Miljenko Jergović: Srda pjeva u sumrak na Duhove
EPHart, Zagreb 2007.
Piše: Nikola Vukolić
Dugom nizu svojih ostvarenja, impozantnom spisku od 20 naslova: zbirki pjesama, kraćih proznih formi (priča i novela), te drama, članaka, ogleda i eseja, zatim romana, Miljenko Jergović je pridodao još jedno djelo – roman malo neobičnog naslova “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove”.
Taj Srdin pjev proteže se na preko 450 strana pričanja koje vrca iskrama duha, britkim zapažanjima, smjelim konstatacijama, jezikom u kojem se, na poseban način, odslikava psihološka posebnost junaka, posebnost njihovih marginalnih egzistencija i uzvitlani talog vremena koji svaku jedinku ispunjava strahom, mržnjom, degradacijom i degeneracijom, otuđenjem i nemogućnošću bijega iz vlastite kože koje bi se, kao naslijeđene bolesti, najradije odrekli.
Na početku nam se čini da je Jergović smislio da nam ispriča krimi-storiju sličnu onoj koja svojim poetičkim uzusom započinje svršetkom, pronalaženjem leša, da bi se zatim tragalo za identitetom žrtve, mogućim počiniocima zločina, više osumnjičenih od kojih svaki ima “debeli” razlog da ukloni onog koji im se našao na putu ili pomrsio njihove račune. Istraga se potom vodi u svim mogućim pravcima, dolazi do neočekivanih obrta i nenadanih otkrića da bi se na kraju pokazalo da je počinitelj onaj na koga se uopšte nije ni sumnjalo i koji je čitavo vrijeme bio istražiocima pred očima, zaštićen svojom neupitnom nevinošću.
U “Srda pjeva u sumrak na Duhove” radnja, ona koja neposredno koincidira sa ubistvom, prilično je reducirana. Postoji leš, pronađen slučajno u jednom napuštenom stanu u elitnom dijelu Zagreba i mali broj protagonista, slučajno ili službeno vezanih za rješenje neugodnog zadatka.
Ali, ako se samo korak udaljimo iz mrtvačnice, radnog mjesta brkatog Ličanina, bivšeg milicajca Lazara Hranilovića, koji je kao “tehnološki višak”, pored sve ažurnosti u službi, kao Srbin, otpušten s posla, vidimo da je ono što bismo u običajenim djelima ove vrste nazvali radnjom – toliko uzelo maha, dobilo pakleni intenzitet, pretvorilo se, po ko zna koji put na ovim prostorima, u rat do istrebljenja u kojem su se povezala prošla i sadašnja stradanja, iskopale stare ratne sjekire, raspirili samo naizgled pritajeni požari mržnje, razigralo se krvavo kolo, buknula sjećanja i aktivirali se prošli neraščišćeni računi.
Mjesto radnje je Zagreb, njegove elitne četvrti, a još više prigradska naselja u koja se, u toku ovog posljednjeg rata, slio najrazličitiji svijet – sirotinja, bolesnici, najviše iz Bosne, nevini i krivci, zaslužnici prošlosti.
Kopanje po prošlosti nije piščev prioritet. On nema istoriografskih ambicija. Jer, njegovi junaci svoju prošlost nose u sebi, u čvrsto zabravljenim pretincima sjećanja, i to ne samo vlastitih nego i porodičnih, sjećanja sredina iz kojih su ponikli i koje su uticale na njihovo formiranje, moralna shvatanja, usmjerenost životne akcije i, naravno – sudbinu.
Sve se, dakle, vrti oko zadavljene djevojčice pronađene u jednom luksuznom zagrebačkom stanu, čiji su se vlasnici, pred ratnim talasom, sklonili na novu adresu u inostranstvu.
Djevojčicu niko ne traži, niti je ko zna, ne zna se njena dob, nacionalnost, pa čak ni ime. Sa same margine društva najzad će se neko sjetiti da je to vjerovatno Cigančica koja na raskrsnici dviju gradskih saobraćajnih arterija obilazi zaustavljene automobile koji pred semaforom očekuju zeleni signal, pruža ruku da joj vozači udijele koju kintu, pjeva i pleše pred točkovima kola, vitla svojom prljavom kosom i u transu raskopčanom bluzom iz koje izviruju nježni znaci njene buduće napupale ženstvenosti.
