Božo Lasić: Kennedy: Smrt u Dallasu (pjesma), izdanje autora, Mostar 1965.

U predgovoru autor ovako sebe predstavlja: “Ja sam obični radnik. Prateći događaje preko naše štampe i praveći pribilješke, došao sam na ideju da u desetercu za gusle opjevam pogibiju pokojnog Kenedija. (…) Nadam se da će se čitaoci odnosno slušaoci upoznati, bar u kraćim crtama, kako je poginuo Džon Ficdžerald Kenedi.” Objavljeno u nakladi autora, na dvadeset i četiri stranice, u knjižici bez hrpta, s Kennedyjevom fotografijom na naslovnici od mekog kartona, i s predsjednikovom udovicom i dvoje djece uz njegov grob, na stražnjoj korici, ovo izdanje koštalo je, kako piše na zalistu, 100 dinara. Iste, 1965. godine Jugoton je objavio singl ploču guslara iz Posušja Joze Karamatića, sa zvučnom izvedbom pjesme Bože Lasića Okanića. Čini se da su i singlica i plaketa objavljene u priličnoj nakladi, jer ih se i danas može naći po antikvarijatima i u oglasnoj prodaji. Guslarski spjev “Kennedy: Smrt u Dalasu” u međuvremenu postao je čuven i spominjan u antropološkim studijama i esejima, premda ne tumačen i citiran. Bavili su se njime samo kao trivijalnim fenomenom.

Pjesnik, kako je red i običaj, započinje impostacijom samoga žanra: “Gusle moje instrumentu stari/ Modernizam ništa vam ne kvari/ Uz gusle su pjevali nam preci/ Ti s koljena na koljeno teci/ Jer guslarska fina melodija/ Postala je naša tradicija/ Bezbrojni su narodni heroji/ Opjevani preko žica tvoji’/ Vitezovi koje pov’jest pamti/ Mnoge bitke mnogi atentati”. Mnogo se saznaje iz tih nekoliko redaka. Prvo, da je pjesnik, i ne primijetivši da tu postoji neki problem, u svoj jezik integrirao suvremenost, te je usput i arhaizirao u duhu svoja prva dva distiha. Drugo, pjesnik je frazer bez previše originalnog dara i autorske samosvijesti. I treće, te možda najinteresantnije: u to vrijeme kada u zapadnoj Hercegovini još uvijek vlada tvrd režim prema lokalnim Hrvatima, Božo Lasić u svom lokalnom hitu združuje bezbrojne narodne heroje i vitezove koje povijest pamti. Može biti da to čini da se vlasi (ili vlasti?) ne dosjete, a može biti i da je riječ o procesu kulturne i društvenopolitičke reintegracije Hercegovaca. Činjenica da će njegov spjev za Jugoton odguslati Jozo Karamatić, tih godina najčuveniji zapadnohercegovački, pa tako i hrvatsku guslar općenito, potvrđuje svojevrsno povijesno izmirenje narodnih heroja s vitezovima, u glavama i srcima preživjelih.

Odmah zatim ulazimo u srž događaja: “Ja ću samo u kraćim crtama/ Dramu tešku opjevati vama/ Što se desi u gradu Dalasu/ Savremenom teksaškom kaosu/ Amerika velika država/ Demokratska u njoj čudna prava/ Pojedinci to koriste često/ Predsjednicim’ ugrožuju pr’jesto/ Tako grupe desnih ekstremista/ Čija savjest ne bijaše čista/ A neljudske bijahu namjere/ Protiv vlade kovati zavjere/ I gerilske stvarali grupice/ Kenedijim prkositi u lice/ Sve sa ciljem u nekoj blamaži/ Na njih mnoge izmišljaju laži”. Između onog što guslarski pjesnik 1965. vidi kao političku pozadinu atentata i onoga kako se taj povijesni događaj danas tumači, razlike zapravo nema. A čitatelju, koji je sredinom listopada 2024. ovu Lasićevu knjižicu nabavio u zagrebačkom antikvarijatu Crveni Peristil, nadaje se usporedno čitanje “Smrti u Dalasu” i pjesme nobelovca Boba Dylana “Murder Most Foul”, posvećene istom događaju. Ostavimo li načas po strani razlike u individualnom talentu i u kulturnom utjecaju Bože Lasića Okanića i Boba Dylana, sve drugo je na takav način blisko da se na osnovu razlika između njih dvojice mogu prikazati stilski i estetski obrisi epohe. Između Dallasa i Posušja, ili između Dylanove Minnesote i Lasićeve Hercegovine, da se prikazati i protumačiti svijet dvadesetog stoljeća.

Opis samog atentata je, naravno, najuzbudljiviji dio spjeva. Prema Lasiću Okaniću ovako je to u Dallasu bilo: “Pram El Stritu vozila kretaše/ Tek što prođe podvožnjačić mali/ A gusarska šnajperka opali/ S lica nesta razdraganog smješka/ Tragedija dogodila se teška”. Pa onda: “Prvi metak Kenedija gađa/ Ne sluteći šta se sve događa/ Smjelom rukom prestade da maše/ Zločinci ga šnajperom gađaše/ To se tako munjevito zbilo/ Ranjen pade supruzi na krilo/ Žena kriknu ubiše mi muža/ Krv poteče po buketu ruža”. Prethodno, pjesnik je bio opisao kako gospođi Žaklini mase predaju “mirisavih ruža jedan buket”, i to cvijeće u pjesmi postaje važan lirski kontrapunkt sivilu i hladnoći sveopće epike.

Zatim se, kod pjesnika, munjevito odviju događaji koji ni u povijesnoj zbilji nisu mnogo sporije išli. O svemu će on povesti računa, pa će se tu pojaviti i Lee Harvey Oswald, u čiju je nedužnost pjesnik uvjeren, i Jack Ruby, koji ubija Oswalda i istini o atentatu zameće trag, da bi nakon svega uslijedio tužan pogreb: “Za lafetom udova Žaklina/ Familija i uža rodbina/ A za njima diplomati strani/ Što su stigli il’ akreditirani”. Lasić Okanić sve to gleda na televiziji, pa nas o toj okolnosti i izvijesti, što opet pjesmi pruža neki novi, da ne kažemo moderni ugao gledanja. Akter epskih narodnih pjesama, koje se izvode uz gusle, obično je svevideći i sveznajući pripovjedač, čiji su oko i uho neki višnji organi same povijesti i povijesne sudbine. Sad je tome pridodan i televizor. Ili kako to pjesnik veli, promatrajući na svom ekranu udovicu Žaklinu: “Otvorenih suznih očiju/ Gledala je bijelu kočiju/ Koja vuče kovčeg na lafetu/ ‘Telstar’ slike prenosi po sv’jetu/ Ceremonij stare tradicije/ Običaje njihove nacije”.

Mediji i suvremeni svijet

Ne izgovara to pjesnik, ali očito je iz njegove poeme da su mediji na krivi trag navodili istragu o atentatu: “Ja sam nevin Osvald izjavljuje/ Za ubistvo dokaze nemadu/ Pa nek’ rade dalje kako znadu/ ‘Blici’ bl’ješte a kamere zuje/ Osvald ne zna sve što mu se kuje”. Stih “‘Blici’ bl’ješte a kamere zuje” antologijski je, možda najuspjeliji u spjevu, te zanimljiv kao ilustracija toga kako se u postupku utjerivanja stvarnosti u epske deseterce riječi počinju preoblikovati. Čuda se u tom preoblikovanju dese, Halidovim bismo riječima mogli reći.

Mi i međunarodni kontekst

Ovako je, po Lasiću Okaniću s naših strana: “Zločin težak narod ga osudi/ Svi pošteni u svijetu ljudi/ Naša vlada i Izvršno vijeće/ Bolno svoje šalju saučešće/ Na pol’ koplja sve naše zastave/ Svud su boli izražene prave/ Sve priredbe i kino predstave/ Naređeno da se obustave”. Čemu naša za Kennedyjem žalost, i to će pjesnik reći: bio nam je prvi od pomoći kad je potres Skoplje protresao. I na kraju, da tko krivo što ne pomisli, Lasić Okanić s posebnom je pažnjom i ganutošću opisao i sve vjerske ceremonijale na Kennedyjevu ispraćaju.

Jutros je u našem vrtu
Procvetao red ljubičica,
Plavih ko oči moje unuke.

Oči koje me odavno
Nisu pogledale
Te mi se na mjestima
Nepogledanim hvata buđ.

Jedna je mlada srna prošla
Uz samu ogradu vrta
I razgledala oko sebe –
Djevojče u tijelu mlade srne.

Onda je pala noć
Crna i gusta ko tijesto
Od kojeg vještice
Mijese hljeb za svoju djecu.

I u toj noći crnoj i gustoj
Uz samo uzlavlje – ljubičice
I mlada srna
koja se pripitomljena
Protezala.

