Razgovarala Gea Vlahović

Telegram, 26.12.2023.

U životu se najviše nauživamo okusa, kaže u jednom svojem romanu američki pisac Philip Roth. “To je jedino što nam je dano u životu, od života. Okus. Ne postoji ništa drugo”. Po toj analogiji, ključni je smisao književnosti pokušaj da se riječima stvori metafizički okus u ustima čitatelja – a što je taj okus bogatiji, što je puniji, to je književnost značajnija, veća.

Čitajući “Rat”, novi rukopis Miljenka Jergovića koji izlazi ukoričen u knjigu početkom 2024. godine u izdanju zaprešićke Frakture, taj okus koji dobivamo od ove književnosti života, za život i od života ne samo da je bogat i pun, već obiluje nijansama; od slatko-gorkog do kiselog, između je čitav dijapazon senzacija, i svaka nas obara svojim profinjenim intelektualnim humorom, posutim snijegom od groteske, na posteljici od krute realnosti.

“Rat” nas vodi u izmaštani ratni grad, neimenovan u ovoj knjizi ali asocijativnim slijedom razmišljamo o njegovu rodnom Sarajevu, koje ovdje postaje svojevrsni mitsko-poetski ratni Macondo sačinjen od čitavog niza fantastičnih karaktera koje prepoznajemo kao svoje, bliske. U povodu novog romana, s Miljenkom Jergovićem popričali smo o ratovima, intimnim i stvarnim, i njihovim poprištima – u prošlosti, u sadašnjosti, i u nama.

TELEGRAM: Pisan u magijskome ključu, povremeno kao da malo koketira i sa satirom, “Rat” amalgamira sve one teme koje vas u pravilnim razmacima prate još od prve zbirke priča “Sarajevski Marlboro”, a spajaju se u posebnom jergovićevskom ključu referenci. Zašto opet – rat?

Vjerojatno zato što se ništa krupnije od rata nije ni dogodilo u mom životu, a onda i u životima svakog pojedinca i zajednice. Rat nije tako sudbonosan i neprebolan događaj zbog svega što je u ratu srušeno, zbog tolikih mrtvih i nestalih, pa ni zbog naših osobnih gubitaka. Rat je najkrupniji događaj u mom životu zato što je neprolazan, nastavlja svakodnevno trajati, trideset godina nakon potpisanog primirja proizvoditi nove ratne posljedice… Rat nismo preživjeli, jer nismo stigli do nečega što bi bilo poslije rata. Inače, knjiga “Rat” doista nema veze s tim doživljenim ratom. S mojim iskustvom Sarajeva ona ima tek posredne veze. Recimo, znam kakav je osjećaj biti u gradu pod opsadom. I znam kakav je osjećaj izlaziti iz kuće na ulicu po kojoj padaju granate, znam kakav je osjećaj biti na oku snajperisti.

Ali ono što čini “Rat”, ono za što sam upotrijebio vlastita saznanja i osjećaje, nešto je posve imaginarno. U toj knjizi, čiji žanr nije moguće odrediti, nijedan lik nema ime, kao što ni opsađeni grad nema ime. Ono što se zbiva ne podliježe zakonitostima takozvane stvarnosti i tobožnjega realnog svijeta. Ovaj je “Rat” literarna konstrukcija. Koja, uostalom, možda i nema veze s poznatim ratovima, a ako neka veza postoji, onda je ona jednaka u odnosu na rat u Kijevu, Gazi, Sarajevu ili u nekom naizgled nezaraćenom mjestu. “Rat” je svakako knjiga o gradu.

U Sarajevu ne živite već desetljećima; gotovo čitav vaš odrasli život pripada Zagrebu. No, kolikogod pisali, a pišete puno i često, od Sarajeva kao da se ne možete ili ne želite (pre)daleko odmaknuti. Ne možete ili ne želite? Je li moguće ikada stvarno otići iz mjesta iz kojega smo potekli?

Sarajevo je još jedna moja literarna konstrukcija. Prva i temeljna. Izmislio sam to moje Sarajevo, a ono sa stvarnim istoimenim gradom ima samo uvjetne veze. A s današnjim Sarajevom nema, pretpostavljam, nikakve veze. Gradovi su u književnosti i inače artefakti svojih književnih tvoraca. Neozbiljno bi bilo misliti da nekakav zbiljski Dublin ima ikakve veze s Jamesom Joyceom, ili da je Italo Svevo stvarno opisao Trst. Pisci ne opisuju gradove. Oni ih ispisuju. Neki grad zbilja postoji onoliko koliko je napisan. A prirodno je, na neki način, što se ja rijetko odmičem od svoje temeljne teme i svoga temeljnog grada.

To ne znači da u Zagrebu nisam i da u ovom gradu ne živim. Upravo suprotno, ja ne bih ni mogao pisati o imaginarnom Sarajevu da nisam u Zagrebu, nego da živim u ovome stvarnom Sarajevu. Na kraju, istina je da u čovjekovu životu postoji samo mjesto na kojemu je poniknuo i gdje je proveo prvih desetak godina života. Ali u mom slučaju ni to nije sasvim jednostavno. Naime, te formativne godine samo sam dijelom proveo u Sarajevu, a dijelom u Drveniku kod Makarske, tada malom ribarskom selu, gdje sam završio i prvi razred osmoljetke. Moj identitet, pa i onaj zavičajni, nužno je šizofren. Svaki je identitet šizofren i psihotičan. Ali, srećom, svaki je trajno nedovršen.

U ovoj knjizi, u njenim pričama (ali i pričama mnogih vaših junaka, rekla bih), tragedija je tema koja se ponavlja. Zašto vas zanimaju tragedije? Može li tragedija više otkriti o ljudskome iskustvu?

Možda tragedija nije prava riječ. Možda bi to bila nezgoda, nesreća, stradanje… U tom smislu “Rat” donekle preuzima koncept dječje bajke, one poučne i strašne dječje pripovijesti u kojoj se događaju nepojmljive nesreće, stradanja i zločini. Ne bi bilo loše s razumijevanjem koji put pročitati Ivicu i Maricu, Trnoružicu, Snjeguljicu i sedam patuljaka, a onda i one još strašnije Andersenove bajke i bajke Oscara Wildea, pa tek onda zaključivati kako stvari s nama i našim imaginacijama stoje. Ove su bajke nekad služile kao pouka djeci o predstojećem životu, ali i kao fini i vrlo suptilni narativni strojevi za finougađanje, za štimanje imaginacije. Kada bih si smio dopuštati visoke ambicije, volio bih kada bi “Rat” mogao poslužiti za finougađanje imaginacije. Dječje ili odrasle, to mi je svejedno.

A što se tragedija tiče, da, volio bih napisati klasičnu tragediju. Ali za takvo što bi mi bio nužan sređen i ozbiljan društveni kontekst, a toga, na žalost, nema. Tragedija je u današnje doba nemoguća. Živimo u žanrovski neartikulirano doba. Povremeno nerazumljivo žamorenje iz masovnih grobnica nije isto što i tragedija. Ovo je neko posttragedijsko i posttragično vrijeme.

U tom smislu, možemo li “Rat” možda shvatiti i kao svojevrsnu parodiju u kojoj fantastično služi kao okular koji piscu omogućuje da kaže “pravu istinu” o “ljudima u povijesti”, toj velikoj i vječnoj književnoj temi?

Možda ne ni parodija. Možda bi to ponajprije bila groteska, koja u pozadini ima tu u suštini djetinju ambiciju da se obuhvati cijeli jedan grad, i u njemu cijeli svijet. Volim Bruegela i Boscha, i Voju Stanića također volim, koji često slika cijeli jedan sveobuhvatni i fantastični mediteranski trg. Pritom, volim i paradoksalne spojeve. Recimo, nježnu grotesku, razložan apsurd, milo zlo… U “Ratu” me je, recimo, veoma zanimala imaginacija žrtve. Zanimalo me je kako se krvoločno i maštovito žrtve osvećuju svojim krvnicima ili, mnogo češće, onima kojima, ni krivim ni dužnim, navuku maske krvnika. Zlo u ljudima koji su prethodno bili žrtve zla velika je i u velikoj mjeri zatajena i zabranjena književna i umjetnička tema.

Istina je, međutim, da nam stvarna istina o prošlosti neprestano izmiče; čitava povijest tek je slovo na papiru davno izgubljenoga konteksta – kostur lišen sjećanja. Ispričajte mi nešto o ulozi sjećanja u vašim pričama, o knjizi kao pamćenju. Koliko je sjećanje pouzdano?

Eh, baš ste me našli… Otkada za sebe znam, mnogo prije nego što ću početi objavljivati, još od vremena kada sam bio mali dječak, opčinjen sam sjećanjima. Ili odnosom stvarnosti i onog čega se sjećamo. Sjećanje je, naime, jednako nepouzdano kao i san. Stvari se naprosto nikad nisu dogodile na način na koji postoje u našim sjećanjima. Sve je drukčije bilo! Pritom, ništa nam, posve osobno i subjektivno, nije toliko važno kao sjećanja. Naime, ja sam sve ono čega se sjećam. To je sva moja svijest, moja imaginacija i moje postojanje. Sjećanje je ta famozna čovjekova ličnost.

Recimo, vi i ja smo ovog trenutka u stanju da komuniciramo samo zato što smo oboje sjećajuća stvorenja. Ali bismo stalno trebali imati na pameti da su naša sjećanja tek interpretacija neke protekle stvarnosti. Razgovaranje, pričanje priča, te na kraju umjetnost i književnost prije svih drugih umjetnosti, služe pokušaju artikulacije sjećanja i njegovog dovođenja u vezu sa stvarnošću, ili s ovim sad trenutkom kojeg se još ne počinjemo sjećati. Zato su mi koncepti na kojima je, recimo, zasnovano cjelokupno pravo, pomalo neozbiljni i djetinjasti.

I zastrašujući u toj djetinjastosti. Čuj, svjedočenje pred sudom o nečemu što se dogodilo prije, recimo, godinu, dvije, deset! Pa ono što mi o tome možemo reći više govori o stanju naše imaginacije, nego o onome što se stvarno dogodilo. A povijest, i kao koncept, i kao historiografska znanost, ozbiljna je i funkcionalna dok god je povezana s pričom i pripovijedanjem, te sa sviješću o pripovjedačevoj imaginaciji. I naravno da povijest uvijek pišu poraženi. Pobjednici su pijani od pobjede i uglavnom ispisuju gluposti.

Napisali ste samo jednu knjigu čija je radnja smještena u Zagreb, i to onaj pred i za vrijeme Drugog svjetskog rata: “Rutu Tannenbaum”. Od tada je prošlo 18 godina; u međuvremenu ste samo ponekom pričom dotakli taj grad. U čemu je stvar? Hoćete li se ikada više “vratiti” Zagrebu?

Akobogda zdravlja, sreće i strpljenja, naravno da hoću. Premda “Ruta Tannenbaum” nije jedina moja ‘zagrebačka’ knjiga. “Herkul” je, recimo, važnom svojom polovinom zagrebački. Kao što su to i dijelovi “Roda”. Uostalom, cijeli taj takozvani autoidentifikacijski i autofikcijski ciklus je, ako je meni o tome dopušteno govoriti, zrcaljen u Zagrebu.

Zagreb je u svakom pogledu moje povlašteno mjesto, grad koji je uvijek tako dobro podnosio sve moje netrpeljivosti, gnjevove, pa i ciljane provokacije, grad kroz koji su moji stari prolazili na putu za Beč i natrag, smatrali su ga svojim, a da se u njemu nikad nisu duže zadržavali, te napokon grad u koji su na neki način naseljeni svi moji drugi gradovi, ali tako da se nikad u Zagrebu ne odomaće.

U Zagrebu se domaćim osjećaju samo oni koji ni po čemu nisu Zagrepčani. Oni koji su došli osvajati. Premda je Sarajevo djelo moje imaginacije, moja svijest, moj živčani sustav i krvotok oblikovani su planom grada Zagreba. Pritom, u Zagrebu sam, naravno, stranac. Premda malo manje nego u Sarajevu. Da biste mogli biti pisac, morali biste živjeti kao stranac.

