Tiarnia, Monumenti 

(12/1)

Podne je, a smrklo se, kao da je pomračenje.

Po ručku djecu ipak izgonimo van.

Cijedi se kiša kap po kap. 

(16/1)

Ispred gradske vijećnice u Stockholmu visi obešeni čovjek.

Visi naopako, duva vjetar pa mu šal i krajevi kaputa landaraju oko glave i ruku, blago savijenih kao da se za skok pripremao.

Uokolo žmire i gase se sijalice. Ulica je – valjda sviće – smodrela i pusta.

Obešeni čovjek nije čovjek, nego lutka. “I predstavlja”, čujem sa ekrana, “turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.”

Tako dakle.

*

(14/1)

Radio do 15.00.

Mrak.

Onaj tekst o Monumentu, izgubio se, nema ga. Bio je na daščici, a ona u rancu. Sad ima daščice, ali teksta nema.

*

Bitka za Lund, 1676.

Na čistini ispred ovog obeliska, odigrala se najkrvavija borba u istoriji svjetskog ratovanja. Nigdje i nikad pa jednome kvadratnome metru nije palo više mrtvih tjelesina. “Postignuti su 50% gubici u ljudstvu s obje strane.”

Bitka je vođena cijelu noć, a kako je pala mrazina i vojničke uniforme nahvatalo inje, to se više nije moglo prepoznati ko je saborac a ko krvnik, pa se klao onaj do sebe najbliži. Danci i Šveđani pamte ovaj događaj ali ga ne obležavaju manifestno i pompezno, svjesni da se ovdje niko nema ničim podičiti. Ima ovaj obelisk, ima prilaz, i onaj koji osjeća da treba doći i pokloniti se ovim koji dole počivaju može to sam učiniti.

(21/1)

Išao na koloniju, toplo je zadnjih dana – da vidim da li mi je spanać pronikao. Posijao sam ga dockan, u novembru. U jednom od džepova jakne (radne, vanjske pedagoške jakne iz Nyuponbaken škole u Sodra Sandbiju) našao sam probušenu kesu Matadora, pa je samo prosuo po zemlji.

Ne sijem ja spanać, objašnjavam H., radi pita i variva, već da ne bih sjećanje na sam spanać izgubio. I na Kema, mog Kemćeta. Eno ga sjedi pred Arap džamijom. On je sitan (kao ovaj Dodo), oči su mu plave, vodnjikave, usta otvorena, ima na glavi crni fes, ogrnut je paltom ispod koje viri pamučni džamadan, na nogama, kratkim i zdepastim, ima gumene kaljače. Kemće je potomak aga i begova, koje su srbijanske vlasti uništile agrarnom reformom. Mnoge od tih nesretnih ljudi i njihovih potomaka, spasili su bivše sluge, čipčije, primajući ih u svoje kuće i u svoje familije. Kemće je, čini mi se, imao svoju kuću, a izdržvao se preprodajom zeleniša. Bio je vešt nakupac, stvorio je, kako bi se to danas reklo, pouzdanu mrežu dostavljača. Ja sam bio jedan od njih. Dok otac nije podigao novu kuću, imali smo poveliku, plodnu baštu, i ja tamo i s proljeća i s jeseni za Kemćeta zeleniš sadio.

Ispred Kemćeta nalaze se dvije-tri gajbice sa spanaćem, zatim jutana mreža na kojoj su poređane vezice mladog luka i glavice salate. Iza ove “tezge” dvije su hoklice. Na jednoj sjedi Kemće, a na drugoj džezva, flidžan i velika tabakera. U nju Kemće umjesto cigara meće kovanice. Kad naiđe kakva žena s cegerima, Kemće podigne tabakakeru, protrese je i ona zazvecka.

Ispred Kemćeta nalaze se dvije-tri gajbice sa spanaćem, zatim jutana mreža na kojoj su poređane vezice mladog luka i glavice salate. Iza ove “tezge” dvije su hoklice. Na jednoj sjedi Kemće, a na drugoj džezva, flidžan i velika tabakera. U nju Kemće umjesto cigara meće kovanice. Kad naiđe kakva žena s cegerima, Kemće podigne tabakakeru, protrese je i ona zazvecka.

*

Počinje turneja paljenja knjiga onog pretiloga Danca. Počeće sa lomačom ispred turske amabasade.

Ne znam šta je mučnije, sam događaj ili komentari posvećeni tome.

Švedski književnici i PEN centar ćute.

Na njihovoj web-stranici samo ovo:

Naša sveobuhvatna sloboda izražavanja je nešto na šta bismo trebali biti ponosni. Nešto što moramo njegovati i štititi, čak i kada to uznemirava autoritarne vođe u drugim zemljama.

*

Gore knjige. Neka gore. A i mi bi mogli da se pripremimo.

Odmah pri početku ove vrlo uzbudljive, da ne kažem potresne knjige, Hrvoje Tkalčić svome neupućenom, te samim tim pomalo uplašenom čitatelju predoči jednu od temeljnih činjenica njegova života, tojest života na Zemlji, općenito. A ona, ta činjenica, glasi otprilike ovako: da je Zemlja u geološkom smislu mrtav planet, ne bi bilo ni potresa. Ali ne bi bilo ni Zemljina magnetskog polja, koje nas štiti od krajnje nezdrave, beživotne radijacije iz Svemira. Kada bismo se kojim slučajem zatekli na toj geološki mrtvoj Zemlji, ili kad bi nam Zemlja, ne daj Bože, iznenada preminula pod nogama, bili bismo spaljeni radijacijom. Zaključak koji bi iz ovoga mogao izvući svaki iole priseban Zemljanin jest da su potresi jedan u vrlo dugom i kompleksnom nizu međusobno povezanih i nepovezanih preduvjeta života na Zemlji. Potres je znak da je Zemlja pod našim nogama još uvijek živa, i da smo živi na njoj mi. Potres je blagdan života i općeljudske radosti – jer čovjek je, tako se smatra, jedini oblik svijesti na Zemlji, a svijest se raduje! Potres je nešto kao geološko proljeće Zemlje, prva visibaba, kukurijek!

Šalim li se ja ovo na naš račun? Ništa u većini ljudi neće izazvati takav strah kao potres. Pred potresom smo bez ikakve ideje, sami i nezaštićeni. Premda golema većina svijeta za života ne doživi ni toliko snažan potres koji će u kupaonici srušiti čašu s obiteljskim četkicama za zube, u svakome od njih postoji taj strah, i nešto što je starije od svih njihovih sjećanja. Hrvoje Tkalčić je, međutim, nasuprot svijetu, stručnjak za potrese. I kao da je imao potrebu braniti ih od ljudskoga straha i od predrasuda. Dok ostali od potresa bježe, on je u potrazi za njima. On je, holivudski romantično rečeno, šaptač potresima.

