Razgovarao Ivica Ivanišević

Slobodna Dalmacija/prilog Spektar

*

Miljenko Jergović ima novi libar! Ne’š ti vijesti, mogli biste reći. Od čovjeka koji je prije pedesete objavio cijeli regal knjiga ionako se očekuje da svako malo izbaci poneki friški svezak, zar ne? Zapravo – ne. Jer, Jergović već dulje vrijeme, doduše, piše, ali ne objavljuje. Barem ne kod hrvatskih nakladnika. Izdavačku apstinenciju ipak je prekinuo prije nekoliko tjedana i to knjigom za koju bismo slobodno mogli reći da je zastrašujećeg volumena kada Hrvate knjige općenito, čak i one tanke, ne bi zastrašivale.

“Rod“ je proza koja se opire klasificiranju, priča je to o jednoj obitelji, nekoliko epoha i puno svjetova, koja je “pretpremijeru“ imala upravo na stranicama “Slobodne Dalmacije“, odnosno njezina ugaslog priloga “Arterija“, gdje je objavljeno nekoliko poglavlja. Premda Jergovićeve knjige domaća kulturna javnost u pravilu dočekuje gromoglasnom šutnjom, ova se, začudo, izborila za ozbiljan publicitet. Osim unikatnom debljinom, prve je recenzente osvojila i specifičnom težinom. „Rod“ je, naime, velika knjiga, toliko velika da će je, usuđujem se kladiti, generacije premjeravati, dodajući usput, premda sasvim nezasluženo, poneki centimetar i kulturi iz koje je nastala.

Tvoju prethodnu knjigu pročitali su samo rijetki, naime, prijatelji kojima si je poslao u attachmentu. Dugo, predugo, ustrajavao si na odluci da ništa ne objavljuješ kod hrvatskih nakladnika. Što je kumovalo tvome povratku na ovo naše, ajmo reći, tržište?

– Namamila me “Fraktura”. Ništa drugo. Serdarevići, Seid i Sibila, objavljuju lijepe, precizno uređene i načinjene knjige, a kako “Rod” nosi preko tisuću i dvjesto kartica teksta, blok s fotografijama i niz asimetrično postavljenih dijelova, bilo je važno da tu knjigu iz rukopisa podigne netko tko savršeno vlada poslom.

I to je, uglavnom, sve. I ništa se, zapravo, nije promijenilo. Ostajem jednako distanciran, ne sudjelujem u ceremonijalima hrvatske kulture, u programima Hrvatske televizije moje knjige su u posljednjih dvadesetak godina pod embargom, niti se o njima kad govorilo niti se o njihovom izlasku izvještavalo, a kako su se u posljednjih nekoliko mjeseci prilike radikalizirale, najbolje je da tako i ostane. I da najdirektnije odgovorim na tvoje pitanje: da nema “Frakture”, ni dalje ne bih objavljivao u Hrvatskoj. U Srbiji, pak, na proljeće, izlazi knjiga koju sam, u dijalogu, pisao zajedno sa Svetislavom Basarom. Nju objavljujem kao podstanar, kod Basarinog izdavača.

Nakladnik te predstavlja kao „Ivu Andrića našega doba“, Butković te de facto već nominirao za Nobela… Okej, znamo gdje živimo, pa ne sumnjam da će te s različitih adresa vrlo brzo sustići standardni repertoar nešto manje umilnih ocjena. No, dok traje zatišje pred poslovičnu buru, kako se nosiš s ovako moćnim komplimentima?

– To pitanje zalazi u intimu. Što god da odgovorim, mogao bih ispasti bahat. Ali reći ću da mi je lakše gledati na “moćne komplimente” kada dolaze iz Poljske, Njemačke, Francuske, dakle, negdje iz daleka. A što se tiče ovih manje umilnih, lijevih i desnih Hrvatića, književnih znalaca, stručnjaka i nestručnjaka, profesionalnih manjinaca i budžetski pomognutih moralnih vertikala, onih koji imaju pouzdani uvid u moje književno djelo i prije nego što ga pročitaju, zbilja mi je svejedno.

Nakon što je Večernjak sazvao konzilij sastavljen od jednog domoljuba, jednog urednika crne kronike i jednog novinara u kulturi, da raspravljaju o tome treba li me išćerati iz Hrvatske jer sam u Beogradu objavio knjigu “Otac”, i nakon što se oko istog merituma složio feralovski politbiro, pretpostavljam da je svima njima stvar postala malo blesava. Ćerati me, a da me de facto i nema tu, to zaista nije dobar posao. Pogotovu radi stanovitoga onanističkog momenta u cijeloj priči: naime, pljujući po meni ili po mojim nepročitanim knjigama, ta hrvatska gospoda, i među njima lijevi i desni pobornici direktne demokracije, ni na što ne utječu osim na sebe same ili na svoje udo.

Istomišljenike odavno ne trebaju dodatno uvjeravati da sam idiot i da su moje knjige idiotske, jer oni to već po difoltu misle, a na kritičare ili čitatelje u Njemačkoj ili, recimo, Poljskoj takve kampanje nemaju, niti će kad imati utjecaja. A iz nekog zagonetnog razloga nemaju utjecaja niti na čitatelje mojih knjiga u Hrvatskoj koji su pred tim poslovičnim burama također mrtvi hladni. Nisam ih prebrojavao, jer nije pristojno, ljudi koji čitaju knjige ne broje se onako kako se broji stoka, pošto svaki čovjek čita sam, i svaki je čitatelj jedan književni kozmos, ali mi se sve nekako čini da ih nema manje nego što ih je bilo.

Čak i kada knjige ne objavljujem u Hrvatskoj nego u Srbiji, ljudi nađu načina da do njih dođu. I ne samo to, nego i hrvatske javne knjižnice otkupljuju moje knjige, objavljene kod srpskih nakladnika. Ne znam kako to podnose ovdašnji domoljubi, zašto se ne zapitaju kako se to javni novac troši na otkup srpskih knjiga, zašto ne osnuju stožere, postave barikade, pripale lomače?

Netko bi se mogao upitati: nije li paradoksalno da se pisac poput Jergovića – koji se cijeloga života opire tobožnjem kauzalitetu gena, krvi i roda, te zagovara stav da se identitet samo ne stječe nego i bira, dapače, stvara – sada odjednom pozabavio pitanjem vlastita podrijetla?

– Pa ničim se drugim nisam ni bavio, nego pitanjima roda i podrijetla. Samo što u rodu i podrijetlu nisam pronalazio nešto čime bih se ponosio i gordio, nego samo nešto čega bih se sramio, što me je plašilo, čemu nisam želio biti sličan, ali prema čemu sam oduvijek osjećao odgovornost. Ako je u mom rodu bilo zla, tada tog zla ima i u mom mesu. Ista stvar se, već po elementarnoj logici, ne može odnositi na dobro. Dobro se, naime, ne nasljeđuje.

Dobro se stvara, kreira i rekreira, jer dobrota nije prirodno stanje stvari. A zlo i nesreća jesu. Pritom, ludost je i pomisliti da bismo se svega toga mogli osloboditi zaboravom. Ili, kao što su donedavno sugerirali lijevo-liberalni političari, pa i predsjednik Josipović, da prošlost ostavimo povjesničarima. A svoja sjećanja, valjda, psihoanalitičarima. Vidjeli smo, neki dan u Maksimiru, i malo ranije u Vukovaru, što se događa kada prošlost prepustimo povjesničarima: tada ona prokulja na stadionima, progovori i zaurla iz rulje, ustane iz groba. Zato je važno baviti se svojim rodom.

Predstavljači tvoje nove knjige imaju problem s njezinom žanrovskom identifikacijom. Meni se čini da je ovo je lažna saga o Stublerima, da se zapravo radi o tvojoj autobiografiji. Griješim li?

– Ne znam. Možda bi se moglo reći da je to autobiografija o drugima, kako je jednu svoju knjigu odredio naš pokojni suvremenik, ime mu nećemo spominjati. Ne bih se zamarao žanrovskim odrednicama, pogotovu ne oko ove knjige, koja je pisana bez potrebe za žanrom. Njezina je priča na neki način i sav njezin žanr. Moj pradjed Karlo Stubler bio je, u žanrovskom smislu, Nijemac.

Rođen je kao manjinac u rumunjskom dijelu Banata, iz Dubrovnika je protjeran zbog sindikalne propagande i austromarksizma – protjerale su ga karađorđevićevske vlasti i neki njihovi raguzinski dojavnici – nastavio je živjeti u Bosni, opet kao Nijemac i manjinac, a kada je 1951. umro, njegov sin Rudolf uplašio se, pa ga je u smrtni list upisao kao Hrvata. Mrtvog ga je, u strahu, učinio većincem. Eto, dragi Ivice, negdje u toj priči je i žanr knjige “Rod”, a pomalo i žanr mog života.

Čovjeku koji je naumio popravljati svijet oko sebe, bez ikakve nade u uspjeh toga pothvata, u Dalmatinskoj zagori savjetuju: Džaba ćoravu namigivat. Dakle, namiguješ li ćoravima?

– U Dalmatinskoj zagori imaju talenta za jezik i za žive usmene literarizacije, pa onda i za svođenje života na poslovicu. Doista, džaba je ćoravu namigivat. Ali tko li ono reče da se samo džentlmen bori za unaprijed izgubljenu stvar? James Joyce ili Rhett Butler? Pamtim tu rečenicu, jer ju je Marko Vešović upisao kao moto knjizi “Smrt je majstor iz Srbije”, i vjerujem da je u njoj odgovor na tvrdnju kako je džaba ćoravu namigivati. Jest, brate, džaba je, ali jedino si tako čovjek može pogledati u oči. Tako što se ogleda u slijepim bjeloočnicama sugovornika, u te dvije u očne duplje uglavljene bilijarske kugle. Nemam iluziju da bi ćoro mogao progledati, a još manje da bi sebi i drugima mogao priznati da ne vidi. Ali nije to razlog da mu prestanem namigivati. Ja njemu namigujem, on mene psuje, i tako mi živimo.

Moje pitanje ciljalo je na novinarski dio tvojega vremena. Tebe u medijima ne drži egzistencijalna nužda. Pretpostavljam da bi mogao razmjerno pristojno živjeti od svoje književnosti, čak i da u Hrvatskoj više ne objaviš ni jednu jedinu knjigu. Pa ipak, neki te vrag tjera da puniš novinske lancune tekstovima i iz dana u dan otvaraš nove frontove.

– Volim novine, čak i kada su ovakve kao u Hrvatskoj, i volim pisati za novine. A što se tiče otvaranja novih frontova, ili novih fronti, kako bi se to na politički korektnom hrvatskom reklo (iako, pazi, meni je riječ front uvijek bila ratnički termin, a fronta meteorološki: tako je, recimo, Sremski front, a ciklonalna je fronta…), odavno me je od toga prošla volja. Ako sam kakvih društvenopolitičkih iluzija još i imao, njih je nestalo kada sam shvatio kako “naši” nikada neće doći na vlast, niti će pozitivno utjecati na kultiviranje, civiliziranje i europeiziranje Hrvatske, i to iz prostog razloga što “naši” ne postoje. Svakoga utorka pišem društvenu kolumnu, kojoj je naziv dao Ante Tomić, rekavši da “Sumnjivo lice” drži u rezervi, ako mu zatreba uz “Klasu optimist”.

Sa zahvalnošću sam prihvatio da mi Tomić osmisli naziv firme, dijelom i stoga što vjerujem da mi Branislav Nušić kao znak i prokletstvo pripada jednako kao i Anti. Ta kolumna mi služi, recimo, da iskažem poštovanje Franki Perković i Bruni Gamulinu, jer su odlučili da se demonstrativno razvedu, ili da ustvrdim kako smo od onog referendumskog dana svi mi pederi, Srbi, Židovi i nenormalni (kako je sve koji su protiv nazvao jedan Karamarkov dužnosnik).

U biti, puno više intelektualne energije ulažem u “Subotnju matineju”, gdje pišem o knjigama, filmovima, pjesnicima, slikarima, ustvari o svemu onom o čemu bih volio čitati u nekoj normalnoj rubrici kulture. Volio bih da u novinama postoji neki ozbiljan i pasioniran čitatelj, gledatelj i slušatelj, koji pritom dobro piše, i koji bi mi svakoga tjedna otkrivao novu knjigu, simfoniju ili izložbu. Kako takvoga u hrvatskom tisku nema, a rijetki su i u regiji (recimo, takav je Teofil Pančić u beogradskom “Vremenu”), pokušavam pred čitateljima igrati tu ulogu, i sve se nadam da će netko takvu ulogu zaigrati i preda mnom, jer ja sam prvo čitatelj, a tek zatim pisac (nekad novinski, nekad knjiški i književni).

Čak ti je i predsjednik Republike nedavno sugerirao da se okaniš novinarstva. On veli da si „sjajan pisac, ne uvijek i osobit politički analitičar“.

– Ali ja uopće nisam politički analitičar. Ne znam otkud mu to. A volio bih čuti i da mi obrazloži to da sam “sjajan pisac”, jer sam sklon pomisliti da je me je pohvalio samo zato da bi me mogao pokuditi. Takav kontrapunkt ga treba prikazati kao tolerantnog čovjeka, a što je važnije, njime se prikriva činjenica da predsjednik Republike govori o nečemu o čemu se, možda, baš i ne bi trebao očitovati. Jer kada kaže da mali Mujo – nazovimo me ovom prilikom tako – nije osobit politički analitičar, Predsjednik malome Muji ruši grudobran, izvodi ga na čistinu, kao da će ga, Bože mi prosti, strijeljati. Ili neće, jer je mali Mujo “sjajan pisac”?

Volio bih da nam Predsjednik kaže kakvi su, po njegovome mišljenju, politički analitičari Nino Raspudić, Ivo Lučić, Tihomir Dujmović, Zvonimir Despot, dakle oni koji u ovoj Hrvatskoj, doista, igraju ulogu analitičara, pa i političkih, a neka malog Muju pusti na miru.

Ti se tvrdoglavo odupireš – i potpuno razumijem zašto to činiš! – zakucavanju u samo jedan klaustrofobični škafetin, zbijanju pod samo jednu nacionalnu i kulturološku egidu. Je li ti ikada palo na pamet da svakim svojim odustajanjem od ove uboge kulture zapravo samo cementiraš pripadanje njoj? Tko bi drugi mogao napisati tvoje knjige osim nekog nesretnog, božemiprosti, Hrvata?

– To je veliko i važno pitanje. Istina, mnogo važnije za mene, nego za moje čitatelje. Jesam Hrvat – to je peh, ali nije sramota, što reče maršal Kvaternik – i ta me činjenica od malih nogu okupirala. U pravu si i ako misliš da se to čuje i osjeti u mojim knjigama. Ili da je to nekad i njihova opsesivna tema. Ali to što sam Hrvat, to je, dopusti, moja stvar, s kojom ću raspolagati onako kako je meni volja, i koja me obavezuje u odnosu na prošlost, ali me u sadašnjosti ne čini nimalo obaveznim prema drugim Hrvatima. Ja sam, Ivaniševiću, u svakom slučaju sam, i nisam ni u kakvoj skupini s drugim pripadnicima moga roda i plemena. Oko mene, primijetio si, u Hrvatskoj nema velike gužve. Ljudi se uglavnom razbježe kada nešto kažem. I dobro je tako.

O svome hrvatstvu, pa i o Hrvatskoj, razmišljam kada sam sam, i uvijek kroz konkretne likove i figure, i događaje koji su nepovratno prošli, ostavljajući nepopravljive posljedice. Govorim o svojim bližnjima, i jebe mi se pritom za stadione pune Hrvata. Što se mene tiče, ja na punim stadionima slabo razlikujem narode. Vidim samo rulju, i onoga jednog koji ruljom dirigira. Kažeš da odbijam da me se utjera u samo jedan klaustrofobični škafetin i da me se svede pod jednu nacionalnu i kulturološku egidu. I da znaš da si višestruko u pravu: biti Hrvat ne isključuje i biti nešto drugo.

Čak mislim da Hrvat možeš biti samo ako si i nešto drugo. Ali čini mi se da si ciljao na još nešto: nekoliko puta sam u zadnje vrijeme ponovio da sa živom hrvatskom književnošću nemam ništa. Tačnije, ne pripadam joj, niti dopuštam da me se u taj škafetin gura. A, eto, Hrvat sam, i o tome pišem! Pa kako onda? Navest ću ti samo jedan od popriličnog niza paragrafa mog nepripadanja tom svijetu. Primijetio si sigurno koliko sam opsesivno insistirao na iznošenju u javnost skandalozne natuknice iz Hrvatske književne enciklopedije, gdje je Ante Pavelić predstavljen kao “političar, publicist i romanopisac”, sve kroz dijapazon svojih stilskih postupaka i kroz spisateljsku biografiju, bez ikakvog spominjanja nekih drugih aktivnosti dotičnoga hrvatskog romanopisca.

Samo po sebi, to je jednako skandalozno kao kada bi u njemačkoj enciklopediji svejedno čega Adolf Hitler bio prikazan kao bečki akvarelist, publicist i političar. Ali nije me to navelo da se bavim ovim slučajem, nego me zainteresirala šutnja hrvatskih pisaca, uključujući one koji pišu po novinama, koji u ovoj natuknici ne vide nešto što bi ih se trebalo ticati. Jedni se, bit će, slažu s kolegom Pavelićem, a drugi se, pretpostavljam, ne bi zamjerali kolegama Viskoviću i Antunu Vujiću. Meni, međutim, Ante Pavelić nije kolega pisac, ni romanopisac, jer ja ne mogu pripadati nacionalnoj književnosti Ante Pavelića.

Ja njega ne kanim ostavljati povjesničarima, on je i moj poglavnik, on je i u moje ime kreirao zločin, i prema svemu što je učinio imam apsolutnu odgovornost. Ja se pokušavam uživjeti u njegovu ljudsku pojavu, objasniti sebi kako je postao to što je postao, pokušavam zamisiti kako je zatim izgledao njegov život u Argentini pa u Španjolskoj, o čemu je mislio i što je osjećao kada je umirao…

Možda je sve to nemoguće, ali osjećam se dužnim da sebi objasnim Pavelića i njegove, što onda uključuje i neke vrlo radikalne mentalne i emocionalne zahvate. Čovjek se mora identificirati da bi mogao razumjeti nečiju motivaciju. Sve je, dakle, meni Ante Pavelić, osim jednog: za razliku od Zorana Ferića, Roberta Perišića ili Damira Karakaša – da nabrojim najprominentnije suvremene hrvatske pisce – publicista i romanopisca Antu Pavelića ne prihvaćam dionikom svoje književnosti, ne prihvaćam ga kao kolegu. I s time bih, ne samo za ovu priliku, i završio.

Knjiga ti je izašla s tri varijante naslovnice. Žališ li, s ove distance, što nije izašla u dva pisma?

