Samoljepljive sličice

Čime se u životu najduže bavim? Skupljanjem samoljepljivih sličica. To radim već pune četrdeset i dvije godine. Godine 1974. popunjavao sam čak dva albuma sa sličicama sudionika Svjetskog nogometnog prvenstva u Njemačkoj, onaj Paninijev i “München u karikaturi”. Sljedeće 1975. skupljao sam sličice za albume “Flora i fauna” te “Fudbaleri i timovi” – s igračima i timovima prve jugoslavenske nogometne lige… Bile su to zlatne godine samoljepljivih sličica na različite teme, od povijesti i zemljopisa do zoologije i botanike, ali nogomet je, ipak, bio temelj svega. Sa sličicama su se budile rane kolekcionarske strasti. Nakladnici i trgovci koristili su se malim prevarama, da više zarade i da igra bude uzbudljivija, pa su neke sličice bile rjeđe od drugih. Najrjeđi je bio pomornik – neka lijepa, čudna ptica – iz “Flore i faune”, rjeđi nego što će desetljećima kasnije biti novčić iz kovnice kralja Tvrtka, peti tom Hrvatske enciklopedije Mate Ujevića ili Andrićeva posveta na prvom izdanju “Travničke hronike”.

Sa sličicama se učilo kockanju. Igre su se – barem u Sarajevu – zvale “pola-cijelo” i “slika-bijelo”. Igralo se s duplikatima. Mogao si izgubiti sve, ali i dobiti sličice koje ti u albumu nedostaju. Moralo se kockati, jer novca za kupovinu na kiosku nikad nije bilo dosta. Samo su najvještiji – budući biznismeni, kriminalci i oni koji će kasnije imati hrabrosti da se otisnu u Ameriku i Kanadu, gdje će napraviti velike karijere u koječemu – uspijevali popuniti album do posljednje sličice. Meni će to poći za rukom puno kasnije, kada već sam budem zarađivao. Bit će to u vrijeme kada samoljepljive sličice izađu iz masovne mode i kad budemo popunjavali samo Paninijeve albume u povodu svjetskih i europskih nogometnih prvenstava.

Sa sličicama se učilo statistici. Prve grafikone i tablice, prvu igru brojeva – prošlost i nostalgiju izraženu u statističkim veličinama – vidio sam u albumu “Fudbaleri i timovi”, za sezonu 1975/76. Pamtim i danas ponešto od toga: recimo, Hajduk bio je tako moćan da je sa svim timovima prve lige imao nadmoćno pozitivan bilans, osim s – Partizanom. Pamtim i to da je u onoj prvoj poslijeratnoj nogometnoj sezoni u prvoj ligi nastupala i Ponziana iz Trsta, a da je najslabiji prvoligaški tim tih ranih godina bila Nafta iz Donje Lendave. Vjerujem da je važno znati kako je nekad postojao nogometni klub po imenu Nafta.

Zašto sam nastavio sakupljati sličice i nakon što sam odrastao? Zato što sam htio nadoknaditi izgubljeno, popraviti sve ono što mi nije išlo u djetinjstvu. Djetinjstvo je strašno doba, samo što će se toga malo tko sjećati. Nastavio sam ih sakupljati i zato što nikada nisam izgubio onaj prvi osjećaj čuda, kada otvaram vrećicu sa sličicima, i mrmljam sebi u bradu: imam, imam, nemam, imam, nemam… Čudo je vidjeti sličicu koju prethodno nisi vidio. U sjećanjima postoji i nešto što bi se moglo nazvati metafizičkom zahvalnošću. Svejedno je kome tu zahvalnost upućujemo. Ali da nije bilo Panini sličica, i da nije bilo roditelja, baka i djedova, da nije bilo ujaka i ujni da nam daju novac za sličice, zar bismo danas znali da se lijevo krilo reprezentacije Zaira zvalo Kakoko, a da je u timu igrao i jedan Makoko? Da nije bilo dobrog slučaja, dragoga Boga i djetinje strave i užasa, što bi nam danas bio Haiti? Ovako znamo da je samo tad, i nikad više, te 1974. u Njemačkoj, Haiti zaigrao na nogometnom svjetskom prvenstvu.

Osim po albumima, koji se poslije zature po tavanima, kućnim bibliotekama i etnički očišćenim zavičajima, sličice se lijepe i po drugim mjestima. Gledamo ih po frižiderima, u noćima krupnog otpada na našim ulicama, po drvenim naslonima starih kauča, po koricama starih školskih bilježnika. Sjećam se sebe kako pokušavam zguliti sličicu koju nemam u albumu, nalijepljenu na prometni znak pri dnu Kralja Tomislava ulice, jednoga vrlo kišnog jutra, godine 1976. Na sličici je igrač Vardara Ivan Vančo Balevski… Nisam je uspio odlijepiti, i to je mjesto u albumu ostalo prazno.

Od prethodnih generacija razlikovali smo se po tome što nikad nismo kupovali sličice koje idu uz nešto drugo, uz žvake ili čokoladice. Sličice su sličice, i moraju biti samoljepljive. Zato nikad nisam sakupljao “Životinjsko carstvo”. Ne lijepi se sličica carbofixom, ona se lijepi sama od sebe. I to je još jedno čudo.

13. 04. 2016.