Prije desetak godina rado sam i često putovao u Beograd iz dva osnovna razloga: prvi jer je to iritiralo domoljube i desničare, uključujući i tadašnjega socijaldemokratskog ministra kulture Antuna Vujića, koji je protiv odlazaka hrvatskih pisaca u Beograd borio promovirajući Araličinu Fukaru po Frankfurtu, a drugi i važniji razlog za ta putovanja bio je što se u Beogradu u to vrijeme čovjek mogao dostojanstveno najesti i napiti, za male novce, neusporedivo dobro. Deset godina kasnije stvari su se promijenile: domoljubi i desničari su, skupa s bivšim ministrom kulture, na takav način zavladali javnim prostorom – eno, Antu Pavelića proglasili su značajnim hrvatskim piscem i političarem – da me je prošla volje iritirati ih, a što se tiče dostojanstva u hrani i piću, ono je i dalje na visini, ali već odavno to za mene nije razlog da putujem u Beograd ili da ljudima koji su mi bliski pišem pisma iz Beograda. Naime, u taj grad – i nešto rjeđe: u obližnji mu Novi Sad – odlazim zarad zadovoljavanja elementarnih kulturnih potreba, i to onih koje se, prije svega drugog, tiču knjiga, starih i novih, i žive književnosti, a onda i filmova, kazališnih predstava, glazbe, izložbi…
Nakon što je u posljednje dvije-tri godine hrvatsko knjiško izdavaštvo doživjelo slom i samosramoćenje, ali ne usljed ekonomske krize, nego usljed neviđene pohlepe samih nakladnika, odlasci u Beograd po knjige postali su neka vrsta životne i egzistencijalne nužde. Također, u isto vrijeme nestalo je i hrvatskih, pogotovo zagrebačkih knjižara (ostao je AGM u Teslinoj, te novootvorena Arkadija, na Jelačić placu, koji se mogu nazivati knjižarama, sve drugo su kineski dućani s drangulijama i ponekom knjigom), tako da više nemamo gdje ni kupovati knjige koje ionako ne izlaze… No, umjesto da se dalje žalimo, pođimo u Beograd, ili ukoliko smo već tamo, zaustavimo se, pred polazak u šoping i obilazak, ispred hotela Moskva.
Iza naših leđa, nekoliko stotina metara niže, niz Terazije, preko puta Beograđanke, nalazi se knjižara Alinari: velika, prozračna, knjižarski vrlo stručno aranžirana, to je knjižara kakve u Zagrebu nakon 1990. više nije bilo. Formalno, iza nje stoji Laguna, veliki izdavač s bestseller reputacijom, koji među probirljivijom publikom nije na dobrome glasu, iako je i to nepravedno. Između ostaloga, naime, Laguna objavljuje u jednom veličanstvenom nizu i izabrana djela portugalskog romanopisca Josea Saramaga, i izabrana djela Borislava Pekića, i romane Svetislava Basare… No, Alinari nije samo Lagunina knjižara. Tu nalazimo knjige svih važnijih srpskih izdavača, ali i većinu važnih knjiga koje su objavili mali ili jedva postojeći izdavači, ponešto književnih časopisa, te sjajan odjel s djelima iz povijesti, sociologije, filozofije, glazbe. Knjižara je vrlo pregledna, knjižari i knjižarke iznimno ljubazni i obaviješteni. I jedna zanimljivost: knjige hrvatskih pisaca u ovoj se, kao i u svim drugim beogradskim knjižarama, nalaze na polici na kojoj piše – Domaći pisci. Neki od tih hrvatskih “domaćih” pisaca su uvijek među četiri pet najizloženijih srpskih pisaca u knjižarama.
Pedesetak metara ispred nas, ukoliko još uvijek stojimo ispred hotela Moskva, nalazi se knjižara Vulkan, jednako prostrana kao i Alinarijeva, ovo je također knjižara iza koje stoji izdavačka kuća (tačnije: nedavno ujedinjene dvije izdavačke kuće). Ova knjižara je nešto manje bogata i pregledna, ali je i dalje daleko iznad standarda koji su u Zagrebu postojali i u ona najbolja vremena, kada je knjige u Profilovom megastoreu raspoređivao Dražen Dabić.