Vaše pisanje obilježava vrlo specifična mikrostilistika jezika koji, toliko godina otkad nema Jugoslavije, ostaje jedna dosljedna mješavina. Nedavno je Sabor dao podršku prijedlogu Zakona o hrvatskom jeziku. Treba li nam taj zakon? Trebamo li strahovati od njega? Trebamo li štititi svoj jezik? Od koga ili čega?

Moj jezik nije mješavina, nego je kreacija. To je ono prvo po čemu bi se, valjda, pisac trebao prepoznavati. Po tome što je tvorac vlastitoga jezika. Pritom, moj jezik je autonomna kreacija, slobodna od policijskih, sudskih ili razbojničkih ambicija u jeziku. A naročito je autonoman u odnosu na ambicije mjesnih jezikoslovaca, svejedno jesu li u hrvatskim odorama, ili su u uniformama neke od njima neprijateljskih jezikoslovnih formacija.

U tom smislu čudi me, recimo, hrvatska akademkinja Dubravka Oraić Tolić, koja nastupajući kao braniteljica Zakona, izrijekom proziva moje, pretpostavljam necijenjeno ime. Valjda kao kontrapunkt namjerama i ciljevima jezičnih zakonodavaca. Ili kao ono i onog protiv kojeg se valja boriti. Akademkinja Oraić Tolić je, naime, pjesnikinja, autorica je neobično ambicioznih palindroma – znate to su one riječi i rečenice, koje se isto čitaju otpočetka prema kraju i od kraja prema početku; primjerice “Ana voli Milovana” – i valjda bi trebala biti na strani poezije, na strani književnosti, a ne na strani pendreka i jezične norme. Čudi me da misli o meni i o zlehudom i antihrvatskom mom služenju riječima “tačno” i “tačka”, umjesto da pomisli kako u tom gavraniziranom i ozakonjenom hrvatskom jeziku više neće biti ni njenih palindroma.

Recimo, kako da kažemo “Ana voli Milovana”, kada je Milovan Srbin. Na hrvatskom bi se to moralo reći: “Ana voli Domagoja”, a to onda nije palindrom. Da sam na mjestu pjesnikinje Oraić Tolić, o tome bih, a ne o Jergoviću. Pogotovu što je Jergović, o avaj!, dokazano Hrvat. A sad još nešto ozbiljno o mom jeziku, za koji ćete reći da je “dosljedna mješavina”. To je u cjelini svojoj, u sintaktičkim konstrukcijama, kao i u cjelokupnom leksiku, jezik Tina Ujevića i Miroslava Krleže. Svaku “sumnjivu” riječ u mojim književnim ili novinskim tekstovima možete naći kod njih dvojice, ili kod ozbiljnih modernih hrvatskih pisaca od Silvija Strahimira Kranjčevića do Borisa Marune i Ivana Lovrenovića. Hrvatski jezik može biti samo jezik najvećih hrvatskih pisaca. Nikako i nikada to ne može biti jezik histeričnih jezikoslovnih normativaca i normiraca. A bogme ni jezik Mire Gavrana.

Hrvatsku sljedeće godine očekuju izbori. HDZ-u popularnost ne pada unatoč svim aferama i, kako stvari sada stoje, ta bi stranka mogla ponovno pobijediti. Što bi takav scenarij donio Hrvatskoj u sljedeće četiri godine? Postoji li ipak vjerodostojna alternativa HDZ-u?

Ne, ne postoji alternativa HDZ-u. Ako alternativa nije Zoran Milanović. Ali možda vam ja nisam najbolji sugovornik za ovu vrstu pitanja. Od onih sam koje mnogo više nerviraju takozvani moji, nego oni koji nikad nisu niti će biti moji. I onda nema smisla da sad prosipam žuč i rigam vatru po SDP-u, možemašima, centrumašima i raznoraznim aktivisticama i aktivistima, priključenim na europske fondove…

Dakle, ne postoji alternativa HDZ-u, ali na neki način ne postoji ni HDZ. To je, nakon što je demisionirao Tomislav Karamarko, čudnovata skupina ljudi, birokrata nastanjenih u jednoj džinovskoj kancelariji, koji obavljaju kancelarijski posao vodeći računa o vlastitoj dobrobiti, kao i o interesima Crkve, Bruxellesa i Washingtona. Tačno tim redom. Jedino što u svemu tome odaje neku živost i kreativnost jesu ministri u Plenkovićevoj vladi. Onih trideset smijenjenih, koji su golemom većinom sumnjičeni i optuživani za različite razine kriminala. Kao da u Hrvatskoj samo realizirani ili nerealizirani kriminalac može postati ministar. Ili možda ulazak u ministarstvo od poštena čovjeka u Hrvatskoj načini kriminalca?

Prijeđimo malo onda na BiH, koja još uvijek nije otvorila pregovore o članstvu u EU-u, a glavni razlog tomu su unutarnje podjele koje zaustavljaju sve pokušaje reformi. Može li BiH uopće u dogledno vrijeme postati punopravna članica u ovakvim okolnostima? Što bi članstvo donijelo Bosni i može li ona i bez članstva uhvatiti korak s europskim standardima?

U Bosni i Hercegovini postoje najmanje tri paralelna društva, s tri paralelne stvarnosti. I tako se to može nastaviti u sljedećih nekoliko stoljeća.

Churchill je rekao da “Balkan proizvodi više povijesti nego što može podnijeti”. Trenutno se povijest proizvodi u Ukrajini i na Bliskom istoku. Mogu li ti događaji, osobito ruska invazija na Ukrajinu, zapaliti i potencijalna krizna žarišta u bivšoj Jugoslaviji?

Ne vjerujem. Mi gorimo sami po sebi. Za neka intenzivnija gorenja trebao bi nam širi svjetski sukob.

Kraj rata za sada se ne nazire. Nedavno je cijenjeni ruski pisac Mihail Šiškin rekao kako Rusija mora doživjeti totalni poraz, kao Hitlerova Njemačka. Slažete li se?

Totalni poraz moguć je samo u svjetskom ratu.

Od rata između Hrvata i Srba prošla su tri desetljeća, no – ako izuzmemo fenomen gostovanja narodnjačkih pjevačica – zajednički kulturni prostor jedva da postoji. Hoće li tako biti zauvijek? Može li jednoga dana doći do “skandinavizacije” Balkana u kulturnom smislu? Koja generacija bi to mogla ostvariti?

Mislim upravo suprotno. Danas su Hrvatska i Srbija jedna drugoj bliže nego što su to bile u vrijeme Jugoslavije. Zajednički kulturni prostor fluentniji je i življi nego što je bio ikad u Jugoslaviji. Hrvatske nacionalističke vlasti izborile su se različitim oblicima represivnog djelovanja da većim dijelom onemoguće komunikaciju i prožimanje živih i elitnih kultura. Recimo, vi znate da Ministarstvo kulture u Hrvatskoj ne otkupljuje knjige srpskih i bošnjačkih pisaca, bez obzira na to što su objavljene kod hrvatskih nakladnika.

Kako se već, zbog ovisnosti o Bruxellesu, knjige srpskih i bošnjačkih pisaca ne mogu zabraniti, barem im se može maksimalno otežati objavljivanje i komunikacija unutar zajedničkog kulturnog polja. Borbom Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske protiv zajedničkog kulturnog prostora nije, međutim, ukinut taj prostor, nego je za stotinjak civilizacijskih katova spuštena njegova razina. Danas, zajednički kulturni prostor odvija se u zagrebačkoj areni i po sličnim mjestima u svim hrvatskim selendrama, koja gore u paklu srpskoga i bosanskog turbo folka. Kao nikad u vrijeme Jugoslavije!

Moram priznati da zlurado uživam u tome, bez obzira na to što je taj isti turbo folk zapravo glazba današnjega hrvatskog nacionalizma. Osim što je glazba intelektualno i emocionalno oštećene hrvatske mladeži, koju je upravo ultrakonzervativno vjeronaučno i potencijalno ravnozemljaško hrvatsko školstvo učinilo prijemčivim upravo za tu glazbu. Možda je ta mladež apolitična, možda nije nacionalistička.

Kako objašnjavate trajnost represivnih struktura na našim prostorima, taj “mehanizam totalitarne svijesti” koji se svako toliko pokrene, perpetuirajući ideološko pozicioniranje? Koja je u tom smislu uloga književnosti? Može li književnost posredovati stvarne promjene?

Objašnjavam nedostatkom osobne pristojnosti i odsustvom demokratskih tradicija. A književnost može utjecati samo na one koji čitaju. Pritom, malo je dobrih knjiga i dobrih pisaca, a još je manje dobrih čitatelja. Tako je bilo uvijek i posvuda.

Od političara očekujemo da se ponašaju moralno u naše ime, a oni nas uporno iznevjeravaju. Je li visoka politika izgubila osjećaj za moral i etiku ili je nikada nije ni imala?

Osobno govoreći, nikad od političara nisam imao takva očekivanja.

Pisac je, kao i vojnik, prisiljen donositi odluke. Te su odluke među ostalim odraz njegove osobne etike. Postoji li tako nešto kao etičnost književnosti? U čemu je ona, za vas?

Pisati o onom o čemu se ne može pisati. Pisati o onome što vas se doista tiče. Pisati onako kako nikad niste. Pisati tako da uznemiravate, iritirate, razočaravate, a ne tako da tješite, ne tako da uvjeravate čitatelja da je u pravu. Pisati kao da ste upravo vi taj čitatelj, kao da pišete knjigu koju biste željeli pročitati. Pisati protiv sebe i svog građanskog statusa. I ništa od svega toga. To bi otprilike bila etika književnog teksta. Etičnost u književnosti strahovito je važna, ali ona iščezava čim se o njoj pokuša govoriti.

Vaša brojna književno-kolumnistička pisanja uključuju i niz “Junak našeg doba”. Kako birate tjedne junake? Zašto su neki antijunaci, a neki junaci? Je li kriterij sličnost s Pečorinom?

Biram ih subjektivno. Neki su doista slični Pečorinu, dok su drugi prave junakinje i junaci. Volim promatrati svijet kroz likove, stvarne ili fikcionalne.

Budući da se nalazimo na samome kraju 2023., koga biste izdvojili kao najvećega junaka godine koja je iza nas, a koga kao najvećega antijunaka?

z Hrvatske gledano, junakinja bi, možda, mogla biti Iva Milka Kramarić, krčmarica iz Severina, koju je pod nadzornim kamerama tukao načelnik općine Žarko Žgela, a ona ga je, s nepoljuljanom vjerom u javnost i u Republiku, odlučila “dati u novine”. Ta žena je simbolička figura opstanka ove zemlje, netko tko u Hrvatsku stvarno vjeruje, junakinja i mučenica. Antijunakinja bi, ni kriva ni dužna, mogla biti Aleksandra Prijović, autorica najmasovnije kulturne priredbe u Hrvatskoj u 2023. godini. Prija je građanima Hrvatske pokazala dokle su ih dovele sve hrvatske kulturne politike u proteklih tridesetak godina.

Rat u sto oblika – jer svaka od crtica u “Ratu” donosi po neki oblik rata – završava, pa… ratom. Ratom dviju ruža. Nevjerojatna je snaga te posljednje slike. Znači, kotač prirode neumoljivo ide dalje, kotač patnje se nastavlja? Ili ste tom slikom željeli dati nadu?

Ne vjerujem u nadu u književnosti. Premda je sama književnost izraz nade. Pišete jer se nadate. Čitate, nadajući se da ćete imati toliko vremena da dovršite tekst.

Javila mi se, jutros,
lijepa nježna
Krenula, pa stala.

Nestala. 

Takva su ovo vremena
da se pjesma
u samu sebe sklonila.

__________ Safetu Sijariću

Dugo, predugo,
Tražio si da budeš njen.
Molio pod njenim prozorima
Da ti bar malo
Odškrine vrata.

A trebalo ti je
Koliko ptici ranjenoj
Da se ugnijezdiš
Skupljenih krila.

Od tebe je bježala
Ti joj se primicao.

I sad ste tu –
Ti i ona.
Vjenčani i sjedinjeni
Za vijek vjekova.

I sad te, napokon,
Razumije.

