Jergovićev “Otac”, što ga je nedavno objavio beogradski izdavač Rende, najbolje je knjiga hrvatske proze koju sam pročitao u zadnjih nekoliko godina.
“Otac” ostavlja sličan osjećaj u trbuhu i u ustima kao kada slušate Youngov Tonight’s the Night, Springsteenovu Nebrasku ili Carrollov Catholic Boy: radi se o neobičnoj mješavini mučnine, uživanja u slušanju/čitanju i zadovoljstva da možete komunicirati s nečim – današnjim bi se medijskim jezikom reklo sadržajem – što vas je toliko impresionirao. Sa svom drugom suvremenom hrvatskom beletristikom, koliko god su se izdanja EPH, a osobito Jutarnji list, trudili promovirati našu prozu devedestih i dvijetisućitih godina, uvijek sam imao jedan te isti problem: nikada je nisam mogao shvaćati osobito ozbiljno.
“Otac”, po žanru nešto između romana, političkog eseja i autobiografije, prva je hrvatska proza nakon dugo, dugo godina, koju sam doživio jednako ozbiljno kao strane klasike, bilo da je riječ o Coetzeeu, ili o anonimnom autoru briljantnog islamskog ženskog “erotskog” romana “Almond” (ne znam je li preveden na hrvatski). Ovdje se ne radi o stilu i o poigravanju izričajima. Ovdje se radi o golemoj specifičnoj težini koja jest, ili, naprosto, nije imanentna pojedinom umjetničkom djelu.
“Otac”, za razliku od 99 posto suvremene hrvatske prozne produkcije, posjeduje tu težinu.
Okej, Miljenko Jergović spada među autore o kojima ne volim pisati, jer se unaprijed dovodim u visoku zonu pristranosti.
Bio sam, naime, među prvim ljudima u Zagrebu koji su se vidjeli s Jergovićem kada je došao iz Sarajeva. Vrlo se dobro sjećam kada mi je, na ručku s jednom od osoba koje spominje u “Ocu”, u danas pokojnom restoranu Klub Maksimir, pričao o ratnom Sarajevu.
Šest ili sedam godina kasnije, na inicijativu mog gimnazijskog prijatelja Saše Runjića, koji je početkom dvijetisućitih bio urednik kulture u Globusu, počeo sam nagovarati Jergovića da se zaposli u EPH, što se, srećom, realiziralo. Taj ručak, u još jednom restoranu koji nije preživio, u Hipodromu, gdje smo načelno dogovorili njegov angažman u Globusu, bio je, ujedno, i naš zadnji zajednički objed (ne računajući nekoliko korporacijskih rituala bez ikakvog stvarnog značenja). Kasnije se nismo privatno družili. Politički govoreći, u bezbroj smo se stvari razilazili (kao što se i danas razilazimo), ali mislim da smo zadržali visoku razinu međusobnog poštovanja. Prema Jergoviću, i prema njegovim tekstovima, unaprijed osjećam respekt, čak i kada se s njime ni u čemu ne slažem i kada mislim da je njegovo ogorčenje prema svijetu koji ga neposredno okružuje manje, više ili posve neutemeljeno. “Otac” je, pak, knjiga koje me posve razoružala, iako se i s njom politički ne slažem: osobito ne s tezom o kolektivnoj odgovornosti hrvatskog naroda, i o osobnoj odgovornosti svakog Hrvata za ustaštvo.
No, uopće nije bitno slažete li se ili ne slažete s “Ocem” (premda je velik dio te nevelike knjige od 159 stranica, bitno politički obilježen).
Ono što je bitno u “Ocu” jest nevjerojatno snažan prikaz potrage za identitetom jednog posve netipičnog i po mnogočemu ekscentrično natprosječnog bosanskog Hrvata. Uistinu ne pamtim kada sam na hrvatskom jeziku pročitao tako žestoku, bolnu samorazotkrivajuću i fenomenalno napisanu potjeru za osobnim, ali i nacionalnim i političkim identitetom.
“Otac”, dakle, počinje viješću o smrti Jergovićeva oca, koji je prije mnogo, mnogo godina napustio Jergovićevu majku. Zatim se, kroz niz obiteljskih epizoda pretvara u rekonstrukciju brojnih važnih elemenata, koji su oblikovali jednu hrvatsku obitelj, što je živjela u Sarajevu, u dramatičnim društvenim, političkim i ratnim događajima u dvadesetom stoljeću.
Jergovićeve su tetke bile bliske ustaškom pokretu, osim jedne koja se udala za Srbina.
Jergovićev otac, etnički najčišći Hrvat na svijetu, ugledni sarajevski liječnik, bio je toliko dobar prema Srbima iz okolice Sarajeva, da su ga oni, i to u vrijeme pune snage Titove Jugoslavije, bili proglasili počasnim četničkim vojvodom.