– Kada sam prije desetak godina shvatio da knjige još zadugo neće normalno prelaziti Dunav, Savu i Drinu, i da ću iste naslove morati da objavljujem u više država, bez obzira na to što će u svakom izdanju jezik izvornika biti isti, svoju beogradsku prijateljicu i vlasnicu izdavačke kuće u kojoj sam odlučio objavljivati pristojno sam, pismom, zamolio da pismo objave bude – ćirilica. Odgovorila mi je vrlo hladno, i pomalo ljutito, da ona knjige tiska samo na latinici. I tada sam se suočio s jednim zanimljivim fenomenom: za većinu mojih beogradskih i novosadskih prijatelja latinica je bila pitanje političkog stava, jer su neki opskurni nacionalisti i klerikalci, članovi nekakvih javnih i tajnih društava, insistirali na tome da je latinica antisrpsko pismo, te da su se Vatikan, Kominterna i svi mondijalistički vragovi redom zavjerili sproću i kontra – ćirilice.

Rekao sam svojoj prijateljici da mene kao Hrvata unutrašnje prilike u Srbiji na takav način ne obavezuju, i da bih ja zbilja volio knjigu na ćirilici. Ali ona je izvrdavala, tako da sve do danas, iako sam u Beogradu objavio već desetak naslova (od čega dva-tri nikada nisu objavljeni u Hrvatskoj), nisam objavio nijednu knjigu na srpskoj ćirilici. Istina, imam prijevode na makedonskoj, bjeloruskoj, bugarskoj i ukrajinskoj ćirilici, ali na srpskoj ništa.

Nakon što su se prilike u Hrvatskoj drastično radikalizirale, sve do formalne zabrane jednoga alfabeta (koji je neformalno u Hrvatskoj zabranjen već dvadeset i koju godinu, tačnije od dana kada je u izlogu jedne hrvatske knjižare posljednji put bila viđena ćirilična knjiga), ćirilica je i u Hrvatskoj postala izraz nekoga do kraja artikuliranog političkog stava, stava solidariziranja s ugroženim i obespravljenim manjinama, ali i stava da pismo samo u glavi fašista može biti neprijateljsko. Pritom, ćirilica, naravno, nema ama baš nikakve veze s Vukovarom, budući da je, čak i to, jedino i zapovjeđeno pismo u JNA bila – latinica.

I nije bilo ćiriličnih tenkova, nije bilo ćiriličnih topova, niti je na granatama proizvedenim u Jugoslaviji moglo biti ćiriličnog natpisa. Toliko da se zna.

Nedavno si izjavio kako Hrvati ne vjeruju ni u šta. Misliš li da nas tek treba kristijanizirati?

– Nije kristijanizacija pitanje vjerovanja, nego evangelizacija. A evangelizacija je poput slobode, u procesu i promjeni, postoji dok je živa i dok se kreće. Ako me već pitaš kao da sa sveštenim licem razgovaraš za crkveni glasnik, reći ću ti da mislim kako je hrvatski katolički puk temeljito deevangeliziran. Radosna vijest kao da nije stigla, i ljudi su prožeti mržnjom.

U predgrađima su se već pojavili pustinjaci u ritama, koji gladno i besposleno radništvo pozivanju na obraćenje. Ovi im se rugaju, gađaju ih kamenjem ili tjeraju ih psujući Majku Božju… Ne, nisu se pojavili nikakvi pustinjaci, nego zamišljam da bi to bilo dobro u nekoj fikciji o današnjoj Hrvatskoj. Da ti ozbiljno odgovorim: ljudima treba sloboda da bi mogli vjerovati. A zašto se ne osjećaju slobodnima, to je dugo i strašno pitanje, koje traži još duže i strašnije odgovore.

Zadnjih dana čitamo kako se vraćaju devedesete. Možda sam mrvicu sumračniji tip od prosjeka, ali meni se čini da su prilike kudikamo gore. Dijeliš li moj optimizam?

– Mislim da je hrvatsko društvo danas u gorem stanju nego u subotu, petoga travnja 1941. Srećom, prilike u Europi su mnogo bolje. Hitler je temeljito mrtav, a poguba korporativnog kapitalizma i neoliberalne ekonomije, ipak, nije usporediva s pogubom nacionalsocijalizma.

Preselio si se iz zagrebačkog nebodera na selo. Da nisi u hmmm muževnim godinama, nego, recimo, dva desetljeća mlađi, bi li razmišljao o odlasku malo dalje, recimo, preko meke EU-granice?

– Granica je, u pravu si, meka kao govno. A što se tiče razmišljanja o odlasku, kroz to sam, vrlo intenzivno i duboko, prolazio 1993. i još koju godinu potom, kada sam u Zagrebu shvatio da ću tu biti, uglavnom, sam, i da mi neće biti naročito ugodno. Postojali su tada i sentimentalni razlozi da pođem u Kanadu, a u sebi sam imao i tu snagu i taj bijes da više nikada ne pomislim na mjesto koje napuštam, ali tada sam vrlo jasno locirao i što me to vezuje za Zagreb i za širu njegovu okolinu, koju bih rado nazvao Balkanom, sve računajući da će i to nekoga uzrujati.

U Kanadi bih imao sve, ali ne bih mogao pisati o dabrovima Ontarija, niti o starim usidjelicama koje žive u drvenim kolibama. U Kanadi ne bih mogao biti pisac, ali ne zbog jezične barijere – i tamo se može pisati na ovome jeziku. Pisac ne bih mogao biti jer me se taj svijet dubinski ne tiče, ne poznajem ga, niti bih ga ikada mogao dobro upoznati. Moj izbor je 1993. bio takav da sam na kraju izabrao književnost, i svijet koji poznajem i koji me se tiče. Najgore je to da uopće ne žalim što sam tako izabrao.

Miljenko Jergović: Rod
Fraktura, Zaprešić 2013.

Piše Davor Butković

Jutarnji list

Prije skoro 30 godina, u ljeto 1984., Neven Kepeski, Saša Runjić i ja znali smo predvečer šetati Gornjim gradom i piti, filozofirajući o tome kako ćemo uspjeti u životu. Nismo ramišljali o nekom osobito velikom novcu, niti o političkom uspjehu: raspravljali smo hoćemo li biti kadri napisati najbolju knjigu ikada tiskanu na hrvatskom i hoćemo li se, kada budemo u zreloj dobi, moći natjecati s Krležom ili barem s Matošem (Matoš je, ovdje, pomalo neprimjerena usporedba, vjerojatno motivirana njegovim gornjogradskim toponimima: u stvarnosti, jedino smo veliki, sveobuhvatni, povijesno-obiteljsko-psihološki roman smatrali mjerilom stvarnog literarnog postignuća; uspješnu, nagrađivanu kratku priču bilo je prelako napisati, što smo Kepeski i ja dokazali prije dvadesete).

Moje su beletrističke ambicije ustvari nabujale nekoliko godina ranije. U ljeto 1981., pošto sam se vratio s prvog puta u London i Pariz, bio sam si uveo užasno efikasnu i zadovoljavajuću dnevnu rutinu. Svaku sam noć, između jedanaest ili dvanaest ili jedan, pa do šest ili sedam ujutro, čitao po jednog Dostojevskog. Radilo se o onoj crvenoj biblioteci, s prijevodima Ise Velikanovića i predgovorima Ive Hergešića (ili Zlatka Crnkovića). Zatim sam, ujutro, slušao Bowiejeve “Scary Monsters”, ili “Revolver”, ili “London Calling”, pa bih se prošetao do trgovine po Sportske novosti, Večernji, puno Coca-cole i pršut ili zimsku za sendvič, pa sam tako jeo i listao novine do devet ili deset, pa sam išao igrati tenis (za koji sam bio krajnje netalentiran) na Svetice ili Šalatu.

Oko jedan ili dva, kada su zavladale najveće kolovoške vrućine, spuštao sam rolete i spavao do sedam ili osam. Zatim sam odlazio u grad ili sam ostajao kod kuće gledajući sport i filmove. Sjećam se da sam jedne od tih ljetnih večeri prvi put pogledao Carpenterov “Napad na policijsku stanicu”, o kojem sam čitao hrpu ekstatičnih recenzija. Naposljetku, oko ponoći, vraćao sam se mom crveno ukoričenom Dostojevskom: “Kockara”, “Idiota”, “Zločin i kaznu” ili manje forme, poput “Krokodila”, čitao sam u jednoj noći, dok su “Bjesovi” i “Karamazovi” trajali po dvije ili tri noći. Pošto sam potrošio Dostojevskog, kojeg sam tog kolovoza čitao drugi put, prebacio sam se na “Buddenbrokove”, “Dr. Faustusa”, “Crno proljeće” i “Nexus”. Bilo je to jedno od najboljih ljeta u mom životu: svaki sam dan bio veseo, znatiželjan, prepun energije i gotovo pun sebe. Neumorno čitanje koristi, koliko se god to danas činilo neobičnim.

Tog sam ljeta, prije trideset i dvije i pol godine, bio odlučio da ću napisati veliki hrvatski roman, što mi se činilo relativno jednostavnim zadatkom: koliko sam god gutao Dostojevskog, Millera, Manna, Dos Passosa, Melvillea ili Marquesa, uopće nisam mogao čitati hrvatsku beletristiku (osim Krleže). Doimala mi se beznadno dosadnom, netalentiranom i nekako dubinski tankom. Nevrijednom probdjevene noći (za razliku od često fascinantne hrvatske poezije). Godinu ili dvije kasnije, kada sam se upisao u ondašnji Centar za obrazovanje kadrova u kulturi u Križanićevoj ulici (radi se o današnjoj zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji), gdje sam upoznao Kepeskog i Runjića, koji su mi ostali jako dobri prijatelji, imao sam gdje i s kim, uz puno alkohola, planirati zajedničku veliku književnu budućnost.

Sva smo trojica, međutim, završili u medijima: Kepeski, glavni urednik sada već neobjašnjivo uspješnog magazina OK, čovjek koji je prije 32 godine osnovao Psihomodo pop, upravo snima drastično dobar rock-album (čuo sam nekoliko pjesama), Runjić, sa serijom o Krleži, pokušava probiti sedmoslojne oklopno-birokratske zaštitne sustave HTV-a, a ja sam se zadnji put približio ideji pisanja velikog društveno-povijesnog romana prije godinu i pol, kada sam potpisao ugovor s Profilom za rukopis koji je i danas, nažalost, tek u fazi, recimo to tako, uznapredovalog planiranja.

Na hrvatskoj se literarnoj sceni ništa bitno nije promijenilo: većina beletrističkih knjiga, uključujući nagrađene, uglavnom su jedva čitljive i za dvadesetak godina nitko ih se neće sjećati, dok i one najbolje, poput Jergovićeva “Oca”, o kojem sam pisao prije nekoliko godina, nisu dosezale poželjni format velikog nacionalnog romana. Dakle, moja, i kolektivna žudnja moje generacije, da napokon netko uspije na hrvatskom jeziku i u hrvatskom kontekstu napisati pravi, klasični, omnirelevantni roman ostala je potpuno neispunjena.

Prije dva tjedna dobio sam, međutim, Jergovićev “Rod”: golemu knjigu koja sadrži više od tisuću stranica. Čitao sam je osam dana, pažljivo, s velikim uživanjem, iskrenim poštovanjem i povremenim čuđenjem. Pošto sam je detaljno iščitao, ostao sam podjednako impresioniran i zadovoljan: hrvatska je književnost, napokon, dobila svoj the veliki, povijesno značajni, monumentalno epski i lirsko senzibilni roman. “Rod” je, definitivno, najvažnija knjiga koju sam pročitao na hrvatskom jeziku unatrag mnogo, mnogo godina. Ne znam je li Miljenko Jergović ikada uistinu bio u konkurenciji za Nobelovu kandidaturu (takve su vijesti uglavnom nepouzdane), ali “Rod”, sasvim sigurno – a osobito u usporedbi sa zadnjih nekoliko dobitnika – zaslužuje ne samo kandidaturu, nego i samu nagradu. Riječ je o prvom bezuvjetno klasičnom hrvatskom romanu još od Krležinih vremena.

“Rod”, tiskan na točno 1001 stranici (ne računajući bilješku o piscu i sadržaj), sastoji se od pet cjelina: Stubleri, jedan porodični roman, Rudari, kovači, pijanci i njihove žene, Mama Ionesco, Inventarna knjiga i Kalendar svakodnevnih događaja. Sve su cjeline, osim Mame Ionesco, razlomljene na niz pretežno precizno osmišljenih poglavlja. Ovim, glavnim dijelovima novog Jergovićeva romana valja dodati i predgovor/Predavanje, te četrdesetak stranica starih obiteljskih fotografija, s ekstenzivnim potpisima koji katkad podsjećaju na pjesme u prozi.

“Rod” je definitivni roman o povijesti Jergovićeve obitelji, od njenih austrougarskih korijena, preko njenih bosanskih stvarnosti i fikcija do njezina konačnog nestanka. “Rod” je, istodobno, roman o novijoj i suvremenoj povijesti Sarajeva i Bosne i Hercegovine, s prilično opširnim osvrtima na Zagreb i kratkim, multivremenskim glosama o nekim drugim hrvatskim krajevima.

Sadržajno govoreći, “Rod” se može podijeliti na obiteljsku kroniku, na političku esejističku povjesnicu i na sasvim brutalni emotivni i psihološki striptiz. Roman je koncipiran vrlo pažljivo, s cikličkom izmjenom motiva, sjećanja, sudbina, komentara i pouka, koji, ipak, relativno lako i jasno, stvaraju dvije slike: jednu vanjsku, mozaičku i gotovo historiografsku, i drugu, osobno potresnu, nefingirano mračnu poput boljih pjesama Joy Divisiona. Obje su slike, prirodno, međusobno koronarno isprepletene.

Najbrutalniji i najbolji dio knjige jest Mama Ionesco, s podnaslovom Reportaža. U toj reportaži od oko stotinu i dvadeset stranica Jergović izvješćuje, prilično nevjerojatnim jezikom, o nedavnoj majčinoj smrti. Dugački opis svih elemenata procesa umiranja od raka veristički je točan, reportažno uzoran, ali i psihološki toliko uznemirujući da se pomalo notorna fraza o emotivnom striptizu malgodje može točnije primijeniti nego u slučaju Mame Ionesco. Varijacije na Jergovićev lajtmotiv, da zapravo nije volio svoju majku, koja je, pak, očekivala da je on spasi, spadaju među najfascinantnije stranice hrvatske proze uopće, koje nadilaze svoje lokalne kontekste: Mamu Ionesco pročitao sam dva puta, s podjednako snažnim osjećajem da čitam veliku, univerzalnu svjetsku književnost. Kako je “Rod”, dakle, ciklički koncipiran, motiv majčine smrti ponavlja se do samog kraja romana, gdje u poglavlju Sarajevski psi autor sanja da ga majka naziva iz groba, opisujući kako je to boriti se za zrak pod žutom bosanskom ilovačom: radi se o još nekoliko moćnih i antologijskih stranica.

Oni dijelovi knjige koji su posvećeni povijesti Jergovićevih obitelji podjednako su dobri zbog vještine konvencionalnog pripovijedanja, koja u suvremenoj hrvatskoj prozi gotovo da je iščeznula, kao i zbog niza podataka o Bosni, Kaknju, Sarajevu, Usori… koji stvaraju transparentnu predodžbu socijalnog i političkog konteksta u kojem su živjele Jergovićeve obitelji, kao i njihova nužnog propadanja. Radi se o vizualiziranoj, gotovo etnografskoj slici Bosne koja je većini nas potpuno nepoznata, a koja čini dramatičnu scenografiju ne samo za komplicirani koloplet obiteljskih odnosa, nego i za idući važni element “Roda”.

Idući važan element “Roda”, razumljivo i očekivano, jest politika. U političkim je procjenama Miljenko Jergović, što je hrvatskoj i regionalnoj javnosti itekako poznato, opako beskompromisan. Katkad čak i beskompromisniji nego u najosobnijoj literaturi. Jergovićeve političke teze o Bosni, zatim opisi povijesnih odnosa različitih bosanskih vjera i nacija, kao i njegova neposredna, reportažna sjećanja iz relativno nedavnog rata, demistificiraju paradigmu o kojoj se ponovo gdjegdje govori, a koja je, zapravo, najopasnija za eventualnu budućnost Bosne i Hercegovine. Riječ je o paradigmi o bosanskohercegovačkom međuancionalnom i međukonfesionalnom suživotu: Jergović uvjerljivo pokazuje da tog suživota nije bilo ni u predratnom Kaknju, ni u predratnom Sarajevu, te da je njegov privid postojao samo pod posebnim uvjetima u komunističkom Sarajevu. Jergović je, očekivano, jednako oštar i prema hrvatskim političkim zabludama, dok je najoštriji, definitivno, prema srpskoj strani. Svi oni siroti zagrebački mediokriteti, koji su Miljenka Jergovića, što zbog zlobe, što zbog vlastitog nerazumijevanja stvarnosti i povijesti i politike, svojedobno počeli proglašavati četnikom, zabezeknuli bi se nad gadnim opisima srpskog divljanja po Sarajevu; za tim opisima oštrinom posebno ne zaostaju cinični prikazi zagrebačke malograđanštine, artikulirani u dobro promišljenom krležijanskom duhu.

Posebno političko i etičko mjesto u “Rodu”, kao, uostalom, i u Jergovićevim novinskim tekstovima, zauzima pitanje pogroma Židova. Sudbinu Židova u Endehaziji, ali i drugdje, Jergović, opravdano, smatra krivnjom ne samo režima, nego i svih onih građana koji su živjeli u određenom režimu, a koji nisu ni pokušavali zaštititi Židove u godinama pogroma. Sudbina Židova istodobno je i metafora za tragične sudbine svih slabih i ugroženih.

Naposljetku, jedna od glavnih značajki “Roda” jest osjećaj snažne odbačenosti i pomalo pomirene i trpke ogorčenosti. Osjećaji odbačenosti i ogorčenosti dominiraju bezbrojnim Jergovićevim monolozima: “Rod” se, utoliko, može čitati i kao Knjiga odbačenih, bilo da je riječ o obiteljskim odnosima, o gotovo nužnom društvenom autsajderstvu njegovih likova/članova obitelji ili o autorovu položaju u zagrebačkom kulturnom establišmentu: u zadnjem se primjeru ne radi o povijesti, introspekciji ili fikciji, nego o aktualnim materijalnim činjenicama.

No, odbačenost je Jergovićeva strateška prednost (nadam se da on to razumije). Veliki pisci ne trebaju biti prihvaćeni, a čak i kada su prihvaćeni, to zna ostaviti nelagodnu sjenu nad njihovim opusom, barem u usporedbi sa suvremenicima: uvijek je bolje biti Dostojevski, nego Tolstoj. “Rod” je, prije svega, tragedija. “Rod” je kronika propadanja, boli, uništenja obitelji, kultura, zemlje i gradova, uokvirena u osobnu tragediju i osobne sukobe. Radi se, zaista, o knjizi nevjerojatnog emotivnog i vrijednosnog intenziteta, koja će izazvati milijun sukoba, ali koja će imati, neovisno o opsegu, vrlo, vrlo mnogo čitatelja.