Sve ovo jednom će proći
Samo će padati
grad, kiše i
Guste crne noći
U kojima će se osluškivati
Hod mladih srna
I u koje će zalaziti
Miris tek procvalih
Ljubičica.

Majka je moja bog, za horizontom što krši ruke,
modre, nalik škurome moru koje mori ribara, na umoru.
Ona što me je od gline umijesila, od kamena i blata. 

Sestra je moja bog, edenska grlica koju je
već čvrsto obgrlila i prisvojila crnica. Moj je bog
brat moj, kojeg je surovo sasjekao rat u jeku mladosti. 

Otac moj, bog je koji je otišao sa šaptom,
tiho, u rajske vedrine poput kalamara ukaveženog.
Pižmula umreženog, čija se krljušt zasjaji u garbunu
zatona. Fenjer u rudarskom oknu. Trbuh u mrmoljka. 

Poznajem sva njegova lica, lica bližnjih vidilaca,
što odgajaju me i danas. I gledaju me iza zastora
godina koje su pojeli moljci. Moj si bog ti koja žmuriš
na jedno oko i opraštaš mi deranske nestašluke.

Moj su bog moje kćeri kojima si dala krila.
Materice, slane rubine zavjetrene burom,
tihana jedra, zlatne jabuke, cikot i vrt od paunica.

Biti dalga (Blif en dåre!)

Na današnji dan, 20. februara 1909. godine, Eric Hermelin primljen je u St. Lars na prisilnu psihijatrijsku njegu. Tu će provesti trideset i pet godina, od 1909. pa do svoje smrti 1944. Rođen je 1860. godine, u grofovskoj, zemljoposjedničkoj porodici. Započinje studije u Upsali, navlači se na alkohol, vraćaju ga kući i upošljavaju u poljodjelstvu. 1883. godine odlazi u Ameriku, da pronađe sreću. Pronašao je, međutim, sifilis. “Imao je sve razloge da se zapita kako je pao u ove grozne patnje…u ove odvratne pustoši.” Skrhan pićem i bolešću, dopao je “spasonosnih ruku”  Leandera Whitcomba Munhalla, evanđeliste i bivšeg oficira. Njegov lijek je bio jednostavan: za dušu Biblija, a za tijelo vojna disciplina. Hermelin se prijavljuje u američku vojsku i čita Bibliju. Nakon sedam mjeseci sifilis mu je ponovo buknuo i otpušten je. Vraća se u Evropu, u Englesko je.

1887. god. prijavljuje se u The Middlesex Regiment, stiže u Indiju. Ne osjeća dobro u britanskim vojnim redovima. Uči, međutim, perzijski jezik i sreće sa svijetom sufističkih vjerovanja i ideja. Izbacuju ga 1893. iz vojne službe zbog nedoličnih radnji, upotrebe alkohola i drugih opijata. U periodu 1893-97, pravi belaje i skita ( nalazimo ga u Engleskoj i Americi, na Jamajci, u Australiji).

Porodica uspijeva da ga vrati kući, određuje mu starateljstvo i sklanja sa očiju u nekoliko lječilišta, bez ikakvog uspjeha. (Osim hroničnog alkoholizma, Hermelin pati i od depresije, anksioznosti i izliva bijesa). 1909. godine proglašen je ludim i u septembru mjesecu primljen je u Sant Lars. Njegov staratelj, brat Joseph Hermelin, pripadnik trezvenjačkog reda i konzervativni saborski zastupnik, podnio je obaveznu pismenu molbu. Situaciju svog brata sažeo je riječima: “U zadnjih 20 godina nije u stanju da se brine o sebi.” Niti o ugledu i bogatsvu svoje familije.

Bolnica je tada imala oko 1.300 pacijenata i bila je svojevrsna “komuna žitelja sišavših sa uma” sa sopstvenim poljoprivrednim imanjem (oko 60 hektara zemlje), voćnjakom, parkovima i drugim objektima (pekara, podijum za ples, ribnjak, voćnjak, vrtovi i sportski teren). 

Iz bolničkog žurnala: “E. H. obnoć pobjegao iz objekta. Od peškira/čsršafa napravio je ljestve niz koje se spustio sa prozora (2. sprat), čije je kapke uspeo da odvrne. Odjeven u svoje najbolje odijelo, ponio je rezervni par skoro nekorišćenih cipela. Alarmirana je policija u Malmeu koja je dobila portret dotične osobe. Pacijent, koji je 22./10. izašao iz bolnice, vratio se juče uveče u društvu lokalnog nadzornika, koji ga je preuzeo iz Ribeu u Danskoj, gdje je pacijent  bio pritvoren zbog prosjačenja, pijanstva i krađe. 

U St. Larsu živio je (naslijeđeno bogatsto) kao privilegovani pacijent. Imao je dvije sobe koje će brzo napuniti vrijednim i rijetkim knjigama. Budući “sa uma sišavši” nije imao pravo posuđivati ​​knjige iz Univerzitetske biblioteke u Lundu. Ironijom sudbine u Univezitetska biblioteka danas posjeduje velik dio njegove bogate zbirke knjiga.

*

 U ovom čovjeku bilo više poetske stvaralačke snage i inspiracije nego u cjelokupnoj savremenoj švedskoj književnosti” (W. Eleumd, Plus salis, 1945).

Karl Vennberg, Gunnar Ekelöf, Hjalmar Gullberg učili su jezik iz Hermelinovih  prevoda Attara, Saadija, Hajama, Böhma, Swedenborga.

*

“Koliko je H pratio perzijske originale još nije istraženo, ali stručnjaci kao što su K. V. Zetterstéen i Jan Rypka sumnjaju u njegove sposobnosti da vjerno reproducira tekstove i duh originala. Moguće je da je tokom prevodilačkog rada često dolazilo do nesvjesne ko-kreacije.”

*

U junu 1942. Eric Hermelin pravi desetu izmjenu testamenta. Još 5.000 kruna daje Memorijalnom fondu doktora Elandersa i 10.000 kruna Jevrejskom nacionalnom fondu u Jerusalimu. Svrha fonda je kupovina zemlje u Palestini za prognane Jevreje. Osim toga, E. H. dodjeljuje sve štampane spise Dijecezanskoj biblioteci u Linköpingu uz obavezu da obezbijedi besplatne primjerke siromašnim studentima koje se zanimaju za persijsku kulturu ili se bave učenjem persijskog jezika.”

Tako „ludi šejh iz Lunda“ u ljeto gospodnje 1942. godine. Još se dvoumi, još vrši izmjene u svom, da to kažemo u duhu vremena, Endlösungu. I to ovdje, u Sankt Larsu, a ne na Wannseeu. 

*

Dva moja meleka, jedan na početku i jedan na kraju. Amidža M. u Šavcima i E. Hermelin u St. Larsu. I ja, poput zeca u stupici,  skakućem  čas tamo, čas ovamo.

21/2

Još nije podne, a ja sjedim u bašti na Källbiju, a trebao sam do 12.30 sjedeti za radnim stolom.

Sunčano je, učini se i zemlja miriše. H. tvrdi: E danas je prvo džemre udarilo.

Nadošao Hoje potok, naplavio do same stazice, ako bi još jedan pljusak udario, spojio bi se s damarnama. Vjetar polomio vrbe, teška trupine vire iz vode, kao bivoli crne i  glavate.

Sa Baltika i sa ruske strane doletjele nove ptice. Vidio sam, još kod one stare trešnje, velike lukove dviljih gusaka i čuo njihove glasove koje me smjesta ražaloste, pa ptičari nasrnuli, isukali teleskope, stazu zakrčili.

Zemlja u lijehama koje sam jesenas pravio mrka i meka kao halveno mijane.

Sjeo na sred bašte, gledam kako drugi vrtlari tiriše gredice, kupe sitno granje, prolaze plavi vozovi dječaci i cvrkuću neke zelenkaste ptičice sa crnim kapuljama. Bog ih poživio, kakvi su pjevači.

23/2.

Hemelinovo “drugo rođenje” i popularnost u periodu između 1997-2004. Njegova djela objavljuju brzi i upsješni mali izdavači, održavaju se tribine, čitanja, snimaju tv emisije. Reizdanja Perzijske antologije (prvi put je izašla 1976. kod Caveforsa pod imenom Perzijski balsam) stiču kultni status i dostižu zavidne tiraže. Ovdje, u Lundu, izdavač Ellerströms izazvao je kulturnu histeriju, najavljujći štampanje “do sad nepoznatih Hermelinovih autorskih tekstova. Počeli su sa Blif en dåre! marginalanteckningar och stridsskrifter (Budi dalga! marginalije i polemički spisi (1997.), a onda su se  prepali i stali.

Odem kad god mogu i provirim kroz prozore na njegovoj sobi da vidim šta čini i kako je.

Karl Ove Knausgaard: Vukovi iz šume vječnosti, OceanMore, Zagreb 2024.