Stotinjak metara niže od Vulkana, niz Knez Mihajlovu ulicu nalazi se moja omiljena beogradska knjižara. U zgradi koja je u vlasništvu Zeptera, u kojoj su i galerija, i nekakva kulturna fondacija, i muzej, mala je Zepterova knjižara. Nekoga će to u Zagrebu začuditi, ali tvrtka koja je na ovim prostorima odavno postala slavna po skupim loncima, escajgu i pokućstvu za koje, katkad, ne znamo ni čemu služi, a čije dućane viđamo i po hrvatskim trgovačkim centrima, bavi se i nekom vrstom maloga, šmekerskog izdavaštva. Objavljuju prijevode ozbiljnih književnih djela koja bi, možda, ostala neobjavljena, i imaju tu knjižaru koja nema više od tridesetak kvadrata prostora, ali izbor i raspored knjiga kakav impresionira, doista, svakoga kupca, znalca i čitatelja. U Zepterovoj knjižari čovjek pomalo shvaća kako izlaganje i trgovanje knjigama također može biti umjetnost, kakva je njihovo pisanje. Istoga sata kad dođem u Beograd – ovo nije pretjerivanje ni hiperbola, doista istoga sata – odem u Zepterovu knjižaru, pozdravim se s knjižarkama, pronjuškam malo po policama i kupujem ono što ću te večeri čitati prije spavanja. Kako široj javnosti ni u Hrvatskoj nije nepoznato da sam pisac i da objavljujem knjige, slobodan sam na ovu vrstu intimne ispovijesti: ozari me kad god neku svoju knjigu vidim u izlogu te knjižare. Naviknut sam na to, viđam svoje naslovnice u svim beogradskim knjižarama, pa i u njihovim izlozima, ali u Zepteru, e to je za mene nešto posebno!
Desetak metara niže, u Knez Mihajlovoj, te u zgradi Filološkog fakulteta, nalaze se dvije knjižare nakladnika Plato. Prije nekoliko godina, Platoova knjižara bila je, možda, i najbolja u Beogradu, ali s knjižarama u tom gradu vam je kao sa ćevabdžinicama u Sarajevu: neprestano se nešto mijenja, jedni se s drugima natječu, jedni gube stečeno prvenstvo, drugi preuzimaju primat…
Preskočit ćemo Akademijinu knjižaru, lijepu podrumsku knjižaricu Stylosa, knjižaru Gece Kona (koja je zaštićeni spomenik kulture), koje se, također, nalaze u Knez Mihajlovoj ili oko nje, ali bila bi grehota ne otići u dvije knjižare-antikvarijata, koja se nalaze na jedva dvadesetak koraka od Knez Mihajlove. Podrumski antikvarijat Dveri postoji već dugo, kao jedno krajnje živopisno mjesto. Nalik kakvoj borhesovskoj jazbini, prepunoj knjiga, slika i crteža, prekrivenih debelim slojevima prašine, Dveri su u svakom pogledu jedinstven prostor. Jednom sam tu, za male novce, kupovao akvarel važnoga i poprilično zaboravljenog bosanskoga i srpskog slikara s početka dvadesetog stoljeća. Vlasnik dućana me je na svaki način pokušavao odgovoriti od nakane da to učinim. Nije bio siguran da je taj akvarel baš za mene, mislio je da bih, možda, mogao na pametniji način uložiti svoj novac… Jednostavno mu se baš i nije dalo odvojiti od te sličice. No, bio sam uporan, nije mogao učiniti ništa.