Za ovaj “slučaj”, u raznim ulogama, vezuju se ostali protagonisti priče, čijem je portretisanju autor posvetio čitave mini-romane. Tu je, najprije, već spomenuti, Lazar Hranilović, Srbin iz Like koji je, kao sin golootočkog robijaša, za svagda žigosan političkom nepodobnošću, uspio nekako da se zakači i postane milicajac na poslovima koji su zahtijevali više snage nego pameti.
Traumatiziran onim što je doživio, Lazarev otac se zarekao na šutnju, u strahu da ga jezik ponovo ne odvede na pakleno ostrvo odakle je jedva izvukao živu glavu. Dosljedan svojoj odluci, otac je svojom šutnjom doveo do ludila dječakovu majku, a njega, praktično, lišio roditeljskog staranja. Tek kasnije, kada su poslije smrti najvećeg sina naših naroda i narodnosti, nastupila drugačija vremena, otac je progovorio. Sada je to bio skrhan i razočaran čovjek koji je utjehu tražio u Bogu, pretjerivao u postu i molitvama, noseći oko vrata krst veličine onoga na seoskoj crkvi.
Nakon svega što je preživio, Lazar Hranilović će podići ruku na sebe i izvršiti samoubistvo na svome radnom mjestu, u mrtvačnici, pored seciranog tijela Srde Kapurove, koja je, i mrtva, na neki neobjašnjiv način privlačila njegov pogled i zaustavljala korak na ivici uzdaha.
U rješavanju slučaja bio je angažovan istražitelj za krvne delikte Lovro Babić, Hrvat iz Rame, čovjek koji je ozbiljno shvatao svoj posao, ali usamljenik i, čini se, za čitav život “opečen” jednim davnim saznanjem. Podizala ga je njegova brkata baba, koja je nadomjestila nestale roditelje. Djetinjstvo mu je prošlo u osjećanju sveopšte nesigurnosti, u neprestanom seljakanju u kojem je baba, više nego na svoju unučad, pazila svoj masivni, pregolemi ormar u kojem je čuvana zimnica, ali, dječak je slutio, i neko tajno “porodično blago” koje niko nije smio vidjeti. Kada mu se prvi put pružila prilika, on je među teglama kiselog krastavca i ispeglane posteljine otkrio Ustašku spomenicu i sliku svoga djeda – ustaše, i tada su mnoge stvari postale jasnije.
Na putu razjašnjenja Srdinog slučaja, on je susreo još dva neobična čovjeka: naočitog pravnika Svjetlana Andrassyja koji je, po dolasku iz Beograda, uspio da se nametne svojim nastupom i smislom za samoreklamu, ali i talentom za laku zaradu korištenjem mutnih političkih i društvenih prilika, opšte dezorjentacije koje mu je, poput povoljnog vjetra, duvala u jedra.
U Beogradu Lucifero Andrašić, ovdje Svjetlan Andrassy, bio je sin medicinskog pukovnika iz ugledne zagrebačke obitelji, koji je u prvim danima endehazije potegao pištolj na ubicu svoje vjerenice Jevrejke, te zato morao da bježi u šumu, i majke, kćeri ustaškog presuditelja koji je do oslobođenja pola vremena provodio u ludnici a pola u Jasenovcu. Taj Lucifer je, kao se približavalo vrijeme raspada Jugoslavije, sve potpunije osjećao svoju nepripadnost srbijanskom okruženju, izolovanost pod staklenim zvonom ekskluzivnog dedinjskog ambijenta u kojem je njegov otac, kao hrvatski kadar i istaknuti naučnik, upotpunjavao sliku idile jugoslovenskog bratstva i jedinstva naroda i narodnosti “pod stijegom Partije slavne”.
Otac se osjećao kao strano tijelo, pa je svoju nepripadnost kompenzovao stasnim predavanjem izučavanju epidemija koje su tokom vjekova harale razdijeljenim jugoslovenskim prostorima, epidemija koje su zajedničkim smrtima povezivale naše podijeljene živote.