Prvo što će zasmetati Knausgaardovom pokloniku, onom koji je pročitao većinu njegovih knjiga, netipično je sporo otvaranje romana. Proći će vremena i knjiških stranica, prije nego što se sastanu akteri pripovijesti: sin, koji se upravo vratio iz vojske, majka, životom i poslom istrošena žena, i mlađi sin, koji upravo ulazi u pubertet. Oca nema. Poginuo je u prometnoj nesreći, tako da ga se mlađi ni ne sjeća. Sve se to zbiva u osamdesetima, koje su za Knausgaarda, kao i za njegovu južnoslavensku publiku, neka formativna i mitska vremena. Pritom, zanimljivo je pratiti socijalne, da ne kažemo imovinsko-egzistencijalne indikacije jedne norveške obitelji, pa ih uspoređivati s našim obiteljima iz onog vremena. Možda je ovdje riječ o jednoj malo siromašnijoj zajedničici, ali oni žive i hrane se lošije nego mi u to vrijeme, i imaju manje novca za svakodnevne potrebe. Četrdesetak godina, Hrvatska (a o južnijim i istočnijim zemljama da i ne govorimo) za Norvešku je Bangladeš. Što se u međuvremenu dogodilo, osim rata koji je završio prije trideset godina, i pada komunizma?

Majku bole leđa. Bole je zloslutno. Kaže da se ukočila, da je leđa bole od rada, ali sve nam govori da nije to. Taj dio priče Knausgaardova je majstorija. On naprosto zna kako se razvijaju ti mali intimni i porodični paklovi. Traju kratke pripreme za odlazak u bolnicu. Kako sina pubertetliju ostaviti samoga sa starijim bratom? I kako sve to financijski izdržati? Stariji brat nalazi posao. Gdje? U pogrebnom preduzeću. I onda tu započinje još jedna pripovijest kojom pisac sjajno vlada, s kojom imamo samo jedan sitan problem. Usred tog realističnog, gotovo dokumentarnog prosedea, čudno djeluje, skoro bismo rekli i neuvjerljivo, to da se brat zapošljava upravo kod pogrebnika. Zbog nečega nam se učini da pogrebnih preduzeća ima samo u američkim televizijskim serijama i u Taličnom Tomu. Ali dobro, to može biti i predrasuda. Ono što se bratu događa na poslu dobro je napisano, s onom nekom višom piščevom preciznošću i uvjerljivošću.

U isto vrijeme on u radionici pokojnog oca pronalazi tajanstvena pisma na ruskoj ćirilici. Otac je, naime, odnekud znao ruski. Uostalom, to u Norveškoj i nije toliko čudno. Blizu je Rusija. (Premda je, ako pogledamo zemljopisnu kartu, Rusija svima i posvuda blizu.) Nalaznik pronalazi čovjeka koji zna ruski, pače i prevodi s tog jezika, i odnosi mu pisma na prevođenje. Tu se otvara sljedeća priča romana. Stvara se novi sloj, nova tema, nova mala intimna priča iz koje se rastvara priča velike povijesti, pada komunizma i svega drugog… Inače, nije li to razlika između pisaca tradicionalnih povijesnih romana, kod kojih u tolstojevskom maniru iz velike povijesti izranjaju male povijesti, i pisaca kakav je Knausgaard kod kojeg iz malih i intimnih povijesti izranja velika povijest?

Tu se, međutim, ovaj naš pisac susreće s ozbiljnim problemom, koji neće moći riješiti. Naime, iz norveške pripovijesti trebalo bi preći u rusku pripovijest. I tu se, na tom prijelazu, dogodi slom. Koji za nekog drugog čitatelja možda i neće biti slom, možda će taj drugi lako preći preko sljedećeg problema. Knausgaard je jedan od onih pisaca koji su snažno obilježeni lokalnim, mjesnim, specifičnim. Zahvaljujući tome, on je tako lako uvjerio svijet da je ono što opisuje u višekjnižju “Moja borba” upravo njegov život. Premda, možda, nije. Premda je njegov život, možda, nešto skroz drugo. Ali on tako dobro poznaje svoj svijet, da nas u njega uspijeva useliti, i da ulazeći u njegove romane postajemo žitelji tog svijeta. O Rusiji, pak, o Rusima i o ruskosti, o životu u Sovjetskom Savezu za posljednje faze njegova postojanja, ili nešto ranije od toga, Knausgaard ne zna ništa. Premda je, možda, o tome pročitao sve. Ali ta vrsta obavještavanja Knausgaardu nije od pomoći, jer se narušava i ritam, i unutrašnji tonus romana. Nestaje uvjerljivosti, premda stil i način prividno ostaju isti. Ono što ga je, međutim, vodilo kroz njegovu norvešku priču, i što je zavodilo čitatelja, u ruskoj priči rađa dosadom. I ničim osim dosade.

Otac

Sinovi imaju svoje probleme s očevom izdajom. Starijeg je izdao time što je imao rusku ljubavnicu i navodno je htio da napusti obitelj. Mlađeg je, pak, izdao time što je umro, pa ga se on i ne sjeća. On ne zna koješta od onog što je jednom pubertetliji u vezi oca važno. Knausgaard o tome zna sve, briljantno imaginira svijest tog dječaka. Ili se vraća vlastitoj dječačkoj svijest. U jednom trenutku on pita starijeg brata: “Jesi li ikad vidio tatin kurac?” Brat se ozbiljno zgrozi, kao što će se zgroziti i čitatelj koji ovu rečenicu pročita. Ali naprosto je istina, koja se ničim ne može zamijeniti ili nadomjestiti, i o kojoj bi katkad vrijedilo reći poneku riječ. To je istina o jednoj teškoj fazi svačijega dječaštva…

Treba li čitati ovaj roman?

Mislim da treba, ako čitatelj voli i zna prethodne Knausgaardove knjige. Recimo, promotrite ovaj fragment: “Što li su prvi prvcati ljudi mislili kad je lišće palo i stigla zima? Sigurno su se uplašili, jer ništa nije ukazivalo na to da će se lišće vratiti. A kad se vratilo, sigurno je njima to bilo ravno čudu. Možda su na račun toga mislili da se i mrtvi mogu vratiti i opet oživjeti.” Nenadomjestivo je lijepo pisanje. Nenadomjestiv je dar. Talent. Moć pripovijedanja. U ovoj knjizi mi to imamo i zahvaljujući urednom prijevodu Anje Majnarić. Ali, prije svega, zahvaljujući tome što je Knausgaard dobar pisac. Malo je takvih na svijetu.

Predrag Finci – Filozofske priče

Izdavač: Buybook. Zagreb i Sarajevo, 2024.

Nije lako ući u ovakvu knjigu, bilo da si autor, bilo da si čitalac? Veliki mudrac ispriječi se odmah ispred tebe, Blez Paskal. Pisac se opredjeljuje za Paskala, za misao blisku Bogu, ali jansenističku, onu što se zabranjuje pošto te pušta da se misao u tebi stvara onako kako je bliža Bogu jer si slobodan. Zato su ga i zabranili u katoličkoj crkvi, a manastir razrušili. Eh, otimam se, ali ne više pred ljudima nego pred Gospodinom. Zajednički čitamo, dohvatajući se onoga što je napisano, ali povremeno dodajući asocijativnu sitnicu. Evo da počnemo sa Fincijevom pjesmom. 

“U pitanjima kazivanjima u muci svojoj
Svijet svoj, sebe samog u dvojbama zarobio
Iz toga svoju vjeru sazdao
Svoje priče ispreo“ 

Dvojba, dvojba, dvojba. To je jedini način da uđeš u mišljenje, koje se iskazuje samo pričom, bez obzira na kome nivou. A sve ne mogu da dotaknem, ono što je trenutno spomenuto označeno je većim ili manjim oznakama za paragraf veći ili manji, brojem ili naslovom bez zaključne tačke. Pa da krenemo. 

O esejima i pričama

Već naslovom i ovdje, mi ulazimo u tautološku dilemu. Drugačije se ne može ako se ide svojom logikom, slobodan kao onaj koji stvara riječi i pojmove. Sloboda je uvijek najznačajnija, reći će kasnije helenski mudrac i ovdje. Neka malo odahne od mene. Ima svoje bure i to mu je najznačajnije da bi bio slobodan. 

Kako razmišlja o starosti uman čovjek? On polako ulazi u drugog čovjeka, ne onog od juče, ali tu je prisutno na nov način to juče. Za budućnost gotovo nema mjesta, jer nema vremena. Vrijeme ima neka vrata bez tvog kalauza. Taj odnos čovjeka koji stari sa svim što je bilo, preobražava se, drugačije prihvata i shvata prasvijet. Sada taj prasvijet drugačije tumači, puštajući pričama da budu eseji. Otuda toliko knjiga. Bilježiš, misliš, misliš, bilježiš, biće to nove priče o istom.Nije li to zadovoljstvo, čak i radost povremeno.

