Prikazi, pogovori, kritike / o Miljenku Jergoviću

Književna nagrada “Stefan Mitrov Ljubiša”

Nagrada Grada teatra Budva ustanovljena je 1994. godine

*

Žiri za dodjelu nagrade za književno stvaralaštvo “Stefan M. Ljubiša”, koji je radio u sastavu Vida Ognjenović, pisac i reditelj, David Albahari, pisac, Božo Koprivica, dramaturg i esejista, odlučio je da ove, 2013, godine dobitnik ovog prestižnog priznanja festivala “Grad teatar” bude Miljenko Jergović.

U obrazloženju ove odluke se navodi:

Miljenko Jergović – pisac bez uzmaka

Prozni pisac, pesnik, esejista, komentator i antologičar, Miljenko Jergović je već svojim pesničkim i proznim prvijencima ubedljivo najavio da je u savremenu književnost stigao žestok mlad pisac, britkog jezika i izoštrene opservacije kojoj ništa literarno nije strano, a malo šta životno može da joj promakne. Ušao je u književni život i javnu društvenu raspravu kao kakav srčani bokser u opasan ring, ali rešen da ne uzmiče, već da ostane i izdrži i najteža iskušenja literature, unezverenog društva i sluđenog vremena. I zaista nije uzmicao. Zbirka pripovedaka “Sarajevski Marlboro” kojom se posle pesničkih knjiga oglasio početkom devedesetih, postala je kultno štivo na ovim prostorima, a nagrađivana i frekventno prevođena na više jezika, osvojila je široko čitateljstvo i izvan ovih jezičkih granica.

Ta knjiga je bila dobra predhodnica brojnim romanima, novelama, zbirkama priča, poezije, eseja i kolumnističkih komentara, koje je Jergović objavio u poslednje dve decenije. Danas je on autor čija, tematski bogato razuđena i književno raznorodna, bibliografija ubraja više desetina knjiga, među njima jedva da ima koja da su je mimoišle nagrade, ili da je doživela samo jedno izdanje.

Njegov prozni rukopis karakteriše stalno ispitivanje sopstvenog narativnog postupka u zavisnosti od teme, vremena i ugla gledanja. Istražujući koordinate odnosa tematskog predloška i trenutka u kojem knjiga nastaje, Jergović uspostavlja izvesni unutrašnji pripovedni ritam u oblikovanju materijala kojim se odupire zavodljivim izazovima oponašanja i neposrednog prepisivanja stvarnosti. Pišući o oblicima prisile i porivima zla kod svojih junaka, Jergović ne upada u zamku lagodne distance sa koje se osuđuje i gnuša. On nastoji da pronađe žilu kucavicu, moždanu vijugu zločinstva, da joj se približi, da ispita kako ona funkcioniše.

Jergovićev fikcijski narativ je daleko od toga da bude samozadovoljno destilovan, on ga svesno remeti, uzburkava, zaustavlja i produbljuje preciznim utkivanjem prepoznatljivih činjenica u njegov tok. Tako preplićući fiktivne sa dokumentarnim podacima postiže neko njemu svojstveno naracijsko nadigravanje zbilje i nadzbilje što njegovoj prozi daje onu markesovsku slobodu zahvata, nasuprot uobičajenom jednolinijskom pravcu kazivačkog izlistavanja.

Baš kao i Stefan Mitrov Ljubiša, čiju nagradu dobija, koji je o jeziku često govorio i pisao, i Jergović smatra i svojim pisanjem dokazuje da je jezik najmoćnije sredstvo izražavanja i ko to bogatstvo raskuje u petparce žargonskog prenemaganja, na pogrešnom je putu.

Isto tako, kao i Stefan Mitrov Ljubiša, Jergović oseća zov javne scene i hrabro mu se odaziva. On je onaj ko u svojim kolumnama potseća javnost na to da je zajednički kulturni idiom bogatstvo, a ne opasnost po identitet. On dosledno poziva na intelektualnu uzbunu, jer šovinizam preti da postane prihvaćena društvena norma. On opominje sa strahom i brigom koliko je opasno živeti u društvu u kojem jedino mržnja može biti sigurna.

Ova nagrada se dodeljuje sa idejom da se slobodnim može s razlogom zvati samo ono društvo u kojem je kultura sigurna, a u njoj književnost kao moćna živa reč od velikog uticaja. Ona koju ispisuje književnik Miljenko Jergović je upravo takva.”

03. 08. 2013.

Biti Miljenko Jergović

ili suočavanje s vlastitom i kolektivnom odgovornošću

*

Miljenko Jergović:
Otac
Rende, Beograd 2010.

Piše Danilo Lučić


Beogradska izdavačka kuća Rende objavila je novu knjigu Miljenka Jergovića Otac koja je uspela za veoma kratko vreme da oživi nikad prevaziđene razmirice naroda i narodnosti rahmetli SFRJ. Pored toga, kontroverze oko protekle dodele NIN-ove nagrade, a koje su bile možda najžustrije do sada, obuhvatile su jednim svojim delom i ovu knjigu, kao i roman Muharema Bazdulja Sjetva soli, koju je takođe objavilo Rende. Onaj deo javnosti koji se bavi, ili makar samo interesuje za domaću književnu produkciju, bistrio je poslednjih nedelja jedno pitanje koje je dobilo karakter etičkog, a to je da li je pravo da žiri dodeli nagradu romanu čiji je urednik predsednik tog žirija.

Zatim, prašinu su podigli i Sreten Ugričić i Saša Ilić svojim zahtevima da se njihovi romani povuku iz trke za NIN-a, a ulje na vatru je dolilo Ugričićevo otvoreno pismo žiriju. Na kraju, postavilo se pitanje da li romani Miljenka Jergovića i Muharema Bazdulja odgovaraju propozicijama propisanim za ovdašnju najprestižniju književnu nagradu, jer problem je, ispostavilo se, pravno-formalne prirode: iako su prva izdanja oba romana objavljena u srpskim izdavačkim kućama, oni nisu pisani srpskim jezikom, već hrvatskim. Postaje već izlišno dalje polemisati o sva tri problema, osim, možda i donekle, o ovom poslednjem, samo iz razloga što se čini kao dobar uvod u analiziranje romana Otac.

Već se polemisalo, a po svoj prilici i nadalje će, o stavovima i pogledima Miljenkovim na sociološke i kulturološke aspekte Jugoslovenstva, sa posebnim osvrtom na simpatizere ustaštva koji su nosili prezime Jergović. Ali, u prvom redu, Otac je potraga za identitetom jednog bosanskog Hrvata kroz (samo)preispitivanje bliskih predaka, njihovih trvenja i nesuglasica, zabluda i grešaka, sa kojima Jergović želi da polemiše što je nepristrasnije moguće. Govoreći o ideološkim, nacionalističkim, verskim i društvenim fenomenima Titove Jugoslavije, i postjugoslovenske ere u kojoj jednim delom i dalje živimo, pisac ne može da izbegne iznošenje intime, svoje i svoje porodice, jer između njih i navedenih fenomena postoji dramatična i egzistencijalna interakcija.

S tim u vezi, centralna figura oko koje se promatra familijarno flertovanje (možda je ovo eufemizam) sa ustaštvom je autorova baba Štefanija. Njena privrženost NDH režimu i idolopoklonička emocija spram Ante Pavelića jeste kompenzacija za ljubavnu nesreću koju je doživela sa čovekom koga je volela i kome je rodila dete, Jergovićevog oca, a koji joj je okrutno okrenuo leđa, ne pojavivši se više nikad u njihovim životima. Potresna epizoda iz 1945. kada je njen sin prisilno mobilisan od strane partizana da progoni ustaše i druge domaće izdajnike, a gde su toponimi te potere bolna mesta u hrvatskoj istoriji (Zvonimirova crta, Bleiburg, Karlovac) završava se scenom u kojoj se taj mladić polumrtav od pegavog tifusa vraća majci, koja odbija da mu da čašu vode jer je “išao sa partizanima da ubija Hrvate”.

Osim što vidimo jedno bizarno kažnjavanje sina zbog izneveravanja nekakve nacionalističke ideologije, čak i tamo gde sinovljeve krivice nema, ovde se otkriva i struktura Oca – pokušavajući tokom potrage za sopstvenim identitetom da razmrsi konce komplikovane balkanske povesti, Jergović je izabrao svoje porodično stablo kao siguran putokaz.

Zapravo, podsticaj za pisanje ove knjige, kako je autor izjavio u intervjuu za „Slobodnu Dalmaciju“, rodio se sa vešću o očevoj smrti, u zimu 2010. Osvetljavajući figuru oca u svom životu, Jergović počinje da preispituje sebe i okolnosti u kojima je odrastao. Tako, prva stavka u tom procesu nije pitanje nacionalnosti, konfesije, mesta rođenja i sl. nego pitanje identiteta oca. Jer se uvek zna ko je majka, a otac je eventualna nepoznata u biološkoj jednačini o poreklu. Ovog konkretnog oca iz naslova autor opisuje kao slabog čoveka i nezainteresovanog roditelja koji je, istini za volju, teško podneo svoj razvod. Ali taj i takav otac je u sinu ostavio utisak da u njihovom odnosu nikad nije bilo tople roditeljske emocije, a sin je u ocu budio grižu savesti okarakterisanu kao katolički strah od greha, za koji se otac iskupljivao nekom čudnom privrženošću sinu.

Jergović za svog roditelja piše da je bio ateista, bez ikakvih šovinističkih, rasnih ili verskih zastranjenja, pa njegovu hrišćansku moralnu tegobu objašnjava kroz paralelu sa socrealističkim slovenačkim piscem Francem Bevkom, čije biografsko delo “Knjiga o Titu” govori o Maršalu tonom strahopoštovanja i krajnje idealizacije, kao da prati delove Isusovog žitija iz Novog zaveta. Taj očev strah i Bevkovu hagiografsku mistifikaciju Brozovog života autor skupa imenuje kao “katolički ateizam”.

Kada govori o nacionalnoj pripadnosti, konkretno – o sticanju iste kroz vađenje putovnice i osobne iskaznice, Jergović se susreće sa jednim neprijatnim paradoksom. Koliko se nacionalnost poistovećivala i prožimala sa veroispovešću on je osetio na svojoj koži 1993. prilikom prelaska iz Sarajeva u Zagreb, otkrivši tom prilikom da se hrvatska lična dokumenta ne mogu dobiti bez uverenja o katoličkom krštenju. Jergović se gnevno pita o posledicama takvog odnosa: može li neko biti Hrvat ako nije katolik. Smušeno je i teško pitanje o nacionalnosti bosanskih Hrvata. Jergović opaža da su i Ante Pavelić i Franjo Tuđman bosanske muslimane smatrali Hrvatima, pa im se rashrvaćenje na koje su ih aprila 1945. prisilili srpski komunisti oštro zameralo u novoj hrvatskoj državi tokom bosanskog građanskog rata.