Po dolasku u Zagreb, mladić je promijenio identitet, odbacio svoje neobično ime i posrbljeno prezime, postao Zagrepčanin plemenitog porijekla, dio društvenog krema, uvijek u blizini nekog predstavnika vladajuće garniture. U skladu sa nekim društvenim trendovima, on osniva i neku nevladinu organizaciju za pomoć hendikepiranim, socijalno i nacionalno degradiranim pojedincima ili grupama (npr. Ciganima), bolesnicima, izbjeglicama, prostitutkama, beskućnicima. Njegov udio u pomoći sastojao se u vlastitoj promociji po prijemima, konferencijama za štampu, u medijima koji su njegovim primjerom potvrđivali novu humanu orijentaciju društva, njegov evropski obol za razliku od primitivnog, seljačkog, četničkog okruženja, barbarskog mentaliteta, čiji mrak ne mogu da razgrnu ni svjetlosti XXI vijeka.
Uz njega se “zalijepio” Toma Wacha, izbjeglica iz Sarajeva, praunuk češkog doseljenika koji je u ovaj grad dospio nakon I svjetskog rata. Pradjed je bio svojevrsni umjetnik modist, pa je njegova slava doprla i do Beograda, do Karađorđevića i kraljice Marije kojoj se divio, i koja ga je inspirisala za njegove najuspjelije kreacije.
Nakon što mu je otac napustio majku i zaslijepljen ljubavlju prema jednoj Jevrejki nestao iz njegovog života, primio judaizam i u vrijeme holokausta nad Jevrejima nestao u fašističkim fabrikama smrti. Toma je odlučio da izbriše svoju prošlost, postane neko drugi, drugi i u tom smislu da se koristio čak najbizarnijim sredstvima.
Najzad, čitava priča ne bi imala smisla bez glavnog osumnjičenog, čiju je krivicu, uprkos mreži nejasnih okolnosti, trebalo dokazati.
To je Ile Mažar koji je, ostavši bez roditelja, po izbijanju rata sa staračkim parom svojih sugrađana prešao u Zagreb. Dječak nije završio ni osnovnu školu. Njegova zanimanja bila su vrlo ograničena, a intelektualni dosezi zanemarljivi, osim kad je u pitanju matematika. Bio je, dakle, autista, strasno zaokupljen željom da matematičkim proračunom dođe do formule dobijanja premije na lutriji. Očeva smrt i rat su ga omeli u naumu. U novom okruženju uspio je da kao izbjeglica dobije posao raznosača pice kod nekadašnje zvijezde banjalučkog fudbala koji se, nakon završetka sportske karijere, počeo baviti biznisom, osnivanjem lanca pečenjarnica.
Iletu se posao jako dopao, jer mu je omogućio da stalno bude na terenu, u kontaktu sa najrazličitijim ljudima.
Ograničene pameti i pod dejstvom opšte atmosfere u gradu, odlučio je da i sam nešto učini, izađe iz anonimnosti i zakorači na stranice crne štampe, koje su za njega predstavljale prvi korak prema slavi.
Indoktriniran duhom povampirene endehazije, ovaj krvni srodnik narodnog heroja sa Kozare Josipa Mažara Šoše nanosi, pod okriljem mraka, teške fizičke povrede rijetkim preostalim, vlasti lojalnim Srbima u gradu i pokušava da zapali grupu Albanaca oko gomile bostana koji su dopremili za zagrebačku tržnicu. Uživa što se oko njegovog lika počela ispredati fama o zagrebačkom davitelju.
U beskonačnim satima ispitivanja on je inspektoru Babiću ponavljao uvijek istu priču, nezainteresovan i duhom odsutan, tako da je istraga dugo tapkala u mjestu. Rasplet je došao naglo. Rješenje enigme dugo je stajalo pred isljednikovim očima. To je bio pompezni, starinski svileni kišobran sa izvezenim inicijalima vlasnika.