“Rod” je, vjerojatno, mogao biti još ponešto bolji. Knjiga je ponegdje preduga, sve rečenice nisu izbrušene (premda je uporaba hrvatskog jezika, kojeg Jergović iz ideološko punkerskih razloga katkad zove srpskohrvatskim/hrvatskosrpskim, gotovo virtuozna: svaki brzoglas, kao i svaki internacionalni naziv mjeseci u godini ima svoj razlog i svoje dobro mjesto); uz sve to, pokoji politički komentar neće trajati dulje od nekoliko godina, ako već i sada nije nerazumljiv ili preslabo argumentiran.

Ali, ovakve su primjedbe posve minorne naravi u poredbi s glavnim dojmom što ga “Rod” ostavlja. A taj se dojam može svesti u dvije ocjene: snažna fascinacija i duboko poštovanje. Nad pravom književnošću.

Tridesetak sam godina fantazirao o velikom, klasičnom, povijesno-političko-psihološkom hrvatskom romanu. Sada sam ga napokon pročitao. Roman “Rod” pozicionira Miljenka Jergovića u samo središte nacionalne književnosti (koliko se god on želio, ispravno, osjećati i ponašati kao izopćenik). Riječ je o knjizi prema kojoj će se u idućim desetljećima i desetljećima, pa i dulje, postavljati vrijednosni i kronološki kriteriji naše prozne proizvodnje.

Intervju tjedna

Razgovor vodio: Drago Pilsel

www.autograf.hr

Sa kakvim ste se dojmovima vratili sa beogradskog sajma knjiga?

– Rekao bih: uobičajenim. Taj sajam je, bez sumnje, najveća i najvažnija knjiška i književna manifestacija u ovom dijelu Europe, ali za mene nije toliko važan zbog svoje veličine i važnosti, koliko stoga što tamo, svake jeseni, posljednjega listopadskog tjedna, kupujem knjige za zimnicu. Otkako je hrvatska kultura zašla u svoju post-kulturnu i post-gutembergovsku fazu, pa knjige u Zagrebu skoro više i ne izlaze (današnji centar hrvatske pismenosti i nakladništva je u blizini Zaprešića, u ulici koja se zove Bregovita ili nekako tako…), otkako se, dakle, hrvatska književnost i pismenost svela na borbu protiv ćirilice i ćiriličara – ćirilične knjige već su spaljene početkom devedesetih – ja sam naprosto primoran ići u Beograd da kupujem knjige. Tamo se, kako rekoh za središnji dnevnik RTS-a, osjećam kao siromašni rođak iz provincije, koji ne može vjerovati da negdje, unutar njegova jezika, postoji takav knjiški, latinično-ćirilični raj. Vama sad mogu reći isto: osjećam se poput siromašnoga provincijalca, nakon povratka iz metropole. Znam da i ovim riskiram da mi vječno gostoljubivi hrvatski domoljubi odpovrnu kako sam u metropoli trebao i ostati. Ali znate, meni je ovdje divno: sjedim kod kuće, nigdje ne izlazim, nego čitam knjige koje donosim iz Beograda.

Koje ste si knjige nabavili?

– Sumnjam da bi ih sve mogao nabrojati, ali evo nekih: roman “Melanholija otpora”, velikoga madžarskog pisca Laszla Krasznahorkaija, dva romana Sergija Dovlatova, novi, potpuni prijevod kanonskoga djela “Istorija ludila u doba klasicizma” Michela Foucaulta, dvije knjige američkoga kultnog romanopisca Davida Fostera Wallacea, knjige eseja Adama Zagajewskog i Charlesa Simica, pjesme Enesa Halilovića, sjajnoga srpskog pjesnika… Ima li smisla ovo nabrajanje? Po svoj prilici nema. Gladan sam za knjigama, dovlačim ih svakodnevno u kuću, zatrpavam se njima, i živim, tu u blizini Zagreba, a pomalo i u Zagrebu, od čitanja i listanja knjiga, i od svakodnevnih ushita nad rečenicama i riječima koje su drugi napisali. U knjigama je, danas, u Hrvatskoj, sav moj društveni život.

Je li vama Beograd zavičaj, odnosno, koji su to ”vaši gradovi”?

– Ja svoga zavičaja izvan sjećanja i fikcije nemam. Imam nešto što bih rado nazvao izabranim zavičajima, a to su mjesta i gradovi gdje bih živio kada bih za to imao materijalnih uvjeta: Pula, Trst, Krakov… Da, možda je među tim gradovima i Beograd, premda sam oko toga oprezan, jer se plašim da bih s Beogradom mogao imati sličnih problema kao i s nekim drugim gradovima u kojima sam živio, ili sam bio egzistencijalno primoran živjeti. Beograd me, naravno, privlači svojom veličinom, širinom i kulturnom vitalnošću, ali sve to, i veličinu, i širinu, i kulturu, mogu doživljavati i ovako, povremeno odlazeći u Beograd, voleći ga iz daljine. Imam u vezi s Beogradom još jedan problem: kada živim na nekom mjestu, na svoju savjest primam i njegove grijehe. Kada sam došao u Zagreb, prihvatio sam na sebe umorstvo obitelji Zec, doček ustaša i njemačkih vojnika iz travnja 1941, holokaust u Zagrebu, umorstvo Lee Deutsch, građansku ravnodušnost prema grandioznom ustaškom zločinu… I onda sam nanio sebi ozbiljno zlo, stvorio si egzistencijalne probleme, izložio se kolektivnom ostracizmu, a na neki način se i protjerao iz hrvatske književnosti (ili barem žive hrvatske književnosti), napisavši Rutu Tannenbaum. Ne bih želio na sebe tako primiti grijehe Beograda, premda me, s druge strane, to literarno privlači. Ali čovjek mora u jednom trenutku postati svjestan ograničenja vlastitoga tijela, vlastite fizičke krhkosti i trošnosti, pa se zaustaviti pred mogućnošću samouništenja.

Slušao sam vas nedavno na tribini koju je s vama vodio u zagrebačkom ZKM-u Seid Serdarević i tada ste kazali nešto što mi se jako dojmilo: da je kućni prag sentiment i da je sve ostalo tuđina. Trebamo li se osloboditi svih naših zavičaja?

– Nisam siguran da znam odgovor na ovo pitanje. Ali mislim da je ono važno, i da je puno dublje i smislenije ono što se njime implicira od svega što bi se moglo odgovoriti. Za pisca, ili za umjetnika općenito, korisno je da bude prognan odsvakud, da zavičaj nosi u srcu i u memoriji, kao neku avet, noćnu moru, izmišljeni svijet… Za pisca je iznad svega korisno da bude apatrid, ali ja se na takvo što ne bih odvažio, jer u meni, ipak, živi mali čovjek, koji ima potrebu da bude voljen i da živi u iluziji sigurnosti. Apatrid je, recimo, bio Emil Cioran, Rumunj koji je šezdesetak godina živio u Francuskoj, pisao je na francuskom jeziku, ali nikada nije primio državljanstvo, nego je živio kao osoba izvan svih državljanstava. To je, iz moje perspektive, asketski i savršeno čist pogled za svijet i na književnost, živjeti bez papira, kao stilit na vrhu stupa. Što mislite, znaju li kod nas, uopće, tko su su bili stiliti? Ili Gajto Gazdanov, koji je bio iz Južne Osetije – zemljice o kojoj smo saznavali iz ratnih vijesti – kao tinejdžer ratovao je na strani Bijelih, u ruskome građanskom ratu i revoluciji, da bi zatim završio kao emigrant u Francuskoj. Radio je kao taksist, pisao romane i pripovijetke, i jedan je od nesumnjivo najvećih prozaista ruskoga jezika (a vi, naravno, znate koliko je to mnogo biti veliki pisac ruskoga jezika…), ali je slavljen tek nakon smrti, pošto kao ruski emigrant i taksist zapravo nikome nije pripadao. Iako je Osetin, danas ga smatraju piscem i ruske književnosti. Dirigent Valerij Gergijev – i u nas poznat zahvaljujući najprije našemu zajedničkom prijatelju Branimiru Pofuku – osnovao je fondaciju koja se brine o djelu Gajta Gazdanova. Danas je Gajtov cijeli svijet, što na srpskome što na hrvatskom pročitao sam sve njegove romane i većinu pripovijetki, i doista ostao opčinjen. Ne bi bio takav i toliki pisac da za života nije ostao apatrid. Sa visine svoga stupa stilit vidi cijeli svijet i za njega se moli nekome svom Bogu. Književnost je oblik molitve mistika, molitve za ponovno stvaranje svijeta.

Rodili ste se u Sarajevu, za novi domicil izabrali ste Zagreb, a često pišete o Beogradu i beogradskim, odnosno srbijanskim autorima. S jedne strane, ta pozicija je delikatna, a s druge produktivna. Simone Weil je na jednome mjestu zaključila: ”Neophodno je iskorijeniti se. Sasjeći drvo i napraviti križ te ga nositi zauvijek”. Slažete li se s tom tvrdnjom?

– Domicil? Da, u formalnom, strogo administrativnom smislu, moj domicil je u nekoj kartoteci u Petrinjskoj ulici u Zagrebu, među građanima koji su zadobili jedinstveni matični broj građanina. Moj domicil je jedinstveni matični broj građanina, i ono što iz tog broja slijedi kao niz prava i obaveza. Ali ništa više preko toga. O Beogradu i o srpskim piscima pisao bih i da sam ukorijenjen u Zagrebu i u Hrvatskoj, kao što sam, krajem osamdesetih, pisao živeći u Sarajevu. Naprosto, mene književnost zanima, ja čitam, pa onda ponekad i pišem o onome što pročitam. A što se iskorjenjivanja tiče, moram priznati da mi takvo što nije bilo cilj. Kada sam, recimo, pisao Rutu Tannenbaum, ili roman-esej Otac, oko kojega se u Večernjem listu sastao konzilij domoljuba, s nakanom da me simbolički ili stvarno istjera iz Hrvatske, kada sam pisao Dvore od oraha ili Srdu, nije mi bilo ni na kraj pameti da se pišući iskorijenjujem. Ali ako se to već dogodilo, a definitivno se jest dogodilo, prihvatio sam, sa zadovoljstvom, novostečenu poziciju. Moje knjige pripadaju kulturi i kulturama onih koji te knjige čitaju u izvorniku, bez prevoditelja. Dakle, kulturi svakoga tko me čita u Hrvatskoj, ali i u Srbiji, Bosni, Crnoj Gori. Što se tiče Simone Weil, ona je bila genijalna žena, mučenica i svetica u vrijeme kada za sveticama više nije bilo potrebe, tojest u vrijeme kada živa kultura više nije mogla apsorbirati pojam svetosti, niti razloge svetaca. Naravno, ne govorim o vatikanskim kanonizacijama, jer me one, zapravo, i ne zanimaju. Ili me ne zanimaju više od holivudskih oskara za životno djelo.

Egzilni pisci, ako je to pravi izraz, imaju u krajnjoj liniji dvije domovine. Zaboravimo začas njene negativne konzekvencije. Ne mislite li da takva dihotomna pozicija ima i svoje prednosti, barem za pisca?

– Priča o dvije domovine najčešće je priča o bezdomovinstvu. Kada za drugoga kažete da ima dvije domovine, implicirate da može otići tamo, ukoliko mu se ne sviđa ovdje. Moja Nona bi rekla: ne može se jednom guzicom sjediti na dvije stolice. Osim ako nemate moć bilokacije, kao ugledni hrvatski domoljub i lokalni karizmatik Zlatko Sudac. (Inače, koliko god na svoju žalost bio nereligiozan, ili vjerski neorganiziran, naježim se od hrvatske zloupotrebe riječi karizma i karizmatik. Volio bih da me netko uvjeri u suprotno, ali karizmu je imao Sin Božji, i ne može je imati nekakav pater Zlatko, bez obzira na sav svoj Versace look. Ili pater Zlatko može imati karizmu u vrlo kolokvijalnom, uličnom i lakonovinskom značenju te riječi, onu, dakle, karizmu kakvu, kažu, posjeduju i Luka Modrić ili Mladen Grdović.)

Nekoć, u komunističkim vremenima, pisci su se tješili uvjerenjem da je jezik njihova domovina ako već nemaju domovinu kakvu žele. Danas ta teza ne drži vodu; ne samo zato što je komunistički sustav završio u historijskoj ropotarnici, nego i zato što su mnogi autori, nošeni vjetrovima globalizacije, adoptirali nove jezike. Kako nazivate jezik kojim se služite?

– Osim rijetkih izuzetaka, među koje spada i moj sarajevski prijatelj Aleksandar Hemon, svaki pisac ima samo jedan jezik na kojem jest pisac. Može on govoriti, pa čak i pisati na još ponekom jeziku, ali teško da i na tom drugom jeziku može biti pisac po mjeri svoga izvornog dara. A što se tiče imena jezika na kojem pišem, ili kojim se govorno služim, to kod mene zavisi od raspoloženja. U pola sata se može promijeniti naziv jezika. Recimo, kada sam dobro raspoložen, kada nisam iznerviran, ili kada sam među prijateljima i među knjigama na Beogradskome sajmu knjiga, svoj jezik ću nazivati hrvatskim. Ali čim me uznemire, čim nikada otkriveni počinitelji razbiju staklo na autu moje drage znanice Snježane Kordić, čim me nacionalistički jezikoslovci suoče sa svojim argumentima, ili čim uvažena zagrebačka profesorica Anita Peti u Jutarnjemu listu izjavi kako nikada nije napisano književno djelo na srpskohrvatskome jeziku, osporavajući tako jednome Ivi Andriću pravo i na njegov jezik i na ime tog jezika, ja ću spremno ustvrditi da je jezik moje književnosti – srpskohrvatski. Recimo, ovaj intervju sam započeo kao pisac i govornik hrvatskoga jezika, a sada sam pisac i govornik srpskohrvatskoga. To ste prouzročili svojim pitanjem. Parafrazirat ću fra Petra Anđelovića – jednoga od onih koje uvaženi profesor Raspudić smatra nositeljima kontinutiteta kvislinškoga djelovanja bosanskih franjevaca kroz povijest – na pitanje je li prije Hrvat ili je prije Bosanac, je li mu važnije to što je bosanski ili to što je franjevac, odgovara da je njemu uvijek važnije ono što mu je osporeno ili ono u njegovome idenetitetu što pitalac negativno konotira u svome pitanju. Naravno, ne želim reći da ste vi išta negativno konotorali, ali ste me podsjetili na one koji to čine.

Prošli tjedan gdje ste tu sada vi, gostovala nam je lingvistkinja Snježana Kordić koja nam je, na pitanje jesu li današnja kroatistika i današnje hrvatsko društvo već spremni prihvatiti jedno takvo djelo kao što je njena uspješnica Jezik i nacionalizam, kazala da bi kroatisti koji su zakuhali sve oko navodne “dvojezičnosti” trebali sada raščišćavati stvari, međutim, oni šute. A zašto u kroatistici ne kreće promjena, pojasnila nam je, može se objasniti ako se ima na umu da bi to za njih značilo priznati da dugo vremena nisu bili u stanju objektivno sagledati nešto najosnovnije u svojoj struci, vlastiti materinski jezik. Značilo bi priznati da su cijelo vrijeme bili neobrazovani ili da su znanost podredili zahtjevima politike. Pretjeruje li gđa. Kordić?

– Naravno da pretjeruje. Ne bi se inače po Osijeku organizirale demonstracije protiv nje, ne bi je vrijeđali po hrvatskim medijima i ismijavali po institucijama hrvatske kulture i znanosti. Napokon, da Snježana Kordić ne pretjeruje, ne bi ni jezično pitanje u Hrvatskoj danas pripadalo jezikoslovcima, a ne piscima. Jezik pripada jezikoslovcima samo u izvanrednim uvjetima i u izvanrednim, nedemokratskim, pučističkim režimima. O tome, pomalo, ona i piše u svojoj knjizi Jezik i nacionalizam. Da nije njezinoga pretjerivanja, skoro da bi vladao mir, i skoro da bismo, primjerice, pomislili kako pitanje jezika nikada nije bilo podređeno jezičnome talentu jednoga Franje Tuđmana. Sjećate li se devedesetih? U to bi vrijeme, recimo, taj čovjek danas osmislio neku riječ, a onda bi već sutra, kroz usta dežurnih jezikoslovaca, ušla u upotrebu, kao propisani, domoljubni znak pripadanja, kao kokarda na šubari ili kao cvijet za reverom, a ne kao jezični materijal namijenjen komunikaciji. Tako se, recimo, tom lirskom antitalentu, jezičnom diktatoru, s lingvističkim i filološkim osjećajem stjecanim i njegovanim na službi u JNA, nije svidjelo internacionalno nazivlje za putnu ispravu, pa je osmislio tu glupavu riječ – putovnica. Istina, u hrvatskome jeziku od ranije je postojala riječ putnica, koja se malo drukčije naglašavala nego putnica (u smislu žene koja putuje), ali za tu riječ, bit će, naš jezični diktator nije čuo. A njegovi jezikoslovci i jezikoznanci umjesto da ga isprave, spremno su prihvatili ovu rogobatnu, generalsku izmišljotinu. Ili, primjerice, riječ glasnogovornik. Diktatoru se nije sviđao internacionalizam portparol, i onda se odjednom, iz dubine njegove svijesti, pojavila riječ – glasnogovornik. Tuđman, koji će pred kraj života ustvrditi da Nobelovu nagradu za književnost nije dobio samo zato što je Hrvat, a u svojim dnevnicima, koje je u tri toma objavio Večernji list, svake će godine (od 1972. do 1989.) u listopadu jamrati nad novim književnim nobelovcem, uspoređujući sebe sa Czeslawom Miloszem i Solženjicinom, vjerojatno je pomislio da se riječ glasnogovornik pojavljuje kao rezultat božanskoga nadahnuća njegova jezičnoga i lirskog dara. Ali avaj, neće Hrvat nikad stići do Nobelove nagrade za književnost: glasnogovornik je stara riječ, koju su koristili i Hrvati i Srbi, čim su se u neka doba, početkom prošloga vijeka, pojavili javni razglasi i gramofonski zvučnici. Da, glasnogovornik je zvučnik, i bilo je idiotski, ali i ponižavajuće po hrvatski jezik i njegove govornike, iz vlastitoga neznanja tom riječju nazvati nešto drugo, ili čak – nekoga drugog, jer je u toj vrsti jezične i leksičke diktature onda moguće da već sutra riječ mrkva više ne označava narančasto korjenasto povrće, koje naši susjedi u trenucima zanosa nazovu i šargarepa, nego da se mrkvom od sada naziva bratovljeva žena, ili da mrkva bude interfon uz kućno zvonce, ili jednostavno da mrkvom od sada zovemo Jadranku Kosor. Pa se još jednom vratimo na početak. Pretjeruje li Snježana Kordić? Ne, ne pretjeruje, ona samo brani hrvatski jezik od agresije bijesnih domoljuba. Istina, svojedobno je među onima s kojima je polemizirala bilo i pametnih, darovitih i snošljivih ljudi, ali zaboravile su se i te polemike, zaboravio se i njihov meritum. Ostala je samo agresija i indolencija. Agresivni su desničari, a indolentni samoproglašeni ljevičari koji bi Andriću otimali jezik.