Za pisca Oca rođenje novih republika na tlu nekadašnje Juge označava povratak pobožnosti, ali takve na čijem nebeskom pijedestalu obitava neki novi, nacionalistički Bog.

“Bit će to Bog nacionalnog poslanja, neka vrsta nebeskog Starčevića, Strossmayera i Karađorđa, sasvim praktičan Bog, čije će se ingerencije vršiti i provoditi po starinskome principu, kako budu napredovale njegove vojske, ali prema suvremenim metodima i saznanjima nauke i tehnike, koja su dovela do izuma savršenih artiljerijskih oružja i oruđa, što Božje stvorenje uspijevaju pronaći i likvidirati na svakome mjestu na kojemu se ono skrije u strahu od smrti i patnje”, piše Jergović.

Odatle vidimo da za njega takav, redizajniran i prepevan Bog više nije altruista i milosrdan, već, iznova rođen u krvavom bratoubilačkom bosanskom ratu, on može biti samo Bog rata. Pa ipak, bojazan da će se o Ocu razmatrati samo i isključivo u kontekstu preispitivanja hrvatske ustaške prošlosti i kolektivne odgovornosti potvrđuju neki hrvatski javni intelektualci svojim napadima na Jergovića. Počevši od Vedrane Rudan i njenog teksta u Nacionalu pod nazivom “Ustaše svi i svuda”, koju identičnim tonom prate komentatori Večernjeg lista Milan Ivkošić i Marinko Jurašić, okosnica njihovog spočitavanja grupiše se oko sledeće Jergovićeve tvrdnje, a to je da su za genocid u NDH odgovorni svi “koji su tog čas bili Hrvati, njihova djeca, unuci i praunuci, svi i uvijek, bez obzira na to jesu li bili fašisti ili antifašisti, pa čak i bez obzira na to jesu li njihovi bližnji ubijeni zajedno sa Srbima, Jevrejima i Romima.” Međutim, treba biti oprezan pa primetiti da Jergović nikada ne govori o kolektivnoj krivici, već o kolektivnoj odgovornosti. Posle ove sporne, naredna rečenica glasi: “Na suprotnoj strani od društvene i kolektivne odgovornosti nije kolektivna nedužnost. Na suprotnoj je strani neodgovornost.”

Stvar bi trebalo da je sada jasna, i tu nema više spora. Jergovićevi stavovi će se bolje razumeti uz citat Sabine Čehajić – Clansy, doktora socijalne psihologije sa sarajevske Škole za nauku i tehnologiju i autorove sugrađanke, koja se dugi niz godina bavi raznim aspektima suočavanja sa prošlošću: “Odgovornost ne definišemo u smislu odgovorna sam za ono što su pripadnici mog naroda činili u prošlosti, ali sam odgovorna za ono kako ću se sada postaviti prema tome. Znači odgovornost definišem u smislu kao jedine ispravne, moralne reakcije, kao odgovor na ono što desilo, što jesu pripadnici mog naroda činili i radili, odgovor u sadašnjosti koji će nas, u stvari, sutra dovesti do tog nekog održivog i istinskog pomirenja.“

Privrženost ustaškoj državnoj tvorevini koja je postojala kod nekih Jergovića je anticipacija pojave povampirenog nacionalizma iz 90ih, koji će oživeti u svim bivšim jugoslovenskim republikama, a u srcu tog nacionalizma je KPJ pedeset godina držala glogov kolac, ispostaviće se – samo privremeno.

Kombinujući elemente memoara, autobiografije, sociološkog i političkog eseja, Otac se udaljava od romaneskne strukture i time biva teži za žanrovsko određivanje. Za pravo da ovu knjigu posmatramo kao formu nekog inovativnog i stilski razuđenog nekrologa daje nam sam autor kada o Ocu govori kao o oproštajnom eseju, knjizi “bez literarnih pretenzija, koja, uz minimalnu stilizaciju teksta, donosi jednu osobnu priču.“

Između očevog zapostavljanja zbog koga je u sinovljevim očima postao biće iz mašte, njegove slabosti i traljavog roditeljstva i baba Štefanijinog ustaštva kojim je želela da napreduje na drušvenoj lestvici NDH-a i time naplati svoje ljubavne jade, a to se ideološko opterećenje odrazilo na sina i unuka, može se, dakle, povući paralela u smislu preplitanja dvostruke frustracije: privatne i istorijsko-nacionalne. Jergović je istovremeno oštar i sažaljiv kada ustašu, po modelu primećenom u sopstvenoj familiji, definiše kao “zlosretnog hrvatskog malograđanina koji će već u sledećoj epizodi pristati da se u njegove ime ubija”. Opet, zar nije to primenljivo na bilo kog fanatičnog i ekstremnog ultra-nacionalistu? Zaključak je da je Jergović održao javnu lekciju o objektivnom sagledavanju i suočavanju sa individualnom/porodičnom i kolektivnom odgovornošću. Lekciju koju bi mnogi, i sa ove i sa one strane Drine, trebalo da ponove.

*

Male novine, 18. 02. 2011.

01. 05. 2013.

2013 Best Translated Book Award Fiction Longlist

    The Planets, by Sergio Chejfec; Argentina; tr. from the Spanish by Heather Cleary (Open Letter Books)

    Prehistoric Times, by Eric Chevillard; France; tr. from the French by Alyson Waters (Archipelago Books)

    The Colonel, by Mahmoud Dowlatabadi; Iran; tr. from the Persian by Tom Patterdale (Melville House)

    Atlas, by Dung Kai-Cheung; China; tr. from the Chinese by Anders Hansson & Bonnie S. McDougall (Columbia University Press)

    Kite, by Dominique Eddé; Lebanon; tr. from the French by Ros Schwartz (Seagull Books)

    We, the Children of Cats, by Tomoyuki Hoshino; Japan; tr. from the Japanese by Brian Bergstrom (PM Press)

    The Map and the Territory, by Michel Houellebecq; France; tr. from the French by Gavin Bowd (Knopf)

    Basti, by Intizar Husain; Pakistan; tr. from the Urdu by Frances W. Pritchett (NYRB Classics)

    Mama Leone, by Miljenko Jergovic; Croatia; tr. from the Croatian by David William (Archipelago Books)

    Awakening to the Great Sleep War, by Gert Jonke; Austria; tr. from the German by Jean M. Snook (Dalkey Archive Press)

    My Struggle: Book One, by Karl Ove Knausgaard; Norway; tr. from the Norwegian by Don Bartlett (Archipelago Books)

    Satantango, by László Krasznahorkai; Hungary; tr. from the Hugarian by George Szirtes (New Directions)

    Autoportrait, by Edouard Levé; France; tr. from the French by Lorin Stein (Dalkey Archive Press)

    A Breath of Life, by Clarice Lispector; Brazil; tr. from the Portuguese by Johnny Lorenz (New Directions)

    The Lair, by Norman Manea; Romania; tr. from the Romanian by Oana Sanziana (Yale University Press)

    The Hunger Angel, by Herta Müller; Romania; tr. from the German by Philip Boehm (Metropolitan Books)

    Traveler of the Century, by Andrés Neuman; Argentina; tr. from the Spanish by Nick Caistor and Lorenza Garcia (FSG)

    Happy Moscow, by Andrey Plantonov; Russia; tr. from the Russian by Robert Chandler and Elizabeth Chandler (NYRB Classics)

    With the Animals, by Noëlle Revaz; Switzerland; tr. from the French by Donald W. Wilson (Dalkey Archive Press)

    Maidenhair, by Mikhail Shishkin; Russia; tr. from the Russian by Marian Schwartz (Open Letter Books)

    Joseph Walser’s Machine, by Gonçalo M. Tavares; Portugal; tr. from the Portuguese by Rhett McNeill (Dalkey Archive Press)

    Island of Second Sight, by Albert Vigoleis; Germany; tr. from the Germany by Donald O. White (Overlook)

    Dublinesque, by Enrique Vila-Matas; Spain; tr. from the Spanish by Rosalind Harvey and Anne McLean (New Directions)

    Transit, by Abdourahman A. Waberi; Djibouti; tr. from the French by David Ball and Nicole Ball (Indiana University Press)

    My Father’s Book, by Urs Widmer; Switzerland; tr. from the German by Donal McLaughlin (Seagull Books)

    *

    http://www.rochester.edu/College/translation/threepercent/index.php?id=6242

07. 03. 2013.

Anatomija zločina

Miljenko Jergović:
Srda pjeva u sumrak na Duhove
EPHart, Zagreb 2007.

Piše: Nikola Vukolić

Dugom nizu svojih ostvarenja, impozantnom spisku od 20 naslova: zbirki pjesama, kraćih proznih formi (priča i novela), te drama, članaka, ogleda i eseja, zatim romana, Miljenko Jergović je pridodao još jedno djelo – roman malo neobičnog naslova “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove”.

Taj Srdin pjev proteže se na preko 450 strana pričanja koje vrca iskrama duha, britkim zapažanjima, smjelim konstatacijama, jezikom u kojem se, na poseban način, odslikava psihološka posebnost junaka, posebnost njihovih marginalnih egzistencija i uzvitlani talog vremena koji svaku jedinku ispunjava strahom, mržnjom, degradacijom i degeneracijom, otuđenjem i nemogućnošću bijega iz vlastite kože koje bi se, kao naslijeđene bolesti, najradije odrekli.

Na početku nam se čini da je Jergović smislio da nam ispriča krimi-storiju sličnu onoj koja svojim poetičkim uzusom započinje svršetkom, pronalaženjem leša, da bi se zatim tragalo za identitetom žrtve, mogućim počiniocima zločina, više osumnjičenih od kojih svaki ima “debeli” razlog da ukloni onog koji im se našao na putu ili pomrsio njihove račune. Istraga se potom vodi u svim mogućim pravcima, dolazi do neočekivanih obrta i nenadanih otkrića da bi se na kraju pokazalo da je počinitelj onaj na koga se uopšte nije ni sumnjalo i koji je čitavo vrijeme bio istražiocima pred očima, zaštićen svojom neupitnom nevinošću.