19. 4. 2024. Gdje smo? Našli smo egzoplanete, radimo intenzivno na tome da pokrenemo nuklearnu fuziju, koja daje energiju samih zvijezda, promatramo svemir gotovo do trenutka Velikog praska, dakle: gledamo u povijest svemira dalje od trinaest milijardi godina, vidimo stvaranje prvih galaksija, naši mobiteli i računala instantno nas povezuju i daju nam informacije, CHAT GPT-u postavljamo pitanja, on/ ona /ono prevodi i piše za nas, sve je to bilo nezamislivo prije svega desetak godina. 

U napadu Hamasa na Izrael ubijeno je više od 1139 ljudi. Istovremeno, u ovom trenutku, u Gazi je stradalo više od trideset tisuća ljudi. Više od 12.000 djece ubijeno je u Gazi. 19. 4. 2024. kažu mi prijatelji – traje i retrogradni Merkur. 828 milijuna ljudi gladuje. U Hrvatskoj je u zadnja dva desetljeća ubijeno 400 žena. Rat u Ukrajini ušao je u treću godinu. Stotine su djece ubijene, tisuće su otete u tom ratu, usred Europe. Živote je izgubilo preko deset tisuća civila, pola milijuna vojnika ubijeno je ili teško stradalo.

U Hrvatskoj svakih petnaest minuta jedna žena doživi nasilje. U Poljskoj je abortus ilegalan. Međunarodna organizacija za migracije bilježi od 2014. godine 48.231 izbjegličku smrt, što znači barem 16 mrtvih svakog dana. Sredozemno je more postala velika grobnica, naše su rijeke postale grobnice jer je Europa zatvorila svoje granice.

U prosincu 2021. u rijeci Dragonji utopila se desetogodišnja djevojčica Rahime, izbjeglica koju majka, držeći tada nju i još dvoje djece u nabujaloj rijeci, nije mogla spasiti. Majka je tada donijela odluku, Odlučila je držati snažnije drugo dvoje manje djece, koje nije imalo nikakve šanse. Rahime se nikada nije suludo zaljubila, nije stigla shvatiti niti želi li postati doktorica ili pjesnikinja, nije stigla ostati do jutra vani dok je majka ljuta čeka nakon izlaska, napiti se, otputovati bez ideje konačnog odredišta, nije stigla ludovati u pubertetu, sazrijevati, otkrivati tko je zaista i tko bi mogla postati. 

Primo Levi u knjizi “Zar je to čovjek” opisuje san, koji ga je potresao više od strahota koje je doživio u koncentracijskim logorima. U tom snu, on pokušava govoriti obitelji, ali ga nitko ne čuje, nitko ga ne sluša ili mu ne vjeruje i upravo to – nemogućnost da nas se čuje, da se sasluša naše istine, bol je koja ponekad znači veće rane od onih koje ostaju na našim tijelima i u našim sjećanjima. Čujemo li, danas 19.4. 2024? 

Događaji koje ne možemo pretvoriti u priče ne postaju sjećanja. To se događa kada smo maleni i ne možemo još ispričati ono što doživimo, i kada nam se dogode velike traume. Naša povijest, individualna i kolektivna, ovisi o tome možemo li i kako ćemo iznijeti naše priče. I to je nevjerojatna moć. Onaj koji priča, koji piše, uvijek nanovo stvara i gradi. Ono što jesmo i ono što ćemo biti u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti i što smo bili u prošlosti priča je koju smo sami sebi ispričali. Ne postoji događaj o kojem će dva čovjeka imati jednako svjedočenje.

19. 10. 1990. majka Mara rodila me početkom rata, odrastali smo nemajući mjesto koje bismo imenovali domom, u siromaštvu i izbjeglištvu, od kuće do kuće, većinu mog djetinjstva. Velik dio tih godina bio je neimaština, a moja me majka, snalažljiva i prkosna, nesvjesno učila što je to ženska snaga. Ona je, usprkos nemogućim uvjetima, uspjela podići četvero nas, i svatko je danas svoj, pošten i pravedan, dobar čovjek. Taj uspjeh moja majka mjeri, ne onaj što smo također otišli dalje nego je ona mogla zamisliti, u svojim karijerama i postignućima. Moji roditelji nisu imali knjige, ja sam dijete sa sela, s vrha brda, usred ničega, moja mama nije sebi kupila komad odjeće više od trideset godina. Ima samo osam razreda osnovne škole i gotovo da jedva čita. Prošle sam je godine na more odvela prvi put nakon skoro trideset godina. Ja sam bila jedna od te djece koja nisu imala šansu, i iznimka sam jer stojim ovdje pred vama, i privilegirana sam, naspram djece i mladih koja u ratnim zonama gladuju, naspram onih u izbjegličkim kampovima, na granicama, onih koji i dalje grcaju u siromaštvu. 333 milijuna djece živi u potpunom siromaštvu. Pitanje siromaštva i klasnih razlika i dalje je jedno od najbitnijih pitanja; toliko je pjesnikinja i pjesnika, slikarica i slikara, genijalnih matematički i matematičara koji nikada neće dobiti šansu. I zato za mene poezija nije šutnja. Za mene je poezija, za mene je književnost, mjesto promjene, otpora i postavljanja pitanja. Mjesto na kojem mogu vjerovati u nježnost kao primarni jezik svijeta, u suosjećanje kao pogon koji može pokretati pametniju budućnost. Poezija ne mora biti istinita, ali mora biti iskrena. Ona povezuje svijet izvana s našim unutarnjim svjetovima, naše intelektualno i emotivno, ona neprestano izaziva našu želju da ostanemo u zonama komfora.

Poezija su moj bicikl, stabla koja volim grliti, moji prijatelji, pijanstva, izlasci do zore, moja djeca, moja zaljubljivanja, ono što je boljelo, ono što se nadišlo, moja majka, poezija su ljudi koju vjeruju u mene, i u koje vjerujem, koji su postali moj dom i obitelj. I mene danas ne bi bilo bez tih mojih prijatelja. Poezija je vjerovati u zajednicu, jer nismo sami, i ne bismo trebali pristati na usamljenost. Poezija je u svakoj osobi pronaći čovjeka. Poezija je ne pristati na ravnodušnost, svaki dan.  

I ako govorimo o poeziji, Europi i slobodi, danas 19. 4. 2024. ja vas molim da osjećamo. Da suosjećamo. Da zagrlimo naše prijatelje i voljene, one za koje vjerujemo da su naša obitelj. Da kažemo svaki dan da volimo. Da kažemo da smo antifašisti i feministi. Da se borimo za prava žena i jednakost. Da se borimo za LGBT prava. Da osudimo šovinizam i ksenofobiju, antisemitizam i islamofobiju. Da osudimo rasizam. Da osudimo napad Hamasa u Izraelu. Da osudimo svaki terorizam. Da znamo da jedno zlo nikada ne opravdava drugo. Da osudimo ubijanje civila u Gazi i nasilje koje trenutno Izrael radi nad Palestinom. Da stojimo i dalje s ljudima Ukrajine, da stojimo s ljudima Gaze. Da stojimo sa svim ljudima koji su drugačiji i radi toga trpe opresiju, bilo da je riječ o njihovoj seksualnosti, vjeri ili boji kože. Da osudimo nasilje na granicama Europe prema izbjeglicama, zbog kojeg ljudi svakodnevno umiru i nestaju. Ne vjerujem u bogove ili boga, ali još uvijek vjerujem u Čovjeka. Nemojmo okretati glavu. Nemojmo šutjeti. 

U Gdanjsku, 19. 4. 2024.

Napulj, april 2024.

– Ti bi pisao, a ko ti je dao pravo? Prvo vidi Napulj, pa piši, za početak, probaj – kaže Paskvale, škembidžija, jutros, na pijaci Pinjaseka. Seče parče rozikavog buraga kuvanog u mirisnim začinima, presipa ga limunom, solju, biberom: – De, probaj.

 Veli da je napuljski način najbolji za škembe, hranu sirotinjsku i od starine, za jelo hranjivo, izgledom možda neugledno, ali zdravo i, mnogi to ne znaju: lako. Pravi se svuda, eno i u Rimu i Firenci, ali sve uvijeno u sos od paradajza, dodaju mentu, bosiljak, isuviše trava, gubi se u smeši pravi ukus sočnog, sunđerastog tkiva. 

Paskvale je anatom-znalac. Navodi vrste kravljeg buraga i svaku pokazuje, seče pihtije od papaka i glave na kockice, stavlja ih na komade leda, pa opet limun, biber, so. Jelo, makar bilo i lako, kako veli škembidžija, a citrus mu davao svežinu, traži vino i jaku mineralnu vodu. 

Pinjaseka je jedno od vrela grada, a škembidžija naš pun duha i krepkosti. Paskvale (ima li napolitanskijeg imena), kaže još: – Probaj – pa na vrh noža nabode mreškavi škembić i prinosi ga znatiželjniku. 

Neko će reći: – Ne bih, hvala. – Drugi kusne, ne bi jeo. Treći bi, kao da sutra neće svanuti, jeo i pio, dok ne prejede i ne prepije. – Nekad se – dodaje – so sipala na jelo iz kravljega roga, glatkog, svijenog kao trompeta. A led je bio zlato. 

„Trbuh Napulja“, piše Matilde Serao. Napulj se gleda sniska – Eri de Luka. Valerija Parela priča o ljudima s napuljskog asfalta i kaldrme. A De Krešenco, pisac flaner, šarmantno i kozerski, o meštrima od zanata – njemu su napuljski barbijeri, mesari, piljari, sve napuljski hodajući Sokrati. 

– Uvek o pijacama? – pita moja žena. Ona voli napuljski kej, pogled u daleko, u obris Vezuva, voli putovanje koje je otkrivalački vijađ. 

Kažem joj da je u Napulju svaka zanatska radnja mala prodavnica tajni, da napuljski majstor, osim što je znalac zanata, voli priču, svoju da kaže i tuđu da čuje i da ovde, na Pinjaseki, srećem ljude od krvi i srčike, i onog što zovu: životna filozofija. 

Za škembidžiju što kaže: – Ti bi pisao, a ko ti je dao pravo na to? – ona: – Pravo je pravo, grad je grad.  

*

Svega ima na Pinjaseki, najviše svežih plodova mora – sipa, liganja, hobotnica razne vrste: ljubičaste, velike, iz marokanskih su voda, male, prozirne, iz mora bližeg napuljskoj obali. Tu su palamide dugih, izduženih tela, skuše i srebrni inćuni puni riblje masti, kraj njih zmijoliki ugori i ribe sa dna, koštunjave, dobre za brodet. 

Škembidžija je prinosio komad buraga na vrhu noža, a ribar uzeo glavu od morskog psa, modrulja, pa razmiče vilice kao lutkar u pozorištu, govori mešavinu priča s kopna i mora, talase italijanskih i napolitanskih reči. Dijalekat je južna špecija, uljani trag.  

Pred ribarnicom, komade nabrašnjene ribe stavljaju u vrele kotlove. Gradela, žara, nema. – U Napulju sve se prži – kaže ribar. Ima ko sluša, ima kome je već znana njegova predstava sa glavom modrulja, znana mu i Pinjaseka, koja je usred gradskih žila i agora i vrelo izobilja. 

Ribar je razmicao ajkuline čeljusti, uljio reči melodijom i ritmom, a onda stao: sa sedom lavljom bradom, u azurnim čizmama, odjednom (tako je sa ribarima) sav je postao slika. Naslonjen na motku s mrežom kao da je harpun, plav i beo, liči na paganskog boga izronulog iz mora.  

Spala je krljušt a komedija, kao što napuljske pesme pređu iz dura u mol, u nostalgiju. 

– Ima li ježeva? 

– Izlovljeno je, izlovljeno je sve. – Zabada nož u veliku drvenu dasku, natopljenu talogom ribe. 

*

U ribarnici stoji slika tirkizne boje, ram nalik goblenima: pogled na napuljski zamak, i kao svuda u Napulju, raspeće, crkveni kalendar, Madonine, sveci, za svaki dan u godini ima Napulj po jednog, a svaka se molitva sliva ka San Đenaru, pred radni dan, pred put. Jednako, gleda se u tarot, u nebo i kretanje ptica. 

„Nije istina, ali verujem“ – tako kažu, trljajući crvene rožiće, pa pale sveće na malim oltarima, slažu amajlije kao Rimljani figurine kućnih lara. Napulj je grad vere i verovanja. Tako je i ova ribarnica u Napulju mali hram, a ribar posejdonskog lika sad prepliće u ruci brojanicu od kameje. 

