Ispred hotela Sheraton pješački je prijelaz sa semaforom i zvučnom signalizacijom. Kada se pređe na drugu stranu treba skrenuti lijevo, i nakon stotinjak koraka nađete se ispred zgrade na adresi Draškovićeva 80. To mjesto i zimi i ljeti miriši na kifle jer je u prizemlju pekarnica. U Draškovićevoj 80 prostorije su Saveza slijepih. Tu je i njihova knjižnica s knjigama na brajici, ali i prilično bogatim fondom zvučnih knjiga, i studio u kojem se snimaju nove knjige. Prije nekoliko godina u tom sam studiju kroz nekoliko sesija naglas pročitao i snimio knjigu “Otac”. Uz mene je tada bio lektor, inače profesor hrvatskog jezika, iz reda slabovidih osoba. Pazio je na moje naglaske, na krivo izgovorene riječi, tačke i zareze. Bilo je to vrlo uzbudljivo iskustvo: kao nikad prije toga, moj tekst se pretvarao u glas, i bivao sam svjestan toga kako izgleda zarez, kako tačka dok ostaju samo u zraku, pred očima koje ne vide. Nije to kao na snimanju za radio, drukčije je.
Na prvom katu zgrade u Draškovićevoj 80, ružnjikave građevine iz vremena ranog socijalizma, nalazi se Tiflološki muzej. Od grčkih riječi typhlos, koja znači slijep, i logos, koja znači razum, govor, riječ, i koješta drugo čime se filozofi bave već dvije tisuće godina, nastala je tiflologija. O logosu slijepih mi ne znamo ništa. Videći o logosu slijepih ne znaju ništa, niti ih je baš briga. Slijepih je, na žalost, malo, i sve ih je manje otkako su iskorijenjeni svi oni strašni trahomi, i liječe se glaukomi, tako da je interes za njihov svijet podjednak interesu za učenje nekoga rijetkog, slabofrekventnog jezika. Ova usporedba nije nehotična, nije mi naum pala, kao što na glavu padne kap iz klima uređaja ako se baš hoda preblizu fasadama: naime, slijepi ljudi nisu samo “osobe s tjelesnim oštećenjem”, oni su i manjina sa svojom kulturom i kulturnim identitetom, sa svojim logosom. Iako govore istim hrvatskim jezikom kao i videći, oni ispunjavaju jedan od osnovnih preduvjeta kulturnoga manjinstva: imaju svoje manjinsko pismo. Ono u Hrvatskoj nije zabranjeno, kao što je zabranjena ćirilica, niti većinski domoljubi razbijaju ploče s natpisima na brajici. Ne razbijaju ih jer takvih ploča, uglavnom, ni nema. Ali zato bjesne na semafore sa zvučnom signalizacijom, jer im ti semafori ne daju spavati.
O kulturnom identitetu slijepih trebala bi se napisati knjiga. Ona bi pomogla međusobnoj integraciji – jer integracija je uvijek dvostrana – slijepih u svijet videćih i videćih u svijet slijepih. Jednostrana integracija ne postoji, jer se ona uvijek pretvara u teror većine nad manjinom. Ako silom prilika svoj život moraju prilagoditi uvjetima koje im zadaju videći, slijepi ne bi trebali svoju imaginaciju prilagođavati imaginaciji videćih. Najprije zato što sa slobodom imaginacije započinje i završava čovjekova sloboda, a onda i zato što je imaginacija slijepih dragocjena ne samo njima, nego i onima koji vide. Osim što nam čulo vida pruža jedan od vidova – čovjeku i najvažniji – objektivizacije svijeta, svako čulo, pa i čulo vida, stvara iluzije, privide, stereotipe… Slijepi bi nam trebali pokazati kako izgleda svijet bez tih varki vida. Oni koji takvo što saznaju bolje će i očima gledati. Komplicirano? Ne, zapravo je vrlo jednostavno. Imaginacija je u opipu i njuhu, ne samo u sluhu i vidu, a mi smo tu imaginaciju posve zapostavili. Slijepima se ona izoštrila.
Tanja Parlov je profesorica likovnog odgoja. Po završetku akademije javila se na natječaj za likovnog pedagoga u Centru za odgoj i obrazovanje Vinko Bek. I bila je primljena. Negdje u nekom obrazovnom planu i programu pisalo je, valjda, da slijepoj i slabovidnoj djeci treba i likovni odgoj. Ali ništa mnogo više od toga. Bilo je to prije dvadesetak godina. Iako nikad nije studirala defektologiju ni psihologiju, niti se prethodno zanimala za svijet slijepih, ostala je u Vinku Beku i započela stvarati svoj originalni sistem likovnog obrazovanja slijepe i slabovidne djece.
