Prikazi, pogovori, kritike / o Miljenku Jergoviću

Promet i propast

Miljenko Jergović:
Wolga, Wolga
Schoeffling 2011.

Piše: Andreas Breitenstein

Prevela: Anne-Kathrin Godec

Krvavi ratovi za Jugoslaviju su završili, dok emocionalnoj i intelektualnoj raspravi o njezinom trajanju i nasljeđu još dugo neće biti kraja. Počela jest, i to na impresivan način, s piscima kao što su Dževad Karahasan, Drago Jančar i Bora Ćosić. S obzirom na to da je Ivo Andrić sa zakašnjenjem od nekoliko desetljeća pisao o bosanskim godinama u Austro Ugarskoj monarhiji, te s obzirom na to da se ni Danilo Kiš ni Aleksandar Tišma nisu žurili da provedu mračni obračun s holokaustom na srpskome tlu, mi još uvijek čekamo najznačajnija književna djela o ovim posljednjim ratovima. Doduše, postoji autor od kojega u tom pogledu možemo očekivati štošta značajno. Njegovi romani pucaju od kritične, intelektualne supstancije, u virtuoznom tempu i ludoj radosti imaginacije. Višenacionalni eksperiment Jugoslavije kao utopija, tragedija ili farsa, to je svjetskoknjiževni projekt bosanskog Hrvata Miljenka Jergovića, rođenog 1966. u Sarajevu, a danas u Zagrebu nastanjenog pisca.

Auto kao simbol

Bijes, bol i tuga karakteriziraju Jergovićeve knjige, među kojima se jugoslavenska obiteljska saga “Dvori od oraha”, puna likova i epizoda, posebno ističe. Osim tog romana, autor je napisao romanesknu trilogiju o automobilima, u kojoj divljim vožnjama stiže u srce jugoslavenskog kompleksa: “Buick rivera” (2002, njem. 2006) „Freelander“ (2007, njem. 2009) i „Wolga, Wolga“ (2009) – i ovaj posljednji roman je upravo postao dostupan na njemačkom, u izvrsnom prijevodu Brigitte Döbert. U tom zadnjem tekstu automobil je simbolično mjesto čovjeka čija je sudbina duboko upisana u političku i društvenu stvarnost propale države. Rasplet prikazuje sve razmjere Jugoslavije, kao i njezinu fragilnost. A na horizontu se najavljuje genocid, kao posljednji čin koji dolazi na fatalnom kraju priče.

Junak knjige “Volga, Volga” zove se Dželal Pljevljak. Kao vozač u jugoslavenskoj armiji bio je vjerni podanik režima, koji mu kao penzioneru ostavlja jednu od svojih ikona, crnu volgu. Bivša luksuzna limuzina partijskih glavara i visokih oficira krajem osamdesetih godina postala je sramni relikt prošlosti. Pljevljak ju je preuzeo od generala Karamujića koji je, u nevolji zbog hrvatskog nacionalizma, digao ruku na sebe. Iako je nekada bio partizan od prvoga dana, to ne znači ništa pri susretu sa svemogućem šefom službe sigurnosti. Generalov slučaj pokazuje svu paranoičnost komunističkog aparata, temeljenog na moralnoj korupciji i strahu, prisluškivanju i izdaji.

S Karamujićevom smrću Pljevljak gubi svojevrsnog oca – i to nakon što mu je već kći nestala, a žena počinila samoubojstvo (iz očaja). Utjehu nalazi u povratku na islam, što je razlog da svakoga petka volgom putuje iz primorskoga Splita u unutrašnjost zemlje, u Livno gdje se moli u džamiji: “Bio sam sâm na cesti. Niti je ko išao prema Bosni, niti ih je bilo koji se iz Bosne vraćaju.”

Ondje mu se pridruži mladi dubiozni hodža koji – čini se – ujedinjuje svu patnju Bliskog istoka u sebi. A slučajno, zbog kvara na autu u bosanskom snijegu, susreće obitelj Fatumić, usred koje će naći novu domovinu. Za Božić 1988. odluči im pokloniti volgu. Ali automobil se u večeri uoči Nove godine pretvara u oružje – u nesreći u mjestu Fatumi strada nepoznata peteročlana obitelj. Dželal priznaje krivnju, priznaje da je vozio mrtav pijan, i čeka ga petnaest godina u zatvoru. Njegov slučaj potrese cijelu zemlju, jer ostaje zagonetno kako je iskusni šofer i musliman vjernik mogao skriviti takav eksces.

Tek kasnije saznajemo sve o gubitku i o nesreći – iako je to zglobno mjesto ovog trodjelnog romana. Jergović virtuozno upravlja igrom pripovjednih perspektiva, svaka promjena gledišta otvara nove iznenađujuće momente. Tek s drugim dijelom, izvještajem o nesreći napisnim u hladnom tonu, možemo naslutiti da je prvi dio, ta priča bolnog sjećanja iz Dželalove perspektive, u velikoj mjeri ispunjena psihološkim potiskivanjem. Dok drugi dio otima magiju legendama (i stvara nove) i potvrđuje krivnju, u trećem djelu progovori skoro slomljeni junak, iz zatvora, ponovo o istinitim događanjima.

S Pljavljakovom obiteljskom poviješću ispričana je i jugoslavenska historija, počevši s tridesetim godinama prošlog stoljeća – u furioznoj abrevijaturi, punoj fantastičnih likova i ludih anegdota. Dželal preživi svjetski rat kao siroče, kao vozač u vojsci doživljava euforiju novog početka i strategije zaboravljanja – na primjer u građenju gigantske vojne podzemne kaverne, skloništa u kojemu žele stvoriti „raj ispod zemlje“ (samo što se problem s nebom ne može riješiti). Malarični bolesnik u medicinskoj sestri nađe suprugu, ali se pokušaj da postanu roditelji pretvara u muku. Dželal, doduše, ostaje iskren u vremenima kad je laž životni eliksir. Od trenutka kćerinog nestanka, baš na danu zakletve pionira u Podgori, tajna policija ga prisluškuje i opservira, a pogotovo su im sumnjivi neočekivani posjeti džamiji.

Kći Maja (od koje se svako malo pronalaze neki osobni predmeti) kao i ličnost Dželala dio su kolektivne narodne mitologije, točke kristalizacije u pričama koje nemaju veze sa stvarnošću nego pokazuju podsvjesne strahove pred Jugoslavijom bez Tita. Jer Dželalov čin dira u tabu zonu politike, etnije i religije, što je ujedno razlog zašto se i žuta štampa i inteligencija jednako bacaju na njegov slučaj: je li kriv fanatizam, eskapizam ili depresija? Da li ta nesreća najavljuje samo još goru nesreću? Nakon početka rata zaborav prekriva ne baš slučajno činjenice događaja.

