Daleko od toga da je Petar Obad jedini pjesnik između ušća rječice Ljute i carine na Debelom brijegu. Ima ih i priznatijih i poznatijih od njega, ali teško da se ijedan na takav način dao na evidentiranje i opisivanje mitologema suvremenih Konavala, razlaganje svih činjenica pučkoga identiteta i tradicije te opjevavanje svega onog, živog i mrtvog, što se smatra važnim u životima običnih ljudi. Primjerice, svojedobno je Obad ispisao sjajan laudatio renaultu 4, kultnome vozilu konavoskih težaka, koje je u posljednjih tridesetak godina pa sve do naših dana tim ljudima bilo jednako važno kao što su njihovim djedovima i pradjedovima bili magarci i mazge. Da postoji konavosko ministarstvo kulture ili, još bolje, muzej svakodnevnog života, koji bi bio smješten u Dubi, Brotnjicama, na Mrcinama, u Banima, Popovićima ili u onoj austrougarskoj tvrđavi na rtu Oštro, taj bi renault 4 sasvim sigurno bio proglašen lokalnim spomenikom kulture, ali kako su Konavle iz perspektive metropolitanske zagrebačke Hrvatske, ili čak i obližnjega Dubrovnika, tek zabačena pokrajina na dalekom jugoistoku domovine, čiji nas život i običaji zanimaju samo ako su stariji i od nas i od naših vremena, tako je signifikacija renaulta 4 i njegovo pretvaranje u kulturnu činjenicu spala na Petra Obada. Da nije bilo njega, ne bi se za konavoskoga „maloga diva“ ni znalo, niti bi njegovi ponosni vlasnici bili do kraja svjesni što im on znači. No, to na stanovit način i jest posao pjesnika: pridavati stvarima njihova konačna značenja.
Umijeće ruganja i izrugivanja dio je naše zajedničke, a onda i lokalne – konavoske, tradicije. Onaj koji se znao narugati ćaćinom prevelikom nosu ili koji je znao ismijati glupost žandara ili finanaca, taj je u tradicijskome i rodovskome društvu zasluživao posebno mjesto i čast. Ta je čast često podrazumijevala i – pljusku, šamar, batinu po kostima, kamen u glavu… U krajnjem slučaju znala se i glava izgubiti zbog ruganja. Ali u isto vrijeme, neke su obitelji, pa čak i neki rodovi, za sva vremena ostali upamćeni po duhovitosti i rugalačkom umijeću nekoga svog pripadnika. I kako to već ide, talentom pojedinca redovito bi se zakitila cijela skupina, pa bi se najednom čitava familija i čitavo selo smatrali duhovitima. Petar Obad je, bez ikakve sumnje, jedan od pomalo zakašnjelih sljednika te tradicije i takvoga Božjeg dara, čija se cijena u fazi elektrifikacije i televizionarske kulture ponešto obezvrijedila.
No, u njegovome humoru i ruganju nema one starinske grezosti. On je nježan i pomalo melankoličan prema svome malom i jasno razgraničenom konavoskom svijetu, iz kojega ne izlazi ni za živu glavu, što mu je, zapravo, golemi književni kvalitet. On u taj svijet naseljava otkrića modernog svijeta, nove ideologije i običaje, pa ih dovodi u apsurdne situacije i srazove, što je samo po sebi i smiješno i rugalačko, ali kao što on svojim humorom slavi renault 4, tako on njime slavi i cijele Konavle, skupa s tim ludim i vrlim novim svijetom koji ih preplavljuje. Njegov junak je konavoski rabac, koji ne leti dalje od Zvekovice i zazire od stranoga svijeta. Shvatite tog rabca kako vam volja, kao metaforu ovog ili onog, ili kao stvarnu ptičicu, ali pjesmica o njemu i njegovom pogledu na ptičju gripu neodoljiva je na onaj divni i ludi način Ivana Slamniga. Ne govorimo sad o pjesničkome umijeću, niti o važnostima i literarnim prioritetima nacionalne kulture, ali Petar Obad je po svome pjesničkom svjetonazoru i tužnoj vedrini klauna rijedak Slamnigov srodnik.