Za razliku od većine drugih pošasti, za razliku od epidemija, požara i poplava, za razliku od ratova i kolektivnih samoobmana i psihoza, potrese nije moguće izbjeći. I nema ih smisla izbjegavati. S njima bi trebalo živjeti, prilagoditi potresima svoja životna očekivanja, ili možda shvatiti da nije uobičajeno da Zemlja miruje, nego je uobičajeno da se Zemlja trese. (Sjećam se, Nona bi svake večeri zadrijemala ispred televizora, i ja bih onda gledao vrh njezine prsne kosti, pomiče li se, diše li?) Japan je, po svoj prilici, prva zemlja na svijetu koja je potrese upisala u svoju očekivanu svakodnevicu, s njima živi, njima se nada, kao jutru i večeri, kiši i snijegu. Kuće u Japanu domovi su ljudi, ali i domovi potresa. Ljudi se tamo više ne ljute na potrese, ne doživljavaju ih kao katastrofe, nego uče živjeti s njima, kao što žive, recimo, s kišom. Samo jedna je razlika između čovjekove ideje o kiši i ideje o potresu. Ona se sastoji u tome što kiša pada u ritmu smjenjivanja godišnjih doba, pada vrlo često, dok se potres dogodi jednom ili nijednom u čovjekovu životu. Kako kiša često pada, ljudi su joj se prilagodili tako što su prije koju tisuću godina izmislili krovove niz koje se kiša slijeva. Japanci pokušavaju o potresima razmišljati izvan mjerila godišnjih doba i kratkih ljudskih života. U tome im pomažu i sami potresi, koji su u Japanu češći nego drugdje.

Hrvoje Tkalčić, rekli smo, ne baštini tipične ljudske emocije i predrasude prema potresima. On je ekspert. Za razliku od većine ljudi koji od potresa zaziru i smatraju nekakvom životnom srećom ukoliko ga nikad nisu doživjeli, on bi, pretpostavljam, potres želio doživjeti. I tu je, zapravo, važna razlika između epidemiologa, generala i seizmologa. Svi se oni bave živim aspektima kršćanske apokalipse, ali epidemiolozi i generali, ako nisu psihopati ili manijaci, ne žele biti zaraženi velikim boginjama niti doživjeti rat. Seizmolog želi doživjeti potres. I to je potvrda da potres sam po sebi nije pošast, on je manifestacija geološkog življenja Zemlje, za čovjeka čudo poput izlaska i zalaska sunca. Pošasti ga čini ljudska nespremnost, koja, opet, proizlazi iz goleme razlike između našeg i njegovog vremena. Dok mi vrijeme mjerimo vlastitim životnim vijekom i danima u njemu, koji jedva će preći osamdeset zemljinih putanja oko sunca, potresi se kreću u vremenskim razmjerima tisuća i stotina tisuća godina. Nitko kao geolog i seizmolog nije tako svjestan čovjekove kratkoće na Zemlji. On je prema vlastitoj znanosti vilin konjic.

Iz nekog razloga, koji nije umjesno na ovom mjestu objašnjavati, potresa se ne plašim, premda nisam seizmolog ni geolog. A slučaj je htio da steknem veće živo iskustvo s potresima nego Hrvoje. Kako se svaki put radilo o izuzetnom događaju, pamtio sam sve: gdje sam se i s kime zatekao, kako je tko reagirao, koliko je potres trajao, kako je izgledao. Potresi su različiti i za one koji o njima nemaju pojma. Pa evo kratke liste mojih potresa:

Prvi ozbiljan potres doživio sam 4. ožujka 1977. Bila je večer, petak, moj otac, liječnik, bio je na dežurstvu, majka me dovela k njemu u bolnicu. Sjedili smo u sobi za preglede, izduženoj prostoriji, s vrlo visokim stropom, i prozorom koji gleda na bolnički park. Iznenada je puhnuo nekakav vjetar, i onda se usred tog vjetra zaljuljalo tlo i glasno su, nekom čudnom škripom zaškripali zidovi stare austrijske građevine. Trajalo je dugo, njih dvoje su se, svako na svoj način, uplašili. On ju je zagrlio, premda su dugo bili rastavljeni, i ona ga više nije podnosila, a onda je prestalo. Bili su zbunjeni, sve dok u svijesti nisu razdvojili nepovezane događaje: jak vjetar, koji je čudom odmah minuo, i potres. Epicentar trešnje bio je vrlo daleko od nas, u Bukureštu, razrušen grad, 7,3 po Richteru i oko 1500 mrtvih ljudi.

Dvije godine kasnije, na Uskrs, u nedjelju 15. travnja 1979, potres kojemu ću posvetiti jednu pjesmu u knjizi “Hauzmajstor Šulc”, ujutro nas je istresao iz postelja. U kupaonici su popadale neke stvari s police uz ogledalo. Epicentar je, opet, bio podaleko: negdje u moru između Bara i Ulcinja, 7 stupnjeva po Richteru, 136 mrtvih. Gledao sam s prozora naše komšinice sa Sepetarevca, koje su uplakane, u spavaćicama i šlafrocima, pušile nasred ulice i tješile jedna drugu skurilnim šalama.

O potresu koji se u Sarajevu zbio krajem kolovoza 1992. nemam podataka, a ne pamtim ni datum. Streslo me, uz jak tutanj, nasred ulice. Doživljaj je bio jeziv, smrt je kroz mene prošla poput strujnog udara, ušla kroz obje pete, izašla kroz svaku dlaku na mojoj glavi. Tekao je peti mjesec rata, pomislio sam da su na nas bacili neku strašnu bombu. Bio je to moj najgori doživljaj potresa dosad u životu.

Ranojutarnju zagrebačku trešnju, usred protuepidemijskog zatvora, na dan 22. ožujka 2020, kao i banijski potres od 29. prosinca iste godine, doživio sam na šesnaestom katu nebodera u Zapruđu. Oba puta bio sam s istom osobom, umirivao je, pratio njezine reakcije, te se nervirao jer su se (drugi put) oko mene rušile piramide knjiga naslaganih po podu i jer sam (prvi put) znao da je za danas gotovo sa spavanjem. Bit unutarnjeg doživljaja oba puta bila je u gotovo potpunoj djetinjoj fascinaciji neboderom. Kao da se armirani beton pretvorio u gumu. Ljuljali smo se, pokretali se s jedne na drugu stranu, tresli se, a kad sam (drugi put) ustao iz fotelje i pokušao otići na drugi kraj sobe, posrnuo sam od ljuljanja i skoro pao. U tim trenucima, osim nerviranja što ću tko zna koliko dugo slagati porušene građevine od knjiga i nezadovoljstva što mi neće biti omogućeno dalje da spavam, nisam imao nikakvu negativnu emociju prema potresu. I nikakav strah.