Pretkraj izgubljena u snovima

Čežnja i tuđina, tuga i bijes obilježavaju knjigu “Volga, Volga”. Jergovićeva automobilska „dokumentaristička fantazija“ rođena je u spoznaji “da se u ime onoga što će se tek dogoditi mijenjaju i ljudske prošlosti i povijesti”, da ljudima olakšaju život, kako kaže autor izvještaja. U pitanju su životne laži generacija. Jugoslavija djeluje izgubljena u snovima, želja za istinom se suprotstavlja iluzijama i snovima, lažima i legendama. Dželal Pljevljak nalazi svoj integritet uzdignuvši se iznad sudbine. Kad se u Bosni čuju prve eksplozije, on je sretan čovjek u zatvorskoj ćeliji u Foči.

Pokazuje se da je “Volga, Volga” najzad i groteska ispunjena gorkom komikom. Miljenko Jergović majstor je melankoličnog istraživanja – neka ga još bezbroj milja nose njegove pripovjedačke energije i preciznost njegove mašte.

Neue Zürcher Zeitung, 22. studenoga 2011.

13. 12. 2011.

O činjenicama, legendama, snovima i lažima

Miljenko Jergović:
Wolga, Wolga
Schoeffling 2011.

Piše: Christian Hippe

Prevela: Anne-Kathrin Godec

Okrutni dogođaj koji je pokretačka točka u romanu tek se kasnije otkrije: prometni prekršaj u kojemu su na prvi dan nove 1988 godine. poginule dvije odrasle osobe i troje djece. Dželal Pljevljak, do tada samozatajni, dugogodišnji vozač u jugoslavenskoj armiji, sebe okrivljuje da je u stanju potpunog pijanstva izazvao nesreću. Na početku romana pratimo ga na putu do sela Fatuma gdje želi prodati Volgu M 24 obitelji s kojom se sprijateljio – isti auto koji će nekoliko sati kasnije skriviti nesreću. Vožnja se pretvara u putovanje u prošlost, budi sjećanja na suputnike, na vremena tuge i samoće.

Do ovog trenutka arhitektura pripovijedanja vidljivo podsjeća na Jergovićev uspješni roman Freelander (2007), u kojemu vožnja autom služi kao motor za pogled unazad u mislima. Čak i aludiranje na marku automobila u naslovu knjige “Volga, Volga” čini vezu s prethodnim romanom ovoga hrvatskog autora. Ali ovdje se odjednom neočekivano mijenja perspektiva i izvještaj o istraživanju novogodišnjeg događaja vodi do promjene napona. Izvještaj rekonstruira pretpovijest Pljevljaka: nestanak kćeri, samoubojstvo supruge Mersihe i put na kojemu sudbinom kažnjeni nađe utjehu u vjeri.

Međutim, izvještaj ne otvara dvojbu u krivnju optuženog. Ostane zagonetno zašto se baš iskusni vozač i vjernik musliman, kojemu vjera zabranjuje konzumiranje alkohola, tako napio i riskirao nesreću. Prema kraju romana, kao i na početku, iz Pljevljakove perspektive se rekapitulira događaj i otvara još jedan, posve novi preokret.

Iako čitatelj na taj način dobiva ključ za tajanstvenu nesreću, prevladava drugi dojam: neizvjesnost o tome gdje su zapravo granice između činjenica, legendi, snova i laži. Istina o stvarima, to pokazuje kontrastna igra perspektivama pripovijedanja, nije samo pitanje osobnog integriteta i identiteta – i baš onom zadnjem se Dželal Pljevljak sam mora kao u molitvenom bdijenju, stalno ponavljajući, uvjeriti.

Ljudi, kaže jednom, rijetko vjeruju u ono što se dogodilo, vjeruju u ono što se nikako ne može dogoditi. Ni sam roman ne štedi s bizarnim likovima i nevjerojatnim životnim pričama koje svaki čas preusmjeravaju pa zaustavljaju tijek pripovijedanja. Jedan takav lik je Bedrija Lukač, teoretičarka kuhanja slatkog i ljutog ajvara. Kao teško traumatizirana svjedokinja Mersihinog samoubojstva, savršeno upravlja strategijom pripovijedanja koja vrijedi za cjelinu romana: s umecima što duže odgoditi tragični kraj priče. Ovaj postupak, doduše, omogućuje autoru i da kratko osvijetli povijest bivše Jugoslavije. Kao poprište vjerskog, etničkog i političkog odnosa i konflikta bivša višenacionalna federacija određuje protok i brizantnost radnje, pa je, recimo, optuženi Pljevljak, primjerice, istodobno i Hrvat, i Musliman. Na kraju secesionistički ratovi u devedesetim godinama relativiziraju krivnju za predratni zločin i predaju ga zaboravu, kao i događaj o kojemu se nekad raspravljalo po žutoj štampi i među intelektualcima.

Iza ove pozadine žestoka je kontroverza o tome jesu li vjerski fanatizam, neosviješteni zanos ili trauma, koji su vodili do stradanja petero osoba, zapravo bili slutnja puno većeg zla.

Tako se slučaj Pljevljak može čitati i kao metafora sudbine cijele zemlje. Naime, Jergović ni ne želi da se roman čita kao poučno-priprosta alegorija. Umjesto toga predlaže naziv “dokumentarna fantazija” – žanr u kojem ovog grandioznog pripovjedača rado pratimo.

Literaturen, broj 103, listopad/studeni 2011.

21. 10. 2011.

Automobilski roman

Miljenko Jergović:
Wolga, Wolga
Schoeffling 2011.

Piše: Andreas Wirthensohn

“Volga, volga” treći je “automobilski roman” hrvatskog autora Miljenka Jergovića, rođenog 1966. Nakon Buick Rivere i Freelandera Jergović je ovaj put izabrao klasično “istočno vozilo” u kojem njegov junak putuje do ishodišne točke života. Dželal Pljevljak radi u komunističkoj Jugoslaviji kao civilni službenik u armiji i sudbina ga teško pogađa. Kći mu nestaje (vjerojatno je žrtva zločina) i žena mu počini samoubojstvo. Utjehu nađe u islamskoj vjeri i kod obitelji koju upoznaje na svakotjednom putu na džumu, redovitu molitvu petkom. Na žalost tragična će prometna nesreća preokrenuti njegov život.

Magični trik na kraju romana potresno je prodoran, i zato ga nećemo odati. Ali nešto možemo reći: Miljenko Jergović ponovno pokazuje da je izvrstan pripovjedač, koji spaja političku povijest i individualnu sudbinu junaka na višeslojni, ali nikada nametljivi način.