Jergovićevo djelo pokazuje izuzetno majstorstvo, najprije u stvaranju atmosfere vremena koje dovodi do raspada države, a zatim rata u kome svaka strana otkriva svoje najružnije lice, rata u kojem se iz prividnog zaborava povampiruju aveti mržnje, zločina i animalizacije. Jergović se ne opredjeljuje ni za jednu stranu. On samo dopušta da život progovori svojim strašnim istinama.
U svijetu kojim su zavladali animalni nagoni, sve je puno promašenih života, uzaludnih egzistencija, nečistih savjesti, ludila, razarajućih, često nerazjašnjivih bolesti, smrti djece.
Svi junaci priče su na svoj način tragični. Niko od njih ne spada u pozitivce, ali ih Jergović ne osuđuje, niti im odobrava. Prilazi im sa stanovišta čovjeka kome ništa ljudsko nije strano. Gubeći svoju humanu dimenziju, svijet je postao zvjerinjak u kome svako svakome radi o glavi, a mržnja je jedina stalna relacija koja motiviše i mobiliše misli i akcije pojedinca. Društvo se pretvorilo u deponiju po kojoj gmižu zločinci, prevaranti, idioti, lažni heroji, dobrotvori okrvavljenih ruku, očajnici, bolesnici, moralni i socijalni otpad, “suvišni ljudi” svih kategorija. Stranicama djela gazi stotine lica posrćući pod teretom života i svoje prošlosti. Te sudbine se ne mogu gledati izdvojene, one su isprepletene, čineći gusto, kompoziciono kompaktno pripovjedno tkanje nesvakidašnje upečatljivosti.
“Srda pjeva u sumrak na Duhove” Miljenka Jergovića je roman visoke literarne ostvarenosti. Odavno nisam osjetio toliko uzbuđenje kao u susretu, čitanju, prečitavanju stranica ove knjige u kojoj je svaka rečenica ispisana s pažnjom majstora, u čijem tekstu ni jedna pojedinost, ni jedna riječ nije slučajna, u kojem je sve gusto, punoznačno, upečatljivo i ovjereno ličnim stvaralačkim pečatom koji nije moguće falsifikovati.
Anatomija zločina
Miljenko Jergović:
Srda pjeva u sumrak na Duhove
EPHart, Zagreb 2007.
Piše: Nikola Vukolić
Dugom nizu svojih ostvarenja, impozantnom spisku od 20 naslova: zbirki pjesama, kraćih proznih formi (priča i novela), te drama, članaka, ogleda i eseja, zatim romana, Miljenko Jergović je pridodao još jedno djelo – roman malo neobičnog naslova “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove”.
Taj Srdin pjev proteže se na preko 450 strana pričanja koje vrca iskrama duha, britkim zapažanjima, smjelim konstatacijama, jezikom u kojem se, na poseban način, odslikava psihološka posebnost junaka, posebnost njihovih marginalnih egzistencija i uzvitlani talog vremena koji svaku jedinku ispunjava strahom, mržnjom, degradacijom i degeneracijom, otuđenjem i nemogućnošću bijega iz vlastite kože koje bi se, kao naslijeđene bolesti, najradije odrekli.
Na početku nam se čini da je Jergović smislio da nam ispriča krimi-storiju sličnu onoj koja svojim poetičkim uzusom započinje svršetkom, pronalaženjem leša, da bi se zatim tragalo za identitetom žrtve, mogućim počiniocima zločina, više osumnjičenih od kojih svaki ima “debeli” razlog da ukloni onog koji im se našao na putu ili pomrsio njihove račune. Istraga se potom vodi u svim mogućim pravcima, dolazi do neočekivanih obrta i nenadanih otkrića da bi se na kraju pokazalo da je počinitelj onaj na koga se uopšte nije ni sumnjalo i koji je čitavo vrijeme bio istražiocima pred očima, zaštićen svojom neupitnom nevinošću.
U “Srda pjeva u sumrak na Duhove” radnja, ona koja neposredno koincidira sa ubistvom, prilično je reducirana. Postoji leš, pronađen slučajno u jednom napuštenom stanu u elitnom dijelu Zagreba i mali broj protagonista, slučajno ili službeno vezanih za rješenje neugodnog zadatka.
