Prikazi, pogovori, kritike / o Miljenku Jergoviću

Kontekst jedne knjige

Pogovor njemačkom izdanju Sarajevskog Marlbora

Piše Daniela Strigl
Prevela Cecilija Toskić

*

Razbijeno ogledalo

Opsada Sarajeva, započeta 1992. ofenzivom Jugoslovenske savezne armije, okončala se 1996. godine. U gradu, nekada modelu multietničnosti , u kojem su živjeli Bošnjaci muslimani, Srbi pravoslavci i Hrvati katolici, od kulturnog naslijeđa Habsburgovaca, koji su Bosnom i Hercegovinom upravljali od 1878. do 1918. godine, jedva da je išta ostalo, čak i u doslovnom smislu: 35.000 kuća je razoreno (po snimanju stanja u jesen 1993.), 11.000 ljudi iz svih etničkih skupina izgubilo je živote. Nakon Daytonskog mirovnoga sporazuma u novembru 1995. najveći broj bosanskih Srba napušta Sarajevo u strahu od bošnjačke odmazde. Opsada Sarajeva bila je nešto kao izlog bosanskoga rata, izazvanog proglašavanjem nezavisnosti (bošnjačke) “Republike Bosne i Hrcegovine” od savezne jugoslavenske države u martu 1992. Bošnjačko-hrvatske gradske četvrti bile su opkoljene srpskim jedinicama. Iako je vojna nadmoć napadača bila neusporediva, uspjeli su zauzeti samo dijelove grada u kojima su prevladavali Srbi

U Sarajevu i oko njega operirale su tri od njihovih tadašnjih matičnih zemalja (Jugoslavija, Hrvatska te Bosna i Hercegovina) podržavane neprijateljske vojske. S okolnih je brda grad s jedne strane bio izložen topovskoj paljbi i granatiranju, s druge su ga strane terorizirali (srpski) snajperisti koji su djelovali u samom gradu. Dramatična situacija u Sarajevu pokazala je “Zapadu” realitet rata za civilno stanovništvo. Suosjećanje međunarodne zajednice s ljudima u opkoljenome gradu pojačalo je pritisak na SAD i NATO, koji su zračnim napadima na srpske položaje promijenili odnos snaga te prisilili ponajprije Beograd, u liku Slobodana Miloševića, a zatim i “Republiku Srpsku” s Pala da sjednu za pregovarački stol.

Nezaboravna je umjetnička intervencija Susanne Sontag: ona je 1992. u Sarajevu uprizorila Čekajući Godota Samuela Becketta. Ono što je ona željela da bude doživljeno kao čin solidarnosti, mnogi su osudili kao egocentričnu promotivnu akciju. Principijelnu kritiku izrazio je Jean Baudrillard svojim tekstom “Bez sažaljenja za Sarajevo”: intelektualci poput Sontagove žele kompenzirati gubitak zbilje vlastite kulture posuđivanjem krvave stvarnosti na Balkanu. U stvarnosti nisu slabi oni koji se nalaze u okruženju, nego pomagači koji se smatraju superiornima: Sarajevo je “pakao, ali u neku ruku hiperrealni pakao koji su zamorne medijske i humanitarne aktivnosti učinile još hiperrelanijim, jer ga stav cijelog svijeta prema njemu čini još nerazumljivijim”.

Svezak priča Miljenka Jergovića Sarajevski Marlboro objavljen je 1994. dok je opsada Sarajeva još trajala, ali je autor kao bosanski Hrvat već živio u Zagrebu. Naslov aludira na bosansko-američke odnose, budući da navodi lokalnom pušačkom ukusu prilagođenu inačicu marlbora “dizajniranu” od strane stručnjaka Philipa Morrisa. O tome se radi u jednoj priči koja govori o američkoj nesposobnosit da događanja u balkanskom ratu sagleda drugačije nego kao kliše.

U izdavačkom je katalogu prvo njemačko izdanje priča bilo najavljeno jednim odlomkom koji je u knjizi potom izostao. Opisivao je improviziranu filmsku projekciju u okruženom Sarajevu. “Medijski štakori” iz cijelog svijeta prisutni su u traženju “bizarnog” te reflektorima prekidaju Monty Paythonov film kako bi sirote stanovnike snimili pri gledanju. Tako je u osnovi svaki pogled na Sarajevo voajeristički te svaka priča o bosanskom ratu pored literarnog ima i kroničarski značaj. Priče Miljenka Jergovića, međutim, zaslužuju biti čitane u prvom redu kao literatura.

Jergović, rođen 1966. godine, kao autor započeo je s pjesmama, a smisao za poetske detalje prozaične svakodnevnice, za puno malih opažaja iz kojih nastaje nešto kao atmosfera karakterizira i njegove pripovjedačke tekstove. Neiskusan Jergović nije bio nikad. U Sarajevu (i kasnije u Zagrebu) radio je za tjednik Nedjeljna Dalmacija koji danas više ne postoji, vodio je kulturnu emisiju na lokalnoj televiziji, pisao o politici, filmu, rocku i crtićima, ne samo za bosanske i hrvatske novine, nego i, rano, za njemački feljton. Poslije dugogodišnjeg rada u satiričnom splitskom tjedniku Feral tribune koji je prestao izlaziti 2008. godine, danas piše kolumne za (lijevo orijenitirana) liberalna glasila Globus i BH Dani.

Sarajevski Marlboro bila je Jergovićeva prva zbirka kratkih priča i odmah ga je učinila poznatim, jednako tako razbio je i jezične granice koje autor za sebe nikad i nije želio definirati na način na koji su to činili hrvatski nacionalisti koji su srpskohrvatski suzili na hrvatski, a bosansku su inačicu zajedničkog jezika željeli vidjeti očišćenu od turskog sedimenta. Kada je Jergovića jednom strani prevodilac upitao koji jezik da navede kao jezik originala, rekao je da mu je svejedno.

Kao svi uistinu veliki autori, a mi ovdje govorimo o jednom koji će uskoro biti uvršten u krug kandidata za Nobelovu nagradu – M. Jergović kratkim koracima mjeri mikrokozmos uskoga područja svoje domovine, krećući se istovremeno koracima od sedam milja u pravcu svjetskih vrijednosti. “Nekome je all over the world od Baščaršije do Marijindvora, a nekome je okolo zemaljske kugle” – kaže se u priči Grob. Regionalni način čitanja i propitivanje condition humaine međusobno se ne suprotstavljaju, naprotiv. Tu se ništa nije promijenilo nakon što je Jergović 1993. preselio u Zagreb – ostaje vjeran Sarajevu, gradu svog rođenja, i Bosni kao realnom i imaginarnom prostoru: “U životu ne postoji druga domovina”. Slika Sarajevskog Marlbora, koji povezuje začin domaćeg duhana s globalnim pušačkim standardima je, kako je rekao njegov bosanski kolega, pisac Muharem Bazdulj, idealna metafora za Jergovićevo pisanje, a to vrijedi i u vremenima u kojima je uživanje duhana izgubilo svoju nedužnost.

Za umjetnika proze Jergovića mala je forma, kratko pripovijedanje i naročito kratka priča koja munjevito osvjetljava jedan odlučujući dio života, brzo postala znak prepoznavanja. Zajedno s autorovom kosom, kako je primijetila slavistkinja Miranda Jakša po Jergovićevim portretima na brojnim knjigama, duže su postajale i njegove priče. U Mami Leone(njem. 2000.) Jergović je pored ciklusa sa snažnim autobiografskim pričama iz djetinjstva, postavio red samostalnih priča. Slijedi Jergovićev prvi roman Buick Rivera (njem. 2006.), koji je on, dakako, u originalu oprezno nazvao “novela”. Priča o dvojici bosanskih iseljenika koje povezuje automobilska nesreća na američkom tlu u Toledu, Oregon, te ih konfrontira s njihovom prošlošću, odigrava se neminovnošću grčke tragedije. Pored satiričnog razmatranja američkog “Way of Life” nakon trauma 11. septembra i sve komike koja leži u duelu između Hasana “dobrog” Bošnjaka i Vuke “zlog” četnika, provlači Jergović gorki, smrtno tužni rezime elastičnosti savjesti. Riječ “genocid” Vuko, neodoljivo šarmantni nasilnik, ne želi čuti: “Mi se nikad nismo mrzili kako se ovi ovdje mrze. Mi smo samo raščistili nesporazume.”

Svojim, na njemačkom 2008. godine objavljenim Dvorima od oraha (u njem. prijevodu Opus Magnum Das Wallnusshaus) stvorio je Jergović apsolutnu opreku kratkoj formi: orijentalno opulentni obiteljski epos, uistinu stoljetni roman koji je zategao luk između Dubrovnika i Sarajeva, između mora i planina, između monarhije i građanskog rata neposredne prošlosti koji se s užasom citira samo kao kraj. Dvorima od oraha otvara Jergović svoje prirođeno područje istraživanja, prostor sjećanja Jugoslavije sa svim političkim zbrkama, svim strahotama stoljeća, ali i sa svim seizmičkim krivuljama pop-kulture, s međunarodnom publikom, koju ne uči samo strahu, nego i čuđenju.

Pri tome ključna djela zapanjujuće produktivnog pisca na njemačkom jeziku još i ne postoje: kao lirska zbirka Hausmajstor Šulc (2001.) za koju je, nagradama sviknuti autor, dobio Premio Napoli ili roman Ruta Tannenbaum (2006.) u kojem Jergović kroz sudbinu jedne židovske obitelji prikazuje postupno osvajanje Zagreba od strane duha hrvatskog fašizma Pavelićeve ere, jedne do danas tvrdoglavo prešućivane strane nacionalne povijesti. Za tu je knjigu Jergović u Tuzli primio nagradu Meša Selimovic – onu, koju je bosanski grad nazvao po svom čuvenom piscu i sinu te za koju, u nacionalno naglašeno pomirljivoj namjeri, konkuriraju pisci “srpskohrvatskog” jezika iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore i Bosne. Baš kao njegovog bliskog zemljaka, Ivu Andrića, autora djela Na Drini ćuprija i dobitnika Nobelove nagrade 1961. god., Jergovića se s pravom ne smatra samo bosanskim ili hrvatskim, nego “jugoslavenskim” piscem u onom nekadašnjem smislu.

Na početku ovog impozantnog razvoja stoji, dakle, Sarajevski Marlboro, prvijenac kao majstorsko djelo, koje je u međuvremenu prevedeno na deset jezika . O pričama koje pripovijeda jedan eglen-efendija ovdje govori “Izetovim pričama nikada nije bilo kraja, kao što kraja nema ni vremenu, onome koje je prošlo i onome koje dolazi, no one nikada nisu bile dosadne, uvijek su nosile neku poruku i pouku, i nikada nisu bile proizvoljne, uvijek je postojala neke tanka nit koja ih je povezivala i koja je navodila čovjeka da ih sluša, pa makar zbog njih ostao i gladan i žedan i makar mu se život pretvorio u napetu šutnju kojoj sve stvari postaju važne tek kada su dobro ispričane.” Autorova nit ispletena je ratom, a istovremeno utkana na orijentalni način, a individualne sudbine važnost dobivaju tek pripovijedanjem. Kao, na primjer, ona rječitog Izeta koji na mučnom četničkom saslušanju ne izusti niti riječ, zbog čega ga drže za prilično krupnu zvjerku. On ponovo pronalazi govor te kao “Kondor s Treskavice” biva zamijenjen za 10 Srba, da bi opet dobio batine, ovaj put od zaluđene subraće po vjeri. Lukava podvala ostavlja, dakle, čitatelja u uvjerenju da može odahnuti – ali susjed, kojem je Izet pomogao dobrom pričom, svoje saslušanje nije preživio.

Jergovićeve priče su takoreći kišom granata atomizirane novele, bljeskalice nečuvenog, koje, kao i svaka dobra ratna literatura, abnormalno rasvjetljuju kao svakodnevicu, kroz koju na dohvat ruke prosijava sreća mirnih vremena. U svojoj programatskoj jezgrovitosti i jednostavnosti ovaj izričaj podsjeća na čuvenu zbirku priča Crvena konjica (1926.) Isaka Babelja, u sučeljavanju strahota rata i poetskih dojmova, u svome jarosnom humoru. Kao refenentna figura prepoznatljiv je i Raymond Carver, Jergovićev najdraži (strani) autor: u umijeću izostavljanja, u vibrirajućem banalitetu neslućenih međuovisnosti, u odabiru sudbonosnih momenata i istovremenom ostavljanju kraja otvorenim. AutorSarajevskog Marlbora se služi prividnim realizmom čija čvrsta površina kroz neizgovoreno otkriva pogled u dubinu. Tu i tamo ne preza ni od toga da pripovjedačkim sredstvima navođenu spoznaju na kraju, sigurno je sigurno, izlije u poentu.

Miljenko Jergović pripovijeda anegdote, pripovijeda ljubavne priče – i o stvarima, čak i autobiografski: o svom kaktusu koji nije preživio njegu u skloništu, o svom starom “austrijskom ogledalu” koje je geler veličine zrna riže razbio u tisuću komada, o prstenu svoje bake koja je baš za vrijeme svjetskog nogometnoga prvenstva 1986. ležala na samrti.

Rat je i ovdje otac svih stvari, ali ostaje u pozadini, kao režiser svjestan da ne mora stalno dokazivati svoju moć, da je njegova sama prisutnost dostatna da sudionici zaplešu kako on svira. Stvari su to spram kojih su nemoćni i oni naviknuti na rat, umjetno umirovljeni, kaktus kao “neki sitni derivat tuge, naizgled bezopasan, kao gorki badem cijankalija.” Protiv rastuće simboličke snage stvari, nije niknula nijedna travka razuma. Čovjek se, smatra pripovjedač “u životu treba čuvati detalja”, jer su zlobni, jer previše odaju. Stvari su, konačno, ono za što se hvataju i zasićeni životom. Jedan čeka da iznikne mrkva koju je posijao i zna da “čovjek živi iz znatiželje”.

