sjesti pred ekrane male,
odškrinuti televizor, otvorit’ portale.

državnici, biznismeni i fukara razna,
devedeset posto toga – bulažnjenja prazna.
da bi nešto negdje bilo jako klikabilno,
prepričaj to idiotski ili pak debilno.

osobica, selebriti ako hoćeš biti:
ništarija ili nitkov postani sad i ti.
pamet škodi (dokazano!), a moral još više,
prosperira samo onaj tko smisao briše.

šuplja kanta ili muha ili slon spram mrava,
il’ komarac lutajući, argentinska krava –
grigorovi svi likovi nebitnim se čine,
al’ pogledaj malo bolje što nas danas brine!

krmivo za konzumente nebitnost je stalno –
vitez mozgom dokučio, a ja digitalno.

Hrvoje Jurić 03. 02. 2025.

Pokolj u Samaškiju

Iz dnevnika 2023/2024.

 

Tko još uopće pamti užas prvoga i drugog rata u Čečeniji, užas grada Groznoga? Čečenija danas: postsovjetska šerijatska satrapija Putinu na usluzi sa šefom Kadirovim koji za ruske interese ratuje protiv Ukrajine. Svijet danas, dvadeset i tri godine kasnije: izraelska vlada i vojska, Hamasova vlada i vojska u istrebljivačkom ratu, o kojemu će se nešto pouzdanije znati za tko zna kada, ako ikada. A između Čečenije godine 2000. i današnjega svijeta: njujorški Blizanci, Irak, Libija, Afganistan, ISIL, Sirija, Sudan, Jemen, Mijanmar, Ujguri u Kini, Gorski Karabah… – što sve to govori o svijetu, o historiji skupa s njezinim stranama, onoj krivoj i onoj pravoj, o kojima isprazno blagoglagoljaju političari, novinari, intelektualci, pisci-penklubovci?

U dane Drugoga čečenskog rata bili smo naišli na obimnu poemu ruskoga pjesnika Mihaila Aleksandroviča Suhotina Stihovi o prvom čečenskom ratu, posvećenu pokolju što su ga ruske snage 7. i 8. travnja 1995. izvršile u čečenskom selu Samaški. Faktografski elementi u poemi temelje se na osobnim kontaktima, materijalima prikupljenim u udruženju Memorial, filmskim dokumentima o ratu 1994-95, te na iskazima svjedoka, prema materijalima fonda Glasnost: Stockholm-Moskva-Sjeverni Kavkaz 1995. Vera ju je u cijelosti prevela, ovdje evo tek nekoliko stihova s početka:

U Samaški su prvo specijalno vratili izbjeglice,
da bi imali koga štititi, onda su tri dana
išli niz tri ulice od kuće do kuće
i sve ubijali: u podrume, u kojima su se krili ljudi,
bacali su granate, po ulicama su pucali
u sve što se kretalo. A onoga koga bi
zatekli u kući – spaljivali su napalmom, punjenjima
za bacač plamena “bumbar”, tako da su kuće izvana čitave,
a iznutra su bijele: čađ gori na toj temperaturi,
tamo su nalazili komade stopljenog porculana,
znači, ne manje od tisuću dvjesta stupnjeva celzijevih.
A napalm su izmislili Nijemci još u Drugom svjetskom.
Nije loše, Armijo, pobjednice Hitlera! Ili, ako hoćete,
Armijo šegrta? Dobro ste obranili djecu i unuke
od nacizma! Je li vrijedilo braniti ih kako bi onda ti unuci,
ugledavši se u one protiv kojih je djed ratovao,
palili napalmom i djedove i bebe i majke – sve do jednoga?

U malome selu Samaški pobijeno je preko stotinu osoba, uglavnom civila. Bila je to tipična operacija čišćenja od kuće do kuće. Pucalo se, dakle, nasumce, granate su bacane u podrume u kojima su se skrivali stanovnici, uglavnom žene, starije osobe i djeca, kuće su paljene bacačima plamena. Članica ruske Dume, koju su čečenske žene prokrijumčarile u selo, napisala je: „Ono što se tamo dogodilo bila je velika kaznena operacija usmjerena na uništavanje stanovništva. Nije bilo organiziranog otpora u Samaškiju. Sve je planirano s idejom da se ubije što više njih kako bi se postigao prijeteći učinak.“ Član Ruske akademije znanosti usporedio je događaj s masakrom u Katinu i Lidicama. U uvodniku moskovskih novina na engleskom jeziku pisalo je: „Ono što su Rusi radili u Samaškiju, to su nam Nijemci činili tijekom rata, ali Rusi su to učinili vlastitom narodu. A to je neoprostivo. Ono što se tih dana dogodilo u Samaškiju ima samo jednu definiciju: genocid.“

Sve je to danas zaboravljeno.