Svaki je veliki potres nesreća za nespremnu zajednicu. Umiru ljudi, jer po njima padaju kuće koje su, da bi gradnja bila jeftinija, građene bez vertikalnih armiranobetonskih serklaža. Umiru ljudi, jer se uspaniče pa počnu bježati i nešto im padne na glavu. Ali gotovo u pravilu umiru zato što kultura u kojoj su živjeli nije bila pripremljena na jednu u nizu običnih, premda izuzetno rijetkih, prirodnih okolnosti. Ne ruše se kuće pod potresom, nego se kuće ruše zato što ih ljudi nisu dobro gradili ili, mnogo češće, zato što se zajednica o kućama nije brinula. Potres je prirodna okolnost koja ubrzava društvene procese, ubrzava i ljudsku povijest, i pojedino društvo prikazuje onakvim kakav ono zapravo jest. Zemlja kada se za trese, obično nestaje vela s lica zajednice. A ljudi se neko kraće vrijeme pokazuju onakvima kakvi stvarno jesu. Bivaju pretjerano iskreni. Tada ih je zanimljivo promatrati.

Hrvoje Tkalčić napisao je izvanredno zanimljivu, uzbudljivu, a na neki način čak i zabavnu knjigu. Osim što ona čitatelju otkriva dobroga i darovitog pisca – kakvih je, ruku na srce, među našim znanstvenicima, naročito onim koji se ne bave društvenim znanostima, uznemirujuće malo – čitatelj biva itekako svjestan te okolnosti da Tkalčić ne samo važan dio svoga obrazovanja, nego i znanstvenog odgoja, duguje onome obrazovnom sustavu koji od svakog znanstvenika, čak i onoga koji se bavi znanstvenim područjima koja su još hermetičnija, u pripovijedanje neuklopljivija od geofizike, očekuje sposobnost i vještinu da idiotu umije objasniti smisao i sadržaj svoje znanosti, te da za svoju znanost, u boljim slučajevima, umiju zainteresirati tinejdžera s poremećajem u koncentraciji, kao i prirodno indolentnog, visokokoainiziranog menadžera. E, Tkalčić je napisao upravo takvu knjigu: osim što će u svome čitatelju pobuditi interes za ono o čemu piše, u mnogim će ljudima, pretpostavljam, izazvati i tu čudnu, zapravo vrlo ljekovitu reakciju: navest će ih da s izvjesnom znatiželjom još jednom evociraju vlastito zemljotresno iskustvo. I da se skoro prestanu plašiti. Strah je loš saveznik, čak i ako u životu više ne doživimo onakvih potresa.

Svibanj 2022.

Nobelovac Ivo Andrić proveo je početkom srpnja 1912. nekoliko dana u Hrvatskom zagorju, kod prijatelja u Oroslavju. O tome piše svom sarajevskom prijatelju Vojku Durbešiću 17. srpnja 1912. sljedeće: „Boravak u Oroslavju bio je radostan i utješljiv. Svijetla jutra i široki vidici. Melankoliji nema mjesta. Nastupaju nasmijana shvatanja“. 

Drugi Andrićev boravak u Hrvatskom zagorju zbio se 1918. godine, nakon burnih studentskih godina u Beču i Krakowu, nakon atentata u Sarajevu 1914. i hapšenja od strane austrijske policije, nakon sedam mjeseci zatvora u Mariboru i dvogodišnjeg progonstva, nakon mobiliziranja i završavanja u bolnicama Sarajeva, Zenice i Zagreba. Natjeran pogoršanjem bolesti došao je u ožujku 1918. u Krapinu, koja je u to vrijeme bila poznata po Kneippovim mrzlicama, lječilištu nazvanom po bavarskom svećeniku Sebastianu Kneippu (1821-1897) koji je na temelju vlastitog iskustva razvio sustav liječenja pomoću vode u rasponu od hladne do vruće. 

O Andrićevu boravku u Krapini saznajemo iz pisama i razglednica što ih je od 13. ožujka. do 12. svibnja 1918. slao svojoj prijateljici Zdenki Marković (1884-1974), književnici i prevoditeljici iz Požege. Na većini pisama označena je njegova krapinska adresa: Paradiš 5 (danas Nazorova ulica 15), prizemnica obitelji Capek. Kako lječilište nije imalo dovoljno smještajnih kapaciteta, gosti su bili smješteni i u privatnim obiteljskim kućama.

Iz Andrićevih pisama saznajemo da mu je u Krapini bilo lijepo. Tako u pismu od 25. ožujka 1918. piše: “Draga gospođice, već sam Vam javio da sam se dobro smjestio i da mi je lijepo… Vrijeme je svaki dan ljepše. Ovdje se već sve zeleni. Soba mi je puna sunca, a moja soba je upravo dražesna… Inače o samoj Krapini nemam što da Vam pričam, osim da ima prekrasnih šetnja koje bivaju sve ljepše što su dalje od Krapine.”

Družio se sa slikarom Jerolimom Miše. Zajedno s njim odlazio je na izlete i šetnje u Sveti Križ Začretje. Ondje su posjećivali prof. Branka Quiquereza i njegovu suprugu Agatu. Tu je Andrić upoznao mladu pjesnikinju Doru Pfanovu, koju naziva “čudo od djeteta”. U pismu Zdenki Marković u Zagreb od 22. travnja 1918. Andrić između ostalog piše: “…Juče sam bio s Mišem na izletu u Sv. Križu, koji je još ljepši od Krapine. Bili smo gosti prof. Quiquereza i njegove gospogje koja je tamo učiteljica.”,  a u pismu od 12. svibnja 1918. spominje i Doru: “…Ona mlada pjesnikinja Pfanova je u mom susjedstvu (Sv. Križ), katkad se posjećujemo. Čudo od djeteta!”

