Prikazi, pogovori, kritike / o Miljenku Jergoviću

Živim u nekoj vrsti unutarnjeg progonstva

Razgovarla: Andrijana Copf

Dnevni list, Mostar

Poljsku nagrada “Angelus”, za najbolji roman srednje Europe, dobio je roman “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove” Miljenka Jergovića, pisca rođenog u Sarajevu 1966., koji od 1994. živi u Zagrebu, točnije – na selu pokraj Zagreba.
Jergovićev roman o petero došljaka u Zagrebu izrazito je toplo dočekan u Poljskoj. Osim ove nagrade, kritičarka poljskog magazina Polityka uvrstila je roman među deset najvažnijih knjiga objavljenih u Poljskoj prošle godine. Roman “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove” na poljski je prevela Magdalena Petrynska.
Svojim knjigama, kolumnama, stavovima, u javnosti Jergović izaziva reakcije – možda je to tako najtočnije reći – jer neki ga vole, neki hvale, neki žestoko kritiziraju, no spisateljski dar nitko mu ne može osporiti. Prvu nagradu dobio je s nepune 22 godine – nagrade “Ivan Goran Kovačić” i “Mak Dizdar” za mladog pjesnika dobio je za prvu knjigu poezije “Opservatorija Varšava” (Zagreb: SKUD Ivan Goran Kovačić, 1988.). Knjiga “Sarajevski Marlboro” iz 1994., potresne i tople priče iz ratnog Sarajeva, donijela mu je međunarodna priznanja, među kojima i Erich-Maria Remarque nagradu za mir 1995. te 2009. međunarodnu nagradu “Literature from the front” (Književnost s fronta) u Italiji. Nagrada “Angelus” za najbolji roman objavljen u Poljskoj njegova je najvažnija nagrada do sada. U razgovoru za Dnevni list najvažniji srednjoeuropski pisac govori o pisanju, o identitetu i pripadnosti.

Biti ‘Najvažniji srednjoeuropski pisac’, kako Vas je nazvao žiri na dodjeli nagrade Angelus. Što znači? Koliko je to čast, ali i obaveza, teret?

– To baš i nije jednostavno pitanje. U književnim procjenama nema egzaktnosti kao, naprimjer, u vaganju luka i krumpira na tržnici. Moj roman “Srda pjeva u sumrak na Duhove”, točnije njegov prijevod na poljski, nagradio je deseteročlani žiri, sastavljen od vrlo uglednih poljskih pisaca, kritičara, prevoditelja i povjesničara književnosti. Nagrađujući me, učinili su mi čast, kao što su mi na čast i svi pritom izrečeni i napisani komplimenti. Ali nisam siguran, ovom prigodom, kao ni bilo kojom drugom, što bi, kada govorimo o književnosti, moglo biti “najbolje” ili “najvažnije”, i tko bi to mogao biti najbolji i najvažniji. Meni je u ovoj stvari puno važniji kontekst u koji sam doveden kao pisac. Naime, drugi put sam se našao u finalu Angelusa. Prvi put to mi se dogodilo s romanom “Ruta Tannenbaum”, kada je nagrađen Josef Škvorecky, za svoju klasičnu knjigu “Inžinjeri ljudskih duša”. Do sad su dvaput u finalu Angelusa bili još samo Laszlo Krasznahorkai, genijalni madžarski romanopisac i scenarist svih filmova Bele Tarra, i jedan od mojih najdražih živih pisaca Ismail Kadare. Nikad mi ne bi na um palo da izvlačim zaključke iz činjenice da njih dvojica nisu dobili Angelusa, a ja, eto, jesam, niti bih ikada osjetio potrebu da se s njima uspoređujem ili, ne daj Bože, mjerim. Ali silno mi imponira, to priznajem, što postoji barem deset ozbiljnih ljudi koji će moje knjige dovoditi u kontekst s njihovim knjigama. Prvenstveno, ja sam čitatelj, a tek zatim i pisac. Postoji vrlo čvrst i kontekstualiziran svijet mojih čitateljskih preferencija, pisaca koje volim ili poštujem, knjiga. To je velik i bogat svijet, za razliku od moga spisateljskog svijeta, koji je osamljen, sveden, pust, vezan isključivo za ovaj jezik na kojem komuniciramo. U Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, dakle, u zemljama iz kojih potičem, mene, zapravo, nema, niti me treba biti. Ili me ima u svjetovima mojih čitatelja. Ali nemam više ništa s ovdašnjim piscima. Tako je to ispalo. I zbog toga mi je važno ako netko misli da imam nešto zajedničko s Kadareom ili Krasznahorkaijem, da spomenem samo njih.

Poznati ste kao plodan pisac, redovno objavljujete i kolumne. Što je za Vas pisanje?

– Da sam Amerikanac, možda bih sad rekao da je pisanje moj – životni stil. Iako, i u tome ima istine. S vremenom, moj život se u potpunosti sveo na tekst, sliku i ton, na ono što je u književnosti, slikarstvu, glazbi ili filmu veće od života. U svakodnevici i u dnevnosti me sve manje ima, budući da živim u nekoj vrsti, dijelom samoodabranog a dijelom i nametnutog, unutarnjeg progonstva. Pišem za Jutarnji list, knjige objavljujem u Srbiji i Crnoj Gori, prijevode kojekuda po svijetu, nisam član nijednoga književnog udruženja u Hrvatskoj, niti hrvatskoga PEN kluba. Jedino što u današnjoj Hrvatskoj smatram svojim je – hrvatski jezik. Sve drugo mi je tuđe i u svemu drugom sam tuđin. Istina, svojim smatram i jezik kojim se piše i govori u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, tako da sam i u tim zemljama jednako stran i domaći, kao i u ovoj. Otprilike to je okvir mog pisanja i moje književnosti.

Ljudi moraju imati odnos prema onome što čitaju. Prema Vašem djelu jako je teško ne-imati odnos. Je li i u tome veličina jednog pisca?
Uskraćen sam da čitam svoje knjige na način kao da ih je napisao netko drugi. I možda je dobro što je tako. Knjige prema kojima nemam odnos, knjige su koje čitam samo da bih se informirao. A što više vrijeme prolazi, što sam stariji, to me takva vrsta čitanja manje zanima. Puno ću lakše gledati neki film, koji me ne zanima, osim informativno, nego što ću s takvim motivima čitati knjigu. Svi smo mi, ako nas književnost doista zanima, nečiji oduševljeni čitatelji. Recimo, u Wroclawu, na dodjeli nagrade, bilo mi je važno sresti Olgu Tokarczuk, veliku poljsku proznu autoricu, i reći joj – posve klinački, fanovski – koliko volim ono što ona piše, koliko me se to tiče, koliko mi je u životu važno… U času dok takve stvari nekome govorim, ja nisam pisac, nego sam čitatelj. Pisac sam samo dok pišem ili dok mislim, dok projektiram to što ću pisati. Sada, dok nas dvoje razgovaramo, ja sam opet samo čitatelj, tako da vam je, možda, propao intervju, jer niste u prilici razgovarati s M.J, piscem. Ali za utjehu, s M.J, piscem čak ni ja ne razgovaram. Kada se uspijem razdijeliti na više osoba, pa kada jedna s drugom razgovaramo o književnosti, uvijek to činimo kao čitatelji. I nije mi krivo zbog toga, to je ono što želim sačuvati, trajno, i što je neobično važno u mom doživljaju književnosti. Pa i u mom čitanju. Važno mi je da budem oduševljen, recimo, romanima Olge Tokarczuk. Ili, naprimjer, romanima Mirka Kovača. Nemam baš nikakvu želju ni potrebu s Kovačem razgovarati kao pisac s piscem. Puno mi je draže razgovarati s njim kao čitatelj sa svojim omiljenim piscem. I da razgovaramo o njegovim, a ne o mojim knjigama. Ne pomišljajte da je to skromno s moje strane. Upravo suprotno.

Piotr Kofta u osvrtu na Vašu nagrađenu knjigu za Vas kaže: Kad je riječ o književnosti koja približava istinu o sudbini mrtve Jugoslavije, tu je bez premca. Kada je u pitanju istina o bivšoj Jugoslaviji, što mislite, hoće li ikada doći vrijeme da svi narodi te države pogledaju istini i činjenicama u oči o njezinom raspadu?

– Ne mogu više o tome razmišljati. Oni koji žele vidjeti, oni će i vidjeti. Ali, isto tako, uvijek će se raditi o manjini, o ljudima koji će, i po cijenu da se zamjere građanskoj većini, naciji ili rulji, misliti svojom glavom o stvarima koje se te glave i tiču. Da bi tako mislio, čovjek bi trebao biti dostojanstven i hrabar. Takvo mišljenje ne zahtijeva veliku pamet, duboka znanja i uvide. Svakome je dato da misli i o Sreberenici, i o Dretelju, i o Sarajevu, i o sudbinama nestalih bugojanskih Hrvata 1993., samo je pitanje želimo li o tome misliti i što ćemo od “ponuđenih” tema odabrati. Ako smo časni ljudi, ili ako se bavimo književnošću, onda ćemo, u pravilu, birati promišljanje situacija u kojima je zločin počinjen u naše ime. Taj je zločin uvijek veći i važniji od onoga koji je počinjen nad nama ili nad nekim našim. Ali ne zbog svojih akutnih razmjera, zbog toga koliko je tko ubio ljudi, srušio gradova i spalio sela, nego je zločin počinjen u naše ime veći i važniji jer nas svijest o njemu oslobađa ili iskupljuje od budućega zla. Iz hrvatske perspektive govoreći – a to je moja porodična i osobna perspektiva – svijest o bezmjernome jasenovačkom zločinu, o Dretelju ili Stocu, o organiziranom ubijanju srpskih staraca u kasno ljeto 1995. ili o odlikovanjima koja je Tuđman dijelio ubojicama porodice Zec, jedini je put u slobodu, ali i jedini put da se čista srca, s tugom i razumijevanjem govori o Vukovaru, Škabrnji ili o Križančevu Selu, gdje se dogodio jedan od odvratnijih ratnih zločina pripadnika Armije BiH nad Hrvatima. Ali kako govoriti o Križančevu Selu, ako se nalazi razumijevanja za zločin u Ahmićima?

Kakva je, u tom kontekstu, uloga književnosti?

