Upravljanje osobnim automobilom, znate i sami, rasprostranjeno je umijeće, ljudi su vozači u ne manjem postotku nego što su roditelji i u obje ove socijalne uloge, uzgredno kazano, znaju biti užasno neodgovorni. Ipak, zbog nekog razloga, pametni i knjiški ljudi u nas često ne voze. Mogao bih vam sada napamet, iz glave nabrojati najmanje desetoricu kolega, uglednih novinara i pisaca, koji su bespomoćni pred tehničkim dostignućem koje je svaki tudum svladao, kao da se volan i tipkovnica nekako nedokučivo isključuju. Teofil Pančić takav je jedan intelektualac pešadinac, kojega ne mrzi sagnuti se na kolodvorskom šalteru, ukrcati u ruzinava, nečista i drndava kola Laste ili Čazmatransa i satima se zlopatiti na razmrvljenom asfaltu nevoljnih balkanskih drumova, skvrčenih koljena zbog košare s pilićima ili pletenke rakije koju je gospođi na susjednom sicu kondukter velikodušno dopustio unijeti u kabinu. Prepoznat ćete te tipove jer čitaju, a to je pojava koju, ne treba ni napominjati, naš narod ne odobrava. Kad ovaj izvadi knjigu, ostali se putnici stanu u nelagodi pogledavati kao da je tkogod prdnuo u autobusu.
Beskrajne je kilometre Pančić tako prešao, među sirotinjom bezdušno istrgnutom iz zavičaja i prestravljenom graničnim policajcima, i o tome je ova većim dijelom putopisna knjiga. Autor putuje uzdužno i poprijeko, bez reda nekadašnjom Jugoslavijom, od Podgorice, Zagreba, Sarajeva i Pirota do Subotice, Pule, Aranđelovca i Bijeljine i mrak ga često zatječe nedobrodošlog na sumnjivim mjestima, među čudnim ljudima. On putuje upravo kao Kris Kristofferson u jednoj staroj pjesmi:
I’ve come from just the other side of nowhere,
To this big time lonesome town.
They got a lotta ice an’ snow here,
Half as cold as all the people I’ve found.
Njegovo osjećanje nikad nije jednostavno i jednoznačno. S jedne strane, Pančić očito uživa. Putuje, onako, meraklijski, džumhurovski, veseleći se točki B i prijateljima koji ga tamo čekaju, no na drugoj strani uvijek je prisutno, makar i nevidljivo, pritajeno prokletstvo čovjeka koji je jednom davno tragično izgubio svoj dom i sada mu je zapravo svejedno gdje će zanoćiti. Sjeta i mučnina u jednakom se omjeru miješaju u opisima gradova u kojima je jednom živio, išaranih haustora zgrada u kojima je stanovao i vjerujem da vas je, baš kao i mene, ne jednom ganuo čitajući.
Dakako, ima i onih koji će ostati ravnodušni ili se čak raspizditi Pančićevim tekstovima. Prostaci i neznalice u ovakvim prilikama imaju ready for use objašnjenje kako je riječ o jugonostalgiji pa i, kako je danas popularno kazati, “pokušaju obnove bivše Jugoslavije”. Ti desničarski magarci ne mogu ni pojmiti da ima nas koje ideja države ne uzbuđuje, koji, dapače, smatraju da je to bezvrijedna i mizerna težnja, kojima je život prekratak da bi razmišljali o granicama Srbije i koje stvaranje nezavisne Hrvatske ne impresionira više nego kad netko napravi Eiffelov toranj od žigica. Ne spašava zaista Teofil Pančić Jugoslaviju, jer kako bi on to i mogao. Rekonstruirajući život koji je nepovratno izgubio, brižljivošću i marom kojom bi netko drugi lijepio komadiće razbijene keramičke vaze, Pančić spašava tek svoju dušu, otima je Carstvu Tame koja, kako je sam napisao, “možda započinje baš time što će čovek zaboraviti ono što ga je stvorilo takvim kakav jeste.”