A evo i anegdote sa slikarom Jerolimom Mišeom o kojem piše: „Miše hoće da me radi uljem i valjaće da mu do subote sjedim; svršio me ugljenom, interesantna slika, nazvao sam je ‘Poslije pogreba’. Miše protestira i ja je nazvah ‘Čas prije pogreba’. Na niže ne mogu licitirati, ovako tužna mlada čovjeka nisam vidio do – u ogledalu.“ 

Dora Pfanova, pjesnikinja, književnica i prevoditeljica, rođena je u Zemunu. Studij romanistike i filozofije završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirala temom iz područja psihologije. U Sveti Križ Začretje dolazila je s majkom, ocem i bakom u posjete kod majčinih rođaka. Dorin djed Ivan Quiquerez, sveučilišni profesor, bio je brat poznatog slikara Ferdinanda Quiquereza. Iz Dorina pisma napisanog 28. svibnja 1918. saznajemo da je u Svetom Križu Začretje njen bratić Branko Quiquerez profesor u Krapini, a njegova žena je učiteljica u Sv. Križu. On dolazi svaki dan popodne ovamo i odlazi opet u 9 sati uveče. Često dolazi sa svojim prijateljima pa imamo goste na večeri. Dolazio je već nekoliko puta pjesnik Ivo Andrić, neobično fina i suptilna duša i mladi, vrlo daroviti slikar Jerko Miše. Andrića poznam još iz Zagreba, predstavljen mi je kao član Proljetnog salona, onda kad sam mu donijela par mojih stvari od kojih je jedna izašla u 3. broju “Književnog juga”, a druge dvije će sada u sljedećim brojevima da izlaze poslije štrajka tiskara. Čitala sam od njega “Ex ponto” pošto je u “Književnom jugu” izašao prikaz i duboko me se dojmio. O Jerku Miše mi je Branko više puta pričao u Zagrebu i kako je on fini tip, kako se posvetio slikanju pa sam od prije poznavala njegov crtež u “Jugu” i njegove “Pjesme osame” koje su također u “Jugu” izašle. Na Duhove me je počeo portretirati, vrlo je teško na miru sjediti dugo. Tako sam imala priliku bolje ga upoznati. Mnogo značenja ima za mene ovo doba u Sv. Križu i ovo drugovanje s Andrićem i Jerolimom Miše. I Vojnović mi se upisao u spomenar…

Dakle, u takvom ozračju pripremao je nobelovac Ivo Andrić svoju prvu knjigu “Ex Ponto”. To je knjiga pjesama u prozi, knjiga ispovjedno-molitvenih i lirsko-meditativnih zapisa. Knjiga koju Andrić posvećuje „svima, širom cijelog svijeta, koji su stradali i stradaju radi duše i njenih velikih i vječnih zahtjeva“, knjiga u kojoj „žudi svom dušom mir i moli od Boga život vedar i tih“. 

Ivan Slamnig: Antologija: izabrane pjesme, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb 2015.

Mekouvezana knjižica, malog formata, koja bi stala u džep studentskoga kišnog mantila, kad bi još studenti čitali knjige i oblačili mantile. Tomislav Brlek, profesor tih obezmantiljenih studenata koji ništa više ne čitaju, posljednji je među tom solidno plaćenom i radom ne pretjerano opterećenom čeljadi sa zagrebačkog filofaksa, a da je u stanju, da ima volje, znanja i interesa sastaviti knjigu izabranih tekstova nekoga hrvatskog klasika, mrtvoga u kanon sapetog pjesnika. Općenito, Brlek se književnošću bavi na ozbiljan način i odgovorno, ne nastupajući s autoriteta svoga čina i položaja – izvanredni profesor: to mu ga dođe pukovnik s položenim generalskim ispitom – nego s pozicija stila, povijesnog i estetskog konteksta, i ukusa. Ono o čemu se govori s katedre moralo bi se moći reći u krčmi, na ulici, u vlaku. Stotinu trideset i tri Slamnigove pjesme, i instruktivan, opširan pogovor na četrdeset stranica, Brlekova su mjera Slamniga. Toliko stane u sveščicu koja se ponese na put, recimo u emigraciju. Ili koja se može iznijeti van, u krčmu, na ulicu, na kolodvor. Nekada su postojale, danas ih u Hrvatskoj nema više, popularne edicije tih malih knjiga za posvuda. Malim knjigama potrebna je velika kultura i u njoj, toj velikoj kulturi, veliki izdavač, koji će izdavati i male knjige. One će se zatim naći u svim knjižarama, na benzinskim pumpama, u kioscima. (Brlekov Slamnig nipošto nije takva knjiga, jer nje, zapravo, nigdje nije bilo, premda je se danas može naći po zagrebačkim antikvarijatima. Bit će da su tamo svršili besplatno podijeljeni primjerci nezainteresiranih daroprimatelja…)

Brlek u svojim izborima nastoji izbjeći pjesme koje su se izlizale od objavljivanja. On je tome sklon i u svojoj rijetko naseljenoj a bogatoj antologiji (“Od Matoša do Maleša”), o kojoj bi se tek trebalo razgovarati i pisati, nastojao je raditi tako. U Slamnigovom slučaju takvo je što nemoguće provesti, ali iz jednoga zanimljivog, netipičnog razloga. Naime, dok u opusima većine kanoniziranih pjesnika postoje šlageri iz čitanki i s recitatorskih pozornica domova kulture po unutrašnjosti, koji svojom prijemčivom lakoćom ili za pjesnika neočekivanom duhovitošću gode uhu sviklom na himnu, pjesmu revolucije, molitvu ili na dječju brojalicu, koje u tom svakidašnjem jadikovčenju klasikovom prepoznaju nešto svoje, što im je u uho zakovano, sav je opus Ivana Slamniga za šlagera i evergrina. Ali uz nešto što našu čeljad zbunjuje: ironiju, cinizam i šalu, paradoksima sklonu, harmsovsku, avangardističku, djetinju i gimnazijsku zafrkanciju sa svim i svačim. I premda ima njegovih pjesama, od notorne “Barbare”, preko “Evanđelista”, do “Ubili su ga ciglama”, koju stavljaju u svaku čitanku i antologiju, sve da ne bi morali dalje čitati, ni te tisuću hiljada puta ponovljene pjesme nisu se od ponavljanja izlizale. Naprosto, Slamnigove rime i neuglazbljeni songovi vole ponavljanja, prija genijalnosti pjesnikovoj ta olakost svijeta koji mu pristupa.

Ivan Slamnig je pjesnik slobode. Njegove se pjesme nisu recitirale o državnim praznicima i o obljetnicama neprijateljskih ofenziva. Niti su ih ikad tumačili ozbiljni naši pjesnički tumači. Danas, Slamnig je politički nekorektan bezobraznik. Punker. Poslušajte, primjerice, ovu pjesmu, naslov joj je “Hitler pod Moskvom”: “Hitler je lakrdijaš/ i da mu se i ne da./ Trebalo je poslati dvanaest baba/ pod Moskvu, i jednog deda./// Smišljao si je paklenski plan/ o cijepanju atoma/ kao da nije svaki dan/ to imao doma./// A da je poslao dvanaest baba/ s onom muškom siroticom/ kroz Moskvu potekla bi Laba/ ruski se pisalo goticom.”