Samog su Miljenka Jergovića, do njegova dolaska u Zagreb – kada je na očigledno krivoj instanci krenuo tražiti domovnicu – pa sve do danas često etiketirali kao Jugoslavena ili Srbina, što nije samo ludost u etničkom smislu, nego i golemi grijeh prema hrvatskoj kulturi; apsolutno je zastrašujuće da takozvani veliki Hrvati misle da će pomoći hrvatskoj kulturi tako da iz nje pokušavaju isključiti jednog od najrelevantnijih hrvatskih pisaca našega vremena, i to pod lažnom političkom i potpuno falsificiranom etničkom optužnicom da se ne radi o Hrvatu.
Jergović je, ustvari, puno žešći patriot nego brojni njegovi kritičari, no ovdje je to samo nevažna digresija.
Jergovićeva, katkad euforična a katkad melankolična potjera za specifičnim identitetom Hrvata u Sarajevu, čija je obitelj, prirodno, povezana sa svim ratovima i sa svim smrtnim grijesima počinjenim u tim ratovima, protkana je, istodobno, nevjerojatno sentimentalnim, doslovno lijepim opisima scena običnog obiteljskog života iz njegova djetinjstva.
Čitajući te dijelove teksta, Sarajevo vam postaje jednako blisko kao u “Sarajevskom Marlboru”, meni najdražoj Jergovićevoj knjizi do “Oca”.
Topla, detaljna, nježna razina pripovijednja izvrsno se nadopunjuje s gadnim i teškim dijelovima “Oca”, s onim odlomcima i rečenicama u kojima se strastveno postavljaju velika pitanja, na koja, naravno, nema odgovora, osim snažnog osjećaja frustracije i ogorčenja.
“Otac” je, prirodno, knjiga o smrti i o borbi.
Završava konstatacijom kako je “očevom smrću zagašena loza Marka Jergovića, kockara i poštara, rodom iz Ličkog Lešća. Na svijetu nema ni jednog živog Jergovića, koji bi mi bio neki rod”.
U prethodnom, predzadnjem odlomku, Jergović sugerira kako se i vrednosno, opet na slučaju Ante Pavelića, oprostio od nekih važnih ljudi koje je, eto, smatrao bliskima.
Teška, mračna i briljantna knjiga o identitetima i osjećajima
Miljenko Jergović,
Otac, Rende, Beograd 2010.
Piše: Davor Butković
Jergovićev “Otac”, što ga je nedavno objavio beogradski izdavač Rende, najbolje je knjiga hrvatske proze koju sam pročitao u zadnjih nekoliko godina.
“Otac” ostavlja sličan osjećaj u trbuhu i u ustima kao kada slušate Youngov Tonight’s the Night, Springsteenovu Nebrasku ili Carrollov Catholic Boy: radi se o neobičnoj mješavini mučnine, uživanja u slušanju/čitanju i zadovoljstva da možete komunicirati s nečim – današnjim bi se medijskim jezikom reklo sadržajem – što vas je toliko impresionirao. Sa svom drugom suvremenom hrvatskom beletristikom, koliko god su se izdanja EPH, a osobito Jutarnji list, trudili promovirati našu prozu devedestih i dvijetisućitih godina, uvijek sam imao jedan te isti problem: nikada je nisam mogao shvaćati osobito ozbiljno.
“Otac”, po žanru nešto između romana, političkog eseja i autobiografije, prva je hrvatska proza nakon dugo, dugo godina, koju sam doživio jednako ozbiljno kao strane klasike, bilo da je riječ o Coetzeeu, ili o anonimnom autoru briljantnog islamskog ženskog “erotskog” romana “Almond” (ne znam je li preveden na hrvatski). Ovdje se ne radi o stilu i o poigravanju izričajima. Ovdje se radi o golemoj specifičnoj težini koja jest, ili, naprosto, nije imanentna pojedinom umjetničkom djelu.
“Otac”, za razliku od 99 posto suvremene hrvatske prozne produkcije, posjeduje tu težinu.
Okej, Miljenko Jergović spada među autore o kojima ne volim pisati, jer se unaprijed dovodim u visoku zonu pristranosti.
Bio sam, naime, među prvim ljudima u Zagrebu koji su se vidjeli s Jergovićem kada je došao iz Sarajeva. Vrlo se dobro sjećam kada mi je, na ručku s jednom od osoba koje spominje u “Ocu”, u danas pokojnom restoranu Klub Maksimir, pričao o ratnom Sarajevu.