U “Srda pjeva u sumrak na Duhove” radnja, ona koja neposredno koincidira sa ubistvom, prilično je reducirana. Postoji leš, pronađen slučajno u jednom napuštenom stanu u elitnom dijelu Zagreba i mali broj protagonista, slučajno ili službeno vezanih za rješenje neugodnog zadatka.

Ali, ako se samo korak udaljimo iz mrtvačnice, radnog mjesta brkatog Ličanina, bivšeg milicajca Lazara Hranilovića, koji je kao “tehnološki višak”, pored sve ažurnosti u službi, kao Srbin, otpušten s posla, vidimo da je ono što bismo u običajenim djelima ove vrste nazvali radnjom – toliko uzelo maha, dobilo pakleni intenzitet, pretvorilo se, po ko zna koji put na ovim prostorima, u rat do istrebljenja u kojem su se povezala prošla i sadašnja stradanja, iskopale stare ratne sjekire, raspirili samo naizgled pritajeni požari mržnje, razigralo se krvavo kolo, buknula sjećanja i aktivirali se prošli neraščišćeni računi.

Mjesto radnje je Zagreb, njegove elitne četvrti, a još više prigradska naselja u koja se, u toku ovog posljednjeg rata, slio najrazličitiji svijet – sirotinja, bolesnici, najviše iz Bosne, nevini i krivci, zaslužnici prošlosti.

Kopanje po prošlosti nije piščev prioritet. On nema istoriografskih ambicija. Jer, njegovi junaci svoju prošlost nose u sebi, u čvrsto zabravljenim pretincima sjećanja, i to ne samo vlastitih nego i porodičnih, sjećanja sredina iz kojih su ponikli i koje su uticale na njihovo formiranje, moralna shvatanja, usmjerenost životne akcije i, naravno – sudbinu.

Sve se, dakle, vrti oko zadavljene djevojčice pronađene u jednom luksuznom zagrebačkom stanu, čiji su se vlasnici, pred ratnim talasom, sklonili na novu adresu u inostranstvu.

Djevojčicu niko ne traži, niti je ko zna, ne zna se njena dob, nacionalnost, pa čak ni ime. Sa same margine društva najzad će se neko sjetiti da je to vjerovatno Cigančica koja na raskrsnici dviju gradskih saobraćajnih arterija obilazi zaustavljene automobile koji pred semaforom očekuju zeleni signal, pruža ruku da joj vozači udijele koju kintu, pjeva i pleše pred točkovima kola, vitla svojom prljavom kosom i u transu raskopčanom bluzom iz koje izviruju nježni znaci njene buduće napupale ženstvenosti.

Za ovaj “slučaj”, u raznim ulogama, vezuju se ostali protagonisti priče, čijem je portretisanju autor posvetio čitave mini-romane. Tu je, najprije, već spomenuti, Lazar Hranilović, Srbin iz Like koji je, kao sin golootočkog robijaša, za svagda žigosan političkom nepodobnošću, uspio nekako da se zakači i postane milicajac na poslovima koji su zahtijevali više snage nego pameti.

Traumatiziran onim što je doživio, Lazarev otac se zarekao na šutnju, u strahu da ga jezik ponovo ne odvede na pakleno ostrvo odakle je jedva izvukao živu glavu. Dosljedan svojoj odluci, otac je svojom šutnjom doveo do ludila dječakovu majku, a njega, praktično, lišio roditeljskog staranja. Tek kasnije, kada su poslije smrti najvećeg sina naših naroda i narodnosti, nastupila drugačija vremena, otac je progovorio. Sada je to bio skrhan i razočaran čovjek koji je utjehu tražio u Bogu, pretjerivao u postu i molitvama, noseći oko vrata krst veličine onoga na seoskoj crkvi.

Nakon svega što je preživio, Lazar Hranilović će podići ruku na sebe i izvršiti samoubistvo na svome radnom mjestu, u mrtvačnici, pored seciranog tijela Srde Kapurove, koja je, i mrtva, na neki neobjašnjiv način privlačila njegov pogled i zaustavljala korak na ivici uzdaha.

U rješavanju slučaja bio je angažovan istražitelj za krvne delikte Lovro Babić, Hrvat iz Rame, čovjek koji je ozbiljno shvatao svoj posao, ali usamljenik i, čini se, za čitav život “opečen” jednim davnim saznanjem. Podizala ga je njegova brkata baba, koja je nadomjestila nestale roditelje. Djetinjstvo mu je prošlo u osjećanju sveopšte nesigurnosti, u neprestanom seljakanju u kojem je baba, više nego na svoju unučad, pazila svoj masivni, pregolemi ormar u kojem je čuvana zimnica, ali, dječak je slutio, i neko tajno “porodično blago” koje niko nije smio vidjeti. Kada mu se prvi put pružila prilika, on je među teglama kiselog krastavca i ispeglane posteljine otkrio Ustašku spomenicu i sliku svoga djeda – ustaše, i tada su mnoge stvari postale jasnije.

Na putu razjašnjenja Srdinog slučaja, on je susreo još dva neobična čovjeka: naočitog pravnika Svjetlana Andrassyja koji je, po dolasku iz Beograda, uspio da se nametne svojim nastupom i smislom za samoreklamu, ali i talentom za laku zaradu korištenjem mutnih političkih i društvenih prilika, opšte dezorjentacije koje mu je, poput povoljnog vjetra, duvala u jedra.

U Beogradu Lucifero Andrašić, ovdje Svjetlan Andrassy, bio je sin medicinskog pukovnika iz ugledne zagrebačke obitelji, koji je u prvim danima endehazije potegao pištolj na ubicu svoje vjerenice Jevrejke, te zato morao da bježi u šumu, i majke, kćeri ustaškog presuditelja koji je do oslobođenja pola vremena provodio u ludnici a pola u Jasenovcu. Taj Lucifer je, kao se približavalo vrijeme raspada Jugoslavije, sve potpunije osjećao svoju nepripadnost srbijanskom okruženju, izolovanost pod staklenim zvonom ekskluzivnog dedinjskog ambijenta u kojem je njegov otac, kao hrvatski kadar i istaknuti naučnik, upotpunjavao sliku idile jugoslovenskog bratstva i jedinstva naroda i narodnosti “pod stijegom Partije slavne”.

Otac se osjećao kao strano tijelo, pa je svoju nepripadnost kompenzovao stasnim predavanjem izučavanju epidemija koje su tokom vjekova harale razdijeljenim jugoslovenskim prostorima, epidemija koje su zajedničkim smrtima povezivale naše podijeljene živote.

Po dolasku u Zagreb, mladić je promijenio identitet, odbacio svoje neobično ime i posrbljeno prezime, postao Zagrepčanin plemenitog porijekla, dio društvenog krema, uvijek u blizini nekog predstavnika vladajuće garniture. U skladu sa nekim društvenim trendovima, on osniva i neku nevladinu organizaciju za pomoć hendikepiranim, socijalno i nacionalno degradiranim pojedincima ili grupama (npr. Ciganima), bolesnicima, izbjeglicama, prostitutkama, beskućnicima. Njegov udio u pomoći sastojao se u vlastitoj promociji po prijemima, konferencijama za štampu, u medijima koji su njegovim primjerom potvrđivali novu humanu orijentaciju društva, njegov evropski obol za razliku od primitivnog, seljačkog, četničkog okruženja, barbarskog mentaliteta, čiji mrak ne mogu da razgrnu ni svjetlosti XXI vijeka.

Uz njega se “zalijepio” Toma Wacha, izbjeglica iz Sarajeva, praunuk češkog doseljenika koji je u ovaj grad dospio nakon I svjetskog rata. Pradjed je bio svojevrsni umjetnik modist, pa je njegova slava doprla i do Beograda, do Karađorđevića i kraljice Marije kojoj se divio, i koja ga je inspirisala za njegove najuspjelije kreacije.

Nakon što mu je otac napustio majku i zaslijepljen ljubavlju prema jednoj Jevrejki nestao iz njegovog života, primio judaizam i u vrijeme holokausta nad Jevrejima nestao u fašističkim fabrikama smrti. Toma je odlučio da izbriše svoju prošlost, postane neko drugi, drugi i u tom smislu da se koristio čak najbizarnijim sredstvima.

Najzad, čitava priča ne bi imala smisla bez glavnog osumnjičenog, čiju je krivicu, uprkos mreži nejasnih okolnosti, trebalo dokazati.

To je Ile Mažar koji je, ostavši bez roditelja, po izbijanju rata sa staračkim parom svojih sugrađana prešao u Zagreb. Dječak nije završio ni osnovnu školu. Njegova zanimanja bila su vrlo ograničena, a intelektualni dosezi zanemarljivi, osim kad je u pitanju matematika. Bio je, dakle, autista, strasno zaokupljen željom da matematičkim proračunom dođe do formule dobijanja premije na lutriji. Očeva smrt i rat su ga omeli u naumu. U novom okruženju uspio je da kao izbjeglica dobije posao raznosača pice kod nekadašnje zvijezde banjalučkog fudbala koji se, nakon završetka sportske karijere, počeo baviti biznisom, osnivanjem lanca pečenjarnica.

Iletu se posao jako dopao, jer mu je omogućio da stalno bude na terenu, u kontaktu sa najrazličitijim ljudima.

Ograničene pameti i pod dejstvom opšte atmosfere u gradu, odlučio je da i sam nešto učini, izađe iz anonimnosti i zakorači na stranice crne štampe, koje su za njega predstavljale prvi korak prema slavi.

Indoktriniran duhom povampirene endehazije, ovaj krvni srodnik narodnog heroja sa Kozare Josipa Mažara Šoše nanosi, pod okriljem mraka, teške fizičke povrede rijetkim preostalim, vlasti lojalnim Srbima u gradu i pokušava da zapali grupu Albanaca oko gomile bostana koji su dopremili za zagrebačku tržnicu. Uživa što se oko njegovog lika počela ispredati fama o zagrebačkom davitelju.

U beskonačnim satima ispitivanja on je inspektoru Babiću ponavljao uvijek istu priču, nezainteresovan i duhom odsutan, tako da je istraga dugo tapkala u mjestu. Rasplet je došao naglo. Rješenje enigme dugo je stajalo pred isljednikovim očima. To je bio pompezni, starinski svileni kišobran sa izvezenim inicijalima vlasnika.