Subverzivan, opasan, genijalan pjesmuljak. Najprije, pjesnik bio je 1930. godište. Drugi svjetski rat doba je njegove adolescencije. Tad se najživlje živjelo. Ton, jezičke figure, leksik u pjesmi, sve je zagrebačko. I tih dvanaest baba. Posvuda gdje je naših jezika, babe bi bile starice. U Zagrebu babe su žene, općenito. Ali vrlo specifične žene, čije karakteristike slute se iz konteksta. Pjesnički subjekt, pripovjedač pjesme zacijelo je kavanski. U njegovoj bezobraznoj olakosti koti se opasna anarhoidna, subverzivna gesta. U gramatički nepravilnom zagrebačkom iskazu, u drugoj strofi, ruga se subjekt Hitleru, jer si je Hitler smišljao paklenski plan o cijepanju atoma, kao da nije svaki dan to imao doma. Kao da, ruga se Slamnig vječitim svojim glasom Drugoga, baba mu nije svaki dan nad glavom cijepala atome. Hajde, sad i nije tom Drugome važno što je Hitler bio defakto neoženjen i što ni Eva Braun nije bila sklona kvocanju, nije to tema dosjetke bračno traumatiziranih muževa iz zagrebačkih krčmi i kavana 1943. godine. “Hitler pod Moskvom” maestralna je lirska razrada muške kavanske dosjetke. Često se Slamnig posluži govornim trivijalijama, sitnim društvenim svinjarijama, glupostima ljudskim, od kojih zatim stvori pjesmu. O, kako je samo širok spektar onih kojima se on svojom pjesmom uspije narugati! O, kako je samo bogat i šašav njegov duh.

Otiđite do antikvarijata, tamo će vam jeftino dati ovoga Brlekovog Slamniga. Meni je draži od većine drugih Slamniga. Jer dobro leži u šakama, i možeš ga lomiti, savijati, praviti mu magareće uši. I dobar je Brlekov pogovor.

Promatranje sjene

Tako se zove jedna od onih njegovih pjesama koje pomiču granice imaginacije. Pjesma je crtački kroki. I pritom je igra oka s očištem. Ovako glasi, otpočetka do kraja: “Ruku podiže na usta,/ zatim polako je spušta./ Pušta plohe gusta dima,/ netjelesan profil ima./ Lica tamna, lasi tamnih,/ puši cigaretu Slamnig.” U lijepim osmercima, s jednom zamalo rimom na kraju. Dječje rugalice obično imaju tu zamalo rimu, asonancu, aliteraciju… Pjesnik se zavazda zamalo rimuje sa svijetom. I to mu je onda vječita tema.

Blagodat manjine

Još jedna nedovoljno čuvena Slamnigova pjesma: “O da sam katolik u Oslu,/ to bi mi pomoglo u poslu,/ jer svi Talijani i Francuzi/ bili bi ondje moji druzi./// O da sam gdje bar Musliman,/ bio bih svugdje znan i štiman,/ jer svi bi zagrebački Turci/ svojemu stajali pri ruci./// Il da sam Žid il ortodoksan,/ ja ne bih bio lako zboksan,/ al sam svoj i među svojim,/ sam sa samim, ja se bojim.” Nadugo bi bilo nabrajati s čime se sve Slamnig ovdje poigrao. Duga bi i sočna mogla biti optužnica na njegov račun. Ali nitko u hrvatskom pjesništvu ljepšu i gorču pohvalu manjinstvu nije izrekao: “al sam svoj i među svojim,/ sam sa samim, ja se bojim”. Na to se, napokon, stvar svede. Manjinstvo nije posljedica statistike, nego nečega drugog.

Nosio sam u školi kapu s brojem razreda, poslije u nekim prilikama pionirsku s petokrakom, kupio prvi šešir da bih izgledao stariji, onu kapu pod kojom se služi vojni rok srećom izbjegao, jer su me vojske oslobodili, a poslije, kada sam počeo gubiti kišobrane, povremeno kupovao „francuzice” (pa su me na sarajevskoj Čaršiji pozdravljali neki meni nepoznati stariji ljudi), i te kape sva čas gubio, poneku mi u kavani sa stola „pokupili”. Kada sam upoznao moju Damjanu odmah izgubio novu kapu (a ubrzo i glavu), kada sam otišao u Beograd na zadnji kongres jugoslavenskih komunista i tamo ostavio kapu, tražio je i na recepciji hotela u kojem sam odsjeo, recepcionari se smijali i ponavljali „Bosanac izgubio kapu”, ostavio sam kapu i kod Avde Sidrana noć prije nego ću otići iz opkoljenog Sarajeva, a i u Zagrebu, otkuda sam otišao u London, zauvijek. Sada opet imam kapu, nosim je već nekoliko godina i primjećujem da mi je kapa velika, sve veća, a glava nekako sve manja.

Pjesma s dvije nepoznanice

Vera Rubin rimuje brzine
galaktičke rotacije
s dobrim odgojem djece

Ekvivalentno je:

Pjesnikinja ima dojku koja šapuće
rasprsnut ću se
Kad otvara usta iz trbuha joj
izlazi stado ljubičastih riječi,

tablete za nesanicu

Maryam Mirzakhani tri beskonačnosti slaže na kruh
uz sir i majonezu 

Godinama sam bila dječak plašeći se svojih bedara,
skrivala geografiju tijela
pod širokim majicama
botanika je bujala
U tvojim dojkama gašenje dana
bubri slično olujnim oblacima,
ali pališ bez razmišljanja glavu kao svijeću
pa je puniš Riemannovim plohama
svjesna da ljeto podgrijava tumore,
da se matematika pokazuje upornima
i nema veze ako će glasne geometrije
uskoro preseliti u kosti

Ja još uvijek prije predavanja iz kvantne mehanike
uplašeno odstranim ženu iz sebe
pa pregovaram s Heisenbergom satima
o neodređenosti grudi
koje ostavljam na porti

A ti, Maryam, tvoja otkrivena glava
nakon selidbe u crne kronike iranskih novina
oštro gleda u muškarce
uvrijeđene prekratkom kosom
puneći njihovu muškost
do zadnje kapilare
vertikalnom jednadžbom poraza

Teorem Emmy Noether naučila sam na faksu

Pa mogu pretpostaviti, Emmy,
da smo žilavo žensko meso
Objema crte lica govore
svaki je dan bio usamljena srijeda,
simetrična kao polutke tvoje pameti

Emmy, Emmy, je li te hranila matematika
tih sedam godina kad su muškarci
uzimali iz tvog mozga
nikad plativši uz izliku
da u tebi ima samo
brojčanih vrijednosti
Danas bi te zatvorili u računalo,
proglasili umjetnom inteligencijom
i nazvali nekim koketnijim imenom
Vanda ili Irma
pa pustili da algoritme pretvaraš
u potreban broj bombi
na svakom kontinentu
da ne dođe do nuklearnog rata
Sjećam se kako su ti zavirivali pod teorem
na satovima klasične mehanike
misleći da je ispod sigurno brkato muško