Tu se javlja i Heraklit, da bi podsjetio pisca da bi mogao o njemu još nešto napisati, ali pisac ide u priču u kojoj će neko vidjeti Heraklita, dok će se drugi držati same priče, pjesme, onoga što je već provarilo Heraklita. Jer njega se ne može izbaciti, zato ga treba ostaviti tamo gdje pripada u filozofiji. Pisac je ostario čovjek i pokušava da vidi svijet iz današnje perspektive. 

Za ovaj prikaz, koji pokušava da bude blizak tom starcu koji gleda svoju prošlost, izabraću neka poglavlja, neke priče, one, te priče, idu svojim putem. Neku ću nasloviti onako kako je naslovio pisac, neke ću preskočiti, drugačije se ne može jer bi ovaj osvrt ispao jednako debela knjiga. A knjiga je debela i bogata da se može čitati na različite načine

Priča druga

Ovdje pisac prolazi munjevito kroz svoj život, čitalački, dječački, da bi potom sve više i  pisao. To se  zbiva u Sarajevu, to se mora imati u vidu. Godine čine svoje, kuća je bitno utočište, tu se piše. O čemu? O onome što je bilo, što je moglo biti, preobraženo u priču ili esej, ili pjesmu. Kao da sve to nastaje u snu, oblikuje se nešto što neće biti napisano, ali podstiče da se napiše. Naprosto, to je sada svakodnevni rad. Ovdje priča ima oblik eseja, autobiografskog, ali je sva puna života, što je bitno ne samo za trenutak kada se događaj odvijao, nego i za kasnije pisanje, način na koji se pristupa filozofiji.

Prelazeći od esejistike, mladalačke, Finci se prihvata Montenja, jer se Montenj prihvatio njega. U čemu je to prihvatanje? U tome što raspravu o svim mogućim pitanjima vodi sa sobom. Ne treba mu drugi sagovornik. Finci to apostrofira: „Njegovi su eseji lijepa umjetnost mišljenja, a njegovo mišljenje promišljanje sebstva“. 

Priče o eseju izlaze iz duha samog pisca. On se odmakao od teoloških pogleda, filozofskih razmišljanja, jer ga i jedno i drugo sputava. Esej, dobro napisan, daje piščev stav, otkriće, ne tuđe, nego onoga koji piše esej, ma kakvu formu imao. 

Finci to izvanredno varira, iskazujući se kao briljantan esejista. Sve što izlaže u eseju, njegovo je. Drugačije ne može. Ako se udaljiš od takvog pogleda na esej, udaljio si se od sebe, prepisuješ drugoga, puštaš da čitalac sumnja u utemeljenost onoga o čemu pričaš. „Esej je misaona sloboda“, kaže autor. Može sve biti, ali je u suštini neka vrsta priče. Može biti i razgovor s nekim, ponekad i rasprava, ali mora biti tvoj, do kraja, ma kako bio ispričan. 

Priča treća, o Sokratovim seobama

Figurica koja piscu pravi društvo. Ne odgovara na pitanja, gotovo namršten u suštini traži da ti budeš onaj koji traga za istinom. Ništa više. Godine čine svoje, ali te ne oslobađaju tih pitanja kojima se Sokrat bavio, pa i nastradao. 

Priča četvrta, koja je bilješka o filozofskim putovanjima 

Sasvim kratak tekst u kojem se traži definicija filozofije, i stiže do jednostavnog iskaza: Filozof je onaj koji sa sigurnošću ide prema neznanom i neizvjesnom.

Priča peta, u kojoj je opet riječ o putovanje kroz svijet duhova 

Ova priča je opširnija, počinje sa Ničeom. Gotovo na himničan način, diveći se tom čovjeku koji je živio na svoj način, kroz djela što su ostala. Niče je blizak Finciju cijelim svojim bićem. I on je bio mislilac slobode.  A nacisti ga prisvajali kao svoju drugu zastavu.

2. oni koji su slični Ničeu.

Ma kakva sličnost bila, svako ide svojom stazom, na svoj način. Kroz cijelu istoriju bilo je tako. Filozof u svijetu duha krene sa svojim idejama, to polako izrasta i postaje učenje, dobija i naziv koji ostaje. A tu su bitna pitanja. Sebi samome prvo. 

“Golema je to zajednica samotnjaka.”

3. traganje kao duhovno putovanje.

Vraćajući se Ničeu, Finci ga potpuno otvara, kao onoga koji ide kroz svijet duhova. Muka je to, ali bez nje on ne bi bio to što je bio, taj kakav je bio – veličanstveni samotnjak u svijetu duhova. Zato ga pisac uzima kao jedan od svojih orijentira, čvrsta tačka od koje se može ići dalje. 

Priča šesta, u kojoj pričam o starim pričalicama, kakvih još ima

O Pričalicama iz porodice, u djetinjstvu, tako dragocjenim jer se na njima kasnije stvara nešto što će stvoriti jedan od onih koji je imao tu sreću da mu u djetinjstvu neko priča. 

Od priče do filozofije preko mudrosti same priče, Tako je uvijek bilo. 

Priče su bile prenosioci mudrosti. Pamtile su se i prenosile, kao Šeherzadine priče. Nažalost, ritam našeg života više ne ide tom stazom. On mora da stvara sasvim novu stazu na novi način. Da li je to moguće?

„Cijela povijest može biti interpretirana i izložena kao niz priča“, uvodi nas Finci, da bi naveo imena koja se ne mogu ni preskočiti ni zaobići, jer su dio naše civilizacije. Razvoj civilizacije ide  svojim putem koji nema potrebe za misaonim ljudima, da o starima ne govorimo, oni su teret. Ovdje se mora dodati istočnjačko društvo, koje cijeni mudrost starih. Ali ta je mudrost bila iznevjerena u vrijeme ratova, diktatura, a jednako se i danas društvo cijepa.

Šta je pričanje, odakle počinje, u šta se svede? Gdje si ti, kao pripovjedač, onaj koji sebe iskazuje? Gdje ima kontinuiteta, ti, pišče, lako ideš tim putem i ostavljaš svoj trag, od koga će ostati možda ponešto, ali će se uklopiti u kontinuitet. Andrić je, kod nas, jedan od pisaca koji je došao do tog kontinuiteta. Drugi su, misleći da se može stvarati neki svoj novi kontinuitet, a to se pokaže kao diskontinuitet. 

Priča sedma, u kojoj je u duhu ispričano o hapsani a u njoj nekoliko lica koja poznaju pisca

Tu su imena poznatih savremenih bh pisaca koji stvaraju svoje svjetove, preuređuju ono što nije uređeno, ali teško će se tu uraditi bilo šta. Ipak, važne su priče, važno je stvaranje, ma kako pojedinac posrtao, posustao, ipak stvara.

Priča osma u kojoj je riječ o knjizi, o njenoj važnosti, a i o svijetu

Razvoj svijeta kroz razvoj pismena. Od onog trenutka kada se javi logos, počinje da se pamti, počinje da se pripovjeda, sadašnjost i budućnost. U raznim dijelovima svijeta to se događa naizgled drugačije, ali se sve harmonizuje, povezuje, da svjedoči o tom svijetu a time i o sebi. Ta harmonizacija različitih civilizacija stalno se javlja u Fincijevoj knjizi. 

Beskrajni značaj knjige. Sve što je stvoreno iz jezika, stvorio je neko, koji je postao pisac. 

Pisac stvara lavirint svojim beskrajnim pričama, kao kod Borhesa, iz kog se lavirinta ne može izaći, jer on se samo proširuje, ide u beskraj. Svijet se stvara, cijeli kosmos, u koji se utkiva ono što je vrijedno, ma koliko bilo malo, ono je vrijedno jer bi bez njega nešto nedostajalo.

Priča deveta, o posjetu malenu mjestu i o knjižnici, jednoj pa drugoj

Tu je imao promociju svoje knjige, pa ga je direktor upoznao sa bibliotekom, u kojoj je pokazao jednu knjigu koja u sebi sadrži neke zabranjene tekstove. 

Potom ide do zabranjivanih knjiga, zaboravljenih knjiga, prevedenih na arapski, potom neke knjige koje su studenti sačuvali jer ih profesori nisu objavili, kao Sosir i njegova opšta lingvistika, nazvana „Tečaj opšte lingvistike“, kako je prihvatio Finci. 

II 

O ISTINI I SAVRŠENSTVU

PRIČA PRVA, kineska, autor Čuang Ce, o snu, leptiru i zabrinutom autoru, koji je  sanjao da je postao leptir, pa nakon buđenja više ne zna da li je to leptir sanjao ili čovjek. Ko je on sada? 

Fincijeva pjesma koja će se spominjati do kraja knjige.