Drugi antikvarijat nedavno je otvoren, nalazi se u Zmaj Jovinoj, vrlo je lijep i uredan. Prava mala pariška knjižara, s caffeom u dvorištu, gdje se mogu održavati i male umjetničke večeri. Tu sam počeo redovno dolaziti, i već sam kupio neke od važnih knjiga, koje su mi desetljećima nedostajale, nakon što sam ih jednom posudio…
Nadao sam se da ću vas u ovom pismu uputiti i na poneku izložbu, na neke mlade beogradske likovne umjetnike, da ću vam pisati o svojim dojmovima o Beogradskoj filharmoniji, ali i o predivnoj abonentskoj publici u Kolarcu, nadao sam se da ću vam ponešto ispričati o Ateljeu 202 i o Jugoslovenskom dramskom pozorištu, o mladim srpskim dramskim i proznim piscima, te o nekim važnim pjesnicima, ali od svega toga neće biti ništa. Izgleda da smo zaglavili u knjižarama, i više nemamo vremena ni za šta drugo. Kada je već tako, barem da vam preporučim što da kupite. Ako biste čitali klasičnoga europskog pisca dvadesetog stoljeća, u Hrvatskoj nikada dovoljno poznatog, kupite Aleksandra Tišmu, recimo romane Kapo, Upotreba čoveka ili Knjiga o Blamu, u izdanju novosadske Akademske knjige. Naći ćete ih u svakoj od spomenutih knjižara. Ako vam je do poezije, potražite izabrane pjesme Milene Marković, u izdanju beogradskog LOM-a, gdje možete naći i dramske tekstove iste autorice. Milena je tridesetosmogodišnjakinja, sjajna pjesnikinja, ali – po mom ukusu – najvažniji novi dramski pisac u Južnih Slavena, tojest u jeziku koji, nakon što nam je to neki dan odobrio stožer za borbu protiv ćirilice i višejezičnosti, imamo smatrati jednim i jedinstvenim jezikom. Ako vam je, pak, do suvremene srpske proze, izbor je ovakav: Aleksandar Gatalica, roman Veliki rat, nagrađen Ninovom nagradom za 2012, Srđan Valjarević, sve njegove knjige na koje naiđete. Ili Svetislav Basara, svi Basarini romani… Ako, pak, ne budete zadovoljni ovom preporukom, ili poželite neku blagonakloniju domaćinsku preporuku, prosurfajte međumrežjem i provjerite kojim se knjigama u zadnje vrijeme oduševljavao Teofil Pančić. Njegove preporuke apsolutno su pouzdane.
Eto, toliko u ovome mom beogradskom pismu, pisanom iz Zagreba. U nekom budućem, možda, probesjedimo o filmovima, glazbi i kazališnim predstavama… Ili o restoranima, kafanama, krčmama, zalogajnicama…
Beogradske knjižare
Prije desetak godina rado sam i često putovao u Beograd iz dva osnovna razloga: prvi jer je to iritiralo domoljube i desničare, uključujući i tadašnjega socijaldemokratskog ministra kulture Antuna Vujića, koji je protiv odlazaka hrvatskih pisaca u Beograd borio promovirajući Araličinu Fukaru po Frankfurtu, a drugi i važniji razlog za ta putovanja bio je što se u Beogradu u to vrijeme čovjek mogao dostojanstveno najesti i napiti, za male novce, neusporedivo dobro. Deset godina kasnije stvari su se promijenile: domoljubi i desničari su, skupa s bivšim ministrom kulture, na takav način zavladali javnim prostorom – eno, Antu Pavelića proglasili su značajnim hrvatskim piscem i političarem – da me je prošla volje iritirati ih, a što se tiče dostojanstva u hrani i piću, ono je i dalje na visini, ali već odavno to za mene nije razlog da putujem u Beograd ili da ljudima koji su mi bliski pišem pisma iz Beograda. Naime, u taj grad – i nešto rjeđe: u obližnji mu Novi Sad – odlazim zarad zadovoljavanja elementarnih kulturnih potreba, i to onih koje se, prije svega drugog, tiču knjiga, starih i novih, i žive književnosti, a onda i filmova, kazališnih predstava, glazbe, izložbi…
Nakon što je u posljednje dvije-tri godine hrvatsko knjiško izdavaštvo doživjelo slom i samosramoćenje, ali ne usljed ekonomske krize, nego usljed neviđene pohlepe samih nakladnika, odlasci u Beograd po knjige postali su neka vrsta životne i egzistencijalne nužde. Također, u isto vrijeme nestalo je i hrvatskih, pogotovo zagrebačkih knjižara (ostao je AGM u Teslinoj, te novootvorena Arkadija, na Jelačić placu, koji se mogu nazivati knjižarama, sve drugo su kineski dućani s drangulijama i ponekom knjigom), tako da više nemamo gdje ni kupovati knjige koje ionako ne izlaze… No, umjesto da se dalje žalimo, pođimo u Beograd, ili ukoliko smo već tamo, zaustavimo se, pred polazak u šoping i obilazak, ispred hotela Moskva.
