U povodu izložbe “Kultura Srba u Dubrovniku 1790-2010”, otvorene u Arhivu Srbije u Beogradu
Jedna je to od onih priča koje unutar hrvatske kulture ne mogu biti ni započete, a kamoli ispričane: zakašnjela nacionalizacija katoličkoga puka u propaloj Dubrovačkoj republici. U optiranju između hrvatstva i srpstva nije se odlučivalo samo o tome čiji će biti Dubrovnik, nego – mnogo važnije – o tome hoće li nacionalne paradigme Hrvata i Srba biti unificirane u skladu s njihovom vjerskom pripadnošću, hoće li katolici biti isključivo Hrvati, a Srbi samo pravoslavni. Još sve do pred kraj devetnaestog stoljeća ishod nije bio do kraja siguran, ali kada je jednom odlučeno, odluka je trajna i nepromjenjiva. U njoj je šifra nacionalnog pripadanja, ali i međunacionalnog ratovanja: svaki je rat između Srba i Hrvata ujedno i vjerski rat, čak i onaj u kojem bi ratovali samo ateisti, ali u svakom se ratu nastoje izmaštati i nekakvi Srbi-katolici i Hrvati-pravoslavci, ne bi li se na taj način, proširenjem paradigme, širio i državni teritorij.
Priča o dubrovačkom optiranju ostat će neizrečena zbog trajne nezrelosti hrvatskoga društva i kulture, a onda i zbog kukavičluka hrvatske pripovjedne naracije, i njezinih nositelja, pisaca, filmskih redatelja, pa i povjesničara. U toj nezrelosti, ili u nespremnosti da se govori o načinima na koji je neka kultura nastajala, prvi je, ali i konačni razlog njezina izvjesnog i lakog nestanka. Danas, 2012, ne čini se dalekim vrijeme kada će se hrvatska nacija svesti na manju skupinu pandura i sobarica, koji u slobodno vrijeme plešu folklor i zabavljaju se pripovijestima o svome mitskom i legendarnom podrijetlu.
Ali u svim velikim, obično sasvim banalnim, pričama koje se ne mogu i ne smiju ispričati, postoje one male, tragične i krvave, obiteljske i privatne, unutrašnje priče, koje bi se mogle pričati, ali nemaju komu, jer se obično tiču neke manjine i njezina snalaženja među većinom. Takva je i priča o dubrovačkim pravoslavcima, o tim autentičnim Srbima, koji su te nacije bili po vlastitome rođenju i sudbini, a ne na osnovu bilo čije imperijalne odluke ili povijesne logike. Međutim, upravo su oni, kao manjinci, morali biti, i uvijek su bili, prva i posljednja žrtva velike povijesti i svih njezinih iluzija. U tome, naravno, nisu izuzetni, niti se sudbinom razlikuju od slavonskih i vojvođanskih Nijemaca, dalmatinskih Talijana ili – na kraju svih krajeva – od zemunskih ili petrovaradinskih Hrvata. Stradanje manjine u pravilu se tiče snova i iluzija njezinih sunarodnjaka, koji tamo negdje daleko, zaštićeni većinskim osjećajem, kuju velike planove za cijelu naciju.
Priča o dubrovačkim Srbima i o dubrovačkom pravoslavlju veličanstvena je u svome sitnom, filigranskom vezu. Nikada većinski, nikada moćni, a oduvijek na dvadesetak kilometara, na popišaj puta i na domet minobacača, od prostranstava u kojima su sigurna i zaštićena većina. U tom snažnom i strašnom psihološkom i mentalitetnom iskušenju, između sudbine i spasenja, preživljavali su svoja stoljeća, i bivali neka čudnovata vrsta, pa se ne zna jesu li čudniji bili gradu Dubrovniku ili svojim većinskim sunarodnjacima. Iz perspektive neke ozbiljne kulture, velike književnosti ili samo ideje o tome što književnost u svom nastanku treba biti, dubrovački Srbi i pravoslavci važan su slučaj. O njima bismo trebali pisati i govoriti, oni su naša povlaštena, silna tema, velika poaroovska intriga i hičkokovski triler, ali iz očišta ratničke logike i iz svake patriotske perspektive, ako na gradove gledamo kroz topovske cijevi i kroz prozore naših akademija nauka i umjetnosti, ti ljudi ne samo da su smetnja i višak, nego su sitan povijesni otpad, koji će na kraju sebe samoga počistiti. Na žalost i sramotu većinske kulture, a na štetu nekoga višeg, povijesnog sjećanja.
Stari su Dubrovčani, za razliku od većine balkanskih i južnoslavenskih zajednica svoga doba, imali strast prema zapisivanju i dokumentiranju te prema nizanju ceremonijala i stvaranju tradicije. Ono što su drugdje mitovi i legende o davnoj slavi kraljevstava, u Dubrovniku su dokumenti, potvrde, ugovori. Jedan od njih potpisan je još u srednjemu vijeku, godine 1333, između srpskoga cara Dušana i dubrovačke vlade, i prema njemu su, između ostaloga, Dubrovčani trebali plaćati godišnji tribut srpskim pravoslavnim manastirima, u Jeruzalemu pa na Svetoj gori Atosu, da bi se tamošnji monasi molili za spas i sreću Republike, a ustvari da bi se ona zaštitila od teritorijalnih apetita tadašnjega moćnog Dušanova carstva. I ničega tu neobičnog ne bi bilo, i sve bi bilo u skladu s najboljim tradicijama dubrovačke diplomacije, da tribut nije poštovan i plaćan Hilandarskome manastiru sve do pada Dubrovačke republike, punih 470 godina. U međuvremenu odavno je propalo Dušanovo carstvo, Srbi su pali pod otomansku vlast, nestalo je i Pećke patrijaršije i skoro svakoga živoga ili pisanog traga o postojanju jedne države i njezine kulture, ali su Dubrovčani, ipak, poštovali ugovor. Ceremonijalno su čuvali vlastitu tradiciju, u nekom čudnom, fatalističkom uvjerenju da bi ih ona mogla sačuvati od propasti, od moćnih neprijatelja i od vlastitoga zastarijevanja, ali su tako čuvali i tradiciju onih kojima su svoj čudni dug uporno plaćali.