Jergovićevo djelo pokazuje izuzetno majstorstvo, najprije u stvaranju atmosfere vremena koje dovodi do raspada države, a zatim rata u kome svaka strana otkriva svoje najružnije lice, rata u kojem se iz prividnog zaborava povampiruju aveti mržnje, zločina i animalizacije. Jergović se ne opredjeljuje ni za jednu stranu. On samo dopušta da život progovori svojim strašnim istinama.

U svijetu kojim su zavladali animalni nagoni, sve je puno promašenih života, uzaludnih egzistencija, nečistih savjesti, ludila, razarajućih, često nerazjašnjivih bolesti, smrti djece.

Svi junaci priče su na svoj način tragični. Niko od njih ne spada u pozitivce, ali ih Jergović ne osuđuje, niti im odobrava. Prilazi im sa stanovišta čovjeka kome ništa ljudsko nije strano. Gubeći svoju humanu dimenziju, svijet je postao zvjerinjak u kome svako svakome radi o glavi, a mržnja je jedina stalna relacija koja motiviše i mobiliše misli i akcije pojedinca. Društvo se pretvorilo u deponiju po kojoj gmižu zločinci, prevaranti, idioti, lažni heroji, dobrotvori okrvavljenih ruku, očajnici, bolesnici, moralni i socijalni otpad, “suvišni ljudi” svih kategorija. Stranicama djela gazi stotine lica posrćući pod teretom života i svoje prošlosti. Te sudbine se ne mogu gledati izdvojene, one su isprepletene, čineći gusto, kompoziciono kompaktno pripovjedno tkanje nesvakidašnje upečatljivosti.

“Srda pjeva u sumrak na Duhove” Miljenka Jergovića je roman visoke literarne ostvarenosti. Odavno nisam osjetio toliko uzbuđenje kao u susretu, čitanju, prečitavanju stranica ove knjige u kojoj je svaka rečenica ispisana s pažnjom majstora, u čijem tekstu ni jedna pojedinost, ni jedna riječ nije slučajna, u kojem je sve gusto, punoznačno, upečatljivo i ovjereno ličnim stvaralačkim pečatom koji nije moguće falsifikovati.

01. 03. 2013.

Ko ne otplače ovu knjigu, neka ne ide u svet

Blic, Beograd

17. 12. 2012.

Živim u nekoj vrsti unutarnjeg progonstva

Razgovarla: Andrijana Copf

Dnevni list, Mostar

Poljsku nagrada “Angelus”, za najbolji roman srednje Europe, dobio je roman “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove” Miljenka Jergovića, pisca rođenog u Sarajevu 1966., koji od 1994. živi u Zagrebu, točnije – na selu pokraj Zagreba.
Jergovićev roman o petero došljaka u Zagrebu izrazito je toplo dočekan u Poljskoj. Osim ove nagrade, kritičarka poljskog magazina Polityka uvrstila je roman među deset najvažnijih knjiga objavljenih u Poljskoj prošle godine. Roman “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove” na poljski je prevela Magdalena Petrynska.
Svojim knjigama, kolumnama, stavovima, u javnosti Jergović izaziva reakcije – možda je to tako najtočnije reći – jer neki ga vole, neki hvale, neki žestoko kritiziraju, no spisateljski dar nitko mu ne može osporiti. Prvu nagradu dobio je s nepune 22 godine – nagrade “Ivan Goran Kovačić” i “Mak Dizdar” za mladog pjesnika dobio je za prvu knjigu poezije “Opservatorija Varšava” (Zagreb: SKUD Ivan Goran Kovačić, 1988.). Knjiga “Sarajevski Marlboro” iz 1994., potresne i tople priče iz ratnog Sarajeva, donijela mu je međunarodna priznanja, među kojima i Erich-Maria Remarque nagradu za mir 1995. te 2009. međunarodnu nagradu “Literature from the front” (Književnost s fronta) u Italiji. Nagrada “Angelus” za najbolji roman objavljen u Poljskoj njegova je najvažnija nagrada do sada. U razgovoru za Dnevni list najvažniji srednjoeuropski pisac govori o pisanju, o identitetu i pripadnosti.

Biti ‘Najvažniji srednjoeuropski pisac’, kako Vas je nazvao žiri na dodjeli nagrade Angelus. Što znači? Koliko je to čast, ali i obaveza, teret?

– To baš i nije jednostavno pitanje. U književnim procjenama nema egzaktnosti kao, naprimjer, u vaganju luka i krumpira na tržnici. Moj roman “Srda pjeva u sumrak na Duhove”, točnije njegov prijevod na poljski, nagradio je deseteročlani žiri, sastavljen od vrlo uglednih poljskih pisaca, kritičara, prevoditelja i povjesničara književnosti. Nagrađujući me, učinili su mi čast, kao što su mi na čast i svi pritom izrečeni i napisani komplimenti. Ali nisam siguran, ovom prigodom, kao ni bilo kojom drugom, što bi, kada govorimo o književnosti, moglo biti “najbolje” ili “najvažnije”, i tko bi to mogao biti najbolji i najvažniji. Meni je u ovoj stvari puno važniji kontekst u koji sam doveden kao pisac. Naime, drugi put sam se našao u finalu Angelusa. Prvi put to mi se dogodilo s romanom “Ruta Tannenbaum”, kada je nagrađen Josef Škvorecky, za svoju klasičnu knjigu “Inžinjeri ljudskih duša”. Do sad su dvaput u finalu Angelusa bili još samo Laszlo Krasznahorkai, genijalni madžarski romanopisac i scenarist svih filmova Bele Tarra, i jedan od mojih najdražih živih pisaca Ismail Kadare. Nikad mi ne bi na um palo da izvlačim zaključke iz činjenice da njih dvojica nisu dobili Angelusa, a ja, eto, jesam, niti bih ikada osjetio potrebu da se s njima uspoređujem ili, ne daj Bože, mjerim. Ali silno mi imponira, to priznajem, što postoji barem deset ozbiljnih ljudi koji će moje knjige dovoditi u kontekst s njihovim knjigama. Prvenstveno, ja sam čitatelj, a tek zatim i pisac. Postoji vrlo čvrst i kontekstualiziran svijet mojih čitateljskih preferencija, pisaca koje volim ili poštujem, knjiga. To je velik i bogat svijet, za razliku od moga spisateljskog svijeta, koji je osamljen, sveden, pust, vezan isključivo za ovaj jezik na kojem komuniciramo. U Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, dakle, u zemljama iz kojih potičem, mene, zapravo, nema, niti me treba biti. Ili me ima u svjetovima mojih čitatelja. Ali nemam više ništa s ovdašnjim piscima. Tako je to ispalo. I zbog toga mi je važno ako netko misli da imam nešto zajedničko s Kadareom ili Krasznahorkaijem, da spomenem samo njih.

Poznati ste kao plodan pisac, redovno objavljujete i kolumne. Što je za Vas pisanje?

– Da sam Amerikanac, možda bih sad rekao da je pisanje moj – životni stil. Iako, i u tome ima istine. S vremenom, moj život se u potpunosti sveo na tekst, sliku i ton, na ono što je u književnosti, slikarstvu, glazbi ili filmu veće od života. U svakodnevici i u dnevnosti me sve manje ima, budući da živim u nekoj vrsti, dijelom samoodabranog a dijelom i nametnutog, unutarnjeg progonstva. Pišem za Jutarnji list, knjige objavljujem u Srbiji i Crnoj Gori, prijevode kojekuda po svijetu, nisam član nijednoga književnog udruženja u Hrvatskoj, niti hrvatskoga PEN kluba. Jedino što u današnjoj Hrvatskoj smatram svojim je – hrvatski jezik. Sve drugo mi je tuđe i u svemu drugom sam tuđin. Istina, svojim smatram i jezik kojim se piše i govori u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, tako da sam i u tim zemljama jednako stran i domaći, kao i u ovoj. Otprilike to je okvir mog pisanja i moje književnosti.

Ljudi moraju imati odnos prema onome što čitaju. Prema Vašem djelu jako je teško ne-imati odnos. Je li i u tome veličina jednog pisca?
Uskraćen sam da čitam svoje knjige na način kao da ih je napisao netko drugi. I možda je dobro što je tako. Knjige prema kojima nemam odnos, knjige su koje čitam samo da bih se informirao. A što više vrijeme prolazi, što sam stariji, to me takva vrsta čitanja manje zanima. Puno ću lakše gledati neki film, koji me ne zanima, osim informativno, nego što ću s takvim motivima čitati knjigu. Svi smo mi, ako nas književnost doista zanima, nečiji oduševljeni čitatelji. Recimo, u Wroclawu, na dodjeli nagrade, bilo mi je važno sresti Olgu Tokarczuk, veliku poljsku proznu autoricu, i reći joj – posve klinački, fanovski – koliko volim ono što ona piše, koliko me se to tiče, koliko mi je u životu važno… U času dok takve stvari nekome govorim, ja nisam pisac, nego sam čitatelj. Pisac sam samo dok pišem ili dok mislim, dok projektiram to što ću pisati. Sada, dok nas dvoje razgovaramo, ja sam opet samo čitatelj, tako da vam je, možda, propao intervju, jer niste u prilici razgovarati s M.J, piscem. Ali za utjehu, s M.J, piscem čak ni ja ne razgovaram. Kada se uspijem razdijeliti na više osoba, pa kada jedna s drugom razgovaramo o književnosti, uvijek to činimo kao čitatelji. I nije mi krivo zbog toga, to je ono što želim sačuvati, trajno, i što je neobično važno u mom doživljaju književnosti. Pa i u mom čitanju. Važno mi je da budem oduševljen, recimo, romanima Olge Tokarczuk. Ili, naprimjer, romanima Mirka Kovača. Nemam baš nikakvu želju ni potrebu s Kovačem razgovarati kao pisac s piscem. Puno mi je draže razgovarati s njim kao čitatelj sa svojim omiljenim piscem. I da razgovaramo o njegovim, a ne o mojim knjigama. Ne pomišljajte da je to skromno s moje strane. Upravo suprotno.

Piotr Kofta u osvrtu na Vašu nagrađenu knjigu za Vas kaže: Kad je riječ o književnosti koja približava istinu o sudbini mrtve Jugoslavije, tu je bez premca. Kada je u pitanju istina o bivšoj Jugoslaviji, što mislite, hoće li ikada doći vrijeme da svi narodi te države pogledaju istini i činjenicama u oči o njezinom raspadu?