Jergovića su već uspoređivali s Ivom Andrićem i Miroslavom Krležom, on se može mirno mjeriti i sa Srbinom Aleksandrom Tišmom. U toj koncentriranoj, nenakićenoj prozi nema ideologije i postoji vrlo malo iluzija o Upotrebi čovjeka (kako se zove Tišmin veliki roman o Drugom svjetskom ratu u Novom Sadu). Jergovićeve priče su natopljene melankolijom, a ipak imaju nešto vickasto, njegov je svijet, kako je opazio Claudio Magris, “vitalan a istovremeno sablastan”. O zastrašujućem izvještava kao da je normalno, jer je tada tako i bilo. U međuvremenu se otvara, ranije usputni, filozofski uvid u organiziranu mržnju, koju je zastrašujuće bosansko prokletstvo uspjelo vezati, koja je sve uspavane pse zemlje odjednom probudila i pustila sa lanca. Jadikovka za spaljenim umjetničkim djelima i knjigama (sarajevska sveučilišna biblioteka, Vijećnica, gorjela je jedan dan i jednu noć) javlja se kao frivolno licemjerje: “Nema smisla braniti vatri da proguta ono što je ljudska ravnodušnost progutala.”

“Who will be the Witness” – tako je napisano iznad trećeg dijela, koji se sastoji samo iz teksta Biblioteka. Knjiga pred nama je odgovor na to pitanje: Jergović, ni u kom slučaju neutralan svjedok, se smatra kroničarom i arhivarom tog besmislenog rata u kojem je nasilje “stalno mistificirano, drugome podmetano, tako da se više ništa ne može identificirati, nasilje svih protiv svih” (Claudio Magris). Onaj tko se sjeća ne može naknadno dati smisao onome što je besmislenom, ali ga zna imenovati: “Ratujemo oko svake livade, ama nismo joj znali ni imena, skupila se Bosna ko marama kad je iskuhaš u loncu za veš.” Sarajevski Marlboro je štivo koje čini očiglednim da jugoslavenski građanski rat ima nešto s nama, s našim ljudskim postojanjem, ali i s našim samorazumijevanjem kao Europljana čija je slika o miroljubivom poslijeratnom kontinentu postojano zamućena ovim neprevladanim skandalom. Umjetnik sjećanja, Jergović bez oklijevanja započinje sa svojim poslom odabiranja i prikupljanja, on, začudo, ne treba vremensku distancu u koju se brojni zaklinju da je potrebna da bi se povijest čitala kao literatura.

Iako Jergović svoju povijesnu lekciju uči na vlastitoj koži, on se suprotstavlja ustaljenom mišljenju, on slijedi anđeoske i vražje igre laži braneći one koji se otimaju stvarnosti da bi spasio istinu, koja bi, kako misli jedan pisac pisma (aluzija na jedan tekst Ive Andrića), bila uvredljiva za sve strane. Oni, koji očajnički pokušavaju “zalijepiti razbijenu sliku svijeta”, nekoć bi se suprotstavili lažima historičara.

Peter Handke je pokušao nešto slično tako što je stao na stranu Srba, on je to, obzirom na jednostranost zapadnih medija, smatrao činom izjednačavanja pravde. Miljenko Jergović se, međutim, kao onaj koji je bio prisutan i morao sudjelovati, zalaže za objektivnost – za tešku objektivnost pripovjedača, koja se sastoji od brojnih, sasvim subjektivnih krhotina vlastitog i tuđeg iskustva. Tako on oslobađa teško pojmljiva događanja iz hiperrealiteta medijskog insceniranja u realitet literature.

A ova je Jegoviću sasvim po volji – kao majstoru ekonomičnosti, efekta i poente, kakav je bio i Isak Babelj: “Nikakvo željezo ne može takvom užarenom hladnoćom prodrijeti u ljudsko srce kao pravovremeno stavljena točka”.

*

[1] Autorica je rođena 1964. godine u Beču, a esejističke i književnokritčke teksktove obajvljuje u glasilima: Der StandardDie Presse teLiteratur und Kritik; od 2007. godine na Sveučilištu u Beču predaje noviju njemačku književnost.
[2] Izvorni tekst objavljen je u Volltext, Zeitung fuer Literatur, br. 1, 2009., str. 1:12 a prevela ga je Cecilija Toskić.

29. 09. 2013.

TLS o tri knjige iz Hrvatske

Prikaz suvremene hrvatske književnosti u Times Literary Supplementu
od 12. o7. 2013.

Piše: Josip Novaković

S engleskog preveo Saša Drach

Ove se godine na Londonskom sajmu knjiga pojavilo nekoliko hrvatskih pisaca koji su tijekom javnih nastupa i tribina isticali zabrinutost oko toga kako ih se doživljava u drugim dijelovima Europe. Tako je, primjerice, Marinko Koščec rekao kako ima dojam da bi hrvatski pisci trebali govoriti jedino o nedavnim balkanskim ratovima, a da bi se neki strani izdavač odlučio da ih prevede i objavi. Drugi su, pak, hrvatski pisci isticali kako ih nitko ne čita i zato što pišu na takozvanom malom jeziku.

Od knjiga koje se objavljuju u samoj Hrvatskoj, otprilike polovica su prijevodi s engleskog jezika, dok, primjerice, tek oko jedan posto proznih knjiga objavljenih u Velikoj Britaniji i u Sjedinjenim Državama čine prijevodi inozemnih autora. Hrvatska je država uspjela riješiti i nadrasti pitanja koja su se pojavila uspostavom Haškog tribunala za ratne zločine i prvog srpnja postala je punopravna članica Europske Unije, u jednoj od posljednjih faza emancipacije koja je uslijedila nakon raspada Jugoslavije. No, postavlja se pitanje, primjećuje li itko danas u svijetu hrvatske pisce?

Hrvatska književnost, općenito gledano, sporadično je prevođena, još od Miroslava Krleže koji je poslije Drugog svjetskog rata bio kandidat za Nobelovu nagradu za književnost i Ive Andrića koji ju je i dobio 1961. No, Andrić je bio Hrvat iz Bosne, a pisao je nekom vlastitom mješavinom srpskoga i bosanskog jezika, tako da ga danas sve tri novonastale zemlje s pravom svojataju kao svojega pisca. Uz ovaj primjer svakako je opravdano zapitati se što to zapravo znači biti hrvatskim piscem? Antonio Skármeta je, primjerice, sin hrvatskih emigranata rođen u Čileu. Ja, opet, pišem, engleskim jezikom, iako sam živio u Hrvatskoj sve do svoje dvadesete godine i obično o meni ljudi govore kao o američkom piscu. Etničko čistunstvo je, dakako, smiješno pitanje, pogotovo u zemlji kao što je Hrvatska, pa se čini da je hrvatskim piscem najbolje nazvati onoga tko sam želi da ga se tako naziva.

Prije Titove smrti bilo je poželjno biti članom Komunističke partije ili, pak, potjecati iz ugledne građanske obitelji ako si želio da ti se u Hrvatskoj objavi knjiga, no nakon raspada totalitarnoga socijalizma izdavaštvo je živnulo i odjednom su se pojavile stotine novih pisaca i malih izdavačkih kuća. Veliki je dio tadašnjega pisanja bio amaterske naravi, ponikao iz očite potrebe za samoiskazivanjem, gotovo bez ikakvih uredničkih korektiva, a sve je to obilovalo dugim rečenicama i unutrarnjim monolozima, vjerojatno pod utjecajem Thomasa Bernhardta i drugih pisaca Srednje Europe. Međutim, vrlo brzo su se mlađi autori, pod utjecajem minimalizma Raymonda Carvera – čiji je stil bio dobra protumjera njemačkoj opsežnosti – počeli izražavati znatno svježije i sažetije.

Hrvatski jezik ima puno dijalekata i podložan je raznim jezičkim utjecajima, pa svaki od tri romana o kojima u ovom tekstu govorim zvuči u originalu sasvim različito. Miljenko Jergović služi se izrazima tipičnima za Bosnu. Robert Perišić koristi neku vlastitu mješavinu dalmatinskih idioma i standardnoga hrvatskog jezika, dok Marinko Koščec piše izrazito zagrebačkim izričajem. Sve te nijanse je vrlo teško prevesti, ali, usprkos gubitku nekih lingvističkih boja, sva tri romana vrlo dobro zvuče na engleskom. Dva je romana preveo Will Furth, Australac, dok je Jergovića preveo David Williams, Novozelanđanin, pa su sve tri knjige prožete određenim antipodnim idiomima. Niti jedna od knjiga ne bavi se isključivo ratom u Hrvatskoj, niti se u bilo kojoj od njih ističe kao problem to što je napisana “malim jezikom”.

Jergovićeva “Mama Leone” (prvi put objavljena 1999. godine) zbirka je međusobno isprepletenih priča autobiografske naravi, vezanih tako da čine pikarski komičan roman, koji gotovo da podsjeća na “Pustolovine Toma Jonesa” Henryja Fieldinga. Sve su priče vezane radnjom za Sarajevo i prate pripovjedačev život od djetinjstva do mladanačkog sazrijevanja u razdoblju između Drugog svjetskog rata i jugoslavenskih ratova devedesetih godina. Roman je vrlo duhovit, provokativno oštrouman, na trenutke i urnebesno smiješan, a da istovremeno iz njega zrači i određenu doza sjete. U drugoj polovici roman širi horizonte, iskoračujući izvan formata prvog lica, da bi obuhvatio i sudbine nekoliko obitelji i pojedinaca tijekom jugoslavenskih ratova. Tako pratimo Bošnjake koji emigriraju u Sloveniju, Izrael (kada protagonisti pokušavaju prijeći na židovsku vjeru), Kanadu i u Zagreb. Jergovićevo poigravanje paradoksima i aforistički stil blistaju kroz cijelu knjigu.

Koščecov roman “To malo pijeska na dlanu” (objavljen 2006. godine) širokog je raspona, ispripovijedan u prvome licu. Pripovjedač je u prvome dijelu romana muškarac, u drugome žena, a autor uslojava putopisnu prozu, osobne refleksije i anegdote stilom koji podsjeća na Petera Handkea. Odnosi muškaraca i žena, prijateljstva, depresije, seks, noćni život Zagreba i putovanja na Zapad, stvaraju dražestan bildungsroman koji se odvija u Jugoslaviji netom prije početka ratova devedesetih godina. Pripovjedač ponire i u prošlost svojih roditelja, djedova i baka, govoreći i o zločinima počinjenima za vrijeme Drugog svjetskog rata, među kojima i onih ustaških, u kojima su stradale na tisuće židova, Srba i komunista. Dok se cijelo vrijeme izmjenjuju intenzivna osobna i politički utemeljena razmišljanja, pratimo kako se razvijaju obiteljska i nacionalna povijest, protkane anegdotama, različitim ekskursima, flešbekovima i reinterpretacijama kojekakvih zbivanja. Iako ta pripovjedačka tehnika često zna destabilizirati dramski naboj (vrlo je malo kontinuiranih dijaloga i detaljnih opisa razvoja radnje), autor je u konačnici razvio vrlo slikovit i bogat roman.

“Naš čovjek na terenu” Roberta Perišića još je jedan roman kojega pokreće naslovni karakter, čovjek koji se vraća iz Iraka gdje boravi kao novinar tijekom drugog iračkog rata. Perišićev antijunak boluje od PTSP-ja i sklon je prilično maničnim monolozima, ali u kojima ima i zabavnih i poticajnih razmišljanja. Tako nas, primjerice, podsjeća da američka raketa Tomahawk stoji gotovo milijun dolara i da bi, prema tome, svaki cilj doista trebao biti vrijedan tih novaca. Perišić izmjenjuje osnovnu priču sa sjećanjima iz rata u Hrvatskoj, ekscentričnim izdavačkim pothvatima početkom devedesetih godina, boemskim životom u Zagrebu i pokušajima intimiziranja koji uglavnom završavaju dubokom osamljenošću, u sjeni PTSP-ja. Usprkos svoj toj ozbiljnosti, roman je vrlo smiješan i uvelike bi ga se moglo svrstati u žanr satiričkih, antiratnih romana poput “Dobrog vojaka Švejka” Jaroslava Hašeka ili “Klaonice pet” Kurta Vonneguta. Perišić konstruira seriju dugih i zabavnih prizora punih neobičnih dijaloga i ritmično interpoliranih unutarnjih monologa. U jednom od tih monologa pripovjedač koji piše neistinite izvještaje iz Iraka namjerava pozirati za fotografiju koju kani poslati, umjesto svog nestalog rođaka. Da bi što više ličio nestalom rođaku, odlazi u salon za uljepšavanje.

U svakoj od ove tri knjige puno je više toga od izravnih sukoba, iako rat odjekuje iz pozadine, kao dodatni dinamički pokretač. Poput čeških pisaca koji su zapanjili svijet svojom originalnošću, pišući o socijalizmu istočnoga bloka u razdoblju hladnoga rata (Ivan Klima, Vaclav Havel), ili onih koji su bili genijalno maštoviti (Bohumil Hrabal, Milan Kundera) hrvatski pisci sada imaju veliku šansu da se istaknu na međunarodnoj sceni, a da pri tome ostave rat po strani.

*

16. 08. 2013.

Jerusalem Post o Ruti Tannenbaum

Miljenko Jergović:
Ruta Tannenbaum
Actes Sud, Arles 2012.

Piše Marie-Sarah Seeberger
S francuskog prevela: Anne-Kathrin Godec
*
MALA ZARUČNICA HRVATSKOG KAZALIŠTA
Kako romanom oživjeti jedan cijeli vijek

Roman Miljenka Jergovića, slobodno inspiriran životom Lee Deutsch, govori o životu Rute i likova koji su je u njemu pratili. Nailazimo u ovoj priči na desetke likova koji nose hrvatska prezimena, koje jedva možemo izgovarati. Tu su, najprije, dvije susjede, Ivka i Amalija, od kojih je jedna židovka, a druga katolkinja. One žive jedna preko puta druge, u gradu Zagrebu, u razdoblju pošarenom svakakvim bojama.