Naravno, za to vrijeme u samome Dubrovniku nije bilo vjerskih sloboda u današnjem smislu riječi, nije se smjela izgraditi pravoslavna bogomolja, pa čak ni na privatnome posjedu Save Vladislavića, rođenoga Dubrovčanina i visokog pouzdanika ruskoga cara Petra Velikog. Kada je 1711. Savi odbijena dozvola za gradnju kapele na Posatu, on se tako naljutio da je otišao u Sankt Peterburg i više nikada nije navratio u svoj grad. O Vladislaviću pisao je Jovan Dučić svoju dokumentarističku laudaciju, ali njegov životopis, avanturistički, urotnički i prosvjetiteljski, zapravo nikada u srpskoj niti u hrvatskoj književnosti nije dobio svoju pripovijest. Na neki način je i Sava Vladislavić, koliko god bivao pri ruci najmoćnijem vladaru svoga vremena, u kulturi svoga svijeta ostao manjinac, čudnovati grof ilirski.
Srbi Grad intenzivnije naseljavaju s početkom devetnaestog stoljeća. Dolaze iz Hercegovine i istočne Bosne, pokreću trgovinu, osnivaju svoja društva, stvaraju mikrotradiciju i grade crkve, na kraju i onu veliku, Svetoga Blagovještenja, u Ulici od puča, posvećenu 1877. Tada su već postojale ugledne i moćne dubrovačke srpske obitelji, čija će se loza u nekoliko slučajeva prenositi kroz cijelo dvadeseto stoljeće i opstati u Gradu sve do današnjih dana, tada je, u vrijeme posvećenja crkve Svetoga Blagovještenja bilo dovršeno kalemljenje jednoga manjinskog identiteta na većinski identitet katoličkog Dubrovnika, i mogla je započeti njegova propast i povijest dugog stradanja, koja će, opet, za generacije tih ljudi biti vrijeme porodične i privatne sreće, napredovanja prema nekom višem, u historijskim kronikama zanemarenom osobnom cilju, vrijeme rađanja i umiranja mimo svake historijske logike, sve do trenutaka kada bi se, kao 1941. i 1945, te kao 1991. privatno vrijeme izjednačilo s javnim. A takvo poravnavanje satova uvijek i svakome može značiti samo nesreću.
U tom vremenu, nakon što je sagrađena crkva Svetoga Blagovještenja, i predviđena za buduća neka doba kada će pravoslavnih vjernika biti mnogo više nego te 1877, u centrima srpske kulture i politike, u Novom Sadu, Beogradu, Mostaru, Beču ili Zagrebu, bilo je više interesa oko nacionalnog identiteta katoličkog Dubrovnika i njegove kulture i tradicije, nego što će ga kroz cijelo dvadeseto stoljeće biti za srpsku pravoslavnu manjinu u tom gradu, koja će, opet, najteže i stradavati zbog vrste tog interesa i načina na koji se on ispoljavao. U tom nastojanju, nakon što je već sve bilo gotovo i na Balkanu se već odavno znalo i što je čije i tko je koje nacije, da se katolički Dubrovnik oglasi srpskim, zajedno sa svom njegovom kulturnom i književnošću, po strani su, gotovo zaboravljeni, ostali pripadnici te žilave manjine, koja nikada neće do kraja ispuniti crkvu Svetoga Blagovještenja.
Konačna katastrofa po srpsku pravoslavnu zajednicu nastupit će nakon što 1991. Grad bude napadnut, opsađen i granatiran s mora i kopna, najprije u ime tada već fantomske ideje o obrani Jugoslavije, a odmah zatim u ime one druge, još smrtonosnije fantazme o starome srpstvu katoličkog Dubrovnika. Taj relativno kratki, ali besprimjerno prljav i odvratan rat, u kojem je po Konavlima pljačkana bijela tehnika a nekretnine spaljivane, pomaknuo je tektonske ploče ispod Grada i mijenjao smisao, sadržaj i sjećanja jedne kulture. Dubrovnik je u fizičkome smislu obranjen pred osvajačima, ali je u duhovnom i kulturnom pogledu postao pogranična karaula na repu Hrvatske, u kojoj će najvrednije nekretnine pokupovati britanski i ruski slaboobrazovani dokoličari, krijumčari oružja i naftaši, i pred čije će drevne zidine doplovljavati ploveći bijeli neboderi, da bi stanari prošetali Stradunom i ispraznili svoja crijeva na toj hridi slobode. Zaštitivši se od svoga tisućljetnog okruženja i od velikoga dijela vlastite povijesti, Grad će slaviti svoje nove pobjede, vješajući o Orlandov kip preteške nacionalne barjake, pod kojim će nesretnome mladiću popucati njegove kamene ruke.
