Ex solio, I

(1957-1958)

*

Ribe

Rijeka Lim, siva ledina uz rijeku, sivo nebo “oblaci se tope”. Imam tri, tri i po godine, stojim na obali, nekoliko većih dječaka – mještana, nagone me da gutam žive ribe, ne više od mog dlana, sa crvenim perajima i sa žutom prugom po sredini tijela. Posprdno me zovu “došljo” i prijete mi da ću, ako milom ne počnem gutati, to činiti silom. I ja gutam te ribice milom. Godina je, mislim, 1958. a godišnje doba jesen. Majka je “u gostima”, kod rodbine u Podima, sirotinjskom selu na Bihoru, otac je u vojsci.

*

Perčin

Selo Godijevo, kuća pod slamom, sa avlijom zasjenčenom krošnjama starinskih voćaka – jabuke đule, šarenike i zejtinke, kruške jerebasme i medunci; zelenkastomodre šljive čije ime nisam upamtio. Ošišan sam sarajevski, dakle – obrijane glave, samo što mi, na temenu, štrči perčin. Kad izađem na čistinu ispod kuće, gdje se djeca okupljaju, nastaje panika. Ona se razbježe uz skladine i onda me, iz gustoga grmlja sa purpurnim lišćem (mora da je pozna jesen) gađaju busikama i lješnicima, koji imaju boju čokolade sa bijelim podnicama sličnim ušicama kokoški nosilja.

*

Slike

Ujak Ćerim koji, u sobici nad smočnicom, sjedi u tami i razvija slike i onda ih vješa na konac da se suše. Poslije mi ih pokazuje. Ja sam skoro na svakoj od njih. Na nekim slikama nešto mi je uvećano, jezik, uši, nos. Imam, tako, jezik ko posifku, uši ko pašče handžijsko. Ipak, na većini slika “lijep sam ka gledence, začešljan, napredan”.

*

Močila

Udno kuća, kad prođemo strnove, ima nekoliko izvora i mlâka obraslih gustim, masnim zelenilom, čudnih klempavih listova. Pod njima je plavo blato. Skupimo se ondje, gacamo u blato, zalazimo sve dok nam ne dođe do pojasa i onda, oni pohrabriji, kao bivolice u to blato liježu. Samo im glave iz plaveti vire. Pričaju, da me strave, kako u tom blatu ima ogromnih zmija koje hmile i priježe na one “koji nijesu iz Godijeva”. Ja se gradim hrabrim jedno vrijeme, a onda se trusim kroz to strašno blato i bježim ka kući i krijem se u pušnicu između ovčijih i kozjih lubina koje vonjaju na truhlinu i dim gloga i šipurka.

*

Knjige

Halil koji mi pravi knjige od širokih listova zeljastih biljaka koje rastu uz zasjene kotarova. Reže ih britvom s drškom od ovnujskog roga, čije je sječivo krivo, poprskano crvenkastom hrđom sličnom krasticama na mojim rukama. Britva je Jusufova, a Jusuf je Halilov najstariji brat, i on ovom britvom reže duhan i svečeri, “za posjetka”, guli tvrdu koru s jabuka kožara. Halil ređa listove na drvenom krovu kokošarnika da se suhnu, a zatim ih spušta na koljeno, ušiva pletaćom iglom i istom tom iglom, ovdje ondje, upisuje “tekst” koji ću ja poslije čitati. Čitam (pravim se da čitam) bajke koje mi je bijača Fatima pričala.

*

Svadba

U izbi, među konjima. Tu smo, sinoć, ja i majka zanoćili jer se kuća napunila svijeta. Svadba je, gore, iznad moje glave, škripe suhe daske ispod nogu svadbara. Moj se dajidža oženio, doveo je neku udovicu iz Poda, koju ja nisam još vidio. Ležim u jaslama, smoren plačem i vikanjem. Dozivao sam i dozivao ukućane, sve dok nisam glas izgubio. Ne smijem da izađem. Jedan konj sivozelenkaste dlake, kad god se mrdnem, zanjišti, beči svoje strašne oči i udara zadnjim nogama o proške jasala iza kojih vrištim i pokrivam glavu ponjavama u kojim su me ostavili.

*

Voz

Vitomirica, selo blizu Peći na Kosovu. Imam tri i po godine. Tu mi, u nekoj albanskoj kući, žive djed i bijača. Vozovi koji se čuju, ali se ne mogu vidjeti. Masna jela i masne zaprške. Crvena ilovača, koja peče tabane. Držim dajidžu za ruku, ruka mu je znojava i vrela. Negdje smo krenuli, a ja ne znam gdje. Za Igbal čaršiju (Novi Pazar), za Makedoniju, za Tursku. U svijesti mi sijeva smo jedna riječ – vasika – koju tih dana svi pominju.

*

Grad Rijeka

Kod rođaka Ferhana, u Rijeci. Nalazimo se (dajidža Ćerim, ja i još neke sjenke) u njegovom stanu. Vidim samo žuto svjetlo koje se gruša za prozorom, vidim usijanu spiralu rešoa, samo to. Užarena spirala rešoa. Ništa drugo ne pamtim iz Rijeke.