Na zidu, iznad ribe i daske, iznad ribara samog, razapeta je kao mreža karta mediteranskog sveta. Ribar je mornar koji je plovio oko napuljskih žala, ali u priči on plovi šire: – Obiđeš li mediteranski krug, svuda se dobro jede. Svuda se siromaška kuhinja, sa sastojcima škrtim a izvrsnim, najviše ceni, danas na bele stolnjake iznose rakove, nekad trpezu robova, sirotinje. 

Ribar na vrhu noža nudi slasni marinirani inćun, meso tek otvorene vongole,  i školjku kapelungu koju na engleskom zovu „školjka-britva“. Pokazao je rukom još jedno, tek očišćen crveni trbuh tune: – Tu je srž mora. 

*

Povučeš li kote, Napulj je u središtu mediteranskog kruga. Pinjaseka je izvor i vrela krušna peć, ovde je kotao ulja. 

Škembidžija je govorio o vrstama buraga. A ribar likom na antičkog boga o ribama, školjkama, planktonu i algama, o tom kako je morski vrt izlovljen već. 

Ribar je dodao da svega, kao u moru, na Pinjaseki ima, i niko na njoj nije ostao gladan, onda tiho: 

– Ima i ko je gladan, na Mediteranu. I Napulj je video gladnih godina. 

*

Reći će neko da je oporo, drugi da je slatko, da bi guštao dalje i više, dok ne prejede, kao za jela škembidžije sa Pinjaseke. Od kojeg je biljnog roda, o tom kažu u Napulju: nije ni brokula ni repica, a raste samo ovde. Onda dodaju: nema bez frijarijela u Napulju ni slavlja ni jela. Frijarijelo, napuljski zeleniš, zagasitozelene je boje i uz šta god se kuva, poprimi ukus, bilo da je meso, testenina, riba.  

Ima na Pinjaseki i artičoke. Tvrdi su listovi, ali plod, srce samo, meko. I za nju hiljadu načina ima, a da je očistiš, treba znati s nožem. I niko ne zna vreme rasta biljci tvrdih listova. Tamo, u Libanu, nadomak mediteranske zemlje gde se ratuje i gladuje, kažu: kao priča što se sluša, otkida se artičoka, list po list. Tako kažu na Levantu, gde plod vuče aromu iz plodnog tla, tamo se praznuje i ratuje, i – gladuje, na to, na njih je pomislio ribar. 

A ovde, na Pinjaseki, u Napulju, o artičoki sad govori Šrilankanac, izvlači je kao čarobnu kuglu iz raznog povrća koje nije mediteransko, već sve azijske tikvice, lubenice, nangka iz roda duda – ona je i voćna i mesna i hlebna i na žaru je spremaju. 

*

Škembidžija je nudio zalogaj kuvanog kravljeg buraga. Ribar – vongolu, škamp, lignju, fišek prženih inćuna. Vrtela se Pinjaseka, kao Napulj sav što zavodljivo pleše oko onog ko je došao pa bi hodao uz more, ili gore kroz četvrt znanu kao španska, ka vidikovcu, da mu se raskrili grad. Napulj, grad pun nutrine, valja gledati sniska. 

Za biljke ko zna od kojeg su roda, jesu li voćne, povrćne, hlebne. Stižu brodovima do novih obala. Napulj, imenom samim, okrenut je novom, novim ukusima i mirisima. Šrilankanac, evo, nudi žute, crvene i zelene banane, bamije oblika roga i bob od razne fele. Namesto amalfitanskih limunova – šrilankanski rambutan boje koralja. 

Ko zna, među putnicima, ko je od kojeg roda, i koje je vreme artičoki. Šrilankanac, evo, kaže mediteranski: – Nema doba biljci tvrdih listova. Svako je vreme vreme artičoke. – Na njemu je uska, zlatna košulja, istočnjaci dobro uparuju boje. A kad uplove, zavole novo, ukusan im frijarijelo, ponos juga, korov severa. 

*

Napulj je kraljevski i siromaški grad. Ima južnjačke, aragonske i burbonske elegancije, ima uljani trag u govoru. Gde je bilo gladi, tu se jede i dok se živi, nema klonuća. 

I škembidžija Paskvale i ribar likom na boga mora i Šrilankanac, piljar, vele isto: da je Pinjaseka, već zvukom imena, srce grada, da je hrana životno gorivo, i u isto ušće se sve sliva: tu smo, na zemlji, dokle je zapisano, a uz plodove zemlje i mora, i uz vino, lakše se preplovi do mola. 

Postoji samo jedno proleće od postanja sveta. Ono u kom prvi put postanemo svesni mirisa zemlje koja se raskravljuje pod našim nogama iznova hraneći korenje. Ta svest je sasvim organska; ona čini da sebe na trenutak vidimo u perspektivi pomaljajućeg lista i napojenog korena – kao deo života koji se obnavlja. 

I zato postoji za svakog od nas samo jedno isto, ponavljajuće proleće od postanja sveta. Kod mene, konkretno – jedna žičana ograda, uz koju se penje ladolež; pa onda visibabe i šafrani uz reku. Svako proleće me vrati uz tu žičanu ogradu kroz koju gledam smanjena, dok malom rukom posežem za cvetom ladoleža. 

Svako nas proleće umanji do prave mere postojanja – one u kojoj smo dovoljno mali da čujemo u punoći zuj bumbara iznad trava, intenzivno, kao prvi zuj bumbara od postanja sveta.

Proleće od vaskrsenja pravi svakodnevnu činjenicu života; treba to znati primiti sa zahvalnošću jer je sasvim, sasvim nezasluženo. 

Danas razumem da je od iznimne važnosti u detinjstvu rasti iz Zemlje – biti intiman sa Zemljom. Upijati izbliza travku i insekta, posmatrati guštera i muvu, mirisati isparenja nakon junske kiše i udisati opori dah šumskog truljenja. Popeti se na drvo, dozvoliti mu da nam njegove grane ogule laktove, ostaviti krv na kori debla – to znači jedan mogući dodir sa Bogom. 

Jer Bog je neizostavno sadržan u poruci koju pokušavamo da odgonetnemo – poruci koja se zove hrast, koja se zove ladolež, pčela ili mačka. Stoga je od iznimne važnosti rasti okružen tim Božjim porukama, postajati jedno sa hrastom, ladoležom, pčelom i mačkom. Postajati jedno sa Zemljom, upoznavati je – dodirom, uhom, nosom i jezikom. 

Tako smo mi rasli, i, globalno uzev – pripadamo poslednjim generacijama koje su tako rasle, ako izuzmemo onaj deo čovečanstva koji živi sa druge strane Digitalnog jaza. Sa bubamarom na ruci, sa lisicom na obodu šume, sa šafranima i jagorčevinom, sa korenjem iznad potoka, sa ljuljaškom okačenom o stari orah, sa gorkim mirisom orahovog lista koji se do nozdrva podigne kad ga protrljaš, sa žutokljunim kosom koji prhne iz žbuna, sa mačkom koja spava u naručju i veličanstvenom pitomošću krave, sa pečurkom koja se jede polusirova, ugrejana da pusti sok. 

Svaki odlazak u prirodu za mene je stoga povratak u detinjstvo – u miris rečnog truljenja, u odbačene rogove jelenka pored šumske staze, u Zemlju, u Zemlju. U mati Zemlju. Svaki je odlazak u prirodu stoga – za mene susret sa mojim mrtvima.

Moje su babe i djedovi sa Zemljom živeli u potpunom jedinstvu. To je jedinstvo bilo sastavljeno od borbe i zahvalnosti, od rvanja i ljubavi, od prebacivanja i nežnosti, kako to obično biva u svim odnosima istinske bliskosti. Za mene su moje babe bile neodvojive od dvorišne trešnje ili krave – sve im se to pokoravalo i svemu tome su se one pokoravale. Taj odnos međusobnog služenja, taj krug života koji se iznova i iznova zatvarao – bio je u odnosu na našu današnju egzistenciju istinitiji i tajanstveniji – priznavao je život kao tajnu i čoveka kao onog koji kuca na neotvoriva vrata tajne. Jer sve je tu osluškivalo jedno drugo – baba je osluškivala trešnju i kravu, trešnja i krava su osluškivale korak i disanje žene koja njima pokušava da gospodari.

Oba moja djeda poznavala su svako stablo u svojim hrastovim šumama – kao da je svaki hrast u njima čeljade. Bili su gospodari života i smrti, za dugih šetnji bi prilazili, zagledali drvo pažljivo, dodirnuli ga tražeći oproštaj onda kad bi ga odredili za seču. A potom su bili i sluge. Šuma ih je gušila svojom strašnom vlagom, valjalo je ići sa kraja na kraj u seču, rvući se sa duhovima nestalog drveća. I tako u krug, svake godine do smrti i progona. 

Bila je to uzajamnost u svom najčistijem obliku, međusobna zavisnost, neprekinuti krug služenja. Svemu smo tome svedočili pre svega nekoliko decenija, a kao da se događalo stotinama godina ranije – i u jednoj važnoj ravni taj je subjektivni osećaj vremena u ovom slučaju verodostojniji od onog objektivnog. Jer kad čovek istupi iz tog zaštitničkog kruga počinje ubrzanje, prestaje obnova, svaki hod postaje hod prema smrti i nestajanju. Istupanje iz kruga ukida iskustvo vaskrsenja.

Kad odlazim u prirodu ja idem tamo da se sa svima njima sretnem, jer ih nema na ulicama grada, a zavičaj u kom su živeli ranjava isuviše da bismo se tamo susretali bez užasnih posledica. Zato odlazim u prirodu i tamo se srećemo – ja sa ove strane, oni sa one, jedno sa hrastom i pčelom. Između nas je zid, neshvatljiv u svojim razmerama, zid koji brižljivo podiže, ciglu po ciglu, naraštaj kome i sama pripadam, samo jedan u nizu mnogih.

Svi smo mi deca antropocene. Došli smo do one tačke u kojoj smo najvažnija geološka i geobiološka sila na Zemlji. Za nas koji smo rasli blizu Zemlje, upoznati sa životom korenja i buba, promene su u poslednjih četrdeset godina u svemu dramatične. Svedočimo ogromnom osiromašenju – na naše oči nestaje biodiverzitet koji pamtimo iz detinjstva. Nestaje bilje sa livada i iz šuma. Da bi preživeo jelenak – potrebno mu je trulo hrašće u kom njegova ličinka živi nekoliko godina. Mi ne možemo priuštiti trule hrastove i stoga jelenak mora nestati. A jelenak je poruka – jedna poruka koju smo izbrisali pre no što smo je rastumačili.

Došli smo dovde – do ove apokaliptične tačke u našoj egzistenciji – bez da smo išta zapravo shvatili. A poruka se kruni na naše oči – nestaju čitave vrste, Zemlja se pred nama zatvara, Bog postaje sve ćutljiviji. Briše se raskoš detalja tvorevine, koju danas, ili možda i oduvek – jedino želimo da upotrebimo. Kidamo živo telo živoga Boga, zasipamo ga otrovima i prezirom – ne želimo sa tim da komuniciramo. Samo da upotrebimo. To je fundamentalni hibris naše globalne civilizacije – naša tragička krivica na kraju koje nas čeka kopanje sopstvenih očiju koje su odbijale da vide. 

Samo generaciju pre – čovek koji je u rođenoj šumi stavljao ruku na stablo koje će poseći, žena koja je birala kokoš koju će zaklati –  osluškivali su stablo i kokoš, bili su zahvalni za žrtvu koju podnosi stablo i kokoš. Danas smo tragično odvojeni od stabla i kokoši – nemamo priliku da se, pred džinovskim frižiderima u lokalnom supermarketu, poklonimo pred masovno ubijenim pticama koje beslovesno koristimo kao hranu. Hvala ti što daješ život da bih ja živeo – hvala ti, Bože, što kidaš od sopstvenog mesa zato da bih ja jeo, da bi moja deca jela – tog organskog osećanja nema u deci Antropocene. Deca Antropocene su beslovesni konzumenti.