Za dubrovačku srpskopravoslavnu manjinu i njezinu povijest više sam se počeo interesirati otkada u taj grad ne dolazim. Niti imam volje sebi objašnjavati današnji Dubrovnik, a dostojanstvo me priječi da sebe objašnjavam njemu, pa je najbolje da na njega, koji me se itekako ticao i tiče me se, gledam iz prikrajka. Ionako me više zanima ono čega u Dubrovniku više nema od onoga čega danas tamo ima. To je bio razlog, uz neka prijateljstva i ljudske naklonosti, što sam putovao u Beograd, na otvorenje izložbe “Kultura Srba u Dubrovniku 1790-2010”, podnaslovljene “iz riznice srpske pravoslavne crkve Svetoga Blagovještenja”, koja je priređena u suorganizaciji Srpske pravoslavne crkvene općine u Dubrovniku i Arhiva Srbije, i što sam prethodno, opet povlašten prijateljstvom, pomalo zavirivao u veliki katalog u njegovu nastajanju pred izložbu. Ta je knjiga – politički korektno objavljena u ćiriličnom ekavskom i latiničnom ijekavskom izdanju – mala kulturna, politička i porodična povijest dubrovačkih Srba. Priredili su je dubrovački paroh Goran Spaić, te Jelica Reljić i Miroslav Perišić, oboje iz Arhiva Srbije. Tekstove je ispisalo dvadesetero autora, znanstvenika iz Beograda, Dubrovnika i Zagreba. Onaj, meni najzanimljiviji dio porodičnih povijesti sastavio je dubrovački povjesničar umjetnosti i svojevrsni lokalni polihistor Ivan Viđen.
Ali glavni lik ove priče je otac Goran Spaić, cjelinom svoga zvanja i crkvene časti: protojerej stavrofor, paroh dubrovački i starješina crkve Svetoga Blagovještenja u Dubrovniku. Njemu je, kao pokretaču izložbe, bilo jasno da je ovaj katalog, vjerojatno, jedinstvena prilika da se otpočetka do kraja pokuša ispričati povijest dubrovačkih Srba, u kojoj će biti arhivirano, katalogizirano i opisano svo njihovo umjetničko blago. Cijela stvar je, naravno, otpočetka bila dvostruko osjetljiva: srpsku bi metropolsku elitu mogla razjariti time što će srpski Dubrovnik svesti na njegovu manjinsku i pravoslavnu mjeru, dok će hrvatskoj eliti smetati već to što se uopće i govori, pa još u Beogradu, o nekome srpskome dubrovačkom blagu. Svedena na svoje dvostruko prezreno manjinstvo, nakon što joj se propast već dogodila, a historija joj dokončana, predvođena ocem Goranom, zajednica je ispričala priču o sebi.
Na otvorenje izložbe došao je neki neobičan, vrlo šarolik svijet. Ispred velike, historicističke građevine Arhiva Srbije, u njezinom dvorištu, i vani na ulici, našli su se srpski vladike i popovi, predvođeni patrijarhom Irinejem, pa profesori s bogoslovnih fakulteta i dvojica imama s ahmedijama, koje su se bijelile pod žeženim kasnolipanjskim suncem, ali puno više je bilo nekoga običnog svijeta: Dubrovčana, pravoslavnih i katolika, koji su doputovali na izložbu, pa Dubrovčana što žive u Beogradu i Dubrovčana ne po zavičaju, nego po nekome unutarnjem opredjeljenju i izboru, a uz njih i ljudi raznih i kojekakvih, redom prijatelja, koji će dugo i strpljivo slušati govornike, i neće čuti niti jednu krivu riječ, ništa što bi moglo posvađati neizmirene ili što bi moglo vrijeđati pomirene.
Govorio je episkop zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije, govorio je i srpski ministar kulture Predrag Marković, ali je za samu izložbu – da ne bude krivih glasova, da netko nešto krivo ne čuje i ne shvati – najvažnije bilo (ocu Goranu Spaiću vjerojatno se stijena Laus sa srca svalila kada je čuo da on dolazi) što je na otvorenje stigao i govor održao pomoćnik hrvatske ministrice kulture Zlatko Uzelac. Time je, na simboličnoj razini, ostvaren sam smisao ove neobične i snažne izložbe. Naime, iako se održava u Beogradu, iako se na njoj predstavlja jedan segment, ruban i sitan – koliko god silno dragocjen – srpske kulture, izložba može imati smisla samo ako je prihvate i svojom dožive većinski Dubrovnik i živa hrvatska kultura.
Ali ima u tome i neke svakodnevnije, možda i prizemnije, ljudskije kalkulacije, o kojoj paroh dubrovački mora voditi računa: ne daj Bože da beogradska izložba i katalog naštete ijednome dubrovačkom manjincu, Srbinu i pravoslavcu, ili onome koga većinska okolina smatra Srbinom i pravoslavcem, i ne daj Bože da, s argumenta ove izložbe, nekoga čovjeka samo krivo pogledaju dok u dućanu kupuje kruh ili dok stoji ispred izloga one stradunske knjižare i promatra naslovnice, jer tada cijela stvar nema baš nikakvog smisla. Otac Goran Spaić razapet je između velike povijesti Dubrovnika i svakodnevice svoje obitelji i svoga malenog stada. Na jednoj su strani Grad i njegova prošlost, te srpska kultura i pravoslavna tradicija kao njezin važan začin, a na drugoj je strani život, koji s tom poviješću Grada i njegove većinske i svih manjinskih zajednica, više nema ama baš nikakve veze. Parohova misija je takva, njemu nije dano da učini što i ja, pa da pred uvredama novoga doba dezertira negdje u duboku pozadinu, iz koje bi na Dubrovnik gledao kao na vlastitu prošlost i na zajedničko pamćenje. Meni je dovoljna fikcija, dok se on brine o živim ljudima.