– Ne mogu više o tome razmišljati. Oni koji žele vidjeti, oni će i vidjeti. Ali, isto tako, uvijek će se raditi o manjini, o ljudima koji će, i po cijenu da se zamjere građanskoj većini, naciji ili rulji, misliti svojom glavom o stvarima koje se te glave i tiču. Da bi tako mislio, čovjek bi trebao biti dostojanstven i hrabar. Takvo mišljenje ne zahtijeva veliku pamet, duboka znanja i uvide. Svakome je dato da misli i o Sreberenici, i o Dretelju, i o Sarajevu, i o sudbinama nestalih bugojanskih Hrvata 1993., samo je pitanje želimo li o tome misliti i što ćemo od “ponuđenih” tema odabrati. Ako smo časni ljudi, ili ako se bavimo književnošću, onda ćemo, u pravilu, birati promišljanje situacija u kojima je zločin počinjen u naše ime. Taj je zločin uvijek veći i važniji od onoga koji je počinjen nad nama ili nad nekim našim. Ali ne zbog svojih akutnih razmjera, zbog toga koliko je tko ubio ljudi, srušio gradova i spalio sela, nego je zločin počinjen u naše ime veći i važniji jer nas svijest o njemu oslobađa ili iskupljuje od budućega zla. Iz hrvatske perspektive govoreći – a to je moja porodična i osobna perspektiva – svijest o bezmjernome jasenovačkom zločinu, o Dretelju ili Stocu, o organiziranom ubijanju srpskih staraca u kasno ljeto 1995. ili o odlikovanjima koja je Tuđman dijelio ubojicama porodice Zec, jedini je put u slobodu, ali i jedini put da se čista srca, s tugom i razumijevanjem govori o Vukovaru, Škabrnji ili o Križančevu Selu, gdje se dogodio jedan od odvratnijih ratnih zločina pripadnika Armije BiH nad Hrvatima. Ali kako govoriti o Križančevu Selu, ako se nalazi razumijevanja za zločin u Ahmićima?

Kakva je, u tom kontekstu, uloga književnosti?

– Književnost je u tom smislu neumoljiva. Ona podrazumijeva neku višu, božansku istinu. Književnost ne podnosi laži, pogotovu ne oko takvih stvari. Ako nas je rat iz devedesetih ičemu naučio, onda nas je naučio upravo tome. Jer koliko god se nacionalistički pisci – pa i neki među njima prethodno vrlo daroviti – trudili da napišu priču u kojoj će njihova nacija biti najvećom ratnom žrtvom, nevina i čista u svome mučeništvu, ni sa srpske, ni sa hrvatske, ni sa bošnjačke strane nije izašao nijedan makar i suvisao pripovjedni ili pjesnički tekst na tu temu. Umjesto toga, neki prethodno dobri pisci, ispisivali su pamflete, idiotske šovinističke baljezgarije, kakve danas u Hrvatskoj ulaze u školsku lektiru, ali su u književnome smislu savršeno bezvrijedne. I bez obzira na sav trud ministarstava kulture, vjerskih zajednica i državnih i diplomatskih predstavnika, svijet takvu našu književnost s prijezirom odbija, umjesto da je, po potrebama naših mučeništava, prevodi i objavljuje. Na filmu još i možete skrivati svoju nacionalističku laž, ali u književnosti to, vidite, ne ide. I tako je dobro i utješno što ne ide.

S Ivanom Lovrenovićem potpisujete knjigu “Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata”. Rat je službeno završio. Kada će bh. društvo napokon krenuti naprijed i zakoračiti u budućnost?

– Nemam odgovora na to pitanje. Ali nešto moram reći: za mene, Bosne ima onoliko koliko ima Ivana Lovrenovića u Bosni. Bosne ima onoliko koliko se o Bosni i njezinoj budućnosti pita Lovrenović. Ne znam kada će Bosna zakoračiti u budućnost. Recimo, dogodit će se to kada u Zagrebu o Bosni i Hercegovini prestanu razmišljati izvan nacionalističkih, orijentalističkih ili agramocentričnih stereotipa ili kada u Beogradu Sarajevo bude doživljeno kao glavni grad jedne, istina kompozitne, ali nedjeljive države. A možda je, danas, nešto i od toga važnije. Bosna će, čini mi se, imati jasniju budućnost kada se ljudi počnu sjećati onog što su još jučer govorili i mislili. Naprimjer, vidite kako se danas gleda na Zlatka Lagumdžiju. Nemam ništa protiv, ali prisjetimo se što se, prije samo nekoliko mjeseci, ili koju godinu, događalo s Ivanom Lovrenovićem, kada je u Lagumdžiji vidio nacionalista, kakav je i Dodik?  Ne samo da se na njega ostrvilo sve sekularno i građansko u Sarajevu, nego mu je u tom gradu trajno onemogućeno javno djelovanje, malne mu je zabranjeno da objavljuje. Ali tada je Zlaja bio idol čaršije, borac protiv onih koji žele dijeliti Bosnu, heroj nacije… Ne govorim ovo sa zluradošću, nego samo pokušavam naći primjer za tvrdnju da će Bosna steći jasniju budućnost čim se ljudi počnu sjećati nečega što se još jučer dogodilo. Ili, recimo, nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini. Ono je preduvjet bilo kakve budućnosti u Bosni i Hercegovini, kao i u svakoj drugoj višenacionalnoj državi – a takvih je danas mnogo, od tradicionalno kompozitnih, kakva je Švicarska, do onih koje su to postale u proteklih pola stoljeća, kakve su Njemačka ili Francuska – ali pritom nacionalno pitanje ne traži konačan odgovor, niti ima konačnih odgovora na takva pitanja. Smisao je u priznavanju da pitanje – postoji. U tome da u Bosni i Hercegovini žive tri jednako stara naroda, koja imaju jednako pravo na svaki pedalj zemlje u kojoj žive. Pravo koje ne može biti osporeno zbog nečije malobrojnosti, niti može biti prenaglašeno zbog nečije višebrojnosti. Također, zgodno je pomišljati da smo svi mi Bosanci i Hercegovci, a da nas nacije samo dijele i da nacije nisu važne. To je legitiman stav, ali smo ako ste spremni braniti one koji ostaju u manjini i nikada i nikako ne konzumirati prava vlastitoga većinstva. A to, vidite, ne ide. Nije išlo ni u Jugoslaviji 1989, kada su srpski nacionalisti insistirali na jugoslavenstvu i na tome da bismo svi koji volimo Jugoslaviju mogli biti Jugoslaveni, a ne da se opterećujemo nacionalnim razlikama, ali isto to ne ide ni u Bosni i Hercegovini. Ne bi išlo ni u Srbiji, kada bi sad netko došao i rekao da će se nacionalno pitanje riješiti tako što će svi biti – Srbijanci, uključujući i Bošnjake na Sandžaku, koji će, zarad zajedničkog interesa domovine, ostaviti po strani ono što ih izdvaja i dijeli od srpske većine. Takav način razmišljanja, koliko god se činio  dobronamjernim, uvijek ide u korist većinskoga nacionalizma. Ali zašto ja o svemu tome govorim? Stvarno, ne znam zašto. Možda zato da ponovim kako je izoliranje Ivana Lovrenovića i njegovo izbacivanje iz bosanske javne sfere svjestan pokušaj da Bosna konačno uništi. Sve drugo je višak, ta bi rečenica bila najtočniji i najcjelovitiji odgovor na vaše pitanje.

Možemo li to uopće u zemlji u kojoj ne postoji državno ministarstvo kulture, Zemaljski muzej je zatvoren, institucije kulture koje imaju državni predznak ustvari nemaju osnivača ni riješen pravni status…?

– Ima u svijetu zemalja bez ministarstva kulture, nije u tome problem. A Zemaljskog muzeja nema zato što nema svijesti o potrebi za Zemaljskim muzejom. Onaj koji je tu svijest stvarao, onemogućen je u Sarajevu da javno piše i djeluje. Dakle, ni u Sarajevu nema stvarne potrebe za Zemaljskim muzejom, nego je ona samo deklarativna i ceremonijalna.

Zašto nemamo odnos prema našim velikim piscima? Ni pokojnim, a još manje suvremenim?

– Odnos nemaju oni koji ne čitaju. A to onda i nije loše. Bolje da ljudi koji ništa ne čitaju ništa o piscima i ne misle, nego da misle, a nisu čitali. Tu mogu govoriti i kao pisac: najgore je kad o vama imaju mišljenje oni koji vas nisu čitali. Takvi ili bi vas strijeljali kao nacionalnog izdajnika, samo kad bi im se pružila takva prilika, ili bi vas živog beatificirali, živog bi vas preparirali, kao onog medvjeda što stoji na ulazu u lovački restoran. Nevolja je, naravno, i ta što nacionalisti u nas, uglavnom, ništa ne čitaju, a o svemu i o svakome imaju svoje mišljenje. Pa tako hrvatski nacionalisti smatraju da njima lično pripada Andrićeva Nobelova nagrada, bošnjački nacionalisti drže da ju je Andrić dobio zbog kosmičke zavjere protiv islama i muslimana, a srpski nacionalisti će reći da je Ivo Andrić bio živi dokaz da čovjek na ovim prostorima može biti veliki pisac i nobelovac samo ukoliko je Srbin, Srbin, Srbin i ništa drugo. A što se suvremenih pisaca tiče, srećom nije ih puno koji nešto vrijede.

Razmišljate li recimo o tome čiji ćete Vi pisac biti za 150, 200 godina, bosanskohercegovački, hrvatski…, i hoćete li završiti na sudu kao Ivo Andrić?