Godina je 1920, roman počinje smrću mladog Amalijinog sina, događajem koji će je potpuno promijeniti i zbog kojeg ta žena više nikada neće biti ista osoba. Od toga dana mnogi će je vidjeti kao sažalnu luđakinju koja malo-pomalo gubi glavu i umire od tuge. Ivka i njen muž Salomon (zovu ga Moni) negdje u isto vrijeme dobivaju kćer. Kako bi ublažio bol svoje supruge, Amalijin muž Radoslav dođe na ideju da pita susjede da im dopuste da čuvaju njihovu kćer Rutu, nekoliko sati na dan, što oni prihvaćaju. Ivka i Amalija od ovog trenutka time postaju vezane djetetom koje će svaka voljeti na svoj način.

Također, upoznajemo se i s Rutinim djedom Abrahamom te s njegovim sluškinjama, susjedima, gradskim liječnicima, zatim gradom i cijelom državom.

Jergović više oslikava portret mjesta i jedne epohe, nego ljudi. Grad je, bez sumnje, junak njegova romana. Prilika je to da otkrijemo jednu tradicionalnu Hrvatsku, prilično mračnu i tužnu. Priče o nekim životima, posebice o životu Rute, zagrebačkog wunderkinda.

Glumica nevjerojatne sudbine

Ubrzo nakon rođenja djevojčica pokazuje neobične sposobnosti za svoje godine. Sa svega 10 godina Ruta je izjavila: “O Bože, tako ste samo zabrinuti i ljuti, da sam znala da ćete biti takvi, ne bih tako lako pristala poći pod rodin kljun.” Stvarnost ili mašta? Roman se kreće u naponskom polju između ta dva svemira i često djeluje kao bajka s vilama i uznemiravajućim vješticama

Ruta odrasta uz pomalo izgubljenu majku, oca kojeg često nema i Amaliju, koja je obožava i s kojom otkriva život, posebice kazalište. Jednoga dana, Ruta je odabrana da igra glavnu ulogu u komadu lokalnog kazališta. Pokazuje se nevjerojatnom na sceni i ubrzo postaje priznata glumica. Odlazi na gostovanja po Europi, domaća publika je obožava, a obitelj je ponosna, iako oni žive u svijetu posve drukčijem od njenog.

Cijelo vrijeme paralelno pratimo živote njenih roditelja, susjeda Amalije i Radoslava, trgovaca u Zagrebu. Uskoro će se i taj u Njemačkoj razvijani nacizam pojaviti na sceni.

Upravo tu dolazimo do pitanja židovstva u knjizi. Čini se da je nacistička prijetnja probudila židovstvo u Rutinoj obitelji.

Što se tiče autorovog stila, nalazimo neke opširne opise i mračne zone u tom opsežnom romanu koje pomalo oslabljuju ritam koji tražimo.

Miljenko Jergović oduvijek je želio pisati o životu Lee Deutsch, no umjesto da piše njezinu biografiju, odlučio je dodati neke elemente fikcije, unutrašnje distanciranje možda. Na kraju, ovaj roman oslikava cijelo društvo, jednu zemlju o kojoj ne znamo puno, i pišući njezinu povijest nama ostavlja trag prekratkog životnog puta jedne zagrebačke zvijezde.

15. 08. 2013.

Moj jezik se gnijezdi u Crnoj Gori koliko i u Zagrebu

Intervju za podgoričke Vijesti
Razgovarao Vujica Ognjenović

*

Nagrada za književno stvaralaštvo “Stefan Mitrov Ljubiša” za 2013. godinu koja se dodjeljuje u okviru festivala Budva Grad teatar pripala je piscu Miljenku Jergoviću.

Jergović je, kako se navodi u saopštenju žirija, autor “britkog jezika i izoštrene opservacije kojoj ništa literarno nije strano, a malo šta životno može da joj promakne…

Isto kao Stefan Mitrov Ljubiša, Jergović osjeća zov javne scene i hrabro mu se odaziva. On je onaj ko u kolumnama podsjeća javnost na to da je zajednički kulturni idiom bogatstvo, a ne opasnost po identitet.

On dosljedno poziva na intelektualnu uzbunu, jer šovinizam prijeti da postane prihvaćena društvena norma. On opominje sa strahom i brigom koliko je opasno živjeti u društvu u kojem jedino mržnja može biti sigurna”.

Miljenko Jergović rođen je 1966. u Sarajevu. Od 1993. živi i radi u Zagrebu. Autor je oko 40 knjiga, među kojima su i: “Sarajevski marlboro”, “Mama Leone”, “Ruta Tannenbaum”, “Dvori od oraha”, “Otac”.

Među novijim naslovima koje je objavio njegov beogradski izdavač “Rende” su “Roman o Korini”, te knjige priča “Inšallah, Madona, inšallah” i “Mačka čovjek pas”.

* Nedavno ste dobili nagradu “Stefan Mitrov Ljubiša”. Kako ste primili vijest o nagradi i šta za vas predstavlja ovaj pomalo zaboravljeni pisac?

– Za nagradu sam saznao na pomalo neobičan, ali lijep način. Moj prijatelj, odlični prozni pisac iz vojvođanskog Mokrina, Mića Vujičić poslao je tog popodneva čestitku. Vijest je, valjda, bila objavljena na internetskim portalima, on je to pročitao, i čestitao mi preko chata. Nisam imao pojma na čemu mi čestita, pitao sam ga i rekao mi je koju sam nagradu dobio. U svakom slučaju bilo mi je drago što mi to, sasvim slučajno, javlja baš Mića. To je u svakom pogledu dobar znak.

A što se tiče samog Ljubiše. Neobičan je osjećaj kada vas nagradom podsjete na jednoga od onih pisaca s kojima su u moje vrijeme otvarane školske čitanke, od kojih je započinjala naša književnost. Sjećam se iz toga doba “Kanjoša Macedonovića”, kojega smo čitali uz uzrastu apsoluno nepogodnom za to. Ali takvi su bili, takvi su i danas školski programi.

* U knjizi “Mačka čovjek pas”, kroz sudbine raznih pasa i mačaka pokrili ste veliki vremenski period: od ubistva Franca Ferdinanda do posljednjih ratova i današnjih dana. Ovim pričama govorite o ljubavi prema psima i mačkama, o ljudskom šovinizmu. Koji je motiv odabira ovih tema?

– Pomalo je riječ i o stilskoj vježbi: kratke priče, ne duže od tri novinske kartice – ili za čitatelje koji i ne znaju što je kartica: 5400 slovnih znakova, sa proredima – na kojima treba biti opričana jedna sudbina, čovjekov život ili samo vrlo kratak fragment života, u kojem se pojavljuje pas ili mačka. Uzbudljivo je na tom vrlo uskom prostoru, kao na vrhu visoko uzdignutog stupa, izvoditi preokrete u priči, ili cijelu jednu epohu svoditi na tri stranice knjige. Što se tiče šovinizma, to je jedan od najprostijih, najjednostavnijih oblika čovjekovog samoostvarenja. I naravno, najodvratniji oblik.

Na neki način, počinje se s mržnjom prema psima i mačkama, a doktorira se na Jevrejima, Srbima, crncima, homoseksualcima… Naročito su zanimljivi skriveni šovinizmi, kakvih danas ima naročito kod naših “antišovinista”, dakle ljudi koji ne samo da ne mrze Jevreje, Srbe, crnce i homoseksualce, nego se ispostavljaju kao njihovi glavni branitelji. Takvi svoj šovinizam često ispoljavaju mržnjom u ime ljubavi, ili još gore, tako što sebi dopuštaju ono što neće dopustiti svojim neprijateljima. Dakle, kada oni kažu da bi nekoga trebalo eliminirati ili onemogućiti u javnom djelovanju, to je onda ispravno, a kako neki otvoreni šovinist zastupa to isto, onda je riječ o fašizmu.

* Vaša možda najličnija knjiga je “Otac” (i “Mama Leone”, naravno). Zašto je mnogima u Hrvatskoj zasmetala vaša beskompromisna analiza ustaškog nasljeđa koju spominjete u ovoj knjizi, a koja se najbolje spoznaje kroz likove pripovijedačevih baba-tetki izbjeglih u Argentinu?

– Odgovor je vrlo jednostavan: zato što je danas u Hrvatskoj ustaška ideologija prešutno odobren, regularan pogled na svijet od strane društvene i kulturne elite. Nitko vam neće za sebe reći da je ustaša, niti će javno hvaliti ustaše, ali će vas napadati ako javno imate nešto protiv ustaške prakse, ustaškoga povijesnog nasljeđa ili ustaškoga pogleda na svijet nekih današnjih hrvatskih vladara i protagonista društveno-političke scene. Za današnju lijevu hrvatsku elitu, oličenu u Hrvatskome društvu pisaca ili Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, Ante Pavelić je “pripovijedač, političar i romanopisac”, kako to piše u natuknici o njemu u Hrvatskoj književnoj enciklopediji. I nijedne riječi o zločinu, nijedne negativne konotacije.

E, sad pokušajte zamisliti kako desničari gledaju na ustašku prošlost, ukoliko je lijevim hrvatskim piscima Ante Pavelić njihov – kolega. To je razlog što je “Otac” napadnut i u ovdašnjim novinama i na televiziji, što mu je “Večernji list” posvetio čitav temat, čiji je zaključak bio da me se treba odstraniti iz Hrvatske, jer tom knjigom “iz Beograda bombardiram Zagreb”. Napokon, to je i razlog što “Otac” nije mogao biti ni objavljen u Hrvatskoj.

* Česta tema vaših knjiga je pojedinac i ideologija. Nalazimo je i u likovima pomenutih tetki u “Ocu”, u “Ruti Tannenbaum”, “Dvorima od oraha”…. Zašto nevidljive sile vladajućih ideologija oblikuju vaše junake i kroje njihove sudbinu? Događa li se nešto slično i nama danas, ali to možda zbog vremenske distance, ne zapažamo dovoljno jasno?

– Čovjekov život često je fatalno određen političkim režimom pod kojim živi. Tako je to bilo, pogotovo u dvadesetom stoljeću, a tako je, naravno, i danas. Samo u idealnom demokratskom društvu, ako takvo postoji, ili u društvima koja su bliska tom idealu, možda u Skandinaviji, čovjek uspijeva proživjeti život, a da njegov tok ne odrede politički režimi. Naravno, da se to slabije osjeća u trenutku u kojem se stvar događa. Mi o sebi teško umijemo i misliti u sadašnjem vremenu, jer su naše misli nužno usmjerene u dva pravca, prema budućnosti i prema prošlosti.

Sadašnjost gotovo da i ne postoji, osim u ekstremnim situacijama, kada nas nešto boli ili kada stradavamo. Životi moje porodice bili su radikalno određeni djelovanjem politike, ali to nije nešto originalno. To se u Crnoj Gori, možda, bolje zna i osjeti nego drugdje. Tu svijet i danas živi svoje gole otoke i svoje rezolucije informbiroa, a da se o bjelaško-zelenaškim i četničko-partizanskim podjelama i ne govori. Sve je to živo, sve to određuje i naše današnje živote. I konačno, to je velika i vječno neispričana književna tema. Jedna od najvažnijih, uopće.

* Vaš možda najambiciozniji i najobimniji roman “Dvori od oraha” je priča o 20. vijeku, ispripovijedana obrnutom hronologijom, od potomaka ka precima o dubrovačkoj porodici Delavale. U knjizi ima mnogo istorije, mnogo događaja u kojima dominiraju ženski likovi… Zbog čega?

– “Dvori od oraha” pokušaj su da se ispriča priča o dvadesetom vijeku, koja će istovremeno biti i historijski roman, i porodični roman, i roman u kojemu je i samo stoljeće sa svojom svakodnevicom, kulturom i različitim identitetima jedan od glavnih likova. Učinilo mi se da je nekako prirodnije i tačnije ispričati takvu priču kroz niz ženskih perspektiva. Žene u povijesnom vremenu stoje mirnije i postojanije od muškaraca. Muškarci ginu u ratovima, gore kao žrtve paljenice u kojekakvim ideologijama, stradaju od svojih ludih glava, naglih odluka i krivih političkih procjena, a žene, uglavnom, stoje. Razlog tome je, dijelom, u patrijarhalnoj tradiciji, koja je ženi namijenila pasivnu ulogu. Ali razlog je i u nekoj vrsti staloženosti, kakva se, naročito na Balkanu, vezuje za žene. Osim toga, u nas je žena, nikada muškarac, nositelj usmenoga porodičnog i historijskog pamćenja.

Muški izginu ili izdaju, presaldume, promjene barjak, a žene, uglavnom, pamte. Naravno, u svemu tome valja se čuvati generalizacija. Njima se služimo samo dok opisujemo stvari i trebamo imati svijest da se služimo kraćim načinom da nešto izreknemo, te da zato generaliziramo. Možda bi pravilnije bilo govoriti o ženskim i muškim ulogama u porodičnoj i društvenoj povijesti, pri čemu ima i muškaraca koji igraju ženske uloge. Recimo, ja sam taj. Na mene je palo svo porodično pamćenje, bavim se njime cijeloga života, i nisam nimalo junačan tip, nikakav heroj. Ne palim se na ideologije, premda ih često, na svoju štetu, opisujem. Recimo, mnogo bih bolje u životu prolazio kada Hrvate po Zagrebu ne bih upozoravao na to da Ante Pavelić nije pisac, pripovjedač i političar, nego je nešto posve drugo.

* U “Dvorima od oraha” javlja se živopisan lik Nikšićanina, pukovnika Nikole Radonjića, koji je rješavao slučajeve koje ni policija nije mogla da riješi. U romanu on je neka vrsta “divljeg” detektiva koji pronalazi odbjeglu kćerku Regine Delavale. Odkuda vam inspiracija za ovaj lik?

– Nikola Radonjić neka je vrsta udbaškoga mistifikatora. A što bi udbaški mistifikator mogao biti, nego Crnogorac, i odakle bi mogao biti, doli iz Nikšića? Šalim se, premda ne sasvim. Ako prelistate memoarske knjige jugoslavenskih revolucionara, od Svetozara Vukmanovića Tempa do Vladimira Dedijera, Milovana Đilasa, Gojka Nikoliša i ostalih, među kojima ima izvanredne literature, i izvor su velikih i malih ljudskih priča i sudbina, ali i obilja nevjerojatnih likova, u tim ćete knjigama naći mnoge uzore za lik Nikole Radonjića.