Ali, ako se samo korak udaljimo iz mrtvačnice, radnog mjesta brkatog Ličanina, bivšeg milicajca Lazara Hranilovića, koji je kao “tehnološki višak”, pored sve ažurnosti u službi, kao Srbin, otpušten s posla, vidimo da je ono što bismo u običajenim djelima ove vrste nazvali radnjom – toliko uzelo maha, dobilo pakleni intenzitet, pretvorilo se, po ko zna koji put na ovim prostorima, u rat do istrebljenja u kojem su se povezala prošla i sadašnja stradanja, iskopale stare ratne sjekire, raspirili samo naizgled pritajeni požari mržnje, razigralo se krvavo kolo, buknula sjećanja i aktivirali se prošli neraščišćeni računi.
Mjesto radnje je Zagreb, njegove elitne četvrti, a još više prigradska naselja u koja se, u toku ovog posljednjeg rata, slio najrazličitiji svijet – sirotinja, bolesnici, najviše iz Bosne, nevini i krivci, zaslužnici prošlosti.
Kopanje po prošlosti nije piščev prioritet. On nema istoriografskih ambicija. Jer, njegovi junaci svoju prošlost nose u sebi, u čvrsto zabravljenim pretincima sjećanja, i to ne samo vlastitih nego i porodičnih, sjećanja sredina iz kojih su ponikli i koje su uticale na njihovo formiranje, moralna shvatanja, usmjerenost životne akcije i, naravno – sudbinu.
Sve se, dakle, vrti oko zadavljene djevojčice pronađene u jednom luksuznom zagrebačkom stanu, čiji su se vlasnici, pred ratnim talasom, sklonili na novu adresu u inostranstvu.
Djevojčicu niko ne traži, niti je ko zna, ne zna se njena dob, nacionalnost, pa čak ni ime. Sa same margine društva najzad će se neko sjetiti da je to vjerovatno Cigančica koja na raskrsnici dviju gradskih saobraćajnih arterija obilazi zaustavljene automobile koji pred semaforom očekuju zeleni signal, pruža ruku da joj vozači udijele koju kintu, pjeva i pleše pred točkovima kola, vitla svojom prljavom kosom i u transu raskopčanom bluzom iz koje izviruju nježni znaci njene buduće napupale ženstvenosti.
Za ovaj “slučaj”, u raznim ulogama, vezuju se ostali protagonisti priče, čijem je portretisanju autor posvetio čitave mini-romane. Tu je, najprije, već spomenuti, Lazar Hranilović, Srbin iz Like koji je, kao sin golootočkog robijaša, za svagda žigosan političkom nepodobnošću, uspio nekako da se zakači i postane milicajac na poslovima koji su zahtijevali više snage nego pameti.
Traumatiziran onim što je doživio, Lazarev otac se zarekao na šutnju, u strahu da ga jezik ponovo ne odvede na pakleno ostrvo odakle je jedva izvukao živu glavu. Dosljedan svojoj odluci, otac je svojom šutnjom doveo do ludila dječakovu majku, a njega, praktično, lišio roditeljskog staranja. Tek kasnije, kada su poslije smrti najvećeg sina naših naroda i narodnosti, nastupila drugačija vremena, otac je progovorio. Sada je to bio skrhan i razočaran čovjek koji je utjehu tražio u Bogu, pretjerivao u postu i molitvama, noseći oko vrata krst veličine onoga na seoskoj crkvi.
Nakon svega što je preživio, Lazar Hranilović će podići ruku na sebe i izvršiti samoubistvo na svome radnom mjestu, u mrtvačnici, pored seciranog tijela Srde Kapurove, koja je, i mrtva, na neki neobjašnjiv način privlačila njegov pogled i zaustavljala korak na ivici uzdaha.