Osnovna pogreška kroz cjelokupnu povijest obrazovanja i kulture slijepih jest da se njihov svijet kreira kao imitacija svijeta videćih. Tako je, primjerice, od ispupčenih latiničnih slova stvarana abeceda za slijepe. Čovjekove jagodice teško prepoznaju crte, sitne oblike, slova, pa je tako zamišljeno pismo bilo potpuno nečitljivo. Tek je, sredinom devetnaestog stoljeća, Louis Braille osmislio jednostavno, pregledno, savršeno koncipirano i što je najvažnije lako čitljivo pismo sačinjeno od kombinacija šest tačaka u dva okomita reda. Postao je tako jednim od očeva svjetske pismenosti, ali i živa potvrda presudno važnog pravila: imaginacija slijepih razlikuje se od imaginacije videćih. Louis Braille je, naime, od treće godine života bio slijep, radio je kao učitelj u Zavodu za slijepe, i nije bio u prilici da imitira svijet videćih.
Tanja Parlov pokušava nešto slično. Iako ona vidi – što bi u imaginarnoj zajednici sastavljenoj od većine slijepih prije bio hendikep nego prednost – nastoji svijet zamišljati iz nevidjela. I to je osnovna karakteristika njezine metode, predstavljene na izložbi “Daj mi pet”, koja je krajem svibnja otvorena u Tiflološkom muzeju, i traje sve do jeseni. Na izložbi su pokazani radovi njenih učenika, onih koji ne vide ništa, onih koji raspoznaju svjetlo, onih koji malo vide, i postavljena je neka vrsta simulacije uvoda u likovni odgoj slijepih.
Na početku je obična, jedva malo veća, kartonska kutija. Recimo, kutija u kojoj je bio zapakiran štednjak. U nju Tanja zatvori slijepo dijete. Baš ga onako sa svih strana zatvori i zapakira. Za takvo što bi mogao poslužiti i drveni ormarić, ali kartonska kutija je sasvim dovoljna. I onda dijete neko vrijeme proboravi u kutiji. Je li to zlostavljanje? Iz odrasle perspektive nekome bi se i moglo učiniti, ali tko god se sjeća djetinjstva, znat će kakav je to senzacionalan osjećaj naći se u kutiji. Psiholozi kažu da je to povratak u maternicu. Možda su u pravu. Ali racionalno dječje misleći: to je smještanje svijeta u njegove idealne okvire. Iz perspektive slijepog djeteta postoji nešto što je od toga važnije i od čega kreće likovni odgoj Tanje Parlov: u kutiji se shvaća da postoji gore, postoji dolje, postoji iza i naprijed, lijevo i desno. I unutar toga postoje oblici.
Kako izgleda svijet ako ga se ne vidi? Kako biti svjestan odlika ako ih se ne vidi? To su dva važna pitanja. Upoznavanje s oblicima započinje lopticom. Ona se oblikuje među dlanovima, od gline ili plastelina. Lopta je prvo čudo nevidećeg svijeta, iz koje zatim mogu nastati pljosnati, pa kockasti oblici. Tanja Parlov slijepu djecu uči kubizmu. Tako se to potrefilo. Onda joj djeca odgovaraju svojim radovima, koji na posve zapanjujući način doista djeluju kao vježbe iz kubističkog slikarstva. Picasso nije bio slijep, ali je imao moćnu imaginaciju. Toga bivamo svjesni promatrajući reljefe i slike djece iz Centra za odgoj i obrazovanje Vinko Bek.
Nije lako pratiti liniju koju ne vidiš i ako uopće nemaš pojam o liniji. Zato slijepoj djeci nije lako crtati. Ona ne crtaju olovkom nego šilom. Općenito govoreći, šilo je olovka slijepih. Šilom se crta po specijalnoj foliji, i to je način, premda ne do kraja adekvatan, da se shvati pojam linije. Tanja Parlov osmislila je sistem magneta i metalne ploče, pomoću kojih djeca crtaju. Rade autoportrete. I shvaćaju pojam linije, ravne i zakrivljene. Začudno je kako sami sebe zamišljaju.