Njegove slike često znaju biti neodoljive: „Selo je živo/ galame đeca/ popodne ne daju oka zaklopit/ đedo je nervoz/ stalno bjestima…“ Čovjeku se lice razvuče u osmijeh, draga mu je ta poznatost scene, osjeti u pjesmi svijet koji je i sam promatrao i u kojemu je, kako kad, bio i đeca i đedo. Ali važnije je od toga što u Obadovoj pjesmi nema krivog tona, nema nečega što bi nas deziluzioniralo, nema onog vazda dosadnog seoskog poete koji bi nakon lijepe slike ili prvih nekoliko dobrih stihova zeznuo stvar, pa prstom upro u sebe: vidi mene pjesnika! Ako koji put i ukaže na sebe, pa se prošeta svojim stihovima, Obad je samoironičan, opušten, daleko od svake pretencioznosti.
„Dobijem nekada žeju/ da se najedem mladoga luka/ da me uhvate tako na djelu/ od zadaha moga im muka…“ Ovo je, recimo, jedna od tipičnih obadovskih pjesničkih evokacija. Pomisli čovjek: poznata stvar. Na neki način i jest poznata, kao što je i sam pjesnički ton gotovo opće mjesto. Naime, često pjesnici dobivaju neku želju, pa onda pjevaju o njoj. Istina, malo je pomaknuto kada je riječ o želji za mladim lukom. A opet, mnogi među nama, ustvari većina, ili barem oni koji nemaju problema sa žući ili želucem, ili naprosto nisu od ekscentrika koji ne vole kapulu, požele s vremena na vrijeme da se najedu luka, beskompromisno i bez obzira na posljedice. Ponekad se u životu najedanje lukom prije odlaska na posao na kojem ćete blisko komunicirati s ljudima, ili pred večernji izlazak s osobom do koje vam je stalo, čovjeku ukaže kao jedno od temeljnih ljudskih prava, bez kojega nam sva ostala gube smisao. Ili kako to Obad kaže na kraju pjesme: „Kada mi dođe žeja za lukom/ moram ga imati blizu/ žeja za lukom toliko je jaka/ da mogu upast u krizu.“
Ili „Ričeta za super čojeka“. Riječ je o magistralnoj poemi Obadove konavoske vedro-tužne rugalice, u kojoj on sastavlja supermana od dijelova, ustvari od osobina ili od mikromentaliteta ljudi iz konavoskih sela. Ova luda i mahnita, urnebesno duhovita, domoljubna rugalica, idealna za neko staro seosko sijelo, za neki devetnaestostoljetni samit na gumnu, u sebi donosi podataka za kakvo omanje terensko etnološko istraživanje. O ljudima iz svakog sela postoji neka generalizacijska predrasuda, nešto čemu se možemo narugati ili od čega možemo načiniti vlastiti šovinizam. Svako je selo kao čitav jedan narod, a Konavle su kao cijeli svijet. No, nije to Obadova tema. Na njemu je da svako selo spomene, po njegovoj generalnoj osobini, tojest po stereotipu kroz koji ga u drugim selima vide, i da od svih tih stereotipa stvori konavoskoga supermana: „Ako ovako što sam reko/ sastavite gene/ barem pe’set posto poslušate mene/ bit će va’jan, šesan/ od svakog zanata/ na jeziku spretan ko/ s deset doktorata/ u svijetu će mu svuđe bit/ otvorena vrata/ i mustra za učinit/ EUROHRVATA!“
Moglo bi se još nadugo i naširoko o Petru Obadu, ali moje je, ipak, da budem kratak. Cavtajski ogranak Matice hrvatske, a s njime i cijele Konavle, u novoj Obadovoj knjizi dobili su malo lokalno remek-djelce, ispisano rukom duhovnog potomka onoga anonimnog genija koji je jednom davno sastavio besmrtnu konavosku svadbenu zdravicu. Slava ovih pjesama neka se pronosi od Oboda do Vitaljine, od Grude pa do Stravče, neka se za nju zna na svim postajama one mrtve željezničke pruge. Izvan ovoga svijeta, pak, Petar Obad uvijek će imati nekolicinu fanove svoje poezije, među kojima će se naći i takvi koji će sjesti u autobus ili u avion, pa će potegnuti na jug, da upoznaju pokrajinu koju je pjesnik tako vedro, slikovito i ludo opjevao.