U toj su fikciji i mrtvi Dubrovčani iz kataloga ove izložbe, pa tako, recimo, i kapetan Niko Kovačević, iz slavne srpske porodice Kovačevića, koja je u Gradu živjela otpočetka devetnaestog stoljeća, o čijoj sudbini ovako u Beograd javlja srpski generalni konzul u Trstu Haim Davičo: “U Bejrutu je umro u nemačkom špitalju Nikola Kovačević, kapetan ‘Lojda’, veliki rodoljub rodom iz Dubrovnika i jedan od onih sad retkih Dubrovčana, koji je svoja srpska osećanja umeo da očuva od mešavine sa partijskim ljudima iz Srbije i od crnogorskog spletkarenja. Držim, da je bio u udaljenom srostvu sa Gđom Konstantinovićkom. Ako se njegovo telo bude prenelo u ovdašnje srpsko groblje, položiću na njegov odar jedan venac…” Tako piše konzul Davičo ministru inostranih dela Kraljevine Srbije Simi Lozaniću, i iz njegove diplomatske depeše raste cijela jedna naknadna historija, iz koje se, opet, grana, u slobodnoj čitateljskoj imaginaciji, ispunjenoj kojekakvim usputnim znanjima o svakodnevici i dubrovačkim sjećanjima, niz mogućih, stvarnih ili izmišljenih, priča i pripovijesti o jednome Dubrovniku, kojem je ovaj današnji samo kulisa. Ili prazna školjka koju su odavno napustili svi njezini stanari.
Ali i tog Haima Daviča, sposobnog diplomata, a pomalo i špijuna, srpskog Jevrejina i manjinca, pritom patriota kakvim samo manjinac i može biti, znam iz drugih, od Dubrovnika vrlo udaljenih dokumenata i knjiga, pa mi se i on, premda odavno mrtav i sasvim fiktivan, življim čini od mnogih zlonamjernika kojima je džaba išta objašnjavati, a uzaludno ih je i izbjegavati. Spominjem ga usput, kao i kapetana Nika Kovačevića, premda bi se o obojici moglo nadugo i zanimljivo pisati i pripovijedati. Povijest manjina, nacionalnih ili vjerskih, povijest mikrozajednica svake vrste redovito je povijest oriđinala, izdvojenih slučajeva, drugih i drukčijih, i ona je redovito, barem za književnost i za svaku malu historiju i historiju svakodnevice, zanimljivija i uzbudljivija od većinske povijesti. Iako je i to istina da se u tim malim i manjinskim historijama uvijek vrlo vjerno zrcale velike povijesti i povijesti većinske zajednice. Tko umije čitati i kome je do toga uopće stalo, u priču o dubrovačkim Srbima upisana je cijela priča o Dubrovniku. Kultura manjine je poput DNK svake većinske historije i kulture.
Cijeloga svog svjesnog života, u Sarajevu i u Dubrovniku, okružen sam razglednicama, bedekerima, knjižicama i požutjelim starinskim prospektima, koji su nosili znak knjižara i tiskara Jova Tošovića. Kada sam se doselio u Zagreb, jedna od stvari koje sam krenuo skupljati po ovdašnjim antikvarijatima, bile su te razglednice, bedekeri, knjižice, prospekti i fotomonografije Jova Tošovića. Zatrpavam se svim tim kartolinama i papirušinama, nadlagujući se da će mi zatrebati i da ću o svemu tome pisati. A neću, vjerojatno, nikad, nego je na Tošovićevim fotografijama i u njegovim publikacijama moj privatni Dubrovnik. Ili moj jedini Dubrovnik, dok za drugi, zapravo, i ne znam. Kratka i uzbudljiva povijest dubrovačkih Tošovića, kako je u svom tekstu opisuje Ivan Viđen, dio je dubrovačke srpske povijesti i može se pročitati u katalogu za beogradsku izložbu. Može se pročitati i to da je Jovo Tošović, s oba svoja sina, pogubljen u ustaškome logoru, u Gospiću 1941, što onda neki drukčiji smisao daje i svim tim crno-bijelim razglednicama grada Dubrovnika iz zagrebačkih ili beogradskih antikvarijata. Jovo Tošović je, bez ikakvog pretjerivanja, otac većine rakursa iz kojih se, do dana današnjega, fotografiraju Grad i njegove znamenitosti. Na razglednicama Jova Tošovića Dubrovnik je prvi put izgledao onako kakvim ga mi današnji pamtimo i na slikama vidimo. Njemu pripada patent na gradske vedute, on je autor onoga što će se pretvoriti u niz općih mjesta. U tom licu, u toj slici Grada morala bi nekako biti upisana sudbina Jova Tošovića i dvojice njegovih sinova.
Na izložbi u Beogradu pokazana je i lijepa zbirka ikona. Među njima i Hristos u grobu, iz petnaestoga ili šesnaestoga stoljeća, koja je mom skromnom pogledu najdraža. Čista i jednostavna, lišena svih ukrasa, ceremonijalnosti i velike retorike, ova ikona spaja udaljene vremenske tačke, između kojih se smjestila, nastajala je, rasla i gasila se, jedna kultura. O povijesti ove ikone nećemo saznati ništa, ni kako je stigla u Dubrovnik, ni kamo je, kako i koliko dugo putovala. To je onaj dio priče koji može nadomjestiti samo imaginacija pisca, jer nema svjedoka, niti ih je ikada bilo, koji bi ispraćali i dokumentirali povijest ikone, od ikonopisca do crkvenoga muzeja u Dubrovniku. Iznad Hristosa, dok se diže iz groba, nad ramenima njegovim, dva su neobično sitna anđela, kao dva opnokrilca, vilina konjica. Ono pred čime čovjek zanijemi jest ta jednostavnost usred koje je, među njegovim ramenima, proteklo svo to vrijeme, pet ili šest stoljeća dugo.
Ne treba ni sumnjati da će se naći i takvih koji će razbijati glavu u pokušaju da dokonaju zadnje namjere koje su vladika Grigorije i otac Goran imali s ovom beogradskom izložbom i dva prateća kataloga, ćiriličnim i latiničnim. Uzaludan trud uzaludnih ljudi, jer je u ovakvim stvarima istina vrlo jednostavna. Zadnja njihova namjera bila je da baš ja vidim Hristosa u grobu, Imago Pietatis, među beogradskim Dubrovčanima. Ne treba dalje misliti.