Iz perspektive videćih čini se da je nikakva, ili skoro nikakva razlika između onih koji vide samo obrise ili tragove svjetla, i onih koji ne vide ništa. A u stvari ta razlika je ogromna i supstancijalna. Oni koji nemaju trag vida, niti sjećanje na vid, iz temelja drukčije predočavaju svijet oko sebe, njegovu hrapavost, mekoću i oblike. Kreću se dužim putem u upoznavanju tog svijeta, mnogo im je teže da se nauče orijentirati u prostoru, jer je pojam orijentacije u prostoru i sve što je s njim povezano – prilagođen videćima. Bilo bi važno, s antropološke i s civilizacijske tačke gledišta, kada bi većinski videći svijet nekako postao svjestan da stvari nisu nužno onakve kakve se nama čine zbog naše većinske perceptivne udešenosti.
Recimo, da imamo njuh poput pasa, mislili bismo, osjećali i orijentirali se njuhom. Slijepi ljudi žrtve su perceptivne udešenosti videćih više nego vlastitog hendikepa. Pritom, sljepoća je hendikep samo za one koji su nekada vidjeli. Oni koji su slijepi rođeni nemaju nikakvog hendikepa. Je li to baš tako? Na izložbi radova Tanjinih učenica i učenika čini se da jest.
Radovi potpuno slijepe djece likovno su zanimljiviji od radova slabovidećih. (Možda i ovo zvuči kao oblik diskriminacije, ali ta vrsta diskriminacije svojstvena je posjetitelju svake izložbe pa tako i ove.) Kod slijepih nema sporednih i nerazrađenih detalja, nema likovnih imitacija i stereotipa, niti zagađenja vizualnim svijetom. Nema nijednog elementa kiča. Ali čim malo vidiš, odmah imaš potrebu da na slici izgledaš kao princeza. Začudan je i fascinantan svijet slijepih, jer je drukčiji od svijeta videćih. Kao što je, obrnemo li perspektivu, začudan i fascinantan svijet videćih, koji slijepi od rođenja ne mogu imaginirati. Vjerojatno je važno samo to da postoji svijest o svijetu drugih.
Fascinantne su tako figure slona što su ih izradila djeca koja nikada nisu vidjela slona, nego ga znaju samo iz priče. Njihovi se slonovi pretjerano ne razlikuju od naših slonova, osim što su življi, nekako su slonskiji. Čovjek je, ipak, biće priče, a ne biće slike. Ispričani slon više vrijedi od slona na filmu ili na fotografiji. Ova izložba vrijedi, jer čovjek na njoj biva toga svjestan.
Slijepa se djeca od videće razlikuju po tome što ih je uglavnom nemoguće tipizirati. Ne mogu se formirati razredi od dvadesetero, tridesetero đaka, kao ni nastavni planovi, programi i kurikulumi. Ta djeca su različita ne samo po stepenu tjelesnog oštećenja, nego i po intelektualnim sposobnostima i emocionalnom razvoju. Osim što su se neki rodili s mentalnim oštećenjima ili s autizmom, odrastali su u vrlo raznolikim društvenim i porodičnim okolnostima. Biti slijep među tolikim videćim znači biti osuđen na suštinsko nerazumijevanje i na užasavajuću samoću. Samoća ne proistjče iz razlike u percepciji svijeta, nego iz razlike u imaginaciji. Videći nemaju mašte za slijepe, nemaju mašte i razumijevanja.
Tanja Parlov govori da je njoj prevelika grupa i od četvero-petero djece. Trebalo bi raditi sa svakim od njih pojedinačno, ali to u našem društvu nije moguće. Vjerojatno nije moguće ni u drugim, bogatijim, sretnijim i snošljivijim društvima. Ali i ovako, ona s tom djecom čini čuda. Samo što smo mi slijepi za čuda.
Tiflološki muzej jedno je od uzbudljivijih mjesta u Zagrebu. Posvećeno narodnom učitelju Vinku Beku koji se, kao i Tanja Parlov, slučajno počeo baviti obrazovanjem slijepih, i izrastao u jednoga od najvećih i najčestitijih hrvatskih prosvjetitelja. U njegovo vrijeme jedva da su se i videći opismenjavali, ali njemu je, eto, bilo stalo da manjina stekne većinska prava. I to ga je proslavilo, a s njime i njegov narod. Malo što o Hrvatima tako pozitivno govori kao činjenica da je Vinko Bek stvarao obrazovni sustav slijepih usporedo s najnaprednijim zemljama Europe.