Konavoske nježne rugalice
O pjesmama Petra Obada
Daleko od toga da je Petar Obad jedini pjesnik između ušća rječice Ljute i carine na Debelom brijegu. Ima ih i priznatijih i poznatijih od njega, ali teško da se ijedan na takav način dao na evidentiranje i opisivanje mitologema suvremenih Konavala, razlaganje svih činjenica pučkoga identiteta i tradicije te opjevavanje svega onog, živog i mrtvog, što se smatra važnim u životima običnih ljudi. Primjerice, svojedobno je Obad ispisao sjajan laudatio renaultu 4, kultnome vozilu konavoskih težaka, koje je u posljednjih tridesetak godina pa sve do naših dana tim ljudima bilo jednako važno kao što su njihovim djedovima i pradjedovima bili magarci i mazge. Da postoji konavosko ministarstvo kulture ili, još bolje, muzej svakodnevnog života, koji bi bio smješten u Dubi, Brotnjicama, na Mrcinama, u Banima, Popovićima ili u onoj austrougarskoj tvrđavi na rtu Oštro, taj bi renault 4 sasvim sigurno bio proglašen lokalnim spomenikom kulture, ali kako su Konavle iz perspektive metropolitanske zagrebačke Hrvatske, ili čak i obližnjega Dubrovnika, tek zabačena pokrajina na dalekom jugoistoku domovine, čiji nas život i običaji zanimaju samo ako su stariji i od nas i od naših vremena, tako je signifikacija renaulta 4 i njegovo pretvaranje u kulturnu činjenicu spala na Petra Obada. Da nije bilo njega, ne bi se za konavoskoga „maloga diva“ ni znalo, niti bi njegovi ponosni vlasnici bili do kraja svjesni što im on znači. No, to na stanovit način i jest posao pjesnika: pridavati stvarima njihova konačna značenja.
Umijeće ruganja i izrugivanja dio je naše zajedničke, a onda i lokalne – konavoske, tradicije. Onaj koji se znao narugati ćaćinom prevelikom nosu ili koji je znao ismijati glupost žandara ili finanaca, taj je u tradicijskome i rodovskome društvu zasluživao posebno mjesto i čast. Ta je čast često podrazumijevala i – pljusku, šamar, batinu po kostima, kamen u glavu… U krajnjem slučaju znala se i glava izgubiti zbog ruganja. Ali u isto vrijeme, neke su obitelji, pa čak i neki rodovi, za sva vremena ostali upamćeni po duhovitosti i rugalačkom umijeću nekoga svog pripadnika. I kako to već ide, talentom pojedinca redovito bi se zakitila cijela skupina, pa bi se najednom čitava familija i čitavo selo smatrali duhovitima. Petar Obad je, bez ikakve sumnje, jedan od pomalo zakašnjelih sljednika te tradicije i takvoga Božjeg dara, čija se cijena u fazi elektrifikacije i televizionarske kulture ponešto obezvrijedila.
No, u njegovome humoru i ruganju nema one starinske grezosti. On je nježan i pomalo melankoličan prema svome malom i jasno razgraničenom konavoskom svijetu, iz kojega ne izlazi ni za živu glavu, što mu je, zapravo, golemi književni kvalitet. On u taj svijet naseljava otkrića modernog svijeta, nove ideologije i običaje, pa ih dovodi u apsurdne situacije i srazove, što je samo po sebi i smiješno i rugalačko, ali kao što on svojim humorom slavi renault 4, tako on njime slavi i cijele Konavle, skupa s tim ludim i vrlim novim svijetom koji ih preplavljuje. Njegov junak je konavoski rabac, koji ne leti dalje od Zvekovice i zazire od stranoga svijeta. Shvatite tog rabca kako vam volja, kao metaforu ovog ili onog, ili kao stvarnu ptičicu, ali pjesmica o njemu i njegovom pogledu na ptičju gripu neodoljiva je na onaj divni i ludi način Ivana Slamniga. Ne govorimo sad o pjesničkome umijeću, niti o važnostima i literarnim prioritetima nacionalne kulture, ali Petar Obad je po svome pjesničkom svjetonazoru i tužnoj vedrini klauna rijedak Slamnigov srodnik.