Čak su i putovanja dece Antropocene tek beslovesna konzumacija geografije, a prirodna čovekova glad za pripovedanjem kod dece Antropocene postaje beslovesna konzumacija sadržaja pokretnih slika bez značenja, bez tajne koju bi trebalo odgonetnuti, bez materijala za tumačenje. Jer ono što se događa sa prirodom širi se neočekivano na celokupnu kulturu u uznemirujućoj povezanosti koju ranije jednostavno nismo uočavali. 

Sa nestankom biodiverziteta polako se na naše oči kruni kulturni diverzitet. Svet se utapa u velikom okeanu istosti. Sve ono što ne bude moglo da se komodifikuje – pretvori u robu – nestaće, nemojmo se zavaravati. Sve čovekove potrebe biće naposletku zadovoljene na jedan isti način. Udavićemo se u okeanu ponavljanja.

Živimo u dobu primenjene matematike – jedan je odgovor na postavljeni zadatak, nema ih milion. Čovek, na primer, ima potrebu da se prerušava, potrebu za karnevalom u kom se nakratko iskoračuje iz sopstvenog identiteta i postaje neko drugi. Kako će kultura Antropocene odgovoriti na tu potrebu? Ostaće samo oni karnevali koji se mogu komodifikovati i naplatiti turistima. Onog trenutka kad se to dogodi – ti događaji postaju sopstvena ljuštura, lišena unutrašnjeg sadržaja, koji mora biti izgrađen od iskustva mnogih generacija. 

A potom, za sve druge – postojaće samo jedan isti karnevalski događaj, Noć veštica. Svi obredi i običaji moraju naposletku biti svedeni na poželjnu konfekciju – Noć veštica je takva konfekcija, jednako kao Božić sa Deda Mrazom iz reklame za Koka–kolu. Ta Noć veštica i taj Božić, potpuno ispražnjeni od bilo kakvih značenja, kopije odavno nepostojećih sadržaja, simulakrumi – biće obeležavani u Japanu jednako kao u Severnoj Americi ili Rumuniji. 

Tragično smo se izdvojili iz prirode, sledi izdvajanje iz pojedinačnih tradicija. Sve ono što teoretičari zavera zamišljaju na jedan mnogo holivudskiji način događa se spontano – sa nestankom životinja i biljaka nestaje i diverzitet naših adeta – svi naši obredi i običaji svode se na ekonomičnu brojku na kojoj se može zaraditi. Moramo prodati ukrase za jelku jednako kao svetleće đavolske rošćiće.  Proizvodnja je masovna, moraju takvi biti i obredi i običaji kapitalizma: dani zaljubljenih završavaju se u noćima veštica. 

Hoćemo li dovesti dotle da čovekovu potrebu za religijom zadovoljimo nekom novom jedinstvenom duhovnom praksom, nakon što dovoljno mnogo puta ponovimo horor pripovest o tome kako religije zavađaju ljude? Kao da ih drugi sistemi ideja i verovanja ne zavađaju i kao da previđamo da se i ratovi vode zato da bi Moloh trgovao oružjem, ni zbog čega drugog. Isti Moloh trguje drvnom građom, mesom, naftom, sredstvima za higijenu, ukrasima za jelku i svetlećim roščičima. Sve dok se proizvodi masovno – u redu je. Ako Molohova ekonomija naloži – bićemo tolerantni, klanjaćemo se jednom kumiru, konzumacija ne sme stati. 

Zašto ne bismo živeli u istim boravištima, konglomeracijama progresističkog urbanizma – ionako nam govore da će nas biti previše. Nije li Gropijus pre čitav vek zborio: „Mudro ograničenje raznolikosti na samo nekoliko tipova standardnih zgrada poboljšava njihov kvalitet i smanjuje njihove troškove proizvodnje.“ Smanjimo oko sebe broj oblika – nosimo istu nošnju, gledajmo iste sadržaje, izgledajmo istovetno. Naposletku – dovoljno smo do ovog sadašnjeg civilizacijskog trenutka stvorili da veštačka inteligencija može do besvesti kombinovati od te građe ograničene uvide.

Nismo shvatili – mi, deca Antropocene – da se naš pojmovnik tragično istrošio i da nam, zajedno sa biljkama, životinjama i kulturnim diverzitetom – nestaje odavno i jezički diverzitet neophodan da razumemo ovu novu civilizacijsku poziciju. Svodimo se na pojmovnik jednog jezika nesposobnog da nam približi realnost koju živimo. Jer realnost je negde iza vidljivih događaja, ona se odvija u drugom planu, uzroci i posledični događaji su se razdvojili u našoj svesti. Ratovi se vode i mi verujemo da vidimo uzroke – u realnosti uzroci su, međutim, nevidljiviji nego ikad u ljudskoj istoriji.

A sve je počelo jednim istim otuđenjem – otuđili smo se od sveukupnosti poruke i prestali da je tumačimo, ne marimo više za njene slojeve koje su brižljivo izučavali prethodni naraštaji, kucajući na neotvoriva vrata tajne. Zemlja se, ranjena, i dalje nudi kao prostor posezanja za tajnom. I dalje iznemoglo i posustalo proizvodi istinu života.  

Svakog proleća i dalje vaskrsavamo. Posežemo za cvetom ladoleža iza žičane ograde, malenom rukom posežući za Bogom. 

       Nije mi se išlo da gledam Senadovu sestru, iako je bila subota predveče. Ostao sam da pomažem Skenderu Pelivanu, dok je uvježbavao tačke svog programa. On je bio pravi akrobata i mađioničar. Možda ne tako spretan i vješt kao Mandrak, ali da je imao snagu Zagora bilo je očigledno. Stajao bi na jednoj ruci na naslonu stolice, koja je bila namještena na četiri pivske boce. Po njegovoj komandi skidao sam jednu po jednu flašu i na kraju Skenderov stoj držala je klimava stolica oslonjena samo na jednoj nozi. Klatio se, krivio, grčevito održavao ravnotežu, a isto sam radio i ja, strahujući hoće li pasti. I, padao je svako malo, jer to je bio dio njegovog posla i nije se zbog toga mnogo sjekirao. Nervirao sam se i strepio samo ja.

       Imao je Skender crni frak i polucilindar i pravi mađioničarski štap, ali mi je bilo malo čudno što sam isti takav video i u izlogu jedne knjižare u Titogradu. Bijeli zečevi i golubovi, koji su čarolijom iskakali iz njegovog šešira, živjeli su, jeli i prljali u autobusu kojim je obilazio gradove i sela i održavao predstave.

       Subota veče, međutim, bila je rezervisana za Kikinu predstavu, zabavu što je uvijek za isto društvo priređivala sestra mog školskog druga Senada. Kako bi se upalilo svijetlo u maloj sobi crne barake, dječačke glave bi se poređale kraj prozora i bez daha gledale u osvijetljenu sobu -pozornicu. Na njoj je glavna i jedina glumica bila tek okupana Kika, mokre kose i ogrnuta samo dronjavim peškirom. Prvih par minuta lagano bi, kao po modnoj pisti, šetala po sobi, čeprkala i nešto, kao, tražila u ormaru, a čak smo i mi iza prozora znali da tu nema što da se nađe, osim buva i moljaca. Onda bi, napokon, sjela na gvozdeni krevet, sa sebe skinula peškir i dugo, dugo njime otirala svoju crnu, kovrdžavu kosu. Zažarile bi se dječačke oči buljeći u njenu golotinju, u njeno veliko, crveno, ispareno tijelo.

       Jednom, kada sam ja virio, kada su me stariji dječaci pustili da skroz priđem prozoru, sjekla je nokte na nožnim prstima i teške sise razlile su se preko njenih odranih koljena. Leđa su joj bila sva šarena od trljanja i dranja potamnjele ljetnje kože, a laktovi grubi i naborani. Morao sam izgledati zadivljen i očaran da drugari ne bi posumnjali u moju normalnost, ali, iskreno, bio sam razočaran. Nije mi bilo jasno što je tu lijepo i zanimljivo, a još manje kako se Kika ne stidi da svima pokazuje sve to rumeno i drhtavo meso. Sjetio sam se i Senada koji se uvijek čudi čime to njegova sestra privlači sve dječake iz mahale. Ja sam zapamtio samo njene skorene i ispucale tabane i podilazila me jeza kada bih pomislio da na takva stopala obuvam čarape.

       Senad nije bio moj najbolji drug, ali ni najgori. Družili smo se i poslije nastave, kada smo išli na Porat da vadimo gliste i gambore za pecanje, ali i za prodaju. Od turista smo za mamce, za punu konzervu Podravkinog goveđeg gulaša, mogli dobiti po dva, tri dinara, što je meni bilo sasvim dovoljno za omiljeni strip. Moj ortak nikad nije kazivao gdje i na što troši svoju zaradu, ali ja sam bio siguran da on te pare čuva, da ih sklanja ili  ih daje majci. To me radovalo jer će možda, mislio sam, ona jednog dana moći da kupi i neku šareniju i veseliju haljinu od one njene vječito crne, zbog koje su je, pred školom, kada se vraćala sa roditeljskog, neki dječaci iz šestog nazivali vješticom. Tužno ih je gledala i ubrzala poskakivanje desnom, zdravom nogom, a Senad je trčao za njom i plakao.

       Živjeli su, Senad, njegove tri sestre i majka, u raspalim radničkim barakama na kraju grada. Otac je radio u Australiji, lovio je ribu i Senad je stalno pričao o njemu. I lagao, i dodavao, i kitio, i šarao. Niko ga od drugara nije više htio slušati, pa je znao sačekati učiteljicu i pričati joj kako je njegov otac ulovio ajkulu od šest metara.

       – Laže učiteljice, to je skoro pisalo u Politikinom zabavniku, ta je ajkula ulovljena kraj afričke obale i nigdje nema pomena o njegovom ocu – znala me spopasti istinoljubivost.

       – Kako možeš reći za svog druga da laže – glumila je učiteljica pravu učiteljicu iz knjiga.

       – Pa, kad laže – nisam se dao.

       Na odmoru je htio da se bije, nevoljno je gurao dječake što su ga još nevoljnije zadržavali, japurio se i psovao me, ali me zaboljelo tek kada se na kraju rasplakao i otišao pognute glave sam u učionicu. Tada sam čvrsto odlučio da nikada više neću ni riječi reći kada se pomene njegov otac. I izdržao puna dva dana. Nisam, opet, mogao da slušam njegovo svakodnevno hvalisanje što mu je sve otac u Australiji (Avustraliji, govorio je on, a mi se kočili od smijeha) kupio: pecački štap, mašinicu, američku, strašnu, udice, varalice, svašta, pun kofer… i pukao sam. Rekao sam da ništa ne vjerujem dok sve to blago ne vidim i ne dotaknem. Opet je plakao, opet me iz prve suzama porazio, opet se kleo da je sve istina i da svaki dan čekaju očevog prijatelja koji otud treba da dođe i donese poklone. Tri godine ranije – bili smo tada đaci-prvaci – Senad je zbilja dobio jaknu iz Australije sa iscrtanim kengurom na leđima. Ovu istu što je i sada imao na sebi, s rukavima skoro do lakata.

       ***

       Uletio sam u kuću, bacio tašnu kraj vrata, bio sam užurban i gladan. Iz hodnika sam javljao majci da hoću brzo da ručam, jer imam neka posla, žurim, ne mogu da čekam. Gurnuo sam grubo sobna vrata i našao se oči u oči sa Senadovom majkom. Sjedila je u našoj dnevnoj sobi, na našem okeržutom kauču i sa mojom majkom pila kafu! Pogledala me, nasmiješila se, nešto rekla, ali ja od iznenađenja, zaprepaštenja zapravo, nisam skoro ništa čuo, ni vidio. Mama je, gledajući me u oči kojima je kazivala da trebam biti uljudan i fin, rekla da je teta Dana prolazila i da je ona morala pozvati majku mog dobrog druga na kafu. Promrmljao sam pozdrav i ubijeđen da je došla da se žali na mene, otišao i sjeo za kuhinjski sto. No, čuo sam da ona kaže kako je mnogo veseli što se ja i njen sin družimo i da me Senad puno voli. Odahnuo sam i spremno se dohvatio tanjira, a sve prisluškujući njihov razgovor.