Grad koji je poštovao ugovore i s davno nestalim carstvima
U povodu izložbe “Kultura Srba u Dubrovniku 1790-2010”, otvorene u Arhivu Srbije u Beogradu
Jedna je to od onih priča koje unutar hrvatske kulture ne mogu biti ni započete, a kamoli ispričane: zakašnjela nacionalizacija katoličkoga puka u propaloj Dubrovačkoj republici. U optiranju između hrvatstva i srpstva nije se odlučivalo samo o tome čiji će biti Dubrovnik, nego – mnogo važnije – o tome hoće li nacionalne paradigme Hrvata i Srba biti unificirane u skladu s njihovom vjerskom pripadnošću, hoće li katolici biti isključivo Hrvati, a Srbi samo pravoslavni. Još sve do pred kraj devetnaestog stoljeća ishod nije bio do kraja siguran, ali kada je jednom odlučeno, odluka je trajna i nepromjenjiva. U njoj je šifra nacionalnog pripadanja, ali i međunacionalnog ratovanja: svaki je rat između Srba i Hrvata ujedno i vjerski rat, čak i onaj u kojem bi ratovali samo ateisti, ali u svakom se ratu nastoje izmaštati i nekakvi Srbi-katolici i Hrvati-pravoslavci, ne bi li se na taj način, proširenjem paradigme, širio i državni teritorij.
Priča o dubrovačkom optiranju ostat će neizrečena zbog trajne nezrelosti hrvatskoga društva i kulture, a onda i zbog kukavičluka hrvatske pripovjedne naracije, i njezinih nositelja, pisaca, filmskih redatelja, pa i povjesničara. U toj nezrelosti, ili u nespremnosti da se govori o načinima na koji je neka kultura nastajala, prvi je, ali i konačni razlog njezina izvjesnog i lakog nestanka. Danas, 2012, ne čini se dalekim vrijeme kada će se hrvatska nacija svesti na manju skupinu pandura i sobarica, koji u slobodno vrijeme plešu folklor i zabavljaju se pripovijestima o svome mitskom i legendarnom podrijetlu.
Ali u svim velikim, obično sasvim banalnim, pričama koje se ne mogu i ne smiju ispričati, postoje one male, tragične i krvave, obiteljske i privatne, unutrašnje priče, koje bi se mogle pričati, ali nemaju komu, jer se obično tiču neke manjine i njezina snalaženja među većinom. Takva je i priča o dubrovačkim pravoslavcima, o tim autentičnim Srbima, koji su te nacije bili po vlastitome rođenju i sudbini, a ne na osnovu bilo čije imperijalne odluke ili povijesne logike. Međutim, upravo su oni, kao manjinci, morali biti, i uvijek su bili, prva i posljednja žrtva velike povijesti i svih njezinih iluzija. U tome, naravno, nisu izuzetni, niti se sudbinom razlikuju od slavonskih i vojvođanskih Nijemaca, dalmatinskih Talijana ili – na kraju svih krajeva – od zemunskih ili petrovaradinskih Hrvata. Stradanje manjine u pravilu se tiče snova i iluzija njezinih sunarodnjaka, koji tamo negdje daleko, zaštićeni većinskim osjećajem, kuju velike planove za cijelu naciju.
Priča o dubrovačkim Srbima i o dubrovačkom pravoslavlju veličanstvena je u svome sitnom, filigranskom vezu. Nikada većinski, nikada moćni, a oduvijek na dvadesetak kilometara, na popišaj puta i na domet minobacača, od prostranstava u kojima su sigurna i zaštićena većina. U tom snažnom i strašnom psihološkom i mentalitetnom iskušenju, između sudbine i spasenja, preživljavali su svoja stoljeća, i bivali neka čudnovata vrsta, pa se ne zna jesu li čudniji bili gradu Dubrovniku ili svojim većinskim sunarodnjacima. Iz perspektive neke ozbiljne kulture, velike književnosti ili samo ideje o tome što književnost u svom nastanku treba biti, dubrovački Srbi i pravoslavci važan su slučaj. O njima bismo trebali pisati i govoriti, oni su naša povlaštena, silna tema, velika poaroovska intriga i hičkokovski triler, ali iz očišta ratničke logike i iz svake patriotske perspektive, ako na gradove gledamo kroz topovske cijevi i kroz prozore naših akademija nauka i umjetnosti, ti ljudi ne samo da su smetnja i višak, nego su sitan povijesni otpad, koji će na kraju sebe samoga počistiti. Na žalost i sramotu većinske kulture, a na štetu nekoga višeg, povijesnog sjećanja.
Stari su Dubrovčani, za razliku od većine balkanskih i južnoslavenskih zajednica svoga doba, imali strast prema zapisivanju i dokumentiranju te prema nizanju ceremonijala i stvaranju tradicije. Ono što su drugdje mitovi i legende o davnoj slavi kraljevstava, u Dubrovniku su dokumenti, potvrde, ugovori. Jedan od njih potpisan je još u srednjemu vijeku, godine 1333, između srpskoga cara Dušana i dubrovačke vlade, i prema njemu su, između ostaloga, Dubrovčani trebali plaćati godišnji tribut srpskim pravoslavnim manastirima, u Jeruzalemu pa na Svetoj gori Atosu, da bi se tamošnji monasi molili za spas i sreću Republike, a ustvari da bi se ona zaštitila od teritorijalnih apetita tadašnjega moćnog Dušanova carstva. I ničega tu neobičnog ne bi bilo, i sve bi bilo u skladu s najboljim tradicijama dubrovačke diplomacije, da tribut nije poštovan i plaćan Hilandarskome manastiru sve do pada Dubrovačke republike, punih 470 godina. U međuvremenu odavno je propalo Dušanovo carstvo, Srbi su pali pod otomansku vlast, nestalo je i Pećke patrijaršije i skoro svakoga živoga ili pisanog traga o postojanju jedne države i njezine kulture, ali su Dubrovčani, ipak, poštovali ugovor. Ceremonijalno su čuvali vlastitu tradiciju, u nekom čudnom, fatalističkom uvjerenju da bi ih ona mogla sačuvati od propasti, od moćnih neprijatelja i od vlastitoga zastarijevanja, ali su tako čuvali i tradiciju onih kojima su svoj čudni dug uporno plaćali.