Ulogu koju je u srednjem vijeku imao latinski, sada ima engleski jezik. O tome svjedoče sudbine takvih pisaca kao što su nigerijski „Londonci“ Buchi Emecheta, Ben Okri, karipski pjesnik Derek Walcott (koji ima afričke, engleske i novozelandske korijene), Salman Rushdie (rođen u Bombayju), Michael Ondaatje (podrijetlom sa Šri Lanke), Vikram Seth koji živi između New Delhija i San Francisca, Milan Kundera koji već godinama piše na francuskom i tako dalje. Kako gledate na to, utoliko više što ni sami niste prihvatili standarde koje nameću nacionalistički nastrojeni jezikoslovci iz ovog dijela svijeta?

– Uloga engleskoga jezika u globalnoj komunikaciji nije baš naročito relevantna u razgovorima o književnosti i o jezicima književnosti. Ne samo zato što je i danas više važnih pisaca koji pišu španjolskim jezikom, nego i zato što globalizacija i globalna komunikacija ne utječe bitno na to hoće li netko biti pisac ili neće. Ako hoće i može biti pisac, tada će pisati na materinjem jeziku, koji god bio i koliko god ljudi tim jezikom inače komuniciralo, a ako pomisli da može biti pisac, iako za to nema ni dara, ni razloga, tada će, pretpostavljam, pokušavati da piše na engleskom. I piscem neće postati nikad. Hrvatski jezik uopće nije tako mali, i u komunikacijskom i u književnom smislu njime je povezano dvadesetak milijuna govornika, koji su na isti način povezani i srpskim, te bosanskim i crnogorskim jezikom. I naravno: srpskohrvatskim ili hrvatskosrpskim! Jezični prostor od dvadesetak milijuna govornika prilično je prostran za pisca.

Tendencije prevladavajućeg kôda ili, drugim riječima, tendencije većinski i nacionalistički postulirane kulture prepoznaju se u marginaliziranju drugog. Ta činjenica nije specifikum Balkana, iako to ne znači da bi je zbog toga trebalo tolerirati. Kako tome stati nakraj? Je li to naš fatum?

– Ničemu ne treba stati nakraj, nego tog fatalnog Drugog – Srbina, homoseksualca, Židova, Hercegovca, Antu Tomića, Bosanca – treba u sebi prepoznavati. A Balkan je za to kao stvoren, jer u svakome od nas rođenih i odraslih u Bosni živi po jedan mali Srbin ili Bošnjak, koji ne samo da nas neće učiniti manjim Hrvatom, nego ćemo, uzaludno pokušavajući istjerati Srbima iz sebe, postajati isključivi, bivat ćemo nacionalisti, ubojice, ratni zločinci… Iz zagrebačke se perspektive to nešto manje primjećuje, budući da je današnji Zagreb u velikoj mjeri monokulturan. Nije uvijek takav bio.

Ako ne spominju Šukera, kad se žele prezentirati pred svijetom Hrvati se najčešće pozivaju na kulturne dosege. Ali s obzirom na njen službeni tretman, teško bi se moglo zaključiti da je kultura od osobite važnosti; ova spoznaja je utoliko gorča jer se od Milanovićeve Vlade – očito naivno – očekivalo nešto više…

– Zoran Milanović što pasivno što aktivno prezire kulturu, premda ga kultura ne košta ništa. Hrvatska danas ima u postotku najmanji proračun za kulturu u Europi. To je zasluga Milanovićeve vlade i učinak njegove ministrice Andee Zlatar. Hrvatska za kulturu manje izdvoji nego za potpore u poljoprivredi, i to višestruko manje. A što se Davora Šukera tiče, on je u djelokrugu jednoga drugog ministra, onoga koji bi se trebao baviti znanošću, ali ga puno više prepoznajemo po ministrovanju sportom. Željko Jovanović lice je iz svečanih loža na nogometnim utakmicama, eno ga sjedi uz svoga najdražeg neprijatelja Zdravka Mamića, a da nikada nije bio viđen niti na jednoj kulturnoj manifestaciji. Socijaldemokratska vlast, a još više njezina narodnjačka komponenta, radikalno su antiintelektualne i antikulturne. S nostalgijom se sjećam gospodina Bože Biškupića.

Što mi to zapravo doživljavamo? Je li to nekakav kulturni rat, recimo, jesmo li u borbi za multikulturnu toleranciju, protiv seksizma, rasizma i fundamentalizma? I zašto se kultura pojavila, tako tvrdi Slavoj Žižek, kao naša središnja životno-svjetska kategorija?

– Iskreno govoreći, ne razumijem ja baš najbolje o čemu to Slavoj Žižek govori. Ako i razumijem, hrvatske prilike su takve da mi je draže praviti se da ne razumijem. U Hrvatskoj je Žižek ukras, poput ponpona na Djeda Mrazovoj kapi, kojim se na svojim godišnjim priredbama igraju dječica Andree Zlatar, ti pilići iz Ministarstva kulture. O multikulturalnosti, seksizmu, rasizmu i fundamentalizmu govori se u Zagrebu, uglavnom, glupavo i prigodno. Onako kako se, valjda, jedino i može govoriti s takvim kulturnim proračunom.

Očekuje li nas vrijeme žestokog kršćanskog fundamentalističkog populizma?

– U Hrvatskoj, možda. Ali u slobodnoj Europi, pa i u Americi, pomalo prolazi doba vjerskih fundamentalizama. Iako, ni tom se riječju, možda, pravilno ne koristimo. Recimo, nije li baš rimski biskup Franjo fundamentalni kršćanin? Neki dan je, čitam u novinama, rekao da mu na živce ide kršćanska ideologija. Takvo što može reći samo onaj tko zaista vjeruje u Boga, tko je kršćanin i kome kršćanstvo ne treba ni kao folklor, ni kao ideologija, ni kao politika, ni kao nepresušno vrelo terora nad nekršćanima ili neistomišljenicima. Papa Franjo je, može biti, kršćanski fundamentalist, dok su oni koje nas dvojica smatramo fundamentalistima, kršćanskim ili islamskim, zapravo ljudi koji u Boga ne vjeruju, a religiju koriste kao političku ideologiju, kao mitologiju i vrelo terora. Ničim se ljudi ne mogu tako terorizirati kao religijom. Ako je komunizam mogao proizvesti kompleks Gulaga, pokušajmo zamisliti što bi sve Staljin učinio da mu je na raspolaganju bilo Sveto pismo ili pozicija rimskoga biskupa. Čini mi se da je Franjo toga baš do kraja svjestan. Je li to iz njega govori njegova argentinska zavičajnost, je li to stvar obrazovanja, koje rađa jednostavnošu, je li to stvar talenta, Božanskog nadahnuća, čega li, ja to doista ne znam. Ali čini mi se da je osnovno, ipak, to što Franjo u Boga vjeruje. Dok ljudi imaju pravo vjerovati ili ne vjerovati, i nitko im ne bi u to smio ulaziti, vjerski bi službenici, svećenici, imami i vračevi, trebali nužno vjerovati. Pritom, sumnja je, naravno, činjenica vjere, a ne činjenica nevjere. Onaj koji ne vjeruje, taj i ne sumnja. Ako ne vjerujete da će sutra kiša, onda u to i ne sumnjate. Ako vjerujete da bi kiša mogla pasti, tada u to i sumnjate. Agnostik bi rekao: daj Bože da me kiša iznenadi!

Je li se hrvatsko društvo pretvorilo u jednu golemu zločinačku organizaciju?

– Nije, nego se pretvorilo u grupu depresivnih i dezorijentiranih ljudi, koja skoro ničim i nije povezana, osim depresijom i mrzovoljom.

Koji su to, zapravo, hrvatski problemi?

– Stvarno ne znam. Ne umijem tako misliti. Da ste me pitali koji su problemi ovoga svijeta s kojim živimo i s kojim se nalazimo s iste strane državne granice, to bih vam, možda, i mogao odgovoriti. Ali koji su hrvatski problemi, to se ne bih usudio govoriti. Mnogo je, naime, Hrvata, a malo je onoga što je specifično hrvatsko. U tom smislu, hrvatski su problemi, vjerojatno, slični slovenskim, srpskim, bosanskim, a možda najviše madžarskim problemima. Nakon što su ušli u Europsku Uniju, Madžari su se odali političkom ekstremizmu i kolektivnom zaboravu, antisemitizmu i radikalizmu, koji ih čini užasno antipatičnima u očima pristojnoga svijeta, ali njih za to nije briga, nego organiziraju paravojne marševe i izazivaju strah u ljudima… Naravno, govorim o imaginarnim, amorfnim Madžarima, a ne o pojedincima, o ljudima kojih ima ovakvih ili onakvih. Istina, za razliku od Madžara, koji i danas imaju veliku živu kulturu i neke od najvećih europskih pisaca današnjice, Hrvati nemaju čak ni to. Nemaju velike pisce, a živa kultura im je kao krepana mačka, ili kao cvijeće koje ste zaboravili zaliti pred odlazak na godišnji odmor. Hrvati se ekstremiziraju, uvjereni da su zeznuli Bruxelles. Da bi ih primilo u Europu, bili su spremni na sve, i na ćirilicu, i na parade ponosa, i na slobodu štampe, a sad su već pomalo za dom spremni da sve to ukinu.

Što mislite, u što vjeruju Hrvati?

– Ni u što, i to jest problem. Čovjek mora imati nešto u što vjeruje. Depresija i društvena entropija razjedaju svaku vjeru, i na kraju ostane samo – praznovjerica. Hrvatska politika zasnovana je na praznovjericama, kao i današnji hrvatski identitet. Je li koga briga za to? Da jest, nešto bi se pokušavalo promijeniti. Ekonomska kriza je marginalna, ona će jednom proći, ili će se prelomiti, ili će se dogoditi bankrot, ali i bankrot će društvo preživjeti… Kriza vjerovanja je, međutim, nerješiva. Današnja Hrvatska stoga živi u 1941. i u 1991. godini, naizmjence. Samo što nigdje nema partizana, a i antifašisti pomalo podsjećaju na velebitske degenije. Žude da ih se stavi pod zaštitu kao rijetke primjerke flore i faune.

Jeste li više bliži socijalizmu ili kapitalizmu?

– Kao da me pitate jesam li bliži crkvi ili banci. Kada bi se socijalizmom zvalo ono što sam vidio u Helsinkiju ili Stokholmu, da, bez svake sumnje bi mi socijalizam bio pri srcu. Ali znate, kada sam ja živio u socijalizmu, partijski sekretar Slobodne Dalmacije – novina u kojima sam se upravo bio zaposlio – zvao se Josip Jović. Trebam li još napominjati da nisam bio član te njihove partije? Nipošto više ne bih želio živjeti u takvom socijalizmu, jer nakon njega dolazi nacionalizam, a s njime i opasnost da ta dva pojma, nacionalizam i socijalizam, srastu u jedan. Od toga je, pak, bolji svaki kapitalizam.

Jeste li nagao čovjek? Ja kod sebe pokušavam kontrolirati argentinski temperament koji mnogi ovdje ne shvaćaju ili ne vole. Marite li za mišljenje drugih?

– Nekad, možda, i jesam bio nagao. Štošta bih u svojoj prošlosti promijenio, da se ikako može. Recimo, da mi se vratiti u prošlost, nikada se ne bih u Zagrebu deklarirao po političkim, svjetonazorskim, nacionalno-identitetskim pitanjima, nego bih pokušao živjeti nevidljivo i tajanstveno, poput Ive Andrića u poslijeratnom Beogradu. A kako mi to ne bi uspjelo, kako bih na svoja pleća prihvatio grijehe mjesta na kojem sam se zatekao, produžio bih u neki svoj Toronto, u Buenos Aires. Ali možda bih tada bio nesretan, jer ne znam kako bih tamo bio pisac, što bi me gonilo da pišem? Naravno da marim za mišljenja drugih ljudi, pod uvjetom da ih obavezuje tema o kojoj misle i da mislimo o istoj stvari. Ne zanima me, recimo, što o Hrvatskoj misli netko tko ne misli o stvarnoj nego misli o imaginarnoj Hrvatskoj, ili tko se samo pretvara da misli, a zapravo na pričama o Hrvatskoj ostvaruje svoju društvenu i materijalnu sigurnost. Hrvatsku su, vjerujem tako, najviše voljeli oni koji joj nikada nisu javno iskazivali ljubav. Čak ju je i Vlado Gotovac najčistije volio u vrijeme kada je u nju gorko posumnjao.

Zašto ste smatrali važnim replicirati predsjedniku Josipoviću koji je za naš portal kazao da ste ”sjajan pisac, ne uvijek i osobit politički analitičar”?

– Zato što se nisam bavio političkom analitikom, kada sam pisao da je loše pozivati građane Hrvatske da se popisuju u drugoj državi, a još manje sam se bavio političkom analitikom kada sam se zgrozio nad eksplicitnom tvrdnjom da bosanski Hrvati imaju dva doma i dvije domovine. Osim toga, za mene je cinizam, i na njega moram reagirati, kada profesor Josipović, s autoriteta predsjednika Hrvatske, za mene kaže da sam “sjajan pisac”. Naime, o mojim knjigama se već desetak godina u Hrvatskoj drukčije ne piše nego uvredljivo po njihova autora, na javnoj televiziji se o njima nikada nije ni govorilo, što je, valjda, i prirodno, budući da sam u programima kulture i u Informativnom programu na vajkadašnjoj crnoj listi, a u središnjim dnevnicima, naprimjer, kod docnije utamničene gospođe Dijane Čuljak, spominjan sam samo kao četnik i ljubitelj Draže Mihajlovića. Nema tih novina – osim, katkad, onih u kojima radim – nema tog časopisa, dotiranog novcima Ministarstva kulture, tog Zareza, Vijenca ili Hrvatskog slova, u kojemu bih bio, kako profesor Josipović veli, “sjajan pisac”. Napokon, teško biste našli i eksperta s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kroatista ili komparatista, koji bi se – uz rijetke izuzetke – odvažio ustvrditi takvo što. Prije je profesor Josipović mogao pročitati da sam smeće i da je smeće sve ono što pišem, ili da se, kao što piše u jednoj od ministarstava kulture i sporta preporučenih povijesti hrvatske književnosti, još uvijek nisam odselio iz Zagreba i iz Hrvatske, premda djelujem s neprijateljskih pozicija. Kontrapunktirajući “sjajnog pisca” tom “ne uvijek i osobitom političkom analitičaru” profesor Ivo Josipović samo traži i nalazi alibi da me verbalno eliminira u raspravi o popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini. I stvara mi problem, jer bi netko vrlo neupućen mogao pomisliti da predsjednik Republike hvali moje književno djelo.

Pojasnimo čitateljima: nakon što smo ga kolega Zdravko Zima i ja intervjuirali i zamolili da odgovori vašoj zamjerki na način kojim se obratio Hrvatima u BiH u povodu tamošnjega popisa stanovništva govoreći im da imaju ”dvije domovine”, pa ste ga u tome usporedili s Franjom Tuđmanom i njegovom politikom ”evangeliziranja domovnicama”, željeli smo doznati zašto, ako tako misli, smatra da Hrvati u BiH imaju ili moraju imati dvije domovine i jesu li mu Hrvati u BiH, kako ste mu imputirali, tuđinci? Zaslužuje li po vama Josipović biti uspoređen s Tuđmanom i što ćemo onda s Josipovićevim priznanjem razbijačke Tuđmanove politike prema BiH u u zgradi parlamenta u Sarajevu?

– Profesor Josipović kaže: “Priča o ‘evangelizaciji domovnicama’ naprosto je besmislica.” Uzda se u to da iza toga što govori stoje dvije stvari: kolektivna sklonost da se zaboravi sve što je bilo jučer, vjera da Hrvati pamte koliko i vinske mušice, i drugo, da je riječ o nečemu što je dio kolektivne zavjere šutnje, i što ne postoji jer nije izgovoreno, ili to ne izgovara nitko, ali baš nitko, osim mene. Profesor Josipović, koji je ugledan pravnik, profesor prava na Sveučilištu, odbija znati da je za bosanskohercegovačke Hrvate u devedesetima posjedovanje krštenice ovjerene u bilo kojem župnom uredu Katoličke crkve bilo ključno za ostvarivanje prava na hrvatsko državljanstvo. Ako nisi bio kršten, a rođen si u Bosni i Hercegovini, ničim nisi mogao dokazati da si Hrvat. Tako se, zna to profesor Josipović, dokazuje nacionalna pripadnost samo u teokratskim režimima, primjerice u Saudijskoj Arabiji. Ni danas, kada je on predsjednik, stvar nije bitno drukčija: i dalje se prilažu krštenice, i teško ćete Hrvatom iz Bosne biti bez katoličke krštenice. Je li to besmislica, kao što profesor tvrdi, lažem li ja možda, ili se radi o evangelizaciji domovnicama, o nacionalnoj reevangelizaciji hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, o postupku duboko bezbožnom, ali i protivnom načelu državnoga sekularizma?

Predsjednik Josipović je rekao, ukratko, da niste pažljivo pogledali spot zbog kojeg ste ga kritizirali, naime, da bi ste tada vidijeli da poruka uopće nije bila namijenjena Hrvatima u BiH, da Hrvate nije spomenuo, već sve hrvatske državljane podrijetlom iz BiH koji žive u Hrvatskoj. Vi ste mu pak odgovorili da za vas razgovor o domovima i domovinama bosanskih Hrvata, ili ljudi općenito, nikada neće biti politička analitika. Dijeleći Bosnu i Hercegovinu i odnarođujući bosanske Hrvate akademik Tuđman nije se bavio politikom te da ste to željeli poručiti predsjedniku, profesoru ste kazali, Josipoviću. Imate priliku da to pitanje, hajmo tako to nazvati, Josipovićeve politike prema Hrvatima u BiH i prema toj zemlji, analizirate.

– Profesor Josipović kao pravnik mnogo bolje od mene zna kako bi neki Bošnjak, Srbin ili građanin koji nije Hrvat mogao steći hrvatsko državljanstvo, te bi morao znati da su slabe prilike da bi neki bosanski Srbin ili Bošnjak iz Bosne mogao podleći regulama popisa stanovništva u toj zemlji, a da je istovremeno državljanstvom Hrvat. Hrvatsko državljanstvo takvi su, naime, mogli steći samo na osnovu godina provedenih u Hrvatskoj, i to sa stalnim prebivalištem u ovoj zemlji. A kako bi i zašto, da nam profesor objasni, neki, recimo Jovan ili Muhamed iz Siska ili Petrinje, nakon što dvadeset i pet godina živi u Hrvatskoj, otišao da se popiše u Bosnu i Hercegovinu? Je li to, možda, profesor nagovara građane Hrvatske da krše zakon u susjednoj zemlji? Naime, prema bosanskohercegovačkim zakonima, popisuju se samo oni koji kontinuirano žive u toj zemlji, dakle oni koji, ako su Srbi ili Bošnjaci, ne mogu ni steći hrvatsko državljanstvo? Osobno sam se zatekao u danima popisa u Sarajevu, u stanu u kojem sam odrastao, i u kojem sam dvaput odgovarao na pitanja popisivača, 1981. i 1991. godine, ali mi nije bilo na kraj pameti da to ponovo činim. Osim što ne želim kršiti zakone, čak ni kada mi ne prijete sankcije, nisam želio sudjelovati u krivotvorenju rezultata popisa. Profesor sigurno zna da se isti čovjek ne može popisivati u dvije zemlje, a ja sam popisan u Hrvatskoj. Isto tako, on bi trebao znati da se akcijom u kojoj je sudjelovao pokušava popraviti nešto što je nepopravljivo, ali i prikriti politika etničkoga čišćenja, pa i hrvatskoga samo-čišćenja, koju je inicirao i organizirao njegov prethodnih. Nije li Franjo Tuđman kakanjske i srednjebosanske Hrvate naseljavao po Kninu i Dalmatinskoj zagori? Ako nije, onda ništa. Ako nije, onda može biti da je profesor Josipović u pravu kada nacionalne interese stavlja iznad zakona, pogotovu onog u susjednoj državi. Ali ako jest Tuđman činio nešto zbog čega bi se profesor određivao prema, kako vi kažete, “razbijačkoj” Tuđmanovoj politici prema Bosni i Hercegovini, tada profesor Josipović ne bi trebao posljedice takve politike liječiti vradžbinama. Pozivanje ljudi da se popisuju u najboljem je slučaju predsjednička vradžbina.