Šest ili sedam godina kasnije, na inicijativu mog gimnazijskog prijatelja Saše Runjića, koji je početkom dvijetisućitih bio urednik kulture u Globusu, počeo sam nagovarati Jergovića da se zaposli u EPH, što se, srećom, realiziralo. Taj ručak, u još jednom restoranu koji nije preživio, u Hipodromu, gdje smo načelno dogovorili njegov angažman u Globusu, bio je, ujedno, i naš zadnji zajednički objed (ne računajući nekoliko korporacijskih rituala bez ikakvog stvarnog značenja). Kasnije se nismo privatno družili. Politički govoreći, u bezbroj smo se stvari razilazili (kao što se i danas razilazimo), ali mislim da smo zadržali visoku razinu međusobnog poštovanja. Prema Jergoviću, i prema njegovim tekstovima, unaprijed osjećam respekt, čak i kada se s njime ni u čemu ne slažem i kada mislim da je njegovo ogorčenje prema svijetu koji ga neposredno okružuje manje, više ili posve neutemeljeno. “Otac” je, pak, knjiga koje me posve razoružala, iako se i s njom politički ne slažem: osobito ne s tezom o kolektivnoj odgovornosti hrvatskog naroda, i o osobnoj odgovornosti svakog Hrvata za ustaštvo.
No, uopće nije bitno slažete li se ili ne slažete s “Ocem” (premda je velik dio te nevelike knjige od 159 stranica, bitno politički obilježen).
Ono što je bitno u “Ocu” jest nevjerojatno snažan prikaz potrage za identitetom jednog posve netipičnog i po mnogočemu ekscentrično natprosječnog bosanskog Hrvata. Uistinu ne pamtim kada sam na hrvatskom jeziku pročitao tako žestoku, bolnu samorazotkrivajuću i fenomenalno napisanu potjeru za osobnim, ali i nacionalnim i političkim identitetom.
“Otac”, dakle, počinje viješću o smrti Jergovićeva oca, koji je prije mnogo, mnogo godina napustio Jergovićevu majku. Zatim se, kroz niz obiteljskih epizoda pretvara u rekonstrukciju brojnih važnih elemenata, koji su oblikovali jednu hrvatsku obitelj, što je živjela u Sarajevu, u dramatičnim društvenim, političkim i ratnim događajima u dvadesetom stoljeću.
Jergovićeve su tetke bile bliske ustaškom pokretu, osim jedne koja se udala za Srbina.
Jergovićev otac, etnički najčišći Hrvat na svijetu, ugledni sarajevski liječnik, bio je toliko dobar prema Srbima iz okolice Sarajeva, da su ga oni, i to u vrijeme pune snage Titove Jugoslavije, bili proglasili počasnim četničkim vojvodom.
Samog su Miljenka Jergovića, do njegova dolaska u Zagreb – kada je na očigledno krivoj instanci krenuo tražiti domovnicu – pa sve do danas često etiketirali kao Jugoslavena ili Srbina, što nije samo ludost u etničkom smislu, nego i golemi grijeh prema hrvatskoj kulturi; apsolutno je zastrašujuće da takozvani veliki Hrvati misle da će pomoći hrvatskoj kulturi tako da iz nje pokušavaju isključiti jednog od najrelevantnijih hrvatskih pisaca našega vremena, i to pod lažnom političkom i potpuno falsificiranom etničkom optužnicom da se ne radi o Hrvatu.
Jergović je, ustvari, puno žešći patriot nego brojni njegovi kritičari, no ovdje je to samo nevažna digresija.
Jergovićeva, katkad euforična a katkad melankolična potjera za specifičnim identitetom Hrvata u Sarajevu, čija je obitelj, prirodno, povezana sa svim ratovima i sa svim smrtnim grijesima počinjenim u tim ratovima, protkana je, istodobno, nevjerojatno sentimentalnim, doslovno lijepim opisima scena običnog obiteljskog života iz njegova djetinjstva.
Čitajući te dijelove teksta, Sarajevo vam postaje jednako blisko kao u “Sarajevskom Marlboru”, meni najdražoj Jergovićevoj knjizi do “Oca”.
Topla, detaljna, nježna razina pripovijednja izvrsno se nadopunjuje s gadnim i teškim dijelovima “Oca”, s onim odlomcima i rečenicama u kojima se strastveno postavljaju velika pitanja, na koja, naravno, nema odgovora, osim snažnog osjećaja frustracije i ogorčenja.
“Otac” je, prirodno, knjiga o smrti i o borbi.
Završava konstatacijom kako je “očevom smrću zagašena loza Marka Jergovića, kockara i poštara, rodom iz Ličkog Lešća. Na svijetu nema ni jednog živog Jergovića, koji bi mi bio neki rod”.
U prethodnom, predzadnjem odlomku, Jergović sugerira kako se i vrednosno, opet na slučaju Ante Pavelića, oprostio od nekih važnih ljudi koje je, eto, smatrao bliskima.
Jutarnji list, Zagreb, 12. kolovoza 2010.