– Književnost je u tom smislu neumoljiva. Ona podrazumijeva neku višu, božansku istinu. Književnost ne podnosi laži, pogotovu ne oko takvih stvari. Ako nas je rat iz devedesetih ičemu naučio, onda nas je naučio upravo tome. Jer koliko god se nacionalistički pisci – pa i neki među njima prethodno vrlo daroviti – trudili da napišu priču u kojoj će njihova nacija biti najvećom ratnom žrtvom, nevina i čista u svome mučeništvu, ni sa srpske, ni sa hrvatske, ni sa bošnjačke strane nije izašao nijedan makar i suvisao pripovjedni ili pjesnički tekst na tu temu. Umjesto toga, neki prethodno dobri pisci, ispisivali su pamflete, idiotske šovinističke baljezgarije, kakve danas u Hrvatskoj ulaze u školsku lektiru, ali su u književnome smislu savršeno bezvrijedne. I bez obzira na sav trud ministarstava kulture, vjerskih zajednica i državnih i diplomatskih predstavnika, svijet takvu našu književnost s prijezirom odbija, umjesto da je, po potrebama naših mučeništava, prevodi i objavljuje. Na filmu još i možete skrivati svoju nacionalističku laž, ali u književnosti to, vidite, ne ide. I tako je dobro i utješno što ne ide.

S Ivanom Lovrenovićem potpisujete knjigu “Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata”. Rat je službeno završio. Kada će bh. društvo napokon krenuti naprijed i zakoračiti u budućnost?

– Nemam odgovora na to pitanje. Ali nešto moram reći: za mene, Bosne ima onoliko koliko ima Ivana Lovrenovića u Bosni. Bosne ima onoliko koliko se o Bosni i njezinoj budućnosti pita Lovrenović. Ne znam kada će Bosna zakoračiti u budućnost. Recimo, dogodit će se to kada u Zagrebu o Bosni i Hercegovini prestanu razmišljati izvan nacionalističkih, orijentalističkih ili agramocentričnih stereotipa ili kada u Beogradu Sarajevo bude doživljeno kao glavni grad jedne, istina kompozitne, ali nedjeljive države. A možda je, danas, nešto i od toga važnije. Bosna će, čini mi se, imati jasniju budućnost kada se ljudi počnu sjećati onog što su još jučer govorili i mislili. Naprimjer, vidite kako se danas gleda na Zlatka Lagumdžiju. Nemam ništa protiv, ali prisjetimo se što se, prije samo nekoliko mjeseci, ili koju godinu, događalo s Ivanom Lovrenovićem, kada je u Lagumdžiji vidio nacionalista, kakav je i Dodik?  Ne samo da se na njega ostrvilo sve sekularno i građansko u Sarajevu, nego mu je u tom gradu trajno onemogućeno javno djelovanje, malne mu je zabranjeno da objavljuje. Ali tada je Zlaja bio idol čaršije, borac protiv onih koji žele dijeliti Bosnu, heroj nacije… Ne govorim ovo sa zluradošću, nego samo pokušavam naći primjer za tvrdnju da će Bosna steći jasniju budućnost čim se ljudi počnu sjećati nečega što se još jučer dogodilo. Ili, recimo, nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini. Ono je preduvjet bilo kakve budućnosti u Bosni i Hercegovini, kao i u svakoj drugoj višenacionalnoj državi – a takvih je danas mnogo, od tradicionalno kompozitnih, kakva je Švicarska, do onih koje su to postale u proteklih pola stoljeća, kakve su Njemačka ili Francuska – ali pritom nacionalno pitanje ne traži konačan odgovor, niti ima konačnih odgovora na takva pitanja. Smisao je u priznavanju da pitanje – postoji. U tome da u Bosni i Hercegovini žive tri jednako stara naroda, koja imaju jednako pravo na svaki pedalj zemlje u kojoj žive. Pravo koje ne može biti osporeno zbog nečije malobrojnosti, niti može biti prenaglašeno zbog nečije višebrojnosti. Također, zgodno je pomišljati da smo svi mi Bosanci i Hercegovci, a da nas nacije samo dijele i da nacije nisu važne. To je legitiman stav, ali smo ako ste spremni braniti one koji ostaju u manjini i nikada i nikako ne konzumirati prava vlastitoga većinstva. A to, vidite, ne ide. Nije išlo ni u Jugoslaviji 1989, kada su srpski nacionalisti insistirali na jugoslavenstvu i na tome da bismo svi koji volimo Jugoslaviju mogli biti Jugoslaveni, a ne da se opterećujemo nacionalnim razlikama, ali isto to ne ide ni u Bosni i Hercegovini. Ne bi išlo ni u Srbiji, kada bi sad netko došao i rekao da će se nacionalno pitanje riješiti tako što će svi biti – Srbijanci, uključujući i Bošnjake na Sandžaku, koji će, zarad zajedničkog interesa domovine, ostaviti po strani ono što ih izdvaja i dijeli od srpske većine. Takav način razmišljanja, koliko god se činio  dobronamjernim, uvijek ide u korist većinskoga nacionalizma. Ali zašto ja o svemu tome govorim? Stvarno, ne znam zašto. Možda zato da ponovim kako je izoliranje Ivana Lovrenovića i njegovo izbacivanje iz bosanske javne sfere svjestan pokušaj da Bosna konačno uništi. Sve drugo je višak, ta bi rečenica bila najtočniji i najcjelovitiji odgovor na vaše pitanje.

Možemo li to uopće u zemlji u kojoj ne postoji državno ministarstvo kulture, Zemaljski muzej je zatvoren, institucije kulture koje imaju državni predznak ustvari nemaju osnivača ni riješen pravni status…?

– Ima u svijetu zemalja bez ministarstva kulture, nije u tome problem. A Zemaljskog muzeja nema zato što nema svijesti o potrebi za Zemaljskim muzejom. Onaj koji je tu svijest stvarao, onemogućen je u Sarajevu da javno piše i djeluje. Dakle, ni u Sarajevu nema stvarne potrebe za Zemaljskim muzejom, nego je ona samo deklarativna i ceremonijalna.

Zašto nemamo odnos prema našim velikim piscima? Ni pokojnim, a još manje suvremenim?

– Odnos nemaju oni koji ne čitaju. A to onda i nije loše. Bolje da ljudi koji ništa ne čitaju ništa o piscima i ne misle, nego da misle, a nisu čitali. Tu mogu govoriti i kao pisac: najgore je kad o vama imaju mišljenje oni koji vas nisu čitali. Takvi ili bi vas strijeljali kao nacionalnog izdajnika, samo kad bi im se pružila takva prilika, ili bi vas živog beatificirali, živog bi vas preparirali, kao onog medvjeda što stoji na ulazu u lovački restoran. Nevolja je, naravno, i ta što nacionalisti u nas, uglavnom, ništa ne čitaju, a o svemu i o svakome imaju svoje mišljenje. Pa tako hrvatski nacionalisti smatraju da njima lično pripada Andrićeva Nobelova nagrada, bošnjački nacionalisti drže da ju je Andrić dobio zbog kosmičke zavjere protiv islama i muslimana, a srpski nacionalisti će reći da je Ivo Andrić bio živi dokaz da čovjek na ovim prostorima može biti veliki pisac i nobelovac samo ukoliko je Srbin, Srbin, Srbin i ništa drugo. A što se suvremenih pisaca tiče, srećom nije ih puno koji nešto vrijede.

Razmišljate li recimo o tome čiji ćete Vi pisac biti za 150, 200 godina, bosanskohercegovački, hrvatski…, i hoćete li završiti na sudu kao Ivo Andrić?

– Do prije nekog vremena, ubijao sam se da o sebi govorim kao o hrvatskom i bosanskom piscu. Onda su se, međutim, počele događati stvari koje su me uvjerile da nisam ni hrvatski, ni bosanski, te da pripadam samo onima koji moje knjige dobronamjerno čitaju na jeziku na kojem su napisane, bez obzira na to koje su oni nacije. Batinom i progonom, kojem sam bio izložen, i kojem sam na neki način i dalje izložen, a u kojem su sudjelovali, i u kojem sudjeluju, mnogi od onih koje se obično smatra hrvatskim i bosanskim piscima, doveli su me do uvjerenja da nisam njihov i da ne mogu pripadati istoj kulturi kao i oni. Ja, naime, jesam Hrvat – tu ne mogu, niti želim bilo šta mijenjati – i jesam Bosanac, rođen u toj zemlji i njezinome glavnom gradu, ali moje knjige su, ipak, nešto drugo. Moja bosanska književnost – spomenut ću žive – podrazumijeva pisce kakvi su Ivan Lovrenović, Stevan Tontić, Marko Vešović, Asmir Kujović, Abdulah Sidran, Miro Petrović, Ranko Risojević, Tanja Stupar-Trifunović, Dževad Karahasan, Ivica Đikić…, ali ja ne mogu i neću pripadati književnosti i kulturi onih koji mi, recimo, usred Sarajeva psuju mater ustašku, da bi me zatim, u javno objavljenim tekstovima, nazivali četnikom. Njima ja, očito, smetam, poganim im životni prostor ili lebensraum, kako to kažu Nijemci, činim im gužvu po knjigama i antologijama, pa, k’o rekoh, da se malo sklonim, neka imaju prostora. A što se hrvatske književnosti tiče, s njom stvari stoje ovako: knjigu, koja je nagrađena u Poljskoj, “Srda pjeva u sumrak na duhove”, objavio sam 2007. u Zagrebu, ali o njoj u Hrvatskoj nikada nije objavljena ni riječ, niti je ikada, i u jednim hrvatskim novinama, uopće i rečeno da je izašla. Taj roman je, iz perspektive hrvatske kulture i književnosti, bio tretiran poput romana anonimnog madagaskarskog pisca, objavljenog u Antananarivou, glavnome gradu te velike afričke otočne države. Godinu dana kasnije Srdu sam objavio i u Beogradu, gdje je roman dočekan s velikim interesom, pisalo se i govorilo o njemu, kao i o svakoj drugoj značajnijoj knjizi našega jezika, objavljenoj u Beogradu. Potom je Srda prevedena na talijanski i poljski, gdje se o njoj mnogo pisalo i govorilo. U Poljskoj je, na kraju, nagrađena Angelusom, nagradom za najbolju knjigu srednjoeuropskoga pisca, a kada je ušla u finale, pitali su me što da stave, koju državu, uz moje ime. U prvom finalu, uz “Rutu Tannenbaum”, stajalo je Bosna i Hercegovina. Razlog je bio taj što je knjiga u Zagrebu napadnuta s radikalno šovinističkih pozicija, kao antihrvatska, antizagrebačka, pa čak i antisemitska, pa mi je bilo ugodnije da uz nju stoji ime zemlje u kojoj sam se rodio, a  u kojoj me zbog nje nitko nije vrijeđao. Ali što sam mogao da učinim sa Srdom? Na kraju, rekao sam neka piše – Hrvatska, ali samo zato što je knjiga premijerno tiskana u Hrvatskoj. To je jedini razlog kojeg sam se mogao sjetiti. Mene oni koji predstavljaju živu okosnicu hrvatske književnosti gledaju kao neprijatelja, uljeza, došljaka, i neka im bude. Ako moje knjige, i ja kao njihov pisac, ne trebamo hrvatskoj književnosti, budite uvjereni da meni hrvatska književnost treba neusporedivo manje. Uostalom, s onima od živih hrvatskih pisaca koji su mi važni imam dovoljno duboku i intenzivnu kulturnu i književnu vezu i bez ovakve ili onakve pripadnosti. Eto, naprimjer, s  Mirkom Kovačem, Petrom Gudeljem, Borisom Dežulovićem, Antom Tomićem, Danijelom Dragojevićem… Njihovoj književnosti pripadam svim srcem.