U kratkom razdoblju u Beogradu su preminule tri važne figure: Jovanka Budisavljević Broz, Aleksandar Tijanić i, dopustite da tako kažem, veliki advokat i čovjek Srđa Popović. Što je umrlo sa svom od tih osoba?

– Umro je ovih dana i Tadeusz Mazowiecki, prvi post-komunistički poljski premijer, Posebni izvjestitelj za ljudska prava Ujedinjenih naroda, koji je podnio ostavku nakon srebreničkom masakra, iz protesta zbog nedjelotvornosti ogranizacije koju je predstavjao. Ta njegova ostavka bila je i moralni čini, ali i živi dokaz da su svi znali što se dogodilo u Srebrenici, samo što nitko, osim Mazowieckog, nije vladao kategorijama moralne, duhovne, emocionalne, povijesne… odgovornosti. Slučajno sam se upoznao s Mazowieckim, rukovao se s njim. Tadeusz Mazowiecki je dio onoga poljskog povijesnog, političkog i književnog kontinuiteta, zasnovanog na činu osobne savjesti. Nije neobično što se u hrvatskim medijima nije govorilo ni pisalo o njegovom odlasku. Svijet koji je Franjo Tuđman izvodio iz komunizma sasvim sigurno ne može shvatiti što je učinio Tadeusz Mazowiecki, i što je to diktat čovjekove osobne savjesti. Srđa Popović bio je hrabar advokat, raskošne pameti i samurajski dosljednoga shvaćanja demokracije. Aleksandar Tijanić bio je veliki novinski pisac, pionir borbe protiv Slobodana Miloševića, koji nije, međutim, htio biti na strani poniženih i poraženih, nego je na kraju pristao uz diktatora. Jovanka Broz bila je vjerna balkanska udovica, jedino ona nije zatajila Tita, nije ga se odrekla, i umrla je kao mučenica naših bolesnih patrijarhata.

Jesmo li u stanju vidjeti kakvi smo, da smo i moralno ružni?

– Samo su moralni ljudi svjesni svoga moralnog deficita. Hrvati sebe kolektivno smatraju moralno uzornim, besprijekornim čuvarima Europe. Uvijek su bili žrtve, uvijek su stradavali, a da nikome nisu učinili nikakvo zlo. Ako su i ubijali, to je bilo u samoobrani. U Domovinskome ratu i u svim prethodnim, također Domovinskim ratovima. Oni koji u sebi nalaze moralni deficit, oni koji se, naprosto, srame svojih postupaka, nisu dobri Hrvati. Ili uopće nisu Hrvati. Sram je Hrvatima nesvojstven. Kao što je, uostalom, nesvojstven i svima drugima koji sebe prvenstveno vide kao pripadnike naroda-žrtve. Sram je svojstven onima koji znaju da se u njihovo ime ubijalo. Recimo, svojstven je Nijemcima, ili dobrim piscima. Hrvati nemaju potrebe biti dobri pisci.

Što je preči novinarski i posao: raskrinkavati okoštale i prevarantske strukture ili apelirati na odgovornost i na solidarnost?

– Ne znam što bi to bilo raskrinkavanje u hrvatskome slučaju. U ljudskom slučaju, pak, nema ničega većeg ni važnijeg od solidarnosti s drugim ljudima, po mogućnosti različitim i udaljenim od nas. Ne znam, recimo, jeste li primijetili s koliko su malo interesa hrvatski mediji izvještavali o tragediji kod Lampeduze. I koliko je malo interesa hrvatski državni vrh pokazao za stradale ljude. A Hrvatska je sad, je li tako, dio Europe. Međutim, kako pratim različite televizijske programe, pa ih i uspoređujem, primjećujem da je Lampeduze bilo nesuporedivo više na programima Radio televizije Srbije i na programima javnih televizijskih servisa Bosne i Hercegovine, ali i Televizije Slovenije. Solidarnost proizlazi iz osjećaja odgovornosti: odgovornosti za bezmjerni zločin u Jasenovcu, kao i odgovornosti za svoga najmanjeg brata. Današnjoj Hrvatskoj odgovornost očito ne treba.

U najnovijem komentaru u Jutarnjem listu ste napisali da zemlja koja nema svoju unutrašnjost, ili svoju provinciju, nužno u cjelini biva provincija i u sebe zatvorena unutrašnjost. Da je Hrvatska takva i da takvoj zemlji, kako vidimo, književnost nije potrebna. Napisali ste i da je neznanje u nas strateško i principijelno, da je na njemu u velikoj mjeri zasnovana i suvremena hrvatska kultura i aktualna hrvatska nacionalna samosvijest. Nadzirete li način da stubokom promjenimo ovo prokleto vrijeme, doba bezbrižne pljačke i genocida? Može li na biti utjeha Pascalova poruka da je svjetlosti dovoljno za one koji samo žele vidjeti, a tame dovoljno za one koji su drukčije nastrojeni?

– Ovo je, kažete, doba bezbrižne pljačke i genocida. Valjalo bi još pridodati i – ravnodušnost. Ovo je, dakle, doba pljačke, ubijanja, zaborava i ravnodušnosti. Može li se to promijeniti? Može, svijet se u tom smislu svakodnevno mijenja. Ljudi se kaju, društva prolaze kroz katarzu, Iranci putuju u Izrael, papa Franjo pušta dječaka da sjedi u Petrovoj stolici, a u velikim romanima našega doba događa se ono što se tek mora dogoditi u zbilji. Čitao sam ovih dana knjigu turske spisateljice i novinarke Ece Temelkuran, mlade i pametni žene koja je putovala po Armeniji i armenskoj dijaspori, i napisala nevjerojatno hrabru i katarzičnu knjigu o Drugom. A Hrvatska? U Hrvatskoj se, dragi moj Drago, zabranjuje ćirilica, bazukama se udara na azbuku, a predsjednik Vlade pregovara sa stožerom boraca protiv ćirilice, koji predvodi jedan bogati vlasnik zaštitarske tvrtke, čiji momci osiguravaju zagrebačke trgovačke centre, baš kao da se o pismenosti i o slovima može pregovarati. Što će nakon što pobijede, a pobijedit će sigurno, jer je na njihovoj strani i surova i sirova sila, i osjećaji kolektiva, na njihovoj su strani, uostalom, pasivno ili aktivno i svi hrvatski pisci, a naročito jedna spisateljica? Nakon što pobijede ćirilicu, oni mogu samo krenuti u boj protiv latinice, da bi se na kraju Hrvati vratili u idealno, u izvorno stanje svoga bivstvovanja, ponosni i savršeno sami, bez susjeda i bez drukčijih

Pogovor njemačkom izdanju Sarajevskog Marlbora

Piše Daniela Strigl

Prevela Cecilija Toskić

*

Razbijeno ogledalo

Opsada Sarajeva, započeta 1992. ofenzivom Jugoslovenske savezne armije, okončala se 1996. godine. U gradu, nekada modelu multietničnosti , u kojem su živjeli Bošnjaci muslimani, Srbi pravoslavci i Hrvati katolici, od kulturnog naslijeđa Habsburgovaca, koji su Bosnom i Hercegovinom upravljali od 1878. do 1918. godine, jedva da je išta ostalo, čak i u doslovnom smislu: 35.000 kuća je razoreno (po snimanju stanja u jesen 1993.), 11.000 ljudi iz svih etničkih skupina izgubilo je živote. Nakon Daytonskog mirovnoga sporazuma u novembru 1995. najveći broj bosanskih Srba napušta Sarajevo u strahu od bošnjačke odmazde. Opsada Sarajeva bila je nešto kao izlog bosanskoga rata, izazvanog proglašavanjem nezavisnosti (bošnjačke) “Republike Bosne i Hrcegovine” od savezne jugoslavenske države u martu 1992. Bošnjačko-hrvatske gradske četvrti bile su opkoljene srpskim jedinicama. Iako je vojna nadmoć napadača bila neusporediva, uspjeli su zauzeti samo dijelove grada u kojima su prevladavali Srbi

U Sarajevu i oko njega operirale su tri od njihovih tadašnjih matičnih zemalja (Jugoslavija, Hrvatska te Bosna i Hercegovina) podržavane neprijateljske vojske. S okolnih je brda grad s jedne strane bio izložen topovskoj paljbi i granatiranju, s druge su ga strane terorizirali (srpski) snajperisti koji su djelovali u samom gradu. Dramatična situacija u Sarajevu pokazala je “Zapadu” realitet rata za civilno stanovništvo. Suosjećanje međunarodne zajednice s ljudima u opkoljenome gradu pojačalo je pritisak na SAD i NATO, koji su zračnim napadima na srpske položaje promijenili odnos snaga te prisilili ponajprije Beograd, u liku Slobodana Miloševića, a zatim i “Republiku Srpsku” s Pala da sjednu za pregovarački stol.

Nezaboravna je umjetnička intervencija Susanne Sontag: ona je 1992. u Sarajevu uprizorila Čekajući Godota Samuela Becketta. Ono što je ona željela da bude doživljeno kao čin solidarnosti, mnogi su osudili kao egocentričnu promotivnu akciju. Principijelnu kritiku izrazio je Jean Baudrillard svojim tekstom “Bez sažaljenja za Sarajevo”: intelektualci poput Sontagove žele kompenzirati gubitak zbilje vlastite kulture posuđivanjem krvave stvarnosti na Balkanu. U stvarnosti nisu slabi oni koji se nalaze u okruženju, nego pomagači koji se smatraju superiornima: Sarajevo je “pakao, ali u neku ruku hiperrealni pakao koji su zamorne medijske i humanitarne aktivnosti učinile još hiperrelanijim, jer ga stav cijelog svijeta prema njemu čini još nerazumljivijim”.

Svezak priča Miljenka Jergovića Sarajevski Marlboro objavljen je 1994. dok je opsada Sarajeva još trajala, ali je autor kao bosanski Hrvat već živio u Zagrebu. Naslov aludira na bosansko-američke odnose, budući da navodi lokalnom pušačkom ukusu prilagođenu inačicu marlbora “dizajniranu” od strane stručnjaka Philipa Morrisa. O tome se radi u jednoj priči koja govori o američkoj nesposobnosit da događanja u balkanskom ratu sagleda drugačije nego kao kliše.

U izdavačkom je katalogu prvo njemačko izdanje priča bilo najavljeno jednim odlomkom koji je u knjizi potom izostao. Opisivao je improviziranu filmsku projekciju u okruženom Sarajevu. “Medijski štakori” iz cijelog svijeta prisutni su u traženju “bizarnog” te reflektorima prekidaju Monty Paythonov film kako bi sirote stanovnike snimili pri gledanju. Tako je u osnovi svaki pogled na Sarajevo voajeristički te svaka priča o bosanskom ratu pored literarnog ima i kroničarski značaj. Priče Miljenka Jergovića, međutim, zaslužuju biti čitane u prvom redu kao literatura.

Jergović, rođen 1966. godine, kao autor započeo je s pjesmama, a smisao za poetske detalje prozaične svakodnevnice, za puno malih opažaja iz kojih nastaje nešto kao atmosfera karakterizira i njegove pripovjedačke tekstove. Neiskusan Jergović nije bio nikad. U Sarajevu (i kasnije u Zagrebu) radio je za tjednik Nedjeljna Dalmacija koji danas više ne postoji, vodio je kulturnu emisiju na lokalnoj televiziji, pisao o politici, filmu, rocku i crtićima, ne samo za bosanske i hrvatske novine, nego i, rano, za njemački feljton. Poslije dugogodišnjeg rada u satiričnom splitskom tjedniku Feral tribune koji je prestao izlaziti 2008. godine, danas piše kolumne za (lijevo orijenitirana) liberalna glasila Globus i BH Dani.

Sarajevski Marlboro bila je Jergovićeva prva zbirka kratkih priča i odmah ga je učinila poznatim, jednako tako razbio je i jezične granice koje autor za sebe nikad i nije želio definirati na način na koji su to činili hrvatski nacionalisti koji su srpskohrvatski suzili na hrvatski, a bosansku su inačicu zajedničkog jezika željeli vidjeti očišćenu od turskog sedimenta. Kada je Jergovića jednom strani prevodilac upitao koji jezik da navede kao jezik originala, rekao je da mu je svejedno.

Kao svi uistinu veliki autori, a mi ovdje govorimo o jednom koji će uskoro biti uvršten u krug kandidata za Nobelovu nagradu – M. Jergović kratkim koracima mjeri mikrokozmos uskoga područja svoje domovine, krećući se istovremeno koracima od sedam milja u pravcu svjetskih vrijednosti. “Nekome je all over the world od Baščaršije do Marijindvora, a nekome je okolo zemaljske kugle” – kaže se u priči Grob. Regionalni način čitanja i propitivanje condition humaine međusobno se ne suprotstavljaju, naprotiv. Tu se ništa nije promijenilo nakon što je Jergović 1993. preselio u Zagreb – ostaje vjeran Sarajevu, gradu svog rođenja, i Bosni kao realnom i imaginarnom prostoru: “U životu ne postoji druga domovina”. Slika Sarajevskog Marlbora, koji povezuje začin domaćeg duhana s globalnim pušačkim standardima je, kako je rekao njegov bosanski kolega, pisac Muharem Bazdulj, idealna metafora za Jergovićevo pisanje, a to vrijedi i u vremenima u kojima je uživanje duhana izgubilo svoju nedužnost.

Za umjetnika proze Jergovića mala je forma, kratko pripovijedanje i naročito kratka priča koja munjevito osvjetljava jedan odlučujući dio života, brzo postala znak prepoznavanja. Zajedno s autorovom kosom, kako je primijetila slavistkinja Miranda Jakša po Jergovićevim portretima na brojnim knjigama, duže su postajale i njegove priče. U Mami Leone(njem. 2000.) Jergović je pored ciklusa sa snažnim autobiografskim pričama iz djetinjstva, postavio red samostalnih priča. Slijedi Jergovićev prvi roman Buick Rivera (njem. 2006.), koji je on, dakako, u originalu oprezno nazvao “novela”. Priča o dvojici bosanskih iseljenika koje povezuje automobilska nesreća na američkom tlu u Toledu, Oregon, te ih konfrontira s njihovom prošlošću, odigrava se neminovnošću grčke tragedije. Pored satiričnog razmatranja američkog “Way of Life” nakon trauma 11. septembra i sve komike koja leži u duelu između Hasana “dobrog” Bošnjaka i Vuke “zlog” četnika, provlači Jergović gorki, smrtno tužni rezime elastičnosti savjesti. Riječ “genocid” Vuko, neodoljivo šarmantni nasilnik, ne želi čuti: “Mi se nikad nismo mrzili kako se ovi ovdje mrze. Mi smo samo raščistili nesporazume.”

Svojim, na njemačkom 2008. godine objavljenim Dvorima od oraha (u njem. prijevodu Opus Magnum Das Wallnusshaus) stvorio je Jergović apsolutnu opreku kratkoj formi: orijentalno opulentni obiteljski epos, uistinu stoljetni roman koji je zategao luk između Dubrovnika i Sarajeva, između mora i planina, između monarhije i građanskog rata neposredne prošlosti koji se s užasom citira samo kao kraj. Dvorima od oraha otvara Jergović svoje prirođeno područje istraživanja, prostor sjećanja Jugoslavije sa svim političkim zbrkama, svim strahotama stoljeća, ali i sa svim seizmičkim krivuljama pop-kulture, s međunarodnom publikom, koju ne uči samo strahu, nego i čuđenju.

Pri tome ključna djela zapanjujuće produktivnog pisca na njemačkom jeziku još i ne postoje: kao lirska zbirka Hausmajstor Šulc (2001.) za koju je, nagradama sviknuti autor, dobio Premio Napoli ili roman Ruta Tannenbaum (2006.) u kojem Jergović kroz sudbinu jedne židovske obitelji prikazuje postupno osvajanje Zagreba od strane duha hrvatskog fašizma Pavelićeve ere, jedne do danas tvrdoglavo prešućivane strane nacionalne povijesti. Za tu je knjigu Jergović u Tuzli primio nagradu Meša Selimovic – onu, koju je bosanski grad nazvao po svom čuvenom piscu i sinu te za koju, u nacionalno naglašeno pomirljivoj namjeri, konkuriraju pisci “srpskohrvatskog” jezika iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore i Bosne. Baš kao njegovog bliskog zemljaka, Ivu Andrića, autora djela Na Drini ćuprija i dobitnika Nobelove nagrade 1961. god., Jergovića se s pravom ne smatra samo bosanskim ili hrvatskim, nego “jugoslavenskim” piscem u onom nekadašnjem smislu.

Na početku ovog impozantnog razvoja stoji, dakle, Sarajevski Marlboro, prvijenac kao majstorsko djelo, koje je u međuvremenu prevedeno na deset jezika . O pričama koje pripovijeda jedan eglen-efendija ovdje govori “Izetovim pričama nikada nije bilo kraja, kao što kraja nema ni vremenu, onome koje je prošlo i onome koje dolazi, no one nikada nisu bile dosadne, uvijek su nosile neku poruku i pouku, i nikada nisu bile proizvoljne, uvijek je postojala neke tanka nit koja ih je povezivala i koja je navodila čovjeka da ih sluša, pa makar zbog njih ostao i gladan i žedan i makar mu se život pretvorio u napetu šutnju kojoj sve stvari postaju važne tek kada su dobro ispričane.” Autorova nit ispletena je ratom, a istovremeno utkana na orijentalni način, a individualne sudbine važnost dobivaju tek pripovijedanjem. Kao, na primjer, ona rječitog Izeta koji na mučnom četničkom saslušanju ne izusti niti riječ, zbog čega ga drže za prilično krupnu zvjerku. On ponovo pronalazi govor te kao “Kondor s Treskavice” biva zamijenjen za 10 Srba, da bi opet dobio batine, ovaj put od zaluđene subraće po vjeri. Lukava podvala ostavlja, dakle, čitatelja u uvjerenju da može odahnuti – ali susjed, kojem je Izet pomogao dobrom pričom, svoje saslušanje nije preživio.