Ja ne krijem da sam fasciniran tim crnogorskim mentalitetnim ludilom, premda se čuvam da mi ta fascinacija ne oštećuje tok proznoga teksta, jer je u njemu, u tom ludilu, kondenzat svih dinarskih mentaliteta, nečega što se proteže od Trsta i Istre, pa preko Like, Hercegovine, Dalmacije a pomalo i Bosne i Srbije, ide sve do Albanije. I još nešto: kako moja svojta, punac i punica, žive u Konavlima, na gornjoj bandi, na samoj tromeđi Crne Gore, Hercegovine i Hrvatske, taj mi je svijet i lično blizak. Uživam ih slušati kako prepričavaju događaje iz osamnaestog stoljeća, kao da su se jučer dogodili, kao da su u njima sudjelovali.

* Vaša knjiga priča “Inšallah, Madona, inšallah” prozni je remiks bosanskih sevdalinki i dalmatinskih klapskih pjesama. Kako je muzička podloga uobličila priče? Koji su to događaji i okolnosti bili okidač za ovakvu knjigu priča?

– Vrlo jednostavno: pokušao sam otkriti kakva priča stoji iza pjesme. Poslušajte, recimo, Ismeta Krcića, dok pjeva Još ne sviće rujna zora, i pokušajte zamisliti okolnosti koje su dovele do te pjesme. Pokušajte zamisliti svijet kojem se ta pjesma događa. Eto, iz tog pokušaja nastala je knjiga “Inšallah, Madona, inšallah”.

* Pripadate generaciji pisaca koja je stasavala i formirala se u doba Jugoslavije. U vašoj prozi su veoma živi recidivi prošlosti. Zašto?

– Pišem isljučivo o onome o čemu ponešto znam i što me se životno tiče. I mislim da nije vrijedno drukčije pisati. A kako nemam baš nikakvog interesa za naučnu fantastiku, sajns fikšn i svemirske ratove, i nimalo me ne privlači da razmišljam o tome kakva će nam biti budućnost, tako sam osuđen na to da pišem o prošlosti. Pritom, moja lična i porodična prošlost vezana je za Jugoslaviju, i ja sam u tematskom, ali i kulturološkom smislu, jugoslavenski pisac. Možda sam i bosanskohercegovački pisac, možda sam i hrvatski pisac – premda većina hrvatskih pisaca s mojom pripadnošću ima neki problem – ali ništa od toga ne može poništiti činjenicu da sam, dok god živim, ukorijenjen u svijet koji me je formativno odredio.

Tako je, recimo, i moj djed Franjo Rejc, o kojem vrlo često pišem i koji promakne i kroz većinu mojih romana, cijeloga života bio podanik Austro-Ugarske, iako je ta imperija iščezla kada je Franjo navršio dvadeset i prvu. Imao je on i neke nacionalne osjećaje, kao što ih i sam imam, imao je zavičajna ograničenja kakva imam i ja, ali je cijeloga života svojim doživljavao prostor Austro-Ugarske. Tako ja svojim doživljavam prostor Jugoslavije, koje god se države danas na tom prostoru nalazile. Osim toga, moj jezik širi se od Sutle do Timoka, moj jezik se gnijezdi u Crnoj Gori koliko i u Zagrebu, ja ga cijelog života osvajam, ulaze u njega neke nove riječi, širi se moj jezik poput imperije Džingis kana, okupiram njime tuđe teritorije, i osjećam se pripadnikom svakoga pedlja teritorija na kojem se govori moj jezik.

* Hrvatska je od prije mjesec dana članica EU. Kakve vi lično blagodeti kao pisac imate od toga, a kakve običan čovjek?

– Ama baš nikakvih. Zavidim vam što Europsku Uniju vidite kao neku lijepu, obećanu budućnost. Takvom sam ju i ja vidio, dok sam se nekih ranijih godina družio sa svojim slovenačkim prijateljima širom Europske Unije. Onda se to dogodilo, i nije se dogodilo ništa, osim što hrvatski fašisti danas više i ne skrivaju svoj fašizam, pošto ga nemaju od koga skrivati.

* Vaše knjige su prevedene na brojne jezike. Koja Vaša knjiga izaziva najviše interesovanje kod čitalaca, pogotovo kod čitalalaca na Zapadu? Da li vas ponekad iznenade neke njihove reakcije?

– Uvijek me iznenade reakcije stranih čitatelja. Uvijek sam im zahvalan, jer ne očekujem reakcije, a često ne vjerujem ni da će ih biti. Pritom, nije riječ samo o Zapadu. Recimo, Poljsku mi ne doživljavamo kao Zapad, a Poljska je u posljednjih nekoliko godina, uz Njemačku, zemlja u kojoj se najviše i najtačnije pisalo o mojim knjigama. Neusporedivo više i tačnije nego kod nas. U zadnje vrijeme čitam reakcije na poljski prijevod knjige “Otac”, za koju sam vjerovao da neće biti prevedena niti na jedan jedini jezik, jer govori o vrlo lokalnom, hrvatskom i bosanskom povijesnom iskustvu, i o porodičnim frustracijama koje su u svakome pogledu neusporedive, između ostaloga i zato što se o njima kod nas nikada nije pisalo. Osim toga, što briga Poljake za hrvatske i sarajevske frustracije ustaškom prošlošću? I što bi Poljaci uopće mogli znati o našoj ustaškoj prošlosti? Mogu li oni zamisliti ustaše, koji, po ugledu na naciste, jedini u Europi otvaraju svoje vlastite koncentracijske logore?

Kako će to Poljaci shvatiti, ako Poljska, kao što pjeva Džoni Štulić, “nikad nije dala kvislinga”? Na kraju se pokazalo da poljski čitatelji i kritičari razumiju apsolutno sve, i da je njihova čitalačka perspektiva neusporedivo bliža mojoj knjizi i meni kao piscu, od perspektiva onih koji su knjigu “Otac” sotonizirali po Hrvatskoj televiziji i ovdašnjim novinama. Zbog toga je važno da naše knjige budu prevođene, da smo kao pisci prisutni izvan granica svoga jezika. Činjenica da nas drugi razumiju potvrđuje kako, možda, i nismo potpuni idioti dok pišemo svoje knjige i pričamo svoje priče.

* Američka teoretičarka Svetlana Bojm za nostalgiju kaže da je varljiva i da predstavlja čežnju za domom kakav više ne postoji ili možda nikada nije ni postojao. Kako vi danas gledate na jugonostalgiju? Je li prošlo vrijeme bilo zaista lijepo, ili, kao što to sugeriše Svetlana Bojm, nije ni bilo u stvarnosti, već samo u našoj imaginaciji?

– Jugonostalgija je riječ pomoću koje hrvatski a pomalo i srpski nacionalisti eliminiraju neistomišljenike. To je, i ništa osim toga. A nostalgija je, naravno, čežnja za svijetom koji nikada nije postojao. Nostalgija se oslanja na defekt čovjekove osobne memorije. Mi, naime, pamtimo svoju uljepšanu prošlost.

Ružne i neugodne stvari potiskujemo i zaboravljamo. Zato nam se davna vremena čine idiličnima, iako su sva vremena, zapravo, ista. Nostalgija je vražić u čovjekovoj duši: bilo je logoraša iz gulaga i iz nacističkih logora, koji su priznavali, s užasom, da se katkad nostalgično sjete “starih dobrih vremena”.

* Najavljen je i Vaš novi roman “Wilimowski”. U ovoj knjizi se opet vraćate jevrejskim temama, ali i fudbalu. Zašto fudbalu? Možete li nam otkriti neke detalje?

– Priča ove knjige zasnovana je na jednom povijesnom događaju. Na Svjetskom prvenstvu 1938, u jednoj šokantnoj utakmici, Poljska je izgubila od Brazila, rezutaltom 6:5. Četiri gola dao je Ernst Wilimowski, veliki centarfor, po narodnosti Njemac. Nakon rata, Wilimowskom je bilo zabranjeno da se vrati kući, u Poljsku.

To je povijest, a šta je sadržaj romana nema smisla otkrivati. Zašto fudbal? Osim što je fudbal velika i važna metafora našega doba, kroz njega se također, kao i kroz naše porodične živote, prolamalo i prelamalo historijsko vrijeme.

15. 08. 2013.

Književna nagrada “Stefan Mitrov Ljubiša”

Nagrada Grada teatra Budva ustanovljena je 1994. godine

*

Žiri za dodjelu nagrade za književno stvaralaštvo “Stefan M. Ljubiša”, koji je radio u sastavu Vida Ognjenović, pisac i reditelj, David Albahari, pisac, Božo Koprivica, dramaturg i esejista, odlučio je da ove, 2013, godine dobitnik ovog prestižnog priznanja festivala “Grad teatar” bude Miljenko Jergović.

U obrazloženju ove odluke se navodi:

Miljenko Jergović – pisac bez uzmaka

Prozni pisac, pesnik, esejista, komentator i antologičar, Miljenko Jergović je već svojim pesničkim i proznim prvijencima ubedljivo najavio da je u savremenu književnost stigao žestok mlad pisac, britkog jezika i izoštrene opservacije kojoj ništa literarno nije strano, a malo šta životno može da joj promakne. Ušao je u književni život i javnu društvenu raspravu kao kakav srčani bokser u opasan ring, ali rešen da ne uzmiče, već da ostane i izdrži i najteža iskušenja literature, unezverenog društva i sluđenog vremena. I zaista nije uzmicao. Zbirka pripovedaka “Sarajevski Marlboro” kojom se posle pesničkih knjiga oglasio početkom devedesetih, postala je kultno štivo na ovim prostorima, a nagrađivana i frekventno prevođena na više jezika, osvojila je široko čitateljstvo i izvan ovih jezičkih granica.

Ta knjiga je bila dobra predhodnica brojnim romanima, novelama, zbirkama priča, poezije, eseja i kolumnističkih komentara, koje je Jergović objavio u poslednje dve decenije. Danas je on autor čija, tematski bogato razuđena i književno raznorodna, bibliografija ubraja više desetina knjiga, među njima jedva da ima koja da su je mimoišle nagrade, ili da je doživela samo jedno izdanje.

Njegov prozni rukopis karakteriše stalno ispitivanje sopstvenog narativnog postupka u zavisnosti od teme, vremena i ugla gledanja. Istražujući koordinate odnosa tematskog predloška i trenutka u kojem knjiga nastaje, Jergović uspostavlja izvesni unutrašnji pripovedni ritam u oblikovanju materijala kojim se odupire zavodljivim izazovima oponašanja i neposrednog prepisivanja stvarnosti. Pišući o oblicima prisile i porivima zla kod svojih junaka, Jergović ne upada u zamku lagodne distance sa koje se osuđuje i gnuša. On nastoji da pronađe žilu kucavicu, moždanu vijugu zločinstva, da joj se približi, da ispita kako ona funkcioniše.

Jergovićev fikcijski narativ je daleko od toga da bude samozadovoljno destilovan, on ga svesno remeti, uzburkava, zaustavlja i produbljuje preciznim utkivanjem prepoznatljivih činjenica u njegov tok. Tako preplićući fiktivne sa dokumentarnim podacima postiže neko njemu svojstveno naracijsko nadigravanje zbilje i nadzbilje što njegovoj prozi daje onu markesovsku slobodu zahvata, nasuprot uobičajenom jednolinijskom pravcu kazivačkog izlistavanja.

Baš kao i Stefan Mitrov Ljubiša, čiju nagradu dobija, koji je o jeziku često govorio i pisao, i Jergović smatra i svojim pisanjem dokazuje da je jezik najmoćnije sredstvo izražavanja i ko to bogatstvo raskuje u petparce žargonskog prenemaganja, na pogrešnom je putu.

Isto tako, kao i Stefan Mitrov Ljubiša, Jergović oseća zov javne scene i hrabro mu se odaziva. On je onaj ko u svojim kolumnama potseća javnost na to da je zajednički kulturni idiom bogatstvo, a ne opasnost po identitet. On dosledno poziva na intelektualnu uzbunu, jer šovinizam preti da postane prihvaćena društvena norma. On opominje sa strahom i brigom koliko je opasno živeti u društvu u kojem jedino mržnja može biti sigurna.

Ova nagrada se dodeljuje sa idejom da se slobodnim može s razlogom zvati samo ono društvo u kojem je kultura sigurna, a u njoj književnost kao moćna živa reč od velikog uticaja. Ona koju ispisuje književnik Miljenko Jergović je upravo takva.”

03. 08. 2013.

Biti Miljenko Jergović

ili suočavanje s vlastitom i kolektivnom odgovornošću

*

Miljenko Jergović:
Otac
Rende, Beograd 2010.

Piše Danilo Lučić


Beogradska izdavačka kuća Rende objavila je novu knjigu Miljenka Jergovića Otac koja je uspela za veoma kratko vreme da oživi nikad prevaziđene razmirice naroda i narodnosti rahmetli SFRJ. Pored toga, kontroverze oko protekle dodele NIN-ove nagrade, a koje su bile možda najžustrije do sada, obuhvatile su jednim svojim delom i ovu knjigu, kao i roman Muharema Bazdulja Sjetva soli, koju je takođe objavilo Rende. Onaj deo javnosti koji se bavi, ili makar samo interesuje za domaću književnu produkciju, bistrio je poslednjih nedelja jedno pitanje koje je dobilo karakter etičkog, a to je da li je pravo da žiri dodeli nagradu romanu čiji je urednik predsednik tog žirija.

Zatim, prašinu su podigli i Sreten Ugričić i Saša Ilić svojim zahtevima da se njihovi romani povuku iz trke za NIN-a, a ulje na vatru je dolilo Ugričićevo otvoreno pismo žiriju. Na kraju, postavilo se pitanje da li romani Miljenka Jergovića i Muharema Bazdulja odgovaraju propozicijama propisanim za ovdašnju najprestižniju književnu nagradu, jer problem je, ispostavilo se, pravno-formalne prirode: iako su prva izdanja oba romana objavljena u srpskim izdavačkim kućama, oni nisu pisani srpskim jezikom, već hrvatskim. Postaje već izlišno dalje polemisati o sva tri problema, osim, možda i donekle, o ovom poslednjem, samo iz razloga što se čini kao dobar uvod u analiziranje romana Otac.