Ono što se meni, kao dugogodišnjem i prilježnom Pančićevom čitatelju, možda ipak najviše sviđa i ne prestaje me ushićivati, jest njegov jezik. Dijelom svakako zahvaljujući nomadskoj mladosti, a dijelom zacijelo i kao posljedica tisuća knjiga koje je pročitao, jedne upravo kompulzivne čitateljske prirode koja ga tjera da pohlepno guta svaki tekst koji mu se nađe pred očima, pa i ako se radi o pivskoj etiketi, u njegovom se umu nagomilalo riječi kao krša u kakvoj polumračnoj i prašnjavoj staretinarnici i koji put me u kasnu i gluhu uru, u utihloj sobi, samog s knjigom, čisto nasmije kakvih se bizarnosti tu zna naći. Na njegovu lijepu vojvođansku ekavicu slobodno se hvata sve, i hrvatski i crnogorski i slovenski, i turcizmi i anglizmi, i deseteračka epika i punk poezija i koješta drugo s dugačkog jezičnog švedskog stola. Josip Broz Tito je miješajući ruski, kajkavski i srpski bio mala beba za Teofila Pančića, tek što je u druga Starog to djelovalo rogobatno i smiješno, a kod Pančića se podmazano okreće, ima jedan moćan ritam i skladnu melodiju, rečenice mu se fino upredaju i teku, sve sa nekakvim neobičnim i šašavim ukrasima.
Dvije lingvističke istine otkriju vam se čitajući Pančića. Prva je da hrvatski i srpski, naravno, nisu dva jezika. Druga je da ni hrvatski ni srpski ni ijedan drugi jezik zapravo ne postoje, ili barem ne postoje kao nešto jedinstveno i nedjeljivo povezano s određenom etničkom skupinom. Svatko je od nas jezik za sebe, unikatan kao otisak prsta, više ili manje različit od drugih. Sa smrću svakog čovjeka umire jedan jezik. Drsko posuđujući od svih i svakoga, duhovito se igrajući navodno tuđim riječima, Teofil Pančić već u formi svoga pisma zagovara slobodu pojedinca. Pa i ako im se on koji put učini nerazumljiv i stran, onakav kosmat i mrzovoljan, s knjigom i slušalicama, on je iskreni i dosljedni, neumorni zastupnik onih nesretnika iz Lastinih i Čazmatransovih autobusa. Svakim svojim tekstom Pančić brani ljudskost od nasilja političkih ideja, brani dostojanstvo osobe u jednom poživinčenom svijetu i pravo na uspomene pred terorom zaborava.
*
Pogovor knjizi “Aleja Viktora Bubnja”, Naklada Ljevak, Zagreb 2013.
Intelektualac pešadinac
Piše: Ante Tomić
Upravljanje osobnim automobilom, znate i sami, rasprostranjeno je umijeće, ljudi su vozači u ne manjem postotku nego što su roditelji i u obje ove socijalne uloge, uzgredno kazano, znaju biti užasno neodgovorni. Ipak, zbog nekog razloga, pametni i knjiški ljudi u nas često ne voze. Mogao bih vam sada napamet, iz glave nabrojati najmanje desetoricu kolega, uglednih novinara i pisaca, koji su bespomoćni pred tehničkim dostignućem koje je svaki tudum svladao, kao da se volan i tipkovnica nekako nedokučivo isključuju. Teofil Pančić takav je jedan intelektualac pešadinac, kojega ne mrzi sagnuti se na kolodvorskom šalteru, ukrcati u ruzinava, nečista i drndava kola Laste ili Čazmatransa i satima se zlopatiti na razmrvljenom asfaltu nevoljnih balkanskih drumova, skvrčenih koljena zbog košare s pilićima ili pletenke rakije koju je gospođi na susjednom sicu kondukter velikodušno dopustio unijeti u kabinu. Prepoznat ćete te tipove jer čitaju, a to je pojava koju, ne treba ni napominjati, naš narod ne odobrava. Kad ovaj izvadi knjigu, ostali se putnici stanu u nelagodi pogledavati kao da je tkogod prdnuo u autobusu.
Beskrajne je kilometre Pančić tako prešao, među sirotinjom bezdušno istrgnutom iz zavičaja i prestravljenom graničnim policajcima, i o tome je ova većim dijelom putopisna knjiga. Autor putuje uzdužno i poprijeko, bez reda nekadašnjom Jugoslavijom, od Podgorice, Zagreba, Sarajeva i Pirota do Subotice, Pule, Aranđelovca i Bijeljine i mrak ga često zatječe nedobrodošlog na sumnjivim mjestima, među čudnim ljudima. On putuje upravo kao Kris Kristofferson u jednoj staroj pjesmi:
I’ve come from just the other side of nowhere,
To this big time lonesome town.
They got a lotta ice an’ snow here,
Half as cold as all the people I’ve found.