Naravno, za to vrijeme u samome Dubrovniku nije bilo vjerskih sloboda u današnjem smislu riječi, nije se smjela izgraditi pravoslavna bogomolja, pa čak ni na privatnome posjedu Save Vladislavića, rođenoga Dubrovčanina i visokog pouzdanika ruskoga cara Petra Velikog. Kada je 1711. Savi odbijena dozvola za gradnju kapele na Posatu, on se tako naljutio da je otišao u Sankt Peterburg i više nikada nije navratio u svoj grad. O Vladislaviću pisao je Jovan Dučić svoju dokumentarističku laudaciju, ali njegov životopis, avanturistički, urotnički i prosvjetiteljski, zapravo nikada u srpskoj niti u hrvatskoj književnosti nije dobio svoju pripovijest. Na neki način je i Sava Vladislavić, koliko god bivao pri ruci najmoćnijem vladaru svoga vremena, u kulturi svoga svijeta ostao manjinac, čudnovati grof ilirski.
Srbi Grad intenzivnije naseljavaju s početkom devetnaestog stoljeća. Dolaze iz Hercegovine i istočne Bosne, pokreću trgovinu, osnivaju svoja društva, stvaraju mikrotradiciju i grade crkve, na kraju i onu veliku, Svetoga Blagovještenja, u Ulici od puča, posvećenu 1877. Tada su već postojale ugledne i moćne dubrovačke srpske obitelji, čija će se loza u nekoliko slučajeva prenositi kroz cijelo dvadeseto stoljeće i opstati u Gradu sve do današnjih dana, tada je, u vrijeme posvećenja crkve Svetoga Blagovještenja bilo dovršeno kalemljenje jednoga manjinskog identiteta na većinski identitet katoličkog Dubrovnika, i mogla je započeti njegova propast i povijest dugog stradanja, koja će, opet, za generacije tih ljudi biti vrijeme porodične i privatne sreće, napredovanja prema nekom višem, u historijskim kronikama zanemarenom osobnom cilju, vrijeme rađanja i umiranja mimo svake historijske logike, sve do trenutaka kada bi se, kao 1941. i 1945, te kao 1991. privatno vrijeme izjednačilo s javnim. A takvo poravnavanje satova uvijek i svakome može značiti samo nesreću.
U tom vremenu, nakon što je sagrađena crkva Svetoga Blagovještenja, i predviđena za buduća neka doba kada će pravoslavnih vjernika biti mnogo više nego te 1877, u centrima srpske kulture i politike, u Novom Sadu, Beogradu, Mostaru, Beču ili Zagrebu, bilo je više interesa oko nacionalnog identiteta katoličkog Dubrovnika i njegove kulture i tradicije, nego što će ga kroz cijelo dvadeseto stoljeće biti za srpsku pravoslavnu manjinu u tom gradu, koja će, opet, najteže i stradavati zbog vrste tog interesa i načina na koji se on ispoljavao. U tom nastojanju, nakon što je već sve bilo gotovo i na Balkanu se već odavno znalo i što je čije i tko je koje nacije, da se katolički Dubrovnik oglasi srpskim, zajedno sa svom njegovom kulturnom i književnošću, po strani su, gotovo zaboravljeni, ostali pripadnici te žilave manjine, koja nikada neće do kraja ispuniti crkvu Svetoga Blagovještenja.
Konačna katastrofa po srpsku pravoslavnu zajednicu nastupit će nakon što 1991. Grad bude napadnut, opsađen i granatiran s mora i kopna, najprije u ime tada već fantomske ideje o obrani Jugoslavije, a odmah zatim u ime one druge, još smrtonosnije fantazme o starome srpstvu katoličkog Dubrovnika. Taj relativno kratki, ali besprimjerno prljav i odvratan rat, u kojem je po Konavlima pljačkana bijela tehnika a nekretnine spaljivane, pomaknuo je tektonske ploče ispod Grada i mijenjao smisao, sadržaj i sjećanja jedne kulture. Dubrovnik je u fizičkome smislu obranjen pred osvajačima, ali je u duhovnom i kulturnom pogledu postao pogranična karaula na repu Hrvatske, u kojoj će najvrednije nekretnine pokupovati britanski i ruski slaboobrazovani dokoličari, krijumčari oružja i naftaši, i pred čije će drevne zidine doplovljavati ploveći bijeli neboderi, da bi stanari prošetali Stradunom i ispraznili svoja crijeva na toj hridi slobode. Zaštitivši se od svoga tisućljetnog okruženja i od velikoga dijela vlastite povijesti, Grad će slaviti svoje nove pobjede, vješajući o Orlandov kip preteške nacionalne barjake, pod kojim će nesretnome mladiću popucati njegove kamene ruke.