       Ona je tiho a brzo pričala, pa bi zastala da obriše suze, a moja majka je samo ćutala, netremice je gledala i mahala glavom. Lovio sam svaku petu riječ i grčevito slagao kockice, hvatao smisao, želio da znam o čemu se priča. I saznao sam da je Senadov otac danima bio mrtav pijan od sreće i slavlja kada mu se rodio sin jedvaček, Senad! Poslije tri kćeri! I kleo se rastriježnjen i preklinjao da ga kafana više neće gledat i da će svog sina učiti da bude dobar čovjek i da će kćerke srećne rasti uz brata i blage roditelje. Kleo se, kleo i poslije nekoliko mjeseci nestao. Propao u zemlju, ispario, pa su ga žalili i ožalili. Ostala je, sirota, sama sa četvoro male djece, bez igdje ičega u truloj baraci. Ljeti je radila po hotelima, čistila i prala, a zimi pospremala tuđe kuće. Javio se, baksuz, prvi put prije tri godine s kraja svijeta, iz Australije, i poslao djeci neke prnje. Pa onda opet zaćutao…

       Mogao sam, i pored sveg jeda i gorčine što su bojili svaku riječ Senadove majke, da osjetim i nestvarnu i neočekivanu toplinu i ljubav što se nije mogla skriti: ona je svog čovjeka i dalje voljela! Znam da sam bio mali, znam da su mi tada svi govorili da ja te odnose ne razumijem, ali isto tako znam da ne griješim: nikada poslije nisam čuo da neka žena za svog muža, na taj njen način, kaže da je, nesreća, bio lijep i visok! Da takve oči ima još samo Senad, da je isti on.

       Mama je pratila, a ona je odlazeći neprestano šaptala da samo strijepi da joj đavo ne odnese kćeri, da su u grdnoj dobi i da tu oluju treba preživjeti. Majka je, vrativši se u sobu, samo nekontrolisano i jednolično mahala glavom i ponavljala  ‘sirotica, sirotica… kad te Bog ubije, ubije te skroz…’

       Već naredne subote nevoljno sam koračao prema Sevap mahali, ka crnim barakama, sa pet starijih klipana, što nisu mogli da odole izazovu Kikinog prozora. Sada je bilo još teže pratiti poznatu igru s mokrom kosom i crvenim tijelom, jer je jedno prozorsko okno bilo prekriveno najlonom, umjesto slomljenog stakla. Pogurali smo se svi na jednu stranu i odjednom se prozor raskrilio. Pred nama su stajale velike dlakave grudi i tupa ljudska njuška.

       – Ajde, tutanj, jebali vi mater svoju – drao se iz Kikine sobe Kiza Bosanac, radnik što je svaki dan visio pred Tinkinom radnjom i pio pivo.

       Po toj besmislenoj psovki sam ga i poznavao: kako to da… mater svoju? Pa ne moraš, mislio sam, niti ćeš, ako si normalan, ne može te niko natjerati, pa kakvog smisla ima takva psovka? Nije mi to nikako bilo jasno. Isto kao što nisam nikada uspio da shvatim što je Toro dimnjičar mislio, kako je to zamišljao, kada nam je sa krova, pošto bi ga pogodili praćkom, prijetio da će nam, kad siđe – jebati majku?! Kao prvo Toro Kuljati nije bez velike muke mogao sići, kao drugo, ako bi u neko zlo doba i uspio, koga bi od nas zatekao blizu? Mogli smo za to vrijeme stići do Valdanosa, do Đerana, otplivati na Krš, uzverati se na bedem… sve smo mogli, vremena na pretek. A gdje bi tek našao naše majke, kao da bi ga one, onakvu kulapinu, čekale srećne, kao da nisu tu i naši očevi… svašta, bogami. Tih su godina odrasli lupali strašne gluposti.

       Nismo više išli na subotnje predstave, a Kika se, uspravljena na visokim štiklama, nije put nas ni osvrtala. Senad mi se baš tih dana hvalio da je kod njih doselio rođak iz Bosne, Kiza se zove, i da će sada da živi sa njima. A poslije nedjelju, dvije, s modrom oteklinom na licu, gnijevno je siktao da će njemu, toj pijanoj bitangi, pokazati njegov otac. Čim dođe iz Avustralije, glavačke će ga izbaciti iz kuće.

      * * *

        – Opet plačeš, Senade, što je sada bilo? – i učiteljica je, dobra naša, gubila strpljenje.
Senad je ćutao, rukom brisao suze i jezikom liskao sline.

       – Učiteljice, samo sam ga pitao što mu je otac donio – pravdao se glavonja iz druge klupe.

       – Pa zar je došao tvoj otac? Senade, dušo, ništa se ne hvališ – bila je uzbuđena naša druga majka.

       Senad je samo još više sageo glavu, malo je falilo da potpuno potone ispod klupe, a jecaji su tresli njegovo malo tijelo. Učiteljica je prišla, blago i nježno ga zagrlila i dugo nepomična stajala i ćutala, grickajući usne. Nikada u našem razredu nije bilo tiše.

       Vraćali smo se iz škole, izgubljeni kao poslije vakcinacije, a iz Tinkine prodavnice čula se galama. Radnici iz Bosne, među njima i Kiza s bocom piva u ruci, glasno su se smijali, gledajući Tinku kako se gura s visokim, mršavim pijancem i tjera ga iz radnje.

       – Ajde đavo da te nosi i kad si se vraćao. Moga si za vazda ostat tamo đe si vrat odlomio, a ne si se onoj jaduši opet navalio na kosti. Miči mi se odavle pijan, samo si mi ti falio, ko da mi je malo ovih bukvana – siktala je mršava, stara djevojka Tinka.

       Pijanac je stajao obgrljen oko stuba nadstrešnice ispred  prodavnice i s čuđenjem gledao okolo.

       Isto Senadovo oko – vidio sam. Teta Dana je imala pravo.

Émil M. Cioran: Suze i sveci, Scarabeus libris/Jesenski i Turk, Zagreb 2023.

U izdanju novosadskog nakladnika koji se za ta posljednja doba ironično zvao “Bratstvo-jedinstvo”, i u prijevodu s rumunjskog što ga je majstorski načinio Petre Krdu, izašla je 1989. knjiga Émila Ciorana “Suze i sveci”. Nosio sam je u džepu i čitao u ta predratna, bogotražiteljska doba, kada je posvuda oko nas svijet bio obilježen slutnjom smrti. Pamtim: “Na sudnji dan vagaće se samo suze.” Tačno trideset i pet godina kasnije izlazi hrvatsko izdanje, ali u prijevodu s francuskog. Nije, međutim, riječ o jednom od onih prijevoda iz druge ruke, karakterističnih za gori i grđi dio hrvatskoga izdavaštva, nego o tome da je Cioran pola stoljeća po izlasku izvornika prerađivao svoju staru rumunjsku knjigu i objavljivao je na francuskom. “Suze i svece” nije sam preveo, premda je odavno već pisao isključivo na francuskom, nego je prijevod načinila Sanda Stolojan. Ali kako je pisac prijevod autorizirao, i ova se knjiga može smatrati originalom. S francuskog ju je prevela Mihaela Vekarić. U njezinom prijevodu rečenica koju trideset i pet godina pamtim glasi: “Na Posljednjem sudu vagat će se samo suze.” Krduov prijevod mi je bliži, jer ga duže pamtim, upisan je u mene, ali mi je bliži i zato što je Sudnji dan aktivnija fraza od Posljednjeg suda. Ali to je, možda, stvar idiolekta, jezika nad jezicima, koji se s čovjekom rađa i s njime nestaje.

“Zašto sveci tako dobro pišu? Samo zato što su nadahnuti? Činjenica je da imaju stila kad god opisuju Boga. Lako im je pisati kad slušaju Njegov šapat. Njihova djela imaju nadljudsku jednostavnost, ali kako ne pišu o ovome svijetu, ne može ih se nazvati piscima. Ne prepoznajemo ih kao pisce jer se ne možemo naći u njihovim djelima.” Cioran je posvećenik fragmenta. Fragment je njegov žanr i njegova forma. Ujedno, to jedini je žanr u književnosti koji nije proizašao iz književnosti same. Fragment je žanr nastao iz prolaska vremena i iz propadljivosti materije. Heraklit iz Efeza nije, navodno, pisao u fragmentima, nego je vrijeme oglodalo njegov tekst pa su ostali fragmenti. Ono što je nestalo, što se u prah sasulo, možda je bilo bolje i važnije. Ali efekt osipanja, krunjenja, ogoljavanja do one najtvrđe kosti, preživjelim je fragmentima stvorilo kontekst. Heraklit kaže: “Ja sam proučio sama sebe.” Heraklit kaže: “Bog je dan i noć, zima i ljeto, rat i mir, sitost i glad.” Heraklit kaže: “Ja sam proučio sama sebe.” Što je još Heraklit rekao, ne zna se. Ostali su fragmenti, vrijeme ih je stesalo. Bog, jedini izvan vremena, stvorio je žanr fragmenta. Pisati u fragmentima, onako kako to Cioran čini, posveta je Bogu i igra s Bogom. Cioran nije svetac, ali doista piše o Bogu. O ljudima nikad ne piše, nego o sebi. Pritom je usamljen kao Bog. “Svaka je verzija Boga autobiografska.”, glasi fragment koji je ovaj čitatelj otkinuo od jednog jedva šireg Cioranova fragmenta.

Émil Cioran bio je čovjek koji je veći dio života odživio u Francuskoj, kao apatrid. Nije htio dokumente druge domovine, premda ih je lako mogao dobiti. Dugo se hranio po studentskim menzama. Poslije je živio u nekom uskom siromaškom stanu, stalno pri nekom egzistencijalnom minimumu. Striktno govoreći, nije bio filozof, niti je bio pisac-esejist. Pjesnik nije bio, pogotovu ne aforističar. Možda bi se moglo reći da je od svih ljudi koji su se ikad bavili riječima Cioran bio najbliži tome da se izrazi kao čovjek. Jedan sasvim određeni čovjek, naspram apsoluta. Ili naspram svega drugog, svejedno kako shvaćenog i čime obuhvaćenog. I još: Cioran nije pisao za čitatelje. Na neki način kao da nije pisao za čitanje. Sebe je izrazio u tekstu. Cioran jest tekst.

Cioran je subverzivan i opasan. Elitist u idealnom smislu riječi. Antihumanist u ime čovjeka. Boga brani od teologije. Recimo, ovaj fragment za koji bi ga Crkva na lomaču, kad bi još bilo potpale, ili kad bi postojala opasnost da ljudi počnu čitati Ciorana: “Teologija je negacija Boga. Glupe li ideje tražiti dokaze da On postoji. Sve te Rasprave nisu vrijedne jednog poklika Svete Terezije. Otkad postoji teologija nitko svjestan nije dobio više uzdanja, jer teologija nije drugo do ateistička verzija vjere. Zadnje mističko mrmljanje bliže je Bogu od Summae Theologicae. Sve institucionalno i teorijsko prestaje biti živo. Crkva i teologija osigurale su Bogu trajnu agoniju. Samo ga mistika s vremena na vrijeme ponovo oživi.” Prve dvije rečenice savršene su, premda druga i nije posve originalna. Kada govori o Bogu, kao i kada govori o čovjeku, Cioran u svom načinu, u riječima i u metaforama, donosi nešto snažno potresno. Njegov radikalni individualizam, misticizam, anarhoindividualizam u čitatelju budi emocije koje se na začudan način daju usporediti s velikim kolektivnim i kolektivističkim gestama i manifestacijama, s pjesmama i dramama u kojima sudjeluju narodi, klase, velike društvene skupine. No, dok je svaka kolektivna gesta od upotrebe istrošena, kao mjedena kvaka na crkvenim kapijama, Cioranove riječi, zahvaljujući i njegovu stilu, zvuče kao da su prvi put izgovorene ili napisane.

“Svi su se nihilisti obračunavali s Bogom. Dokaz više da On nije daleko od ničega. Pošto ste zgazili sve, ostalo vam je samo da uništite i tu zadnju zalihu ništavila.” Koji genijalan spoj istovremene vjere u Boga i ateizma, ili mističkog ustrajavanja i u jednom, i u drugom. Doista, čitajući Ciorana čovjek se ozbiljno upita jesu li vjera u Boga i bezbožništvo suprotni pojmovi, ili su jedno od kojeg je sačinjena čovjekova svijest? “Smrtnici govore o Bogu da sakriju svoje ludilo. Dokle god se bavite Njime, imate opravdanje za svoje ludilo. Bog? Dopušteno, službeno ludilo.” I ovo moguće je, i potrebno je, shvatiti na dva međusobno isključujuća načina. Ateist je vjernik koji se Bogom ne razmeće. Vjernik je ateist koji spašava Boga. Otprilike tako.