Wiener Zeitung

21. 10. 2011.

Kardiolog i njegov Heraklov kompleks

Napisano za Serbien Leipzig 2011, katalog na njemačkome jeziku, objavljen povodom srpskog nastupa, kao zemlje gosta, na Sajmu knjiga u Leipzigu. Tekst je izvorno napisan na njemačkom

Piše: Ivan Ivanji

Prevela: Anne-Kathrin Godec

Iskreno rečeno: Zapravo ne znam što je sve dio srpske literature. Ali nešto svakako znam: Najbolji roman o holokaustu (čitao sam ih bezbroj, a nekoliko i sam napisao) napisao je Miljenko Jergović (1966) – Hrvat iz Bosne, koji ga je objavio u maloj beogradskoj izdavačkoj kući “Rende”. Spomenuta knjiga nije dnevno aktualna, ali je u svakom slučaju bezvremenska, i bez nje nikako ne mogu sastaviti svoju osobnu listu najvažnijih knjiga iz Srbije.

Zanimljivo je i ovo: jezik na kojemu Jergović piše u Beogradu se zove srpski, u Zagrebu hrvatski, u Sarajevu već nekoliko godina bosanski – a odnedavno u Crnoj Gori crnogorski. Tom romanu naslov je “Ruta Tannenbaum” (njemački prijevod je u planu, ali će najesen najprije izaći Jergovićev roman “Volga, Volga”). Knjiga govori o glumici koju se u Zagrebu prije Drugog svjetskog rata slavilo kao “jugoslavensku Shirley Temple” i koju je stigla židovska sudbina. Kako djevojčica sve to doživljava, kako dobri ljudi postaju fašistički ubojice, nikada nije ispričano na jednostavniji i strašniji način. A sam autor holokaustom nije bio privatno zahvaćen: niti je židovskog podrijetla, niti su mu roditelji bili upleteni u veliku industriju smrti. Možda je i iz tog razloga priča ove knjige tako uspjela.

Jergovićeva najnovija knjiga naslovljena je jednostavno “Otac”. I kod srpskih pisaca Danila Kiša (1935-1989) i Davida Albaharija (1948) očevi igraju veliku ulogu. U radovima mnogih autora poslijeratne generacije očevi su pokazani su kao samosažaljive žrtve sklone jadikovkama. Tako je s nježnim prezirom opisan i otac, nogometni sudac najniže lige, u prvijencu “Oštar start” tridesetogodišnjaka Miće Vujičića. Skoro svake nedjelje on dobije batine od nezadovoljnih navijača. “Nogometni ratovi” služe kao metafora međusobnog klanja jugoslavenskih naroda. Mnogi srpski autori suosjećaju s očevima i preziru ih istovremeno, ali ih ne mrze. Posljednji roman Milete Prodanovića (1959) također je hommage ocu. Velika je to razlika u odnosu na generaciju preplašenih očeva, koju znam iz njemačke književnosti nakon Drugog svjetskog rata.

Pedesetih godina u Srbiji se raspravljalo o tome da li je velikim djelima potrebna vremenska distanca. Dugo se kritiziralo da ne postoji veliki partizanski roman. O samomrcvaranju naroda bivše Jugoslavije odmah su, međutim, napisane stotine knjiga – neke od njih s nacionalističnim tendencijama koje su dosipale sol na ranu (i još uvijek je dosipaju). Knjiga koja po mom mišljenju najkompetentnije opisuje povijest zla u ovom srpskom desetljeću trilogija je autora Vidosava Stevanovića (1942). Izašla je na njemačkom jeziku u jednom svesku pod naslovom “Schnee und schwarze Hunde” (Europa Verlag, 487 st., nađe je se samo još u antikvarijatima.)

Da je Danilo Kiš malo dulje poživio, možda bi postao prvi ozbiljan jugoslavenski i srpski kandidat za Nobelovu nagradu nakon Ive Andrića (dobitnik 1961. godine). U pripovijetki “Enciklopedija mrtvih” (Tvrdi uvez u Hanseru, meki uvez u Fischeru, oboje samo još u antikvarijatima) autor, koji je umro od raka, opisuje nastajanje karcinoma toliko impresivno da mi je, nakon što je dobio dijagnozu, rekao: “Nisam to smio nekažnjeno napraviti…” I što nas se i danas još tiče: Kiš govori i o tome koliko je navodno slavno mrijeti za domovinu: “Mase tkaju tradicije. Pisci fantaziraju. Sigurna je jedino smrt.”

Običaj Davida Albaharija da se odriče odlomaka i jasnog označavanja dijaloga, da stotine stranica piše u jednom pasusu, ne olakšava baš čitanje njegovih vrlo različitih pripovjedaka. Najnovija knjiga “Kćerka” (slučajna, neželjena suprotnost Jergovićevom “Ocu”) najavljena je kao ljubavni roman i prekoračava u jezičnom smislu, namjerno i satirično, granice pornografskog. Pokazana je borba muškarca sa starenjem i intrigama s kojima se mora suočiti. Ali kao u jednoj drugoj njegovoj priči, židovski otac iz realističnog opisa odjednom hoda po Dunavu kao nekad Isus po moru – moćna je to staza, koja vodi ravno iz svakodnevnice.

Grozdana Olujić (1934) dobila je status jugoslavenske Francoise Sagan 1957. godine knjigom “Izlet u nebo”. Tadašnja Jugoslavija se taman bila oprostila od “socijalističkog realizma”, pa je knjiga bila jedan hrabri iskorak. Poslije je pokušavala nastaviti istom stazom uspjeha. Izašle su joj knjige za djecu (koje su se prodale u cijelom svijetu, tako i u Njemačkoj), pa je Olujić postala svojevrsna “Baka bajka”. Godine 2009. riskirala je kao romansijerka comeback s knjigom “Glasovi u vetru” – i dobila sve domaće nagrade kritike. Knjiga govori o kolaboraciji u Drugom svjetskom ratu i o grižnjoj savjesti koja iz tog čina proizlazi.

Najpoznatiji pisac iz Srbije na njemačkom govornom području danas je Dragan Velikić. Kao bliskom prijatelju teško mi je izgovarati riječi hvale – ali u svakom slučaju ga moram spomenuti u ovom popisu. Posebno se mora naglasiti da se Dragan Velikić u svakom djelu bavi novom temom i uz to eksperimentira sa svježim stilskim elementima. Da li život u tuđini oblikuje njegovo pisanje? Njegovi su protagonisti uvijek osamljeni, stradalnici u stranome svijetu, likovi u bezuspješnom traganju, kojima je ljubav samo slaba utjeha. Već nakon prvoga romana “Via Pula” (objavljenom prije Velikićeve emigracije) moglo se govoriti o Velikićevom labirintu osamljenosti.