Razmišljate li o svom identitetu, o svojoj pripadnosti?

– Naravno da razmišljam. To je, uostalom, misao o ovome jeziku, ovoj povijesti i podrijetlu, o porodici, gradu i društvenoj zajednici, o državama koje su moji preci preživjeli i državama koje sam ja preživio. Sve je to identitet, a ja pripadam svakome tom segmentu, na različite načine, u različitim modalitetima i oblicima. Evo primjera: ja nisam Hercegovac, niti je itko moj bio Hercegovac, osim što se moja nona rodila na granici, u Konjicu, gdje je pradjed službovao kao šef željezničke stanice. Također, nikad nisam, ama baš nijednu noć u životu, prespavao u Mostaru. Ali i Mostar, i Hercegovina, i Trebinje, i Bileća su višestruko, dubinski, u različitim oblicima dio moga identiteta i sentimenta. Recimo, to Trebinje, u romanima Mirka Kovača, hotel pod platanima, neobični gradski likovi, vlak uskotračne željeznice, ljudi koji odlaze u pečalbu, u Ameriku iz koje se nikada neće vratiti, krijumčari duhana, kurve i skitnjice, i nagovještaj Dubrovnika, kilometrima prema jugu… To je moje Trebinje, jer sam ja Kovačev čitatelj, i jer je Kovač za mene stvorio jedno Trebinje. Ili samo pogledajte slike iz mostarske faze Antuna Motike, ili pročitajte neke Skenderove sonete, pa ćete u Mostaru naći ono o čemu govorim kada to mjesto upisujem na neku svoju identitetsku mapu. Nekako mi i jesu najljepša i najugodnija takva mjesta, gdje nema onih kojima bih smetao, iz prostog razloga što na tim mjestima boravim samo u tuđim i u vlastitoj imaginaciji.

Jedan ste od osnivača PEN Centra BiH koji obilježava 20 godina postojanja. U izjavi osnivača navodi se: ‘U svim okolnostima, a posebno u doba rata, djela umjetnosti, to nasljeđe čovječanstva kao cjeline, trebaju biti zaštićena od nacionalnih i političkih strasti’. Koliko su djela umjetnosti u BiH i Hrvatskoj, odnosno u cijeloj regiji, zaštićena i od jednih i od drugih srasti?

– Današnji PEN Centar BiH nema veze s onim što nam je bilo na umu dok smo ga osnivali. Nisam siguran da primjećujem da organizacija koja danas nosi to ime štiti “djela umjetnosti” od “nacionalnih” i “političkih” strasti. Možda ja to ne vidim, možda ja nešto tu ne razumijem.

Koliko Vas je kao pisca odredilo Sarajevo, pa i vrijeme rata?

– O tome ne mogu govoriti, premda sam o tome mnogo pisao, i fikcionalnih i nefikcionalnih tekstova. Možda baš zato i ne mogu govoriti, jer sam potrošio riječi. I krive i prave.

Društvo smo, koje je, zatvoreno. Ako se jasno i otvoreno izrekne stav, koji je suprotan mišljenju većine, ma koliko istinit i potreban bio, biva odbačen. Kokan Mladenović je smijenjen nakon predstave Olivera Frljića ‘Zoran Đinđić’, Vi ste nakon romana ‘Otac’ također doživjeli brojne kritike. Zašto se opiremo, pa i bojimo, pogledati istini u oči?

– Zato što je lakše i prijatnije uvijek i na svakom mjestu dijeliti mišljenje većine. Tada ste sigurni da nećete imati baš nikakvih posljedica zbog onoga što mislite. Ili se barem pravite da mislite. Ja ne mogu tako, ali ne mislim da je to, prvenstveno, pitanje morala. Čini mi se da je to pitanje živaca. Nemam živaca da mislim ono što misli čopor koji me okružuje. Bilo bi mi ugodnije kada bih mogao drukčije, ali tada se ne bih mogao baviti književnošću, ne bih umio pisati.

Oko svega se vode rasprave: oko predstave s golim grudima (Žuta crta Ivice Buljana), zbog ulice Milana Mladenovića, zbog objavljene knjige, zbog književne nagrade (“Meša Selimović” i Abdulah Sidran). Postoji li kod nas zdrav dijalog ili samo niske uvrede?

– Ama kakav dijalog. Ovdje se neistomišljenika nastoji likvidirati, a ne pobiti njegovo mišljenje. Za mišljenje, zapravo, nikoga nije ni briga. Zar biste mogli i pomisliti da jednoga Velimira Viskovića doista zanima što ja mislim o Draži Mihailoviću? Spominjem ga jer je ta izvanredna predstava Ivice Buljana, “Žuta crta”, u kojoj se Lucija Šerbedžija pojavljuje gola, pala kao žrtva Viskovićeve ambicije da bude intendant HNK. Pritom, niti je “Žuta crta” predstava HNK, niti se itko tko je na njoj radio kandidirao za intendanta, ali zbog nečega se vjeruje kako hvaljenje te predstave škodi njegovoj kandidaturi. Mutno vam je, sve to, mutno i beznadno, pa bi bilo bolje okrenuti sve na šalu. Ako se može.

Imate vrlo aktivnu web stranicu s online književnim časopisom ‘Ajfelov most’. Zašto pisci sve više ‘sele’ u virtualni svijet?

– Nisam siguran da ste u pravu. U Europi, ne samo na Zapadu, pisci i književnost su itekako u stvarnome, živom, konkretnom i knjiškom svijetu. Cvjetaju kulturne rubrike po novinama, izlaze književni časopisi, održavaju se literarni festivali, na kojima se vrlo ozbiljno razgovara na važne i velike književne teme… U nas je drukčije, pa sam zato, uz pomoć bližnjih i prijatelja, pokrenuo stranicu www.jergovic.com, a na njoj i književni časopis “ajfelov most”.

Kada u BiH kažu da je daleko najgledanija predstava “Ja, mahaluša” i kad pročitamo najavu za predstavu “Večeras mahalanje u Tuzli”, to za kulturu zvuči ponižavajuće. Zašto je pogrešno na kulturu gledati kao na masovnu pojavu, svoditi je na showbizz, celebrityje i estradu, ali ipak ne i kao rezerviranu samo za uski krug ljudi?

– Nije problem u takvim predstavama, knjigama, filmovima, nego je problem kada osim njih ne ostaje više ništa drugo, ili kada se treš pokušava pretvoriti u veliku umjetnost, kada se trač pretvara u elitnu kulturu. Recimo, u Hrvatskoj se od staračkoga chick-lita gospođe Mani Gotovac pokušava napraviti kulturni događaj godine, a ona se, preko tih svojih bizarnih knjižica, zatim uspostavlja i kao jedan od glavnih aktera u izboru intendanta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Gospođa Gotovac sa svojim ljubićima, kao Krleža naših dana! E, to vam je krajnje ishodište djela “Ja, mahaluša”, napisanoga iz pristojne, uzvišene, zagrebačke perspektive. U odnosu za zagrebačku mahalušu, sarajevska mi je bliska i simpatična. Ali ne zato što sam u formativnom smislu Sarajlija, nego zato što ona nije proglašena za vrhunac filozofije, umjetnosti, nacionalnoga i kulturnog identiteta. 

Ako nije nepristojno pitati: O čemu jedan pisac mašta?
– Maštam o tome da pišem.

20. 11. 2012.

Putovanje s Freelanderom ili zašto mi je Miljenko Jergović uglavnom dobar pisac

Miljenko Jergović:
Freelander
Pogranicze, Sejny 2009.

Piše: Maciej Czerwiński

Prošlo je dosta vremena otkad se opet digla prašina oko Miljenka Jergovića, pa je sad valjda neaktualno o tome više govoriti. Nije mi to cilj, a moje zakašnjenje je namjerno, s razlogom. Kasnim jer se već jasno vidi da sve te rasprave s političkim prizvukom obično brzo padaju u zaborav. Zaboravlja se tko komu što i tko je komu uglavnom smiješan i zašto. Kako to uvijek biva, ostaje književno djelo koje govori na svoj poseban način, sebi poznatim jezikom. Ovdje želim prepoznati taj jezik i uspostaviti dijalog sa svijetom književnosti, ne politike.

Na taj način ću pokušati – sa strane, iz daleke Poljske – pokazati, samo na jednom primjeru, zašto mi je Miljenko Jergović uglavnom dobar pisac.

Uistinu, prošlo je dosta vremena odkad sam u Sarajevu, daleke 2007., kupio Jergovićevu knjigu Freelander. Prošlo je i vremena otkad se ta knjiga pojavila u prijevodu na poljski. Prošlo je vremena, ali nema veze. Ona je još uvijek živa. Knjiga je frapantna, doista, ekstremno frapantna, kao i glavni njezin junak – Karlo Adum. I njegovo putovanje u rodnu Bosnu je beskrajno frapantno, čak šokantno. Zašto? Zato jer se prilikom te peregrinacije ne pojavljuju nikakve emocije vezane za izgubljeni zavičaj, nikakva melankolija, niti mrvica bilo kakvog, pa čak ni negativnog, odnosa. Emocionalna pustinja i tišina. Ovdje vlada hladnoća i bezdušnost, poznata iz djela Alberta Camusa. Istina, pojavljuje se humor, ali gorak, uz svijesno infatiliziranu autoironiju koja potencira snagu polifoničnosti.

Život, kao i svako putovanje, ima svoj početak, kraj, ima i više etapa. Često govorimo da na svom životnom putu susrećemo ljude i događaje, da smo na bespuću, i tako dalje. Kao da se uistinu krećemo s jednog mjesta na drugo. Život je putovanje, nema nikakve dvojbe. Ovo je doista intrigantna i u našu spoznaju duboko ukorenjena metafora, koju rijetko kada osvješćujemo u svakodnevnici. Ali Bogu hvala imamo umjetnost, pogotovo film i književnost, koja nas na njezino nijemo prisustvo stalno podsjeća.

Junak takve ili onakve peregrinacije najčešće putuje u svoj rodni kraj, a u isto vrijeme i u unutrašnjost samog sebe. Kako je jednom hodočastio profesor Berg, junak Bergmanovog djela, tako na isti način sada putuje profesor Adum, Jergovićev protagonist. U tom putovanju susreću se sa sobom, u istom trenutku, i prošlost i sadašnjost, te se međusobno isprepleću u tužnoj i nerazumljivoj igri. Star čovjek, uoči smrti, koji se obračunava sa svojim životom i uspomene iz djetinjstva – sve ide paralelno, kao da ih ne dijeli više desetljeća.