„kako su nam snovi
kako su oni
davno bili

a još, pritajeni,
tu su
jesu“

U više poglavlja, relativno dugih, ako ih upoređujemo sa ostalim, san i java su teme. Šta je san, a šta java? Kakav je njihov međusobni odnos? Tu su dalje prividi. Potom bunilo. Prelazak u sasvim drugu dimenziju stvarnosti. Naravno, time se bavi psihijatrija, ali je ovo pitanje šire od same psihijatrije. 

Tu dolazimo do maštarije, koja je veliki izazov filmskoj umjetnosti, ali i dalje samoj filozofiji. Jer čovjek posmatra svoje biće, svoje postojanje, pitajući se ko je i šta je, gdje je, kuda će otići? 

Priča o filozofu i leptiru, beskrajna je i može da se prenese na druge odnose, samog života, na primjer, u ratu. Možda smo svi mi pobijeni, ali ništa o tome ne znamo. 

PRIČA DRUGA O filozofu iz bačve, vladaru, suncu i slobodi

Priča o Diogenu je priča o slobodi. Samo slobodan čovjek može biti mislilac. Bez slobode mišljenja nema ni mišljenja. Nametanje bilo kakvog ograničenja u pogledu mišljenja je ukidanje filozofije, kakva se stvarala stotinama godina. Možemo reći slobodno hiljadama godina. 

Diogen je bio cinik, ali i stoik.Na prvo mjesto stavio je svoju slobodu, jer bez slobode nećeš spoznati sebe. Nešto je uvijek iznad tebe, kao čovjeka, od vladara do sunca koje je vječno i nepokoreno. Nepokorljivo. Tako Diogen objašnjava svoj položaj mladom vladaru Aleksandru.

Naravno, granica slobode je čovjekova unutrašnjost. Čim izađe iz sebe on mora da poštuje ograničenja, voljna ili nevoljna. Bez tih ograničenja ne može se živjeti među ljudima. Ne može se filozofirati.Ma kakav bio, čovjek je prisiljen da prihvati određena ograničenja, manje ili veća. On se trudi da ljudi oko njega, da vlast, harmonizuje obaveze koje moraju da budu jednake za sve. Diogen to ne prihvata. On vidi koliko je čovjek malen i ograničen, zato je njegova filozofija on sam. 

ČETVRTA PRIČA o špiljama, običnim, i o onoj koju je filozof opisao 

Špilja i privid. Platon u svojoj Državi govori o tome. Mi naprosto vidimo privid. Tako je bilo do Srednjeg vijeka. 

PRIČA PETA o Platonu, a u internetskom kafiću

Finciju je Platon najdraži pisac, sve što je naučavao i danas važi. I danas se Platon traži po imaginarnim bibliotekama koje su svoje knjige stavile čitaocima.

PRIČA ŠESTA o gozbi, mudracima, svećenici i ljepoti

Platonovo djelo „Gozba“ o mladom piscu Agatonu koji je dobio nagradu pa je pozvao društvo na gozbu.

Veza Platonove „Države“ i „Gozbe“. U stvari rasprava o ljepoti koja se ne može stvoriti bez ljubavi, a ljubav bez ljepote. Platon protjerujući umjetnike, protjeruje umjetnost iz svoje idealne Države. Zato i nije moguća idealna država. 

Fincijeva pjesma:

„Ljepota
Iz sebe govori.

Koji je razumije
svega ga obujmi.

A kada je gnusnost
ukalja i povrijedi
u samu sebe se zatvori.“

PRIČA DESETA O geniju, njegovim slikama i autoportretu

Priča o Leonardu i njegovoj težnji za savršenstvom. Tu vidimo ono što se obično govori za portret nečiji, koji uvijek više liči na umjetnika nego na portretisanu osobu. Pisao sam o dvojici naših slavnih pisaca, Andriću i Krleži, koji su pisali o Goji, na različit način. Više su portretisali sebe nego Goju. Ali tek oba portreta pokazuju pravog Goju. 

PRIČA JEDANAESTA O vrijednom istraživaču koji je tragao za neznanim djelom

Balzakovska potraga za istinom koja je sam život a on to ne vidi, iako je pročitao sve moguće (filozofske) knjige.

PRIČA DVANAESTA O pjesničkom umijeću, u snu

Šta je pisanje komedije a šta tragedije? Šta kaže Sokrat Platonu koji je to zabilježio? Sve to proučava filozof (pisac ove priče) razmišljajući o snu kao jedinom mjestu gdje bi se mogla ostaviti ravnoteža tragedije i komedije koju je zahtjevao Sokrat.

III

O biografijama filozofa

PRVA PRIČA O pjesniku i poduci iz filozofije

O pjesniku Iliji Ladinu, koji je htio da ga Finci podučava filozofiji, ali pisac i filozof mu je objasnio da je značajan pjesnik kao što je on istovremeno i filozof. 

PRIČA DRUGA O tome šta je vjera filozofa

Vjera kao skupno prihvatanje Boga, ne kao ideju, nego kao stvarnost kojoj  treba dati sebe jer će vjera da mu pomogne, itd. Filozofi su uglavom bili agnostici. Njihova je vjera pojedinačna. Filozof ne prihvata kolektivnu vjeru koja je protivna drugoj vjeri. On traži ideju boga, tvorca i neprikosnovenu moć. 

Vojin Simeunović, marksistički filozof, Fincijev kolega, koji je pažljivo proučavao ono što je suština marksizma, pa je dolazio i u konflikt sa dogmatskim marksistima, pa išao i u komitet da izloži svoje stavove. Čini mi se da sam ja kao gimnazijalac, pa i student, bio sličan prof. Vojinu. Upravo je to bio jedan od razloga što sam se upisao na filozofiju, koju je za mene oličavao dvojac na zidu, Marks i Engels, ali i Lenjin. Kasnije sam prešao na matematiku. A Finci se odmakao od naučavanja Vojina Simeunovića. I sam Vojin morao se kasnije odmaknuti od dogmatskog marksističkog stava.

Evo jednog lijepog pasusa koji govori o suštini misaonog bavljenja. Ovdje se Finci naslanja na mudrost Huserla, koji se bavio upravo pojedincem koji ulazi u filozofiju i zašto to čini. .  

„Nema stvaralaštva, a ni istnske filozofije bez misaone strasti. Poetika uvijek otkriva ljepotu, mišljenje uvijek iznova otvara svoja pitanja. Ni jedno ni drugo nije ni utjeha ni spokoj, nego je uvijek čuđenje i upitanost, od čega započinje pjesništvo i filozofska refleksija. U svojem čuđenju, u misaonoj i emocionalnoj, u svojoj potpunoj otvorenosti subjekt se vraća uvijek nanovo temeljnom i ostaje trajno otvoren čudu života.“

O putovanjima profesora Hegela

Filozof koji je sebe utkao u svoju nauku, bio joj je toliko predan da je u vrijeme kuge držao predavanja iz filozofije, zarazio se i umro. I on je bio jedan od velikih filozofa koga je strast vodila kroz sve, jednako filozofiju i život. Ničega se nije odricao. 

O mojim dragim kolegama, s kojima je njihovo otišlo

Meni je najbliža ovdje priča o Spasoju Ćuzulanu jer sam ga poznavao, od Sarajeva, sve do Banjaluke, gdje je došao sklonivši se od rata. Finci ga je izvanredno opisao, ulazeći u suštinu onoga što je znao, ali se toga, na neki način, plašio i priklanjao alkoholu. Sjajnu je rečenicu ovdje citirao Finci, a odnosi se na pisce o kojima je rado govorio, ali veoma rijetko pohvalno. Evo te rečenice: „Slabim piscim jedino nagrade i priznanja dokazuju da im djela vrijede.“ Naravno, sve to što je govorio odnosilo se i na druge profesije 

Priča osma O smrti Kjerkegara

Dosljednost velikog pisca koji je bio vjernik, ali ta je vjera bila njegova lična. Sav se njegov život, a to je bio rad, stvaranje djela, ogleda u tome. Neki prihvataju takvu vjeru, drugi to ne čine. Djelo u njemu, to je njegova vjera. 

IV

PRIČA ČETVRTA O majstoru koji se najviše brinuo o svom poslu

Život sveden samo na lični interes, s tim što se taj posao obavlja sa velikim zadovoljstvom. Ništa šire od tog posla, naprosto ga to izvan ne zanima. Može li se uopšte polemisati s takvom osobom? Ako se insistira na drugačijem mišljenju, tu više nema razgovora. Za majstora njegov život nije siromašan.  

PRIČA PETA U kojoj je riječ o nekoliko velikih šahista

Tri šahista, dvojica profesionalaca, treći poluamater, ali sigurno je uživao u šahu. Riječ je, dakle, o igri. Kad je igra, a kad je mora. Prihvatio sam je kao igru, jer na vrijeme nisam pobjegao iz amateerskih voda. 