Za dubrovačku srpskopravoslavnu manjinu i njezinu povijest više sam se počeo interesirati otkada u taj grad ne dolazim. Niti imam volje sebi objašnjavati današnji Dubrovnik, a dostojanstvo me priječi da sebe objašnjavam njemu, pa je najbolje da na njega, koji me se itekako ticao i tiče me se, gledam iz prikrajka. Ionako me više zanima ono čega u Dubrovniku više nema od onoga čega danas tamo ima. To je bio razlog, uz neka prijateljstva i ljudske naklonosti, što sam putovao u Beograd, na otvorenje izložbe “Kultura Srba u Dubrovniku 1790-2010”, podnaslovljene “iz riznice srpske pravoslavne crkve Svetoga Blagovještenja”, koja je priređena u suorganizaciji Srpske pravoslavne crkvene općine u Dubrovniku i Arhiva Srbije, i što sam prethodno, opet povlašten prijateljstvom, pomalo zavirivao u veliki katalog u njegovu nastajanju pred izložbu. Ta je knjiga – politički korektno objavljena u ćiriličnom ekavskom i latiničnom ijekavskom izdanju – mala kulturna, politička i porodična povijest dubrovačkih Srba. Priredili su je dubrovački paroh Goran Spaić, te Jelica Reljić i Miroslav Perišić, oboje iz Arhiva Srbije. Tekstove je ispisalo dvadesetero autora, znanstvenika iz Beograda, Dubrovnika i Zagreba. Onaj, meni najzanimljiviji dio porodičnih povijesti sastavio je dubrovački povjesničar umjetnosti i svojevrsni lokalni polihistor Ivan Viđen.
Ali glavni lik ove priče je otac Goran Spaić, cjelinom svoga zvanja i crkvene časti: protojerej stavrofor, paroh dubrovački i starješina crkve Svetoga Blagovještenja u Dubrovniku. Njemu je, kao pokretaču izložbe, bilo jasno da je ovaj katalog, vjerojatno, jedinstvena prilika da se otpočetka do kraja pokuša ispričati povijest dubrovačkih Srba, u kojoj će biti arhivirano, katalogizirano i opisano svo njihovo umjetničko blago. Cijela stvar je, naravno, otpočetka bila dvostruko osjetljiva: srpsku bi metropolsku elitu mogla razjariti time što će srpski Dubrovnik svesti na njegovu manjinsku i pravoslavnu mjeru, dok će hrvatskoj eliti smetati već to što se uopće i govori, pa još u Beogradu, o nekome srpskome dubrovačkom blagu. Svedena na svoje dvostruko prezreno manjinstvo, nakon što joj se propast već dogodila, a historija joj dokončana, predvođena ocem Goranom, zajednica je ispričala priču o sebi.
Na otvorenje izložbe došao je neki neobičan, vrlo šarolik svijet. Ispred velike, historicističke građevine Arhiva Srbije, u njezinom dvorištu, i vani na ulici, našli su se srpski vladike i popovi, predvođeni patrijarhom Irinejem, pa profesori s bogoslovnih fakulteta i dvojica imama s ahmedijama, koje su se bijelile pod žeženim kasnolipanjskim suncem, ali puno više je bilo nekoga običnog svijeta: Dubrovčana, pravoslavnih i katolika, koji su doputovali na izložbu, pa Dubrovčana što žive u Beogradu i Dubrovčana ne po zavičaju, nego po nekome unutarnjem opredjeljenju i izboru, a uz njih i ljudi raznih i kojekakvih, redom prijatelja, koji će dugo i strpljivo slušati govornike, i neće čuti niti jednu krivu riječ, ništa što bi moglo posvađati neizmirene ili što bi moglo vrijeđati pomirene.
Govorio je episkop zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije, govorio je i srpski ministar kulture Predrag Marković, ali je za samu izložbu – da ne bude krivih glasova, da netko nešto krivo ne čuje i ne shvati – najvažnije bilo (ocu Goranu Spaiću vjerojatno se stijena Laus sa srca svalila kada je čuo da on dolazi) što je na otvorenje stigao i govor održao pomoćnik hrvatske ministrice kulture Zlatko Uzelac. Time je, na simboličnoj razini, ostvaren sam smisao ove neobične i snažne izložbe. Naime, iako se održava u Beogradu, iako se na njoj predstavlja jedan segment, ruban i sitan – koliko god silno dragocjen – srpske kulture, izložba može imati smisla samo ako je prihvate i svojom dožive većinski Dubrovnik i živa hrvatska kultura.
Ali ima u tome i neke svakodnevnije, možda i prizemnije, ljudskije kalkulacije, o kojoj paroh dubrovački mora voditi računa: ne daj Bože da beogradska izložba i katalog naštete ijednome dubrovačkom manjincu, Srbinu i pravoslavcu, ili onome koga većinska okolina smatra Srbinom i pravoslavcem, i ne daj Bože da, s argumenta ove izložbe, nekoga čovjeka samo krivo pogledaju dok u dućanu kupuje kruh ili dok stoji ispred izloga one stradunske knjižare i promatra naslovnice, jer tada cijela stvar nema baš nikakvog smisla. Otac Goran Spaić razapet je između velike povijesti Dubrovnika i svakodnevice svoje obitelji i svoga malenog stada. Na jednoj su strani Grad i njegova prošlost, te srpska kultura i pravoslavna tradicija kao njezin važan začin, a na drugoj je strani život, koji s tom poviješću Grada i njegove većinske i svih manjinskih zajednica, više nema ama baš nikakve veze. Parohova misija je takva, njemu nije dano da učini što i ja, pa da pred uvredama novoga doba dezertira negdje u duboku pozadinu, iz koje bi na Dubrovnik gledao kao na vlastitu prošlost i na zajedničko pamćenje. Meni je dovoljna fikcija, dok se on brine o živim ljudima.