Još 1888. započeo je prikupljati predmete za budući “Hrvatski sljepački muzej”, koji je dvije godine kasnije i osnovao. Ali bit će to muzej bez prostorija, sve dok 1953, osamnaest godina nakon Bekove smrti, odlukom Saveza slijepih Jugoslavije ne bude osnovan Tiflološki muzej u Zagrebu. Njegovi pokretači bili su Danica i Franjo Tonković. Profesor Tonković i sam je bio slijep, učenik Bekovog Zemaljskog zavoda za odgoj slijepe djece, kasniji redovni profesor na Fakultetu za defektologiju (danas Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet), bio je, nakon Beka, druga velika figura ove manjinske i kulturne zajednice koja je do današnjih dana stvorila respektabilnu tradiciju. Središte te tradicije je zgrada u Draškovićevoj 80.
Na drugom kraju muzeja, nasuprot izložbi dječjih radova, minijaturni su postavi troje hrvatskih slijepih skulptora. Banjalučanin Remzija Đumišić (1922-1987) radio je kao službenik kada je u svojim dvadesetim počeo gubiti vid. Kasnije je prolazio rehabilitacijsku obuku za slijepe, tipičnu za socijalizam, čiji je konačni cilj trebao biti zaposlenje u nekoj od specijaliziranih tvornica za slijepe i gluhe, u kojima bi se ljudi, primjerice, bavili pletenjem košara od šiblja. (Slijepci su tradicionalno radili i na telefonskim centralama.) Na rehabilitaciji je otkrio svoj nesvakidašnji likovni talent i strast za kiparstvo. Kako nije imao svoj atelje, mogao je izrađivati samo male skulpture, uglavnom od gline i gipsa. U muzeju su izložene dvije vrlo uspjele Đumišićeve maske te “Radnik s tačkama”, sjajno ostvarena realistička skulptura, koja je dvojako asocijativna. S jedne strane, to je prikaz unutrašnjeg oka: vizija slijepca koji je nekada vidio. S druge strane, to je Đumišićev dug epohi. Vid mu se gasio od 1948. Svijet koji je gledao bio je obilježen estetikom socijalističkog realizma. I to se vidi na “Radniku s tačkama”.
Ovom je gledatelju, međutim, najdraži “Rahat efendija”, sjedeća skulptura od bronce, čovjeka s fesom, koji sjedi alla turca i prinosi fildžan ustima. To je Remzijin svijet, svijet kojeg više nema.
Ivan Ferlan bio je dvije godine mlađi od Remzije Đumišića, u isto vrijeme je počeo gubiti vid, ali ga je desetljećima nadživio. Rodom iz pelješke Kune, živio je od 1965. u Zagrebu, i izrađivao figure od gline i drva. Bavio se rezbarstvom, što je za slijepca izuzetno teško. Izrađivao je, uglavnom, manje figure, jer ni on za veće nije imao uvjeta. U muzeju su izložene njegove životinjske figure. Vješto stilizirane do razine simbola, Ferlanova koza, krava, svinja, konj, a pogotovo “Seosko dvorište” spadaju među vrlo uspjele primjere animalizma u umjetnosti. Njegov pogled i vizualna kultura, kao i njegova vizualna sjećanja, bili su moderniji i u određenom smislu kultiviraniji od Đumišićevih.
Sanja Fališevac (1965.) posebna je priča, različita od svih drugih videćih i nevidećih. Ova gluho-slijepa kiparica završila je Školu primijenjene umjetnosti i željela je studirati kiparstvo. Činjenica da je nisu primili nije imala veze s njezinim darom, nego s epohom u kojoj slijepce, eto, ne primaju na likovnu akademiju, kao što nekada nisu primali žene općenito. Nju se, bez obzira na to, ne može smatrati samoukom umjetnicom. U muzeju su izložene četiri njezine skulpture u terakoti, među kojima su posebno zanimljive “Pulena” i “Stvaranje”, koje svojim začudnim skladom izmiču logici viđenog svijeta i djeluju poput apstrakcija koje će se u sljedećem trenutku transformirati u neku prepoznatljivu figuru.
Dok silazim niza stube, mimoilazim se sa dvojicom slijepaca. Vrhovima štapova kuckaju po kamenu. Čuju me kako hodam. Ne poznajemo se. Vani opet mirišu kifle, iz Vidrinog kazališnog kafića grajaju gosti. Ljeto je i nema glumaca. Sve bi se to moglo bolje čuti i nanjušiti kada čovjek ne bi toliko gledao.