Emmy, više ne stanem u jednadžbu
Neke žene vjeruju da je u vrijeme lova
dopušteno gurnuti druge žene
na rub izumiranja
Tad osjetim oštru simetriju opstanka
i znam da je i tvoja majka
kad si plakala
prisluškivajući
stajala pred sobom
nikad otvorivši vrata

Demetra nakon uzaludne potrage

Zemlja se napučuje biljkama
kad bog rastvori oko
pa planet poškakljaju trepavice
Zapravo, radi se o mojim trepavicama,
ali moram lagati o zaslugama
U meni vrište zametci
i ne smijem popustiti
kad me nasele kao tumori

Noge su ionako nakon potrage
samo slojevi putovanja

Kći, naivno stado bezbrižnosti
Kad diše kraj mene,
beton rezonira s peludom,
galaksija okrzne galaksiju
i lako je od radosti izmisliti proljeće

Kći, razorno nedostajanje
Kad ne diše kraj mene,
oči su ukopane u ozbiljnost
Nosim je svečano i predano
umišljajući da sve staje
s mojom tugom:
svježi zrak ignorira
prisutnost otvorenog prozora,
ljudi se odbijaju pomaknuti,
umišljam da ne izlazi
ni iz koga ljepilo tišine

I lako je od usamljenosti
zaboraviti proljeće

Zvijeri u Izraelu ostavili su mi kćer da umre na cesti

Uvijek obrijanih lica,
mirišući na kadulju i soli,
imaju kuće bijelih fasada,
ponekad kćer, kćer pa sina
Vole ih kao produžetak svoje kičme,
za njih odvajaju
kao Šeherezada
zdravi dio jezika prije spavanja
i često su topliji od majki

Jutrom piju kratku kavu
i nikome se ne odaju
Cijeli su šupljina
bez unutarnjih organa,
samo im viskozan glas
kruži u čahuri
kad u radno vrijeme
gledaju tuđu
ranjenu djecu
i kao vrtlari biljkama
zapovijedaju
umri umri umri

Zvijeri u Zagrebu kćer su mi posadili
da bude drvo na Medvednici

Sigurno zamijenivši roza pidžamu
s krznom nesmotrenog zeca
koji se netom valjao po jagodama

Kad su joj u rebra zarili putanju smrti
sigurno nisu vidjeli
kako je hrabro zijevanjem prekorila
kržljave autoritete
i pospano utonula u tlo
kao proljetnica

Ana Magaš useljava u zvijezdu
nakon ubojstva muža zlostavljača u samoobrani

Sudac poručuje:
Mi smo ovdje u jeseni, nepovratnom padu
Plesala si s čovjekom
koji je stigao s drugog planeta
Njegove su oči naborane zavičajem
u kojem nema kisika
Što je trebao reći tvoj muž
na prizor takvog neposluha? 

Ana poručuje:
Ja sam ovdje da pokažem ožiljke,
imate li teleskop da pogledate
udarce kojima mi je odrvenio gipkost?
Nož je samo posljedica

Sudac poručuje:
Nebitno, gospođo.
Plesala si, ponavljam, sa strancem
nemoguća kao hladna fuzija
Zbilja misliš da nisi napela kuću do pucanja?

Ana prešućuje:
Moja kuća spirala je okamenjenih masnica,
mrtva mi gospođica stanuje
u krivo zarasloj lakatnoj kosti,
mrtva gospođica je i podstanarka
u dvaput lomljenim rebrima
U mojoj lubanji trajni sudski sporovi
Mokru od suživota s uganućima
neka me nose u pravokutne sobe,
u pravokutne krevete
u tople, kalorične ručkove,
šetnje u pravokutnim amplitudama
da pogled izađe iz opsega straha,
da novostečena sloboda nadglasa
bijeli šum tuđih katastrofa

i vrti Samson svoj mlinski kamen
u Gazi
i vrte se nerazvrgljiva kola
i vrijeme se ukrug sve usrdnije vrti
i tetura svaki nositelj svijeta
od vrtoglavice
od preleta te crne ptice koju gleda
i dalje nad sobom dok vrti svoj mlin
i melje i mrvi i drobi
i traži svoj mali prostor
među tamnim mokrim kamenima
traži strehu nad svojim siromaštvom
nad svojim ogoljelim mišićima
Samson sa svojom svesilnom kosom
i sirotim lavom što pod nogama mu leži
Samson koji se nikad neće osloboditi
i nikad nikome neće slobodu dati
upregnuti slijepi orao
rušitelj stupova
davitelj lavova
to nije ničiji posao

što s njime s tim stvorom
koji se derviški zdušno vrti ukrug
s kolosom koji kisne
i kosa mu bez paske raste
s kolosom što s mišlju na frizerku Dalilu
sve pred sobom gazi u krugu u vrtnji
u slijepobijesnom satiranju
svih što mu stoje na suludu putu
– kakav dasa, kažu parije strčavši se niz padinu
njemu ćemo svu zemlju dati
i zdušno mu daju nju
i sve one što na njoj stanuju
i dijete jedno
zadnje dijete
sjedi s nespretno vezanim
krvavim zavojem oko očiju
na bolničkom stolu
u vječnom mraku Gaze
kao crveni kamen
posred potoka
i više nikog
dozvati
ne može

Na moju mail adresu Mirko Marjanović prvi put se javio 1. kolovoza 2012. u 9 sati i 51 minutu. Bilo je to reagiranje na moj, prije kratkog vremena u novinama objavljen članak o Lukićevom romanu Hodnici svijetlog praha, objavljenom 1989., što ga on potpisuje kao “odgovorni urednik biblioteke”. Usput mi šalje, “za slučaj da Ti jednoga dana ponovno zatreba”, spisak svih 27 romana i 17 autora, objavljenih u Biblioteci savremeni Yu roman. (Primjećujem da on u svom pismu kaže – suvremeni, i to jedno je slovo pomak iz jedne povijesti u drugu.)

Reagirao je tog 1. kolovoza, povrijeđen što sam, krivo pamteći i ne provjeravajući, u svom članku uređivanje edicije pripisao Ivanu Lovrenoviću, koji je zapravo bio glavni urednik izdavačke kuće. Objasnio sam mu, rad da ga odobrovoljim, da je greška bila nenamjerna. Na to je on 4. kolovoza 2012. u 11 sati i 57 minuta odgovorio pismom u kojem pored ostalog kaže: “Nikada ti do sada nisam imao priliku kazati da sam u ratu upoznao tvoju majku. Došla je u redakciju Stećka u Bogosloviji, nisam znao tko je. Tek je u razgovoru otkrila da si joj sin. Bio si tada u Zagrebu, pričala je o tebi toplo, kao svaka majka. Popušili smo cigaretu-dvije, srećom, tada sam ih imao nekoliko. Ostala mi je u vrlo lijepoj uspomeni.” U tim se riječima, prije svega drugog, osjećala njegova ganutost mojom dobrom voljom i obzirom. (Moja majka u to je vrijeme, što Mirko nije znao, a meni je bilo nezgodno da mu kažem, tih dana, tjedana i mjeseci upravo umirala na Sepetarevcu.) 