Kiš, Albahari, Stevanović i Velikić: svi su dobili renomiranu NIN-ovu nagradu. Postoje i drugi autori čije knjige svakako smatram ravnopravnima i značajnima za modernu srpsku književnost – ali još nisu prevedene na njemački jezik. Jedan od njih je Goran Milašinović (1952). Po zanimanju je kardiolog i istovremeno najbolji stručnjak za pejsmejkere. Kad ne boravi na međunarodnim kardiološkim kongresama, onda svakodnevno operira – i objavi svake druge godine novi roman.

“Heraklov greh” govori o ratnim turbulencijama u Jugoslaviji u koje psihijatar na bijegu za Grčku upada na granici. Knjiga je analiza muškaraca, koji su išli u rat da ubijaju susjede druge narodnosti, da pljačkaju i globe – a da zapravo ne znaju zašto. Iz tog razloga liječnik govori o “Heraklovom kompleksu”.

Drugi srpski pisac koji u realnom životu ima “ozbiljno” zanimanje je Saša Obradović. On je jedan od viđenijih pravnika u srpskome ministarstvu vanjskih poslova. Brani Srbiju u velikim, međunarodnim procesama i svake godine piše po jednu knjigu. U knjizi “Drugi drugi svijet” Obradović piše kako srpski oficir Jovan spašava bosansku ljepoticu Šahu iz logora. Ona bar misli tako – i zahvalno mu se dariva. Ona, međutim, ne zna da je Jovan već duže zaljubljen u nju i da je koristio priliku da najprije sudjeluje u njezinom masovnom silovanju, da bi je zatim “rezervirao” samo za sebe. Začuđujuće dirljiva ispovijest srpske krivnje.

Saša Stojanović, inače veterinar, opisuje u jednoj knjizi (svjesno odabranog engleskog naslova “War”) strahote srpskog rata na Kosovu, s aluzijom na četiri biblijska evanđelista. Primijeti se u čitanju da je ispričano i sam doživio kao srpski vojnik. I ova pripovijetka, koja govori općenito o nasilnoj smrti (i konkretno o nedavnoj i obično prešućenoj povijesti), u srpskoj javnosti nije bila posebno zapažena.

Nisam mogao otkriti koliko izdavačkih kuća postoji u Srbiji, iako sam o tome vodio ozbiljno istraživanje. Sigurno je da su na beogradskom sajmu knjiga 2010. bile 383 srpske izdavačke kuće. To znači da na 20.000 građana dođe jedan izdavač. Kako ovo može funkcionirati? Pogotovo ako znamo da država (osim male podrške knjižnicama za kupnju knjiga) ne daje nikakvu potporu: u 2009. godini dali su otprilike 850 € svakoj izdavačkoj kući.

Izdavačka kuća u kojoj sam od 1998. objavio deset knjiga može se navesti kao primjer kako se štampaju knjige u Srbiji. Kuća nosi karakteristično ime “Stubovi kulture”. Predrag Marković (1955) tvrtku je osnovao 1993. i jedini je vlasnik i glavni urednik. Suradnici su svaki mjesec u strahu kada će dobiti sljedeću plaću. Ali nekako ide – i tantijemi se uredno plaćaju svaki treći mjesec. Kada vidim tog čovjeka nižeg rasta, s velikom bradom i neprestano vlažno blistavim očima, imam dojam da lebdi najmanje deset centimetra iznad zemlje. Ljudi koji nisu takvi, u Srbiji ne mogu izdavati knjige. A što bi autori napravili bez njih?

12. 08. 2011.

Biografija paničnoga straha

Miljenko Jergović
Srda śpiewa o zmierzchu w Zielone Świątki
Wydawnictwo Czarne 2011.

Piše: Piotr Kofta

U napuštenom, praznom stanu u Ulici Petra Konjovića 47 u Zagrebu netko je ubio mladu djevojku – ustvari djevojčicu. Zadavio ju je i ostavio, da slijepo bulji u suprotni zid. Policija malo zna o žrtvi, samo da se zvala Srda Kapurova, a rečeno je još samo da je bila siromašna, pjevala je i plesala na raskršću na periferiji, koristeći dugo crveno svjetlo na semaforu za skretanje ulijevo, te je došla iz nedefiniranog dijela Europe, i možda je Ciganka. Međutim, ta nevina žrtva zapliće čvor, postaje točka presjeka mnogim ljudima, neobičan ključ ne samo njihovih biografija, nego i nekoliko desetljeća povijesti zemlje koja se nekad zvala Jugoslavija – desetljeća isprepletenih, paranoičnih, u isto vrijeme tužnih i grotesknih.

“Srda pjeva u sumrak na Duhove”, opširni Jergovićev roman (više od 500 stranica sitnog sloga), iako počinje u mrtvačnici, i temelji se na zločinu, nije kriminalistički – premda u osnovici ima kriminalističku radnju. Hrvatski pisac temperamentno istražuje zamršeni put svojih junaka, iako bježi od reporterskih elemenata u priči. To je zato što imamo pet muškaraca – frustriranog čuvara u mrtvačnici, usamljenog policajca, neostvarenog matematičkog genija, dostavljača pica i kobasica, mladoga društvenog aktivista i poduzetnika u crnom terencu – koje povezuje osoba Srde Kapurove. Ali to je samo simbolički izgovor, budući da njih povezuje puno više – iskustvo apsurdnog, okrutnog rata, progonstvo iz rodne Bosne, nužnost donošenja tragičnih izbora, nesigurni identitet, osjećaj otuđenosti, a iznad svega – panični strah. Jergovićevi junaci, brodolomci iz Titove Jugoslavije, novorođeni Hrvati, Srbi i Bošnjaci, boje se svega: svoje prošlosti, koju je uvijek potrebno nanovo definirati, izgubljeni u nekom od sukobljenih nacionalizama, u strahu su od provincijskog podrijetla, bolnih sjećanja, nepravde, vlastitih loših djela, pretvrdog ili premekog akcenta. Ispod površine naizgled običnih života krije se psihoza totalnog konformizma, kad svaka riječ i gesta ima političku dimenziju, u igri u kojoj je važno i tko je navijač kojeg nogometnog kluba.

Jergović, i sam rođen u Sarajevu, o svemu tome piše s gorkom ironijom, izbjegavajući olake sudove i sentimentalnu nostalgiju. U svojoj knjizi prožima svijest o društvenoj katastrofi, koja je utjecala na sve, bez iznimke – i u kojoj je svatko mogao postati i žrtva i mučitelj.