Kod Jergovića – drukčije nego kod Bergmana – ne zbiva se puno, ali bitno je nešto drugo. Ovo je priča o putovanju kroz rodnu Bosnu, običnu rupčegu u kojoj žive posvađani narodi i različita, doista luda, čudovišta. Ali ipak. Ovo je Adumova domovina, mjesto njegova rođenja. Zašto je onda taj povratak, i u isto vrijeme oproštaj s vlastitim životom (jer tamo će iščeznuti), toliko bezbolno hladan i nestravstven? Zašto se tamo vraća kao u potpuno nepoznato, pa čak i egzotično mjesto? Ovo je najfrapantnije pitanje ove priče.

Karlo Adum, kako saznajemo iz fragmentarnih i počupanih uspomena, rođen je u Sarajevu uoči drugog svjetskog rata, ne toliko kasno da se ne bi nečega mogao sjećati. Njegova je majka imala dućan s odjećom u jednoj od glavnih ulica grada. Njoj, ili bolje rečeno njezinim odnosima sa ustašama i njemačkim časnicima, može Karlo zahvaliti da nije osjetio strahote rata. Nije primijetio da iz grada nestaju Židovi i Srbi, da po ulicama hara teror,

da Hrvati ubijaju Srbe, Srbi – Hrvate, da se pljačka imovina, da majke gube djecu. Ništa to nije primijetio. Provodio je svoj miran život i nosio crnu uniformu – simbol lojalnosti prema crnom režimu.

Nakon rata Adumova obitelj odselila je u Zagreb, gdje je majka, opet predano, služila režimu crvene boje. Partizani joj se ranije gadili, sada se “privikavala na mirise komunizma” (s. 103) i uvjerila se da komunizam “nije puka tlapnja, nego nešto čemu treba težiti, čemu se treba radovati i za što treba položiti svoje još uvijek mlado i privlačno tijelo” (s. 104). Sam Karlo postao je učiteljem povijesti i zahvaljujući članstvu u Partiji pokušavao je doći na fakultet. Iako se “ispravno postavio šezdeset osme i sedamdeset prve”, iako je “drug Šušnjar lično ga predložio u Idejnu komisiju CeKa” (s. 62), on to nije uspio. Bio je i ostao, sve do mirovine, običan učitelj u školi i muž svoje, odnedavno pokojne, žene. Postao je tipičan građanin belog Zagreb grada, mogao je šetati glavnim ulicama i pisati pisma redakciji jednog poštenog i čitanog dnevnog lista. Sve se to od njega i očekivalo, pa je na taj način ispunjavao obaveze prema društvu. Primio je mentalitet zagrebačke malograđanštine, odbacio primitivnu Bosnu.

U rodni se kraj nikad nije ni htio vraćati. Nije imao prema njemu nikakav odnos, jednostavno želio je zaboraviti, i to je to. Kada mu se čini da se u njegovom običnom životu ništa više ne može dogoditi, prima telegram iz Sarajeva. U njemu se navodi da je upravo preminuo njegov stric, o postojanju kojeg je znao samo iz obiteljskih priča (da, to je taj isti rođak koji je, prilikom svađe, iščupao sjekirom prst njegovom ocu). No, ni ta vijest ne pravi mu nikakve razlike. “Karlu Adumu je sve jedno, pa je zaboravio na telegram. Svejedno mu je, jer mu se, eto, život ispovrnuo” (s. 11). Ide dakle na put u Bosnu, možda jedino zbog radoznalosti, možda zbog dosade. Ni to nije bitno.

Ako putovanje, onda dolaze i uspomene. Adumove riječi o vlastitoj prošlosti su suhe i doista nestravstvene poruke, i bez nikavog značenja, a to bi se ipak očekivalo od priče koja se odnosi na djetinjstvo i na rodni kraj. Majčin stav prema stvarnosti čini mu se potpuno opravdanim, posve normalnim. Tako bi se, jasno je, ponašao svaki pametan čovjek. Neki to mogu zvati konformizmom ili oportunizmom, ali sigurno nisu u pravu jer se život “sastoji od nekoliko manjih života, u kojima čovjek promjeni različita lica” (s. 104). Ne smeta mu sjećanje na svoju crnu uniformu. Nisu bitne strahote rata, niti, primjerice, masakrirane konje na putu za Sarajevo. “Sjeo je u volvo pa je, zaobilazeći konje i gazeći krv i naranče, polako nastavio put. Zamišljao je da mu pod kotačima ostaje nešto što izgleda kao sok od crvenih naranča. Teško da će ga nakon ovoga ikada piti, koliko god vjerovao u svoj zaborav” (s. 86). U krajnjoj liniji, ni sam telegram, niti sva ta obiteljska priča ništa mu posebno ne znače. Sve je to jedan od malih života, za koji se treba osposobiti i prilagoditi lice. U jednom od svojih malih života nije dao da se majci prije njezine smrti zove svećenika. “Pola sata kasnije mama Cica prestala je disati. Profesor Adum se okrenuo, i bez riječi je izišao van” (s. 114).

Čitajući ovu knjigu nisam mogao da sebe ne upitam: da li je ovaj, doduše simpatičan, pojedinac – jedan običan učitelj povijesti – utjelovljenje zla? Odgovor je jasan – ne. Njegov konformistički i nestrastven stav prema životu, njegov neljudski odnos prema drugima – sve ovo je igra s čitateljem koja nešto osvješćuje. Adum se ne buni protiv nepravde, ne kritizira zlo, ne primjećuje bol drugih, a sve to čini namjerno. Zato je i stvoren! U tom njegovom postojanju skrivena je velika moralna, ali uopće ne i nametljiva, snaga ove priče. Normalan čovjek ne može proći pored Karla Aduma bez svog stava. Mora zauzeti, bar nekakav, stav. Mora popuniti prazna, namjerno ostavljena, mjesta svojim emocijama. Mora to napraviti za sebe, za cio svijet, i za Aduma, da ga očovječi i humanizira i da ga, prema tome, izbavi. U zadnjem trenutku svog krhkog postojanja, toliko dirljivom, osjeća se ovo nijemo preklinjanje za pomoć. Drukčije je nego kod Bergmana. Tamo je profesor Berg sam našao mir, ovdje Aduma treba iskupiti, a bez čitatelja to se ne može ostvariti.

Freelander je također priča o selektivosti sjećanja. “Profesor Karlo Adum ponosio se umijećem da ne zna i ne pamti ništa onoga što ga ne zanima. (…) i zbilja je vjerovao da može ne znati što ga ne zanima, zaboravljajući što ne želi pamtiti, i ne biti ono što jest, ako mu to što jest nije po volji” (str. 86). Ovo je stoga i metafora postjugoslavenskih naroda, ali ne samo njih. Takav je profesor, takva je njegova majka, takav je cijeli svijet.

I da. Znam, nema u mojoj skromnoj priči o Adumu – u mom malom dijalogu – njegova automobila, čuvenog volva iz čuvene trilogije. Nije bitan taj rekvizit koji za neke predstavlja srž priče. Nema ga jer je volvo, i čitava priča oko njega, potpuno sporedna stvar. Evo kako sam ja putovao s Freelanderom. Evo koliko zavoja i lokalnih putova ima ova naizgled jednostavna priča.

I upravo zato Jergović mi je, bogami, dobar pisac.

***

Objavljeno u časopisima Herito (Kraków) i Ars (Cetinje)

08. 11. 2012.

Wroclaw, Opera, 20. X. 2012.

Foto: Tomasz Walkow

www.tomaszwalkow.com – strona autorska
www.fotogenicznie.wordpress.com – fotoblog

***

Justyna Antoniak u inscenaciji Tomasza Mana

***


Natalija Gorbanjevska, Miljenko Jergović, Magdalena Petrynska, Rafal Dutkiewicz, Andrij Bondar

***


Natalija Gorbanjevska

***


Ana sa skulpturom Ewe Rossano

24. 10. 2012.

Slika života

Miljenko Jergović:
Ruta Tannenbaum
Actes Sud 2012.

Piše: Martine Piazzon

S francuskog prevela: Olja Petronić

Miljenko Jergović, novinar i pripovedač, pesnik, esejist i dramski pisac, 2004. godine je odabrao roman kao književnu vrstu pomoću koje će prići istoriji Balkana, te je od tada istraživati prema narativnom protokolu koji predstavlja kaleidoskopsku i koncentričnu fresku, sa gradskom hronikom i glavnim zapletom, protokolu koji odmotava vremensku nit tokom nekoliko decenija.

Nakon Dubrovnika i Sarajeva, kulisa je Zagreb, sa žarištem u Gundulićevoj ulici, u kojoj, u istoj zgradi, žive dve porodice, jedna hrvatska a druga jevrejska, dve porodice čije se priče odvijaju paralelno, spajaju se a zatim razdvajaju, i sve to oko devojčice po imenu Ruta Tannenbaum.

Zemlja Miljenka Jergovića je Hrvatska, koju su samo zaljubljenici u geografiju i istoriju prepoznavali i pronalazili na karti pre nego što se devedesetih godina na tužan način pojavila na naslovnicama i među vestima iz sveta, u kontekstu tragičnog etničkog srpsko-hrvatskog sukoba izazvanog raspadom Jugoslavije.

Sa Rutom Tannenbaum Jergović predlaže putovanje u modernu istoriju, na početak XX veka, kako bi oživeo međunacionalne tenzije koje su postojale u istorijskom mozaiku kakav je Balkan, zatim endemski antisemitizam Srednje Evrope i zaveru ćutanja koja je, o progonima tokom Drugog svetskog rata, vladala u njegovoj zemlji.

Zato što je Hrvatska, proglašena Nezavisnom Državom Hrvatskom milošću Trećeg rajha koji je na vlast doveo čuvene „ustaše“, hrvatske separatiste, antijugoslovene, antisemite i fašiste, bila genocidna država koja je, uz blagoslov zagrebačkog nadbiskupa, sprovodila politiku masivnog etničkog čišćenja Jevreja, Srba i Cigana.

A ta je politika s jedne strane bila „u senci“ politike koju su sprovodili nacisti, tako što su pod njihovim rukovodstvom punom parom radili koncentracioni logori osnovani na teritoriji Hrvatske i što je koncentracioni logor Jasenovac išao rame uz rame sa Aušvicom i Treblinkom, a s druge strane su je namerno zataškavale jugoslovenske vlasti.

Taj je plašt tišine prekrio i tragičnu sudbinu Lee Deutsch, devojčice jevrejskog porekla, koja je bila „jugoslovenska Shirley Temple“, hvaljena, obožavana i slavljena sve do proglašenja antijevrejskih zakona, koja je umrla na putu prema logoru te bačena u ropotarnicu istorije. Njena je sudbina potresla Miljenka Jergovića, koji ponovo posećuje ulicu u kojoj je stanovala – „Lea Deutsch pustila me je u svoju ulicu. Ovo je kamenčić na njezinome kućnom pragu, pošto drugoga groba nema“ – i nadahnjuje ga da je prenese u roman pod imenom Ruta Tannenbaum.