– Do prije nekog vremena, ubijao sam se da o sebi govorim kao o hrvatskom i bosanskom piscu. Onda su se, međutim, počele događati stvari koje su me uvjerile da nisam ni hrvatski, ni bosanski, te da pripadam samo onima koji moje knjige dobronamjerno čitaju na jeziku na kojem su napisane, bez obzira na to koje su oni nacije. Batinom i progonom, kojem sam bio izložen, i kojem sam na neki način i dalje izložen, a u kojem su sudjelovali, i u kojem sudjeluju, mnogi od onih koje se obično smatra hrvatskim i bosanskim piscima, doveli su me do uvjerenja da nisam njihov i da ne mogu pripadati istoj kulturi kao i oni. Ja, naime, jesam Hrvat – tu ne mogu, niti želim bilo šta mijenjati – i jesam Bosanac, rođen u toj zemlji i njezinome glavnom gradu, ali moje knjige su, ipak, nešto drugo. Moja bosanska književnost – spomenut ću žive – podrazumijeva pisce kakvi su Ivan Lovrenović, Stevan Tontić, Marko Vešović, Asmir Kujović, Abdulah Sidran, Miro Petrović, Ranko Risojević, Tanja Stupar-Trifunović, Dževad Karahasan, Ivica Đikić…, ali ja ne mogu i neću pripadati književnosti i kulturi onih koji mi, recimo, usred Sarajeva psuju mater ustašku, da bi me zatim, u javno objavljenim tekstovima, nazivali četnikom. Njima ja, očito, smetam, poganim im životni prostor ili lebensraum, kako to kažu Nijemci, činim im gužvu po knjigama i antologijama, pa, k’o rekoh, da se malo sklonim, neka imaju prostora. A što se hrvatske književnosti tiče, s njom stvari stoje ovako: knjigu, koja je nagrađena u Poljskoj, “Srda pjeva u sumrak na duhove”, objavio sam 2007. u Zagrebu, ali o njoj u Hrvatskoj nikada nije objavljena ni riječ, niti je ikada, i u jednim hrvatskim novinama, uopće i rečeno da je izašla. Taj roman je, iz perspektive hrvatske kulture i književnosti, bio tretiran poput romana anonimnog madagaskarskog pisca, objavljenog u Antananarivou, glavnome gradu te velike afričke otočne države. Godinu dana kasnije Srdu sam objavio i u Beogradu, gdje je roman dočekan s velikim interesom, pisalo se i govorilo o njemu, kao i o svakoj drugoj značajnijoj knjizi našega jezika, objavljenoj u Beogradu. Potom je Srda prevedena na talijanski i poljski, gdje se o njoj mnogo pisalo i govorilo. U Poljskoj je, na kraju, nagrađena Angelusom, nagradom za najbolju knjigu srednjoeuropskoga pisca, a kada je ušla u finale, pitali su me što da stave, koju državu, uz moje ime. U prvom finalu, uz “Rutu Tannenbaum”, stajalo je Bosna i Hercegovina. Razlog je bio taj što je knjiga u Zagrebu napadnuta s radikalno šovinističkih pozicija, kao antihrvatska, antizagrebačka, pa čak i antisemitska, pa mi je bilo ugodnije da uz nju stoji ime zemlje u kojoj sam se rodio, a  u kojoj me zbog nje nitko nije vrijeđao. Ali što sam mogao da učinim sa Srdom? Na kraju, rekao sam neka piše – Hrvatska, ali samo zato što je knjiga premijerno tiskana u Hrvatskoj. To je jedini razlog kojeg sam se mogao sjetiti. Mene oni koji predstavljaju živu okosnicu hrvatske književnosti gledaju kao neprijatelja, uljeza, došljaka, i neka im bude. Ako moje knjige, i ja kao njihov pisac, ne trebamo hrvatskoj književnosti, budite uvjereni da meni hrvatska književnost treba neusporedivo manje. Uostalom, s onima od živih hrvatskih pisaca koji su mi važni imam dovoljno duboku i intenzivnu kulturnu i književnu vezu i bez ovakve ili onakve pripadnosti. Eto, naprimjer, s  Mirkom Kovačem, Petrom Gudeljem, Borisom Dežulovićem, Antom Tomićem, Danijelom Dragojevićem… Njihovoj književnosti pripadam svim srcem.

Razmišljate li o svom identitetu, o svojoj pripadnosti?

– Naravno da razmišljam. To je, uostalom, misao o ovome jeziku, ovoj povijesti i podrijetlu, o porodici, gradu i društvenoj zajednici, o državama koje su moji preci preživjeli i državama koje sam ja preživio. Sve je to identitet, a ja pripadam svakome tom segmentu, na različite načine, u različitim modalitetima i oblicima. Evo primjera: ja nisam Hercegovac, niti je itko moj bio Hercegovac, osim što se moja nona rodila na granici, u Konjicu, gdje je pradjed službovao kao šef željezničke stanice. Također, nikad nisam, ama baš nijednu noć u životu, prespavao u Mostaru. Ali i Mostar, i Hercegovina, i Trebinje, i Bileća su višestruko, dubinski, u različitim oblicima dio moga identiteta i sentimenta. Recimo, to Trebinje, u romanima Mirka Kovača, hotel pod platanima, neobični gradski likovi, vlak uskotračne željeznice, ljudi koji odlaze u pečalbu, u Ameriku iz koje se nikada neće vratiti, krijumčari duhana, kurve i skitnjice, i nagovještaj Dubrovnika, kilometrima prema jugu… To je moje Trebinje, jer sam ja Kovačev čitatelj, i jer je Kovač za mene stvorio jedno Trebinje. Ili samo pogledajte slike iz mostarske faze Antuna Motike, ili pročitajte neke Skenderove sonete, pa ćete u Mostaru naći ono o čemu govorim kada to mjesto upisujem na neku svoju identitetsku mapu. Nekako mi i jesu najljepša i najugodnija takva mjesta, gdje nema onih kojima bih smetao, iz prostog razloga što na tim mjestima boravim samo u tuđim i u vlastitoj imaginaciji.

Jedan ste od osnivača PEN Centra BiH koji obilježava 20 godina postojanja. U izjavi osnivača navodi se: ‘U svim okolnostima, a posebno u doba rata, djela umjetnosti, to nasljeđe čovječanstva kao cjeline, trebaju biti zaštićena od nacionalnih i političkih strasti’. Koliko su djela umjetnosti u BiH i Hrvatskoj, odnosno u cijeloj regiji, zaštićena i od jednih i od drugih srasti?

– Današnji PEN Centar BiH nema veze s onim što nam je bilo na umu dok smo ga osnivali. Nisam siguran da primjećujem da organizacija koja danas nosi to ime štiti “djela umjetnosti” od “nacionalnih” i “političkih” strasti. Možda ja to ne vidim, možda ja nešto tu ne razumijem.

Koliko Vas je kao pisca odredilo Sarajevo, pa i vrijeme rata?

– O tome ne mogu govoriti, premda sam o tome mnogo pisao, i fikcionalnih i nefikcionalnih tekstova. Možda baš zato i ne mogu govoriti, jer sam potrošio riječi. I krive i prave.

Društvo smo, koje je, zatvoreno. Ako se jasno i otvoreno izrekne stav, koji je suprotan mišljenju većine, ma koliko istinit i potreban bio, biva odbačen. Kokan Mladenović je smijenjen nakon predstave Olivera Frljića ‘Zoran Đinđić’, Vi ste nakon romana ‘Otac’ također doživjeli brojne kritike. Zašto se opiremo, pa i bojimo, pogledati istini u oči?

– Zato što je lakše i prijatnije uvijek i na svakom mjestu dijeliti mišljenje većine. Tada ste sigurni da nećete imati baš nikakvih posljedica zbog onoga što mislite. Ili se barem pravite da mislite. Ja ne mogu tako, ali ne mislim da je to, prvenstveno, pitanje morala. Čini mi se da je to pitanje živaca. Nemam živaca da mislim ono što misli čopor koji me okružuje. Bilo bi mi ugodnije kada bih mogao drukčije, ali tada se ne bih mogao baviti književnošću, ne bih umio pisati.

Oko svega se vode rasprave: oko predstave s golim grudima (Žuta crta Ivice Buljana), zbog ulice Milana Mladenovića, zbog objavljene knjige, zbog književne nagrade (“Meša Selimović” i Abdulah Sidran). Postoji li kod nas zdrav dijalog ili samo niske uvrede?

– Ama kakav dijalog. Ovdje se neistomišljenika nastoji likvidirati, a ne pobiti njegovo mišljenje. Za mišljenje, zapravo, nikoga nije ni briga. Zar biste mogli i pomisliti da jednoga Velimira Viskovića doista zanima što ja mislim o Draži Mihailoviću? Spominjem ga jer je ta izvanredna predstava Ivice Buljana, “Žuta crta”, u kojoj se Lucija Šerbedžija pojavljuje gola, pala kao žrtva Viskovićeve ambicije da bude intendant HNK. Pritom, niti je “Žuta crta” predstava HNK, niti se itko tko je na njoj radio kandidirao za intendanta, ali zbog nečega se vjeruje kako hvaljenje te predstave škodi njegovoj kandidaturi. Mutno vam je, sve to, mutno i beznadno, pa bi bilo bolje okrenuti sve na šalu. Ako se može.

Imate vrlo aktivnu web stranicu s online književnim časopisom ‘Ajfelov most’. Zašto pisci sve više ‘sele’ u virtualni svijet?

– Nisam siguran da ste u pravu. U Europi, ne samo na Zapadu, pisci i književnost su itekako u stvarnome, živom, konkretnom i knjiškom svijetu. Cvjetaju kulturne rubrike po novinama, izlaze književni časopisi, održavaju se literarni festivali, na kojima se vrlo ozbiljno razgovara na važne i velike književne teme… U nas je drukčije, pa sam zato, uz pomoć bližnjih i prijatelja, pokrenuo stranicu www.jergovic.com, a na njoj i književni časopis “ajfelov most”.

Kada u BiH kažu da je daleko najgledanija predstava “Ja, mahaluša” i kad pročitamo najavu za predstavu “Večeras mahalanje u Tuzli”, to za kulturu zvuči ponižavajuće. Zašto je pogrešno na kulturu gledati kao na masovnu pojavu, svoditi je na showbizz, celebrityje i estradu, ali ipak ne i kao rezerviranu samo za uski krug ljudi?

– Nije problem u takvim predstavama, knjigama, filmovima, nego je problem kada osim njih ne ostaje više ništa drugo, ili kada se treš pokušava pretvoriti u veliku umjetnost, kada se trač pretvara u elitnu kulturu. Recimo, u Hrvatskoj se od staračkoga chick-lita gospođe Mani Gotovac pokušava napraviti kulturni događaj godine, a ona se, preko tih svojih bizarnih knjižica, zatim uspostavlja i kao jedan od glavnih aktera u izboru intendanta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Gospođa Gotovac sa svojim ljubićima, kao Krleža naših dana! E, to vam je krajnje ishodište djela “Ja, mahaluša”, napisanoga iz pristojne, uzvišene, zagrebačke perspektive. U odnosu za zagrebačku mahalušu, sarajevska mi je bliska i simpatična. Ali ne zato što sam u formativnom smislu Sarajlija, nego zato što ona nije proglašena za vrhunac filozofije, umjetnosti, nacionalnoga i kulturnog identiteta. 