S druge strane, ovo je rijetki romanom za čitatelje koji znaju cijeniti sofisticirano umijeće pripovijedanja. Hrvatski pisac je majstor digresija, kojima silazi s glavnoga toka, kao da je šteta priča koje bi ostale po prašnjavim zakutcima. Tako priča o obrtniku koji spletom okolnosti nekoliko desetaka zahoda saudijskog princa obložio pločicama, računovođi koji je opsjednut razbijanjem šifri za lutriju, napadaču FK Borac koji je bio toliko lijen da bi zadrijemao dok mu kolege grade akciju, o desetljećima šutnje zatvorenika s Golog otoka, logora za one koji su skrenuli s Titova političkog puta. Te meandrirajuće anegdote usložene su kao posebna zbirka priča – fantastična, dodajmo.

Jergovićeva knjiga podsjeća na drugog znamenitog pisca s Balkana, Danila Kiša, s njegovom strašću za mistifikaciju, konfuziju indicija, miješanje fikcije i stvarnosti. Ali, “Srda pjeva u sumrak na Duhove” podsjeća i na političke romane Maria Vargasa Llose ili na u nas nedavno objavljeni “Muzej nevinost” Orhana Pamuka. Kratko rečeno – to je svjetska klasa. A kad je riječ o književnosti koja približava istinu o sudbini mrtve Jugoslavije, tu je bez premca.

(Gazeta Prawna)

23. 06. 2011.

Zaborav ljudskog

Miljenko Jergović,
Ruta Tannenbaum,
Rende, Beograd, 2007.

Piše: Dragan Radulović

Za razliku od svojih ranijih djela, u kojima je dominantno tematizovao Bosnu, u novom romanu Miljenko Jergović tematizuje Zagreb u doba prije, i na samom početku, Drugog svjetskog rata. Svoj „agramerski“ roman, autor je napisao u Krležinom duhu, nemilosrdno razgrađujući zadah jedne gangrenozne, malograđanske kulture koja je sva načinjena od sladunjavog iščekivanja nekakvog događaja, a dogodiće se – kao što to uvijek biva na vrhuncu kič-sna – najobičnija kasapnica! Uostalom, ono najbolje što malograđanski duh i može da rodi iz sebe – jeste ubistvo.
Autor, manjim dijelom, svoj roman gradi na biografiji hrvatske pozorišne glumice Lee Deutsch, koja je prije rata, kao djevojčica nastupala u predstavama, i bila veoma slavna u Zagrebu, da bi zbog svojega jevrejskog porijekla, sa šesnaest godina, okončala u koncentracionom logoru. Međutim, Ruta Tannenbaum, glavna junakinja romana, kako sam autor naglašava u appendixu, nije Lea Deutsch: „nema nijednu njezinu osobinu, nije glumila u istim predstavama. Rutini roditelji i djed nemaju nikakve sličnosti s obitelji Deutsch. Različit im je čak i socijalni kontekst, i odnos prema svome židovstvu. Tannenbaumovi su književni likovi, bez uzora među ljudima koji su nekada živjeli, ali s uzorom u konkretnome mjestu i vremenu. Mjesto i vrijeme nisu izmišljeni.“ Na osnovu toga, čitalac može da zaključi da je autor izbjegao biografiju Lee Deutsch iz razloga ubjedljivijeg opisa „mjesta i vremena“, međutim, kako to nužno ne isključuje jedno drugo, vjerovatno postoje drugi razlozi koji su to izbjegavanje uslovili. Odgovor je, naravno, moguće pronaći jedino u tekstu.
Kao vrsan znalac svojega posla, Jergović je napustio biografiju Lee Deutsch, ne toliko iz razloga ograničenja koje svijet fakticiteta nameće piscu i njegovoj imaginaciji – najzad, bar pisci znaju s koliko je lakoće moguće prevazići ta ograničenja! – koliko iz potrebe stvaranja svijeta po mjeri vlastitih po-etičkih impulsa, koji neće imati direktnog uzora u fakticitetu, jer im je krajnji cilj da taj fakticitet iznova stvore, da postanu realnost!
U suštini, autor se prihvatio veoma delikatnog i zahtjevnog zadatka, a to je da u svom romanu razgradi uobičajeni i samorazumljivi način na koji doživljavamo odnos dželata i žrtve. Niti je dželat živio kao zločinac, iako to u trenutku zločina postaje, niti je žrtva živjela kao svetac, iako se u trenu pogubljenja približava svetosti, bar koliko je to čovjeku uopšte moguće. Čini se da je to bila autorova osnovna namjera: da i žrtve i dželate, u prvom redu razumije kao ljude, koji okončavaju svoje živote pod diktatom političkog fatuma, a bez snage da se tom diktatu suprotstave. Roman tematizuje zaborav ljudskog, kod žrtve i dželata podjednako, automatsko preuzimanje uloga koje su unaprijed, i na drugom mjestu, određene. Upravo ta dijalektizacija odnosa dželata i žrtve, koja je u XX vijeku zamijenila onaj glasoviti Hegelov devetnaestovjekovni odnos gospodara i roba, predstavlja motivaciono žarište romana. Da je autor kontaminirao svoj roman umetanjem tekstova iz tadašnje štampe, moguće je da bi ta transformacija običnih ljudi u dželate i žrtve bila neuporedivo vidljivija, ovako čitalac povremeno može steći utisak da je uzrok tog preobražaja nekakva neuhvatljiva i mutna sudbina. A u stvari nije, jer politika je uvijek srce tame, i čovjekova je sudbina, pogotovu u onim trenucima kada ostaje bez glave!
U izvjesnom smislu, svi likovi u romanu su krivi, jer su se, svako na svoj način, grubo ogriješili prema drugom čovjeku, mnogo ranije nego što su postali dželati ili žrtve. Ali to njihovo ogrešenje nije etička relativizacija, a još manje je opravdanje za zločin, to je samo jasan literarni pokazatelj koliko je čovjek u suštini žalosno biće, te kojega zbog te ontološke bijede i treba čuvati da ne postane ubica ili ubijeni. Jer, to se postaje iznenada. I povratka nema. Najbolja ilustracija tog stava je lik Radoslava Morinja, susjeda Tannenbaumovih, skretničara na željeznici, kojemu nova država, kao sastavni dio službe, daruje i pištolj. Njegove dileme čemu taj dar, veoma se brzo i lako razrešavaju: na stanici, iz vagona u kojemu su bili zatvorenici na putu u konc-logor, bježi jedna osoba, i Radoslav reaguje bez razmišljanja, sasvim spontano, što bi rekli: „ljudski, odveć ljudski“ – vadi pištolj i ubija je! Docnija klanja u kojima će učestvovati tek su prirodan slijed u životu čovjeka koji je prešao crtu, i ništa više od toga. Za skretničara, potom, nikakvog skretanja nema, put mu je određen činjenicom da je kušao ljudsku krv, te koji zločin više, u njegovom životu ne predstavlja posebno bitnu razliku. Najzad, „tko sam ja da žalim što se provodi državna volja“, kazaće Rade u odbranu vlastitog humaniteta, iako ga na odgovornost zbog zločina prema sebi kao čovjeku – niko pozvati neće. Nikad!