Već se polemisalo, a po svoj prilici i nadalje će, o stavovima i pogledima Miljenkovim na sociološke i kulturološke aspekte Jugoslovenstva, sa posebnim osvrtom na simpatizere ustaštva koji su nosili prezime Jergović. Ali, u prvom redu, Otac je potraga za identitetom jednog bosanskog Hrvata kroz (samo)preispitivanje bliskih predaka, njihovih trvenja i nesuglasica, zabluda i grešaka, sa kojima Jergović želi da polemiše što je nepristrasnije moguće. Govoreći o ideološkim, nacionalističkim, verskim i društvenim fenomenima Titove Jugoslavije, i postjugoslovenske ere u kojoj jednim delom i dalje živimo, pisac ne može da izbegne iznošenje intime, svoje i svoje porodice, jer između njih i navedenih fenomena postoji dramatična i egzistencijalna interakcija.

S tim u vezi, centralna figura oko koje se promatra familijarno flertovanje (možda je ovo eufemizam) sa ustaštvom je autorova baba Štefanija. Njena privrženost NDH režimu i idolopoklonička emocija spram Ante Pavelića jeste kompenzacija za ljubavnu nesreću koju je doživela sa čovekom koga je volela i kome je rodila dete, Jergovićevog oca, a koji joj je okrutno okrenuo leđa, ne pojavivši se više nikad u njihovim životima. Potresna epizoda iz 1945. kada je njen sin prisilno mobilisan od strane partizana da progoni ustaše i druge domaće izdajnike, a gde su toponimi te potere bolna mesta u hrvatskoj istoriji (Zvonimirova crta, Bleiburg, Karlovac) završava se scenom u kojoj se taj mladić polumrtav od pegavog tifusa vraća majci, koja odbija da mu da čašu vode jer je “išao sa partizanima da ubija Hrvate”.

Osim što vidimo jedno bizarno kažnjavanje sina zbog izneveravanja nekakve nacionalističke ideologije, čak i tamo gde sinovljeve krivice nema, ovde se otkriva i struktura Oca – pokušavajući tokom potrage za sopstvenim identitetom da razmrsi konce komplikovane balkanske povesti, Jergović je izabrao svoje porodično stablo kao siguran putokaz.

Zapravo, podsticaj za pisanje ove knjige, kako je autor izjavio u intervjuu za „Slobodnu Dalmaciju“, rodio se sa vešću o očevoj smrti, u zimu 2010. Osvetljavajući figuru oca u svom životu, Jergović počinje da preispituje sebe i okolnosti u kojima je odrastao. Tako, prva stavka u tom procesu nije pitanje nacionalnosti, konfesije, mesta rođenja i sl. nego pitanje identiteta oca. Jer se uvek zna ko je majka, a otac je eventualna nepoznata u biološkoj jednačini o poreklu. Ovog konkretnog oca iz naslova autor opisuje kao slabog čoveka i nezainteresovanog roditelja koji je, istini za volju, teško podneo svoj razvod. Ali taj i takav otac je u sinu ostavio utisak da u njihovom odnosu nikad nije bilo tople roditeljske emocije, a sin je u ocu budio grižu savesti okarakterisanu kao katolički strah od greha, za koji se otac iskupljivao nekom čudnom privrženošću sinu.

Jergović za svog roditelja piše da je bio ateista, bez ikakvih šovinističkih, rasnih ili verskih zastranjenja, pa njegovu hrišćansku moralnu tegobu objašnjava kroz paralelu sa socrealističkim slovenačkim piscem Francem Bevkom, čije biografsko delo “Knjiga o Titu” govori o Maršalu tonom strahopoštovanja i krajnje idealizacije, kao da prati delove Isusovog žitija iz Novog zaveta. Taj očev strah i Bevkovu hagiografsku mistifikaciju Brozovog života autor skupa imenuje kao “katolički ateizam”.

Kada govori o nacionalnoj pripadnosti, konkretno – o sticanju iste kroz vađenje putovnice i osobne iskaznice, Jergović se susreće sa jednim neprijatnim paradoksom. Koliko se nacionalnost poistovećivala i prožimala sa veroispovešću on je osetio na svojoj koži 1993. prilikom prelaska iz Sarajeva u Zagreb, otkrivši tom prilikom da se hrvatska lična dokumenta ne mogu dobiti bez uverenja o katoličkom krštenju. Jergović se gnevno pita o posledicama takvog odnosa: može li neko biti Hrvat ako nije katolik. Smušeno je i teško pitanje o nacionalnosti bosanskih Hrvata. Jergović opaža da su i Ante Pavelić i Franjo Tuđman bosanske muslimane smatrali Hrvatima, pa im se rashrvaćenje na koje su ih aprila 1945. prisilili srpski komunisti oštro zameralo u novoj hrvatskoj državi tokom bosanskog građanskog rata.

Za pisca Oca rođenje novih republika na tlu nekadašnje Juge označava povratak pobožnosti, ali takve na čijem nebeskom pijedestalu obitava neki novi, nacionalistički Bog.

“Bit će to Bog nacionalnog poslanja, neka vrsta nebeskog Starčevića, Strossmayera i Karađorđa, sasvim praktičan Bog, čije će se ingerencije vršiti i provoditi po starinskome principu, kako budu napredovale njegove vojske, ali prema suvremenim metodima i saznanjima nauke i tehnike, koja su dovela do izuma savršenih artiljerijskih oružja i oruđa, što Božje stvorenje uspijevaju pronaći i likvidirati na svakome mjestu na kojemu se ono skrije u strahu od smrti i patnje”, piše Jergović.

Odatle vidimo da za njega takav, redizajniran i prepevan Bog više nije altruista i milosrdan, već, iznova rođen u krvavom bratoubilačkom bosanskom ratu, on može biti samo Bog rata. Pa ipak, bojazan da će se o Ocu razmatrati samo i isključivo u kontekstu preispitivanja hrvatske ustaške prošlosti i kolektivne odgovornosti potvrđuju neki hrvatski javni intelektualci svojim napadima na Jergovića. Počevši od Vedrane Rudan i njenog teksta u Nacionalu pod nazivom “Ustaše svi i svuda”, koju identičnim tonom prate komentatori Večernjeg lista Milan Ivkošić i Marinko Jurašić, okosnica njihovog spočitavanja grupiše se oko sledeće Jergovićeve tvrdnje, a to je da su za genocid u NDH odgovorni svi “koji su tog čas bili Hrvati, njihova djeca, unuci i praunuci, svi i uvijek, bez obzira na to jesu li bili fašisti ili antifašisti, pa čak i bez obzira na to jesu li njihovi bližnji ubijeni zajedno sa Srbima, Jevrejima i Romima.” Međutim, treba biti oprezan pa primetiti da Jergović nikada ne govori o kolektivnoj krivici, već o kolektivnoj odgovornosti. Posle ove sporne, naredna rečenica glasi: “Na suprotnoj strani od društvene i kolektivne odgovornosti nije kolektivna nedužnost. Na suprotnoj je strani neodgovornost.”

Stvar bi trebalo da je sada jasna, i tu nema više spora. Jergovićevi stavovi će se bolje razumeti uz citat Sabine Čehajić – Clansy, doktora socijalne psihologije sa sarajevske Škole za nauku i tehnologiju i autorove sugrađanke, koja se dugi niz godina bavi raznim aspektima suočavanja sa prošlošću: “Odgovornost ne definišemo u smislu odgovorna sam za ono što su pripadnici mog naroda činili u prošlosti, ali sam odgovorna za ono kako ću se sada postaviti prema tome. Znači odgovornost definišem u smislu kao jedine ispravne, moralne reakcije, kao odgovor na ono što desilo, što jesu pripadnici mog naroda činili i radili, odgovor u sadašnjosti koji će nas, u stvari, sutra dovesti do tog nekog održivog i istinskog pomirenja.“

Privrženost ustaškoj državnoj tvorevini koja je postojala kod nekih Jergovića je anticipacija pojave povampirenog nacionalizma iz 90ih, koji će oživeti u svim bivšim jugoslovenskim republikama, a u srcu tog nacionalizma je KPJ pedeset godina držala glogov kolac, ispostaviće se – samo privremeno.

Kombinujući elemente memoara, autobiografije, sociološkog i političkog eseja, Otac se udaljava od romaneskne strukture i time biva teži za žanrovsko određivanje. Za pravo da ovu knjigu posmatramo kao formu nekog inovativnog i stilski razuđenog nekrologa daje nam sam autor kada o Ocu govori kao o oproštajnom eseju, knjizi “bez literarnih pretenzija, koja, uz minimalnu stilizaciju teksta, donosi jednu osobnu priču.“

Između očevog zapostavljanja zbog koga je u sinovljevim očima postao biće iz mašte, njegove slabosti i traljavog roditeljstva i baba Štefanijinog ustaštva kojim je želela da napreduje na drušvenoj lestvici NDH-a i time naplati svoje ljubavne jade, a to se ideološko opterećenje odrazilo na sina i unuka, može se, dakle, povući paralela u smislu preplitanja dvostruke frustracije: privatne i istorijsko-nacionalne. Jergović je istovremeno oštar i sažaljiv kada ustašu, po modelu primećenom u sopstvenoj familiji, definiše kao “zlosretnog hrvatskog malograđanina koji će već u sledećoj epizodi pristati da se u njegove ime ubija”. Opet, zar nije to primenljivo na bilo kog fanatičnog i ekstremnog ultra-nacionalistu? Zaključak je da je Jergović održao javnu lekciju o objektivnom sagledavanju i suočavanju sa individualnom/porodičnom i kolektivnom odgovornošću. Lekciju koju bi mnogi, i sa ove i sa one strane Drine, trebalo da ponove.

*

Male novine, 18. 02. 2011.

01. 05. 2013.

2013 Best Translated Book Award Fiction Longlist

    The Planets, by Sergio Chejfec; Argentina; tr. from the Spanish by Heather Cleary (Open Letter Books)

    Prehistoric Times, by Eric Chevillard; France; tr. from the French by Alyson Waters (Archipelago Books)

    The Colonel, by Mahmoud Dowlatabadi; Iran; tr. from the Persian by Tom Patterdale (Melville House)

    Atlas, by Dung Kai-Cheung; China; tr. from the Chinese by Anders Hansson & Bonnie S. McDougall (Columbia University Press)

    Kite, by Dominique Eddé; Lebanon; tr. from the French by Ros Schwartz (Seagull Books)

    We, the Children of Cats, by Tomoyuki Hoshino; Japan; tr. from the Japanese by Brian Bergstrom (PM Press)

    The Map and the Territory, by Michel Houellebecq; France; tr. from the French by Gavin Bowd (Knopf)

    Basti, by Intizar Husain; Pakistan; tr. from the Urdu by Frances W. Pritchett (NYRB Classics)

    Mama Leone, by Miljenko Jergovic; Croatia; tr. from the Croatian by David William (Archipelago Books)

    Awakening to the Great Sleep War, by Gert Jonke; Austria; tr. from the German by Jean M. Snook (Dalkey Archive Press)

    My Struggle: Book One, by Karl Ove Knausgaard; Norway; tr. from the Norwegian by Don Bartlett (Archipelago Books)

    Satantango, by László Krasznahorkai; Hungary; tr. from the Hugarian by George Szirtes (New Directions)

    Autoportrait, by Edouard Levé; France; tr. from the French by Lorin Stein (Dalkey Archive Press)

    A Breath of Life, by Clarice Lispector; Brazil; tr. from the Portuguese by Johnny Lorenz (New Directions)

    The Lair, by Norman Manea; Romania; tr. from the Romanian by Oana Sanziana (Yale University Press)

    The Hunger Angel, by Herta Müller; Romania; tr. from the German by Philip Boehm (Metropolitan Books)

    Traveler of the Century, by Andrés Neuman; Argentina; tr. from the Spanish by Nick Caistor and Lorenza Garcia (FSG)

    Happy Moscow, by Andrey Plantonov; Russia; tr. from the Russian by Robert Chandler and Elizabeth Chandler (NYRB Classics)

    With the Animals, by Noëlle Revaz; Switzerland; tr. from the French by Donald W. Wilson (Dalkey Archive Press)

    Maidenhair, by Mikhail Shishkin; Russia; tr. from the Russian by Marian Schwartz (Open Letter Books)

    Joseph Walser’s Machine, by Gonçalo M. Tavares; Portugal; tr. from the Portuguese by Rhett McNeill (Dalkey Archive Press)

    Island of Second Sight, by Albert Vigoleis; Germany; tr. from the Germany by Donald O. White (Overlook)

    Dublinesque, by Enrique Vila-Matas; Spain; tr. from the Spanish by Rosalind Harvey and Anne McLean (New Directions)

    Transit, by Abdourahman A. Waberi; Djibouti; tr. from the French by David Ball and Nicole Ball (Indiana University Press)

    My Father’s Book, by Urs Widmer; Switzerland; tr. from the German by Donal McLaughlin (Seagull Books)

    *

    http://www.rochester.edu/College/translation/threepercent/index.php?id=6242

07. 03. 2013.

Anatomija zločina

Miljenko Jergović:
Srda pjeva u sumrak na Duhove
EPHart, Zagreb 2007.

Piše: Nikola Vukolić

Dugom nizu svojih ostvarenja, impozantnom spisku od 20 naslova: zbirki pjesama, kraćih proznih formi (priča i novela), te drama, članaka, ogleda i eseja, zatim romana, Miljenko Jergović je pridodao još jedno djelo – roman malo neobičnog naslova “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove”.

Taj Srdin pjev proteže se na preko 450 strana pričanja koje vrca iskrama duha, britkim zapažanjima, smjelim konstatacijama, jezikom u kojem se, na poseban način, odslikava psihološka posebnost junaka, posebnost njihovih marginalnih egzistencija i uzvitlani talog vremena koji svaku jedinku ispunjava strahom, mržnjom, degradacijom i degeneracijom, otuđenjem i nemogućnošću bijega iz vlastite kože koje bi se, kao naslijeđene bolesti, najradije odrekli.