 

*

Govoreći o neprenosivosti odgovornosti s otaca na sinove, o svačijoj individualnoj odgovornosti za vlastite čine, starozavjetni prorok je prije dvije i po tisuće godina najavljivao dane u kojima se ne će više govoriti: „Oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima zubi trnu.“ Tada će, kaže: „Svatko umrijeti zbog vlastite krivice.” (Jer 31,29-30) Takvi dani nisu nad ljudskim rodom svanuli nikada. Govoreći samo o našim prilikama do propasti Jugoslavije, bilo je tek kratkih razdoblja u kojima je moglo izgledati da je sa sinova brisana odgovornost otaca. U stvarnosti – nikada. Posljednje od države što je propalo, bio je sistem sumnje i nadzora. U nekim refleksima nije propao ni do danas.

 

*

Kao kruh potrebna je ozbiljna i bespoštedna, kritička historiografija, da uspostavi razumnu ravnotežu između neizbježne pristranosti, subjektivnosti i parcijalnosti tzv. obiteljske historije, i ideološki formatirane službene, režimske historije, kakvu smo imali u Jugoslaviji na jedan način, ali i danas, u nacionalnim državicama na drugi način, a zajednička im je crta da obje uzimaju u obzir sudbine pojedinaca i njihovih obitelji, konkretnih ljudi samo onako i onoliko koliko su u funkciji osnaživanja herojske i/ili martiromanske priče o Narodu, Naciji, Državi, „ostvarenju tisućljetnoga sna“ itd, itsl. Tako ideologija ždere ljudski sadržaj historije. Književnost ima sredstva, samo njoj svojstvena, da tematizirajući konkretne ljudske, obiteljske sudbine i o općoj historiji govori istinitije nego što to mogu historiografski tekstovi kada su u službi ideje, religije, politike, ideologije. Ono što je u historiografiji uski, varljivi prolaz između Scile ideološko-političkoga revizionizma i Haribde nužne kritičke revizije, u dobroj književnosti ne postavlja se tako. Napisavši svoj strašni esej Zračni rat i književnost, W. G. Sebald otvara najteže etičko pitanje poslijeratne njemačke književnosti – potpunu šutnju književnosti o užasima savezničkoga bombardiranja i spaljivanja njemačkih gradova. Nečuvena je sabranost i istinitost kojom Sebald uspijeva to pitanje rastvoriti u svim njegovim važnim aspektima, ostavivši potpuno van snage pitanje o revizionizmu. Sredstvima književnosti on, tako, obavlja posao pred kojim se i historiografija držala bespomoćno.

 

*

Kolektivizmi su ubilački. Individuum je mikrokozmos, svaki za se, jedincat i neponovljiv. Sa svime veličanstvenim i strahotnim u tome. To znamo i po najosobnijem iskustvu, a tomu nas uče i sve mudre knjige. Kolektivizmu je potrebno da to ubije i čovjeka modelira u biće pripadanja grupi, bez osobnosti, jednako među jednakima. Kojem kolektivizmu? Organiziranoj religiji, naciji, državi, političkoj ideologiji, partiji, vojsci, nacionalnoj kulturi i jeziku, ma, sve do sportskih navijačkih skupina. Kolektivizmi su i doslovno ubilački: onoga časa kada je čovjek dovoljno kolektiviziran i depersonaliziran, pa kada mu s razine kolektivnoga vrhovništva bude objašnjeno da mu je sveta domoljubna, zajedničarska, vjerska zadaća ubijati, on ubija potpuno oslobođen od svijesti i savjesti, dapače, ispunjen ponosom i svrhom. Logika grupe uvijek podrazumijeva opravdanje zla počinjenoga u njezinu interesu. Pojedinac s elementarnom savješću zna da je to opravdanje ništavno. Pripadati grupi, a ne iznevjeravati vlastitu pojedinačnost jest borba i mučenje. Ali jedino što takav može izabrati, jest otpadanje, izlazak na čistinu, u nepripadanje. Za pisca to je zapravo primaran i ultimativan uvjet. U književnosti moraš moći biti sam, ne smije te obavezivati nikakvo kolektivno pripadanje, jer je za književnost najvažnija sposobnost da se na svijet, na čovjeka, na narod i njegovu historiju hoće i umije gledati poliperspektivno, iz svih očiju i uglova, naročito onih „nepoželjnih“, pa i neprijateljskih. Biti uvijek na rubu. Rub kao dom.