13. 04. 2011.

Ја сам његова прича

Миљенко Јерговић,
Пси на језеру,
Наклада Љевак

Пише: Мића Вујичић

У напомени уз књигу, Миљенко Јергoвић напомиње да је његов најновији роман Пси на језеру стилска вежба на маргинама телевизијске серије Изгубљении романа Дивљи детективи Роберта Болања. Док за читаоца овај податак не би морао да буде од велике важности, љубитељи Болањове прозе, или фанови серије LOST, могли би дело читати са посебним ужитком и трагати за наративним поступцима које је Јерговић употребио као неку врсту пастиша.

Љубитељи Изгубљених, који након завршне шесте сезоне вероватно још увек сабирају шта се на крају догодило са путницима који су после авионске несреће завршили на мистериозном острву (да л` су дошли, ил` су пошли, најкраће речено) – сигурно ће се сетити шесте епизоде из пете сезоне у којој се јунаци враћају на магично острво. Негде у 34. минуту поменутог наставка, Бен Лајнус („зли“ геније, рецимо) седи у авиону наспрам доктора Џека (младић!) и мирно чита књигу. Како можеш да читаш, згранут је Џек кога брине што ће авион ускоро пасти. Мама ме научила, одговара Бен. Након тога, пажљиви гледалац угледа корице књиге коју је Лајнус држао у рукама. Џејмс Џојс: Уликс.

Уколико постоји састојак који повезује неупоредиве елементе овог шареног телевизијско – књижевног коктела, онда је то техника тока свести. Миљенко Јерговић користи овај наративни поступак у коме аутор директно транскрибује мисли и сензанције које пролазе кроз јунаков ум, али је занимљиво то што прати ток свести јунака (Nano Mazuth, босанскохерцеговачки песник и есејист) који је доживео мождани удар и који се налази у коматозном стању. „Његов је мозак мирно море, без и најмањег таласића, његов ум је бонаца…“ (174. страница)

Окосницу фабуле, дакле, чини материјализовање садржаја света једне свести, састављене од хаотичних слика, прикупљених по једној недокучивој логици.У низу довршених или недовршених прича које су повезане или не, Nano Mazuth се сећа свог живота, с тим да Миљенко Јерговић већ на почетку, поред овог гласа у 1. лицу, конституише и приповедача који ће паралелно приповедати како све то изгледа „споља“: на почетку, полицајци проваљују у собу 119 и проналазе човека без свести… Наратор се након тога концентрише на једног јунака из ове хотелске гужве – млађег рецепционара Арифа Невзетија који ће и сам бити приповедач: свом београдском цимеру причаће заводљиву и болну, одлично написану причу о својој сестри Беси, која је у Канади докторирала на дубровачкој ренесансној књижевности и предавала широм северноамеричког континента. Да не заборавимо ни Болања: Беса Невзети упознаје славног песника Arturа Belanа, избеглицу пред Пиночеовом војном хунтом.

Невзетијева прича о Беси доведена је у питање од стране слушаоца-јунака, баш као што је и у оном првом, хаотичном паралелном току, пред сваком сторијом знак питања. Због тога се део пасуса са 208. странице доима као нека врста поетичког коменатара: „Али док га слушам, ја сам његова прича, живим у њој и страх ме је да ћу у њој заувијек и остати.“

Књига „Пси на језеру“ можда није најбољи Јерговићев роман, али свакако јесте композицијски и тематски најнеобичније и најоргиналније изведено дело.Стари Јерговићев читалац могао би књигу отворити као изазов, сличан ономе који се поставља пред Лока и Лајнуса у ТВ серији Изгубљени (2. сезона, 15. епизода). Џон Лок (нешто између Тарзана, савршеног извиђача и „зомбија“) доноси свом тадашњем затворенику Бенџамину Лајнусу у имровизовану ћелију примерак Браће Карамазових. Немате неког Стивена Кинга, пита Бен Лајнус. Мало касније, Џон Лок спрема доручак за свог заточеника. Док сече дињу оном ножекањом којом крчи шуму по острву, саопштава доктору Џеку да је Хемингвеј највећи писац, али да никада није успео да изађе из сенке Достојевског, не слутећи да их Бен Лајнус чује кроз зид. Знајући да између Лока и Џека постоји прикривена борба за вођу, Бен после лукаво пита Лока: Када би бирао, да ли би био Хемингвеј или Достојевски. Лок ћути, а после побесни и разбије целу кујну.


02. 04. 2011.

S uvijek spakiranom putnom torbom

Predgovor za njemački prijevod Sarajevskog Marlbora, Folio Verlag, Beč 1996.
Prijevod Magrisova predgovora s talijanskoga Ljiljana Avirović

Piše: Claudio Magris

Novi bosanski Andrić: tako je Paolo Rumiz, oštroumni pisac i kroničar užasna i besmislena rata na Balkanu, rekao za Miljenka Jergovića, začuđujućeg  autora Sarajevskog Marlbora. Oba autora, kao i mnogi drugi, pripovijedaju o šarolikoj balkanskoj mješavini naroda, o vjeroispovijesti i o različitim kulturama, mješavini koja bi mogla i trebala biti primjer zajedničkog života, tolerancije i međusobna obogaćenja – parcijalno je to i bila, pružajući primjer ljudskoga suživota – koja se međutim pretvorila u prostor srama i razaranja.

I Andrićev je svijet prošaran tragedijom koja ga čini nedokučivim, ali ne i apsurdnim, s time da nikad ne izgubi osjećaj za život; eto kako on uspijeva postići epski ugođaj velikoga daha i snažnu narativnu crtu u kojoj se skriva totalitet i postojanost života.

I Jergović je epski pisac; on ima snage i zna pustiti da stvarnost samih predmeta i događaja pričaju svoju priču, zna osjetiti povijest jednoga bića ili nekoga kraja sa svim njihovim najstvarnijim pojedinostima, a to čini s odvagnutom i suzdržanom bitnošću.