PRIČA ŠESTA O hrabrosti i odlučnosti

Ko ne ispolji hrabrost, vrlo često, neće ništa postići. Ne praviš ti kompromis sa drugim, nego sa sobom, a to je blisko porazu. 

PRIČA SEDMA O misliocima koji idu istim smjerom, a u različitim pravcima

Način na koji se diskutuje o stvarima u kojima se na slažeš sa kolegama, ali diskusija je tolerantna, ona pokazuje korijene diskutanta, ali pošto je u pitanju filozofija onda se ipak stiže do sličnog cilja koji ne mora biti isti, ali pokazuje na koji se način diskutuje a da se ne svađa. 

Priča deveta

U ovoj priči Finci uvodi kompjuter, ili računalo, koje će biti snabdjeveno svim filozofskim dosadašnjim znanjem, pa se zove po imenu tvorca naučnofantastičnih priča Isaka Asimova. Ova sprava se zove računalo Asimov. Ona odgovara na pitanja iz svih oblasti filozofije. Po nečemu korisna sprava, ali po ostalom opasna, ukoliko ograniči slobodu čovjeka filozofa. 

V. O SCENI I SUDBINI

PRIČA PRVA O onome što nisam predvidio, ponekad ni slutio

O onome što se dogodilo, a mi nismo odmah povezali uzročno posljedične veze, na kraju kažemo takva nam je bila sudbina. Čovjek ne može da vidi stvari u cijelosti dok su u toku, kasnije se to slegne u njemu, možemo da povezujemo. 

Ali svijest da je sve to bilo izvan naše moći je čak smirujuća, pa nas čini očajnim. 

PRIČA PETA

U kojoj je riječ o smrti predsjednika Abrahama Linkolna, koji je sam sanjao svoju smrt. Toliko je uradio za Ameriku, da bi gotovo besmisleno bio ubijen. 

O sudbini, kroz istoriju, ali bitno je kako je Heraklit definisao taj pojam, potom Empedoklo. Finci to lagano spaja, kao vječnu priču o sudbini. Bogovi određuju čovjekovu sudbinu. Tako je i Platon upoznao Sokrata od čega, tog poznanstva, počinje da se ispunjava Platonova sudbina.

PRIČA ŠESTA O meni dragom piscu kojeg nikada nisam sreo

Izvrsna priča o poznavanju djela pisca, ali sudbina u stvari nije im dala da se susretnu, iako su bili planirani takvi susreti. Londonska priča, da  je tako nazovem. Desilo se čak da su se vozili istim autobusom, ali Finci je saznao s kim se vozio tek kad je ovaj izašao a neke djevojke u autobusu rekle da je to poznati pisac Alvarez. Nažalost, kao u pričama o sudbini, tako je bilo i u ovom slučaju. Naprosto nije bilo suđeno da se vide i da porazgovaraju. 

VI.

O TRAŽENJU OSOBNOG

PRIČA PETA O gubitku, jednom, pa drugom

Izvrsno: Život je zbirka gubitaka. Baš ovih dana o tome razmišljam, a Finci je to sjajno rekao. Zapravo, on uspostavlja direktan odnos života i filozofije, završavajući svoju misao: „…mnogo je važnije biti nego imati“.  

Briljantna varijacima o lopovu i onom kojem je nešto ukradeno, a lopov ne zna vrijednost toga što je ukrao, kao što ni pokradeni ne zna šta će da uradi sa ukradenim. Sigurno jedna od najljepših filozofsko-životnih priča 

PRIČA ŠESTA O jednom koji je pio pa prestao

Piće, razlozi, opravdanja, razočaranja, kao što svojom pjesmom kaže

“Ja sam on što mogu.
a i što ne mogu
želja pusta

iluzija
čista poezija
više od dva špricera“

PRIČA SEDMA Koja je samo napomena o mjeri

Svako ima svoju mjeru. To je vrlina, ali ne smije ići u krajnosti, jer može biti i kukavičluk. Finci sada  govori o sebi direktno: „Dugo nisam slušao, iako  me davno moj unutarnji glas, moj najpouzdaniji učitelj, savjetovao kad je govorio: „Ako imaš mjere u svemu, sve će ti po mjeri biti. Tek u zrelim godinama usvojih nauk o mjeri kao vrlini.“

U suštini tu je Finci blizak Aristotelu koji govori o mjeri. 

PRIČA DEVETA O tome kako Ja u tekstu postaje Drugi 

Odnos pisca i svoga djela, odnos ličnosti u tom djelu, bilo koje one bile. U stvari pitanje je da li je moguće napisati autobiografiju, ma ko je pisao. U ovom poglavlju Finci prihvata da ovo što piše, kao i ranija djela  ima autobiografskih elemenata, kao što je i on sam u nečijem djelu. Jer ovo ima biografski karakter, koji prožima knjigu kao što knjiga prožima njega. 

Ko sam ja? Kako da se spoznam, ako se stalno mijenjam. Ovo ja jeste sadašnje vrijeme, ali sve što je bilo, drugo je, kao što će buduće biti opet novo.Isto je tako sa ljudima oko sebe. Vidim, naočigled, kako se mijenjaju, kako to nisu one osobe koje sam poznavao. Jesam li ih poznavao? 

Na kraju ove male priče, mada su sve priče ove knjige u stvari jedna priča o identitetu, dakle, dubinsko razmatranje sebe u romanu Miljenka Jargovića o Gavrilu Principu. Majstorski. Finci je glumio Gavrila Principa u filmu. 

VII

PRIČA PRVA U kojoj se spominju kraj svijeta i dvije babe koje su ga proricale

Optimizam i pesimizam. Kako ljudi reaguju. Apokalipsa. Ako treba da ja umirem, neka umre i svijet. Dio karaktera, od djetinjstva pa dalje.

PRIČA DRUGA O tome kako sam bio u susjednom selu

Ova sjajna priča govori o razlici na malom prostoru pokraj Londona. Kada je u šetnji zalutao i na jednoj raskrsnici otišao u drugo selo, ubrzo su seljaci poznali uljeza. I nije bio dobro primljen, čak ni u biblioteci gdje nije mogao da posudi knjigu koju bi rado pročitao. Naprosto, svijet je zatvoren u svoj mikrokosmos. Mene podsjeti na periferne kvartove u Parizu, gdje žive ljudi koji nikada nisu otišli u neki drugi kvart, a najmanje u centar Pariza. 

VIII.

O OBZORJIMA

PRIČA DRUGA Haris, strašno sumnjalo

Haris je sumnjao u sve i u tome do kraja izdržao. Slušajući ga, Finci malo po malo shvata njegovu sumnjičavost, iz koje će prihvatiti nešto sasvim malo, ali veoma bitno. Ne treba se nikada vjerovati do kraja. Možda zaista to nije tako kako mu se čini. 

PRIČA TREĆA O hrabrenju mladog studenta

Čovjek hrabri sebe, ako hrabri drugoga, makar na kraju konstatovao da tog drugog nema. Postojiš samo ti u različita vremena svog razvoja. 

PRIČA ČETVRTA O jednoj vjernici, ekumenskoj

Šta je vjera? Ako neko, poput ove proste žene, pomoli se svakoj bogomolji na koju naiđe. Šta je dobrota vjernika, odnosno ove stare žene?

Komšinica Fincijeva, na kraju priče, kada je umrla tiho kao što je i živjela, daje njenu definiciju po kojoj je Bog prisutnost, nikako odsutnost, kao što sveštenici propovijedaju. I svaki je bog isti, ako si zaista vjernik, ili vjernica. Ona je bila istinska vjernica. Briljantna priča. 

PRIČA ŠESTA O mom djedu, uvijek vedrom

Uvodna priča o Fincijevom djedu koji je bio vrijedan, ali najviše je volio prirodu, baštu, te poslove. Bio je izvan svijeta. 

Potom se prelazi na prirodu uopšte. Bog je priroda, ne neki izdvojeni svemogući vladar.

Traženje načina da se živi sa prirodom. Ne bukvalno u prirodi, nego kroz otkrivanje svoje prirode koja je u harmoniji sa svijetom oko tebe.

Izdvojena pjesma Nekropolis u Glasgovu

Šta su bili nekada ovdje ukopani mrtvi. Izvrsna pjesma.. 

PRIČA SEDMA O tome što se dogodilo piscu u raju

Raj, mjesto gdje svi mogu da misle i sjećaju se onoga što su proživjeli. Ništa izvan toga, jer bi to bilo neko stvaralaštvo, a toga ovdje nema. Lijepa varijacija. 

PRIČA OSMA O onima koji su potonuli u tišinu

Kod monaha tihovanje. 