Miljenko Jergović nije istoričar već romanopisac, ideološki okrenut humanizmu, koji se zanima za Istoriju (sa velikim I) kao istoriju narodâ, što je tvore priče ljudi koje predstavljaju silne delove u slagalici koju on pokušava da složi iz početka. Pojedinačne priče koje ilustruju determinizam što podjarmljuje svakog pojedinca, mnogostruki determinizam uostalom, budući da je društveno-kulturni, konfesionalni, etnički, pa čak i istorijski, i budući da nijedna zajednica nije homogena.

I tako, budući da je reč o jevrejskoj zajednici, likovi Rutinog oca i Rutinog dede po majci označavaju njene dve krajnosti.

Salomon Tannenbaum, otac, zauvek obeležen ironičnom rečenicom, „onaj koji nema pameti ni koliko je šafrana u sirotinjskoj kaši“, nikakav je Jevrejin („tek imenom židov a po svemu drugome goj, bez imena i podrijetla, nikogović, bezvjernik i neznalica, onaj kojega ne bi pripustilo u hram čak ni kada bi se svijet pretvorio u gehenu, a Salamon ostao zadnji od zadnjih židova“).

Deda, Abraham Singer, bogati trgovac kolonijalnom robom i zelenaš, arhetip Jevrejina koji je okosnica svakog antisemitizma – onaj koji je razapeo Hrista („Svakome u životu slijedi po zasluzi, i za svenarodno zlo postoji i kazna po narodu, i židovi će ispaštati za sve što su činili od vremena kada razapeše Isusa. Ispaštat će jer su svoje beskvasne kruhove mijesili krvlju zaklane hrvatske djece. Ispaštat će jer su preko svojih banaka tjerali ljude u bijedu…“) i učesnik je u jevrejskoj finansijskoj zaveri (oni koji su „digli hipoteku na Zagreb, i prijete da će i katedrala, i stražnjica banovog konja, i bula Bele Četvrtoga, i asfalt po kojemu Zagrepčani hode, pripasti nekome Rotschildu ili Rockefelleru“).

Miljenko Jergović kroz svoje sito prosejava sve zajednice, sa empatijom koliko i sa polemičkim poletom: žitelje Zagreba („kumice i kumeke, mužeke i mužače, kanonike, župnike i prebendare, i sve te proletere i seljake, koji, uglavnom, i čine zagrebačko građanstvo“), Srbe („Zato im [Srbima] treba pustiti vratova za klanje“), i Hrvate („Hrvati su kao i vinograd. Moraš ih stalno rezuckat da bi išta valjali, jer čim im je predugo dobro, pa se opuste, rašire i namnože, brzo podivljaju, kao jabuke divljake, i više nisu nizašto. Eto, zato Hrvate treba pomalo klati i prorjeđivati. […] Pa da vidiš onda, brate rođeni, kako narasta hrvatstvo, kako namah svi postaju ustaše i kako popovi u crkvama počinju učiti o klanju Srba i čifuta, umjesto da baljezgaju kako su svi ljudi jednaki, i jedni su drugima braća“).

Ukrštanjem sijaset priča običnih ljudi i žena, po uzoru na identitetski i kulturni mozaik Balkana, Miljenko Jergović oslikava uzbudljivu i izražajnu fresku života u Zagrebu, tom hrvatskom, katoličkom, germanofilskom Zagrebu, „malom Beču u kojem mirišu kifli s putrom“, „carskome i kraljevskom gradu Agramu, koji sopće pod beogradskom čizmom“, pod čizmom tog srpskog Beograda, prestonice Kraljevine Jugoslavije, i bliskom Sarajevu, „toj ubavoj zelenoj dolini sa stotinu minareta, koja sa svih strana vonja na memlu, pečenu janjetinu i cimet, prema kojoj je i Tel Aviv europski zapad“.

A njegovo je pisanje kao slika života, ljudske ploti, slika na kojoj se dotiču i mešaju patetika, burleska, komika i tragika.

www.froggydelight.com, mart 2012.

25. 09. 2012.

Nagrada Neda Depolo Sonji Petrović

Prva nagrada “Neda Depolo” za kreativni doprinos radiofoniji dodeljena je igranoj radio-drami “Ti si taj anđeo” rediteljke Sonje Petrović, studentkinje Akademije umetnosti u Novom Sadu

Na javnoj sednici, u direktnom prenosu na talasima Radio Beograda 2, o laureatima je odlučivao stručni žiri u sastavu: radio-kritičar i publicista prof.dr. Raško Jovanović, kompozitorka Jovana Stefanović, reditelj Nebojša Bradić, glavni i odgovorni urednik Drugog programa Radio Beograda i inicijator nagrade mr. Ðorđe Malavrazić i odgovorna urednica redakcije Dramski program mr. Vesna Perić.

Radio-drama “Ti si taj anđeo”, kao dramatizacija i radio-adaptacija proze Miljenka Jergovića, odlikuje se “preciznom dramaturgijom, toplinom i neposrednošću povesti junaka, nostalgičnim potencijalom i specifičnim duhom koji je blizak autorima kao što su Branko Ćopić i Emir Kusturica, a takođe i veštom upotrebom zvučnih efekata koji tvore zaokruženu dramsku celinu, na pravi način koristivši potencijal radija kao medija”, ocenio je žiri.

Druga nagrada dodeljena je angažovanoj dokumentarnoj radio-reportaži “FAP nekad i sad” autorke Jelene Slović, studentkinje Fakulteta političkih nauka u Beogradu, koja je “kroz autentičnu priču, pažljivim odabirom sagovornika, evocirala socijalni milje nekadašnjeg jugoslovenskog giganta Fabrike automobila iz Priboja”.

Uz korišćenje arhivskog materijala autorka je načinila priču o ekonomskom propadanju čije se posledice osećaju i danas, istakli su članovi žirija.

Treća nagrada pripala je Dori Filipović za njeno studentskio ostvarenje “Vera”. Prema rečima žirija, u pitanju je “originalna dramska struktura koja donosi emocionalno obojenu i zvučno vibrantu priču o odrastanju devojčice, koja sublimira traumu roditeljskog razvoda opredeljujući se za muziku, postavši operska diva”.

Žiri je konstatovao da je ove godine vidan izostanak radiofonski eksperimentalnih i komponovanih dela, ali da su studentske radio-drame ipak unele diverzitet tema i žanrova, dodavši da je ove godine u produkciji prijavljenih ostvarenja učestvovao veći broj fakulteta i umetničkih akademija u odnosu na prethodnih sedam godina.

Tanjug

24. 09. 2012.

Finalisti Angelusa

Andrij Bondar, „Historie ważne i nieważne”, tłum. Bohdan Zadura /Biuro Literackie/
Jacek Dehnel, “Saturn” /W.A.B./
Miljenko Jergović, „Srda śpiewa o zmierzchu w Zielone Świątki”, przeł. Magdalena Pertyńska /Czarne/
Laszlo Krasznahorkai, „Wojna i wojna”, przeł. Elżbieta Sobolewska /W.A.B./
Magdalena Tulli, „Włoskie szpilki” /Wydawnictwo Nisza/
Michał Witkowski, „Drwal” /Świat Książki/
Tomáš Zmeškal, „List miłosny pismem klinowym”, tłum. Dorota Dobrew /W.A.B./

06. 09. 2012.

Srce i jetra

(Nekoliko dojmova o romanu Miljenka Jergovića Srda pjeva, u sumrak, na Duhove, na talijanski prevela Ljiljana Avirović, izd. Zandonai, Trento 2011.)
___

Piše: Sergio Sozi

S talijanskoga preveo: Tvrtko Klarić

___

Ako se, uzevši u ruke neki talijanski roman, očekuje ikakva novost, općenito nešto artificijelno – makar i nečitljivo osobno ili savršeno pomodno – “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove” umije nam podariti zapanjujući dojam da svijet u rukavu ima i druge asove: asove maštovita pripovijedanja i prirodnosti, literarne kulture koja nije zbrda-zdola, last but not least, čistu emociju. Ovo potonje neizostavno, jer pravi romanopisci nisu smutljivci, kolebljivci, galamdžije, smušenjaci, već oni što posjeduju emocionalno težište i koji – na temelju i oko te osovine – umiju itekako graditi vlastito pripovijedanje.

Zaplet, nadalje, može ispasti dražesno napuhan, napisan odjednom te mjestimice pretjeran – između stalnih digresija i analeksija zakrčiti kronološki tok fabule – ali nikada neće graditi, barem ne u očima čitalaca jednako tako čistih emocija pripovijest ni na nebu ni na zemlji, plastificiranu, brbljivu, pleonastičku, sklepanu rekao bih, mudro sažimajući, poneki današnji mladac. Bit će to, ipak, postojana pripovijest: prilično postojana na vlastitim nogama (višestrukima, kada govorimo o ovom romanu rijeci koji ima tako brojne noge, to jest priče, slike, duše te iz njih crpi svoju jedru kinetičku energiju).

Ukratko, autorova temeljna motivacija (govorilo se o čistoj emociji) jest ono što priči pruža uzlet i autoritet, postojanost. A taj detalj, ili još bolje ta piščeva osobita temeljna jasnoća, u datom slučaju, dopušta ljepotu i pričetini (kako bi rekao C. E. Gadda), mutnoj i neodlučnoj, kao što je ona o Srdi Kapurovoj – djevojčici nedefinirane nacionalne pripadnosti, između trinaest i sedamnaest godina, zacijelo s istoka – nad čijim umorstvom, što se dogodilo u Zagrebu 2005. godine, započinje cijela ta graja Miljenka Jergovića (Zagrepčanina rođenog u Sarajevu 1966. godine, u svijetu trenutno najpoznatijega hrvatskoga pripovjedača). Da. Graja zagrebačka, “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove”, samo zato što u hrvatsku metropolu Jergović postavlja scenarij događaja koji se prelijevaju iz tog umorstva poput golubova (i najcrnjih gavranova) iz šešira okretna opsjenara. I postavlja on taj slučaj upravo tu, zacijelo ne s namjerom da iskaže počast svome gradu po izboru, naprotiv. Ta je pripovijest na tom mjestu, vjerujemo, samo zbog Jergovićeva miroljubivog nagona, zbog njegova spontanog, dubokog prezira prema balkanskome ratu i onome tko ga je izazvao – neprijeporno Beograd i Zagreb, podjednako krivci.