Jergovićeve priče su takoreći kišom granata atomizirane novele, bljeskalice nečuvenog, koje, kao i svaka dobra ratna literatura, abnormalno rasvjetljuju kao svakodnevicu, kroz koju na dohvat ruke prosijava sreća mirnih vremena. U svojoj programatskoj jezgrovitosti i jednostavnosti ovaj izričaj podsjeća na čuvenu zbirku priča Crvena konjica (1926.) Isaka Babelja, u sučeljavanju strahota rata i poetskih dojmova, u svome jarosnom humoru. Kao refenentna figura prepoznatljiv je i Raymond Carver, Jergovićev najdraži (strani) autor: u umijeću izostavljanja, u vibrirajućem banalitetu neslućenih međuovisnosti, u odabiru sudbonosnih momenata i istovremenom ostavljanju kraja otvorenim. AutorSarajevskog Marlbora se služi prividnim realizmom čija čvrsta površina kroz neizgovoreno otkriva pogled u dubinu. Tu i tamo ne preza ni od toga da pripovjedačkim sredstvima navođenu spoznaju na kraju, sigurno je sigurno, izlije u poentu.

Miljenko Jergović pripovijeda anegdote, pripovijeda ljubavne priče – i o stvarima, čak i autobiografski: o svom kaktusu koji nije preživio njegu u skloništu, o svom starom “austrijskom ogledalu” koje je geler veličine zrna riže razbio u tisuću komada, o prstenu svoje bake koja je baš za vrijeme svjetskog nogometnoga prvenstva 1986. ležala na samrti.

Rat je i ovdje otac svih stvari, ali ostaje u pozadini, kao režiser svjestan da ne mora stalno dokazivati svoju moć, da je njegova sama prisutnost dostatna da sudionici zaplešu kako on svira. Stvari su to spram kojih su nemoćni i oni naviknuti na rat, umjetno umirovljeni, kaktus kao “neki sitni derivat tuge, naizgled bezopasan, kao gorki badem cijankalija.” Protiv rastuće simboličke snage stvari, nije niknula nijedna travka razuma. Čovjek se, smatra pripovjedač “u životu treba čuvati detalja”, jer su zlobni, jer previše odaju. Stvari su, konačno, ono za što se hvataju i zasićeni životom. Jedan čeka da iznikne mrkva koju je posijao i zna da “čovjek živi iz znatiželje”.

Jergovića su već uspoređivali s Ivom Andrićem i Miroslavom Krležom, on se može mirno mjeriti i sa Srbinom Aleksandrom Tišmom. U toj koncentriranoj, nenakićenoj prozi nema ideologije i postoji vrlo malo iluzija o Upotrebi čovjeka (kako se zove Tišmin veliki roman o Drugom svjetskom ratu u Novom Sadu). Jergovićeve priče su natopljene melankolijom, a ipak imaju nešto vickasto, njegov je svijet, kako je opazio Claudio Magris, “vitalan a istovremeno sablastan”. O zastrašujućem izvještava kao da je normalno, jer je tada tako i bilo. U međuvremenu se otvara, ranije usputni, filozofski uvid u organiziranu mržnju, koju je zastrašujuće bosansko prokletstvo uspjelo vezati, koja je sve uspavane pse zemlje odjednom probudila i pustila sa lanca. Jadikovka za spaljenim umjetničkim djelima i knjigama (sarajevska sveučilišna biblioteka, Vijećnica, gorjela je jedan dan i jednu noć) javlja se kao frivolno licemjerje: “Nema smisla braniti vatri da proguta ono što je ljudska ravnodušnost progutala.”

“Who will be the Witness” – tako je napisano iznad trećeg dijela, koji se sastoji samo iz teksta Biblioteka. Knjiga pred nama je odgovor na to pitanje: Jergović, ni u kom slučaju neutralan svjedok, se smatra kroničarom i arhivarom tog besmislenog rata u kojem je nasilje “stalno mistificirano, drugome podmetano, tako da se više ništa ne može identificirati, nasilje svih protiv svih” (Claudio Magris). Onaj tko se sjeća ne može naknadno dati smisao onome što je besmislenom, ali ga zna imenovati: “Ratujemo oko svake livade, ama nismo joj znali ni imena, skupila se Bosna ko marama kad je iskuhaš u loncu za veš.” Sarajevski Marlboro je štivo koje čini očiglednim da jugoslavenski građanski rat ima nešto s nama, s našim ljudskim postojanjem, ali i s našim samorazumijevanjem kao Europljana čija je slika o miroljubivom poslijeratnom kontinentu postojano zamućena ovim neprevladanim skandalom. Umjetnik sjećanja, Jergović bez oklijevanja započinje sa svojim poslom odabiranja i prikupljanja, on, začudo, ne treba vremensku distancu u koju se brojni zaklinju da je potrebna da bi se povijest čitala kao literatura.

Iako Jergović svoju povijesnu lekciju uči na vlastitoj koži, on se suprotstavlja ustaljenom mišljenju, on slijedi anđeoske i vražje igre laži braneći one koji se otimaju stvarnosti da bi spasio istinu, koja bi, kako misli jedan pisac pisma (aluzija na jedan tekst Ive Andrića), bila uvredljiva za sve strane. Oni, koji očajnički pokušavaju “zalijepiti razbijenu sliku svijeta”, nekoć bi se suprotstavili lažima historičara.

Peter Handke je pokušao nešto slično tako što je stao na stranu Srba, on je to, obzirom na jednostranost zapadnih medija, smatrao činom izjednačavanja pravde. Miljenko Jergović se, međutim, kao onaj koji je bio prisutan i morao sudjelovati, zalaže za objektivnost – za tešku objektivnost pripovjedača, koja se sastoji od brojnih, sasvim subjektivnih krhotina vlastitog i tuđeg iskustva. Tako on oslobađa teško pojmljiva događanja iz hiperrealiteta medijskog insceniranja u realitet literature.

A ova je Jegoviću sasvim po volji – kao majstoru ekonomičnosti, efekta i poente, kakav je bio i Isak Babelj: “Nikakvo željezo ne može takvom užarenom hladnoćom prodrijeti u ljudsko srce kao pravovremeno stavljena točka”.

*

[1] Autorica je rođena 1964. godine u Beču, a esejističke i književnokritčke teksktove obajvljuje u glasilima: Der Standard, Die Presse teLiteratur und Kritik; od 2007. godine na Sveučilištu u Beču predaje noviju njemačku književnost.
[2] Izvorni tekst objavljen je u Volltext, Zeitung fuer Literatur, br. 1, 2009., str. 1:12 a prevela ga je Cecilija Toskić.

Prikaz suvremene hrvatske književnosti u Times Literary Supplementu
od 12. o7. 2013.

Piše: Josip Novaković

S engleskog preveo Saša Drach

Ove se godine na Londonskom sajmu knjiga pojavilo nekoliko hrvatskih pisaca koji su tijekom javnih nastupa i tribina isticali zabrinutost oko toga kako ih se doživljava u drugim dijelovima Europe. Tako je, primjerice, Marinko Koščec rekao kako ima dojam da bi hrvatski pisci trebali govoriti jedino o nedavnim balkanskim ratovima, a da bi se neki strani izdavač odlučio da ih prevede i objavi. Drugi su, pak, hrvatski pisci isticali kako ih nitko ne čita i zato što pišu na takozvanom malom jeziku.

Od knjiga koje se objavljuju u samoj Hrvatskoj, otprilike polovica su prijevodi s engleskog jezika, dok, primjerice, tek oko jedan posto proznih knjiga objavljenih u Velikoj Britaniji i u Sjedinjenim Državama čine prijevodi inozemnih autora. Hrvatska je država uspjela riješiti i nadrasti pitanja koja su se pojavila uspostavom Haškog tribunala za ratne zločine i prvog srpnja postala je punopravna članica Europske Unije, u jednoj od posljednjih faza emancipacije koja je uslijedila nakon raspada Jugoslavije. No, postavlja se pitanje, primjećuje li itko danas u svijetu hrvatske pisce?

Hrvatska književnost, općenito gledano, sporadično je prevođena, još od Miroslava Krleže koji je poslije Drugog svjetskog rata bio kandidat za Nobelovu nagradu za književnost i Ive Andrića koji ju je i dobio 1961. No, Andrić je bio Hrvat iz Bosne, a pisao je nekom vlastitom mješavinom srpskoga i bosanskog jezika, tako da ga danas sve tri novonastale zemlje s pravom svojataju kao svojega pisca. Uz ovaj primjer svakako je opravdano zapitati se što to zapravo znači biti hrvatskim piscem? Antonio Skármeta je, primjerice, sin hrvatskih emigranata rođen u Čileu. Ja, opet, pišem, engleskim jezikom, iako sam živio u Hrvatskoj sve do svoje dvadesete godine i obično o meni ljudi govore kao o američkom piscu. Etničko čistunstvo je, dakako, smiješno pitanje, pogotovo u zemlji kao što je Hrvatska, pa se čini da je hrvatskim piscem najbolje nazvati onoga tko sam želi da ga se tako naziva.

Prije Titove smrti bilo je poželjno biti članom Komunističke partije ili, pak, potjecati iz ugledne građanske obitelji ako si želio da ti se u Hrvatskoj objavi knjiga, no nakon raspada totalitarnoga socijalizma izdavaštvo je živnulo i odjednom su se pojavile stotine novih pisaca i malih izdavačkih kuća. Veliki je dio tadašnjega pisanja bio amaterske naravi, ponikao iz očite potrebe za samoiskazivanjem, gotovo bez ikakvih uredničkih korektiva, a sve je to obilovalo dugim rečenicama i unutrarnjim monolozima, vjerojatno pod utjecajem Thomasa Bernhardta i drugih pisaca Srednje Europe. Međutim, vrlo brzo su se mlađi autori, pod utjecajem minimalizma Raymonda Carvera – čiji je stil bio dobra protumjera njemačkoj opsežnosti – počeli izražavati znatno svježije i sažetije.

Hrvatski jezik ima puno dijalekata i podložan je raznim jezičkim utjecajima, pa svaki od tri romana o kojima u ovom tekstu govorim zvuči u originalu sasvim različito. Miljenko Jergović služi se izrazima tipičnima za Bosnu. Robert Perišić koristi neku vlastitu mješavinu dalmatinskih idioma i standardnoga hrvatskog jezika, dok Marinko Koščec piše izrazito zagrebačkim izričajem. Sve te nijanse je vrlo teško prevesti, ali, usprkos gubitku nekih lingvističkih boja, sva tri romana vrlo dobro zvuče na engleskom. Dva je romana preveo Will Furth, Australac, dok je Jergovića preveo David Williams, Novozelanđanin, pa su sve tri knjige prožete određenim antipodnim idiomima. Niti jedna od knjiga ne bavi se isključivo ratom u Hrvatskoj, niti se u bilo kojoj od njih ističe kao problem to što je napisana “malim jezikom”.

Jergovićeva “Mama Leone” (prvi put objavljena 1999. godine) zbirka je međusobno isprepletenih priča autobiografske naravi, vezanih tako da čine pikarski komičan roman, koji gotovo da podsjeća na “Pustolovine Toma Jonesa” Henryja Fieldinga. Sve su priče vezane radnjom za Sarajevo i prate pripovjedačev život od djetinjstva do mladanačkog sazrijevanja u razdoblju između Drugog svjetskog rata i jugoslavenskih ratova devedesetih godina. Roman je vrlo duhovit, provokativno oštrouman, na trenutke i urnebesno smiješan, a da istovremeno iz njega zrači i određenu doza sjete. U drugoj polovici roman širi horizonte, iskoračujući izvan formata prvog lica, da bi obuhvatio i sudbine nekoliko obitelji i pojedinaca tijekom jugoslavenskih ratova. Tako pratimo Bošnjake koji emigriraju u Sloveniju, Izrael (kada protagonisti pokušavaju prijeći na židovsku vjeru), Kanadu i u Zagreb. Jergovićevo poigravanje paradoksima i aforistički stil blistaju kroz cijelu knjigu.

Koščecov roman “To malo pijeska na dlanu” (objavljen 2006. godine) širokog je raspona, ispripovijedan u prvome licu. Pripovjedač je u prvome dijelu romana muškarac, u drugome žena, a autor uslojava putopisnu prozu, osobne refleksije i anegdote stilom koji podsjeća na Petera Handkea. Odnosi muškaraca i žena, prijateljstva, depresije, seks, noćni život Zagreba i putovanja na Zapad, stvaraju dražestan bildungsroman koji se odvija u Jugoslaviji netom prije početka ratova devedesetih godina. Pripovjedač ponire i u prošlost svojih roditelja, djedova i baka, govoreći i o zločinima počinjenima za vrijeme Drugog svjetskog rata, među kojima i onih ustaških, u kojima su stradale na tisuće židova, Srba i komunista. Dok se cijelo vrijeme izmjenjuju intenzivna osobna i politički utemeljena razmišljanja, pratimo kako se razvijaju obiteljska i nacionalna povijest, protkane anegdotama, različitim ekskursima, flešbekovima i reinterpretacijama kojekakvih zbivanja. Iako ta pripovjedačka tehnika često zna destabilizirati dramski naboj (vrlo je malo kontinuiranih dijaloga i detaljnih opisa razvoja radnje), autor je u konačnici razvio vrlo slikovit i bogat roman.

“Naš čovjek na terenu” Roberta Perišića još je jedan roman kojega pokreće naslovni karakter, čovjek koji se vraća iz Iraka gdje boravi kao novinar tijekom drugog iračkog rata. Perišićev antijunak boluje od PTSP-ja i sklon je prilično maničnim monolozima, ali u kojima ima i zabavnih i poticajnih razmišljanja. Tako nas, primjerice, podsjeća da američka raketa Tomahawk stoji gotovo milijun dolara i da bi, prema tome, svaki cilj doista trebao biti vrijedan tih novaca. Perišić izmjenjuje osnovnu priču sa sjećanjima iz rata u Hrvatskoj, ekscentričnim izdavačkim pothvatima početkom devedesetih godina, boemskim životom u Zagrebu i pokušajima intimiziranja koji uglavnom završavaju dubokom osamljenošću, u sjeni PTSP-ja. Usprkos svoj toj ozbiljnosti, roman je vrlo smiješan i uvelike bi ga se moglo svrstati u žanr satiričkih, antiratnih romana poput “Dobrog vojaka Švejka” Jaroslava Hašeka ili “Klaonice pet” Kurta Vonneguta. Perišić konstruira seriju dugih i zabavnih prizora punih neobičnih dijaloga i ritmično interpoliranih unutarnjih monologa. U jednom od tih monologa pripovjedač koji piše neistinite izvještaje iz Iraka namjerava pozirati za fotografiju koju kani poslati, umjesto svog nestalog rođaka. Da bi što više ličio nestalom rođaku, odlazi u salon za uljepšavanje.

U svakoj od ove tri knjige puno je više toga od izravnih sukoba, iako rat odjekuje iz pozadine, kao dodatni dinamički pokretač. Poput čeških pisaca koji su zapanjili svijet svojom originalnošću, pišući o socijalizmu istočnoga bloka u razdoblju hladnoga rata (Ivan Klima, Vaclav Havel), ili onih koji su bili genijalno maštoviti (Bohumil Hrabal, Milan Kundera) hrvatski pisci sada imaju veliku šansu da se istaknu na međunarodnoj sceni, a da pri tome ostave rat po strani.

*

Miljenko Jergović:
Ruta Tannenbaum
Actes Sud, Arles 2012.

Piše Marie-Sarah Seeberger

S francuskog prevela: Anne-Kathrin Godec

*

MALA ZARUČNICA HRVATSKOG KAZALIŠTA

Kako romanom oživjeti jedan cijeli vijek

Roman Miljenka Jergovića, slobodno inspiriran životom Lee Deutsch, govori o životu Rute i likova koji su je u njemu pratili. Nailazimo u ovoj priči na desetke likova koji nose hrvatska prezimena, koje jedva možemo izgovarati. Tu su, najprije, dvije susjede, Ivka i Amalija, od kojih je jedna židovka, a druga katolkinja. One žive jedna preko puta druge, u gradu Zagrebu, u razdoblju pošarenom svakakvim bojama.

Godina je 1920, roman počinje smrću mladog Amalijinog sina, događajem koji će je potpuno promijeniti i zbog kojeg ta žena više nikada neće biti ista osoba. Od toga dana mnogi će je vidjeti kao sažalnu luđakinju koja malo-pomalo gubi glavu i umire od tuge. Ivka i njen muž Salomon (zovu ga Moni) negdje u isto vrijeme dobivaju kćer. Kako bi ublažio bol svoje supruge, Amalijin muž Radoslav dođe na ideju da pita susjede da im dopuste da čuvaju njihovu kćer Rutu, nekoliko sati na dan, što oni prihvaćaju. Ivka i Amalija od ovog trenutka time postaju vezane djetetom koje će svaka voljeti na svoj način.

Također, upoznajemo se i s Rutinim djedom Abrahamom te s njegovim sluškinjama, susjedima, gradskim liječnicima, zatim gradom i cijelom državom.

Jergović više oslikava portret mjesta i jedne epohe, nego ljudi. Grad je, bez sumnje, junak njegova romana. Prilika je to da otkrijemo jednu tradicionalnu Hrvatsku, prilično mračnu i tužnu. Priče o nekim životima, posebice o životu Rute, zagrebačkog wunderkinda.

Glumica nevjerojatne sudbine

Ubrzo nakon rođenja djevojčica pokazuje neobične sposobnosti za svoje godine. Sa svega 10 godina Ruta je izjavila: “O Bože, tako ste samo zabrinuti i ljuti, da sam znala da ćete biti takvi, ne bih tako lako pristala poći pod rodin kljun.” Stvarnost ili mašta? Roman se kreće u naponskom polju između ta dva svemira i često djeluje kao bajka s vilama i uznemiravajućim vješticama

Ruta odrasta uz pomalo izgubljenu majku, oca kojeg često nema i Amaliju, koja je obožava i s kojom otkriva život, posebice kazalište. Jednoga dana, Ruta je odabrana da igra glavnu ulogu u komadu lokalnog kazališta. Pokazuje se nevjerojatnom na sceni i ubrzo postaje priznata glumica. Odlazi na gostovanja po Europi, domaća publika je obožava, a obitelj je ponosna, iako oni žive u svijetu posve drukčijem od njenog.

Cijelo vrijeme paralelno pratimo živote njenih roditelja, susjeda Amalije i Radoslava, trgovaca u Zagrebu. Uskoro će se i taj u Njemačkoj razvijani nacizam pojaviti na sceni.

Upravo tu dolazimo do pitanja židovstva u knjizi. Čini se da je nacistička prijetnja probudila židovstvo u Rutinoj obitelji.

Što se tiče autorovog stila, nalazimo neke opširne opise i mračne zone u tom opsežnom romanu koje pomalo oslabljuju ritam koji tražimo.