Njegovo osjećanje nikad nije jednostavno i jednoznačno. S jedne strane, Pančić očito uživa. Putuje, onako, meraklijski, džumhurovski, veseleći se točki B i prijateljima koji ga tamo čekaju, no na drugoj strani uvijek je prisutno, makar i nevidljivo, pritajeno prokletstvo čovjeka koji je jednom davno tragično izgubio svoj dom i sada mu je zapravo svejedno gdje će zanoćiti. Sjeta i mučnina u jednakom se omjeru miješaju u opisima gradova u kojima je jednom živio, išaranih haustora zgrada u kojima je stanovao i vjerujem da vas je, baš kao i mene, ne jednom ganuo čitajući.
Dakako, ima i onih koji će ostati ravnodušni ili se čak raspizditi Pančićevim tekstovima. Prostaci i neznalice u ovakvim prilikama imaju ready for use objašnjenje kako je riječ o jugonostalgiji pa i, kako je danas popularno kazati, “pokušaju obnove bivše Jugoslavije”. Ti desničarski magarci ne mogu ni pojmiti da ima nas koje ideja države ne uzbuđuje, koji, dapače, smatraju da je to bezvrijedna i mizerna težnja, kojima je život prekratak da bi razmišljali o granicama Srbije i koje stvaranje nezavisne Hrvatske ne impresionira više nego kad netko napravi Eiffelov toranj od žigica. Ne spašava zaista Teofil Pančić Jugoslaviju, jer kako bi on to i mogao. Rekonstruirajući život koji je nepovratno izgubio, brižljivošću i marom kojom bi netko drugi lijepio komadiće razbijene keramičke vaze, Pančić spašava tek svoju dušu, otima je Carstvu Tame koja, kako je sam napisao, “možda započinje baš time što će čovek zaboraviti ono što ga je stvorilo takvim kakav jeste.”
Ono što se meni, kao dugogodišnjem i prilježnom Pančićevom čitatelju, možda ipak najviše sviđa i ne prestaje me ushićivati, jest njegov jezik. Dijelom svakako zahvaljujući nomadskoj mladosti, a dijelom zacijelo i kao posljedica tisuća knjiga koje je pročitao, jedne upravo kompulzivne čitateljske prirode koja ga tjera da pohlepno guta svaki tekst koji mu se nađe pred očima, pa i ako se radi o pivskoj etiketi, u njegovom se umu nagomilalo riječi kao krša u kakvoj polumračnoj i prašnjavoj staretinarnici i koji put me u kasnu i gluhu uru, u utihloj sobi, samog s knjigom, čisto nasmije kakvih se bizarnosti tu zna naći. Na njegovu lijepu vojvođansku ekavicu slobodno se hvata sve, i hrvatski i crnogorski i slovenski, i turcizmi i anglizmi, i deseteračka epika i punk poezija i koješta drugo s dugačkog jezičnog švedskog stola. Josip Broz Tito je miješajući ruski, kajkavski i srpski bio mala beba za Teofila Pančića, tek što je u druga Starog to djelovalo rogobatno i smiješno, a kod Pančića se podmazano okreće, ima jedan moćan ritam i skladnu melodiju, rečenice mu se fino upredaju i teku, sve sa nekakvim neobičnim i šašavim ukrasima.
Dvije lingvističke istine otkriju vam se čitajući Pančića. Prva je da hrvatski i srpski, naravno, nisu dva jezika. Druga je da ni hrvatski ni srpski ni ijedan drugi jezik zapravo ne postoje, ili barem ne postoje kao nešto jedinstveno i nedjeljivo povezano s određenom etničkom skupinom. Svatko je od nas jezik za sebe, unikatan kao otisak prsta, više ili manje različit od drugih. Sa smrću svakog čovjeka umire jedan jezik. Drsko posuđujući od svih i svakoga, duhovito se igrajući navodno tuđim riječima, Teofil Pančić već u formi svoga pisma zagovara slobodu pojedinca. Pa i ako im se on koji put učini nerazumljiv i stran, onakav kosmat i mrzovoljan, s knjigom i slušalicama, on je iskreni i dosljedni, neumorni zastupnik onih nesretnika iz Lastinih i Čazmatransovih autobusa. Svakim svojim tekstom Pančić brani ljudskost od nasilja političkih ideja, brani dostojanstvo osobe u jednom poživinčenom svijetu i pravo na uspomene pred terorom zaborava.
*
Pogovor knjizi “Aleja Viktora Bubnja”, Naklada Ljevak, Zagreb 2013.