U rješavanju slučaja bio je angažovan istražitelj za krvne delikte Lovro Babić, Hrvat iz Rame, čovjek koji je ozbiljno shvatao svoj posao, ali usamljenik i, čini se, za čitav život “opečen” jednim davnim saznanjem. Podizala ga je njegova brkata baba, koja je nadomjestila nestale roditelje. Djetinjstvo mu je prošlo u osjećanju sveopšte nesigurnosti, u neprestanom seljakanju u kojem je baba, više nego na svoju unučad, pazila svoj masivni, pregolemi ormar u kojem je čuvana zimnica, ali, dječak je slutio, i neko tajno “porodično blago” koje niko nije smio vidjeti. Kada mu se prvi put pružila prilika, on je među teglama kiselog krastavca i ispeglane posteljine otkrio Ustašku spomenicu i sliku svoga djeda – ustaše, i tada su mnoge stvari postale jasnije.
Na putu razjašnjenja Srdinog slučaja, on je susreo još dva neobična čovjeka: naočitog pravnika Svjetlana Andrassyja koji je, po dolasku iz Beograda, uspio da se nametne svojim nastupom i smislom za samoreklamu, ali i talentom za laku zaradu korištenjem mutnih političkih i društvenih prilika, opšte dezorjentacije koje mu je, poput povoljnog vjetra, duvala u jedra.
U Beogradu Lucifero Andrašić, ovdje Svjetlan Andrassy, bio je sin medicinskog pukovnika iz ugledne zagrebačke obitelji, koji je u prvim danima endehazije potegao pištolj na ubicu svoje vjerenice Jevrejke, te zato morao da bježi u šumu, i majke, kćeri ustaškog presuditelja koji je do oslobođenja pola vremena provodio u ludnici a pola u Jasenovcu. Taj Lucifer je, kao se približavalo vrijeme raspada Jugoslavije, sve potpunije osjećao svoju nepripadnost srbijanskom okruženju, izolovanost pod staklenim zvonom ekskluzivnog dedinjskog ambijenta u kojem je njegov otac, kao hrvatski kadar i istaknuti naučnik, upotpunjavao sliku idile jugoslovenskog bratstva i jedinstva naroda i narodnosti “pod stijegom Partije slavne”.
Otac se osjećao kao strano tijelo, pa je svoju nepripadnost kompenzovao stasnim predavanjem izučavanju epidemija koje su tokom vjekova harale razdijeljenim jugoslovenskim prostorima, epidemija koje su zajedničkim smrtima povezivale naše podijeljene živote.
Po dolasku u Zagreb, mladić je promijenio identitet, odbacio svoje neobično ime i posrbljeno prezime, postao Zagrepčanin plemenitog porijekla, dio društvenog krema, uvijek u blizini nekog predstavnika vladajuće garniture. U skladu sa nekim društvenim trendovima, on osniva i neku nevladinu organizaciju za pomoć hendikepiranim, socijalno i nacionalno degradiranim pojedincima ili grupama (npr. Ciganima), bolesnicima, izbjeglicama, prostitutkama, beskućnicima. Njegov udio u pomoći sastojao se u vlastitoj promociji po prijemima, konferencijama za štampu, u medijima koji su njegovim primjerom potvrđivali novu humanu orijentaciju društva, njegov evropski obol za razliku od primitivnog, seljačkog, četničkog okruženja, barbarskog mentaliteta, čiji mrak ne mogu da razgrnu ni svjetlosti XXI vijeka.
Uz njega se “zalijepio” Toma Wacha, izbjeglica iz Sarajeva, praunuk češkog doseljenika koji je u ovaj grad dospio nakon I svjetskog rata. Pradjed je bio svojevrsni umjetnik modist, pa je njegova slava doprla i do Beograda, do Karađorđevića i kraljice Marije kojoj se divio, i koja ga je inspirisala za njegove najuspjelije kreacije.
Nakon što mu je otac napustio majku i zaslijepljen ljubavlju prema jednoj Jevrejki nestao iz njegovog života, primio judaizam i u vrijeme holokausta nad Jevrejima nestao u fašističkim fabrikama smrti. Toma je odlučio da izbriše svoju prošlost, postane neko drugi, drugi i u tom smislu da se koristio čak najbizarnijim sredstvima.
Najzad, čitava priča ne bi imala smisla bez glavnog osumnjičenog, čiju je krivicu, uprkos mreži nejasnih okolnosti, trebalo dokazati.