Finci u svakom paragrafu, svakoj temi, nađe uvijek primjer, konkretan, osobu koju je poznavao, manje ili više, bitno je da se radi o savremeniku, mada je bolje ako su u nekim prijateljskim odnosima, ili samo u poznanstvu. Tako piše o prijatelju Mati, koji je svašta započinjao ali ne i završavao. Samo muzika predstavaljala mu je vrhunac svega što čovjek radi. Izuzetna Fincijeva rečenica: „U glazbi mu bilo rečeno ono što ne može biti izrečeno.“ Izvanredno. Suština je ovdje spoznaja koju je dobio pisac. 

Pitagorejci su govorili o muzici sfera, ono što je iznad svega što čovjek može da zna, i da stvori. Pokušavao sam da opišem ono što sam maloprije slušao, ali to je bilo za mene samo dnevnička bilješka, nikakva spoznaja. Fincijev prijatelj Mato, nalazio je svoj mir slušajući muziku, jedino muziku. Svim ostalim nije bio zadvoljan jer mu nije bilo savršeno.  Izvrsna priča poput većine ovdje stavljenih. Svaka od njih je neki orijentir.  

PRIČA DEVETA A u njoj opet riječ o pričama

Riječ je o posljednjoj priči, koja u suštini ne može biti posljednja. Možda je iskaziva a možda nije. Zadnja priča nije posljednja. Posljednje zapravo nema. 

PRIČA DESETA O piscu Aurore i njezinu prevoditelju

Riječ je o profesoru Vladimiru Premecu, koga uopšte nisam poznavao kao profesora, poštovao sam ga, njegovo znanje i posebnu uglađenost. Ovdje treba govoriti o dvojici mislilaca, Premecu i Jakobu Bemeu. Samouki filozof koga su potcjenjivali, a čija je knjiga „Aurora“ bila prokazana, a na kraju preživjela sve kritičare. Premec je bio u mnogo čemu blizak Bemeu, koga je preveo sa staronjemačkog na srpskohrvatski tragajući za svojom aurorom, svojim svitanjem u kome će i sebe do kraja otkriti. 

Beme je bio samouk. Radio je kao obućar, da bi nahranio porodicu, ali je učio sve što mu je izgledalo bitno. Sve slobodno vrijeme koristio je da uči filozofiju. On je ipak bio teozof i kao takav privukao kasnije romantičare. Svoje temeljno djelo „Aurora“, godinama je dotjerivao, ali ga nije mogao da objavi jer je crkva bila protiv te blasfemije. Ipak, knjiga je stigla u narod, od čovjeka do čovjeka, postala slavna.  

Vladimir Premec je na svoj način bio tajanstven, počevši od teologije koju je pohađao, da bi na kraju prešao potpuno na filozofiju. Bio je cijenjen i omiljen, ali bez velikog djela. Ipak su ga primili u Akademiju nauka. Ove dvije priče i dvije osobe, kao da su jedna, samo u različitim vremenima. Po mnogo čemu bliži teozofiji nego filozofiji. Ali Premec o tome nije htio da priča. Privatne stvari ostajale su u njemu. Inače je bio razgovorljiv o drugim stvarima, pošto je prevodio i sa latinskog i grčkog. 

PRIČA JEDANAESTA O snu prije kraja ovih priča

Snovi i stvarnost, ostvarenje sna, stvarnost u snu, na onaj način koji tebi odgovara, na kraju i ne bi izlazio iz tog sna. Mada ima i suprotno, ali treba vjerovati u bolju stvarnost.

Priča poslije kraja

A slična onoj na početku.

Šetnja poslije završene knjige, baš ove, koja donosi radost, vlastite stvarnosti i vlastitih snova. A to je sadržaj ovih priča. Sve su vezane istovremeno za stvarnost koju je proživio i o kojoj sada priča, ali gledano kroz drugačiju prizmu, ili drugačiji dalekozor. U svakom pogledu autobiografske priče koje i nas, čitaoce vodi putem kojim smo prošli, ali nismo na doživljeno gledali cjelovito. Upravo cjelovitost života je Fincijeva stalna ideja, do koje je dolazio polako, godinama. „Filozofske priče“ su izuzetno djelo koje je nemoguće opisati u nekoliko stranica. Ja sam uživao u čitanju i premišljanju kako da ga predstavim. 

Licemjeri

Moj pas izgleda krvoločno
laje glasno i nasrće na strance
ali, dovoljno je ponuditi mu slatkiš
da ti počne lizati ruke.
Moj komšija je fini čovjek
uvijek kaže dobar dan
pomogne ponijeti teške stvari do lifta
ali, dovoljno je da njegova supruga
pogrešno zagrije ručak
ili podigne glavu kad ne treba
pa da joj počne lomiti ruke.

Odzvanja naša zgrada
od laveža, od krikova
policajci dolaze po prijavi za uznemiravanje
pitaju
na kom je spratu pas
od koga ne mogu spavati stanari?
Uvijek se nađe barem jedan
koji ih prvo dovede
do mojih vrata

Cancer turizam

U mojoj zemlji
gradovi razmjenjuju cancer turiste
to su nove vrste migracija
o kojima u udžbenicima još
nema nikakvih objašnjenja.

U mojoj zemlji ljudi umiru
jer nemaju novaca
za zdravstveni turizam
dok se gospodari pečata
igraju bogova.

Teško je napisati pjesmu
o nečemu tako surovom
tako okrutnom.
Iznajmjivači apartmana
ne ostavljaju čokolade
na zategnutim krevetima
U korpi dobrodošlice su maske
fiziološke otopine i
vrećice za povraćanje
Samilosno stišću ruke gostima
i mole se da im ne umru pod krovom.
U mojoj zemlji
glasno pjevaju cajke,
nasilnici, prevaranti

Prevareni
Povrijeđeni
Žrtve
Odavno su ostali bez glasa.

Anatomija vječnosti

U mom djetinjstvu
pjevale su se pjesme oslobodilaca
Učili smo kako treba držati
dlan na srcu
podići glavu
pustiti glas
dok se podiže zastava
I izgovara: Vječno ćemo ih pamtiti.

Onda je stigao novi rat
i vječnost na koju smo se zaklinjali
bačena je u kontejnere
ili na obdukcijske stolove
na kojima je
poput serija o forenzičarima
nanovo
pretraživana njezina smrt.
Tražile su se modrice koje smo previdjeli
 uzroci kojih nismo bili svjesni.

Nova je vječnost nastupila
u isto vrijeme kad se rodio moj sin
strahujem koliko će dugo
njegova vječnost biti živa
Hoće li imati vremena zaljubiti se
putovati
radovati se
dok i njegovu vječnost
ne polože pod scalpel.

Nesmirivo zabrinutim usljed činjenice da će im od
prvog dana narednog mjeseca biti zabranjeno pušenje
po birtijama, ali ovog puta uistinu, zaozbiljno, i sa
zaprijećenim drastičnim kaznama, te zbog toga oni
(odlučno su ponaosob prisegnuli) neće ni kročiti tamo
gdje im gazda nije priskrbio da uz predpodnevnu kafu
i večernje piće pripale i cigaretu, pa tako ni ovdje gdje
je svaki od njih svakodnevno dolazio i od desetljeća
duže – kad bih naumio da im pričam o današnjem
razgovoru s poznanikom koji mi je, sve drhteći od
uznemirenja, kazivao da smo kao narod u potpuno
neizvjesnoj situaciji, čak se i naš fizički opstanak
nad ambisom klati, dok se politička, intelektualna
i vjerska elita stara samo o svome probitku, grozno
manipulišući pukom, religijom i naukom, a zle sile
nesmiljene destrukcije sad djeluju kudikamo lukavije
nego prije, te dušmani osvajaju redom organe države
(vođeni su iz susjedstva, sa istoka i zapada), a u isto
vrijeme je, uz ranije postojeću pošast samoubilačku
koja prijeti kako ekološkom katastrofom jednako
i nuklearnom bombom, čovječanstvo proizvelo treći
faktor vlastitoga uništenja, jer vještački će intelekt
u vremenu vrlo kratkom dosegnuti i do samosvijesti,
nakon čega homo sapiensu spasa više nema niti može
biti, a za AI vječno će ostati strana dobrostiva ljudska
svojstva, emocija, solidarnost, svakako i poezija, pa
je i najveća čovječija sreća to što može izabrati način
na koji će kao vrsta iščeznuti, sablažnjenog me ostaviv,
kakvog me i zatekao – kad bih, dakle, noćas pokušao
da im o tome govorim, mrzovoljno i s prezirom uglas
bi me ušutkali, a glavni bi luzer i autoritet stvar cijelu
okončao tonom kojem pogovora nema: “Svejedno je
tebi, jer si prestao da pušiš!” Ni riječ jednu opet ne
prozborih, osamljenik u gomili, u svojoj pustinji,
ali zadovoljan što ću moći ovdje da navratim i kad
nijednoga od njih već ne bude, barem novi plamen
među ruinama još jedanput uzaludno da užegnem

Kad se čuje ova riječ, naš čovjek odmah pomisli na bivša, “stara, dobra vremena” gdje smo mogli u vreći za spavanje spavati gdje poželimo, ući u vlak s putovnicom i otići gdje poželimo i da nam još kažu: 

“Izvolite druže.”