Ako nije nepristojno pitati: O čemu jedan pisac mašta?
– Maštam o tome da pišem.

20. 11. 2012.

Putovanje s Freelanderom ili zašto mi je Miljenko Jergović uglavnom dobar pisac

Miljenko Jergović:
Freelander
Pogranicze, Sejny 2009.

Piše: Maciej Czerwiński

Prošlo je dosta vremena otkad se opet digla prašina oko Miljenka Jergovića, pa je sad valjda neaktualno o tome više govoriti. Nije mi to cilj, a moje zakašnjenje je namjerno, s razlogom. Kasnim jer se već jasno vidi da sve te rasprave s političkim prizvukom obično brzo padaju u zaborav. Zaboravlja se tko komu što i tko je komu uglavnom smiješan i zašto. Kako to uvijek biva, ostaje književno djelo koje govori na svoj poseban način, sebi poznatim jezikom. Ovdje želim prepoznati taj jezik i uspostaviti dijalog sa svijetom književnosti, ne politike.

Na taj način ću pokušati – sa strane, iz daleke Poljske – pokazati, samo na jednom primjeru, zašto mi je Miljenko Jergović uglavnom dobar pisac.

Uistinu, prošlo je dosta vremena odkad sam u Sarajevu, daleke 2007., kupio Jergovićevu knjigu Freelander. Prošlo je i vremena otkad se ta knjiga pojavila u prijevodu na poljski. Prošlo je vremena, ali nema veze. Ona je još uvijek živa. Knjiga je frapantna, doista, ekstremno frapantna, kao i glavni njezin junak – Karlo Adum. I njegovo putovanje u rodnu Bosnu je beskrajno frapantno, čak šokantno. Zašto? Zato jer se prilikom te peregrinacije ne pojavljuju nikakve emocije vezane za izgubljeni zavičaj, nikakva melankolija, niti mrvica bilo kakvog, pa čak ni negativnog, odnosa. Emocionalna pustinja i tišina. Ovdje vlada hladnoća i bezdušnost, poznata iz djela Alberta Camusa. Istina, pojavljuje se humor, ali gorak, uz svijesno infatiliziranu autoironiju koja potencira snagu polifoničnosti.

Život, kao i svako putovanje, ima svoj početak, kraj, ima i više etapa. Često govorimo da na svom životnom putu susrećemo ljude i događaje, da smo na bespuću, i tako dalje. Kao da se uistinu krećemo s jednog mjesta na drugo. Život je putovanje, nema nikakve dvojbe. Ovo je doista intrigantna i u našu spoznaju duboko ukorenjena metafora, koju rijetko kada osvješćujemo u svakodnevnici. Ali Bogu hvala imamo umjetnost, pogotovo film i književnost, koja nas na njezino nijemo prisustvo stalno podsjeća.

Junak takve ili onakve peregrinacije najčešće putuje u svoj rodni kraj, a u isto vrijeme i u unutrašnjost samog sebe. Kako je jednom hodočastio profesor Berg, junak Bergmanovog djela, tako na isti način sada putuje profesor Adum, Jergovićev protagonist. U tom putovanju susreću se sa sobom, u istom trenutku, i prošlost i sadašnjost, te se međusobno isprepleću u tužnoj i nerazumljivoj igri. Star čovjek, uoči smrti, koji se obračunava sa svojim životom i uspomene iz djetinjstva – sve ide paralelno, kao da ih ne dijeli više desetljeća.

Kod Jergovića – drukčije nego kod Bergmana – ne zbiva se puno, ali bitno je nešto drugo. Ovo je priča o putovanju kroz rodnu Bosnu, običnu rupčegu u kojoj žive posvađani narodi i različita, doista luda, čudovišta. Ali ipak. Ovo je Adumova domovina, mjesto njegova rođenja. Zašto je onda taj povratak, i u isto vrijeme oproštaj s vlastitim životom (jer tamo će iščeznuti), toliko bezbolno hladan i nestravstven? Zašto se tamo vraća kao u potpuno nepoznato, pa čak i egzotično mjesto? Ovo je najfrapantnije pitanje ove priče.

Karlo Adum, kako saznajemo iz fragmentarnih i počupanih uspomena, rođen je u Sarajevu uoči drugog svjetskog rata, ne toliko kasno da se ne bi nečega mogao sjećati. Njegova je majka imala dućan s odjećom u jednoj od glavnih ulica grada. Njoj, ili bolje rečeno njezinim odnosima sa ustašama i njemačkim časnicima, može Karlo zahvaliti da nije osjetio strahote rata. Nije primijetio da iz grada nestaju Židovi i Srbi, da po ulicama hara teror,

da Hrvati ubijaju Srbe, Srbi – Hrvate, da se pljačka imovina, da majke gube djecu. Ništa to nije primijetio. Provodio je svoj miran život i nosio crnu uniformu – simbol lojalnosti prema crnom režimu.

Nakon rata Adumova obitelj odselila je u Zagreb, gdje je majka, opet predano, služila režimu crvene boje. Partizani joj se ranije gadili, sada se “privikavala na mirise komunizma” (s. 103) i uvjerila se da komunizam “nije puka tlapnja, nego nešto čemu treba težiti, čemu se treba radovati i za što treba položiti svoje još uvijek mlado i privlačno tijelo” (s. 104). Sam Karlo postao je učiteljem povijesti i zahvaljujući članstvu u Partiji pokušavao je doći na fakultet. Iako se “ispravno postavio šezdeset osme i sedamdeset prve”, iako je “drug Šušnjar lično ga predložio u Idejnu komisiju CeKa” (s. 62), on to nije uspio. Bio je i ostao, sve do mirovine, običan učitelj u školi i muž svoje, odnedavno pokojne, žene. Postao je tipičan građanin belog Zagreb grada, mogao je šetati glavnim ulicama i pisati pisma redakciji jednog poštenog i čitanog dnevnog lista. Sve se to od njega i očekivalo, pa je na taj način ispunjavao obaveze prema društvu. Primio je mentalitet zagrebačke malograđanštine, odbacio primitivnu Bosnu.

U rodni se kraj nikad nije ni htio vraćati. Nije imao prema njemu nikakav odnos, jednostavno želio je zaboraviti, i to je to. Kada mu se čini da se u njegovom običnom životu ništa više ne može dogoditi, prima telegram iz Sarajeva. U njemu se navodi da je upravo preminuo njegov stric, o postojanju kojeg je znao samo iz obiteljskih priča (da, to je taj isti rođak koji je, prilikom svađe, iščupao sjekirom prst njegovom ocu). No, ni ta vijest ne pravi mu nikakve razlike. “Karlu Adumu je sve jedno, pa je zaboravio na telegram. Svejedno mu je, jer mu se, eto, život ispovrnuo” (s. 11). Ide dakle na put u Bosnu, možda jedino zbog radoznalosti, možda zbog dosade. Ni to nije bitno.

Ako putovanje, onda dolaze i uspomene. Adumove riječi o vlastitoj prošlosti su suhe i doista nestravstvene poruke, i bez nikavog značenja, a to bi se ipak očekivalo od priče koja se odnosi na djetinjstvo i na rodni kraj. Majčin stav prema stvarnosti čini mu se potpuno opravdanim, posve normalnim. Tako bi se, jasno je, ponašao svaki pametan čovjek. Neki to mogu zvati konformizmom ili oportunizmom, ali sigurno nisu u pravu jer se život “sastoji od nekoliko manjih života, u kojima čovjek promjeni različita lica” (s. 104). Ne smeta mu sjećanje na svoju crnu uniformu. Nisu bitne strahote rata, niti, primjerice, masakrirane konje na putu za Sarajevo. “Sjeo je u volvo pa je, zaobilazeći konje i gazeći krv i naranče, polako nastavio put. Zamišljao je da mu pod kotačima ostaje nešto što izgleda kao sok od crvenih naranča. Teško da će ga nakon ovoga ikada piti, koliko god vjerovao u svoj zaborav” (s. 86). U krajnjoj liniji, ni sam telegram, niti sva ta obiteljska priča ništa mu posebno ne znače. Sve je to jedan od malih života, za koji se treba osposobiti i prilagoditi lice. U jednom od svojih malih života nije dao da se majci prije njezine smrti zove svećenika. “Pola sata kasnije mama Cica prestala je disati. Profesor Adum se okrenuo, i bez riječi je izišao van” (s. 114).

Čitajući ovu knjigu nisam mogao da sebe ne upitam: da li je ovaj, doduše simpatičan, pojedinac – jedan običan učitelj povijesti – utjelovljenje zla? Odgovor je jasan – ne. Njegov konformistički i nestrastven stav prema životu, njegov neljudski odnos prema drugima – sve ovo je igra s čitateljem koja nešto osvješćuje. Adum se ne buni protiv nepravde, ne kritizira zlo, ne primjećuje bol drugih, a sve to čini namjerno. Zato je i stvoren! U tom njegovom postojanju skrivena je velika moralna, ali uopće ne i nametljiva, snaga ove priče. Normalan čovjek ne može proći pored Karla Aduma bez svog stava. Mora zauzeti, bar nekakav, stav. Mora popuniti prazna, namjerno ostavljena, mjesta svojim emocijama. Mora to napraviti za sebe, za cio svijet, i za Aduma, da ga očovječi i humanizira i da ga, prema tome, izbavi. U zadnjem trenutku svog krhkog postojanja, toliko dirljivom, osjeća se ovo nijemo preklinjanje za pomoć. Drukčije je nego kod Bergmana. Tamo je profesor Berg sam našao mir, ovdje Aduma treba iskupiti, a bez čitatelja to se ne može ostvariti.

Freelander je također priča o selektivosti sjećanja. “Profesor Karlo Adum ponosio se umijećem da ne zna i ne pamti ništa onoga što ga ne zanima. (…) i zbilja je vjerovao da može ne znati što ga ne zanima, zaboravljajući što ne želi pamtiti, i ne biti ono što jest, ako mu to što jest nije po volji” (str. 86). Ovo je stoga i metafora postjugoslavenskih naroda, ali ne samo njih. Takav je profesor, takva je njegova majka, takav je cijeli svijet.

I da. Znam, nema u mojoj skromnoj priči o Adumu – u mom malom dijalogu – njegova automobila, čuvenog volva iz čuvene trilogije. Nije bitan taj rekvizit koji za neke predstavlja srž priče. Nema ga jer je volvo, i čitava priča oko njega, potpuno sporedna stvar. Evo kako sam ja putovao s Freelanderom. Evo koliko zavoja i lokalnih putova ima ova naizgled jednostavna priča.