Miljenko Jergović oduvijek je želio pisati o životu Lee Deutsch, no umjesto da piše njezinu biografiju, odlučio je dodati neke elemente fikcije, unutrašnje distanciranje možda. Na kraju, ovaj roman oslikava cijelo društvo, jednu zemlju o kojoj ne znamo puno, i pišući njezinu povijest nama ostavlja trag prekratkog životnog puta jedne zagrebačke zvijezde.

Intervju za podgoričke Vijesti

Razgovarao Vujica Ognjenović

*

Nagrada za književno stvaralaštvo “Stefan Mitrov Ljubiša” za 2013. godinu koja se dodjeljuje u okviru festivala Budva Grad teatar pripala je piscu Miljenku Jergoviću.

Jergović je, kako se navodi u saopštenju žirija, autor “britkog jezika i izoštrene opservacije kojoj ništa literarno nije strano, a malo šta životno može da joj promakne…

Isto kao Stefan Mitrov Ljubiša, Jergović osjeća zov javne scene i hrabro mu se odaziva. On je onaj ko u kolumnama podsjeća javnost na to da je zajednički kulturni idiom bogatstvo, a ne opasnost po identitet.

On dosljedno poziva na intelektualnu uzbunu, jer šovinizam prijeti da postane prihvaćena društvena norma. On opominje sa strahom i brigom koliko je opasno živjeti u društvu u kojem jedino mržnja može biti sigurna”.

Miljenko Jergović rođen je 1966. u Sarajevu. Od 1993. živi i radi u Zagrebu. Autor je oko 40 knjiga, među kojima su i: “Sarajevski marlboro”, “Mama Leone”, “Ruta Tannenbaum”, “Dvori od oraha”, “Otac”.

Među novijim naslovima koje je objavio njegov beogradski izdavač “Rende” su “Roman o Korini”, te knjige priča “Inšallah, Madona, inšallah” i “Mačka čovjek pas”.

* Nedavno ste dobili nagradu “Stefan Mitrov Ljubiša”. Kako ste primili vijest o nagradi i šta za vas predstavlja ovaj pomalo zaboravljeni pisac?

– Za nagradu sam saznao na pomalo neobičan, ali lijep način. Moj prijatelj, odlični prozni pisac iz vojvođanskog Mokrina, Mića Vujičić poslao je tog popodneva čestitku. Vijest je, valjda, bila objavljena na internetskim portalima, on je to pročitao, i čestitao mi preko chata. Nisam imao pojma na čemu mi čestita, pitao sam ga i rekao mi je koju sam nagradu dobio. U svakom slučaju bilo mi je drago što mi to, sasvim slučajno, javlja baš Mića. To je u svakom pogledu dobar znak.

A što se tiče samog Ljubiše. Neobičan je osjećaj kada vas nagradom podsjete na jednoga od onih pisaca s kojima su u moje vrijeme otvarane školske čitanke, od kojih je započinjala naša književnost. Sjećam se iz toga doba “Kanjoša Macedonovića”, kojega smo čitali uz uzrastu apsoluno nepogodnom za to. Ali takvi su bili, takvi su i danas školski programi.

* U knjizi “Mačka čovjek pas”, kroz sudbine raznih pasa i mačaka pokrili ste veliki vremenski period: od ubistva Franca Ferdinanda do posljednjih ratova i današnjih dana. Ovim pričama govorite o ljubavi prema psima i mačkama, o ljudskom šovinizmu. Koji je motiv odabira ovih tema?

– Pomalo je riječ i o stilskoj vježbi: kratke priče, ne duže od tri novinske kartice – ili za čitatelje koji i ne znaju što je kartica: 5400 slovnih znakova, sa proredima – na kojima treba biti opričana jedna sudbina, čovjekov život ili samo vrlo kratak fragment života, u kojem se pojavljuje pas ili mačka. Uzbudljivo je na tom vrlo uskom prostoru, kao na vrhu visoko uzdignutog stupa, izvoditi preokrete u priči, ili cijelu jednu epohu svoditi na tri stranice knjige. Što se tiče šovinizma, to je jedan od najprostijih, najjednostavnijih oblika čovjekovog samoostvarenja. I naravno, najodvratniji oblik.

Na neki način, počinje se s mržnjom prema psima i mačkama, a doktorira se na Jevrejima, Srbima, crncima, homoseksualcima… Naročito su zanimljivi skriveni šovinizmi, kakvih danas ima naročito kod naših “antišovinista”, dakle ljudi koji ne samo da ne mrze Jevreje, Srbe, crnce i homoseksualce, nego se ispostavljaju kao njihovi glavni branitelji. Takvi svoj šovinizam često ispoljavaju mržnjom u ime ljubavi, ili još gore, tako što sebi dopuštaju ono što neće dopustiti svojim neprijateljima. Dakle, kada oni kažu da bi nekoga trebalo eliminirati ili onemogućiti u javnom djelovanju, to je onda ispravno, a kako neki otvoreni šovinist zastupa to isto, onda je riječ o fašizmu.

* Vaša možda najličnija knjiga je “Otac” (i “Mama Leone”, naravno). Zašto je mnogima u Hrvatskoj zasmetala vaša beskompromisna analiza ustaškog nasljeđa koju spominjete u ovoj knjizi, a koja se najbolje spoznaje kroz likove pripovijedačevih baba-tetki izbjeglih u Argentinu?

– Odgovor je vrlo jednostavan: zato što je danas u Hrvatskoj ustaška ideologija prešutno odobren, regularan pogled na svijet od strane društvene i kulturne elite. Nitko vam neće za sebe reći da je ustaša, niti će javno hvaliti ustaše, ali će vas napadati ako javno imate nešto protiv ustaške prakse, ustaškoga povijesnog nasljeđa ili ustaškoga pogleda na svijet nekih današnjih hrvatskih vladara i protagonista društveno-političke scene. Za današnju lijevu hrvatsku elitu, oličenu u Hrvatskome društvu pisaca ili Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, Ante Pavelić je “pripovijedač, političar i romanopisac”, kako to piše u natuknici o njemu u Hrvatskoj književnoj enciklopediji. I nijedne riječi o zločinu, nijedne negativne konotacije.

E, sad pokušajte zamisliti kako desničari gledaju na ustašku prošlost, ukoliko je lijevim hrvatskim piscima Ante Pavelić njihov – kolega. To je razlog što je “Otac” napadnut i u ovdašnjim novinama i na televiziji, što mu je “Večernji list” posvetio čitav temat, čiji je zaključak bio da me se treba odstraniti iz Hrvatske, jer tom knjigom “iz Beograda bombardiram Zagreb”. Napokon, to je i razlog što “Otac” nije mogao biti ni objavljen u Hrvatskoj.

* Česta tema vaših knjiga je pojedinac i ideologija. Nalazimo je i u likovima pomenutih tetki u “Ocu”, u “Ruti Tannenbaum”, “Dvorima od oraha”…. Zašto nevidljive sile vladajućih ideologija oblikuju vaše junake i kroje njihove sudbinu? Događa li se nešto slično i nama danas, ali to možda zbog vremenske distance, ne zapažamo dovoljno jasno?

– Čovjekov život često je fatalno određen političkim režimom pod kojim živi. Tako je to bilo, pogotovo u dvadesetom stoljeću, a tako je, naravno, i danas. Samo u idealnom demokratskom društvu, ako takvo postoji, ili u društvima koja su bliska tom idealu, možda u Skandinaviji, čovjek uspijeva proživjeti život, a da njegov tok ne odrede politički režimi. Naravno, da se to slabije osjeća u trenutku u kojem se stvar događa. Mi o sebi teško umijemo i misliti u sadašnjem vremenu, jer su naše misli nužno usmjerene u dva pravca, prema budućnosti i prema prošlosti.

Sadašnjost gotovo da i ne postoji, osim u ekstremnim situacijama, kada nas nešto boli ili kada stradavamo. Životi moje porodice bili su radikalno određeni djelovanjem politike, ali to nije nešto originalno. To se u Crnoj Gori, možda, bolje zna i osjeti nego drugdje. Tu svijet i danas živi svoje gole otoke i svoje rezolucije informbiroa, a da se o bjelaško-zelenaškim i četničko-partizanskim podjelama i ne govori. Sve je to živo, sve to određuje i naše današnje živote. I konačno, to je velika i vječno neispričana književna tema. Jedna od najvažnijih, uopće.

* Vaš možda najambiciozniji i najobimniji roman “Dvori od oraha” je priča o 20. vijeku, ispripovijedana obrnutom hronologijom, od potomaka ka precima o dubrovačkoj porodici Delavale. U knjizi ima mnogo istorije, mnogo događaja u kojima dominiraju ženski likovi… Zbog čega?

– “Dvori od oraha” pokušaj su da se ispriča priča o dvadesetom vijeku, koja će istovremeno biti i historijski roman, i porodični roman, i roman u kojemu je i samo stoljeće sa svojom svakodnevicom, kulturom i različitim identitetima jedan od glavnih likova. Učinilo mi se da je nekako prirodnije i tačnije ispričati takvu priču kroz niz ženskih perspektiva. Žene u povijesnom vremenu stoje mirnije i postojanije od muškaraca. Muškarci ginu u ratovima, gore kao žrtve paljenice u kojekakvim ideologijama, stradaju od svojih ludih glava, naglih odluka i krivih političkih procjena, a žene, uglavnom, stoje. Razlog tome je, dijelom, u patrijarhalnoj tradiciji, koja je ženi namijenila pasivnu ulogu. Ali razlog je i u nekoj vrsti staloženosti, kakva se, naročito na Balkanu, vezuje za žene. Osim toga, u nas je žena, nikada muškarac, nositelj usmenoga porodičnog i historijskog pamćenja.

Muški izginu ili izdaju, presaldume, promjene barjak, a žene, uglavnom, pamte. Naravno, u svemu tome valja se čuvati generalizacija. Njima se služimo samo dok opisujemo stvari i trebamo imati svijest da se služimo kraćim načinom da nešto izreknemo, te da zato generaliziramo. Možda bi pravilnije bilo govoriti o ženskim i muškim ulogama u porodičnoj i društvenoj povijesti, pri čemu ima i muškaraca koji igraju ženske uloge. Recimo, ja sam taj. Na mene je palo svo porodično pamćenje, bavim se njime cijeloga života, i nisam nimalo junačan tip, nikakav heroj. Ne palim se na ideologije, premda ih često, na svoju štetu, opisujem. Recimo, mnogo bih bolje u životu prolazio kada Hrvate po Zagrebu ne bih upozoravao na to da Ante Pavelić nije pisac, pripovjedač i političar, nego je nešto posve drugo.

* U “Dvorima od oraha” javlja se živopisan lik Nikšićanina, pukovnika Nikole Radonjića, koji je rješavao slučajeve koje ni policija nije mogla da riješi. U romanu on je neka vrsta “divljeg” detektiva koji pronalazi odbjeglu kćerku Regine Delavale. Odkuda vam inspiracija za ovaj lik?

– Nikola Radonjić neka je vrsta udbaškoga mistifikatora. A što bi udbaški mistifikator mogao biti, nego Crnogorac, i odakle bi mogao biti, doli iz Nikšića? Šalim se, premda ne sasvim. Ako prelistate memoarske knjige jugoslavenskih revolucionara, od Svetozara Vukmanovića Tempa do Vladimira Dedijera, Milovana Đilasa, Gojka Nikoliša i ostalih, među kojima ima izvanredne literature, i izvor su velikih i malih ljudskih priča i sudbina, ali i obilja nevjerojatnih likova, u tim ćete knjigama naći mnoge uzore za lik Nikole Radonjića.

Ja ne krijem da sam fasciniran tim crnogorskim mentalitetnim ludilom, premda se čuvam da mi ta fascinacija ne oštećuje tok proznoga teksta, jer je u njemu, u tom ludilu, kondenzat svih dinarskih mentaliteta, nečega što se proteže od Trsta i Istre, pa preko Like, Hercegovine, Dalmacije a pomalo i Bosne i Srbije, ide sve do Albanije. I još nešto: kako moja svojta, punac i punica, žive u Konavlima, na gornjoj bandi, na samoj tromeđi Crne Gore, Hercegovine i Hrvatske, taj mi je svijet i lično blizak. Uživam ih slušati kako prepričavaju događaje iz osamnaestog stoljeća, kao da su se jučer dogodili, kao da su u njima sudjelovali.

* Vaša knjiga priča “Inšallah, Madona, inšallah” prozni je remiks bosanskih sevdalinki i dalmatinskih klapskih pjesama. Kako je muzička podloga uobličila priče? Koji su to događaji i okolnosti bili okidač za ovakvu knjigu priča?

– Vrlo jednostavno: pokušao sam otkriti kakva priča stoji iza pjesme. Poslušajte, recimo, Ismeta Krcića, dok pjeva Još ne sviće rujna zora, i pokušajte zamisliti okolnosti koje su dovele do te pjesme. Pokušajte zamisliti svijet kojem se ta pjesma događa. Eto, iz tog pokušaja nastala je knjiga “Inšallah, Madona, inšallah”.

* Pripadate generaciji pisaca koja je stasavala i formirala se u doba Jugoslavije. U vašoj prozi su veoma živi recidivi prošlosti. Zašto?

– Pišem isljučivo o onome o čemu ponešto znam i što me se životno tiče. I mislim da nije vrijedno drukčije pisati. A kako nemam baš nikakvog interesa za naučnu fantastiku, sajns fikšn i svemirske ratove, i nimalo me ne privlači da razmišljam o tome kakva će nam biti budućnost, tako sam osuđen na to da pišem o prošlosti. Pritom, moja lična i porodična prošlost vezana je za Jugoslaviju, i ja sam u tematskom, ali i kulturološkom smislu, jugoslavenski pisac. Možda sam i bosanskohercegovački pisac, možda sam i hrvatski pisac – premda većina hrvatskih pisaca s mojom pripadnošću ima neki problem – ali ništa od toga ne može poništiti činjenicu da sam, dok god živim, ukorijenjen u svijet koji me je formativno odredio.

Tako je, recimo, i moj djed Franjo Rejc, o kojem vrlo često pišem i koji promakne i kroz većinu mojih romana, cijeloga života bio podanik Austro-Ugarske, iako je ta imperija iščezla kada je Franjo navršio dvadeset i prvu. Imao je on i neke nacionalne osjećaje, kao što ih i sam imam, imao je zavičajna ograničenja kakva imam i ja, ali je cijeloga života svojim doživljavao prostor Austro-Ugarske. Tako ja svojim doživljavam prostor Jugoslavije, koje god se države danas na tom prostoru nalazile. Osim toga, moj jezik širi se od Sutle do Timoka, moj jezik se gnijezdi u Crnoj Gori koliko i u Zagrebu, ja ga cijelog života osvajam, ulaze u njega neke nove riječi, širi se moj jezik poput imperije Džingis kana, okupiram njime tuđe teritorije, i osjećam se pripadnikom svakoga pedlja teritorija na kojem se govori moj jezik.

* Hrvatska je od prije mjesec dana članica EU. Kakve vi lično blagodeti kao pisac imate od toga, a kakve običan čovjek?

– Ama baš nikakvih. Zavidim vam što Europsku Uniju vidite kao neku lijepu, obećanu budućnost. Takvom sam ju i ja vidio, dok sam se nekih ranijih godina družio sa svojim slovenačkim prijateljima širom Europske Unije. Onda se to dogodilo, i nije se dogodilo ništa, osim što hrvatski fašisti danas više i ne skrivaju svoj fašizam, pošto ga nemaju od koga skrivati.

* Vaše knjige su prevedene na brojne jezike. Koja Vaša knjiga izaziva najviše interesovanje kod čitalaca, pogotovo kod čitalalaca na Zapadu? Da li vas ponekad iznenade neke njihove reakcije?

– Uvijek me iznenade reakcije stranih čitatelja. Uvijek sam im zahvalan, jer ne očekujem reakcije, a često ne vjerujem ni da će ih biti. Pritom, nije riječ samo o Zapadu. Recimo, Poljsku mi ne doživljavamo kao Zapad, a Poljska je u posljednjih nekoliko godina, uz Njemačku, zemlja u kojoj se najviše i najtačnije pisalo o mojim knjigama. Neusporedivo više i tačnije nego kod nas. U zadnje vrijeme čitam reakcije na poljski prijevod knjige “Otac”, za koju sam vjerovao da neće biti prevedena niti na jedan jedini jezik, jer govori o vrlo lokalnom, hrvatskom i bosanskom povijesnom iskustvu, i o porodičnim frustracijama koje su u svakome pogledu neusporedive, između ostaloga i zato što se o njima kod nas nikada nije pisalo. Osim toga, što briga Poljake za hrvatske i sarajevske frustracije ustaškom prošlošću? I što bi Poljaci uopće mogli znati o našoj ustaškoj prošlosti? Mogu li oni zamisliti ustaše, koji, po ugledu na naciste, jedini u Europi otvaraju svoje vlastite koncentracijske logore?

Kako će to Poljaci shvatiti, ako Poljska, kao što pjeva Džoni Štulić, “nikad nije dala kvislinga”? Na kraju se pokazalo da poljski čitatelji i kritičari razumiju apsolutno sve, i da je njihova čitalačka perspektiva neusporedivo bliža mojoj knjizi i meni kao piscu, od perspektiva onih koji su knjigu “Otac” sotonizirali po Hrvatskoj televiziji i ovdašnjim novinama. Zbog toga je važno da naše knjige budu prevođene, da smo kao pisci prisutni izvan granica svoga jezika. Činjenica da nas drugi razumiju potvrđuje kako, možda, i nismo potpuni idioti dok pišemo svoje knjige i pričamo svoje priče.

* Američka teoretičarka Svetlana Bojm za nostalgiju kaže da je varljiva i da predstavlja čežnju za domom kakav više ne postoji ili možda nikada nije ni postojao. Kako vi danas gledate na jugonostalgiju? Je li prošlo vrijeme bilo zaista lijepo, ili, kao što to sugeriše Svetlana Bojm, nije ni bilo u stvarnosti, već samo u našoj imaginaciji?

– Jugonostalgija je riječ pomoću koje hrvatski a pomalo i srpski nacionalisti eliminiraju neistomišljenike. To je, i ništa osim toga. A nostalgija je, naravno, čežnja za svijetom koji nikada nije postojao. Nostalgija se oslanja na defekt čovjekove osobne memorije. Mi, naime, pamtimo svoju uljepšanu prošlost.

Ružne i neugodne stvari potiskujemo i zaboravljamo. Zato nam se davna vremena čine idiličnima, iako su sva vremena, zapravo, ista. Nostalgija je vražić u čovjekovoj duši: bilo je logoraša iz gulaga i iz nacističkih logora, koji su priznavali, s užasom, da se katkad nostalgično sjete “starih dobrih vremena”.

* Najavljen je i Vaš novi roman “Wilimowski”. U ovoj knjizi se opet vraćate jevrejskim temama, ali i fudbalu. Zašto fudbalu? Možete li nam otkriti neke detalje?

– Priča ove knjige zasnovana je na jednom povijesnom događaju. Na Svjetskom prvenstvu 1938, u jednoj šokantnoj utakmici, Poljska je izgubila od Brazila, rezutaltom 6:5. Četiri gola dao je Ernst Wilimowski, veliki centarfor, po narodnosti Njemac. Nakon rata, Wilimowskom je bilo zabranjeno da se vrati kući, u Poljsku.