Iza naših leđa, nekoliko stotina metara niže, niz Terazije, preko puta Beograđanke, nalazi se knjižara Alinari: velika, prozračna, knjižarski vrlo stručno aranžirana, to je knjižara kakve u Zagrebu nakon 1990. više nije bilo. Formalno, iza nje stoji Laguna, veliki izdavač s bestseller reputacijom, koji među probirljivijom publikom nije na dobrome glasu, iako je i to nepravedno. Između ostaloga, naime, Laguna objavljuje u jednom veličanstvenom nizu i izabrana djela portugalskog romanopisca Josea Saramaga, i izabrana djela Borislava Pekića, i romane Svetislava Basare… No, Alinari nije samo Lagunina knjižara. Tu nalazimo knjige svih važnijih srpskih izdavača, ali i većinu važnih knjiga koje su objavili mali ili jedva postojeći izdavači, ponešto književnih časopisa, te sjajan odjel s djelima iz povijesti, sociologije, filozofije, glazbe. Knjižara je vrlo pregledna, knjižari i knjižarke iznimno ljubazni i obaviješteni. I jedna zanimljivost: knjige hrvatskih pisaca u ovoj se, kao i u svim drugim beogradskim knjižarama, nalaze na polici na kojoj piše – Domaći pisci. Neki od tih hrvatskih “domaćih” pisaca su uvijek među četiri pet najizloženijih srpskih pisaca u knjižarama.
Pedesetak metara ispred nas, ukoliko još uvijek stojimo ispred hotela Moskva, nalazi se knjižara Vulkan, jednako prostrana kao i Alinarijeva, ovo je također knjižara iza koje stoji izdavačka kuća (tačnije: nedavno ujedinjene dvije izdavačke kuće). Ova knjižara je nešto manje bogata i pregledna, ali je i dalje daleko iznad standarda koji su u Zagrebu postojali i u ona najbolja vremena, kada je knjige u Profilovom megastoreu raspoređivao Dražen Dabić.
Stotinjak metara niže od Vulkana, niz Knez Mihajlovu ulicu nalazi se moja omiljena beogradska knjižara. U zgradi koja je u vlasništvu Zeptera, u kojoj su i galerija, i nekakva kulturna fondacija, i muzej, mala je Zepterova knjižara. Nekoga će to u Zagrebu začuditi, ali tvrtka koja je na ovim prostorima odavno postala slavna po skupim loncima, escajgu i pokućstvu za koje, katkad, ne znamo ni čemu služi, a čije dućane viđamo i po hrvatskim trgovačkim centrima, bavi se i nekom vrstom maloga, šmekerskog izdavaštva. Objavljuju prijevode ozbiljnih književnih djela koja bi, možda, ostala neobjavljena, i imaju tu knjižaru koja nema više od tridesetak kvadrata prostora, ali izbor i raspored knjiga kakav impresionira, doista, svakoga kupca, znalca i čitatelja. U Zepterovoj knjižari čovjek pomalo shvaća kako izlaganje i trgovanje knjigama također može biti umjetnost, kakva je njihovo pisanje. Istoga sata kad dođem u Beograd – ovo nije pretjerivanje ni hiperbola, doista istoga sata – odem u Zepterovu knjižaru, pozdravim se s knjižarkama, pronjuškam malo po policama i kupujem ono što ću te večeri čitati prije spavanja. Kako široj javnosti ni u Hrvatskoj nije nepoznato da sam pisac i da objavljujem knjige, slobodan sam na ovu vrstu intimne ispovijesti: ozari me kad god neku svoju knjigu vidim u izlogu te knjižare. Naviknut sam na to, viđam svoje naslovnice u svim beogradskim knjižarama, pa i u njihovim izlozima, ali u Zepteru, e to je za mene nešto posebno!