Njegove slike često znaju biti neodoljive: „Selo je živo/ galame đeca/ popodne ne daju oka zaklopit/ đedo je nervoz/ stalno bjestima…“ Čovjeku se lice razvuče u osmijeh, draga mu je ta poznatost scene, osjeti u pjesmi svijet koji je i sam promatrao i u kojemu je, kako kad, bio i đeca i đedo. Ali važnije je od toga što u Obadovoj pjesmi nema krivog tona, nema nečega što bi nas deziluzioniralo, nema onog vazda dosadnog seoskog poete koji bi nakon lijepe slike ili prvih nekoliko dobrih stihova zeznuo stvar, pa prstom upro u sebe: vidi mene pjesnika! Ako koji put i ukaže na sebe, pa se prošeta svojim stihovima, Obad je samoironičan, opušten, daleko od svake pretencioznosti.
„Dobijem nekada žeju/ da se najedem mladoga luka/ da me uhvate tako na djelu/ od zadaha moga im muka…“ Ovo je, recimo, jedna od tipičnih obadovskih pjesničkih evokacija. Pomisli čovjek: poznata stvar. Na neki način i jest poznata, kao što je i sam pjesnički ton gotovo opće mjesto. Naime, često pjesnici dobivaju neku želju, pa onda pjevaju o njoj. Istina, malo je pomaknuto kada je riječ o želji za mladim lukom. A opet, mnogi među nama, ustvari većina, ili barem oni koji nemaju problema sa žući ili želucem, ili naprosto nisu od ekscentrika koji ne vole kapulu, požele s vremena na vrijeme da se najedu luka, beskompromisno i bez obzira na posljedice. Ponekad se u životu najedanje lukom prije odlaska na posao na kojem ćete blisko komunicirati s ljudima, ili pred večernji izlazak s osobom do koje vam je stalo, čovjeku ukaže kao jedno od temeljnih ljudskih prava, bez kojega nam sva ostala gube smisao. Ili kako to Obad kaže na kraju pjesme: „Kada mi dođe žeja za lukom/ moram ga imati blizu/ žeja za lukom toliko je jaka/ da mogu upast u krizu.“
Ili „Ričeta za super čojeka“. Riječ je o magistralnoj poemi Obadove konavoske vedro-tužne rugalice, u kojoj on sastavlja supermana od dijelova, ustvari od osobina ili od mikromentaliteta ljudi iz konavoskih sela. Ova luda i mahnita, urnebesno duhovita, domoljubna rugalica, idealna za neko staro seosko sijelo, za neki devetnaestostoljetni samit na gumnu, u sebi donosi podataka za kakvo omanje terensko etnološko istraživanje. O ljudima iz svakog sela postoji neka generalizacijska predrasuda, nešto čemu se možemo narugati ili od čega možemo načiniti vlastiti šovinizam. Svako je selo kao čitav jedan narod, a Konavle su kao cijeli svijet. No, nije to Obadova tema. Na njemu je da svako selo spomene, po njegovoj generalnoj osobini, tojest po stereotipu kroz koji ga u drugim selima vide, i da od svih tih stereotipa stvori konavoskoga supermana: „Ako ovako što sam reko/ sastavite gene/ barem pe’set posto poslušate mene/ bit će va’jan, šesan/ od svakog zanata/ na jeziku spretan ko/ s deset doktorata/ u svijetu će mu svuđe bit/ otvorena vrata/ i mustra za učinit/ EUROHRVATA!“
Moglo bi se još nadugo i naširoko o Petru Obadu, ali moje je, ipak, da budem kratak. Cavtajski ogranak Matice hrvatske, a s njime i cijele Konavle, u novoj Obadovoj knjizi dobili su malo lokalno remek-djelce, ispisano rukom duhovnog potomka onoga anonimnog genija koji je jednom davno sastavio besmrtnu konavosku svadbenu zdravicu. Slava ovih pjesama neka se pronosi od Oboda do Vitaljine, od Grude pa do Stravče, neka se za nju zna na svim postajama one mrtve željezničke pruge. Izvan ovoga svijeta, pak, Petar Obad uvijek će imati nekolicinu fanove svoje poezije, među kojima će se naći i takvi koji će sjesti u autobus ili u avion, pa će potegnuti na jug, da upoznaju pokrajinu koju je pjesnik tako vedro, slikovito i ludo opjevao.