“Mnogo te pozdravljam iz užarenog Sarajeva.”, završavalo je ovo njegovo pismo. 

Do kraja 2012. razmjenjujemo još nekoliko uglavnom prigodnih poruka. Majku sahranjujem dan pred veliki snijeg, prvoga utorka u mjesecu prosincu.

U ljeto 2013. predlažem mu da nekad nešto pošalje za ajfelov most, za koji kažem da je to “neki nas mali porodicni casopis, igrarija kojom nadomjestamo nedostatak necega ozbiljnijeg”. Mirko odgovara 21. srpnja u 12 sati i 19 minuta. Kaže: “Imam sijaset neobjavljenih i proznih (dva romana) i pjesničkih tekstova (knjiga pjesama), koji, nažalost, nijednog hrvatskog izdavača uopće ne zanimaju, a ovdje ti o izdavaštvu ne vrijedi ni govoriti. (…) “Počašćen sam tvojim pozivom za suradnju na tvojoj web stranici koja je vrlo dobro i koncipirana i uređena. Kad stignem, nešto ću ti poslati, pa procijeni vrijedi li.”

Znao sam da on to prati, pa sam pretpostavljao da bi mogao biti povrijeđen ako ga ne pozovem na suradnju, pa sam to i učinio. Premda je ajfelov most virtualan, nigdje nije registriran, službeno ne postoji, kao što ne postoji većina onog što se u kompjutoru zbiva, u svijetu Mirka Marjanovića on je stvaran. Jer ne može biti da je svega baš tako nestalo. Pa da i mi tako, bez traga, nestajemo.

Istoga dana, 21. srpnja, u 15 sati i 54 minute Mirko šalje izbor od desetak tekstova za ajfelov most. “Uradi s njima što hoćeš, neću se ljutiti.”, kaže. I ubuduće će, uz ono što pošalje, do u beskraj varirati tu vrstu napomene. U toj je njegovoj osjetljivosti bilo nečega što čovjeku, naročito pri lošim raspoloženjima, kakva u mom slučaju nisu rijetka, zna baš jako zasmetati. Naokolo se ruše svjetovi, nestaju kontinenti, umiru ljudi i narodi, topi se sav led nad nama, a Mirko treperi nad svojim tekstovima. I to na onaj po čitatelja najneugodniji način: kada ih šalje, kaže ti da ih slobodno možeš baciti u smeće, ali ako slučajno zaboraviš na njih, na te njegove pjesme, eseje i romaneskne fragmente, njemu se ruši svijet, a ti mu, Mirku, pred očima nestaješ kao Snješko Bijelić na proljetnom suncu! 

Koliko će se samo puta u narednih deset godina dogoditi da u neredu svojih kompjutora zaboravimo na njegov tekst, što ga je poslao za ajfelov most, pa se on nakon tri-četiri tjedna javi sav izmijenjen i ojađen, i ja mu onda objašnjavam da je tekst dobar, kao što je dobar i on, Mirko, i da ćemo koliko večeras popraviti stvar i objaviti ga na našoj stranici. I vazda bi se odvila ta čudna stvar s vremenom: meni su ta tri-četiri tjedna proletjela brže nego sati; rekao bih, evo, Mirko se jučer javio!; a njemu je dugo trajalo to vrijeme i golemo je bilo njegovo razočaranje u mene. Tko zna što mu je sve kroz glavu i dušu prolazilo, i tko zna što je sve u sebi trebao prelomiti prije nego što mi se konačno javi takav, ojađen. 

Danas kada o tome mislim, prođe me neki neobičan osjećaj kako je Mirko Marjanović bio čuvar mog vremena. Bio je čuvar onoga vremena koje je meni tako brzo prolazilo, dok je njemu teklo temeljito i sporo. Imam li još nekoga kome tako zaboravim tekst i tko na mene dugo misli?

Skloni smo samosažaljenju. Lakše nam je kad kukamo. I nije nas više ni briga sluša li netko to naše kukanje. Često mi se, shvaćam to čitajući u Inboxu škatulju s elektronskim pismima koja sam razmjenjivao s Mirkom Marjanovićem, događalo da se javno ili polujavno uskukam oko neke privatne ili privatno-društvene i društvenopolitičke efemerije. Nisam to činio u pismima njemu, nego sam kukao na niz javnih načina koji su mi bili na raspolaganju. Ali Mirko je osjećao potrebu da mi se javlja, da se solidarizira, da me štiti… Za razliku od tolikih ljudi koje znamo, uz čiju preosjetljivost u pravilu, kao prateći simptom, ide neosjetljivost na tuđe jade, Mirko je mene umio da tješi kao da od moje sirotice duše na dunjaluku i nema ozbiljnijega poprišta za patnju. To je bilo i ostalo tako dirljivo. I to me je doista navelo da sljedeći put pripazim hoću li se uskukati u javnosti, jer ako to učinim, Mirko će me opet tješiti, a ja ću onda što dublje u sebi sakrivati istinu da za kukanje i nisam imao naročitog razloga.

U proljeće 2023. iznenada mi je, bez dodatnih objašnjenja, počeo slati rukopise svojih neobjavljenih knjiga. “Neka to bude kod tebe”, jednom je samo rekao, i onda je nekoliko puta slao popravljene verzije. Naravno da ga se nisam usuđivao pitati: a što ću ja s tim? Tješio sam se da je to samo još jedan hir preosjetljiva čovjeka, htio sam praviti šale na njegov račun, jer dobro je vrijeme kada se ovakve stvari između nas odviju u Inboxu. U prethodno neko vrijeme poštar bi mi na vrata donio pet kila Mirkovih rukopisa. A onda još tko zna koliko kila popravljenih verzija. 