No, tragedija koja potresa Jergovićev svijet besmislena je i groteskna; u njegovim pričama krvavo nasilje razotkriva svoj užas putem ravnodušnosti, preko prividne normalnosti monstruoznih događaja, putem kaotične izgubljenosti i bizarnih podudaranja.

To je nasilje koje stiže odsvakuda, a da se ipak ne zna otkuda, koje postojano biva mistificirano, pripisano onoj drugoj strani, tako da ga je na kraju i nemoguće pobliže odrediti, to je nasilje svih protiv svih. Nasilje spojeno s falsificiranjem ideologije, informacije i prosudbe, nasilje koje često aprioristički spominje sukrivce u nadi da ukaže na krivce još i prije nego oni i počine zločin. Nikada se kao u balkanskim ratovima nasilje i laž nisu tako dobro sparili, nikada nisu jedno drugom toliko sličili.

U to ime autorov epski dah kratak je i isprekidan; pripovjedač ne opisuje cijeli život, kako je Babelj rekao za Tostoja, već ga opisuje u trajanju od pet minuta – to je Bebeljova mjera trajanja – unutar kojih se život kondenzira i krši. Rat, veliki lik tih neobičnih pripovjedaka, nevidljiv je; on nije u prvom planu već je okvir, pozadina u kojoj je sve sadržano. Rat se ukazuje u detalju, u čovjeku koji se ne vraća kući ili je nenadano pogođen u trenutku kad nosi vodu, u detaljima iznenadna preseljenja ili u nesporazumima i poteškoćama koje neočekivano ne dopuštaju ostvarenje jedne ljubavi.

Jergovićev je svijet vitalan, ali istodobno i uznemirujući, nemiran. Vitalan zbog različitih dogodovština neponovljivih likova, zbog njihovih pikarskih bliskosti s krčmama i sa sudbinom, dogodovština s kojima oni komuniciraju i koje povremeno uspijevaju prevariti. Uznemirujući i nemiran zbog apsurdnosti koja sve obavija i uništava, zbog odstranjenosti koja omogućuje užasno i glupo nasilje. U Jergoviću ima suosjećanja i velike naklonosti prema osjetilnom i efemernom životu, životu koji biva efemeran zbog nerazumljiva rata u kojem se ne vidi neki saglediv ili razumljiv  razlog.

Prije mnogo godina – u ono vrijeme koje mi se sad čini dalekim – kada sam putovao Bosnom širom i poprijeko, u vrijeme svojih ciganskih lutanja duž Dunava i po zemljama koje ga okružuju, u Bosni sam sagledao i sreću. U Jergovićevu svijetu – kao uostalom ni u kojem drugom – sreće zasigurno nema, ali, paradoksalno, nju se osjeća; osjeća se u kojoj mjeri bi mogla i trebala biti blizu, a to čini još strašnijim njezino neostvarenje. Tako ne ostaje drugo do odustajanje od stvarna života, ostaje privremenost i ništa drugo. “U tako stvorenom svijetu – piše Jergović – postoji temeljno pravilo koje se svodi na uvijek spakiranu putnu torbu.”

11. 03. 2011.

Zanat u rukama

Miljenko Jergović,
Pamti li svijet Oscara Schmidta, Naklada Ljevak

Piše: Mića Vujičić

Pamti li svijet Oscara Schmidta (projekti, skice i nacrti) – naslov je nove publicističke knjige Miljenka Jergovića. Zapamtite to, ukoliko nameravate da se hvalite kako ste pročitali najnoviju Jergovićevu knjigu, a ona, recimo, još uvek nije stigla do vas…

Oscar Schmidt (iz naslova) bio je čuveni brazilski košarkaš. Stavljajući njegovo ime na korice, pisac je definisao umetnost kao ono što se ne može izraziti količinama. Košarka, naravno, nije umetnost, jer je smisao košarke u odnosu između dve matematički izrazive veličine. „Košarkaši nisu umjetnici, ali je Oscar Schmidt primjer po čemu se umjetnici razlikuju od košarkaša. Pamti li svijet Oscara Schmidta? Izrečeno u epskome desetercu, to je pitanje umjetnosti“, zapisuje Miljenko Jergović na samom početku. Nakon toga otvara jedno bogato publicističko skladište, sačinjeno od profila domaćih i stranih pisaca, reditelja, slikara, glumaca i fotografa, na više od pet stotina strana.

Tekst o Branimiru Donatu, poznatom hrvatskom književniku, kritičaru, uredniku i publicisti, Miljenko Jergović počinje ovim rečima: „Hvalio se da je spreman, u vrlo kratkome roku, obiti svaku bravu. Istina, za ove bi mu modernije trebalo malo vremena da uhvati grif, pošto ih nikada nije obijao, ali nema brave koja se ne bi dala provaliti. Ako imate u rukuma taj zanat, govorio je i prinosio licu šake, da ih bolje vidim, tada ga nikada ne zaboravljate. I kratko vam vrijeme treba za usavršavanje. A znate li što je najvažnije da bi se čovjek u svakome trenutku svoga života osjećao slobodnim? Umijeće krivotvorenja dokumenata. Istina, za to vam neće biti dovoljan zanat, kao za obijanje brava, nego vam treba i pomalo talenta da od krumpira ili školske gumice načinite pečat za koji nitko neće primijetiti da nije pravi. Ako to uspijete, pred vama je cijeli svet. Kada mi je 1972. zatrebalo, ja sam za jedno popodne krivotvorio pasoš i klisnuo van.“ (194. stranica)

Većina ovih publicističkih tekstova koji se nižu u ritmu novog žurnalizma, bliska je književnosti, pogotovo kad Miljenko Jergović zaroni u biografije „epskih“ ličnosti koji su kroz sebe vrtoglavo provukli ceo vek, ili kad u njihovim životopisima pronađe neku bizarnost, u najlepšem smislu te reči, jer od nje često puta krene dobra priča.

Blic, Beograd, 30. januar 2011.

26. 02. 2011.

Teška, mračna i briljantna knjiga o identitetima i osjećajima

Miljenko Jergović,
Otac, Rende, Beograd 2010.

Piše: Davor Butković

Jergovićev “Otac”, što ga je nedavno objavio beogradski izdavač Rende, najbolje je knjiga hrvatske proze koju sam pročitao u zadnjih nekoliko godina.