Na početku nam se čini da je Jergović smislio da nam ispriča krimi-storiju sličnu onoj koja svojim poetičkim uzusom započinje svršetkom, pronalaženjem leša, da bi se zatim tragalo za identitetom žrtve, mogućim počiniocima zločina, više osumnjičenih od kojih svaki ima “debeli” razlog da ukloni onog koji im se našao na putu ili pomrsio njihove račune. Istraga se potom vodi u svim mogućim pravcima, dolazi do neočekivanih obrta i nenadanih otkrića da bi se na kraju pokazalo da je počinitelj onaj na koga se uopšte nije ni sumnjalo i koji je čitavo vrijeme bio istražiocima pred očima, zaštićen svojom neupitnom nevinošću.

U “Srda pjeva u sumrak na Duhove” radnja, ona koja neposredno koincidira sa ubistvom, prilično je reducirana. Postoji leš, pronađen slučajno u jednom napuštenom stanu u elitnom dijelu Zagreba i mali broj protagonista, slučajno ili službeno vezanih za rješenje neugodnog zadatka.

Ali, ako se samo korak udaljimo iz mrtvačnice, radnog mjesta brkatog Ličanina, bivšeg milicajca Lazara Hranilovića, koji je kao “tehnološki višak”, pored sve ažurnosti u službi, kao Srbin, otpušten s posla, vidimo da je ono što bismo u običajenim djelima ove vrste nazvali radnjom – toliko uzelo maha, dobilo pakleni intenzitet, pretvorilo se, po ko zna koji put na ovim prostorima, u rat do istrebljenja u kojem su se povezala prošla i sadašnja stradanja, iskopale stare ratne sjekire, raspirili samo naizgled pritajeni požari mržnje, razigralo se krvavo kolo, buknula sjećanja i aktivirali se prošli neraščišćeni računi.

Mjesto radnje je Zagreb, njegove elitne četvrti, a još više prigradska naselja u koja se, u toku ovog posljednjeg rata, slio najrazličitiji svijet – sirotinja, bolesnici, najviše iz Bosne, nevini i krivci, zaslužnici prošlosti.

Kopanje po prošlosti nije piščev prioritet. On nema istoriografskih ambicija. Jer, njegovi junaci svoju prošlost nose u sebi, u čvrsto zabravljenim pretincima sjećanja, i to ne samo vlastitih nego i porodičnih, sjećanja sredina iz kojih su ponikli i koje su uticale na njihovo formiranje, moralna shvatanja, usmjerenost životne akcije i, naravno – sudbinu.

Sve se, dakle, vrti oko zadavljene djevojčice pronađene u jednom luksuznom zagrebačkom stanu, čiji su se vlasnici, pred ratnim talasom, sklonili na novu adresu u inostranstvu.

Djevojčicu niko ne traži, niti je ko zna, ne zna se njena dob, nacionalnost, pa čak ni ime. Sa same margine društva najzad će se neko sjetiti da je to vjerovatno Cigančica koja na raskrsnici dviju gradskih saobraćajnih arterija obilazi zaustavljene automobile koji pred semaforom očekuju zeleni signal, pruža ruku da joj vozači udijele koju kintu, pjeva i pleše pred točkovima kola, vitla svojom prljavom kosom i u transu raskopčanom bluzom iz koje izviruju nježni znaci njene buduće napupale ženstvenosti.

Za ovaj “slučaj”, u raznim ulogama, vezuju se ostali protagonisti priče, čijem je portretisanju autor posvetio čitave mini-romane. Tu je, najprije, već spomenuti, Lazar Hranilović, Srbin iz Like koji je, kao sin golootočkog robijaša, za svagda žigosan političkom nepodobnošću, uspio nekako da se zakači i postane milicajac na poslovima koji su zahtijevali više snage nego pameti.

Traumatiziran onim što je doživio, Lazarev otac se zarekao na šutnju, u strahu da ga jezik ponovo ne odvede na pakleno ostrvo odakle je jedva izvukao živu glavu. Dosljedan svojoj odluci, otac je svojom šutnjom doveo do ludila dječakovu majku, a njega, praktično, lišio roditeljskog staranja. Tek kasnije, kada su poslije smrti najvećeg sina naših naroda i narodnosti, nastupila drugačija vremena, otac je progovorio. Sada je to bio skrhan i razočaran čovjek koji je utjehu tražio u Bogu, pretjerivao u postu i molitvama, noseći oko vrata krst veličine onoga na seoskoj crkvi.

Nakon svega što je preživio, Lazar Hranilović će podići ruku na sebe i izvršiti samoubistvo na svome radnom mjestu, u mrtvačnici, pored seciranog tijela Srde Kapurove, koja je, i mrtva, na neki neobjašnjiv način privlačila njegov pogled i zaustavljala korak na ivici uzdaha.

U rješavanju slučaja bio je angažovan istražitelj za krvne delikte Lovro Babić, Hrvat iz Rame, čovjek koji je ozbiljno shvatao svoj posao, ali usamljenik i, čini se, za čitav život “opečen” jednim davnim saznanjem. Podizala ga je njegova brkata baba, koja je nadomjestila nestale roditelje. Djetinjstvo mu je prošlo u osjećanju sveopšte nesigurnosti, u neprestanom seljakanju u kojem je baba, više nego na svoju unučad, pazila svoj masivni, pregolemi ormar u kojem je čuvana zimnica, ali, dječak je slutio, i neko tajno “porodično blago” koje niko nije smio vidjeti. Kada mu se prvi put pružila prilika, on je među teglama kiselog krastavca i ispeglane posteljine otkrio Ustašku spomenicu i sliku svoga djeda – ustaše, i tada su mnoge stvari postale jasnije.

Na putu razjašnjenja Srdinog slučaja, on je susreo još dva neobična čovjeka: naočitog pravnika Svjetlana Andrassyja koji je, po dolasku iz Beograda, uspio da se nametne svojim nastupom i smislom za samoreklamu, ali i talentom za laku zaradu korištenjem mutnih političkih i društvenih prilika, opšte dezorjentacije koje mu je, poput povoljnog vjetra, duvala u jedra.

U Beogradu Lucifero Andrašić, ovdje Svjetlan Andrassy, bio je sin medicinskog pukovnika iz ugledne zagrebačke obitelji, koji je u prvim danima endehazije potegao pištolj na ubicu svoje vjerenice Jevrejke, te zato morao da bježi u šumu, i majke, kćeri ustaškog presuditelja koji je do oslobođenja pola vremena provodio u ludnici a pola u Jasenovcu. Taj Lucifer je, kao se približavalo vrijeme raspada Jugoslavije, sve potpunije osjećao svoju nepripadnost srbijanskom okruženju, izolovanost pod staklenim zvonom ekskluzivnog dedinjskog ambijenta u kojem je njegov otac, kao hrvatski kadar i istaknuti naučnik, upotpunjavao sliku idile jugoslovenskog bratstva i jedinstva naroda i narodnosti “pod stijegom Partije slavne”.

Otac se osjećao kao strano tijelo, pa je svoju nepripadnost kompenzovao stasnim predavanjem izučavanju epidemija koje su tokom vjekova harale razdijeljenim jugoslovenskim prostorima, epidemija koje su zajedničkim smrtima povezivale naše podijeljene živote.

Po dolasku u Zagreb, mladić je promijenio identitet, odbacio svoje neobično ime i posrbljeno prezime, postao Zagrepčanin plemenitog porijekla, dio društvenog krema, uvijek u blizini nekog predstavnika vladajuće garniture. U skladu sa nekim društvenim trendovima, on osniva i neku nevladinu organizaciju za pomoć hendikepiranim, socijalno i nacionalno degradiranim pojedincima ili grupama (npr. Ciganima), bolesnicima, izbjeglicama, prostitutkama, beskućnicima. Njegov udio u pomoći sastojao se u vlastitoj promociji po prijemima, konferencijama za štampu, u medijima koji su njegovim primjerom potvrđivali novu humanu orijentaciju društva, njegov evropski obol za razliku od primitivnog, seljačkog, četničkog okruženja, barbarskog mentaliteta, čiji mrak ne mogu da razgrnu ni svjetlosti XXI vijeka.

Uz njega se “zalijepio” Toma Wacha, izbjeglica iz Sarajeva, praunuk češkog doseljenika koji je u ovaj grad dospio nakon I svjetskog rata. Pradjed je bio svojevrsni umjetnik modist, pa je njegova slava doprla i do Beograda, do Karađorđevića i kraljice Marije kojoj se divio, i koja ga je inspirisala za njegove najuspjelije kreacije.

Nakon što mu je otac napustio majku i zaslijepljen ljubavlju prema jednoj Jevrejki nestao iz njegovog života, primio judaizam i u vrijeme holokausta nad Jevrejima nestao u fašističkim fabrikama smrti. Toma je odlučio da izbriše svoju prošlost, postane neko drugi, drugi i u tom smislu da se koristio čak najbizarnijim sredstvima.

Najzad, čitava priča ne bi imala smisla bez glavnog osumnjičenog, čiju je krivicu, uprkos mreži nejasnih okolnosti, trebalo dokazati.

To je Ile Mažar koji je, ostavši bez roditelja, po izbijanju rata sa staračkim parom svojih sugrađana prešao u Zagreb. Dječak nije završio ni osnovnu školu. Njegova zanimanja bila su vrlo ograničena, a intelektualni dosezi zanemarljivi, osim kad je u pitanju matematika. Bio je, dakle, autista, strasno zaokupljen željom da matematičkim proračunom dođe do formule dobijanja premije na lutriji. Očeva smrt i rat su ga omeli u naumu. U novom okruženju uspio je da kao izbjeglica dobije posao raznosača pice kod nekadašnje zvijezde banjalučkog fudbala koji se, nakon završetka sportske karijere, počeo baviti biznisom, osnivanjem lanca pečenjarnica.

Iletu se posao jako dopao, jer mu je omogućio da stalno bude na terenu, u kontaktu sa najrazličitijim ljudima.

Ograničene pameti i pod dejstvom opšte atmosfere u gradu, odlučio je da i sam nešto učini, izađe iz anonimnosti i zakorači na stranice crne štampe, koje su za njega predstavljale prvi korak prema slavi.

Indoktriniran duhom povampirene endehazije, ovaj krvni srodnik narodnog heroja sa Kozare Josipa Mažara Šoše nanosi, pod okriljem mraka, teške fizičke povrede rijetkim preostalim, vlasti lojalnim Srbima u gradu i pokušava da zapali grupu Albanaca oko gomile bostana koji su dopremili za zagrebačku tržnicu. Uživa što se oko njegovog lika počela ispredati fama o zagrebačkom davitelju.

U beskonačnim satima ispitivanja on je inspektoru Babiću ponavljao uvijek istu priču, nezainteresovan i duhom odsutan, tako da je istraga dugo tapkala u mjestu. Rasplet je došao naglo. Rješenje enigme dugo je stajalo pred isljednikovim očima. To je bio pompezni, starinski svileni kišobran sa izvezenim inicijalima vlasnika.

Jergovićevo djelo pokazuje izuzetno majstorstvo, najprije u stvaranju atmosfere vremena koje dovodi do raspada države, a zatim rata u kome svaka strana otkriva svoje najružnije lice, rata u kojem se iz prividnog zaborava povampiruju aveti mržnje, zločina i animalizacije. Jergović se ne opredjeljuje ni za jednu stranu. On samo dopušta da život progovori svojim strašnim istinama.

U svijetu kojim su zavladali animalni nagoni, sve je puno promašenih života, uzaludnih egzistencija, nečistih savjesti, ludila, razarajućih, često nerazjašnjivih bolesti, smrti djece.

Svi junaci priče su na svoj način tragični. Niko od njih ne spada u pozitivce, ali ih Jergović ne osuđuje, niti im odobrava. Prilazi im sa stanovišta čovjeka kome ništa ljudsko nije strano. Gubeći svoju humanu dimenziju, svijet je postao zvjerinjak u kome svako svakome radi o glavi, a mržnja je jedina stalna relacija koja motiviše i mobiliše misli i akcije pojedinca. Društvo se pretvorilo u deponiju po kojoj gmižu zločinci, prevaranti, idioti, lažni heroji, dobrotvori okrvavljenih ruku, očajnici, bolesnici, moralni i socijalni otpad, “suvišni ljudi” svih kategorija. Stranicama djela gazi stotine lica posrćući pod teretom života i svoje prošlosti. Te sudbine se ne mogu gledati izdvojene, one su isprepletene, čineći gusto, kompoziciono kompaktno pripovjedno tkanje nesvakidašnje upečatljivosti.

“Srda pjeva u sumrak na Duhove” Miljenka Jergovića je roman visoke literarne ostvarenosti. Odavno nisam osjetio toliko uzbuđenje kao u susretu, čitanju, prečitavanju stranica ove knjige u kojoj je svaka rečenica ispisana s pažnjom majstora, u čijem tekstu ni jedna pojedinost, ni jedna riječ nije slučajna, u kojem je sve gusto, punoznačno, upečatljivo i ovjereno ličnim stvaralačkim pečatom koji nije moguće falsifikovati.

01. 03. 2013.

Ko ne otplače ovu knjigu, neka ne ide u svet

Blic, Beograd

17. 12. 2012.