Jednosatni putopis po Tiflološkom muzeju
Ispred hotela Sheraton pješački je prijelaz sa semaforom i zvučnom signalizacijom. Kada se pređe na drugu stranu treba skrenuti lijevo, i nakon stotinjak koraka nađete se ispred zgrade na adresi Draškovićeva 80. To mjesto i zimi i ljeti miriši na kifle jer je u prizemlju pekarnica. U Draškovićevoj 80 prostorije su Saveza slijepih. Tu je i njihova knjižnica s knjigama na brajici, ali i prilično bogatim fondom zvučnih knjiga, i studio u kojem se snimaju nove knjige. Prije nekoliko godina u tom sam studiju kroz nekoliko sesija naglas pročitao i snimio knjigu “Otac”. Uz mene je tada bio lektor, inače profesor hrvatskog jezika, iz reda slabovidih osoba. Pazio je na moje naglaske, na krivo izgovorene riječi, tačke i zareze. Bilo je to vrlo uzbudljivo iskustvo: kao nikad prije toga, moj tekst se pretvarao u glas, i bivao sam svjestan toga kako izgleda zarez, kako tačka dok ostaju samo u zraku, pred očima koje ne vide. Nije to kao na snimanju za radio, drukčije je.
Na prvom katu zgrade u Draškovićevoj 80, ružnjikave građevine iz vremena ranog socijalizma, nalazi se Tiflološki muzej. Od grčkih riječi typhlos, koja znači slijep, i logos, koja znači razum, govor, riječ, i koješta drugo čime se filozofi bave već dvije tisuće godina, nastala je tiflologija. O logosu slijepih mi ne znamo ništa. Videći o logosu slijepih ne znaju ništa, niti ih je baš briga. Slijepih je, na žalost, malo, i sve ih je manje otkako su iskorijenjeni svi oni strašni trahomi, i liječe se glaukomi, tako da je interes za njihov svijet podjednak interesu za učenje nekoga rijetkog, slabofrekventnog jezika. Ova usporedba nije nehotična, nije mi naum pala, kao što na glavu padne kap iz klima uređaja ako se baš hoda preblizu fasadama: naime, slijepi ljudi nisu samo “osobe s tjelesnim oštećenjem”, oni su i manjina sa svojom kulturom i kulturnim identitetom, sa svojim logosom. Iako govore istim hrvatskim jezikom kao i videći, oni ispunjavaju jedan od osnovnih preduvjeta kulturnoga manjinstva: imaju svoje manjinsko pismo. Ono u Hrvatskoj nije zabranjeno, kao što je zabranjena ćirilica, niti većinski domoljubi razbijaju ploče s natpisima na brajici. Ne razbijaju ih jer takvih ploča, uglavnom, ni nema. Ali zato bjesne na semafore sa zvučnom signalizacijom, jer im ti semafori ne daju spavati.
O kulturnom identitetu slijepih trebala bi se napisati knjiga. Ona bi pomogla međusobnoj integraciji – jer integracija je uvijek dvostrana – slijepih u svijet videćih i videćih u svijet slijepih. Jednostrana integracija ne postoji, jer se ona uvijek pretvara u teror većine nad manjinom. Ako silom prilika svoj život moraju prilagoditi uvjetima koje im zadaju videći, slijepi ne bi trebali svoju imaginaciju prilagođavati imaginaciji videćih. Najprije zato što sa slobodom imaginacije započinje i završava čovjekova sloboda, a onda i zato što je imaginacija slijepih dragocjena ne samo njima, nego i onima koji vide. Osim što nam čulo vida pruža jedan od vidova – čovjeku i najvažniji – objektivizacije svijeta, svako čulo, pa i čulo vida, stvara iluzije, privide, stereotipe… Slijepi bi nam trebali pokazati kako izgleda svijet bez tih varki vida. Oni koji takvo što saznaju bolje će i očima gledati. Komplicirano? Ne, zapravo je vrlo jednostavno. Imaginacija je u opipu i njuhu, ne samo u sluhu i vidu, a mi smo tu imaginaciju posve zapostavili. Slijepima se ona izoštrila.
Tanja Parlov je profesorica likovnog odgoja. Po završetku akademije javila se na natječaj za likovnog pedagoga u Centru za odgoj i obrazovanje Vinko Bek. I bila je primljena. Negdje u nekom obrazovnom planu i programu pisalo je, valjda, da slijepoj i slabovidnoj djeci treba i likovni odgoj. Ali ništa mnogo više od toga. Bilo je to prije dvadesetak godina. Iako nikad nije studirala defektologiju ni psihologiju, niti se prethodno zanimala za svijet slijepih, ostala je u Vinku Beku i započela stvarati svoj originalni sistem likovnog obrazovanja slijepe i slabovidne djece.