U toj su fikciji i mrtvi Dubrovčani iz kataloga ove izložbe, pa tako, recimo, i kapetan Niko Kovačević, iz slavne srpske porodice Kovačevića, koja je u Gradu živjela otpočetka devetnaestog stoljeća, o čijoj sudbini ovako u Beograd javlja srpski generalni konzul u Trstu Haim Davičo: “U Bejrutu je umro u nemačkom špitalju Nikola Kovačević, kapetan ‘Lojda’, veliki rodoljub rodom iz Dubrovnika i jedan od onih sad retkih Dubrovčana, koji je svoja srpska osećanja umeo da očuva od mešavine sa partijskim ljudima iz Srbije i od crnogorskog spletkarenja. Držim, da je bio u udaljenom srostvu sa Gđom Konstantinovićkom. Ako se njegovo telo bude prenelo u ovdašnje srpsko groblje, položiću na njegov odar jedan venac…” Tako piše konzul Davičo ministru inostranih dela Kraljevine Srbije Simi Lozaniću, i iz njegove diplomatske depeše raste cijela jedna naknadna historija, iz koje se, opet, grana, u slobodnoj čitateljskoj imaginaciji, ispunjenoj kojekakvim usputnim znanjima o svakodnevici i dubrovačkim sjećanjima, niz mogućih, stvarnih ili izmišljenih, priča i pripovijesti o jednome Dubrovniku, kojem je ovaj današnji samo kulisa. Ili prazna školjka koju su odavno napustili svi njezini stanari.
Ali i tog Haima Daviča, sposobnog diplomata, a pomalo i špijuna, srpskog Jevrejina i manjinca, pritom patriota kakvim samo manjinac i može biti, znam iz drugih, od Dubrovnika vrlo udaljenih dokumenata i knjiga, pa mi se i on, premda odavno mrtav i sasvim fiktivan, življim čini od mnogih zlonamjernika kojima je džaba išta objašnjavati, a uzaludno ih je i izbjegavati. Spominjem ga usput, kao i kapetana Nika Kovačevića, premda bi se o obojici moglo nadugo i zanimljivo pisati i pripovijedati. Povijest manjina, nacionalnih ili vjerskih, povijest mikrozajednica svake vrste redovito je povijest oriđinala, izdvojenih slučajeva, drugih i drukčijih, i ona je redovito, barem za književnost i za svaku malu historiju i historiju svakodnevice, zanimljivija i uzbudljivija od većinske povijesti. Iako je i to istina da se u tim malim i manjinskim historijama uvijek vrlo vjerno zrcale velike povijesti i povijesti većinske zajednice. Tko umije čitati i kome je do toga uopće stalo, u priču o dubrovačkim Srbima upisana je cijela priča o Dubrovniku. Kultura manjine je poput DNK svake većinske historije i kulture.
Cijeloga svog svjesnog života, u Sarajevu i u Dubrovniku, okružen sam razglednicama, bedekerima, knjižicama i požutjelim starinskim prospektima, koji su nosili znak knjižara i tiskara Jova Tošovića. Kada sam se doselio u Zagreb, jedna od stvari koje sam krenuo skupljati po ovdašnjim antikvarijatima, bile su te razglednice, bedekeri, knjižice, prospekti i fotomonografije Jova Tošovića. Zatrpavam se svim tim kartolinama i papirušinama, nadlagujući se da će mi zatrebati i da ću o svemu tome pisati. A neću, vjerojatno, nikad, nego je na Tošovićevim fotografijama i u njegovim publikacijama moj privatni Dubrovnik. Ili moj jedini Dubrovnik, dok za drugi, zapravo, i ne znam. Kratka i uzbudljiva povijest dubrovačkih Tošovića, kako je u svom tekstu opisuje Ivan Viđen, dio je dubrovačke srpske povijesti i može se pročitati u katalogu za beogradsku izložbu. Može se pročitati i to da je Jovo Tošović, s oba svoja sina, pogubljen u ustaškome logoru, u Gospiću 1941, što onda neki drukčiji smisao daje i svim tim crno-bijelim razglednicama grada Dubrovnika iz zagrebačkih ili beogradskih antikvarijata. Jovo Tošović je, bez ikakvog pretjerivanja, otac većine rakursa iz kojih se, do dana današnjega, fotografiraju Grad i njegove znamenitosti. Na razglednicama Jova Tošovića Dubrovnik je prvi put izgledao onako kakvim ga mi današnji pamtimo i na slikama vidimo. Njemu pripada patent na gradske vedute, on je autor onoga što će se pretvoriti u niz općih mjesta. U tom licu, u toj slici Grada morala bi nekako biti upisana sudbina Jova Tošovića i dvojice njegovih sinova.
Na izložbi u Beogradu pokazana je i lijepa zbirka ikona. Među njima i Hristos u grobu, iz petnaestoga ili šesnaestoga stoljeća, koja je mom skromnom pogledu najdraža. Čista i jednostavna, lišena svih ukrasa, ceremonijalnosti i velike retorike, ova ikona spaja udaljene vremenske tačke, između kojih se smjestila, nastajala je, rasla i gasila se, jedna kultura. O povijesti ove ikone nećemo saznati ništa, ni kako je stigla u Dubrovnik, ni kamo je, kako i koliko dugo putovala. To je onaj dio priče koji može nadomjestiti samo imaginacija pisca, jer nema svjedoka, niti ih je ikada bilo, koji bi ispraćali i dokumentirali povijest ikone, od ikonopisca do crkvenoga muzeja u Dubrovniku. Iznad Hristosa, dok se diže iz groba, nad ramenima njegovim, dva su neobično sitna anđela, kao dva opnokrilca, vilina konjica. Ono pred čime čovjek zanijemi jest ta jednostavnost usred koje je, među njegovim ramenima, proteklo svo to vrijeme, pet ili šest stoljeća dugo.
Ne treba ni sumnjati da će se naći i takvih koji će razbijati glavu u pokušaju da dokonaju zadnje namjere koje su vladika Grigorije i otac Goran imali s ovom beogradskom izložbom i dva prateća kataloga, ćiriličnim i latiničnim. Uzaludan trud uzaludnih ljudi, jer je u ovakvim stvarima istina vrlo jednostavna. Zadnja njihova namjera bila je da baš ja vidim Hristosa u grobu, Imago Pietatis, među beogradskim Dubrovčanima. Ne treba dalje misliti.