Ovo je stoga zagrebački roman koji prema Zagrebu može sadržavati malo ljubavi. Ili u najmanju ruku bipolarnu emociju, s izraženom sklonosti prema mržnji više nego prema ljubavi… ili još bolje, budimo precizni, mržnja je to prema nacionalističkoj mržnji koju se toliko, in illo tempore, propagiralo iz tih gradova (Beograd i Zagreb… mi Talijani bismo rekli samo mussolinijevski Rim, zar ne?), to je dakle, oblik ljubavi, jer mržnja prema mržnji kao ishod može dati barem stanovit tip ljubavi (ponavljam: mi Talijani volimo Rim unatoč Mussoliniju. Tako i Jergović prema Zagrebu, ne odbacajući sve iza leđa, štoviše produbljujući polemičke teme prema toj metropoli i prema… onoj drugoj. Baš kao i prema pripadajućim narodima.)

Radi se dakle o naročitom čuvstvu, koje se tiče dva organa: srca i… jetre. Jer se traži poprilično jednoga i drugoga, da bi se živjelo i djelovalo između Srbije i Hrvatske – Jergović piše za naslovnice i izdavačke kuće obiju Nacija – ukazujući bez zadrške na njihove nedostatke i proturječja, jasno izražene u jedinstvenom europskom građanskom ratu koji se dogodio između 1945. i danas. A jetra su jednako tako potrebna i da bi se u naš ponajbolji govor prenio roman tolike višejezične profinjenosti – što je očigledna zasluga Ljiljane Avirović, njegove stalne prevoditeljice, koja se pokazala izvrsnom u prenošenju višestrukih registara i nijansi prisutnih u izvorniku, koristeći talijanski između onog čisto književnog i prepisanoga govornog, brižno dorađenog, nikada papirnatoga ili prašnjavoga, ni mladalačkoga i televizijskoga. Kirurški zahvat na otvorenom srcu, koji je pacijentu podario novi (itekako održiv) život.

No, vratimo se priči. Malena Srda Kapurova umire. Zločin, dakako. Ta hipotetska cigančica, pomalo mahnita, navikla plesati i pjevati nasred ceste između automobilskih sirena, 15. svibnja 2005. (na dan Duhova) bude zatečena zadavljena, u praznom stanu na zagrebačkoj periferiji. Istražuje to odjel za umorstva birokratske i besramne zagrebačke pandurije, tj. stari agent Neven Andrijašević te inspektor bosanskoga porijekla Lovro Babić. Taj drugi, pravi žbir, zapravo ne žbir, nego kvazipolicajac rekli bismo, koji kao “prvi koji ju je vidio mrtvu”, pred djevojčinim beživotnim tijelom “uplašio se i ukočio, nije mogao dati glasa od sebe, nego je tako stajao i kao opčinjen, kao neka sitna zvjerčica koju hipnotizira zvečarkin ples, gledao je u to lice” (str.73). Babić se, dakle, jogunasto baca na taj slučaj, svojeglavo i sitničavo istražujući u svim pravcima, ne uspijevajući izbjeći da bude i emotivno upleten.

Nakon par mjeseci – nastavlja priča – inkriminiran je i uhapšen stanoviti Ile Mažar, rođen 1981. godine, porijeklom iz Banja Luke, momak (nekadašnji matematičarski manijak: pripovijest o njegovu životu, ovdje do u tančine rekonstruirana, možda je najljepša od svih) koga istražitelj mora uhapsiti tragom svjedočenja stare stanarke, koja živi u zgradi u kojoj se zločin dogodio. Dotle, međutim, dok ga u zatvoru određen agent (mucavac) pendreči u pravilnim intervalima svakoga ponedjeljka, inspektor Babić shvaća da je slaba korist iznuditi bilo kakvu istinu, jer otkad je pretrpio lakšu povredu lubanje Ilin se život ”razlistao poput knjige, pa je svaki događaj imao po desetak mogućih, međusobno suprotstavljenih varijanti, a u svaku je Ile jednako vjerovao” (str. 159).

Pa ipak Babić očekuje da Ile, taj-osumnjičeni-već-ubojica (dnevne i tjedne novine od toga žive), vejrodostojno i neopozivo prizna. U ćeliji ga suserće svakodnevno a dotle živi, bavi se svojim tricama rekli bismo, a stvarno ubacujući u pripovijest, rekonstrukciju životâ u Ilinu životu – i u životima brojnih drugih ljudi koji se pojavljuju u romanu – i koji iz njega proistječu, često bolno obojeni. No i taj inspektorov život nije uvijek ugodan… prema tome… prema tome on prisustvuje strašnoj agoniji nećaka Davida (oko deset godina, talentirani violinist koji obećava). I tako dalje. Ukratko, uspijeva živjeti taj samotnjak, svadljivac, idealist Babić – glas važan ali nikako, oprez, nikako središnja os romana: više nam se čini danteovski Vergilije – makar nastavljao jednim okom gledati naokolo ne bi li pročisito istinu. Jer on, u stvari, ne vjeruje previše u Ilinu krvinju, no kako s vremenom iščeznu druge piste, ne bi znao na kojeg drugog kandidata zaigrati.

Pa dobro. Nagrađujući njegovo tvrdoglavo, sentimentalno zalaganje, istina u svakom slučaju stiže inspektoru Babiću. Ili, više od svega, rekli bismo da isitna – poluistina? – o slučaju Srde Kapurove, stiže na kraju romana samo zahvaljujući ostvarenju autorova nacrta. A taj se sastojao u tome da pripovijeda potiho, sarkastično, pseudokroničarski, ali ipak stalno epski, homerski, o nedaćama koje Slučaj nameće zagrebačkome mikrokozmosu, kojemu autor, volens aut nolens, pripada. Zbrka pojedinačnih, obiteljskih, političkih pripovijesti o ljudima koje je iskorijenio Slučaj (ili Mars?) sa staza, iz četvrti, malih mjestâ, vjerâ, narodnosti i profesijâ te ih, po istome bogu, iznova postavio na druge staze, u druge kvartove, profesije, religije, nacije. Duše isprepletene. Važne. Duboke. Silna homerovska i

gaddijanska struja (roman Spoznaja boli sa svojim flashbackovima), na način Edgara Lee Mastersa. Čak i više, usudio bih se reći, naslijeđe Gogolja (Petrogradske pripovijesti. Bilo bi previše očekivano uplitati Ivu Andrića, zar ne?).

Fascinantna i tragična koralnost djela Srda pjeva, u sumrak, na Duhove plod je nazaustavljiva nagona da se u jedinstveno tijelo stope biografije pojedinaca-korifeja i prošlost mjestâ-scenarijâ, međusobno prerazličiti a geografski ipak jedni naspram drugih, da bi mogli suosjećati samo jednim udarcem, sveopće ljudsko stanje, da svako mjesto preobražava u moru, a svaku moru u mjesto.

I to nije sve.

Svaka priča, u pravilu, vodi nekoj drugoj priči, ali čita se o Boži Labašu, lijenom i genijalnom centarforu Borca iz Banja Luke, o Svjetlanu Andrassiju promijenjena imena, o Tomi Wachi, barmenu i vlasniku jazz-kluba Srčeko u Zagrebu, pa još i o vojniku velehrvatu Benitu, te o retardiranom bratu Mirkecu, istinskim rasovima u kvartu, da bi se stiglo do autorove ključne točke, samo njegove, vjerujem: bol postojanja i duboka snažna volja da je se oslobodi – te boli – a da se pritom ne mora odreći same egzistencije; ili još bolje: održati apotropejski ritual protiv bolesti od Povijesti, spašavajući priče. Žrtvovati Fatumu/Slučaju Povijest za iskupljenje života svakog pojedinog čovjeka. Drugim riječima postići oslobođenje od boli, nasilja, jednom riječi od rata koji prožima svakog oca, majku i sina koji pripadaju svim tim nesretnim pustopoljinama, a u konačnici cijeli ljudski rod – čija je narav ta da gaji mržnju žaleći se na nju, osjećajući njenu prisutnost, a vladati se analogno prema ljubavi. U proturječju, dvostrukosti, ludilu svih nas, izvorištu svake književne priče kao i svakog zemaljskog života.

A sve zajedno, poljupci i boli, draž su i nevolja Jergovićeva romana – ukoliko, dakako, slavljenje glupe ljudske autoreferencijalnosti može postati umjetničko remek-djelo en sense classique… no to je moja dvojba koja se tiče svjetovne umjetnosti općenito a one moderne naročito. A imao bih još jednu dvojbu: može li Srda pjeva, u sumrak, na Duhove postati remek-djelo svjetske književnosti?

Što se tiče zadnjega pitanja, trenutno bih se rado izvukao odgovarajući s ne bih znao: prije svega zato što nemam povjerenja u današnjeg čitatelja, ali i zato što ostali romani ovog autora (primjerice Dvori od oraha, izd. Scheiwiller, Milano 2006.) stavljaju sadašnjost u nesigurnu poziciju – u svakom slučaju zadovoljavajući, pun, bujan, dubok, istinit, stilski neimitabilan, a i uvijek iznova plodonosno čitljiv. Dozvolite mi da kažem još i ovo: roman zahtjevne (i uspjele) konstrukcije, gdje sve niti uvode u nešto toplo, živahno i pulsirajuće kao čovjek i u čemu svako ljudsko biće ostaje jedinstveno, portretirano, duboko uklesano u mramor. Ljudi, kažem, a ne likovi u ovom književnom djelu širokoga daha, ali na sreću izvan globalizacije. Djelo filigranski rađeno vlastitom rukom čovjeka koji je u stanju ublažiti dramatičnost elegantnom literarnom tankoćutnošću čak i neizbježno prisutne situacije kada se zateknete da hodate po oštrici stanovitih preosjetljivih tematika (to jest etički osjetljivima pa podsjećam na prvo poglavlje Lazar, posvećeno razmišljanjima čuvara Lazara Hranilovića u mrtvačnici gdje počiva Srda).

U svakom slučaju ne, ovo sigurno nije suvremeni talijanski roman: nakladničko-uredničko čedo što ga je neprimjereno potpisao netko od tolikih replicirajućih lutaka ili neki egzibicionist alfabetski pervertit poput tolikih naših narodnih heroja (a ja sam osjećao potrebu za proživljenim, zanatskim pismom, prožetim poezijom i jedrom poput nje, presit iznakažena, umorna i jadna talijanskoga montažnoga lanca, gdje je autentično samo ne imati što reći, dapače paradoksalno obavezno, u neprestanoj imitaciji inozmenih autora ili pseudointelektualističkih egzibicija bolesnih kasnoimperijalističkih perverzija. I neću spominjati imena, to je na vama).

Elem, značajan roman svakako, roman remek-djelo ne bih znao. Remek-djelo je zasigurno naslov izvornika Srda pjeva, u sumrak, na Duhove, koji mi je stalo prevesti Srda canta, nel crepuscolo, al dí di Pentecoste. A remek-djelo je, samo po sebi, pisati posve osobno i životno, makar opisujući na tone smrti i nasilja – osim toga boraveći u u celofan umotan i ugašen okoliš kakav je onaj današnje Evrope, birokratsko-gospodraskom entitetu zatvorenu u emocionalnu gluhoću prema bivšoj Jugoslaviji, kao i “flaširanu” u književno kritičarsko sljepilo koje joj priječi da gleda s onu stranu moderniteta (Jergović je, pogleda li se bolje, antimoderan autor, po narativnom ritmu s početka dvadesetoga stoljeća, tek malčice ublažen simbolikom iz sedamdesetih i osamdestih godina: nemoguće je to ignorirati).