Osnovna pogreška kroz cjelokupnu povijest obrazovanja i kulture slijepih jest da se njihov svijet kreira kao imitacija svijeta videćih. Tako je, primjerice, od ispupčenih latiničnih slova stvarana abeceda za slijepe. Čovjekove jagodice teško prepoznaju crte, sitne oblike, slova, pa je tako zamišljeno pismo bilo potpuno nečitljivo. Tek je, sredinom devetnaestog stoljeća, Louis Braille osmislio jednostavno, pregledno, savršeno koncipirano i što je najvažnije lako čitljivo pismo sačinjeno od kombinacija šest tačaka u dva okomita reda. Postao je tako jednim od očeva svjetske pismenosti, ali i živa potvrda presudno važnog pravila: imaginacija slijepih razlikuje se od imaginacije videćih. Louis Braille je, naime, od treće godine života bio slijep, radio je kao učitelj u Zavodu za slijepe, i nije bio u prilici da imitira svijet videćih.
Tanja Parlov pokušava nešto slično. Iako ona vidi – što bi u imaginarnoj zajednici sastavljenoj od većine slijepih prije bio hendikep nego prednost – nastoji svijet zamišljati iz nevidjela. I to je osnovna karakteristika njezine metode, predstavljene na izložbi “Daj mi pet”, koja je krajem svibnja otvorena u Tiflološkom muzeju, i traje sve do jeseni. Na izložbi su pokazani radovi njenih učenika, onih koji ne vide ništa, onih koji raspoznaju svjetlo, onih koji malo vide, i postavljena je neka vrsta simulacije uvoda u likovni odgoj slijepih.
Na početku je obična, jedva malo veća, kartonska kutija. Recimo, kutija u kojoj je bio zapakiran štednjak. U nju Tanja zatvori slijepo dijete. Baš ga onako sa svih strana zatvori i zapakira. Za takvo što bi mogao poslužiti i drveni ormarić, ali kartonska kutija je sasvim dovoljna. I onda dijete neko vrijeme proboravi u kutiji. Je li to zlostavljanje? Iz odrasle perspektive nekome bi se i moglo učiniti, ali tko god se sjeća djetinjstva, znat će kakav je to senzacionalan osjećaj naći se u kutiji. Psiholozi kažu da je to povratak u maternicu. Možda su u pravu. Ali racionalno dječje misleći: to je smještanje svijeta u njegove idealne okvire. Iz perspektive slijepog djeteta postoji nešto što je od toga važnije i od čega kreće likovni odgoj Tanje Parlov: u kutiji se shvaća da postoji gore, postoji dolje, postoji iza i naprijed, lijevo i desno. I unutar toga postoje oblici.
Kako izgleda svijet ako ga se ne vidi? Kako biti svjestan odlika ako ih se ne vidi? To su dva važna pitanja. Upoznavanje s oblicima započinje lopticom. Ona se oblikuje među dlanovima, od gline ili plastelina. Lopta je prvo čudo nevidećeg svijeta, iz koje zatim mogu nastati pljosnati, pa kockasti oblici. Tanja Parlov slijepu djecu uči kubizmu. Tako se to potrefilo. Onda joj djeca odgovaraju svojim radovima, koji na posve zapanjujući način doista djeluju kao vježbe iz kubističkog slikarstva. Picasso nije bio slijep, ali je imao moćnu imaginaciju. Toga bivamo svjesni promatrajući reljefe i slike djece iz Centra za odgoj i obrazovanje Vinko Bek.
Nije lako pratiti liniju koju ne vidiš i ako uopće nemaš pojam o liniji. Zato slijepoj djeci nije lako crtati. Ona ne crtaju olovkom nego šilom. Općenito govoreći, šilo je olovka slijepih. Šilom se crta po specijalnoj foliji, i to je način, premda ne do kraja adekvatan, da se shvati pojam linije. Tanja Parlov osmislila je sistem magneta i metalne ploče, pomoću kojih djeca crtaju. Rade autoportrete. I shvaćaju pojam linije, ravne i zakrivljene. Začudno je kako sami sebe zamišljaju.