*

Hidrocentrala “Ras”

Kobila je sijera, hramlje na prednju desnu nogu, griva joj je rijetka, upredena, puna suhih čičaka koji, kad kobila mahne glavom da otjera muhe sa očiju, čangrljaju. Samar joj kliza sa hrbata, jer je prevelik a ona mršava i ja se bojim da ću pasti. Krenuli smo na Lađevac, bihorsko božište. Iza Pazarišta, kad se pređe ušće Sebečevske i Raške rijeke i čeono nahrupi litica (na čijem se vrhu vide ruine koje koje će docnije sve lektirne knjige nazivati Rasom, prvom srpskom prijestolnicom) i uđe u uski otvor klisure, naglo se zamrači i začuje potmulo brujanje. Karakazan, šapće moj djed, otire čelo okrajicom šala, karakazan, karakazan.

U tome se času kobila spotakne – prednja joj je noga propala kroz šaht, i ja, padam u širokom luku u ledenu huku rijeke Raške. Mene će izvaditi, uviti prijesnim ovčijim kožama (koje su spremeljene za prodaju), a kobila, koja njišti prelomljene noge, neće živa zoru dočekati. Djed će joj položiti jednu stijenu ispod glave, a drugom joj, zamahujuć polagano, glavu razbijati.

*

Pas

Daut se naziva čovjek od kojeg smo kupili imanje. On čeka na vasiku, a vasike nema pa njegova familija s našom dijeli kuću. Daut je sve svoje prodao, osim pseta-čuvarkuće, velikog šarplanica zelenkasto sive dlake koji po vazdan leži ispod jedne pletare (u kojoj se suše kukuruzna talinka i puni klipovi). Niti hoće hljeba, niti vode.

—–

Daut uzima djeda pod ruku, uvodi ga na velika vrata u kuću – odaju sa zemljanim podom, sa ognjištem u sredini, iznad kojeg visi kazan s verigama – i onda ga izvodi na stražnja, mala vrata koja vode ka salašu. To je uska građevina od pletara, postavljena na četiri krupna i mrka kamena. Pod njima je pseća kućara – prašnjava rupa u kojoj čeprljaju i zijevaju kokoši, krijući se od podnevne žege. Ispred njih stoji ogroman pas, zelenkastosijere dlake. Reži, trese teški i dugački lanac. “Hič se ne boj”, veli Daut, “pametan je baš ko insan”.

Daut prilazi psu, miluje ga i češe ispod vrata, hvata ogrlicu, kupi i savija lanac. Slobodni kraj lanca pruža djedu, koji se dvoumi. Pas bijesno laje, propinje se i otima, ali kad opazi da se moj djed prihvatio lanca, umiri si, liježe u prašinu, cvili. E veremu, moj veremu šapće Daut i otire suze, a zatim se okreće ka djedu, iskašljuje i već hrupa svojim krupnim glasom. U njega je pamet bolja no u biranog čovjeka. Eno, vidiš, plače.

Vala plače kaže moj djed, skida kapu s glave i gužva je, naginje se naprijed, maše kapom oko sebe, pa se, potom, kapom češe, prvo po zatiljku pa onda po vratu, trudeći se da sakrije radost što je ovo plemenitu životinju za jeftine pare otkupio.

*

Staklo

Svu večer se priča o sutrašnjem pomračenju sunca. Pokušavam da zamislim kako će to izgledati, ali ne uspijevam. Ne mogu da zamislim stuhe i aždahe koje će se, po tvrdnjma posječara, za sunce zakrpiti. Pamtim da sam svu noć strahobe sanjao. I iz toga stašnog dana samo ovo: kaljavom stazom ispred duvaruše pokrivene šindrom, ispod blage zlenkastozlatne svjetlosti ide neki zdepast čovjek, drži preko lice lomatak zagaravljenog ogledala. S donje strane tog lomatka, red njegovih bijelih, krupnih zuba.

*

Bijača Fatima

I

Visoka starica sa krupnim ispranim plavim očima. Zabrađena je bijelom šamijom, ispod koje, poput krila, vire dva pramena ječmenasto žute kose koja je počela sijediti. Hvata prvi suton, u mraku odaje koju nazivamo kućom, otima se plavičasti dim sa sirovih cepanica na ognjištu nad kojim se njiše veliki crni kazan u kojem se nešto kuha i to, što se kuha, bijača svaki čas promiješa drvenom kutlačom. I priča mi. Priča bajke.

Par godina docnije, kad pođem u školu, učiteljica Rada Đurić prekrtstiće ruke, stati ispred table, i slušati kako ja, po deseti put, pičam bijačinu verziju Zlatne jabuke, Pepeljuge, Baš-čelika, Crvenkape.

II

Ciča je zima, povečerje. Vraćamo se s nekakvog posjetka i koračamo ivicom plećate padine, gubimo ravnotežu i onda klizimo niz bijelu površicu, polagano, polagano i to, to klizanje, bez ikakvog zvuka ili zemnog znaka, još uvijek traje i trajaće.

Refik Ličina 04. 07. 2012.