 

*

Ratno iskustvo Grbavice i ratno iskustvo Sarajeva oba su strašna, puna stradanja i patnje, ali su po sadržaju sasvim različita. I po oblicima javnoga pamćenja. U tom pogledu za grbavičko iskustvo može se reći da nije sarajevski integrirano, i da to vjerojatno ne će biti nikada. Postoji, recimo, veličanstvena priča o akademiku Marku Ciglaru, rođenom Varaždincu, Sarajliji po izboru i karijeri, koji je Devedesetdruge ostao na Grbavici u svom stanu svjestan da okupatorima ne će ići u korist da njemu, medicinskom znanstveniku svjetskoga glasa, nanesu zlo. Razvio je cijelu mrežu pomoći svima kojima je bila potrebna i do kojih je mogao doći, a što je sve pri tomu radio i u što se sve upuštao, te s kakvim sve potresnim ljudskim sudbinama bio povezan – priča je dostojna najvećih književnih ili filmskih saga. Umro je poslije rata, devedesetosme, i do danas u sarajevskoj javnosti gotovo da nije ni spomenut. Gospođa Razija Duraković, i sama grbavička zarobljenica, znala je o tome puno, možda sve.

 

*

To što sam Hrvat, znači da ni jednom jedinom, ma ni najmanjom česticom svijesti i pameti ne smijem davati popusta ikakvu hrvatskome zlu. Kao i to, da mi ocean laži koji je izliven na Hrvate ne smije odvratiti oči od činjenica njihova zla. Nepravednost tih laži osjećam, zaboli kad god se sretnem s nekom od njezinih bezbrojnih pojava, nikad taj osjećaj ne otupi, i u svakom od tih trenutaka, uvijek iznova, valja smagati snagu i sabranost da ga stavim gdje mu je mjesto. Da me uvijek iznova vrati spasonosnoj svijesti: dobar si i okomit, bistar i svijetao samo onda kada se otmeš demonu pripadanja, hrvatskomu.

 

*

Anžuvinski heraldički ljiljani s Tvrtkova kraljevskog grba, krcati kršćanskom simbolikom: pet stotina godina bosanski su muslimani kraj njih prolazili kao vlah kraj turskoga groblja. Danas – politička su im svetinja.

 

*

Čitajući nevjerojatnu, ultimativnu knjigu Ozrena Žuneca Gutaljinščik. Pasternak, Macbeth i logika Staljinove apsolutne diktature. Staljinizam: svatko je kriv, treba to samo priznati. Koliko se to, pervertirano, naslanja na kršćanski nauk o grijehu istočnome? Doziva i „nauk“ Karađozov iz Proklete avlije: nema nevinih, kriv si bio već i u materi dok te je nosila.

Krivični zakonik Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike iz 1936, član 58, sankcionira kontrarevolucionarnu djelatnost uz propisane najteže kazne. Eno iste sankcije i u Krivičnom zakoniku SFRJ još 1989. godine, koji mjesec pred smrt države, Partije, sistema. Pobuna i štrajk albanskih rudara u Trepči 1981. bili su podvedeni pod kontrarevoluciju! Teže optužbe nije bilo.

 

*

Umro Vladimir (Velimira) Blagojević 27. srpnja 2024, čitam na stubu pokraj zgrade Svjetlosti na Markalama. Imao je odličnu metalsku radionicu, usred frekventne baščaršijske ulice sa ćevabdžinicama, pitarnicama i zlatarnicama, blizu Vijećnice. Bit će da je to stara obiteljska srpska kuća. Imao je ruku kovača i dušu umjetnika, s uzdržanim ponosom pokazivao mi fantastično izuvijane ograde što ih je po vlastitim nacrtima kovao za kuće sarajevskih tajkuna, naših glembaja. Pravio mi je skelet za radni stol od gvozdenih profila po mome planu. Svidjelo mu se kako sam to zamislio i nacrtao, on je dodao ojačanja. Stol je neuništiv. Volio je da porazgovaramo. Jedan od ljudi za koje osjetiš da ti baš nedostaju.

 

*

Prévert: „Les conquérants: ᾿Terre… Horizon… Terrorisons!’“ (Osvajači: Zemlja… Horizont… Terorizirajmo!)

Cijela pjesma od jednoga stiha, od ingeniozne igre riječi, koja je najmanje igra. Pamtim je iz džepnoga izdanja Prévertove poezije koje sam iz Francuskoga instituta u Zagrebu posudio neke od ranih šezdesetih, i nikada ga nisam vratio.

***

 

https://ivanlovrenovic.com/clanci/sarajevski-dnevnik/ivan-lovrenovic-pokolj-u-samaskiju

Ivan Lovrenović 02. 02. 2025.