Iz perspektive videćih čini se da je nikakva, ili skoro nikakva razlika između onih koji vide samo obrise ili tragove svjetla, i onih koji ne vide ništa. A u stvari ta razlika je ogromna i supstancijalna. Oni koji nemaju trag vida, niti sjećanje na vid, iz temelja drukčije predočavaju svijet oko sebe, njegovu hrapavost, mekoću i oblike. Kreću se dužim putem u upoznavanju tog svijeta, mnogo im je teže da se nauče orijentirati u prostoru, jer je pojam orijentacije u prostoru i sve što je s njim povezano – prilagođen videćima. Bilo bi važno, s antropološke i s civilizacijske tačke gledišta, kada bi većinski videći svijet nekako postao svjestan da stvari nisu nužno onakve kakve se nama čine zbog naše većinske perceptivne udešenosti.
Recimo, da imamo njuh poput pasa, mislili bismo, osjećali i orijentirali se njuhom. Slijepi ljudi žrtve su perceptivne udešenosti videćih više nego vlastitog hendikepa. Pritom, sljepoća je hendikep samo za one koji su nekada vidjeli. Oni koji su slijepi rođeni nemaju nikakvog hendikepa. Je li to baš tako? Na izložbi radova Tanjinih učenica i učenika čini se da jest.
Radovi potpuno slijepe djece likovno su zanimljiviji od radova slabovidećih. (Možda i ovo zvuči kao oblik diskriminacije, ali ta vrsta diskriminacije svojstvena je posjetitelju svake izložbe pa tako i ove.) Kod slijepih nema sporednih i nerazrađenih detalja, nema likovnih imitacija i stereotipa, niti zagađenja vizualnim svijetom. Nema nijednog elementa kiča. Ali čim malo vidiš, odmah imaš potrebu da na slici izgledaš kao princeza. Začudan je i fascinantan svijet slijepih, jer je drukčiji od svijeta videćih. Kao što je, obrnemo li perspektivu, začudan i fascinantan svijet videćih, koji slijepi od rođenja ne mogu imaginirati. Vjerojatno je važno samo to da postoji svijest o svijetu drugih.
Fascinantne su tako figure slona što su ih izradila djeca koja nikada nisu vidjela slona, nego ga znaju samo iz priče. Njihovi se slonovi pretjerano ne razlikuju od naših slonova, osim što su življi, nekako su slonskiji. Čovjek je, ipak, biće priče, a ne biće slike. Ispričani slon više vrijedi od slona na filmu ili na fotografiji. Ova izložba vrijedi, jer čovjek na njoj biva toga svjestan.
Slijepa se djeca od videće razlikuju po tome što ih je uglavnom nemoguće tipizirati. Ne mogu se formirati razredi od dvadesetero, tridesetero đaka, kao ni nastavni planovi, programi i kurikulumi. Ta djeca su različita ne samo po stepenu tjelesnog oštećenja, nego i po intelektualnim sposobnostima i emocionalnom razvoju. Osim što su se neki rodili s mentalnim oštećenjima ili s autizmom, odrastali su u vrlo raznolikim društvenim i porodičnim okolnostima. Biti slijep među tolikim videćim znači biti osuđen na suštinsko nerazumijevanje i na užasavajuću samoću. Samoća ne proistjče iz razlike u percepciji svijeta, nego iz razlike u imaginaciji. Videći nemaju mašte za slijepe, nemaju mašte i razumijevanja.
Tanja Parlov govori da je njoj prevelika grupa i od četvero-petero djece. Trebalo bi raditi sa svakim od njih pojedinačno, ali to u našem društvu nije moguće. Vjerojatno nije moguće ni u drugim, bogatijim, sretnijim i snošljivijim društvima. Ali i ovako, ona s tom djecom čini čuda. Samo što smo mi slijepi za čuda.
Tiflološki muzej jedno je od uzbudljivijih mjesta u Zagrebu. Posvećeno narodnom učitelju Vinku Beku koji se, kao i Tanja Parlov, slučajno počeo baviti obrazovanjem slijepih, i izrastao u jednoga od najvećih i najčestitijih hrvatskih prosvjetitelja. U njegovo vrijeme jedva da su se i videći opismenjavali, ali njemu je, eto, bilo stalo da manjina stekne većinska prava. I to ga je proslavilo, a s njime i njegov narod. Malo što o Hrvatima tako pozitivno govori kao činjenica da je Vinko Bek stvarao obrazovni sustav slijepih usporedo s najnaprednijim zemljama Europe.