Na kraju ću si priuštiti dvije povlastice: zadnju tvrdnju i jedno retoričko pitanje. Prvo je uvjerenje da se Jergovićeva djela, sva bez razlike, moraju uspoređivati samo s Poviješću europskih književnosti (osobito u segmentima koji se tiču pripovjedne proze u uskom odnosu s govornom, bajkovitom novelističkom tradicijom i – više-manje pseudobiografskom), ne i s literarnom aktualnošću. Drugo zvuči kako slijedi: ali što je trebalo bojiti sve u noir, ili barem u sramotno žuto, imajući na umu strukturalnu vjerodostojnost humane potke toga romana i ustanovljena očigledna autorska namjera da igra na sve što može ispasti super-krimi? (Ali zaključujem tako samo zato što mi je u cijelom romanu možda promaklo metaforičko značenje Srde Kapurove i njezine smrti).

U Ljubljani 24. siječnja 2012.

01. 05. 2012.

Freelander – Karlo Adum – Volvo

Miljenko Jergović,
Freelander,
Zandonai, Rovereto 2010.

Riječ prevoditeljice

Piše: Ljiljana Avirović

Preveo Tvrtko Klarić

Jergović je vrlo obrazovan autor, dobro poznaje moderne klasike svjetske književnosti, a ipak snažno okrenut normi vlastita kreativnoga duha, svoga pripovjedačkoga limesa. Limesa sebi nametnutoga do mjere da ponekad zbunjuje književnu kritiku. Njegovo istraživanje različitih književnih žanrova, spojeno s prodornošću pogleda na vlastiti narod, nerijetko naglašeno kritičkoga, ujedno je i izazov sebi samom, a često i provokacija, kao kad u podnaslovu definira „novela“ ono što je svima pravi pravcati roman: slučaj je to s Volga, Volga ili Buick Rivera. Ili kad, polazeći od dramatičnoga događaja – umorstva cigančice Srde u Srda pjeva, u sumrak, na Duhove – uslijedi račvanje u sedam različitih priča, prividno zasebnih pripovijesti, ali u konačnici mudro povezanih u zaokružen roman.

U ta tri romana – ili “novele”, kako sam kaže – Buick Rivera, Freelander i Volga, Volga Jergović istražuje odnos čovjeka prema vlastitom automobilu, tema koju je lako definirati ali teško transformirati u romansiranu poeziju. Taj automobil i njegov vlasnik uzdižu se do simbolâ povijesnoga pamćenja nekadašnje Jugoslavije, pamćenja čiji je Jergović vjerni čuvar. Perom pisca i budnim okom istinskoga sineasta oslikava povijest, psihologiju i identitet jugoslavenskoga čovjeka. Uspjeh filmske transpozicije romana Buick Rivera,, u režiji Gorana Rušinovića – nagrađenoga na festivalima u Sarajevu i Puli – može biti, svi se tome nadamo, nagovještaj uspjeha za niz od tri predviđena filma prema istoimenim romanima iz “trilogije o automobilima”, upravo kao u ponajboljoj tradiciji velikih “modernih-klasika”.

Ovdje automobil postaje alter ego svoga vlasnika.

Da je tkogod sreo Hasana Hajdura, junaka u romanu Buick Rivera, u Toeldu, Oregon, toga proljeća koje je kasnilo propupati, kada naokolo nije bilo nikoga, jer tko bi na minus dvadeset hodao okolo i gledao što svijet radi, zakleo bi se da taj čovjek svog srebrnog Buicka Riveru, prva serija iz 1963,voli više nego što muškarac voli auto, vjerojatno nema djece i sasvim sigurno rođenjem nije iz Oregona; vidio bi i upoznao čovjeka iskorijenjena iz njegove Bosne, s prtljagom prepunom nostalgije, zajedno s njegovim sunarodnjakom Vukom Šalipurom. Hasan i Vuko: sinovi iste zemlje, tek jedan musliman a drugi pravoslavac. Taj sugestivni susret različitih sudbina i imena ujedno je odgovor na pitanje koje tišti Jergovića novinara: zašto se vjeruje više onome tko priča bajke (Vuko) nego onome tko očajnički živi vlastitu iskorijenjenost (Hasan) a osjeća iskrenu ljubav prema izgubljenoj Domovini? Stara “američka dama”, model iz 1963., je simbol, ili metafora, Hasanova duha, njegova tragičnog siromaštva i njegove želje da se vrati kući. Iza maske tih dvojice minornih junaka glas je pisca koji se neprestance pita što je istina a što laž. Istina i laž, maestralno utjelovljene u dvojici protagonista, navode čitatelja na razmišljanje o njihovoj univerzalnosti, o njihovim neprijepornim kraljevskim ulogama u ovom našem svijetu.

Vologa, Volga je posljednji roman u sagi o čovjeku i njegovu automobilu. Naslov priziva u sjećanje glasoviti sovjetski automobil, san dohvatljiv samo malobrojnim odabranima i strogo vjernima režimskome pravovjerju, a istodobno i pjesmu o rijeci Volgi, dobro znanoj i na zapadu. Upućuje na vrijeme socijalizma sovjetskoga pečata, pa je i simbol, možda, komunizma koji se nikada nije ostvario, ni u Sovjetskom Savezu a ni u pograničnim zemljama, naročito ne na političkoj razini. Upućuje na vrijeme u kojem pukovnik jugoslavenske vojske, stanoviti Uzelac, Srbin i vlasnik te Volge, odluči prodati Dželalu Pljevljaku, Bosancu a k tome još i muslimanu vjerniku, objašnjavajući razloge zašto je odlučio rastati se od tako žuđena dragulja a u isto vrijeme modela vjernosti ideji socijalizma, koju je nakon glasovita Titova niet Staljinu spopala kriza. Poraz ili oslobođenje? Kupac će koristiti crnu Volgu gotovo isključivo da prevali tih sto i šesnaest kilometara između Splita i Livna, kamo odlazi svakoga petka u džamiju na tjednu molitvu.

Još jedno sučeljavanje dvojice glasovitih likova, još jedno istraživanje o svakodnevnome životu u toj tako kompliciranoj zemlji koja se zvala Jugoslavija.

U Freelanderu, drugom djelu po redu pojavljivanja u toj trilogiji, protagonist je stari nastavnik iz Zagreba, koji je kao dijete morao napustiti rodno Sarajevo, kamo će se vratiti kad mu je za leđima skoro cijeli život. „Freelander“ je u stvari on, čovjek bez domovine, netko tko je ni odavde ni odande, netko tko je iskorijenjen, o kome funkcioneri filijale jedne švicarske banke u Austriji nisu u stanju ustanoviti čak ni porijeklo, on je Niemand, netko-nitko. „Domovina je“, veli Jergović u razgovoru od prije više godina, „nešto prilično nečasno i vrlo okrutno“.

U slučaju romana Freelander, Karlo Adum je upravo taj komu je uskraćeno to nečasno i okrutno, upravo Freelander. Ali Freelander je i ime automobila. Trostruki odnos Freelander-Karlo Adum-Volvo uzdiže se do alegorije protagonistovih muka. Profesor Adum posjeduje Volvo, znak blagostanja dosegnutoga u Jugoslaviji sedamdesetih godina prošloga stoljeća, stabilnosti i kvalitete života, kojih se on, dobričina s ljevice i nastavnik povijesti u srednjoj školi, ni u kom slučaju ne namjerava odreći. Ali u tom dosegnutom blagostanju nešto škripi. Sedamdesete godine prošloga stoljeća bile su godine dosegnutih izvjesnosti i neizvjesnosti iza ugla. Sada su nam te neizvjesnosti pred očima.

U tajnovitu telegramu pristiglu iz Sarajeva, gdje se Karlo ne pojavljuje skoro već pedeset godina, javljaju mu da bi mogao postati nasljednik omražena strica, očeva brata. Taj telegram postaje polazište duga protagonistovog ispita savjesti, potiče ga da krene na put, ali je to istodobno i uzrok njegovoga kraja.

Osim što je vješt pripovjedač, u ovoj i svim drugim svojim knjigama, Jergović je i profinjen kritičar, sociolog i lingvist. Prilično rugalački izjavljuje, primjerice, da je svoj roman Ruta Tannenabaum napisao na bosanskome, hrvatskome, srpskome i crnogorskome. Istina je, njegov leksički odabir često se oslanja na suptilnu značenjsku razliku između riječi jezika koji se nekoć zvao “srpskohrvatski” ili “hrvatskosrpski”; srpski izraz krst i onaj u hrvatskom križ razlikuju se grafijom i izgovorom, ali i jedan i drugi znače “križ”. To leksičko bogatstvo pisac vješto koristi u stvaranju likova različitih narodnosti i vjerâ, stilom i pripovjedačkim postupkom nikada lišenih istančane ironije. Igra lingvističkih razlika nastavlja se i u duboko promišljenu odabiru imenâ.

Istom pažnjom prema svemu što je neobjavljeno a istodobno je podložno bizarnim tokovima i utocima povijesti, ne samo na lingvističkoj razini, već i na onoj kulturalnoj, u Freelanderu autor se zabavlja istraživati pojavu zbog čega današnja mladež, rođena devedesetih godina prošloga stoljeća, zahiri slušajući novu narodnu glazbu, hrvatsku i srpsku, te odlazeći u lokale gdje odjekuju samo melodije takozvanoga “turbo-folka”. Na pitanje neizbježnoga novinara o razlozima te pojave, mladi lakonski odgovaraju: jer se zabavljamo. To je cool.

Karlo Adum već ostario, razumije mladež, njihov ukus, njihove nakane, ali mu je teško shvatiti zašto je njegov život bio ono što on nikada ne bi želio da bude, zašto se osjeća promašenim. Krivi su, kao i uvijek, otac i majka, okrutna Historija, Historija o kojoj on, usprkos svemu, predavao u školi.

01. 05. 2012.

Vozi dođavola

Miljenko Jergović:
Wolga, Wolga
Schoeffling 2011.

Piše: Maren Keller

Prevela: Anne-Kathrin Godec

Miljenko Jergović je napisao književnu trilogiju o tri automobila: o buick riveri, freelanderu i, sada u njemačkome prijevodu objavljeno, o volgi. On priča pripovijest od teških sjećanja bivšega vozača jugoslavenske armije i njegovog crnog automobila.