Što je toliko privlačno u Cioranu i u ovoj knjizi da je čitatelju i nakon trideset i pet godina ista, premda čitatelj nije isti?

Sveci i Cioran

Kaže da je “Bog i svece izmislio – tobože za razgovor – samo da još više olakša težinu svoje osamljenosti.” Ali već u sljedećem fragmentu, jednom od rijetkih koji se izravno vezuje za prethodni, suprotstavlja se: “Što se mene tiče, moje dostojanstvo zahtijeva da Mu suprotstavim druge samoće, bez kojih bi bio sam jedan zabavljač više.” Za crkvenjake i organizirane vjernike, samoća je božanski privilegij. Vjerniku, biva, nije dano da bude sam, jer je s Bogom i u Bogu. Cioran je pun prijezira za tako izložen koncept.

Dosada

“Dosada je jedini argument protiv besmrtnosti. Naposljetku, iz nje proizlaze sve naše negacije.” Cioran u životu nije radio. Živio je u savršenoj dokolici, slobodan od potrebe da išta bude, i da ikome bude. U njegovom pesimizmu ničega nema zastrašujućeg ni uznemirujućeg. Moglo bi se čak reći da je utješan Cioranov pesimizam. Iz Rumunjske je emigrirao zato što u svojoj zemlji, mislio je, čovjek nešto mora raditi, dok se u inozemstvu može živjeti a da se ne radi ništa. Ne vjerujem da mu je ikad bilo dosadno.

I1

Fijole smo bez cv’jeta, ostavljene proljeću zimskom,
Disale na zapad, il’ istokom vlažnim uzdisale,
Fragilne nam stabljike maestral ogol’jeva niskom,
Svi otišli su umirati, i kao da smo znale

da niko nas ni pogledati neće – ni sv’jetlo sunce
ni podbula golubica što samrt je natkriljuje…
Nikoga, ali nikoga nema do sehore2 puste,
Ni sjećanja na nekog, nešto – ni žive relikvije.

Čini se da snježilo je, sva okolica je b’jela,
Krečevi su b’jeli, b’jele su i milosrdne sestre,
Na šabat ovaj što prinosiće napoj mi i jélo –
Da sačekamo nedjelju bez kolora i bez pjesme…

Kao da smrsnuo neko je osjetila avanom,
Mirujemo godinama…nesnom spavamo, spavamo.

II

Ko podvlači to se prosjekom tananim ispod vrata,
Je li hladan vazduh hodnišni povija sv’jećin plamen?
Ako došla je po mene i posljednja sakra santa3,
To sklona sam putovati daljinom u vid omamljen.

Pa kakvi su to koračaji sa dvorišta i sa stropa?
Iz šlajera tišine k’o raspjevala primavera?
To samilost je sjeverna, to i Leon i Bar Kohba4
prilaze kroz puertu – to jasno, vr’jeme je pos’jela –

Noć uoči nedjelje5 – sija se posuđe bakreno,
i pjevamo o Španiji, maćehastoj našoj majci;
Dvorište i cv’jeće, zvjezdilište, sve je raspjevano,
Ne prestajemo pjevati u tragičnoj konsonanci!

Ja sklona sam putovati, sutra, vozom najranijim,
Ma kamo vam taj Jasenovac? Da nije u Španiji?

***

1 Prva strofa prvog dijela pjesme Bohoreta, noć uoči nedjelje inspirisan je dijelom pjesme Laure Papo Violetas (lad. fijole, ljubice) koji u slobodnom prevodu Samuela Elazara sa ladina iz knjige Jevrejsko-španjolski Romancero (Svjetlost, 1987) glasi: Ljubičice smo s polja /Mirisno smo cvijeće/Treću godinu mirujemo/Nitko nas ne dolazi brati./Puši vjetre puši maestral/Nosimo svo zlo/Ne dopusti da uvenemo/Da se saviju naši cvjetovi/Nismo bile usamljene/Svi su nas znali voljeti… Pjesma antiratnog karaktera nastala je za vrijeme Prvog svjetskog rata, kada su mnogobrojni sarajevski Jevreji bili prisiljeni služiti austrougarsku vojsku na istočnom frontu.

2 Sehora (lad. sehora) – tuga, žalost, korota.

3 Sakra santa – sveti sakrament.

4 Leon (1918-1941) i Bar Kohba „Koki“ Papo (1919-1941), sinovi su Laure Papo. Kao članovi socijalističke omladine, uhapšeni  su još u prvim danima okupacije i otpremljeni u pravcu Jasenovca. Po jednoj verziji stradaju već pri samom transportu, u pokušaju bijega, dok su po drugoj ipak ubijeni u logoru.

5 Noć uoči nedjelje ili Noće de Alhat (lad. noche de alhad) noć je kada se sefardski Jevreji okupljaju u kućnim sijelima uz pjesmu i priču.

Laura Papo Bohoreta (1891–1942), čuvena je sefardska, bosanska i jugoslovenska kulturna radnica, književnica, prevoditeljica, a zbog istaknutog rada na emancipaciji jevrejskih žena, smatraju je i jednom od prvih jugoslovenskih feministkinja.

Rođena je u Sarajevu kao Luna Levi, najstarija od sedmoro djece. Školovala se u Carigradu i Parizu, a zatim je čitav život provela u rodnom Sarajevu i posvetila ga kulturnom radu u okviru brojnih jevrejskih organizacija. Pisala je pjesme, pripovijetke, a najpoznatija je po svojim pozorišnim komadima, koji su izvođeni širom Jugoslavije. Pisala je na ladino jeziku, dajući time poseban značaj očuvanju usmene i pismene tradicije bosanskih Sefarda. Prikupljala je i zapisivala sefardske romanse, većinom o davnašnjoj postojbini, koje su se vijekovima prenosile usmenim putem u kulturi ovog etnosa. Time je direktno zaslužna što te pjesme postoje i pjevaju se i danas. Tečno je govorila španski, ladino, francuski i njemački, a djelimično i turski, grčki i engleski jezik.

Stihija Holokausta u Sarajevu odnijeće živote brojnim članovima njezine porodice, a dva sina,  Leon i Bar Kohba, stradaju u pokušaju bijega već pri samom transportu za Jasenovac. O tome Laura Papo zapravo nikada neće sa sigurnošću ni saznati. U potpunosti fizički i psihički izmrcvarena tragičnom sudbinom, ostaće skrivena u bolnici katoličkih sestara milosrdnica u Sarajevu, sve do smrti, 12. aprila 1942., u nedjelju. Podaci o tačnom datumu njene smrti su prilično uneravnoteženi. Negdje se spominje 12. april, na najvećem broju mjesta 12. juni, a negdje i juli te iste 1942., dok Ešref Čampara navodi samo godinu, i to prethodnu – 1941. Kako bilo, Laura Papo pokopana je nekoliko dana kasnije na Jevrejskom groblju u Sarajevu u prisustvu sestre Nine kao jedinog svjedoka sahrane. Njen grob, niti spomenik, danas tamo više ne postoji.

O izložbi „Rupa“ Adnana Dupanovića, u Gradskoj galeriji Bihać, od 19. aprila do 7. maja 2024. godine

Rupa – tako su vojni piloti i drugi zaposlenici Jugoslavenske narodne armije (JNA) kolokvijalno nazivali vojni aerodrom čije je zvanično ime bilo Klek ili Objekt 505, smješten na samoj granici Bosne i Hrvatske, pored ličkog sela Željava, sa hrvatske strane, odnosno blizu grada Bihaća, sa bosanske strane, tako da je bio najpoznatiji pod nazivom Željava ili Bihaćki aerodrom. 

Rupa su ga zvali zato što je veliki dio tog kompleksa (osim kasarne, poletno-sletnih pista i radarsko-meteorološke stanice na planinskom vrhu Gola Plješevica, tj. Golovrhu) bio ukopan u planinu Plješevicu, po čemu je bio specifičan ne samo u jugoslavenskim, nego i u širim razmjerima, a bio je poseban i po nekim drugim kriterijima, recimo, po troškovima izgradnje, jer kako kažu neki znalci, sa tim sredstvima Jugoslavija se mogla premrežiti autoputevima, što nije bio slučaj, ili su se mogle izgraditi još stotine stambenih zgrada, bolnica i škola. 

Odluka o gradnji aerodroma na toj lokaciji donesena je sredinom pedesetih godina, u hladnoratovskoj klimi, kada su i vojna invazija Sovjetskog Saveza i nuklearni napadi bili realistični scenariji. U tu svrhu kompletno je iseljeno selo Baljevac, a djelimično i selo Željava. Aerodrom je građen skoro deset godina i otvoren je 1968. godine. 

Premda je Bihać i prije toga bio značajna baza JNA, aerodrom ga je učinio još važnijim centrom u perspektivi Armije, tim više što je vazduhoplovstvo bilo elitni rod vojske, a piloti su bili elita među vojnim licima. To je u svakom pogledu utjecalo na grad u kojem su živjeli željavski piloti i druga vojna lica sa svojim porodicama. Prvenstveno u demografskom aspektu, jer su se u Bihać doseljavali ljudi raznih nacionalnosti i raznih socijalnih pozadina iz cijele Jugoslavije, te su se, kako to već biva, miješali sa lokalnim Muslimanima/Bošnjacima, Srbima, Hrvatima i drugima, čineći grad na rijeci Uni vrlo dinamičnim i, danas bi se reklo, multikulturnim gradom, na sličan način kako je to ranije bilo sa dolaskom i četrdesetogodišnjom vladavinom Austro-Ugarske monarhije. Budući da su se, zahvaljujući JNA, doseljavali ljudi ne samo iz mjesta veličine Bihaća ili još manjih, nego i iz jugoslavenskih metropola, zadržavajući veze sa gradovima iz kojih su došli i donoseći sa sobom njihov duh, jezik, običaje i nazore, stanovnici Bihaća nisu patili od kompleksa provincije, čemu je doprinosila i blizina Zagreba i jadranske obale, kao i dobra saobraćajna povezanost sa drugim jugoslavenskim gradovima i republikama, te sa Evropom. Osim toga, ti „došljaci“, a pogotovo njihova djeca, brzo su postajali Bišćani, jer nikad nije bilo onog zazora prema „dođošima“, „dotepencima“, „fureštima“ kojeg je bilo u nekim drugim sredinama. Za to mnoštvo ljudi koji su se nastanjivali u Bihaću trebalo je osigurati i odgovarajuću životnu infrastrukturu, pa je izgrađeno ne samo moderno stambeno naselje u Harmanima, sa tržnim centrom i drugim sadržajima, nego i čitav niz drugih zgrada kao što je Osnovna škola „I. zasjedanje AVNOJ-a“, a kuriozitet je to da je JNA, gradeći nebodere poznate kao H-10 i H-11 na zemljištu koje je pripadalo Katoličkoj crkvi, obeštetila Katoličku crkvu tako što je armijska inžinjerija izgradila Crkvu svetog Ante Padovanskog, koja je i arhitektonski srodna sa spomenutim neboderima i školom, jer je za fasadu korištena ista crvena cigla. Naposljetku, i privredni razvoj grada je uveliko bio povezan s Armijom, iako je rapidna industrijalizacija, koja je tome doprinosila, bila stvar jugoslavenskog socijalizma i njegove ekonomske politike općenito. 

Uglavnom, socijalno-kulturne metamorfoze Bihaća nakon Drugog svjetskog rata velikim dijelom su bile vezane uz JNA, a time i uz vojni aerodrom, ponos Bihaća, Bosne i Jugoslavije. „Bratstvo-jedinstvo“ i „jedinstvo naroda i Armije“ nisu bile samo prazne ideološke floskule. A onda se sve to raspalo početkom devedesetih godina, s agresijom JNA najprije na Sloveniju, zatim na Hrvatsku, a na kraju i na Bosnu i Hercegovinu, uključujući grad Bihać.