Još 1888. započeo je prikupljati predmete za budući “Hrvatski sljepački muzej”, koji je dvije godine kasnije i osnovao. Ali bit će to muzej bez prostorija, sve dok 1953, osamnaest godina nakon Bekove smrti, odlukom Saveza slijepih Jugoslavije ne bude osnovan Tiflološki muzej u Zagrebu. Njegovi pokretači bili su Danica i Franjo Tonković. Profesor Tonković i sam je bio slijep, učenik Bekovog Zemaljskog zavoda za odgoj slijepe djece, kasniji redovni profesor na Fakultetu za defektologiju (danas Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet), bio je, nakon Beka, druga velika figura ove manjinske i kulturne zajednice koja je do današnjih dana stvorila respektabilnu tradiciju. Središte te tradicije je zgrada u Draškovićevoj 80.
Na drugom kraju muzeja, nasuprot izložbi dječjih radova, minijaturni su postavi troje hrvatskih slijepih skulptora. Banjalučanin Remzija Đumišić (1922-1987) radio je kao službenik kada je u svojim dvadesetim počeo gubiti vid. Kasnije je prolazio rehabilitacijsku obuku za slijepe, tipičnu za socijalizam, čiji je konačni cilj trebao biti zaposlenje u nekoj od specijaliziranih tvornica za slijepe i gluhe, u kojima bi se ljudi, primjerice, bavili pletenjem košara od šiblja. (Slijepci su tradicionalno radili i na telefonskim centralama.) Na rehabilitaciji je otkrio svoj nesvakidašnji likovni talent i strast za kiparstvo. Kako nije imao svoj atelje, mogao je izrađivati samo male skulpture, uglavnom od gline i gipsa. U muzeju su izložene dvije vrlo uspjele Đumišićeve maske te “Radnik s tačkama”, sjajno ostvarena realistička skulptura, koja je dvojako asocijativna. S jedne strane, to je prikaz unutrašnjeg oka: vizija slijepca koji je nekada vidio. S druge strane, to je Đumišićev dug epohi. Vid mu se gasio od 1948. Svijet koji je gledao bio je obilježen estetikom socijalističkog realizma. I to se vidi na “Radniku s tačkama”.
Ovom je gledatelju, međutim, najdraži “Rahat efendija”, sjedeća skulptura od bronce, čovjeka s fesom, koji sjedi alla turca i prinosi fildžan ustima. To je Remzijin svijet, svijet kojeg više nema.
Ivan Ferlan bio je dvije godine mlađi od Remzije Đumišića, u isto vrijeme je počeo gubiti vid, ali ga je desetljećima nadživio. Rodom iz pelješke Kune, živio je od 1965. u Zagrebu, i izrađivao figure od gline i drva. Bavio se rezbarstvom, što je za slijepca izuzetno teško. Izrađivao je, uglavnom, manje figure, jer ni on za veće nije imao uvjeta. U muzeju su izložene njegove životinjske figure. Vješto stilizirane do razine simbola, Ferlanova koza, krava, svinja, konj, a pogotovo “Seosko dvorište” spadaju među vrlo uspjele primjere animalizma u umjetnosti. Njegov pogled i vizualna kultura, kao i njegova vizualna sjećanja, bili su moderniji i u određenom smislu kultiviraniji od Đumišićevih.
Sanja Fališevac (1965.) posebna je priča, različita od svih drugih videćih i nevidećih. Ova gluho-slijepa kiparica završila je Školu primijenjene umjetnosti i željela je studirati kiparstvo. Činjenica da je nisu primili nije imala veze s njezinim darom, nego s epohom u kojoj slijepce, eto, ne primaju na likovnu akademiju, kao što nekada nisu primali žene općenito. Nju se, bez obzira na to, ne može smatrati samoukom umjetnicom. U muzeju su izložene četiri njezine skulpture u terakoti, među kojima su posebno zanimljive “Pulena” i “Stvaranje”, koje svojim začudnim skladom izmiču logici viđenog svijeta i djeluju poput apstrakcija koje će se u sljedećem trenutku transformirati u neku prepoznatljivu figuru.
Dok silazim niza stube, mimoilazim se sa dvojicom slijepaca. Vrhovima štapova kuckaju po kamenu. Čuju me kako hodam. Ne poznajemo se. Vani opet mirišu kifle, iz Vidrinog kazališnog kafića grajaju gosti. Ljeto je i nema glumaca. Sve bi se to moglo bolje čuti i nanjušiti kada čovjek ne bi toliko gledao.