Živim u nekoj vrsti unutarnjeg progonstva

Razgovarla: Andrijana Copf

Dnevni list, Mostar

Poljsku nagrada “Angelus”, za najbolji roman srednje Europe, dobio je roman “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove” Miljenka Jergovića, pisca rođenog u Sarajevu 1966., koji od 1994. živi u Zagrebu, točnije – na selu pokraj Zagreba.
Jergovićev roman o petero došljaka u Zagrebu izrazito je toplo dočekan u Poljskoj. Osim ove nagrade, kritičarka poljskog magazina Polityka uvrstila je roman među deset najvažnijih knjiga objavljenih u Poljskoj prošle godine. Roman “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove” na poljski je prevela Magdalena Petrynska.
Svojim knjigama, kolumnama, stavovima, u javnosti Jergović izaziva reakcije – možda je to tako najtočnije reći – jer neki ga vole, neki hvale, neki žestoko kritiziraju, no spisateljski dar nitko mu ne može osporiti. Prvu nagradu dobio je s nepune 22 godine – nagrade “Ivan Goran Kovačić” i “Mak Dizdar” za mladog pjesnika dobio je za prvu knjigu poezije “Opservatorija Varšava” (Zagreb: SKUD Ivan Goran Kovačić, 1988.). Knjiga “Sarajevski Marlboro” iz 1994., potresne i tople priče iz ratnog Sarajeva, donijela mu je međunarodna priznanja, među kojima i Erich-Maria Remarque nagradu za mir 1995. te 2009. međunarodnu nagradu “Literature from the front” (Književnost s fronta) u Italiji. Nagrada “Angelus” za najbolji roman objavljen u Poljskoj njegova je najvažnija nagrada do sada. U razgovoru za Dnevni list najvažniji srednjoeuropski pisac govori o pisanju, o identitetu i pripadnosti.

Biti ‘Najvažniji srednjoeuropski pisac’, kako Vas je nazvao žiri na dodjeli nagrade Angelus. Što znači? Koliko je to čast, ali i obaveza, teret?

– To baš i nije jednostavno pitanje. U književnim procjenama nema egzaktnosti kao, naprimjer, u vaganju luka i krumpira na tržnici. Moj roman “Srda pjeva u sumrak na Duhove”, točnije njegov prijevod na poljski, nagradio je deseteročlani žiri, sastavljen od vrlo uglednih poljskih pisaca, kritičara, prevoditelja i povjesničara književnosti. Nagrađujući me, učinili su mi čast, kao što su mi na čast i svi pritom izrečeni i napisani komplimenti. Ali nisam siguran, ovom prigodom, kao ni bilo kojom drugom, što bi, kada govorimo o književnosti, moglo biti “najbolje” ili “najvažnije”, i tko bi to mogao biti najbolji i najvažniji. Meni je u ovoj stvari puno važniji kontekst u koji sam doveden kao pisac. Naime, drugi put sam se našao u finalu Angelusa. Prvi put to mi se dogodilo s romanom “Ruta Tannenbaum”, kada je nagrađen Josef Škvorecky, za svoju klasičnu knjigu “Inžinjeri ljudskih duša”. Do sad su dvaput u finalu Angelusa bili još samo Laszlo Krasznahorkai, genijalni madžarski romanopisac i scenarist svih filmova Bele Tarra, i jedan od mojih najdražih živih pisaca Ismail Kadare. Nikad mi ne bi na um palo da izvlačim zaključke iz činjenice da njih dvojica nisu dobili Angelusa, a ja, eto, jesam, niti bih ikada osjetio potrebu da se s njima uspoređujem ili, ne daj Bože, mjerim. Ali silno mi imponira, to priznajem, što postoji barem deset ozbiljnih ljudi koji će moje knjige dovoditi u kontekst s njihovim knjigama. Prvenstveno, ja sam čitatelj, a tek zatim i pisac. Postoji vrlo čvrst i kontekstualiziran svijet mojih čitateljskih preferencija, pisaca koje volim ili poštujem, knjiga. To je velik i bogat svijet, za razliku od moga spisateljskog svijeta, koji je osamljen, sveden, pust, vezan isključivo za ovaj jezik na kojem komuniciramo. U Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, dakle, u zemljama iz kojih potičem, mene, zapravo, nema, niti me treba biti. Ili me ima u svjetovima mojih čitatelja. Ali nemam više ništa s ovdašnjim piscima. Tako je to ispalo. I zbog toga mi je važno ako netko misli da imam nešto zajedničko s Kadareom ili Krasznahorkaijem, da spomenem samo njih.

Poznati ste kao plodan pisac, redovno objavljujete i kolumne. Što je za Vas pisanje?

– Da sam Amerikanac, možda bih sad rekao da je pisanje moj – životni stil. Iako, i u tome ima istine. S vremenom, moj život se u potpunosti sveo na tekst, sliku i ton, na ono što je u književnosti, slikarstvu, glazbi ili filmu veće od života. U svakodnevici i u dnevnosti me sve manje ima, budući da živim u nekoj vrsti, dijelom samoodabranog a dijelom i nametnutog, unutarnjeg progonstva. Pišem za Jutarnji list, knjige objavljujem u Srbiji i Crnoj Gori, prijevode kojekuda po svijetu, nisam član nijednoga književnog udruženja u Hrvatskoj, niti hrvatskoga PEN kluba. Jedino što u današnjoj Hrvatskoj smatram svojim je – hrvatski jezik. Sve drugo mi je tuđe i u svemu drugom sam tuđin. Istina, svojim smatram i jezik kojim se piše i govori u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, tako da sam i u tim zemljama jednako stran i domaći, kao i u ovoj. Otprilike to je okvir mog pisanja i moje književnosti.

Ljudi moraju imati odnos prema onome što čitaju. Prema Vašem djelu jako je teško ne-imati odnos. Je li i u tome veličina jednog pisca?
Uskraćen sam da čitam svoje knjige na način kao da ih je napisao netko drugi. I možda je dobro što je tako. Knjige prema kojima nemam odnos, knjige su koje čitam samo da bih se informirao. A što više vrijeme prolazi, što sam stariji, to me takva vrsta čitanja manje zanima. Puno ću lakše gledati neki film, koji me ne zanima, osim informativno, nego što ću s takvim motivima čitati knjigu. Svi smo mi, ako nas književnost doista zanima, nečiji oduševljeni čitatelji. Recimo, u Wroclawu, na dodjeli nagrade, bilo mi je važno sresti Olgu Tokarczuk, veliku poljsku proznu autoricu, i reći joj – posve klinački, fanovski – koliko volim ono što ona piše, koliko me se to tiče, koliko mi je u životu važno… U času dok takve stvari nekome govorim, ja nisam pisac, nego sam čitatelj. Pisac sam samo dok pišem ili dok mislim, dok projektiram to što ću pisati. Sada, dok nas dvoje razgovaramo, ja sam opet samo čitatelj, tako da vam je, možda, propao intervju, jer niste u prilici razgovarati s M.J, piscem. Ali za utjehu, s M.J, piscem čak ni ja ne razgovaram. Kada se uspijem razdijeliti na više osoba, pa kada jedna s drugom razgovaramo o književnosti, uvijek to činimo kao čitatelji. I nije mi krivo zbog toga, to je ono što želim sačuvati, trajno, i što je neobično važno u mom doživljaju književnosti. Pa i u mom čitanju. Važno mi je da budem oduševljen, recimo, romanima Olge Tokarczuk. Ili, naprimjer, romanima Mirka Kovača. Nemam baš nikakvu želju ni potrebu s Kovačem razgovarati kao pisac s piscem. Puno mi je draže razgovarati s njim kao čitatelj sa svojim omiljenim piscem. I da razgovaramo o njegovim, a ne o mojim knjigama. Ne pomišljajte da je to skromno s moje strane. Upravo suprotno.

Piotr Kofta u osvrtu na Vašu nagrađenu knjigu za Vas kaže: Kad je riječ o književnosti koja približava istinu o sudbini mrtve Jugoslavije, tu je bez premca. Kada je u pitanju istina o bivšoj Jugoslaviji, što mislite, hoće li ikada doći vrijeme da svi narodi te države pogledaju istini i činjenicama u oči o njezinom raspadu?

– Ne mogu više o tome razmišljati. Oni koji žele vidjeti, oni će i vidjeti. Ali, isto tako, uvijek će se raditi o manjini, o ljudima koji će, i po cijenu da se zamjere građanskoj većini, naciji ili rulji, misliti svojom glavom o stvarima koje se te glave i tiču. Da bi tako mislio, čovjek bi trebao biti dostojanstven i hrabar. Takvo mišljenje ne zahtijeva veliku pamet, duboka znanja i uvide. Svakome je dato da misli i o Sreberenici, i o Dretelju, i o Sarajevu, i o sudbinama nestalih bugojanskih Hrvata 1993., samo je pitanje želimo li o tome misliti i što ćemo od “ponuđenih” tema odabrati. Ako smo časni ljudi, ili ako se bavimo književnošću, onda ćemo, u pravilu, birati promišljanje situacija u kojima je zločin počinjen u naše ime. Taj je zločin uvijek veći i važniji od onoga koji je počinjen nad nama ili nad nekim našim. Ali ne zbog svojih akutnih razmjera, zbog toga koliko je tko ubio ljudi, srušio gradova i spalio sela, nego je zločin počinjen u naše ime veći i važniji jer nas svijest o njemu oslobađa ili iskupljuje od budućega zla. Iz hrvatske perspektive govoreći – a to je moja porodična i osobna perspektiva – svijest o bezmjernome jasenovačkom zločinu, o Dretelju ili Stocu, o organiziranom ubijanju srpskih staraca u kasno ljeto 1995. ili o odlikovanjima koja je Tuđman dijelio ubojicama porodice Zec, jedini je put u slobodu, ali i jedini put da se čista srca, s tugom i razumijevanjem govori o Vukovaru, Škabrnji ili o Križančevu Selu, gdje se dogodio jedan od odvratnijih ratnih zločina pripadnika Armije BiH nad Hrvatima. Ali kako govoriti o Križančevu Selu, ako se nalazi razumijevanja za zločin u Ahmićima?

Kakva je, u tom kontekstu, uloga književnosti?

– Književnost je u tom smislu neumoljiva. Ona podrazumijeva neku višu, božansku istinu. Književnost ne podnosi laži, pogotovu ne oko takvih stvari. Ako nas je rat iz devedesetih ičemu naučio, onda nas je naučio upravo tome. Jer koliko god se nacionalistički pisci – pa i neki među njima prethodno vrlo daroviti – trudili da napišu priču u kojoj će njihova nacija biti najvećom ratnom žrtvom, nevina i čista u svome mučeništvu, ni sa srpske, ni sa hrvatske, ni sa bošnjačke strane nije izašao nijedan makar i suvisao pripovjedni ili pjesnički tekst na tu temu. Umjesto toga, neki prethodno dobri pisci, ispisivali su pamflete, idiotske šovinističke baljezgarije, kakve danas u Hrvatskoj ulaze u školsku lektiru, ali su u književnome smislu savršeno bezvrijedne. I bez obzira na sav trud ministarstava kulture, vjerskih zajednica i državnih i diplomatskih predstavnika, svijet takvu našu književnost s prijezirom odbija, umjesto da je, po potrebama naših mučeništava, prevodi i objavljuje. Na filmu još i možete skrivati svoju nacionalističku laž, ali u književnosti to, vidite, ne ide. I tako je dobro i utješno što ne ide.

S Ivanom Lovrenovićem potpisujete knjigu “Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata”. Rat je službeno završio. Kada će bh. društvo napokon krenuti naprijed i zakoračiti u budućnost?

– Nemam odgovora na to pitanje. Ali nešto moram reći: za mene, Bosne ima onoliko koliko ima Ivana Lovrenovića u Bosni. Bosne ima onoliko koliko se o Bosni i njezinoj budućnosti pita Lovrenović. Ne znam kada će Bosna zakoračiti u budućnost. Recimo, dogodit će se to kada u Zagrebu o Bosni i Hercegovini prestanu razmišljati izvan nacionalističkih, orijentalističkih ili agramocentričnih stereotipa ili kada u Beogradu Sarajevo bude doživljeno kao glavni grad jedne, istina kompozitne, ali nedjeljive države. A možda je, danas, nešto i od toga važnije. Bosna će, čini mi se, imati jasniju budućnost kada se ljudi počnu sjećati onog što su još jučer govorili i mislili. Naprimjer, vidite kako se danas gleda na Zlatka Lagumdžiju. Nemam ništa protiv, ali prisjetimo se što se, prije samo nekoliko mjeseci, ili koju godinu, događalo s Ivanom Lovrenovićem, kada je u Lagumdžiji vidio nacionalista, kakav je i Dodik?  Ne samo da se na njega ostrvilo sve sekularno i građansko u Sarajevu, nego mu je u tom gradu trajno onemogućeno javno djelovanje, malne mu je zabranjeno da objavljuje. Ali tada je Zlaja bio idol čaršije, borac protiv onih koji žele dijeliti Bosnu, heroj nacije… Ne govorim ovo sa zluradošću, nego samo pokušavam naći primjer za tvrdnju da će Bosna steći jasniju budućnost čim se ljudi počnu sjećati nečega što se još jučer dogodilo. Ili, recimo, nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini. Ono je preduvjet bilo kakve budućnosti u Bosni i Hercegovini, kao i u svakoj drugoj višenacionalnoj državi – a takvih je danas mnogo, od tradicionalno kompozitnih, kakva je Švicarska, do onih koje su to postale u proteklih pola stoljeća, kakve su Njemačka ili Francuska – ali pritom nacionalno pitanje ne traži konačan odgovor, niti ima konačnih odgovora na takva pitanja. Smisao je u priznavanju da pitanje – postoji. U tome da u Bosni i Hercegovini žive tri jednako stara naroda, koja imaju jednako pravo na svaki pedalj zemlje u kojoj žive. Pravo koje ne može biti osporeno zbog nečije malobrojnosti, niti može biti prenaglašeno zbog nečije višebrojnosti. Također, zgodno je pomišljati da smo svi mi Bosanci i Hercegovci, a da nas nacije samo dijele i da nacije nisu važne. To je legitiman stav, ali smo ako ste spremni braniti one koji ostaju u manjini i nikada i nikako ne konzumirati prava vlastitoga većinstva. A to, vidite, ne ide. Nije išlo ni u Jugoslaviji 1989, kada su srpski nacionalisti insistirali na jugoslavenstvu i na tome da bismo svi koji volimo Jugoslaviju mogli biti Jugoslaveni, a ne da se opterećujemo nacionalnim razlikama, ali isto to ne ide ni u Bosni i Hercegovini. Ne bi išlo ni u Srbiji, kada bi sad netko došao i rekao da će se nacionalno pitanje riješiti tako što će svi biti – Srbijanci, uključujući i Bošnjake na Sandžaku, koji će, zarad zajedničkog interesa domovine, ostaviti po strani ono što ih izdvaja i dijeli od srpske većine. Takav način razmišljanja, koliko god se činio  dobronamjernim, uvijek ide u korist većinskoga nacionalizma. Ali zašto ja o svemu tome govorim? Stvarno, ne znam zašto. Možda zato da ponovim kako je izoliranje Ivana Lovrenovića i njegovo izbacivanje iz bosanske javne sfere svjestan pokušaj da Bosna konačno uništi. Sve drugo je višak, ta bi rečenica bila najtočniji i najcjelovitiji odgovor na vaše pitanje.