Miljenko Jergović je napisao posebni dnevnik vožnje – knjigu o volgi i njezinom šoferu. O volgi se ima mnogo toga ispričati – komplicirane priče o krivnji i smrti, o jugoslavenskom ratu i unutrašnjim konfliktama. I kako je Jergović izvrstan pripovjedač, on počne s onim vanjskim: Volga nije samo crna nego sjajno crna kao klavir.

Ona vozača podsjeća na vojnika koji je jednoga dana, usred rata, sjeo za klavir i svirao. Godinama potom vozač se sjeća vojnika koji svira klavir: „On mi je ostavio sjećanje na taj dan“, kaže. „Da nije bilo tog vojnika, jedan bi dan nestao kao da ga nisam živio. Velika je to stvar, kada ti neko nehotice spasi dan života.“

Čitajući knjigu shvaćamo: To je efekt pripovijedanja. Rat uništava. Priče čuvaju.

Tužne priče o tužnim muškarcima, koje je rat izbezumio ili ogorčio

Vozač volge zove se Dželal Plevljak. Cijeloga je života radio za jugoslavensku armiju, bio odan režimu, šofer generala, svjedok rata. I sjeća se, dok vozi volgu, nadređenih i ljudi koji je sretao. Kupio je automobil od generala Karamujića, kojeg su najprije otjerali u mirovinu pa u samoubojstvo, jer je za vrijeme rata bio milosrdan te je poštedio neprijatelje, hrvatske nacionaliste. Volgom redovno ide do hodže Harisa Masuda, koji, otkad su mu ubili ženu i sedmero djece i uništili maslinik, nema vjere u ljude. Sve su to tužne priče tužnih muškaraca, koje je rat izbezumio ili ogorčio, a Jergović ih priča s velikom nježnošću i u njima se čak i vozač Dželal osjeća slobodno. Tek poslije se saznaje da je njegova priča možda najtužnija od svih.

“Volga, volga” posljednji je dio automobilske trilogije o Jugoslaviji. 2006. godine izašla je u Njemačkoj knjiga “Buick Rivera” o bosanskom muslimanu koji, dugo nakon emigracije u Kanadu, završi u jarku pokraj ceste i baš tamo sretne zemljaka. 2010. je na njemačkom jeziku objavljen “Freelander” u kojemu se profesor – zbog nasljedstva – vraća u rodno Sarajevo.

I onda vozač Dželal koji je toliko zatvoren da ga pretpostavljeni zove sretnim neženjom, što nije posve točno: kćer Maju izgubio je u otmici, zatim i ženu.

Roman se sastoji od tri dijela, svakim dijelom Jergović mijenja perspektivu i otkriva nove detalje. Tek se na kraju saznaje da je Dželal u zatvoru jer je u silvestarskoj noći pregazio cijelu jednu obitelj. Pijan. Baš on koji je svakoga petka vozio desetke kilometara do džamije. Nesreća izaziva diskusije u cijeloj državi o alkoholu i vjeri, što od ovo dvoje više šteti i o tome da li su vjerski fanatizam ili pijanstvo uzrok nesreće. U romanu se miješaju sjećanja, izvještaj o nesreći i potiskivanje – jer kao i svaka priča, i ova hoće nešto sačuvati: Dželalu duševni mir dok je svugdje oko njega samo rat.

Spiegel, 9. 01. 2012.


12. 01. 2012.

Promet i propast

Miljenko Jergović:
Wolga, Wolga
Schoeffling 2011.

Piše: Andreas Breitenstein

Prevela: Anne-Kathrin Godec

Krvavi ratovi za Jugoslaviju su završili, dok emocionalnoj i intelektualnoj raspravi o njezinom trajanju i nasljeđu još dugo neće biti kraja. Počela jest, i to na impresivan način, s piscima kao što su Dževad Karahasan, Drago Jančar i Bora Ćosić. S obzirom na to da je Ivo Andrić sa zakašnjenjem od nekoliko desetljeća pisao o bosanskim godinama u Austro Ugarskoj monarhiji, te s obzirom na to da se ni Danilo Kiš ni Aleksandar Tišma nisu žurili da provedu mračni obračun s holokaustom na srpskome tlu, mi još uvijek čekamo najznačajnija književna djela o ovim posljednjim ratovima. Doduše, postoji autor od kojega u tom pogledu možemo očekivati štošta značajno. Njegovi romani pucaju od kritične, intelektualne supstancije, u virtuoznom tempu i ludoj radosti imaginacije. Višenacionalni eksperiment Jugoslavije kao utopija, tragedija ili farsa, to je svjetskoknjiževni projekt bosanskog Hrvata Miljenka Jergovića, rođenog 1966. u Sarajevu, a danas u Zagrebu nastanjenog pisca.

Auto kao simbol

Bijes, bol i tuga karakteriziraju Jergovićeve knjige, među kojima se jugoslavenska obiteljska saga “Dvori od oraha”, puna likova i epizoda, posebno ističe. Osim tog romana, autor je napisao romanesknu trilogiju o automobilima, u kojoj divljim vožnjama stiže u srce jugoslavenskog kompleksa: “Buick rivera” (2002, njem. 2006) „Freelander“ (2007, njem. 2009) i „Wolga, Wolga“ (2009) – i ovaj posljednji roman je upravo postao dostupan na njemačkom, u izvrsnom prijevodu Brigitte Döbert. U tom zadnjem tekstu automobil je simbolično mjesto čovjeka čija je sudbina duboko upisana u političku i društvenu stvarnost propale države. Rasplet prikazuje sve razmjere Jugoslavije, kao i njezinu fragilnost. A na horizontu se najavljuje genocid, kao posljednji čin koji dolazi na fatalnom kraju priče.

Junak knjige “Volga, Volga” zove se Dželal Pljevljak. Kao vozač u jugoslavenskoj armiji bio je vjerni podanik režima, koji mu kao penzioneru ostavlja jednu od svojih ikona, crnu volgu. Bivša luksuzna limuzina partijskih glavara i visokih oficira krajem osamdesetih godina postala je sramni relikt prošlosti. Pljevljak ju je preuzeo od generala Karamujića koji je, u nevolji zbog hrvatskog nacionalizma, digao ruku na sebe. Iako je nekada bio partizan od prvoga dana, to ne znači ništa pri susretu sa svemogućem šefom službe sigurnosti. Generalov slučaj pokazuje svu paranoičnost komunističkog aparata, temeljenog na moralnoj korupciji i strahu, prisluškivanju i izdaji.

S Karamujićevom smrću Pljevljak gubi svojevrsnog oca – i to nakon što mu je već kći nestala, a žena počinila samoubojstvo (iz očaja). Utjehu nalazi u povratku na islam, što je razlog da svakoga petka volgom putuje iz primorskoga Splita u unutrašnjost zemlje, u Livno gdje se moli u džamiji: “Bio sam sâm na cesti. Niti je ko išao prema Bosni, niti ih je bilo koji se iz Bosne vraćaju.”

Ondje mu se pridruži mladi dubiozni hodža koji – čini se – ujedinjuje svu patnju Bliskog istoka u sebi. A slučajno, zbog kvara na autu u bosanskom snijegu, susreće obitelj Fatumić, usred koje će naći novu domovinu. Za Božić 1988. odluči im pokloniti volgu. Ali automobil se u večeri uoči Nove godine pretvara u oružje – u nesreći u mjestu Fatumi strada nepoznata peteročlana obitelj. Dželal priznaje krivnju, priznaje da je vozio mrtav pijan, i čeka ga petnaest godina u zatvoru. Njegov slučaj potrese cijelu zemlju, jer ostaje zagonetno kako je iskusni šofer i musliman vjernik mogao skriviti takav eksces.

Tek kasnije saznajemo sve o gubitku i o nesreći – iako je to zglobno mjesto ovog trodjelnog romana. Jergović virtuozno upravlja igrom pripovjednih perspektiva, svaka promjena gledišta otvara nove iznenađujuće momente. Tek s drugim dijelom, izvještajem o nesreći napisnim u hladnom tonu, možemo naslutiti da je prvi dio, ta priča bolnog sjećanja iz Dželalove perspektive, u velikoj mjeri ispunjena psihološkim potiskivanjem. Dok drugi dio otima magiju legendama (i stvara nove) i potvrđuje krivnju, u trećem djelu progovori skoro slomljeni junak, iz zatvora, ponovo o istinitim događanjima.

S Pljavljakovom obiteljskom poviješću ispričana je i jugoslavenska historija, počevši s tridesetim godinama prošlog stoljeća – u furioznoj abrevijaturi, punoj fantastičnih likova i ludih anegdota. Dželal preživi svjetski rat kao siroče, kao vozač u vojsci doživljava euforiju novog početka i strategije zaboravljanja – na primjer u građenju gigantske vojne podzemne kaverne, skloništa u kojemu žele stvoriti „raj ispod zemlje“ (samo što se problem s nebom ne može riješiti). Malarični bolesnik u medicinskoj sestri nađe suprugu, ali se pokušaj da postanu roditelji pretvara u muku. Dželal, doduše, ostaje iskren u vremenima kad je laž životni eliksir. Od trenutka kćerinog nestanka, baš na danu zakletve pionira u Podgori, tajna policija ga prisluškuje i opservira, a pogotovo su im sumnjivi neočekivani posjeti džamiji.

Kći Maja (od koje se svako malo pronalaze neki osobni predmeti) kao i ličnost Dželala dio su kolektivne narodne mitologije, točke kristalizacije u pričama koje nemaju veze sa stvarnošću nego pokazuju podsvjesne strahove pred Jugoslavijom bez Tita. Jer Dželalov čin dira u tabu zonu politike, etnije i religije, što je ujedno razlog zašto se i žuta štampa i inteligencija jednako bacaju na njegov slučaj: je li kriv fanatizam, eskapizam ili depresija? Da li ta nesreća najavljuje samo još goru nesreću? Nakon početka rata zaborav prekriva ne baš slučajno činjenice događaja.

Pretkraj izgubljena u snovima

Čežnja i tuđina, tuga i bijes obilježavaju knjigu “Volga, Volga”. Jergovićeva automobilska „dokumentaristička fantazija“ rođena je u spoznaji “da se u ime onoga što će se tek dogoditi mijenjaju i ljudske prošlosti i povijesti”, da ljudima olakšaju život, kako kaže autor izvještaja. U pitanju su životne laži generacija. Jugoslavija djeluje izgubljena u snovima, želja za istinom se suprotstavlja iluzijama i snovima, lažima i legendama. Dželal Pljevljak nalazi svoj integritet uzdignuvši se iznad sudbine. Kad se u Bosni čuju prve eksplozije, on je sretan čovjek u zatvorskoj ćeliji u Foči.

Pokazuje se da je “Volga, Volga” najzad i groteska ispunjena gorkom komikom. Miljenko Jergović majstor je melankoličnog istraživanja – neka ga još bezbroj milja nose njegove pripovjedačke energije i preciznost njegove mašte.

Neue Zürcher Zeitung, 22. studenoga 2011.

13. 12. 2011.