O svemu tome na specifičan i originalan način svjedoči nova izložba Adnana Dupanovića pod naslovom „Rupa“. 

* * *

Autor, rođen 1978. godine, odrastao je u Bihaću, u prethodno opisanoj atmosferi, i bio je taman toliko mlad da vidi samo pozitivne strane predratnog života u Bihaću, da to doživljava kao idilu, pa i da dan-danas idealizira svoje djetinjstvo u tom vremenu i prostoru. Sastavni element toga bilo je i naivno dječije oduševljenje svim onim što je bilo povezano s Armijom, a pritom su opet bili najistaknutiji aerodrom, avioni i piloti. Svakodnevni preleti aviona MiG-21 nisu bili uznemirujući, nego su izazivali znatiželju, veselje i ponos, jednako kao i neizbježni pogled na misteriozne kugle (zapravo radarske uređaje) na vrhu Plješevice. Djeca koja danas odrastaju u preobilju virtualnih i fizičkih senzacija vjerovatno ne bi bila posebno dirnuta onim što je izazivalo najveće ushićenje kod Adnana Dupanovića i drugih „Titovih pionira“, a to je bila povremena mogućnost da se posjeti aerodrom Željava, odnosno da se u neki vedri ljetni dan obiđe izložba moćnih mašina u njihovom punom sjaju, pa čak i da se uđe u kabinu aviona, prepunu čudnovatih instrumenata nalik na one iz Zvjezdanih staza. Mnogi su dječaci nakon takvog iskustva prestali maštati o tome da budu fudbaleri ili muzičke i televizijske zvijezde, a da o drugim zanimanjima i ne govorimo, jer su poželjeli da budu piloti. 

Tim strašnije bilo je razočarenje kad su se avioni i piloti JNA i cijela Narodna armija početkom devedesetih godina okrenuli protiv naroda koji ih je do tada idealizirao i glorificirao. Djeca nisu mogla vidjeti, a mnogi odrasli nisu željeli vidjeti da je raspad Jugoslavenske armije i Jugoslavije počeo i prije nego što se u ljeto 1991. godine zapucalo u Sloveniji. Uprkos stvarnosti, iluzija o Armiji i vjerovanje da će baš ona riješiti „čarke“ između zavađenih jugoslavenskih naroda, tj. njihovih novih vođa, u Bosni i Bihaću održavala se nevjerovatno dugo, i to ne samo dok je cijela Hrvatska gorila, zahvaljujući i Željavi, nego i kad se ratna vatra već rasplamsala u Bosni i Hercegovini. Također, danas tragikomično izgleda ondašnja nada nekih Bišćana da će rat nekim čudom zaobići Bihać, premda su se ratni sukobi i ratni zločini događali u neposrednom komšiluku Bihaća, recimo, u Bosanskoj Krupi. Trenutak definitivnog otrežnjenja za malobrojne je nastupio tek 12. juna 1992., kada su prve granate ispaljene na grad Bihać (naravno, iz naoružanja tada već bivše JNA), a gotovo svima sve je bilo jasno najkasnije mjesec dana ranije, kad je JNA, prilikom povlačenja, sa pedesetak tona eksploziva temeljito uništila aerodromski kompleks, tako da ga više nikad ne bude. 

Za Dupanovića je, kako sam kaže, upravo to bio ključni moment koji je označio početak rata i kraj djetinjstva. Bilo je to u rano jutro 16. maja 1992., kad su zvuk eksplozija i zemljotres koji su one izazvale probudili Bihać udaljen petnaestak kilometara od Željave. 

Dupanovićev slikarski ciklus „Rupa“ u nevidljivoj sferi (sferi sjećanja) zumira taj moment, a u vidljivoj sferi (sferi slike) fokusira se na prahistoriju i širi kontekst tog otrežnjujućeg trenutka. Dječija fascinacija moćnom tehnikom i vojskom prerasta u refleksiju odraslog čovjeka, koji se u međuvremenu svačega nagledao, te u refleksiju umjetnika koji istovremeno mora biti i dijete i odrasla osoba da bi sagledao, protumačio i prikazao jednu opsesivnu temu.

* * *

Dupanović nije prvi umjetnik koji je inspiriran aerodromom Željava. Bosansko-kanadski umjetnik Sadko Hadžihasanović, kojeg Dupanović smatra svojim mentorom i dijeli sa njim mnogo više od zajedničkog grada Bihaća, u svojoj slikarskoj seriji „So beautiful, so frightening“ također se pozabavio time. Ali Dupanovićeva izložba razlikuje se od Hadžihasanovićeve i tehnički i tematski. Dok su Hadžihasanovićeve slike rađene digitalno, pomoću iPada, te su u prikazu aviona i aerodroma prilično precizne i vizualno ispolirane, Dupanović na svoje slike aplicira fragmente fotografija, ali ih obrađuje, kolažira, odnosno kombinira sa radom kistova i guste boje, sa radom ruke i cijelog tijela (jer slike su zahtjevnog formata), tako da odaju fizički napor i stvaraju utisak grubosti, sirovosti, pa i nedovršenosti. A to ima veze i sa tematikom, jer dok Hadžihasanović prezentira hladnu moć tehnike, prepuštajući ono prikazano nepoznatim posmatračima koji mogu ostati i sasvim distancirani od objekta, Dupanović nudi određene činjenice, ali ne na egzaktan način, nego uranjajući ih u vrelu magmu sjećanja i imaginacije, te glasno poziva gledaoce na saradnju u dovršavanju djela i uvlači ih u svoje slike. 

Najočiglednije je to u trećoj i završnoj seriji ove izložbe, pod naslovom „Uzgon“, gdje je na slikama u prvom planu kabina, tj. cockpit aviona i kontrolna ploča, ali iza toga, tj, ispred onoga ko „sjedi“ u kabini – a to su i autor i recipijent slike – otvara se pogled na izlazak iz planinskog tunela, na piste sa kojih se polijeće ili na teren iznad kojeg se leti. Ti motivi ponegdje bi mogli biti i lijepi pejsaži da nije one pozadine, tj. cockpita, i tačke gledišta, tj. imaginarnog pilota koji u ratno vrijeme kreće u smrtonosnu operaciju, a u mirnodopskoj operaciji priprema se za moguća ratna dejstva. Ubavi prizori tada se pokazuju na drugačiji način, a Dupanović to signira dovodeći prizore do ruba apstrakcije, rastvarajući ih onako kako se činjenice rastvaraju u pamćenju i mašti, do neprepoznatljivosti. Ali ono što je u prvom planu slike, prizor kabine, zadržava jasnoću i to je poenta: slikovno pripovijedanje iz prvog lica o svemu drugom i trećem, iz onog lica koje drhti između dimenzija vremena i epoha, ali odolijeva izazovima, odupire se, opstaje i stoji, potiče uzgon i garantira smislenost svega što u vidokrug uopće može ući. 

Nasuprot toj transparentnosti (ili, bolje rečeno, težnji ka transparentnosti) stoji serija pod naslovom „Utroba“, koja na realistično-nadrealistični ili realistično-podrealistični način prikazuje prepoznatljive ulaze u željavske tunele ukopane u planinu, dizajnirane prema obliku aviona MiG-21. Ono što biva jasno jeste da se radi o ulazima u tunele ili izlazima iz njih, ono što se može naslutiti jeste njihova primarna svrha (izlaz/ulaz, raskrivanje/skrivanje, nesigurnost/sigurnost), ali sve drugo ostaje u polju nadražujuće tajnovitosti koja nikada neće biti dešifrirana, jer kada je aerodrom funkcionirao, to se nije smjelo činiti, a sada kada se smije, aerodroma i njegovog sadržaja više nema. Željava je leš prošlosti, koji odbija da sasvim propadne i nestane, pa provocira na istraživanje, na ulazak u njegovu trulu utrobu. 

Na takve misli navodi nas i prva, uvodna serija Dupanovićeve izložbe, pod naslovom „Najava“. Najava čega? Ne samo najava izložbe, naravno, nego i najava problema i najava umjetnikovog nastojanja da uđe u tajnovitost „kompleksa Željava“, u „Rupu“ – rupu u planini koja je ujedno i rupa u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ali motivi ove serije slika nisu podzemni, nego ekstremno nadzemni, jer se radi o spomenutim radarskim uređajima postavljenima na vrh planine Plješevice, iznad aerodroma i cijele bihaćke kotline, koji su se mogli vidjeti izdaleka, čak i iz grada Bihaća, što ih nije činilo manje tajnovitima. Zato su oni svojevrsni simbol ondašnje Željave kao nečeg vidljivo-nevidljivog i poznato-nepoznatog, a danas, tridesetak godina nakon uništenja aerodroma, kada ni tih čudnovatih kugli više nema, to može biti simbol nemogućnosti da se jasno prikaže veza između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. 

Jesu li nazivi Dupanovićevih ciklusa – „Najava“, „Utroba“ i „Uzgon“ – alternativni nazivi za prošlost, sadašnjost i budućnost? Ne, nisu, ali inspirativno je razmišljati u tom smjeru, bez pretjeranih idealizacija prošlosti, zavaravanja oko sadašnjosti i očekivanja od budućnosti. Inspirativno je, također, razmišljati o gradu Bihaću kroz prizmu Željave, gdje aerodromski kompleks i njegov historijsko-socijalni kontekst mogu biti simbol nezadovoljavajuće sadašnjosti koja je zapela između temeljito uništene prošlosti i bolje budućnosti koja nikad nije došla. Doduše, odnedavno je aerodrom postao „turistička atrakcija“, jer ga danas redovno posjećuju amaterski istraživači vojne povijesti i ljubitelji neobičnosti i bizarnosti, a usput i planinari koji se spuste u podnožje Plješevice, ali i s obzirom na to Željava može biti simbol: prirodne ljepote i ruševine – to je uglavnom sve za što smatramo da možemo ponuditi svijetu. 

* * *

Kao i na prethodnim izložbama („Iz taloga 2020/2021.“ iz 2021. godine, te „Ja/mi“ iz 2022. godine) Adnan Dupanović povezuje bolne tačke prošlosti i sadašnjosti, bacajući skeptičan pogled u budućnost, ali činjenica da iz sadašnjosti zaranja u prošlost, kako bi obje te dimenzije istražio i rekao nam, u najmanju ruku, da ne možemo očekivati svijetle perspektive budućnosti, već je veliki poduhvat. Zato nam je Dupanovićev refleksivni umjetnički rad dragocjen. Osim toga, njegovo aktuelno (auto)refleksivno propitivanje militarizma i ljudske slabosti pred tehničko-vojnom moći dolazi u pravi čas, kad medijski dominantni ratovi, onaj ukrajinsko-ruski i palestinsko-izraelski, kao i stotinjak „nevidljivih“ ratova diljem svijeta, stvaraju klimu svjetskog rata koji nije proglašen, ali traje i eskalira.

* * *

Pojam „rūpa“ u sanskrtskom jeziku znači „forma“, „forma materije“ ili „materija“, te je suprotan (i u suprotnosti srodan) pojmu „nāma“ koji podrazumijeva ono duhovno. Poigramo li se malo sa jezicima i značenjima, mogli bismo se zapitati: šta nama znači „Rupa“ sa kojom nas Adnan Dupanović suočava? A odgovor bi mogao glasiti: Dupanović nam prezentira određenu materijalnost prožetu svojim duhom i daje nam do znanja da ono što nazivamo objektivnim ne vrijedi ništa bez onog subjektivnog. Fizički objekti, ali i historijska i socijalna materija, odnosno razne činjenice, informacije i podaci, ne vrijede ništa ako nisu oduhovljeni nečijom refleksijom, bilo teorijskom ili umjetničkom. 

Promišljeno i zabilježeno lično iskustvo uvijek nosi sa sobom rizik da bude suviše subjektivno i da nudi slike koje će biti u neskladu sa drugim slikama, pa i sa onim zajedničkim i općim, koje se predstavljaju kao „objektivne“, ali taj rizik treba prihvatiti: takve slike brane nešto što je danas sve rjeđe i tim sve vrednije – one brane važnost i dostojanstvo sjećanja i pamćenja. Alternativa tome je zaborav svačega i svega. I ništavilo u kojem nema ni prošlosti, ni budućnosti, a zapravo ni sadašnjosti. 

*

*

*