 Neki zlobniji, ovu će riječ povezati odmah s jugonostalgijom, ili još dalje u prošlost, sa žaljenjem za “starom” Jugoslavijom, ili za, ne daj Bože, NDH. 

Rijetki su oni koji će nostalgiju povezati s našim ljudima koji su šezdesetih godina krenuli u svijet trulog kapitalizma, trbuhom za kruhom. Oni su uglavnom radili za velikog gazdu, imali love k’o blata, kad bi dolazili o blagdanima plaćali su svima piće, kukali za domovinom i snivali identičan san o svojoj kućici, na svojoj zemljici, sa svojom mirovinom, “krvavo, brate, zarađenom” i svojom ženicom i unucima oko nogu. Ti su ljudi poručivali one tugaljive, srceparajuće pjesme, kao što je “Moj brate u tuđini”,uz koje su oni koji su ostali doma puštali poneku suzu.

Još su rjeđi oni koji žele priznati kako osjećaju nostalgiju za svojim gradom i svojom rajom, jer “konačno smo se podijelili i znamo tko je tko”. 

Dovoljno sam sakupio godina i nekakvog životnog iskustva i znam da je život satkan od sjećanja, koja nas drže u nadi kako uvijek ima nešto gore ili bolje što nas može snaći u životu. Sjećanja nam daju snagu i od njih, gotovo, živimo Sve više razumijem potrebu starih ljudi za zadržavanjem rasporeda namještaja u sobi. Sve više razumijem i potrebu čuvanja bespotrebnih predmeta na policama koji, ipak, nekome nešto znače, a puno govore i o njemu samome. Koliko samo ljudi drži još one drvene čaplje koje smo kupovali na izletima na more, bilo preko sindikata ili kao ekskurzija u osnovnoj ili srednjoj školi?

Najviše čega se sjećam iz djetinjstva i što mi često budi nostalgiju su mirisi i dragi, osebujni ljudi, koje sam susretao kao dijete, a poslije i kao odrastao čovjek.

Prvi miris kojega se sjećam bio je miris dima, našeg, zeničkog ugljena. Njega su naši očevi, a kasnije i mi djeca, krali s vagona koji su išli na separaciju u Lašvu. Krali smo mi i cjepanice, ali one su služile samo za potpalu ugljenu. Zvuk ispuštanja pare iz lokomotiva, njihov zvižduk, često čujem u snovima. Sjećam se i zvuka sirena hitne pomoći od one godine kad se vlak zapalio u tunelu Vranduk. I sada kad čujem takav zvuk začepim uši i bježim što dalje.

Drugi miris koji mi stoji u nosu je miris konja i njihove balege. Njih sam upamtio tamo iza sadašnje robne kuće Bosna, bivše Beograđanke. Tamo su bile Kaknje, stara zenička obitelj i stara čaršija, i ja sam tamo išao s rajom, kriomice od oca i majke, napiti se vode s konjske česme. Miris koji, isto tako, pamtim je miris onih cigareta “Evropa” u tvrdom pakiranju. Te su mi cigareta davala starija raja da pušim i onda su prijetili:

 “Ako ti izdaš nas i mi ćemo tebe.”

Nikada ih nisam, evo do sada izdao, a ja, inače, ne pušim.

Poslije, kao malo stariji, upamtio sam mirise bureka. Prvo iz škole “Manojlo Popić”. Tamo je bila jedna prostorija s dva stolića i s malim prozorčićem na koji smo mi o velikom odmoru, kupovali bureke i meni omiljene oblande. Učiteljica bi nam kao nagradu za dobro učenje i vladanje davala bon za koji smo mogli dobiti kolač ili burek. Taj me miris bureka poslije pratio i u menzi zeničkog socijalnog, gdje mi je majka radila, ali i u fakultetskim menzama u Sarajevu. Što god toga dana bilo na jelovniku moj nos i ja smo registrirali samo miris bureka, u koji su poslije dodavali krumpir pa je i burek, kao simbol nečega gubio smisao.

U zbirci mirisa važno mjesto zauzimaju mirisi i sjećanja na Janjičku adu i pečenu janjetinu, ali i improvizirane roštiljčiće od dva-tri dobra kamena i nekakvom rešetkom. Na njima se poslije pojedenog obroka još mogla skuhati i kava. Meni je izgledalo nevjerojatno da se može na takvoj maloj vatri skuhati bilo što, ali, eto, uspijevalo je. Moja glavna zadaća bila je nakupiti drva za potpalu. Kako sam stalno, za svako drvce posebice pitao:”Može li ovo?” otac bi ubrzo gubio živce i nastavljao sakupljati sam. 

Tek miris pečenog kestenja. To je miris nad mirisima. Tu se najviše sjećam Masarikove, naših šetnji i mirisa kestenja. Koliko smo samo puta kupili kesu kestena, jeli onako uz put, a onda otišli na Konjsku česmu oprati ruke i lice.

Neki dan sam se prisjetio i osvježio sjećanja na ovaj miris kad mi je kum iz Švedske rekao telefonom kako se više ne sjeća nekih imena, likova, ali da mu miris pečenog kestenja stoji u nosu. Tamo gdje je on sada toga nema. 

Je li to nostalgija ili starimo, kume moj?                                                 

Ja sam se njemu požalio da živim u gradu koji nema košpicarne, a on meni veli: “A što radiš u takvom gradu.”

A što ti radiš tamo gdje ne peku kestenje? 

U Masarikovoj smo išli i na indijanere, one divne kolače našeg djetinjstva.

Nema nigdje na svijetu mirisa pečenog kruha kao u staroj čaršiji kod Salčinovića. Ali, uvijek ovo “ali”, ni taj miris nije kao prije. Znali smo po povratku kući svratiti i pogledati ima li vrućih kifli ili lepinja. Nerijetko smo znali doći i u gluho doba noći, ako smo pri piću, kupovati vruć kruh ili lepinje. Osobno sam 1989. godine nosio na poetski maraton u Sarajevo Salčinovićeve kifle i Ćorinu bozu. Bio sam uvjeren kako će naša zenička boza i naše zeničke kifle puno više kazati od mojih stihova. I pogodio sam. Ćoru smo mi tako zvali jer je imao naočale sa debelim staklima kao dno od tegle. On je imao slastičaru u prolazu prema Muratovoj fotografskoj radnji. Tu smo mi, vraćajući se s Kamberovića, ako smo imali novaca, svraćali na špricere. To je ono pola boza-pola limunada. Ako nismo, što je bilo češće, pili smo uvijek drage vode s Konjske česme. Posebno smo voljeli za vrijeme Ramazana kad u podne Salčinović prodaje vruć somun, zvani ramazanija. Onda smo redovito išli i kupovali vruće lepinje a iz džepova vadili pavlake i jeli na klupama ispred beogradske. To je bila klopa.

Sjećam se subota na Kamberovićima. Igralo se lopte, košarke, na velike i na male. Živjelo se s Čelikom, tugovalo i radovalo. Na majicama se pisalo Rena, Joca. Smijalo se napisima u Tempu, kada je Prodanović izjavio otprilike: 

“Obećao sam majci dres s državnim grbom.” 

Niti je on zaigrao u tom dresu, niti joj ga je, eventualno, kupio. Naprosto nije bio toliko dobar. Plakali smo kad je Čelik odigrao s OFK Beogradom 1:1 i ispao iz lige, a pravi je cirkus bio kad su dobili Prištinu s 3:2. Za svu tu bruku bio je kriv Lepinjica, bivši igrač Osijeka a tada Prištine. On, izgleda, nije znao za dogovor pa je Čeliku uvalio drugi gol, a onda je bilo stvarno teško u dva minuta dati nekome tri gola. Dva hajd’ i nekako, al’ tri!

A sada su i raja i mirisi raštrkani svuda po svijetu. Mirisi su tu pored nas, stvar je u našim nosovima. Ponekad su začepljeni od nahlade, ponekad od alergije na sve oko nas, ponekad se mirisi i pomiješaju. 

Ali raja se više ne miješa. 

U ovoj eri računara i visoke tehnologije, kad ljudi samo što nisu svaki dan išli na Mjesec, popiti kavu u tabletama, nije pronađen nikakav magnet koji bi nas ponovno skupio u jedan grad, u jednu zemlju ili, ako krene svemirski program, na jedan planet.

Ostale su nam poneka fotografija, koju djeca vide i pitaju: “Što ti je ovo na glavi?” gledajući kosu koje je sve manje, ostale su nam stare LP ploče koje nemamo na čemu slušati jer gramofoni se više ne proizvode, a starima su se polomile iglice, i ostala su nam sjećanja i ovakve priče. Našoj djeci dosadne, našoj mladeži uskraćene, a nama bezalkoholne.