I upravo zato Jergović mi je, bogami, dobar pisac.

***

Objavljeno u časopisima Herito (Kraków) i Ars (Cetinje)

08. 11. 2012.

Wroclaw, Opera, 20. X. 2012.

Foto: Tomasz Walkow

www.tomaszwalkow.com – strona autorska
www.fotogenicznie.wordpress.com – fotoblog

***

Justyna Antoniak u inscenaciji Tomasza Mana

***


Natalija Gorbanjevska, Miljenko Jergović, Magdalena Petrynska, Rafal Dutkiewicz, Andrij Bondar

***


Natalija Gorbanjevska

***


Ana sa skulpturom Ewe Rossano

24. 10. 2012.

Slika života

Miljenko Jergović:
Ruta Tannenbaum
Actes Sud 2012.

Piše: Martine Piazzon

S francuskog prevela: Olja Petronić

Miljenko Jergović, novinar i pripovedač, pesnik, esejist i dramski pisac, 2004. godine je odabrao roman kao književnu vrstu pomoću koje će prići istoriji Balkana, te je od tada istraživati prema narativnom protokolu koji predstavlja kaleidoskopsku i koncentričnu fresku, sa gradskom hronikom i glavnim zapletom, protokolu koji odmotava vremensku nit tokom nekoliko decenija.

Nakon Dubrovnika i Sarajeva, kulisa je Zagreb, sa žarištem u Gundulićevoj ulici, u kojoj, u istoj zgradi, žive dve porodice, jedna hrvatska a druga jevrejska, dve porodice čije se priče odvijaju paralelno, spajaju se a zatim razdvajaju, i sve to oko devojčice po imenu Ruta Tannenbaum.

Zemlja Miljenka Jergovića je Hrvatska, koju su samo zaljubljenici u geografiju i istoriju prepoznavali i pronalazili na karti pre nego što se devedesetih godina na tužan način pojavila na naslovnicama i među vestima iz sveta, u kontekstu tragičnog etničkog srpsko-hrvatskog sukoba izazvanog raspadom Jugoslavije.

Sa Rutom Tannenbaum Jergović predlaže putovanje u modernu istoriju, na početak XX veka, kako bi oživeo međunacionalne tenzije koje su postojale u istorijskom mozaiku kakav je Balkan, zatim endemski antisemitizam Srednje Evrope i zaveru ćutanja koja je, o progonima tokom Drugog svetskog rata, vladala u njegovoj zemlji.

Zato što je Hrvatska, proglašena Nezavisnom Državom Hrvatskom milošću Trećeg rajha koji je na vlast doveo čuvene „ustaše“, hrvatske separatiste, antijugoslovene, antisemite i fašiste, bila genocidna država koja je, uz blagoslov zagrebačkog nadbiskupa, sprovodila politiku masivnog etničkog čišćenja Jevreja, Srba i Cigana.

A ta je politika s jedne strane bila „u senci“ politike koju su sprovodili nacisti, tako što su pod njihovim rukovodstvom punom parom radili koncentracioni logori osnovani na teritoriji Hrvatske i što je koncentracioni logor Jasenovac išao rame uz rame sa Aušvicom i Treblinkom, a s druge strane su je namerno zataškavale jugoslovenske vlasti.

Taj je plašt tišine prekrio i tragičnu sudbinu Lee Deutsch, devojčice jevrejskog porekla, koja je bila „jugoslovenska Shirley Temple“, hvaljena, obožavana i slavljena sve do proglašenja antijevrejskih zakona, koja je umrla na putu prema logoru te bačena u ropotarnicu istorije. Njena je sudbina potresla Miljenka Jergovića, koji ponovo posećuje ulicu u kojoj je stanovala – „Lea Deutsch pustila me je u svoju ulicu. Ovo je kamenčić na njezinome kućnom pragu, pošto drugoga groba nema“ – i nadahnjuje ga da je prenese u roman pod imenom Ruta Tannenbaum.

Miljenko Jergović nije istoričar već romanopisac, ideološki okrenut humanizmu, koji se zanima za Istoriju (sa velikim I) kao istoriju narodâ, što je tvore priče ljudi koje predstavljaju silne delove u slagalici koju on pokušava da složi iz početka. Pojedinačne priče koje ilustruju determinizam što podjarmljuje svakog pojedinca, mnogostruki determinizam uostalom, budući da je društveno-kulturni, konfesionalni, etnički, pa čak i istorijski, i budući da nijedna zajednica nije homogena.

I tako, budući da je reč o jevrejskoj zajednici, likovi Rutinog oca i Rutinog dede po majci označavaju njene dve krajnosti.

Salomon Tannenbaum, otac, zauvek obeležen ironičnom rečenicom, „onaj koji nema pameti ni koliko je šafrana u sirotinjskoj kaši“, nikakav je Jevrejin („tek imenom židov a po svemu drugome goj, bez imena i podrijetla, nikogović, bezvjernik i neznalica, onaj kojega ne bi pripustilo u hram čak ni kada bi se svijet pretvorio u gehenu, a Salamon ostao zadnji od zadnjih židova“).

Deda, Abraham Singer, bogati trgovac kolonijalnom robom i zelenaš, arhetip Jevrejina koji je okosnica svakog antisemitizma – onaj koji je razapeo Hrista („Svakome u životu slijedi po zasluzi, i za svenarodno zlo postoji i kazna po narodu, i židovi će ispaštati za sve što su činili od vremena kada razapeše Isusa. Ispaštat će jer su svoje beskvasne kruhove mijesili krvlju zaklane hrvatske djece. Ispaštat će jer su preko svojih banaka tjerali ljude u bijedu…“) i učesnik je u jevrejskoj finansijskoj zaveri (oni koji su „digli hipoteku na Zagreb, i prijete da će i katedrala, i stražnjica banovog konja, i bula Bele Četvrtoga, i asfalt po kojemu Zagrepčani hode, pripasti nekome Rotschildu ili Rockefelleru“).

Miljenko Jergović kroz svoje sito prosejava sve zajednice, sa empatijom koliko i sa polemičkim poletom: žitelje Zagreba („kumice i kumeke, mužeke i mužače, kanonike, župnike i prebendare, i sve te proletere i seljake, koji, uglavnom, i čine zagrebačko građanstvo“), Srbe („Zato im [Srbima] treba pustiti vratova za klanje“), i Hrvate („Hrvati su kao i vinograd. Moraš ih stalno rezuckat da bi išta valjali, jer čim im je predugo dobro, pa se opuste, rašire i namnože, brzo podivljaju, kao jabuke divljake, i više nisu nizašto. Eto, zato Hrvate treba pomalo klati i prorjeđivati. […] Pa da vidiš onda, brate rođeni, kako narasta hrvatstvo, kako namah svi postaju ustaše i kako popovi u crkvama počinju učiti o klanju Srba i čifuta, umjesto da baljezgaju kako su svi ljudi jednaki, i jedni su drugima braća“).

Ukrštanjem sijaset priča običnih ljudi i žena, po uzoru na identitetski i kulturni mozaik Balkana, Miljenko Jergović oslikava uzbudljivu i izražajnu fresku života u Zagrebu, tom hrvatskom, katoličkom, germanofilskom Zagrebu, „malom Beču u kojem mirišu kifli s putrom“, „carskome i kraljevskom gradu Agramu, koji sopće pod beogradskom čizmom“, pod čizmom tog srpskog Beograda, prestonice Kraljevine Jugoslavije, i bliskom Sarajevu, „toj ubavoj zelenoj dolini sa stotinu minareta, koja sa svih strana vonja na memlu, pečenu janjetinu i cimet, prema kojoj je i Tel Aviv europski zapad“.

A njegovo je pisanje kao slika života, ljudske ploti, slika na kojoj se dotiču i mešaju patetika, burleska, komika i tragika.

www.froggydelight.com, mart 2012.

25. 09. 2012.

Nagrada Neda Depolo Sonji Petrović

Prva nagrada “Neda Depolo” za kreativni doprinos radiofoniji dodeljena je igranoj radio-drami “Ti si taj anđeo” rediteljke Sonje Petrović, studentkinje Akademije umetnosti u Novom Sadu

Na javnoj sednici, u direktnom prenosu na talasima Radio Beograda 2, o laureatima je odlučivao stručni žiri u sastavu: radio-kritičar i publicista prof.dr. Raško Jovanović, kompozitorka Jovana Stefanović, reditelj Nebojša Bradić, glavni i odgovorni urednik Drugog programa Radio Beograda i inicijator nagrade mr. Ðorđe Malavrazić i odgovorna urednica redakcije Dramski program mr. Vesna Perić.

Radio-drama “Ti si taj anđeo”, kao dramatizacija i radio-adaptacija proze Miljenka Jergovića, odlikuje se “preciznom dramaturgijom, toplinom i neposrednošću povesti junaka, nostalgičnim potencijalom i specifičnim duhom koji je blizak autorima kao što su Branko Ćopić i Emir Kusturica, a takođe i veštom upotrebom zvučnih efekata koji tvore zaokruženu dramsku celinu, na pravi način koristivši potencijal radija kao medija”, ocenio je žiri.

Druga nagrada dodeljena je angažovanoj dokumentarnoj radio-reportaži “FAP nekad i sad” autorke Jelene Slović, studentkinje Fakulteta političkih nauka u Beogradu, koja je “kroz autentičnu priču, pažljivim odabirom sagovornika, evocirala socijalni milje nekadašnjeg jugoslovenskog giganta Fabrike automobila iz Priboja”.

Uz korišćenje arhivskog materijala autorka je načinila priču o ekonomskom propadanju čije se posledice osećaju i danas, istakli su članovi žirija.

Treća nagrada pripala je Dori Filipović za njeno studentskio ostvarenje “Vera”. Prema rečima žirija, u pitanju je “originalna dramska struktura koja donosi emocionalno obojenu i zvučno vibrantu priču o odrastanju devojčice, koja sublimira traumu roditeljskog razvoda opredeljujući se za muziku, postavši operska diva”.

Žiri je konstatovao da je ove godine vidan izostanak radiofonski eksperimentalnih i komponovanih dela, ali da su studentske radio-drame ipak unele diverzitet tema i žanrova, dodavši da je ove godine u produkciji prijavljenih ostvarenja učestvovao veći broj fakulteta i umetničkih akademija u odnosu na prethodnih sedam godina.

Tanjug

24. 09. 2012.