Možemo li to uopće u zemlji u kojoj ne postoji državno ministarstvo kulture, Zemaljski muzej je zatvoren, institucije kulture koje imaju državni predznak ustvari nemaju osnivača ni riješen pravni status…?

– Ima u svijetu zemalja bez ministarstva kulture, nije u tome problem. A Zemaljskog muzeja nema zato što nema svijesti o potrebi za Zemaljskim muzejom. Onaj koji je tu svijest stvarao, onemogućen je u Sarajevu da javno piše i djeluje. Dakle, ni u Sarajevu nema stvarne potrebe za Zemaljskim muzejom, nego je ona samo deklarativna i ceremonijalna.

Zašto nemamo odnos prema našim velikim piscima? Ni pokojnim, a još manje suvremenim?

– Odnos nemaju oni koji ne čitaju. A to onda i nije loše. Bolje da ljudi koji ništa ne čitaju ništa o piscima i ne misle, nego da misle, a nisu čitali. Tu mogu govoriti i kao pisac: najgore je kad o vama imaju mišljenje oni koji vas nisu čitali. Takvi ili bi vas strijeljali kao nacionalnog izdajnika, samo kad bi im se pružila takva prilika, ili bi vas živog beatificirali, živog bi vas preparirali, kao onog medvjeda što stoji na ulazu u lovački restoran. Nevolja je, naravno, i ta što nacionalisti u nas, uglavnom, ništa ne čitaju, a o svemu i o svakome imaju svoje mišljenje. Pa tako hrvatski nacionalisti smatraju da njima lično pripada Andrićeva Nobelova nagrada, bošnjački nacionalisti drže da ju je Andrić dobio zbog kosmičke zavjere protiv islama i muslimana, a srpski nacionalisti će reći da je Ivo Andrić bio živi dokaz da čovjek na ovim prostorima može biti veliki pisac i nobelovac samo ukoliko je Srbin, Srbin, Srbin i ništa drugo. A što se suvremenih pisaca tiče, srećom nije ih puno koji nešto vrijede.

Razmišljate li recimo o tome čiji ćete Vi pisac biti za 150, 200 godina, bosanskohercegovački, hrvatski…, i hoćete li završiti na sudu kao Ivo Andrić?

– Do prije nekog vremena, ubijao sam se da o sebi govorim kao o hrvatskom i bosanskom piscu. Onda su se, međutim, počele događati stvari koje su me uvjerile da nisam ni hrvatski, ni bosanski, te da pripadam samo onima koji moje knjige dobronamjerno čitaju na jeziku na kojem su napisane, bez obzira na to koje su oni nacije. Batinom i progonom, kojem sam bio izložen, i kojem sam na neki način i dalje izložen, a u kojem su sudjelovali, i u kojem sudjeluju, mnogi od onih koje se obično smatra hrvatskim i bosanskim piscima, doveli su me do uvjerenja da nisam njihov i da ne mogu pripadati istoj kulturi kao i oni. Ja, naime, jesam Hrvat – tu ne mogu, niti želim bilo šta mijenjati – i jesam Bosanac, rođen u toj zemlji i njezinome glavnom gradu, ali moje knjige su, ipak, nešto drugo. Moja bosanska književnost – spomenut ću žive – podrazumijeva pisce kakvi su Ivan Lovrenović, Stevan Tontić, Marko Vešović, Asmir Kujović, Abdulah Sidran, Miro Petrović, Ranko Risojević, Tanja Stupar-Trifunović, Dževad Karahasan, Ivica Đikić…, ali ja ne mogu i neću pripadati književnosti i kulturi onih koji mi, recimo, usred Sarajeva psuju mater ustašku, da bi me zatim, u javno objavljenim tekstovima, nazivali četnikom. Njima ja, očito, smetam, poganim im životni prostor ili lebensraum, kako to kažu Nijemci, činim im gužvu po knjigama i antologijama, pa, k’o rekoh, da se malo sklonim, neka imaju prostora. A što se hrvatske književnosti tiče, s njom stvari stoje ovako: knjigu, koja je nagrađena u Poljskoj, “Srda pjeva u sumrak na duhove”, objavio sam 2007. u Zagrebu, ali o njoj u Hrvatskoj nikada nije objavljena ni riječ, niti je ikada, i u jednim hrvatskim novinama, uopće i rečeno da je izašla. Taj roman je, iz perspektive hrvatske kulture i književnosti, bio tretiran poput romana anonimnog madagaskarskog pisca, objavljenog u Antananarivou, glavnome gradu te velike afričke otočne države. Godinu dana kasnije Srdu sam objavio i u Beogradu, gdje je roman dočekan s velikim interesom, pisalo se i govorilo o njemu, kao i o svakoj drugoj značajnijoj knjizi našega jezika, objavljenoj u Beogradu. Potom je Srda prevedena na talijanski i poljski, gdje se o njoj mnogo pisalo i govorilo. U Poljskoj je, na kraju, nagrađena Angelusom, nagradom za najbolju knjigu srednjoeuropskoga pisca, a kada je ušla u finale, pitali su me što da stave, koju državu, uz moje ime. U prvom finalu, uz “Rutu Tannenbaum”, stajalo je Bosna i Hercegovina. Razlog je bio taj što je knjiga u Zagrebu napadnuta s radikalno šovinističkih pozicija, kao antihrvatska, antizagrebačka, pa čak i antisemitska, pa mi je bilo ugodnije da uz nju stoji ime zemlje u kojoj sam se rodio, a  u kojoj me zbog nje nitko nije vrijeđao. Ali što sam mogao da učinim sa Srdom? Na kraju, rekao sam neka piše – Hrvatska, ali samo zato što je knjiga premijerno tiskana u Hrvatskoj. To je jedini razlog kojeg sam se mogao sjetiti. Mene oni koji predstavljaju živu okosnicu hrvatske književnosti gledaju kao neprijatelja, uljeza, došljaka, i neka im bude. Ako moje knjige, i ja kao njihov pisac, ne trebamo hrvatskoj književnosti, budite uvjereni da meni hrvatska književnost treba neusporedivo manje. Uostalom, s onima od živih hrvatskih pisaca koji su mi važni imam dovoljno duboku i intenzivnu kulturnu i književnu vezu i bez ovakve ili onakve pripadnosti. Eto, naprimjer, s  Mirkom Kovačem, Petrom Gudeljem, Borisom Dežulovićem, Antom Tomićem, Danijelom Dragojevićem… Njihovoj književnosti pripadam svim srcem.

Razmišljate li o svom identitetu, o svojoj pripadnosti?

– Naravno da razmišljam. To je, uostalom, misao o ovome jeziku, ovoj povijesti i podrijetlu, o porodici, gradu i društvenoj zajednici, o državama koje su moji preci preživjeli i državama koje sam ja preživio. Sve je to identitet, a ja pripadam svakome tom segmentu, na različite načine, u različitim modalitetima i oblicima. Evo primjera: ja nisam Hercegovac, niti je itko moj bio Hercegovac, osim što se moja nona rodila na granici, u Konjicu, gdje je pradjed službovao kao šef željezničke stanice. Također, nikad nisam, ama baš nijednu noć u životu, prespavao u Mostaru. Ali i Mostar, i Hercegovina, i Trebinje, i Bileća su višestruko, dubinski, u različitim oblicima dio moga identiteta i sentimenta. Recimo, to Trebinje, u romanima Mirka Kovača, hotel pod platanima, neobični gradski likovi, vlak uskotračne željeznice, ljudi koji odlaze u pečalbu, u Ameriku iz koje se nikada neće vratiti, krijumčari duhana, kurve i skitnjice, i nagovještaj Dubrovnika, kilometrima prema jugu… To je moje Trebinje, jer sam ja Kovačev čitatelj, i jer je Kovač za mene stvorio jedno Trebinje. Ili samo pogledajte slike iz mostarske faze Antuna Motike, ili pročitajte neke Skenderove sonete, pa ćete u Mostaru naći ono o čemu govorim kada to mjesto upisujem na neku svoju identitetsku mapu. Nekako mi i jesu najljepša i najugodnija takva mjesta, gdje nema onih kojima bih smetao, iz prostog razloga što na tim mjestima boravim samo u tuđim i u vlastitoj imaginaciji.

Jedan ste od osnivača PEN Centra BiH koji obilježava 20 godina postojanja. U izjavi osnivača navodi se: ‘U svim okolnostima, a posebno u doba rata, djela umjetnosti, to nasljeđe čovječanstva kao cjeline, trebaju biti zaštićena od nacionalnih i političkih strasti’. Koliko su djela umjetnosti u BiH i Hrvatskoj, odnosno u cijeloj regiji, zaštićena i od jednih i od drugih srasti?

– Današnji PEN Centar BiH nema veze s onim što nam je bilo na umu dok smo ga osnivali. Nisam siguran da primjećujem da organizacija koja danas nosi to ime štiti “djela umjetnosti” od “nacionalnih” i “političkih” strasti. Možda ja to ne vidim, možda ja nešto tu ne razumijem.

Koliko Vas je kao pisca odredilo Sarajevo, pa i vrijeme rata?

– O tome ne mogu govoriti, premda sam o tome mnogo pisao, i fikcionalnih i nefikcionalnih tekstova. Možda baš zato i ne mogu govoriti, jer sam potrošio riječi. I krive i prave.

Društvo smo, koje je, zatvoreno. Ako se jasno i otvoreno izrekne stav, koji je suprotan mišljenju većine, ma koliko istinit i potreban bio, biva odbačen. Kokan Mladenović je smijenjen nakon predstave Olivera Frljića ‘Zoran Đinđić’, Vi ste nakon romana ‘Otac’ također doživjeli brojne kritike. Zašto se opiremo, pa i bojimo, pogledati istini u oči?

– Zato što je lakše i prijatnije uvijek i na svakom mjestu dijeliti mišljenje većine. Tada ste sigurni da nećete imati baš nikakvih posljedica zbog onoga što mislite. Ili se barem pravite da mislite. Ja ne mogu tako, ali ne mislim da je to, prvenstveno, pitanje morala. Čini mi se da je to pitanje živaca. Nemam živaca da mislim ono što misli čopor koji me okružuje. Bilo bi mi ugodnije kada bih mogao drukčije, ali tada se ne bih mogao baviti književnošću, ne bih umio pisati.

Oko svega se vode rasprave: oko predstave s golim grudima (Žuta crta Ivice Buljana), zbog ulice Milana Mladenovića, zbog objavljene knjige, zbog književne nagrade (“Meša Selimović” i Abdulah Sidran). Postoji li kod nas zdrav dijalog ili samo niske uvrede?

– Ama kakav dijalog. Ovdje se neistomišljenika nastoji likvidirati, a ne pobiti njegovo mišljenje. Za mišljenje, zapravo, nikoga nije ni briga. Zar biste mogli i pomisliti da jednoga Velimira Viskovića doista zanima što ja mislim o Draži Mihailoviću? Spominjem ga jer je ta izvanredna predstava Ivice Buljana, “Žuta crta”, u kojoj se Lucija Šerbedžija pojavljuje gola, pala kao žrtva Viskovićeve ambicije da bude intendant HNK. Pritom, niti je “Žuta crta” predstava HNK, niti se itko tko je na njoj radio kandidirao za intendanta, ali zbog nečega se vjeruje kako hvaljenje te predstave škodi njegovoj kandidaturi. Mutno vam je, sve to, mutno i beznadno, pa bi bilo bolje okrenuti sve na šalu. Ako se može.

Imate vrlo aktivnu web stranicu s online književnim časopisom ‘Ajfelov most’. Zašto pisci sve više ‘sele’ u virtualni svijet?

– Nisam siguran da ste u pravu. U Europi, ne samo na Zapadu, pisci i književnost su itekako u stvarnome, živom, konkretnom i knjiškom svijetu. Cvjetaju kulturne rubrike po novinama, izlaze književni časopisi, održavaju se literarni festivali, na kojima se vrlo ozbiljno razgovara na važne i velike književne teme… U nas je drukčije, pa sam zato, uz pomoć bližnjih i prijatelja, pokrenuo stranicu www.jergovic.com, a na njoj i književni časopis “ajfelov most”.

Kada u BiH kažu da je daleko najgledanija predstava “Ja, mahaluša” i kad pročitamo najavu za predstavu “Večeras mahalanje u Tuzli”, to za kulturu zvuči ponižavajuće. Zašto je pogrešno na kulturu gledati kao na masovnu pojavu, svoditi je na showbizz, celebrityje i estradu, ali ipak ne i kao rezerviranu samo za uski krug ljudi?

– Nije problem u takvim predstavama, knjigama, filmovima, nego je problem kada osim njih ne ostaje više ništa drugo, ili kada se treš pokušava pretvoriti u veliku umjetnost, kada se trač pretvara u elitnu kulturu. Recimo, u Hrvatskoj se od staračkoga chick-lita gospođe Mani Gotovac pokušava napraviti kulturni događaj godine, a ona se, preko tih svojih bizarnih knjižica, zatim uspostavlja i kao jedan od glavnih aktera u izboru intendanta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Gospođa Gotovac sa svojim ljubićima, kao Krleža naših dana! E, to vam je krajnje ishodište djela “Ja, mahaluša”, napisanoga iz pristojne, uzvišene, zagrebačke perspektive. U odnosu za zagrebačku mahalušu, sarajevska mi je bliska i simpatična. Ali ne zato što sam u formativnom smislu Sarajlija, nego zato što ona nije proglašena za vrhunac filozofije, umjetnosti, nacionalnoga i kulturnog identiteta. 

Ako nije nepristojno pitati: O čemu jedan pisac mašta?
– Maštam o tome da pišem.

20. 11. 2012.