“Otac” ostavlja sličan osjećaj u trbuhu i u ustima kao kada slušate Youngov Tonight’s the Night, Springsteenovu Nebrasku ili Carrollov Catholic Boy: radi se o neobičnoj mješavini mučnine, uživanja u slušanju/čitanju i zadovoljstva da možete komunicirati s nečim – današnjim bi se medijskim jezikom reklo sadržajem – što vas je toliko impresionirao. Sa svom drugom suvremenom hrvatskom beletristikom, koliko god su se izdanja EPH, a osobito Jutarnji list, trudili promovirati našu prozu devedestih i dvijetisućitih godina, uvijek sam imao jedan te isti problem: nikada je nisam mogao shvaćati osobito ozbiljno.

“Otac”, po žanru nešto između romana, političkog eseja i autobiografije, prva je hrvatska proza nakon dugo, dugo godina, koju sam doživio jednako ozbiljno kao strane klasike, bilo da je riječ o Coetzeeu, ili o anonimnom autoru briljantnog islamskog ženskog “erotskog” romana “Almond” (ne znam je li preveden na hrvatski). Ovdje se ne radi o stilu i o poigravanju izričajima. Ovdje se radi o golemoj specifičnoj težini koja jest, ili, naprosto, nije imanentna pojedinom umjetničkom djelu.

“Otac”, za razliku od 99 posto suvremene hrvatske prozne produkcije, posjeduje tu težinu.

Okej, Miljenko Jergović spada među autore o kojima ne volim pisati, jer se unaprijed dovodim u visoku zonu pristranosti.

Bio sam, naime, među prvim ljudima u Zagrebu koji su se vidjeli s Jergovićem kada je došao iz Sarajeva. Vrlo se dobro sjećam kada mi je, na ručku s jednom od osoba koje spominje u “Ocu”, u danas pokojnom restoranu Klub Maksimir, pričao o ratnom Sarajevu.

Šest ili sedam godina kasnije, na inicijativu mog gimnazijskog prijatelja Saše Runjića, koji je početkom dvijetisućitih bio urednik kulture u Globusu, počeo sam nagovarati Jergovića da se zaposli u EPH, što se, srećom, realiziralo. Taj ručak, u još jednom restoranu koji nije preživio, u Hipodromu, gdje smo načelno dogovorili njegov angažman u Globusu, bio je, ujedno, i naš zadnji zajednički objed (ne računajući nekoliko korporacijskih rituala bez ikakvog stvarnog značenja). Kasnije se nismo privatno družili. Politički govoreći, u bezbroj smo se stvari razilazili (kao što se i danas razilazimo), ali mislim da smo zadržali visoku razinu međusobnog poštovanja. Prema Jergoviću, i prema njegovim tekstovima, unaprijed osjećam respekt, čak i kada se s njime ni u čemu ne slažem i kada mislim da je njegovo ogorčenje prema svijetu koji ga neposredno okružuje manje, više ili posve neutemeljeno. “Otac” je, pak, knjiga koje me posve razoružala, iako se i s njom politički ne slažem: osobito ne s tezom o kolektivnoj odgovornosti hrvatskog naroda, i o osobnoj odgovornosti svakog Hrvata za ustaštvo.

No, uopće nije bitno slažete li se ili ne slažete s “Ocem” (premda je velik dio te nevelike knjige od 159 stranica, bitno politički obilježen).

Ono što je bitno u “Ocu” jest nevjerojatno snažan prikaz potrage za identitetom jednog posve netipičnog i po mnogočemu ekscentrično natprosječnog bosanskog Hrvata. Uistinu ne pamtim kada sam na hrvatskom jeziku pročitao tako žestoku, bolnu samorazotkrivajuću i fenomenalno napisanu potjeru za osobnim, ali i nacionalnim i političkim identitetom.

“Otac”, dakle, počinje viješću o smrti Jergovićeva oca, koji je prije mnogo, mnogo godina napustio Jergovićevu majku. Zatim se, kroz niz obiteljskih epizoda pretvara u rekonstrukciju brojnih važnih elemenata, koji su oblikovali jednu hrvatsku obitelj, što je živjela u Sarajevu, u dramatičnim društvenim, političkim i ratnim događajima u dvadesetom stoljeću.

Jergovićeve su tetke bile bliske ustaškom pokretu, osim jedne koja se udala za Srbina.

Jergovićev otac, etnički najčišći Hrvat na svijetu, ugledni sarajevski liječnik, bio je toliko dobar prema Srbima iz okolice Sarajeva, da su ga oni, i to u vrijeme pune snage Titove Jugoslavije, bili proglasili počasnim četničkim vojvodom.

Samog su Miljenka Jergovića, do njegova dolaska u Zagreb – kada je na očigledno krivoj instanci krenuo tražiti domovnicu – pa sve do danas često etiketirali kao Jugoslavena ili Srbina, što nije samo ludost u etničkom smislu, nego i golemi grijeh prema hrvatskoj kulturi; apsolutno je zastrašujuće da takozvani veliki Hrvati misle da će pomoći hrvatskoj kulturi tako da iz nje pokušavaju isključiti jednog od najrelevantnijih hrvatskih pisaca našega vremena, i to pod lažnom političkom i potpuno falsificiranom etničkom optužnicom da se ne radi o Hrvatu.

Jergović je, ustvari, puno žešći patriot nego brojni njegovi kritičari, no ovdje je to samo nevažna digresija.

Jergovićeva, katkad euforična a katkad melankolična potjera za specifičnim identitetom Hrvata u Sarajevu, čija je obitelj, prirodno, povezana sa svim ratovima i sa svim smrtnim grijesima počinjenim u tim ratovima, protkana je, istodobno, nevjerojatno sentimentalnim, doslovno lijepim opisima scena običnog obiteljskog života iz njegova djetinjstva.

Čitajući te dijelove teksta, Sarajevo vam postaje jednako blisko kao u “Sarajevskom Marlboru”, meni najdražoj Jergovićevoj knjizi do “Oca”.

Topla, detaljna, nježna razina pripovijednja izvrsno se nadopunjuje s gadnim i teškim dijelovima “Oca”, s onim odlomcima i rečenicama u kojima se strastveno postavljaju velika pitanja, na koja, naravno, nema odgovora, osim snažnog osjećaja frustracije i ogorčenja.

“Otac” je, prirodno, knjiga o smrti i o borbi.

Završava konstatacijom kako je “očevom smrću zagašena loza Marka Jergovića, kockara i poštara, rodom iz Ličkog Lešća. Na svijetu nema ni jednog živog Jergovića, koji bi mi bio neki rod”.

U prethodnom, predzadnjem odlomku, Jergović sugerira kako se i vrednosno, opet na slučaju Ante Pavelića, oprostio od nekih važnih ljudi koje je, eto, smatrao bliskima.

Jutarnji list, Zagreb, 12. kolovoza 2010.

17. 02. 2011.