To je povijest, a šta je sadržaj romana nema smisla otkrivati. Zašto fudbal? Osim što je fudbal velika i važna metafora našega doba, kroz njega se također, kao i kroz naše porodične živote, prolamalo i prelamalo historijsko vrijeme.

Nagrada Grada teatra Budva ustanovljena je 1994. godine

*

Žiri za dodjelu nagrade za književno stvaralaštvo “Stefan M. Ljubiša”, koji je radio u sastavu Vida Ognjenović, pisac i reditelj, David Albahari, pisac, Božo Koprivica, dramaturg i esejista, odlučio je da ove, 2013, godine dobitnik ovog prestižnog priznanja festivala “Grad teatar” bude Miljenko Jergović.

U obrazloženju ove odluke se navodi:

Miljenko Jergović – pisac bez uzmaka

Prozni pisac, pesnik, esejista, komentator i antologičar, Miljenko Jergović je već svojim pesničkim i proznim prvijencima ubedljivo najavio da je u savremenu književnost stigao žestok mlad pisac, britkog jezika i izoštrene opservacije kojoj ništa literarno nije strano, a malo šta životno može da joj promakne. Ušao je u književni život i javnu društvenu raspravu kao kakav srčani bokser u opasan ring, ali rešen da ne uzmiče, već da ostane i izdrži i najteža iskušenja literature, unezverenog društva i sluđenog vremena. I zaista nije uzmicao. Zbirka pripovedaka “Sarajevski Marlboro” kojom se posle pesničkih knjiga oglasio početkom devedesetih, postala je kultno štivo na ovim prostorima, a nagrađivana i frekventno prevođena na više jezika, osvojila je široko čitateljstvo i izvan ovih jezičkih granica.

Ta knjiga je bila dobra predhodnica brojnim romanima, novelama, zbirkama priča, poezije, eseja i kolumnističkih komentara, koje je Jergović objavio u poslednje dve decenije. Danas je on autor čija, tematski bogato razuđena i književno raznorodna, bibliografija ubraja više desetina knjiga, među njima jedva da ima koja da su je mimoišle nagrade, ili da je doživela samo jedno izdanje.

Njegov prozni rukopis karakteriše stalno ispitivanje sopstvenog narativnog postupka u zavisnosti od teme, vremena i ugla gledanja. Istražujući koordinate odnosa tematskog predloška i trenutka u kojem knjiga nastaje, Jergović uspostavlja izvesni unutrašnji pripovedni ritam u oblikovanju materijala kojim se odupire zavodljivim izazovima oponašanja i neposrednog prepisivanja stvarnosti. Pišući o oblicima prisile i porivima zla kod svojih junaka, Jergović ne upada u zamku lagodne distance sa koje se osuđuje i gnuša. On nastoji da pronađe žilu kucavicu, moždanu vijugu zločinstva, da joj se približi, da ispita kako ona funkcioniše.

Jergovićev fikcijski narativ je daleko od toga da bude samozadovoljno destilovan, on ga svesno remeti, uzburkava, zaustavlja i produbljuje preciznim utkivanjem prepoznatljivih činjenica u njegov tok. Tako preplićući fiktivne sa dokumentarnim podacima postiže neko njemu svojstveno naracijsko nadigravanje zbilje i nadzbilje što njegovoj prozi daje onu markesovsku slobodu zahvata, nasuprot uobičajenom jednolinijskom pravcu kazivačkog izlistavanja.

Baš kao i Stefan Mitrov Ljubiša, čiju nagradu dobija, koji je o jeziku često govorio i pisao, i Jergović smatra i svojim pisanjem dokazuje da je jezik najmoćnije sredstvo izražavanja i ko to bogatstvo raskuje u petparce žargonskog prenemaganja, na pogrešnom je putu.

Isto tako, kao i Stefan Mitrov Ljubiša, Jergović oseća zov javne scene i hrabro mu se odaziva. On je onaj ko u svojim kolumnama potseća javnost na to da je zajednički kulturni idiom bogatstvo, a ne opasnost po identitet. On dosledno poziva na intelektualnu uzbunu, jer šovinizam preti da postane prihvaćena društvena norma. On opominje sa strahom i brigom koliko je opasno živeti u društvu u kojem jedino mržnja može biti sigurna.

Ova nagrada se dodeljuje sa idejom da se slobodnim može s razlogom zvati samo ono društvo u kojem je kultura sigurna, a u njoj književnost kao moćna živa reč od velikog uticaja. Ona koju ispisuje književnik Miljenko Jergović je upravo takva.”

ili suočavanje s vlastitom i kolektivnom odgovornošću

*

Miljenko Jergović:
Otac
Rende, Beograd 2010.

Piše Danilo Lučić

Beogradska izdavačka kuća Rende objavila je novu knjigu Miljenka Jergovića Otac koja je uspela za veoma kratko vreme da oživi nikad prevaziđene razmirice naroda i narodnosti rahmetli SFRJ. Pored toga, kontroverze oko protekle dodele NIN-ove nagrade, a koje su bile možda najžustrije do sada, obuhvatile su jednim svojim delom i ovu knjigu, kao i roman Muharema Bazdulja Sjetva soli, koju je takođe objavilo Rende. Onaj deo javnosti koji se bavi, ili makar samo interesuje za domaću književnu produkciju, bistrio je poslednjih nedelja jedno pitanje koje je dobilo karakter etičkog, a to je da li je pravo da žiri dodeli nagradu romanu čiji je urednik predsednik tog žirija.

Zatim, prašinu su podigli i Sreten Ugričić i Saša Ilić svojim zahtevima da se njihovi romani povuku iz trke za NIN-a, a ulje na vatru je dolilo Ugričićevo otvoreno pismo žiriju. Na kraju, postavilo se pitanje da li romani Miljenka Jergovića i Muharema Bazdulja odgovaraju propozicijama propisanim za ovdašnju najprestižniju književnu nagradu, jer problem je, ispostavilo se, pravno-formalne prirode: iako su prva izdanja oba romana objavljena u srpskim izdavačkim kućama, oni nisu pisani srpskim jezikom, već hrvatskim. Postaje već izlišno dalje polemisati o sva tri problema, osim, možda i donekle, o ovom poslednjem, samo iz razloga što se čini kao dobar uvod u analiziranje romana Otac.

Već se polemisalo, a po svoj prilici i nadalje će, o stavovima i pogledima Miljenkovim na sociološke i kulturološke aspekte Jugoslovenstva, sa posebnim osvrtom na simpatizere ustaštva koji su nosili prezime Jergović. Ali, u prvom redu, Otac je potraga za identitetom jednog bosanskog Hrvata kroz (samo)preispitivanje bliskih predaka, njihovih trvenja i nesuglasica, zabluda i grešaka, sa kojima Jergović želi da polemiše što je nepristrasnije moguće. Govoreći o ideološkim, nacionalističkim, verskim i društvenim fenomenima Titove Jugoslavije, i postjugoslovenske ere u kojoj jednim delom i dalje živimo, pisac ne može da izbegne iznošenje intime, svoje i svoje porodice, jer između njih i navedenih fenomena postoji dramatična i egzistencijalna interakcija.

S tim u vezi, centralna figura oko koje se promatra familijarno flertovanje (možda je ovo eufemizam) sa ustaštvom je autorova baba Štefanija. Njena privrženost NDH režimu i idolopoklonička emocija spram Ante Pavelića jeste kompenzacija za ljubavnu nesreću koju je doživela sa čovekom koga je volela i kome je rodila dete, Jergovićevog oca, a koji joj je okrutno okrenuo leđa, ne pojavivši se više nikad u njihovim životima. Potresna epizoda iz 1945. kada je njen sin prisilno mobilisan od strane partizana da progoni ustaše i druge domaće izdajnike, a gde su toponimi te potere bolna mesta u hrvatskoj istoriji (Zvonimirova crta, Bleiburg, Karlovac) završava se scenom u kojoj se taj mladić polumrtav od pegavog tifusa vraća majci, koja odbija da mu da čašu vode jer je “išao sa partizanima da ubija Hrvate”.

Osim što vidimo jedno bizarno kažnjavanje sina zbog izneveravanja nekakve nacionalističke ideologije, čak i tamo gde sinovljeve krivice nema, ovde se otkriva i struktura Oca – pokušavajući tokom potrage za sopstvenim identitetom da razmrsi konce komplikovane balkanske povesti, Jergović je izabrao svoje porodično stablo kao siguran putokaz.

Zapravo, podsticaj za pisanje ove knjige, kako je autor izjavio u intervjuu za „Slobodnu Dalmaciju“, rodio se sa vešću o očevoj smrti, u zimu 2010. Osvetljavajući figuru oca u svom životu, Jergović počinje da preispituje sebe i okolnosti u kojima je odrastao. Tako, prva stavka u tom procesu nije pitanje nacionalnosti, konfesije, mesta rođenja i sl. nego pitanje identiteta oca. Jer se uvek zna ko je majka, a otac je eventualna nepoznata u biološkoj jednačini o poreklu. Ovog konkretnog oca iz naslova autor opisuje kao slabog čoveka i nezainteresovanog roditelja koji je, istini za volju, teško podneo svoj razvod. Ali taj i takav otac je u sinu ostavio utisak da u njihovom odnosu nikad nije bilo tople roditeljske emocije, a sin je u ocu budio grižu savesti okarakterisanu kao katolički strah od greha, za koji se otac iskupljivao nekom čudnom privrženošću sinu.

Jergović za svog roditelja piše da je bio ateista, bez ikakvih šovinističkih, rasnih ili verskih zastranjenja, pa njegovu hrišćansku moralnu tegobu objašnjava kroz paralelu sa socrealističkim slovenačkim piscem Francem Bevkom, čije biografsko delo “Knjiga o Titu” govori o Maršalu tonom strahopoštovanja i krajnje idealizacije, kao da prati delove Isusovog žitija iz Novog zaveta. Taj očev strah i Bevkovu hagiografsku mistifikaciju Brozovog života autor skupa imenuje kao “katolički ateizam”.

Kada govori o nacionalnoj pripadnosti, konkretno – o sticanju iste kroz vađenje putovnice i osobne iskaznice, Jergović se susreće sa jednim neprijatnim paradoksom. Koliko se nacionalnost poistovećivala i prožimala sa veroispovešću on je osetio na svojoj koži 1993. prilikom prelaska iz Sarajeva u Zagreb, otkrivši tom prilikom da se hrvatska lična dokumenta ne mogu dobiti bez uverenja o katoličkom krštenju. Jergović se gnevno pita o posledicama takvog odnosa: može li neko biti Hrvat ako nije katolik. Smušeno je i teško pitanje o nacionalnosti bosanskih Hrvata. Jergović opaža da su i Ante Pavelić i Franjo Tuđman bosanske muslimane smatrali Hrvatima, pa im se rashrvaćenje na koje su ih aprila 1945. prisilili srpski komunisti oštro zameralo u novoj hrvatskoj državi tokom bosanskog građanskog rata.

Za pisca Oca rođenje novih republika na tlu nekadašnje Juge označava povratak pobožnosti, ali takve na čijem nebeskom pijedestalu obitava neki novi, nacionalistički Bog.

“Bit će to Bog nacionalnog poslanja, neka vrsta nebeskog Starčevića, Strossmayera i Karađorđa, sasvim praktičan Bog, čije će se ingerencije vršiti i provoditi po starinskome principu, kako budu napredovale njegove vojske, ali prema suvremenim metodima i saznanjima nauke i tehnike, koja su dovela do izuma savršenih artiljerijskih oružja i oruđa, što Božje stvorenje uspijevaju pronaći i likvidirati na svakome mjestu na kojemu se ono skrije u strahu od smrti i patnje”, piše Jergović.

Odatle vidimo da za njega takav, redizajniran i prepevan Bog više nije altruista i milosrdan, već, iznova rođen u krvavom bratoubilačkom bosanskom ratu, on može biti samo Bog rata. Pa ipak, bojazan da će se o Ocu razmatrati samo i isključivo u kontekstu preispitivanja hrvatske ustaške prošlosti i kolektivne odgovornosti potvrđuju neki hrvatski javni intelektualci svojim napadima na Jergovića. Počevši od Vedrane Rudan i njenog teksta u Nacionalu pod nazivom “Ustaše svi i svuda”, koju identičnim tonom prate komentatori Večernjeg lista Milan Ivkošić i Marinko Jurašić, okosnica njihovog spočitavanja grupiše se oko sledeće Jergovićeve tvrdnje, a to je da su za genocid u NDH odgovorni svi “koji su tog čas bili Hrvati, njihova djeca, unuci i praunuci, svi i uvijek, bez obzira na to jesu li bili fašisti ili antifašisti, pa čak i bez obzira na to jesu li njihovi bližnji ubijeni zajedno sa Srbima, Jevrejima i Romima.” Međutim, treba biti oprezan pa primetiti da Jergović nikada ne govori o kolektivnoj krivici, već o kolektivnoj odgovornosti. Posle ove sporne, naredna rečenica glasi: “Na suprotnoj strani od društvene i kolektivne odgovornosti nije kolektivna nedužnost. Na suprotnoj je strani neodgovornost.”

Stvar bi trebalo da je sada jasna, i tu nema više spora. Jergovićevi stavovi će se bolje razumeti uz citat Sabine Čehajić – Clansy, doktora socijalne psihologije sa sarajevske Škole za nauku i tehnologiju i autorove sugrađanke, koja se dugi niz godina bavi raznim aspektima suočavanja sa prošlošću: “Odgovornost ne definišemo u smislu odgovorna sam za ono što su pripadnici mog naroda činili u prošlosti, ali sam odgovorna za ono kako ću se sada postaviti prema tome. Znači odgovornost definišem u smislu kao jedine ispravne, moralne reakcije, kao odgovor na ono što desilo, što jesu pripadnici mog naroda činili i radili, odgovor u sadašnjosti koji će nas, u stvari, sutra dovesti do tog nekog održivog i istinskog pomirenja.“

Privrženost ustaškoj državnoj tvorevini koja je postojala kod nekih Jergovića je anticipacija pojave povampirenog nacionalizma iz 90ih, koji će oživeti u svim bivšim jugoslovenskim republikama, a u srcu tog nacionalizma je KPJ pedeset godina držala glogov kolac, ispostaviće se – samo privremeno.

Kombinujući elemente memoara, autobiografije, sociološkog i političkog eseja, Otac se udaljava od romaneskne strukture i time biva teži za žanrovsko određivanje. Za pravo da ovu knjigu posmatramo kao formu nekog inovativnog i stilski razuđenog nekrologa daje nam sam autor kada o Ocu govori kao o oproštajnom eseju, knjizi “bez literarnih pretenzija, koja, uz minimalnu stilizaciju teksta, donosi jednu osobnu priču.“

Između očevog zapostavljanja zbog koga je u sinovljevim očima postao biće iz mašte, njegove slabosti i traljavog roditeljstva i baba Štefanijinog ustaštva kojim je želela da napreduje na drušvenoj lestvici NDH-a i time naplati svoje ljubavne jade, a to se ideološko opterećenje odrazilo na sina i unuka, može se, dakle, povući paralela u smislu preplitanja dvostruke frustracije: privatne i istorijsko-nacionalne. Jergović je istovremeno oštar i sažaljiv kada ustašu, po modelu primećenom u sopstvenoj familiji, definiše kao “zlosretnog hrvatskog malograđanina koji će već u sledećoj epizodi pristati da se u njegove ime ubija”. Opet, zar nije to primenljivo na bilo kog fanatičnog i ekstremnog ultra-nacionalistu? Zaključak je da je Jergović održao javnu lekciju o objektivnom sagledavanju i suočavanju sa individualnom/porodičnom i kolektivnom odgovornošću. Lekciju koju bi mnogi, i sa ove i sa one strane Drine, trebalo da ponove.

*

Male novine, 18. 02. 2011.

The Planets, by Sergio Chejfec; Argentina; tr. from the Spanish by Heather Cleary (Open Letter Books)

Prehistoric Times, by Eric Chevillard; France; tr. from the French by Alyson Waters (Archipelago Books)

The Colonel, by Mahmoud Dowlatabadi; Iran; tr. from the Persian by Tom Patterdale (Melville House)

Atlas, by Dung Kai-Cheung; China; tr. from the Chinese by Anders Hansson & Bonnie S. McDougall (Columbia University Press)

Kite, by Dominique Eddé; Lebanon; tr. from the French by Ros Schwartz (Seagull Books)

We, the Children of Cats, by Tomoyuki Hoshino; Japan; tr. from the Japanese by Brian Bergstrom (PM Press)

The Map and the Territory, by Michel Houellebecq; France; tr. from the French by Gavin Bowd (Knopf)

Basti, by Intizar Husain; Pakistan; tr. from the Urdu by Frances W. Pritchett (NYRB Classics)

Mama Leone, by Miljenko Jergovic; Croatia; tr. from the Croatian by David William (Archipelago Books)

Awakening to the Great Sleep War, by Gert Jonke; Austria; tr. from the German by Jean M. Snook (Dalkey Archive Press)

My Struggle: Book One, by Karl Ove Knausgaard; Norway; tr. from the Norwegian by Don Bartlett (Archipelago Books)

Satantango, by László Krasznahorkai; Hungary; tr. from the Hugarian by George Szirtes (New Directions)

Autoportrait, by Edouard Levé; France; tr. from the French by Lorin Stein (Dalkey Archive Press)

A Breath of Life, by Clarice Lispector; Brazil; tr. from the Portuguese by Johnny Lorenz (New Directions)

The Lair, by Norman Manea; Romania; tr. from the Romanian by Oana Sanziana (Yale University Press)

The Hunger Angel, by Herta Müller; Romania; tr. from the German by Philip Boehm (Metropolitan Books)

Traveler of the Century, by Andrés Neuman; Argentina; tr. from the Spanish by Nick Caistor and Lorenza Garcia (FSG)

Happy Moscow, by Andrey Plantonov; Russia; tr. from the Russian by Robert Chandler and Elizabeth Chandler (NYRB Classics)

With the Animals, by Noëlle Revaz; Switzerland; tr. from the French by Donald W. Wilson (Dalkey Archive Press)

Maidenhair, by Mikhail Shishkin; Russia; tr. from the Russian by Marian Schwartz (Open Letter Books)

Joseph Walser’s Machine, by Gonçalo M. Tavares; Portugal; tr. from the Portuguese by Rhett McNeill (Dalkey Archive Press)

Island of Second Sight, by Albert Vigoleis; Germany; tr. from the Germany by Donald O. White (Overlook)

Dublinesque, by Enrique Vila-Matas; Spain; tr. from the Spanish by Rosalind Harvey and Anne McLean (New Directions)

Transit, by Abdourahman A. Waberi; Djibouti; tr. from the French by David Ball and Nicole Ball (Indiana University Press)

My Father’s Book, by Urs Widmer; Switzerland; tr. from the German by Donal McLaughlin (Seagull Books)

*

http://www.rochester.edu/College/translation/threepercent/index.php?id=6242