Mirko Marjanović umro je 28. svibnja 2023., na moj pedeset i sedmi rođendan. Posljednji put pisao mi je 23. svibnja, a pismo je poslao u 8 sati i 43 minute. Pismo, inače prvo koje nije upućeno samo meni, nego i nakladniku Seidu Serdareviću, bez ikakvih ispravki, glasi ovako: 

“Dragi Miljenko i dragi Seide, 

ako ikad dođe do tiska rukopisa koji su kod vas dvojice, dok sam živ, znat ću da je to zaslugom vas dvojice koliko i njihovom umjetničkom vrijednosti. Miljenkovom koji ih je gotovo sve objavio na svojoj facebook stranici, Seidovom koji me je upoznao kao proznog pisca. ali, nadam se, i kao izdavača jednog velikog projekta hrvatske književnosti BiH, koji je, nažalost, bolest zaustavila na polovici puta. Nemam nikoga ovdje ni u Hrvatskoj, gdje mi je sva obitelj, tko ima pameti i volje za ovaj posao kakvu imate vas dvojica. Molim vas, preuzmite rukopise i brinite dok sam živ, ja se moram posvetiti svom i zdravlju moje supruge. Drsko je, vrlo je drsko, što vas dvojicu za to molim, pretrpane vlastitim projektima i obvezama. Molim vas obojicu, oprostite mi. Postupite prema svojoj savjesti i prema osobnim kriterijima, vlastitim uvjetima i i mogućnostima. Ako smatrate da rukopisi nisu za objavljivanje, bacite ih u smeće, neću se ljutiti, vi ste obojica i za to kompetentni. Naša suradnja, međutim, nije zatvorena. Kad god budem mogao, vratit ću se svojim rukopisima i o tom vas obavještavati. Nešto mi na dva mjesta u tekstu uvoda još uvijek škripi, otklonit ću to sigurno. 

Puno vam hvala obojici.”

Zagreb 11. ožujka, u 13 sati i 16 minuta

Objavljeno 4. svibnja 2009. godine

Već nekoliko je godina ispaljivanje fiktivnih i neprovjerljivih brojeva o prodaji i kreiranje lažnih top lista posve legitiman vid marketinga u izdavaštvu. 

Čak postoji i nekakva radionica, velevažno brandirana kao informacijska agencija, informacijski centar ili nešto još pompoznije, u kojoj će vam za nekoliko tisuća kuna ili eura rado iskreirati listu o prodaji knjiga u knjižarama, gdje će se vaša izdanja naći na samom vrhu top liste, dok će vam ovaj ostapbenderovski institut, sufinanciran od Ministarstva kulture, potvrditi kako vaši omraženi konkurenti nisu prodali ni primjerka. 

Zbog svega ovog, razuman i za knjige iole zainteresiran čovjek ne daje ni pet para na novinske i televizijske pripovijesti o hrvatskim bestselerima, hitovima i paranormalnim izdavačkim fenomenima. Zbog svega ovog nisam baš povjerovao ni u priču o histeričnom interesu publike za knjigu Mirjane Krizmanić “Tkanje života”, u izdanju Profila. 

Tisuće prodanih primjeraka, oglašenih u promičbenim naci-goblenima Sutlićeve dalekovidnice, neplaćeni reklamni tekstovi na stranicama prijateljskih novina i revija, svakodnevna prenemaganja po krugovalu, sve to je, kad je riječ o Profilu i njemu srodnim izdavačima, više puta viđeno pa je najbolje praviti se gluh, slijep i nijem, te čitati svoje. 

Međutim, ovog puta sam se prevario. Kada sam prije dva tjedna putovao u Sarajevo, majka me pred put zadužila da joj iz Zagreba, za njezine prijateljice, donesem nekoliko primjeraka “Tkanja života”. 

Dobro, može biti da su prijateljice izmanipulirane na daljinu, premda ne čitaju hrvatske novine i ne gledaju “Pola ure kulture”, ali i u tom slučaju, ipak, imamo zanimljiv fenomen. Hrvatska kultura zakoračila je izvan granica države. 

Otišao sam u megastor, taman su se otvarala još dva kata pa je bio prostrt nekakav odvratan karpet u marđenti izvjesne telekomunikacijske kompanije, i kupio knjige. Narednih dana sam proučavao “Tkanje života” i povjerovao da se doista radi o hitu i da se knjiga ludo prodaje. 

Radi se, dakle, o priručniku za samopomoć. Riječ je o žanrovskoj odrednici, koja se kod nas, već barem tridesetak godina, vezuje za prevedena djela (uglavnom s američkog engleskog) ili – u novija doba – za djela ovdašnjih autorica i autora, prekopirana, poput onih starih krojeva iz Bazara i Praktične žene, po zapadnoj, uglavnom američkoj mustri. 

A kako je svaki priručnik za samopomoć, bez obzira na to pomaže li vam u uzgoju koka nesilica, djece i oboljelih od alzhajmera, ili vam pomaže da se oslobodite straha od vožnje u liftu, zasnovan na zagovaranju i fetišizaciji određene kulturne matrice i načina života, tako vam svi, ili gotovo svi, priručnici za samopomoć koje ste u posljednjih nekoliko desetljeća mogli naći u knjižarama, pomažu uglavnom samo da postanete Amerikanci. 

Amerikanizacija i stupitizacija našega javnog života, a potom i naših novina, dijelom su samo jedna od bizarnih posljedica čitanja priručnika za samopomoć. 

Mirjana Krizmanić ozbiljna je žena, znanstvenica i intelektualka, tako da joj priručnici za samopomoć nikada nisu trebali, pa ih, vjerojatno, nije prečesto ni čitala ili barem listala. Isto tako, ona umije misliti i pisati kao što su to činili pisci staroga kova i nisu joj trebale mustre da ih prekopira i po njima kroji svoj tekst. 

To su bili preduvjeti za pisanje drukčijeg priručnika. Sljedeće: autorica je vrlo vjerno, precizno i popularno rekreirala svjetonazor svijeta kojemu se obraća i prva u nas stvorila socijalnu i mentalitetnu osnovicu za ovu vrstu literature. Tako čitatelj doista ima dojam da se “Tkanje života” upravo njemu obraća. 

Mirjana Krizmanić, pritom, ima dar za dobroga katoličkog propovjednika, njezini “primjeri iz života” bliski su i razumljivi svima bespomoćnim, to su stereotipi njihovih sudbina, nesigurnosti, duševne patnje i straha. Zbog svega toga, njezinoj se knjizi može vjerovati. 

Sa svojom pozom iz televizijskih nastupa, koju je prenijela i na knjigu, Mirjana Krizmanić podsjeća na onu savršenu svekrvu ili punicu, od koje možete zatražiti pomoć i isplakati joj se na ramenu kad vam prigusti. 

Nije onda čudno što se slava ove popularne knjige širi preko granica Hrvatske, tamo gdje žive iste ovakve snahe i isti zetovi. 

kad ona kuha,
ni znanje, ni vještina,
ni metode, ni cilj
______nisu važni.
ni sastojci nisu važni,
ni jelo nije važno,
ni važnost nije važna
______kad ona kuha,
a ja je gledam,
a ja je imam.

imam-baildi doslovno znači
______„imam (muslimanski svećenik) se onesvijestio“,
a inače označava vrlo ukusno jelo
od punjenih patlidžana.

ni patlidžani, ni nadjev
______nisu važni
kad ona kuha
dane punjene ljubavlju.