Desetak metara niže, u Knez Mihajlovoj, te u zgradi Filološkog fakulteta, nalaze se dvije knjižare nakladnika Plato. Prije nekoliko godina, Platoova knjižara bila je, možda, i najbolja u Beogradu, ali s knjižarama u tom gradu vam je kao sa ćevabdžinicama u Sarajevu: neprestano se nešto mijenja, jedni se s drugima natječu, jedni gube stečeno prvenstvo, drugi preuzimaju primat…
Preskočit ćemo Akademijinu knjižaru, lijepu podrumsku knjižaricu Stylosa, knjižaru Gece Kona (koja je zaštićeni spomenik kulture), koje se, također, nalaze u Knez Mihajlovoj ili oko nje, ali bila bi grehota ne otići u dvije knjižare-antikvarijata, koja se nalaze na jedva dvadesetak koraka od Knez Mihajlove. Podrumski antikvarijat Dveri postoji već dugo, kao jedno krajnje živopisno mjesto. Nalik kakvoj borhesovskoj jazbini, prepunoj knjiga, slika i crteža, prekrivenih debelim slojevima prašine, Dveri su u svakom pogledu jedinstven prostor. Jednom sam tu, za male novce, kupovao akvarel važnoga i poprilično zaboravljenog bosanskoga i srpskog slikara s početka dvadesetog stoljeća. Vlasnik dućana me je na svaki način pokušavao odgovoriti od nakane da to učinim. Nije bio siguran da je taj akvarel baš za mene, mislio je da bih, možda, mogao na pametniji način uložiti svoj novac… Jednostavno mu se baš i nije dalo odvojiti od te sličice. No, bio sam uporan, nije mogao učiniti ništa.
Drugi antikvarijat nedavno je otvoren, nalazi se u Zmaj Jovinoj, vrlo je lijep i uredan. Prava mala pariška knjižara, s caffeom u dvorištu, gdje se mogu održavati i male umjetničke večeri. Tu sam počeo redovno dolaziti, i već sam kupio neke od važnih knjiga, koje su mi desetljećima nedostajale, nakon što sam ih jednom posudio…
Nadao sam se da ću vas u ovom pismu uputiti i na poneku izložbu, na neke mlade beogradske likovne umjetnike, da ću vam pisati o svojim dojmovima o Beogradskoj filharmoniji, ali i o predivnoj abonentskoj publici u Kolarcu, nadao sam se da ću vam ponešto ispričati o Ateljeu 202 i o Jugoslovenskom dramskom pozorištu, o mladim srpskim dramskim i proznim piscima, te o nekim važnim pjesnicima, ali od svega toga neće biti ništa. Izgleda da smo zaglavili u knjižarama, i više nemamo vremena ni za šta drugo. Kada je već tako, barem da vam preporučim što da kupite. Ako biste čitali klasičnoga europskog pisca dvadesetog stoljeća, u Hrvatskoj nikada dovoljno poznatog, kupite Aleksandra Tišmu, recimo romane Kapo, Upotreba čoveka ili Knjiga o Blamu, u izdanju novosadske Akademske knjige. Naći ćete ih u svakoj od spomenutih knjižara. Ako vam je do poezije, potražite izabrane pjesme Milene Marković, u izdanju beogradskog LOM-a, gdje možete naći i dramske tekstove iste autorice. Milena je tridesetosmogodišnjakinja, sjajna pjesnikinja, ali – po mom ukusu – najvažniji novi dramski pisac u Južnih Slavena, tojest u jeziku koji, nakon što nam je to neki dan odobrio stožer za borbu protiv ćirilice i višejezičnosti, imamo smatrati jednim i jedinstvenim jezikom. Ako vam je, pak, do suvremene srpske proze, izbor je ovakav: Aleksandar Gatalica, roman Veliki rat, nagrađen Ninovom nagradom za 2012, Srđan Valjarević, sve njegove knjige na koje naiđete. Ili Svetislav Basara, svi Basarini romani… Ako, pak, ne budete zadovoljni ovom preporukom, ili poželite neku blagonakloniju domaćinsku preporuku, prosurfajte međumrežjem i provjerite kojim se knjigama u zadnje vrijeme oduševljavao Teofil Pančić. Njegove preporuke apsolutno su pouzdane.
Eto, toliko u ovome mom beogradskom pismu, pisanom iz Zagreba. U nekom budućem, možda, probesjedimo o filmovima, glazbi i kazališnim predstavama… Ili o restoranima, kafanama, krčmama, zalogajnicama…