To je Ile Mažar koji je, ostavši bez roditelja, po izbijanju rata sa staračkim parom svojih sugrađana prešao u Zagreb. Dječak nije završio ni osnovnu školu. Njegova zanimanja bila su vrlo ograničena, a intelektualni dosezi zanemarljivi, osim kad je u pitanju matematika. Bio je, dakle, autista, strasno zaokupljen željom da matematičkim proračunom dođe do formule dobijanja premije na lutriji. Očeva smrt i rat su ga omeli u naumu. U novom okruženju uspio je da kao izbjeglica dobije posao raznosača pice kod nekadašnje zvijezde banjalučkog fudbala koji se, nakon završetka sportske karijere, počeo baviti biznisom, osnivanjem lanca pečenjarnica.
Iletu se posao jako dopao, jer mu je omogućio da stalno bude na terenu, u kontaktu sa najrazličitijim ljudima.
Ograničene pameti i pod dejstvom opšte atmosfere u gradu, odlučio je da i sam nešto učini, izađe iz anonimnosti i zakorači na stranice crne štampe, koje su za njega predstavljale prvi korak prema slavi.
Indoktriniran duhom povampirene endehazije, ovaj krvni srodnik narodnog heroja sa Kozare Josipa Mažara Šoše nanosi, pod okriljem mraka, teške fizičke povrede rijetkim preostalim, vlasti lojalnim Srbima u gradu i pokušava da zapali grupu Albanaca oko gomile bostana koji su dopremili za zagrebačku tržnicu. Uživa što se oko njegovog lika počela ispredati fama o zagrebačkom davitelju.
U beskonačnim satima ispitivanja on je inspektoru Babiću ponavljao uvijek istu priču, nezainteresovan i duhom odsutan, tako da je istraga dugo tapkala u mjestu. Rasplet je došao naglo. Rješenje enigme dugo je stajalo pred isljednikovim očima. To je bio pompezni, starinski svileni kišobran sa izvezenim inicijalima vlasnika.
Jergovićevo djelo pokazuje izuzetno majstorstvo, najprije u stvaranju atmosfere vremena koje dovodi do raspada države, a zatim rata u kome svaka strana otkriva svoje najružnije lice, rata u kojem se iz prividnog zaborava povampiruju aveti mržnje, zločina i animalizacije. Jergović se ne opredjeljuje ni za jednu stranu. On samo dopušta da život progovori svojim strašnim istinama.
U svijetu kojim su zavladali animalni nagoni, sve je puno promašenih života, uzaludnih egzistencija, nečistih savjesti, ludila, razarajućih, često nerazjašnjivih bolesti, smrti djece.
Svi junaci priče su na svoj način tragični. Niko od njih ne spada u pozitivce, ali ih Jergović ne osuđuje, niti im odobrava. Prilazi im sa stanovišta čovjeka kome ništa ljudsko nije strano. Gubeći svoju humanu dimenziju, svijet je postao zvjerinjak u kome svako svakome radi o glavi, a mržnja je jedina stalna relacija koja motiviše i mobiliše misli i akcije pojedinca. Društvo se pretvorilo u deponiju po kojoj gmižu zločinci, prevaranti, idioti, lažni heroji, dobrotvori okrvavljenih ruku, očajnici, bolesnici, moralni i socijalni otpad, “suvišni ljudi” svih kategorija. Stranicama djela gazi stotine lica posrćući pod teretom života i svoje prošlosti. Te sudbine se ne mogu gledati izdvojene, one su isprepletene, čineći gusto, kompoziciono kompaktno pripovjedno tkanje nesvakidašnje upečatljivosti.
“Srda pjeva u sumrak na Duhove” Miljenka Jergovića je roman visoke literarne ostvarenosti. Odavno nisam osjetio toliko uzbuđenje kao u susretu, čitanju, prečitavanju stranica ove knjige u kojoj je svaka rečenica ispisana s pažnjom majstora, u čijem tekstu ni jedna pojedinost, ni jedna riječ nije slučajna, u kojem je sve gusto, punoznačno, upečatljivo i ovjereno ličnim stvaralačkim pečatom koji nije moguće falsifikovati.